Ovdje objavljujem komentar blaženog sv. Ćirila Aleksandrijskog na Ivan 14,28Čuli ste, rekoh vam: 'Odlazim i vraćam se k vama.' Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu jer Otac je veći od mene. gdje jasno izjavljuje da je Otac veći od Sina samo zbog Sinova utjelovljenja i silaska na zemlju kako bi se ponizio uzzevši lik sluge. Svetac opovrgava one heretike koji su koristili ovaj redak kako bi dokazali da je Otac veće božanstvo od Sina. Svi naglasci su moji.
Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu, jer je Otac veći od mene.
POGLAVLJE I. Da Sin ni u čemu nije manji od Boga Oca, nego mu je naprotiv po naravi jednak i sličan. Prigodu tuge pretvara u izvor utjehe te ih jasno ukorava što se radije ne rad അവര്uju tomu što im sada nanosi bol; a u isto ih vrijeme pokušava poučiti da oni koji gaje nepatvorenu i iskrenu ljubav prema drugima ne smiju tražiti samo vlastiti užitak i korist, nego radije činiti dobro onima koje vole, kada im se za to pruži prilika. Stoga nas i Pavao potiče riječima: Ljubav ne traži svoje, nije malodušna, ne ponaša se nepristojno, ne traži svoje. Govori o nekima koji ne traže svoje, nego dobro drugih. Jer se prava ljubav očituje u tome što ne brinemo samo za vlastitu korist, nego i razmatramo dobro svojega bližnjega. Naš nas Spasitelj, u navedenim riječima, uvjerava da to uzmemo k srcu. I nadalje, urežimo snagu ove misli jasnijim slovima u svoja srca kao na ploču te tako dospijmo do otajstva Kristova. Jer predodžba preuzeta iz malih stvari često će nam poslužiti da dopremo čak i do onih za koje držimo da dopuštaju svaku usporedbu. Bilo je ugodno, na primjer, Pavlovim učenicima da budu uvijek s njime, ali je za Pavla bilo bolje da ode i bude s Kristom, kao što nam je posvjedočio svojim vlastitim riječima. Bila je dužnost onih koji su ga odlučili voljeti da žarko iskazuju svoju ljubav prema njemu, i da ne drže podnošljivim samo ono što je njima ugodno, nego da radije razmisle o tomu da će njegov odlazak biti na korist njihovu učitelju; jer je žudio biti s Kristom. Imate nacrt ovoga razmatranja utoliko ukoliko se tiče ljudske naravi Kristove. Stoga, obasjavajući takoreći raznim bojama naš nacrt snage otajstva Kristova, jasno pokažimo apsolutnu istinu. Jer Jedinorođenac, budući u obliku Boga Oca i u jednakosti s Duhom, nije smatrao plijenom biti jednak s Bogom, te je iz svoje ljubavi prema nama sam sebe openio svoje slave, uzzevši obličje sluge, i podnio to kako bi nas sve uputio u savršeno poznavanje kreposti, pripremajući nas neusporedivim sjajem svojih čudesa da ugledamo moć, slavu i preobilnu moć koja je urođena božanskoj naravi. Jer je tako mogao potaknuti one koji su pali u dubine neznanja da ponovno zadobiju spoznaju i da više ne časte stvorenje mimo Stvoritelja, nego da u sebi predoče Jednoga istinitoga i živoga Boga. I Jedinorođenac nam je pomogao na druge načine svojim utjelovljenjem, jer je uništio moć smrti, i razriješio okove grijeha, i udijelio nam da gazimo po zmijama i škorpionima, i preko svake moći neprijatelja. Bilo je dakle, i to s velikim razlogom, slatko i ugodno preko svakog opisa nama i svetim učenicima, imati neprekidan razgovor s Kristom, Darovateljem takvih blagoslova nama, te biti uvijek prisutan s Njim i u Njegovu društvu.
Ali očito nije bilo Njemu na korist da tako dugo izabere prebivati u obličju poniznosti, koju je uzeo radi naše koristi, iz ljubavi prema nama, kao što smo maloprije rekli: naprotiv, kada je Njegovo poslanje prema nama već bilo prikladno izvršeno, bio je dužan uzzaći u svoju slavu, te, s tijelom koje je uzeo radi nas, požuriti se natrag k jednakosti s Bogom Ocem, koju, ne držeći je plijenom (jer je mogao imati tu čast po vlastitom pravu), sišao je na ljudsku poniznost. Jer dok je još bio na zemlji, iako je bio uistinu Bog i Gospodar svega, nije smatran ničim boljim od ostalih ljudi oni koji nisu poznavali Njegovu slavu. Štoviše, bio je udaran, i popljuvan, i razapet, i podnio je ruglo bezbožnih Židova koji su se usudili reći: Ako si Sin Božji, siđi sada s križa i vjerovat ćemo Ti. I kada je, nakon što je ispunio otajstvo našega otkupljenja, uzašao k Bogu Ocu na nebesima, kada je vrijeme Njegove poniznosti već prošlo, i razdoblje Njegova dobrovoljnog poniženja dovršeno, pokazao se pravim Bogom silama na visini. Jer nebo nije uskratilo Gospodara svega kada je uzašao, nego je zapovijed dana stražarima na gornjim vratima da se približava Gospodar nad Vojskama, iako je bio uzdignut u ruhu tijela; i Duh je prikazivao otvaranje vrata kada je rekao: Podignite, knezovi, vrata svoja, i uzdignite se, vječna vrata, i ući će Kralj slave! Tko je taj Kralj slave? Gospodin silan i junačan, Gospodin silan u boju, Gospodin nad Vojskama, on je Kralj slave. Jer višestruka mudrost Božja koju je naumio u Kristu bila je poznata poglavarstvima i vlastima, kako kaže Pavao. Jer kada je uzašao k Ocu, iako bi se mogao smatrati većim od Sina u tom pogledu što je ostao u svom vječnom domu, dok je Sin podnio dobrovoljno poniženje, i sišao u obličju sluge, i ponovno uzašao u svoju slavu, i čuo riječi: Sjedi meni zdesna dok ne stavim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim. I to je bilo zato da se ne bi učinio odviše drskim, i da Bog Otac na nebesima nije po svojoj volji učinio da Sin sjedi Njemu zdesna, sam Otac je prikazan kako to govori: Sjedi meni zdesna, psalam to kaže. I nitko tko ima i malo razuma neće reći da Otac ima drugo počasno mjesto iako ima Sina sebi zdesna, nego će radije uzeti u obzir ono što sam rekao. Jer nije Otac, nego radije Sin, zbog svoga dobrovoljnog poniženja i trpljenja, onaj koga se mora shvatiti da sjedi zdesna, i ima mjesto iz kojega se nikakva manjkavost ne može zaključiti, budući da bi mogao biti ubrojen među niža bića od onih koji ne mogu shvatiti otajstvo Njegova utjelovljenja. Stoga je mjesto zdesna Ocu Njegovu, protiv kojega se takav prijekor ne može iznijeti, dodijeljeno Sinu kako bi se sačuvala Njegova jednakost.
Dobro smo učinili što smo sada uveli ova tumačenja koja su u tijesnoj vezi s predmetom o kojem je riječ. Sada, ponovno preuzimajući i razvijajući od početka cijelu svrhu našeg istraživanja, nastavljam reći da je neprekidno općenje s našim Spasiteljem Kristom slatko, prihvatljivo i ugodno za nas, premda se radi nas ispraznio od svoje slave, kako je pisano, i uzeo obličje sluge i poniženje ljudske naravi. Jer što je ljudska narav u usporedbi s Bogom! Niti je utjelovljenje bilo na korist Sinova, nego mu je više koristilo da uziđe k Ocu, i da vrati svoju vlastitu slavu, moć i božansku čast pred očima svih, koja više nije bila skrivena. Jer sjeo je zdesna voljom svoga Oca. Jer ljubi ga kao svoj vlastiti Izdanak i plod svoje biti, i zato govori: Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu, jer Otac je veći od mene. Svakako, to je bio dokaz Očeve ljubavi prema njemu što nije žalio nad njegovim privremenim napuštanjem i prisilnom odsutnošću koju je sam preuzeo, već je radije uzeo u obzir da je išao k slavi koja mu dolikuje i pripada, te k svojoj pradavnoj časti, to jest očitovanom Božanstvu. Štoviše, Psalmist, premda govori otajstva po Duhu, kaže: Svi narodi, kličite rukama: zatim je objasnio prigodu blagdana, i uveo Spasiteljevo uzašašće na nebo, govoreći: Uzađe Bog uz klicanje, Gospodin uz zvuk trube: pod klicanjem i trubom podrazumijevajući prodoran i jasan glas Duha, kada je zapovjedio silama na visinama da otvore vrata, i nazvao ga Gospodarom nad vojskama, kao što smo maloprije rekli. U istoj prigodi štoviše, naći ćemo zbor svetih kako se raduje s velikom radošću u srcu. Tada je također na jednome mjestu rekao: Gospodin kraljuje, nek se raduje zemlja; a na drugome: Gospodin kraljuje, Gospodin se odjenu u veličanstvo, Gospodin se odjenu, silom se opasa. Jer onaj koji je bio s nama kao čovjek prije svoga uskrsnuća od mrtvih, kada je uzašao k Ocu na nebesa, tada se odjenuo u svoju vlastitu slavnu odjeću, i opasao se silom koja je bila njegova od početka, jer je sjeo i kraljuje s Ocem. Tada je ispravno i prilično da se oni koji ga ljube raduju jer je otišao k Ocu na nebesa, da preuzme svoju vlastitu slavu i da ponovno kraljuje s njime kao na početku. I on govori da je veći, ne zato što je sjeo zdesna kao Bog, nego dok je još bio s nama, to jest u ljudskom obličju. Jer budući da je još nosio obilježje sluge, a vrijeme još nije došlo da bude vraćen u prijašnje stanje, Boga Oca naziva većim. Štoviše, kada je podnio dragocjeni križ za nas, Židovi su mu donijeli ocat i žuč kad je bio žedan, a kad je pio, rekao je: Dovršeno je. Jer već se bilo ispunilo vrijeme njegova poniženja, i bio je raspet kao čovjek. Bio je pobijedio moć smrti, ne kao čovjek nego štoviše kao Bog, kažem djelovanjem svoje moći i slavom i snagom svoje pobjede, a ne po tijelu. Otac je dakle veći budući da je Sin još uvijek bio sluga i u svijetu, kao što on govori da je Bog od samoga sebe, i pridaje ovo svojstvo svome ljudskom obličju. Jer ako vjerujemo da se ponizio i unizio, neće li biti očito svima da je sišao s nadmoćnosti na podređenost, i radije s jednakosti s Ocem na njezinu suprotnost. Otac nije iskusio ništa od ovoga, i ostao je ondje gdje je bio na početku. Veći je stoga od onoga koji je izabrao podređenost po svojoj vlastitoj providnosti, i ostao u takvom stanju sve dok nije vraćen u svoje pradavno stanje, mislim svoju vlastitu i naravnu slavu u kojoj je bio na početku. Možemo s pravom prosuditi da je njegova jednakost s Ocem, koju, premda ju je mogao imati neprekidno, nije smatrao otimačinom da je uzme radi nas, njegov vlastiti i naravni položaj.
I budući da smo opširno govorili o jednakosti Sina s Bogom Ocem u prethodnim knjigama, može sasvim priličiti da nastavimo redom tumačiti sve stvari, ostavljajući za sada duga raspravljanja o toj temi. I budući da neki tupoglavi heretik, primivši od Židova neko čudesno znanje o svetim spisima, i pokušavajući objasniti stih koji imamo pred sobom, izrekao je u pisanom obliku nepodnošljive hule protiv Jedinorođenca, smatrao sam znakom slabosti, i vrlo nepriličnim za sebe, mirno ih mimoići, i otpraviti šutnjom strašno ludilo čovjeka na kojega aludiram. Mislim stoga da bismo se trebali s njim sučeliti u raspravi i pokazati da su njegove riječi bez temeljâ i bapske priče, i u potpunosti lišene smisla, te izmišljotine izopačene logike. I s obzirom na isti odlomak, pročitat ću vam što se usudio napisati iznoseći svoje viđenje teksta: "Kada je svoga Oca nazvao većim od sebe, nije samo očitovao svoju poniznost nego je i opovrgnuo heretištvo onih koji tvrde da je njegova narav dvostruka." I tako slomivši mišljenje Sabelijevo, on kreće u žestok i snažan juriš, kako misli, na one koji stavljaju Sina u jednakost s Ocem ovim riječima: "Neki su dostigli takav vrhunac ludila da uopće ne mogu podnijeti da kažu da je Otac nadmoćniji božanstvu Jedinorođenca, već samo da se čini kako ga Otac nadmašuje kada se uspoređuje s njime s obzirom na Utjelovljenje, iako ih nisu u stanju čak ni promatrati zajedno u tom pogledu; a stvari različite po vrsti ni na koji se način ne mogu uspoređivati. Jer nitko nikada ne bi rekao da je čovjek mudriji od zvijeri, ili da konj trči brže od kornjače; nego da jedan čovjek ima više razuma nego drugi, i da jedan konj ima veću brzinu od drugoga. Budući da su dakle samo stvari koje pripadaju istoj klasi sposobne za međusobnu usporedbu, moramo priznati da je Otac veći čak i od božanstva Sinova. Jer oni koji upadaju u suprotnu pogrešku povlačeći usporedbu s obzirom na Utjelovljenje, koliko je do njih, umanjuju čast Očevu." Takva su njegova djetinjasta brbljanja. I moramo se pobrinuti pokazati da on čak i ne zna kako je u suprotnosti sam sa sobom. Jer priznaje da Sin održava priličnu poniznost kada govori: Otac je veći od mene; i čudim se što i to nije uzzeo k srcu. Jer što ga je uopće navelo da se upliće u teologiju, iako čovjek ne bi obezvrijedio poznavanje pravog vremena za govor ili djelovanje kada bi bio mudar? Kakva je onda bila potreba za takvom neumjesnom raspravom o Božanskoj Naravi pred njegovim učenicima u njihovu tjeskobu, kada je trebao poći iz svijeta k Bogu Ocu? Jer kakvu im je utjehu ovo razmatranje moglo donijeti? I zašto ih ne ukori jednostavno, govoreći: "Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu, jer Otac je veći od mene?" Recite mi onda, je li mislio da to teži utješiti učenike, ili ih osloboditi tuge koju su osjećali iz ljubavi prema Bogu, što je išao k Ocu koji je bio veći od njega? Iako, kada ga je Filip upitao i rekao: Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je, tada doista, i u vrlo pravo vrijeme, kada je došla prigoda za teološku pouku, pokazao je da je Otac u njemu, i on sam u Ocu, i da ni u čemu nije inferioran njemu, nego se odlikuje svojom savršenom jednakošću, kada je rekao: Toliko sam vremena s vama i ne poznaješ me, Filipe? Tko je vidio mene, vidio je Oca. Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Ja i Otac jedno smo.
Onda doista, vrlo prikladno, On u tom trenutku razrješava svoj govor, i to je vrijedno divljenja. No ovdje, kako je to upućivanje prikladno? Ili kakvo bi tumačenje dopustilo osim želje da ublaži žalost svojih učenika, i da im, tako reći, pruži lijek utjehe pozivajući ih da se raduju jer „ide k Ocu“? Nije li onda očito svakome, ma koliko tupoglav bio, iz same naravi stvari, da ih je, budući da je hitao vratiti se svojoj vlastitoj slavi s Ocem, pozvao da se oni koji ga ljube raduju tomu, smislivši za njih to divno sredstvo utjehe zajedno s ostalim? Ali sada ću ovo preskočiti i neću pridavati veliku važnost njihovu suludom bezumlju. Nego kažem da bismo trebali prije preći na sljedeća razmatranja. Jer je možda mislio, uspoređujući svoju utjelovljenu narav sa svojom božanskom, da si ne mogu pomoći a da ne izvuku korist iz toga istraživanja, kada kažemo da je Sin bio ispražnjen od svoje slave kada je postao čovjekom. Nije li tako? Kako bi moglo biti drukčije? No govoreći o svojoj božanskoj slavi, u suprotnosti sa svojim mjestom sluge i svojim položajem podložnosti, kažemo da je Sin bio manji od Oca, utoliko što je bio čovjek; ali da je bio vraćen u svoju jednakost s Ocem nakon svoga boravka ovdje, ne obdaren nikakvom novom, ili pridodanom, ili neuobičajenom slavom, nego radije vraćen u ono stanje u kojem je bio na početku s Ocem. I doista, nadahnuti pisac koji nas uvodi u otajstva, mislim na Pavla, ne pripisujući Mu više poniženje koje pripada ljudskom stanju nakon njegova uskrsnuća od mrtvih i uzašašća na nebo, potiče nas govoreći: Ako smo i poznali Krista po tijelu, sada ga ipak više tako ne poznajemo. I o sebi opet: Pavao, apostol Isusa Krista, ne od ljudi, ni po čovjeku, nego po Isusu Kristu. Pa ipak, zašto to biva kada kaže da će prilikom svog drugog dolaska k nama preobraziti tijelo našega poniženja, da bude suobličeno tijelu njegove slave, da to sada poriče govoreći: Ne od ljudi, ni po čovjeku, iako je suđen biti apostol po Isusu Kristu? Ali kako to da kaže da Ga nije poznavao u tijelu? Je li onda, reci mi, zatajio Gospodara koji ga je otkupio? Bože sačuvaj; jer on ispravno razmišlja. Jer kada je razdoblje stvarnog poniženja ili poniženja Jedinorođenca bilo dovršeno i privedeno kraju, On žuri proglasiti se i steći prepoznatljivost, ne u liku koji je prikazao kada je bio ispražnjen od svoje slave, nego svojih naravnih svojstava Boga. Jer kada je jednom bilo poznato i priznato da je bio čovjek, morao je poučiti vjernike u Njega da je On također Bog po naravi; i iz tog razloga radije govori o svom božanstvu nego o bilo čemu drugom.
I čudim se heretiku o kojem govorimo što se ne crveni kada kaže da se „budući da se samo stvari koje pripadaju istoj klasi mogu uspoređivati jedna s drugom, moraju ispovjediti da je Otac veći od božanstva Sina“. Jer on ne shvaća, čini se, da je naoružao vlastiti argument protiv samoga sebe. Jer neka nam odgovori na ovo umjesno pitanje: Od koje polazne točke usporedbe stvari iste klase mogu najbolje proizaći? Možemo li razumno početi s onim što One jesu, prema općoj definiciji njihove naravi, ili sa svojstvima koja pripadaju svakoj od njih, ili nedostaju svakoj, ili su inherentne ili nisu inherentne svakoj? I dat ću primjer, i odabrati ono što nam je on dao kao ilustraciju. Ako tko odluči usporediti jednog čovjeka s drugim, gledajući na jednu zajedničku definiciju njihove biti, ne bi našao nikakvu razliku; jer nema razlike između čovjeka i čovjeka, ukoliko je svatko životinja koja misli, smrtna i sposobna za osjet i znanje, kao što je u svih ljudi jedna te ista definicija njihove biti. Niti se jedan konj razlikuje od drugoga u svom bitnom karakteru kao konj; ali jedan čovjek se razlikuje od drugoga u nekoj posebnoj vrsti znanja, kao što je pisanje, i na razne druge načine. To ne utječe na bit, nego očito proizlazi iz sasvim drugog uzroka. Također i jedan konj nadmašuje drugog u brzini, ili je manji ili veći od drugog; ali otkrit ćete da superiornost ili inferiornost u tim pogledima leži izvan definicije njihove biti, inače se među stvarima koje se dovode u međusobnu usporedbu ne bi mogle praviti nikakve razlike. Jer ako je jedan čovjek imao manji ili veći stupanj bitnog karaktera čovjeka, kako bismo ga uopće mogli pojmiti ili govoriti o njemu? Tada su sve stvari istog tipa u svojim bitnim karakterima ujednačene. Ali razlika leži u onim atributima koji su im ili inherentni, ili koji leže izvan (promatrajući ih u svjetlu akcidenata). Budući da se dakle, prema njegovoj premisama ili izjavi, s kojom ću nastaviti postupati, samo stvari prirode slične prirodi uopće prikladno mogu uspoređivati, on mora započeti s priznavanjem da je Sin iste klase kao i Otac, to jest iste biti. Jer tako ćeš imati na umu istu klasu; jer on je dokazao da se čovjek može usporediti s čovjekom, a konj s konjem. Zatim neka nastavi i kaže nam razlog zašto, kada se Sin uspoređuje s Bogom Ocem kao da je iste klase, ima bilo kakvu inferiornost prema Njemu, i gdje ćemo je pronaći, kada jedna te ista definicija njihove biti pripada stvarima iste klase? Jer u slučaju biti jedne klase, njezina definicija nije u nekim slučajevima savršena, a u drugima nesavršena, nego je jedna te ista za sve. Ali možemo reći da svaki akcident može imati zaseban uzrok i pripasti stvari na drukčiji način. Kako bih ono što sam rekao učinio sasvim jasnim, iznijet ću vam ilustraciju koju sam dao na samom početku.
Nitko se od drugoga ne razlikuje po svojoj biti kao čovjeku; nego je jedan pobožan, a drugi opak; jedan je slab i sakat, dok je drugi zdrav i jak; jedan je prezren, a drugi dobar. Ali kada čovjek pomno istraži razloge tih razlikovanja, neće ih pripisati njihovoj općoj definiciji biti, nego uzroke radije pripisuje bolestima uma ili tijela. Budući da, dakle, postoji jedna definicija božanstva za Oca i Sina, kako u pojmu tako i u stvarnosti (inače se ne bi moglo nego zastraniti), jer se oni uspoređuju kao pripadnici iste naravi, i upotrijebit ću njegove riječi u svrhu rasprave, neka nam ti zavedeni ljudi kažu što misle, što je to utrlo put podređenosti Sina Bogu Ocu; je li to bila bolest, ili tromost, i one stvari za koje se zna da pogađaju stvorena bića? Tko bi bio toliko lud i robu proturječja da uopće nakloni uho takvom bogohuljenju? Kada je dakle, budući da jest istoj naravi kao živi Bog, i sam on očito po naravi Bog, jer se stavlja u usporedbu s Ocem: i ništa ne može spriječiti da ima stanje slično Očevu, kako je onda podređen? Budući da je, dakle, ovaj protivnik istine iscrpno iznio mnoštvo proturječja s obzirom na tekst i nije se ustručavao ustvrditi da je „Otac veći od božanstva Sina“usporedimo onda, nakon što iznesemo kratku obranu utjelovljenja i u svom dokazu odvojimo je od razmatranja o spomenutoj stvari, božanstvo Sina s Očevim, u skladu s njihovom definicijom; ali prije toga upitajmo onoga tko se usudi to reći, smatra li da je Bog, kada je Bog, to po naravi ili po nečem drugome, ali počašćen nazivom božanstva, kao što su mnogi koji se nazivaju bogovima i gospodarima na nebu i mnogi na zemlji. Kada dakle on tvrdi da je Sin bio počašćen golim nazivom božanstva, ali da po naravi nije doista ono za što se izdaje, mi koji smo ispravnoga uma susrest ćemo ga i otvoreno uzviknuti: „Moj dobri čovječe, ako On nije uistinu Bog, štovat ćemo stvorenje radije nego Stvoritelja, i ne samo mi koji nastanjujemo ovo zemaljsko područje, nego i mnoštvo svetih anđela; te ćemo optužiti i svakoga sveca koji je govorio o Njemu kao o stvarnom i istinitom Bogu, a ponajviše optužujemo sv. Ivana, koji je rekao za Njega: Znamo da je Sin Božji došao i dao nam razum da upoznamo istinitoga Boga, i mi smo u istinitom Sinu Njegovu Isusu Kristu: on je istiniti Bog i život vječni.“ Ali ako, odbacujući svako nadahnuto Pismo podjednako, prizna da je On doista Bog, i bude tako mislio, a ipak nudio nauku da unatoč tomu On u nekom pogledu zaostaje za Očevom dostojanstvom, nije li nam doveo novog Boga, potpuno odvojenog od Njegove prirodne povezanosti s Ocem, i zamišljenog kao da ima zasebno postojanje i da ne prebiva u biti Boga Oca? Ali mislim da je stvar očita svakomu. Jer ako se ništa ne zamišlja kao veće ili manje od samoga sebe, nego kao veće od bilo čega što je manje, i manje od bilo čega što je veće, ne mora li on nužno priznati da postoje dva istinita i stvarna Boga, tako da se jedan smatra većim, a drugi manjim? Tako je vjera Crkve potpuno uništena i oborena njihovim naukom, jer nećemo imati jednoga Boga, nego dvojicu. Čiji smo onda hramovi mi prema Svetom pismu? Zasigurno Onoga koji je postavio Duha Svojega u naša srca.
Kada dakle u Svetom pismu nalazimo da se o Duhu govori ne samo kao o Očevu nego i kao o Sinovljevu, što trebamo zaključiti i kakvo stajalište zauzeti? Kojega od njih dvojice odbaciti, a kojega nazvati Bogom? Ako ipak trebamo prihvatiti dvojstvo bogova, jednoga manjeg, a drugoga većeg, reći ćemo da obojica prebivaju u našim srcima po odvojenim Duhovima, te ćemo se pokazati hramovima više nego jednoga Boga, i dva Duha prebivat će u nama, veći i manji, u skladu s naravju onih koji su ih dali. Jer tko bi mogao podnijeti takva buncanja i tko ne vidi da je njihov nauk apsurdan i smiješan, nakon što razmotri stajalište koje sam upravo iznio?
Ali možda će, ako bude primoran prihvatiti dvojstvo bogova po naravi, jednoga većega, a drugoga manjega, prijeći na onaj nauk koji se stalno ponavlja u njegovim spisima; mislim, reći će da Sin ima zasebnu narav, premda nije u potpunosti lišen naravi stvorenoga bića, ipak se ni u potpunosti ne odvaja od božanstva Boga Oca. Jer oni koji se ne ustručavaju jasno reći da je On stvorenje, pribjegavaju jezičnim istančanostima, pokušavajući takoreći zabašuriti svoju bezbožnost. Kada dakle kažemo da Sin ima takvu narav da nije posve Bog, niti pak u potpunosti spada u kategoriju stvorenja, nego drži srednji položaj, tako da je ispod dostojanstva Boga Oca, a ipak nadmašuje stvorena bića u slavi, reći ćemo prije svega da ne postoji nikakav autoritet koji bi nas naveo da usvojimo nauk koji oni žele iznijeti. Jer neka nas ili uvjere iz svetih i nadahnutih spisa, ili neka priznaju da nemaju jamca za svoje privatno mišljenje, te neka se zacrvene što donose definicije o stvarima vjere iz vlastitoga privatnog suda. No budući da im je palo na pamet reći to u njihovoj brzopletoj ludosti, prijeći ću na stajalište koje su iznijeli i još ću jednom reći da, ako su samo stvari iste naravi doista sposobne za međusobnu usporedbu, a Sin je na najjasniji način dokazao da se s pravom može uspoređivati s Bogom Ocem: Otac je veći od mene, ne mora li se onda smatrati da Otac ima istu narav koju pripisujete Sinu? Što onda slijedi? Cijelo je vaše nagađanje srušeno. Jer sve dok tvrdite da je Otac veći od Sina, dok je stvoreno biće prema vama manje, narav Jedinorođenca leži između to dvoje. A kada se Očeva narav umanji na onu Sinovljevu, jedan je od ekstrema izostavljen, budući da više nema ničega iznad i superiornijega Sinu. I ako se, kako on kaže, On uspoređuje s Ocem kao pripadnik iste naravi, ne mora li definicija njihove biti biti jedna te ista za obojicu? I ako se ustručavate priznati da je Sin iste biti s Ocem, nego Ga radije stavljate u položaj podređenosti i obezvrjeđujete Očevu slavu na razinu bića koje smatrate manjim od Njega i podređenim Njemu, zar ne vidite kako bogohuljenje niče poput trna? Ne tinja li korijen gorčine u srcu onih koji tako misle? Zašto onda napuštate ravnu stazu istine i upuštate se u takve apsurdne rasprave? Podajte dakle Jedinorođencu u svojim mislima jednakost s Bogom Ocem. Jer tako će biti jedan Bog, obožavan i proslavljen u svetoj i istobitnoj Trojici, kako od nas tako i od svetih anđela. (Ćiril Aleksandrijski o Ivanu 14,28)