Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Citati sv. Augustina preuzeti su iz djela O Trojstvu, 1. knjiga. Augustin će navesti tekstove kao što je 1 Iv 5,20Znamo: Sin je Božji došao i dao nam razum da poznamo Istinitoga. I mi smo u Istinitom, u Sinu njegovu, Isusu Kristu. On je Bog istiniti i Život vječni., gdje se Isus naziva pravim Bogom i vječnim životom, kako bi dokazao da je Krist jedna božanska Osoba koja djeluje u dvjema naravima, po njima i kroz njih, budući da je on Bogočovjek. Objasnit će da je Isus, utjelovljenjem, postao manji ne samo od Oca i Duha, nego i od samoga sebe. Sveti Augustin koristi Poslanicu Filipljanima 2,5-8Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu: kako bi pokazao da se neke stvari odnose na Isusa s obzirom na to da je bio u Božjem obličju, dok se druge odnose na obličje sluge koje je uzeo na sebe. Sva isticanja u tekstu moja su.

Poglavlje 7., Na koji je način Sin manji od Oca i od samoga sebe.

14. U ovim i sličnim svjedočanstvima svetih Pisma, slobodnom uporabom kojih su, kao što rekoh, naši prethodnici razbili takve sofizme ili zablude heretika, našoj se vjeri navješćuju jedinstvo i jednakost Trojstva. No budući da su se, zbog utjelovljenja Riječi Božje radi ostvarenja našeg spasenja, kako bi čovjek Isus Krist mogao biti Posrednik između Boga i ljudi, mnoge stvari u svetim knjigama rekle tako da daju naslutiti, ili čak najizričitije očituju, da je Otac veći od Sina; ljudi su u zabludi zbog nedovoljno pomnog ispitivanja ili razmatranja cjelokupnog smisla Pisma, te su nastojali prenijeti ono što se govori o Isusu Kristu po tijelu na onu Njegovu bit koja je vječna bila prije utjelovljenja, i koja je vječna. Oni tako kažu, na primjer, da je Sin manji od Oca, jer je pisano da je sam Gospodin rekao: Otac je veći od mene. Ali istina pokazuje da je u istom smislu Sin manji također i od samoga sebe; jer kako ne bi bio načinjen manjim i od samoga sebe Onaj koji je samoga sebe opustošio i uzeo obličje sluge? Jer nije tako uzeo obličje sluge da bi izgubio obličje Boga, u kojem je bio jednak Ocu. Ako je, dakle, obličje sluge tako uzeto da obličje Boga nije izgubljeno, budući da je i u obličju sluge i u obličju Boga On isti jedinorođeni Sin Božji Oca, u obličju Boga jednak Ocu, u obličju sluge Posrednik između Boga i ljudi, čovjek Isus Krist; ima li tko tko ne može shvatiti da je On sam u obličju Boga ujedno veći od samoga sebe, ali ipak isto tako u obličju sluge manji od samoga sebe? I stoga nije bez razloga što Pismo govori i jedno i drugo, i da je Sin jednak Ocu, i da je Otac veći od Sina. Jer nema zabune kada se prvo shvaća s obzirom na obličje Boga, a drugo s obzirom na obličje sluge. I, uistinu, ovo pravilo za razrješavanje ovoga pitanja kroz sva sveta Pisma izneseno je u jednom poglavlju poslanice apostola Pavla, gdje nam je ta razlika dovoljno jasno preporučena. Jer on kaže: On, trajno u obličju Boga, nije se kao plijen smatrao jednakim Bogom; nego je samoga sebe opustošio, uzevši obličje sluge, postao sličan ljudima: i obličjem obnašan kao čovjek. Sin Božji, dakle, jednak je Bogomu Ocu po naravi, ali manji po obličju. Jer u obličju sluge koje je uzeo manji je od Oca; ali u obličju Boga, u kojem je također bio prije nego što je uzeo obličje sluge, jednak je Ocu. U obličju Boga On je Riječ, po kojoj su sve stvari stvorene; ali u obličju sluge biva rođen od žene, podložan Zakonu, da otkupi one pod Zakonom. Slično tome, u obličju Boga stvorio je čovjeka; u obličju sluge stvoren je kao čovjek. Jer da je Otac sam stvorio čovjeka bez Sina, ne bi bilo pisano: Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična. Stoga, budući da je obličje Boga uzelo obličje sluge, oboje je Bog i oboje je čovjek; ali oboje Bog, s obzirom na Boga koji uzima; i oboje čovjek, s obzirom na čovjeka koji je uzet. Jer ni tim uzimanjem nije jedno od njih preobraćeno i promijenjeno u drugo: Božanstvo se ne mijenja u stvorenje, tako da prestane biti Božanstvo; niti stvorenje u Božanstvo, tako da prestane biti stvorenje...

Poglavlje 11., Po kojem se pravilu u Pismu shvaća da je Sin čas jednak, a čas manji.

22. Stoga, usvojivši ovo pravilo za tumačenje Pisma u vezi sa Sinom Božjim, da u njima trebamo razlikovati ono što se odnosi na lik Božji, u kojemu je On jednak Ocu, od onoga što se odnosi na lik sluge koji je uzeo, u kojemu je manji od Oca; nećemo se uznemiriti naizgled suprotnim i međusobno odbojnim izrekama svetih knjiga. Jer i Sin i Duh Sveti, prema liku Božjem, jednaki su Ocu, budući da nijedan od njih nije stvorenje, kao što smo već pokazali: ali prema liku sluge On je manji od Oca, jer On sam reče: Otac je moj veći od mene; a manji je i od samoga sebe, jer se za Njega kaže: On samoga sebe ponesreći; i manji je od Duha Svetoga, jer On sam kaže, Tko god kaže riječ protiv Sina čovječjega, oprostit će mu se; ali tko god kaže protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti. I u Duhu je također činio čudesa, govoreći: Ali ako ja Duhom Božjim izgonim zloduhe, nema sumnje da je kraljevstvo Božje došlo k vama. I u Izaiji kaže, u odlomku koji je sam pročitao u sinagogi i bez imalo sumnje pokazao da se ispunio na Njemu, Duh Gospodina Boga, kaže, na meni je: jer me pomazao da navješćujem radosnu vijest siromasima, poslao me da proglasim oslobođenje sužnjima, itd.: za vršenje čega On stoga izjavljuje da je poslan, jer je Duh Božji na Njemu. Prema liku Božjem, sve je po Njemu stvoreno; prema liku sluge, On sam bijaše rođen od žene, rođen pod Zakonom. Prema liku Božjem, On i Otac jedno su; prema liku sluge, On ne dođe vršiti svoju volju, nego volju onoga koji ga posla. Prema liku Božjem, Kao što Otac ima život u sebi, tako je dao i Sinu da ima život u sebi; prema liku sluge, duša Mu je žalosna sve do smrti; i, Oče moj, kaže, ako je moguće, neka mimoiđe ova čaša od mene. Prema liku Božjem, On je pravi Bog i vječni život; prema liku sluge, postao je poslušan do smrti, i to smrti na križu., 23. Prema liku Božjem, sve što Otac ima Njegovo je, i Sve moje, kaže, tvoje je, i tvoje moje; prema liku sluge, nauk nije Njegov, nego onoga koji ga posla.

Poglavlje 12., Na koji se način za Sina govori da ne zna dan i čas koji Otac zna. Neke se stvari govore o Kristu prema liku Božjem, druge prema liku sluge. Na koji način je Kristovo to da daje kraljevstvo, a na koji nije. Krist će i suditi i ne suditi.

Opet: A o danu onome i o času ne zna nitko, ni anđeli nebeski, ni Sin, nego Otac. Jer On ne zna za to, budući da čini druge da ne znaju; to jest, utoliko što nije tako znao da bi u to vrijeme pokazao svojim učenicima: kao što je rečeno Abrahamu: Sada znam da se bojiš Boga, to jest, sada sam učinio da to znaš**; jer je on sam, iskušan u toj kušnji, postao poznat samomu sebi. Jer je On sigurno namjeravao reći tu istu stvar svojim učenicima u pravo vrijeme; govoreći o onome što je još buduće kao da je prošlo, kaže: Od sada vas ne zovem slugama, nego prijateljima; jer sluga ne zna što radi njegov gospodar: nego sam vas nazvao prijateljima; jer sve što sam čuo od svoga Oca objavio sam vam*; što još nije bio učinio, ali je govorio kao da je već učinio, zato što će to sigurno učiniti. Jer govori samim učenicima: Imam vam još svašta reći, ali sada ne možete nositi. Među tim treba razumjeti i: O danu i času. Jer i apostol kaže: Ne odlučih ništa znati među vama, osim Isusa Krista, i to raspetoga; budući da je govorio onima koji nisu mogli primiti uzvišenije stvari o božanstvu Kristovu. Kojima malo poslije također govori: Mogao sam vam govoriti ne kao duhovnima, nego kao tjelesnima. Bio je dakle neupućen među njima u ono što nisu mogli znati od njega. I samo je ono govorio za što je znao da dolikuje da znaju od njega. Ukratko, znao je među savršenima ono što nije znao među malenima**; jer ondje kaže: Mudrost govorimo među savršenima. Jer se za čovjeka kaže da ne zna ono što skriva, prema onoj vrsti govora po kojoj se jama koja je skrivena naziva slijepom. Jer Pismo ne koristi nikakvu drugu vrstu govora osim one koja se može naći u uporabi među ljudima, budući da govori ljudima.

24. Prema obličju Boga, rečeno je: Prije svih bregova me rodio, to jest, prije svih uzvišenosti stvorenih stvari i, Prije zore rodih te, to jest, prije svih vremena i vremenitih stvari: ali prema obličju sluge, rečeno je, Gospodin me stvori u početku putova svojih. Jer, prema obličju Boga, On reče: Ja sam istina; i prema obličju sluge, Ja sam put. Jer, budući da je On sam, kao prvorođenac od mrtvih, načinio prolaz u kraljevstvo Božje u život vječni za svoju Crkvu, kojoj je toliko Glava da i tijelo čini besmrtnim, stoga je stvoren u početku putova Božjih u svom djelu. Jer, prema obličju Boga, On je početak koji i nama govori, u kojem početku Bog stvori nebo i zemlju; ali prema obličju sluge, On je zaručnik koji izlazi iz svoje odaje. Prema obličju Boga, On je prvorođenac svega stvorenja, i On je prije svega i sve po njemu stoji; prema obličju sluge, On je glava tijela, Crkve. Prema obličju Boga, On je Gospodin slave. Iz čega je očito da On sam proslavlja svoje svece: jer, Koje predodredbi, njih i pozva; i koje pozva, njih i opravda; i koje opravda, njih i proslavi*. Od Njega se stoga kaže da opravdava bezbožnika; za Njega se kaže da je pravedan i opravdatelj. Ako je dakle i proslavio one koje je opravdao, Onaj koji opravdava, On sam i proslavljuje; koji je, kao što rekoh, Gospodin slave. Ipak, prema obličju sluge, odgovori svojim učenicima, kada su pitali o vlastitom proslavljenju: Sjediti meni zdesna i slijeva nije moje dati, nego [dat će se onima] kojima je pripravio moj Otac.

25. Ali ono što je pripravio njegov Otac, pripravio je i sâmi Sin, jer On i Otac jedno su. Već smo1 pokazali, na mnoge načine govora u božanskim Pismima, da se u ovom Trojstvu ono što se kaže za svaku osobu također kaže za sve, zbog nedjeljivog djelovanja jedne te iste su tvari. Kao što i za Duh Sveti govori: Ako ja odem, poslat ću vam ga. Nije rekao: Mi ćemo poslati; nego na takav način kao da će ga samo Sin poslati, a ne i Otac; dok ipak na drugom mjestu kaže: Ovo vam govorim dok još boravim s vama; ali Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati u moje ime, on će vas poučiti svemu. Ovdje se opet govori tako kao da ni Sin neće poslati Njega, nego samo Otac. Kao dakle u ovim tekstovima, tako i ondje gdje kaže: Ali za one kojima je pripravljeno od mog Oca, htio je da se razumije kako On sam s Ocem pripravlja prijestolja slave za one za koje hoće. No netko može reći: Ondje, kada je govorio o Duhu Svetomu, govori tako da će ga On sam poslati, ne niječući da će ga Otac poslati; a na drugom mjestu govori da će ga Otac poslati, ne niječući da će to učiniti i sam; ali ovdje izričito kaže: Nije moje dati, i tako nastavlja govoreći da je te stvari pripravio Otac. Ali to je upravo ono što smo već utvrdili da se govori prema obličju sluge: naime, da tako trebamo razumjeti Nije moje dati, kao da je rečeno, To nije u ljudskoj moći dati; kako bi se moglo razumjeti da On to daje po onome u čemu je Bog jednak Ocu. Nije moje, veli, dati; to jest, ja ne dajem ove stvari ljudskom moću, nego onima za koje je pripravio moj Otac*; ali tada pripazi da također shvatiš da ako su sve stvari koje ima Otac moje, onda je sigurno i ovo moje, i ja sam s Ocem pripravio ove stvari.

26. Pitam ponovno: na koji se način ovo kaže: Ako tko sluša moje riječi, a ne čuva ih, ja ga ne sudim (Iv 12,47I sluša li tko moje riječi, a ne čuva ih, ja ga ne sudim. Ja nisam došao suditi svijetu, nego svijet spasiti.)? Jer možda je ovdje rekao: Ja ga ne sudim, u istom smislu kao ondje: Nije moje dati (Mt 20,23A on im reče: “Čašu ćete moju doduše piti, ali sjesti meni zdesna ili slijeva - to nisam ja vlastan dati, to je onih kojima je pripravio moj Otac.”). Ali što slijedi ovdje? Nisam došao, kaže, suditi svijet, nego spasiti svijet; i potom dodaje: Tko mene odbacuje i ne prima mojih riječi, ima svoga suca. Ovdje bismo trebali razumjeti Oca, da nije dodao: Riječ koju sam govorio, ona će ga suditi u posljednji dan. Pa dobro, zar onda ni Sin neće suditi, budući da kaže: Ja ga ne sudim, ni Otac, nego riječ koju je Sin izgovorio? Nikako, nego čuj što još slijedi: Jer ja, kaže, nisam govorio sam od sebe; nego Otac koji me posla, on mi je dao zapovijed što da kažem i što da govorim; i znam da je zapovijed njegova vječni život: što god dakle ja govorim, govorim onako kako mi je rekao Otac. Ako dakle Sin ne sudi, nego riječ koju je Sin izgovorio; i riječ koju je Sin izgovorio stoga sudi jer Sin nije govorio sam od sebe, nego mu je Otac koji ga posla dao zapovijed što da kaže i što da govori: tada posve sigurno sudi Otac, čija je riječ koju je Sin izgovorio; i sam taj Sin jest sama Riječ Očeva. Jer zapovijed Očeva nije jedno, a riječ Očeva drugo; ta nazvao ju je i riječju i zapovijedju. Pogledajmo stoga, možda kad kaže: Nisam govorio sam od sebe, želi da se razumije ovako, nisam rođen sam od sebe. Jer ako govori riječ Očevu, onda govori samoga sebe, budući da je on sam Riječ Očeva. Obično naime govori: Otac mi je dao; čime želi dati razumjeti da ga je Otac rodio: ne da mu je dao nešto što već postoji i što on ne posjeduje; nego da samo značenje izraza: Dati da ima, jest: Roditi da bude. Jer nije tako sa stvorenjem, kao sa Sinom Božjim prije utjelovljenja i prije nego je uzeo naše tijelo, Jedinorođencem po kojemu je sve stvoreno; da je on jedno, a ima drugo: nego on tako jest da jest ono što ima. A to je rečeno još jasnije, ako je tko sposoban to primiti, na onome mjestu gdje kaže: Kao što Otac ima život u sebi, tako je dao i Sinu da ima život u sebi (Iv 5,26Doista, kao što Otac ima život u sebi tako je i Sinu dao da ima život u sebi;). Jer mu nije dao, kad je već postojao i nije imao život, da ima život u sebi; budući da je on, u tome što jest, sam život. Stoga dati Sinu da ima život u sebi znači roditi Sina da bude nepromjenjiv život, koji je vječni život. Budući da je, dakle, Riječ Božja Sin Božji, a Sin Božji jest pravi Bog i vječni život, kao što Ivan govori u svojoj Poslanici (usp. 1 Iv 5,20Znamo: Sin je Božji došao i dao nam razum da poznamo Istinitoga. I mi smo u Istinitom, u Sinu njegovu, Isusu Kristu. On je Bog istiniti i Život vječni.); tako i ovdje, što drugo imamo prepoznati kad Gospodin kaže: Riječ koju sam govorio, ona će ga suditi u posljednji dan, i tu istu riječ naziva riječju Očevom i zapovijedju Očevom, i tu istu zapovijed vječnim životom? I znam, kaže, da je zapovijed njegova vječni život (Iv 12,50I znam: zapovijed njegova jest život vječni. Što ja dakle zborim, tako zborim kako mi je rekao Otac.”). p>

27. Pitam stoga kako trebamo razumjeti: Ja ga ne sudim; nego Riječ koju sam govorio sudit će ga: što se iz onoga što slijedi čini rečenim tako kao da bi htio reći: Ja neću suditi; nego Riječ Očeva sudit će. Ali Riječ Očeva jest sȃm Sin Božji. Treba li se to razumjeti ovako: Ja neću suditi, nego ću suditi? Kako to može biti istina, osim na ovaj način: naime, neću suditi ljudskom moći, jer sam Sin čovječji; nego ću suditi moću Riječi, jer sam Sin Božji? Ili ako se i dalje čini proturječno i dosljedno reći: Ja neću suditi, nego ću suditi; što ćemo reći o onome mjestu gdje kaže: Moja nauka nije moja (Iv 7,16Nato im Isus odvrati: “Moj nauk nije moj, nego onoga koji me posla.)? Kako moja, kad nije moja? Jer nije rekao: Ova nauka nije moja, nego Moja nauka nije moja: ono što je nazvao svojim, to isto nazvao je svojim. Kako to može biti istina, osim ako ju je nazvao svojom u jednom odnosu; a svojom u drugom? Prema obličju Boga, svojom; prema obličju sluge, ne svojom. Jer kad kaže: Nije moja, nego onoga koji me posla, upućuje nas da se vratimo na samu Riječ. Jer nauka Očeva jest Riječ Očeva, a to je Jedinorođeni Sin. A što također znači ono: Tko vjeruje u me, ne vjeruje u me (Iv 12,44A Isus povika: “Tko u mene vjeruje, ne vjeruje u mene, nego u onoga koji me posla;)? Kako vjerovati u njega, a ipak ne vjerovati u njega? Kako se tako oprečna i proturječna stvar može razumjeti, Tko vjeruje u me, kaže, ne vjeruje u me, nego u onoga koji me posla;osim ako to razumiješ tako da tko vjeruje u me, ne vjeruje u ono što vidi, da naša nada ne bi bila u stvorenju; nego u onoga koji je uzeo stvorenje, po kojemu se mogao ukazati ljudskim očima, i tako očistiti naša srca vjerom, da promatraju njega kao jednakog Ocu? Tako da usmjeravajući pozornost vjernika na Oca, i govoreći: Ne vjeruje u me, nego u onoga koji me posla, on zasigurno nije htio sebe odvojiti od Oca, to jest od onoga koji ga je poslao; nego da ljudi tako vjeruju u njega, kako vjeruju u Oca, komu je jednak. I to izričito govori na drugome mjestu: Vjerujte u Boga, i u me vjerujte (Iv 14,1“Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!): to jest, na isti način kako vjerujete u Boga, tako i vjerujte u me; jer ja i Otac jedno smo (Iv 10,30Ja i Otac jedno smo.”). Kao što je dakle ovdje, tako reći, povukao vjeru ljudi od sebe i prenio je na Oca, rekavši: Ne vjeruje u me, nego u onoga koji me posla, od kojega se ipak zasigurno nije odvojio; tako je isto, kada kaže: Nije moje dati, nego [imat će oni] kojima je pripravljeno od moga Oca (Mt 20,23A on im reče: “Čašu ćete moju doduše piti, ali sjesti meni zdesna ili slijeva - to nisam ja vlastan dati, to je onih kojima je pripravio moj Otac.”), mislim da je jasno u kojem odnosu oboje treba uzeti. Jer i ono drugo je iste vrste: Ja ne sudim; iako će on sȃm suditi žive i mrtve. Ali budući da to neće činiti ljudskom moći, stoga, vraćajući se na božanstvo, uzdiže srca ljudi prema gore; da bi ih uzdigao, on sȃm sišao je.

Daljnje čitanje

Sveti Augustin o božanskoj monarhiji i Presvetom Trojstvu