Gramatička i kristološka analiza Titu 2,13iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista.: odnosi li se naslov „naš veliki Bog i Spasitelj” na Isusa Krista ili na Boga Oca?
Sljedeći je tekst prilagođen prema radu The Christology of Titus 2:13iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista. and 1 Timothy 2:5Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek - Krist Isus,.
Kratak odgovor na rad „Kristologija Titu 2,13 i 1 Timoteju 2,5”
J. Christopher Edwards
Murray J. Harris
Možemo biti zahvalni dr. Edwardsu što nas je podsjetio na dio starozavjetne pozadine izreke o otkupnini i istaknuo sličnost između Mk 10,45Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.”, 1 Tim 2,6koji sebe samoga dade kao otkup za sve. To je u svoje vrijeme dano svjedočanstvo,, Tit 2,14On sebe dade za nas da nas otkupi od svakoga bezakonja i očisti sebi Narod izabrani koji revnuje oko dobrih djela. i Barnabine poslanice 14,6.
Čini se da je bit Edwardsova stajališta sljedeća: sličnosti između 1 Tim 2,1Dakle, preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, do 7 i Tit 2,11Pojavila se doista milost Božja, spasiteljica svih ljudi; do 14 toliko su velike da je malo vjerojatno da njihova kristologija nije istovjetna.
Budući da se u 1 Tim 2,5Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek - Krist Isus, jasno razlikuju θεός i Χριστὸς Ἰησοῦς, prema tom bi ih mišljenju trebalo razlikovati i u Tit 2,13iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista.. Zato uobičajeni prijevod, koji Isusu Kristu pripisuje naslov „veliki Bog i Spasitelj naš”, navodno „nije valjan”.
Neosporno je da između 1 Tim 2,1Dakle, preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, do 7 i Tit 2,11Pojavila se doista milost Božja, spasiteljica svih ljudi; do 14 postoje određene sličnosti, premda je možda riječ o sveopćem „dosegu” spasenja, a ne o njegovu sveopćem „ostvarenju”. Ipak, usporedba dvaju predmetnih redaka otkriva bitnu razliku. 1 Tim 2,5Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek - Krist Isus, naglašava jedincatost Boga (εἷς… θεός), jedincatost posrednika (εἷς… μεσίτης) i ljudsku narav (ἄνθρωπος) toga jedinog posrednika. Tih naglasaka nema u Tit 2,13iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista., koji može potvrđivati komplementarnu istinu o Kristovu božanstvu, što teško da je „posve drugačija kristologija”, kao i njegovo slavno pojavljivanje kao „blažene nade” kršćana.
Iz bilježaka 7 i 17 čini se da Edwards želi Tit 2,13iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista. prevesti kao „pojavu slave našega velikoga Boga i Spasitelja, Isusa Krista”, pri čemu Ἰησοῦ Χριστοῦ uzima kao apoziciju uz τῆς δόξης. Takvo rješenje na prvi pogled privlači jer: (1) netaknutom čuva ustaljenu formulu θεὸς καὶ σωτήρ, uobičajenu u religijskom nazivlju prvoga stoljeća, koja je uvijek označavala jedno, a ne dva božanstva; i (2) poistovjećuje „našega velikoga Boga i Spasitelja” s Ocem, u skladu s uporabom u Pastoralnim poslanicama (1 Tim 1,1Pavao, apostol Krista Isusa po nalogu Boga, Spasitelja našega, i Krista Isusa, nade naše,; 2,3; Tit 1,3a u svoje doba očitova riječ svoju u propovijedanju koje je meni povjereno po odredbi Spasitelja našega, Boga:; 2,10; 3,4).
Protiv toga stoje tri poteškoće:
Premda imenice u objasnidbenoj apoziciji ne moraju stajati jedna uz drugu (usp. Kol 2,2da se ohrabre srca njihova, povezana u ljubavi, te se vinu do svega bogatstva, punine shvaćanja, do spoznanja otajstva Božjega - Krista,), izraz ἥτις ἐστιν mogao je ukloniti dvoznačnost koja bi, prema toj pretpostavci, nastala zbog dvaju poimeničenih genitiva između δόξης i Ἰησοῦ Χριστοῦ. Svjestan tog problema, Edwards u bilješci 7 predlaže da je Ἰησοῦ Χριστοῦ apozicija čitavoj sintagmi „slava-našega-velikoga-Boga-i-Spasitelja”, no takvu je uporabu teško opravdati.
Budući da odnosna rečenica nakon Ἰησοῦ Χριστοῦ, „koji sebe dade za nas”, određuje djelo Isusa Krista kao Spasitelja, neprirodno je odvajati σωτῆρος od Ἰησοῦ Χριστοῦ.
Naslov σωτήρ na drugim se mjestima u Pastoralnim poslanicama primjenjuje na Isusa (2 Tim 1,10a očitovana je sada pojavkom Spasitelja našega Krista Isusa, koji obeskrijepi smrt i učini da zasja život i neraspadljivost - po evanđelju; Tit 1,4Titu, pravomu sinu po zajedničkoj vjeri, milost i mir od Boga i Krista Isusa, Spasitelja našega!; 3,6), dok se naslov δόξα θεοῦ nigdje u Novome zavjetu izričito ne primjenjuje na njega.
Osim toga, prilično iznenađuje tvrdnja da uobičajeni prijevod, koji Isusu Kristu pripisuje naslov „naš veliki Bog i Spasitelj”, „nije valjan”. Taj prijevod podupiru gotovo svi gramatičari i leksikografi, mnogi tumači Poslanice Titu, od Ellicotta do Marshalla, Mouncea i Collinsa, te većina suvremenih engleskih prijevoda: RV, TCNT, RSV, NRSV, NEB, REB, NASB, JB, NJB, GNB, NIV, TNIV, HCSB, Weymouth, Goodspeed i Barclay.
Za opširniju raspravu vidi moju knjigu Jesus as God: The New Testament Use of Theos in Reference to Jesus (Isus kao Bog: novozavjetna uporaba riječi Theos za Isusa), Grand Rapids: Baker, 1992.; pretisak Eugene, Oregon: Wipf and Stock, 2008., str. 173 do 185.