Dugi ulomak koji ovdje predstavljam preuzet je iz knjige Michaela F. Birda Jesus Among the Gods: Early Christology in the Greco-Roman World, koju je objavio Baylor University Press, Waco, TX 2022., I. Jesus and Ancient Divinity, 2. The Search for Divine Ontology, str. 59-70. Sva isticanja moja su.
Apsolutno božanstvo pripisano Kristu
Ako se rana kristologija razvila iz poistovjećivanja Isusa s određenim posredničkim likovima ili se usredotočila na Isusove božanske funkcije radije nego na bilo kakvu božansku narav, kada su i zašto različita krila novorođenih crkava odjednom počela opisivati Isusa u filozofskim kategorijama? Ako su opisi Isusa kao božanskog po naravi bili kasni platonski uvoz, kada se dogodio taj platonski „veliki prasak“ kristološke ontologije?42 Tek u drugom ili trećem stoljeću? Daleko je vjerojatnije da su svijest o božanskoj ontologiji i briga za nju činile dio ranog kršćanskog diskursa od samih začetaka njegovih rasprava o Izraelovu Bogu, Isusu i drugim duhovnim bićima.
Kao prvo, židovski jezik o Bogu uvelike je razlikovao jednoga Boga i „sve stvari“što se temelji na ontološkoj razlici Stvoritelja i stvorenja koja je našla svoj put u Novi zavjet (1 Kor 8,6nama je jedan Bog, Otac, od koga je sve, a mi za njega; i jedan Gospodin, Isus Krist, po kome je sve, i mi po njemu.; Rim 11,36Jer sve je od njega i po njemu i za njega! Njemu slava u vjekove! Amen.; Heb 1,2-3konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove.; 2,10; Kol 1,16-17Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti - sve je po njemu i za njega stvoreno:; Iv 1,3Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade).43 Pavao ne smatra da grčko-rimska božanstva/dajmoni imaju „narav“ (physis) ili „biće“ (ousia) usporedivo s Bogom (1 Kor 8,4Dakle, u pogledu blagovanja mesa žrtvovana idolima, znamo: nema idola na svijetu i nema Boga do Jednoga.; 10,20; Gal 4,8Onda dok još niste poznavali Boga, služili ste bogovima koji po naravi to nisu.). On suprotstavlja idole „pravomu i živomu Bogu“ (1 Sol 1,9Oni sami o nama pripovijedaju: kako dođosmo k vama, kako se od idola obratiste k Bogu da biste služili Bogu živomu i istinskomu; 2 Kor 6,16Kakav sporazum hram Božji s idolima? Jer mi smo hram Boga živoga, kao što reče Bog: Prebivat ću u njima i hoditi među njima; i bit ću Bog njihov, a oni narod moj.), a likove smrtnih ljudi i životinja „besmrtnom Bogu“ (Rim 1,24Zato ih je Bog po pohotama srdaca njihovih predao nečistoći te sami obeščašćuju svoja tijela,; usp. 1 Tim 1,17A Kralju vjekova, besmrtnome, nevidljivome, jedinome Bogu čast i slava u vijeke vjekova. Amen.).
Osim toga, Pavao iznosi ono što su u stvarnosti ontološke tvrdnje o Isusu navodeći da Isus postoji u „božanskom obličju“ i da je „jednak Bogu“ (Fil 2,6On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,).44 Udo Schnelle vjeruje da takav tekst označava „začetke promatranja Boga i Krista kao jednakih“.45 Adela Collins uzima Fil 2,6On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, kako bi „značilo da je on [Krist] bio božolik po izgledu ili naravi, to jest nebesko biće za razliku od ljudskoga bića.“46 Drugim riječima, Isus pokazuje vanjski prikaz Božjega bića i slave, što samo po sebi izražava unutarnju stvarnost Božje naravi.47 Ili, rječnikom Plutarha, božanski je potomak slika (eikôn) i kopija (mimêma) božanskoga bića (ousia/ontos).48 Josip Flavije (Ag. Ap. 2,190-91, 248) povezuje Božje obličje (morphê) s Božjom „naravom“ (physis) i „veličinom“ (megethos). Filon i Justin vjerovali su da „obličje Božje“ izražava božansku narav, zbog čega su oboženje čovjeka i štovanje idola potpuno neprikladni (Filon, Legat. 80, 95, 97, 110-11; Justin, 1 Apol. 9,1). Treba podsjetiti da je u cijelom odlomku Fil 2,6-11On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, sadrţana sjedinjena potvrda Kristova preegzistencije, njegova božanskog bića u smislu posjedovanja „obličja“ i „jednakosti“ s Bogom, te uključivanja Krista unutar monoteističke retorike Iz 45,23Sobom se samim kunem, iz mojih usta izlazi istina, riječ neopoziva, da će se preda mnom prignuti svako koljeno, mnome će se svaki jezik zaklinjati. Činjenica da Isus vrši božanske funkcije i prima oblik štovanja samo je ukras zapanjujućoj tvrdnji da on sudjeluje u onome po čemu se Jahve razlikuje od drugih bogova i stvorenja: on sudjeluje u božanskom imenu i isključivoj monoteističkoj pobožnosti. Postoji Verbindungsidentität (zajednički identitet)50 između Boga i Isusa samo zato što postoji i Verbindungswesen (zajedničko biće). Doista, nicejski opis Isusa kao homoousios („istobitan“) s Ocem teološka je eksplikacija pavlovskih sudova o Isusu koji dijeli Očevo obličje, jednakost, slavu i ime, i to jezikom koji je isključio arijevsku i poluarijevsku dvoličnost o toj temi.51
Kao dodatak ovome, Pavao izjavljuje da je Krist „slika Božja“ (2 Kor 4,4u onima kojima bog ovoga svijeta oslijepi pameti nevjerničke da ne zasvijetli svjetlost evanđelja slave Krista koji je slika Božja.; Kol 1,15On je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja.), što se može odnositi na Isusa kao adamovski lik (Post 1,27Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.), Božju Mudrost (Mudr 7,26Ona je odsjev vječne svjetlosti i zrcalo čisto djela Božjeg, i slika dobrote njegove.),52 ili pak, poput Filonova Logosa, na posrednika između nestvorenoga Boga i stvorena područja prema kojemu je čovječanstvo oblikovano (Filon, QG 2,62; Her. 205-6).53 Pavao također piše da u Isusu „tjelesno prebiva sva punina božanstva“ (Kol 2,9Jer u njemu tjelesno prebiva sva punina božanstva; te ste i vi), što označava da Isus nije nastanjen samo božanskom moći, nego puninom božanske suštine.54
Apsolutni smisao božanstva čini se prisutnim u drugim dijelovima Novoga zavjeta i rane kršćanske literature.55 Ivan Stariji naziva Isusa Krista „pravim Bogom i životom vječnim“ (1 Iv 5,20Znamo: Sin je Božji došao i dao nam razum da poznamo Istinitoga. I mi smo u Istinitom, u Sinu njegovu, Isusu Kristu. On je Bog istiniti i Život vječni.), čime postulatira da Isus posjeduje apsolutni oblik božanstva. Terminologija „pravoga Boga“ utjecala je na kasniju crkvu, za koju je „pravi Bog“ označavao apsolutno božanstvo odvojeno od demona i nižih božanstava (vidi Justin, Dial. 55,2; 1 Apol. 6,1; 13,3; 53,6; Irenej, Haer. 3,8,1; 4,20,1; Minucije Feliks, Oct. 26; Atanazije, Inc. 16,1; 45,4; 47,3; 55,5).56 Autor Poslanice Hebrejima zadire u ontološke kategorije svojim živopisnim opisom Sina kao „odsjeva slave i otiska bića njegova“ (Heb 1,3On, koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe, sjede zdesna Veličanstvu u visinama;). Isus je ontološki drukčiji od anđela kao onaj koji je iznad njih kao božansko biće, a ujedno i ispod njih kao ljudsko biće (Heb 1–2). Autor kasnije izjavljuje da je „Isus Krist jučer i danas isti, i uvijeke“ (Heb 13,8Isus Krist jučer i danas isti je - i uvijeke.; usp. 1,8-12), a to predstavlja govor o budućoj vječnosti pravoga Boga.57 Ako se jezik božanskog sinovstva i rođenja (Heb 1,2.5.8konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove.; 4,14; 5,5) sjedini s preegzistencijom i vječnošću (Heb 1,1-14Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima;; 7,3.28; 13,8), dobiva se nešto analogno vječnom rađanju.58
Ivan Evanđelist prikazuje Isusa kao preegzistentnu Riječ (Iv 1,1-2U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.; 17,4-5), odvojenu od „svega“ kao instrument stvaranja (1,3), koju je poslao Otac (5,36-37; 8,16-18) s neba (3,13; 6,33.38, 50-51), koja uzima ljudsko tijelo (1,14), postajući „sin Josipa iz Nazareta“ (1,45), koji je „jedno“ s Ocem do mjere međusobnog prebivanja (10,30.38; 14,8-11.20; 17,11.21-23), jednak Bogu (5,18), koji posjeduje „život u sebi“ (5,26), koji sebe pravi Bogom (10,33-34), koji se vraća „slavi“ koju je imao kod Oca prije stvaranja svijeta (17,5.24; 20,17), kojega se časti kao Oca (5,23), kojemu se molitelj klanja (9,38) i kojega Toma ispovijeda počasnim poklikom „Gospodin moj i Bog moj“ (Iv 20,28Odgovori mu Toma: “Gospodin moj i Bog moj!”). Istina, naglasak je na ekonomskoj kristologiji po kojoj se „jedini pravi Bog“ spoznaje isključivo u posredništvu „jedinorođenoga“ Sina (1,14.18; 17,3), koji je spona između neba i zemlje (1,51; 3,13), uz naglasak na Isusu kao posredniku objave (1,18; 15,15; 17,6.26) i spasenja (3,16; 4,42; 5,24.34; 12,47) par excellence. Ipak, put od božanskog arhea do nastanjivanja tijela u svijetu, a zatim povratka na nebo, sročen je kao narativ o mesijanskoj objavi jednako kao i o ontološkoj pretvorbi božanskog bića u ljudsku egzistenciju. Doista, zapanjujuća ivanovska kombinacija božanskog jedinstva, razlike između stvoritelja i stvorenja, preegzistencije, perihoze, rođenja, mesijanskog svjedočanstva, utjelovljenja-proslavljenja, primanja štovanja, božanskih funkcija suđenja i spasenja, potiče u teološkom i ontološkom smjeru koji čini božanstvo ivanovskog Isusa apsolutnim ako želimo opisati tko je Isus i kako je on božanski?59 Prema Freyju, taj jezik opisuje „kako Logos/Sin sudjeluje u 'kakvoći' i 'božanstvu' jednoga Boga“60 i Logos posjeduje „božanstvo u smislu da Logos jasno pripada području stvoritelja, nestvoren je. On je božanski u smislu da je nestvoren.“61 Ili, kako to izražava Ruben Bühner, „prva dva retka Ivanova evanđelja bave se Početkom prije početka. Sam se Logos stoga pojavljuje odvojeno od djela stvaranja, kao apsolutno preegzistentan, to jest kao nestvoren.“62
Nažalost, mnogi u Ivanovu evanđelju ne opažaju nikakav interes za božansku ontologiju; nikakav interes za što Bog jest, ili što su Bog, Isus i Duh, smatrajući da se Ivanovo evanđelje prvenstveno bavi božanskim identitetom ili epistemologijom vjerovanja.63 Suprotno tomu, Troels Engberg-Pedersen tvrdi da je Ivanov Logos dužnik stoičke filozofije, sa svim ontološkim implikacijama koje s njom dolaze.64 Iako se u nekoliko točaka ne slažem s Engberg-Pedersenom,65 pa ipak, stoičko razlikovanje između endiathetos logosa (riječi u umu) i prophorikos logosa (izražene riječi) vrlo dobro može izraziti prijelaz s preegzistentne Riječi na utjelovljenu Riječ koju Ivan uvodi u svom prologu. Nekoliko kasnijih autora vjerojatno je utjelovljenje razumjelo na ovaj način (Ignacije, Eph. 3.2; Justin, Dial. 61.1; Atenagora, Leg. 10.2, 3, 5; 24.2; Teofil, Autol. 2.10, 22). Stoga stoička filozofija, uz Septuagintu i helenistički judaizam, predstavlja koristan okvir u kojemu se Ivanov Logos može razumjeti, te pokazuje da se božanska ontologija može iščitavati kao imanentna Ivanovu evanđelju.66
Apokalipsa Ivana Vidjelice sadrži dvije strateški smještene objave u kojima Gospodin Bog za sebe kaže: „Ja sam Alfa i Omega”, onaj „koji jest i koji bijaše i koji će doći, Svevladar”, te „početak i svršetak” (Otk 1,8Ja sam Alfa i Omega, govori Gospodin Bog - Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi, Svevladar.; 21,6). K tome, prilično zapanjujuće, Isus kasnije na sebe primjenjuje isti teofanski jezik, govoreći: „Ja sam Alfa i Omega, prvi i posljednji, početak i svršetak” (Otk 1,17Kad ga vidjeh, padoh mu k nogama kao mrtav. A on stavi na me desnicu govoreći: “Ne boj se! Ja sam Prvi i Posljednji,; 22,13). To aludira na izaijansku monoteističku retoriku, poput: „Ja sam prvi i ja sam posljednji, osim mene nema Boga” (Iz 44,6Ovako govori kralj Izraelov i otkupitelj njegov, Jahve nad Vojskama: “Ja sam prvi i ja sam posljednji: osim mene Boga nema.; usp. 41,6; 48,12). Slični stavovi postojali su u helenističkom judaizmu, gdje je Bog „početak i svršetak svega” (Josip Flavije, Ant. 8.280; Ag. Ap. 2.190; Filon, Plant. 93). To također podsjeća na Dervenski papirus (oko 350. pr. Kr.) koji sadrži pjesmu u kojoj se proglašava da je „Zeus početak, Zeus sredina, sve je ispunjeno Zeusom”, kao i na Platonovu primjedbu da „Bog… drži početak i sredinu i svršetak svega” (Platon, Leg. 4.715e; usp. Irenej, Haer. 3.25.5; Hipolit, Ref. 19.6; Klement Aleksandrijski, Strom. 2.22; Origen, Cels. 6.15; Sib. Or. 8.375-76).67 Koristeći ove riječi, Vidjelac naglašava apsolutnu suverenost i moć i Boga i uskrsnulog Isusa,68 ali također poistovjećuje Isusa s Bogom „koji nadilazi vrijeme [i] upravlja cjelokupnim tijekom povijesti jer stoji kao suveren nad njezinim početkom i njezinim svršetkom”.69
Mogli bismo spomenuti i Ignacijevo pismo Efežanima, gdje se Isus opisuje kao „rođen” (gennetos) s obzirom na svoju čovječnost i „nerođen” (agennetos) s obzirom na svoju božanskost, što je značajan terminološki pomak koji označava apsolutno božanstvo (Eph. 7.2; usp. Pol. 3.2).70 To se nastavlja u kasnijem razdoblju s naznakom iz djela Epistula Apostolorum da je Isus „nerođen, a ipak rođen među ljudima” (… Ep. Ap. 21.2) i kod Origena, koji Sina naziva „nerođenim prvorođencem” (ton ageneton prototokon; Cels. 6.17). Justin je prihvatio da je Božja narav „nedjeljiva i nerazdvojiva” te da u „biti Oca” ne može biti nikakve podjele, a ipak Krist nije otkidanje božanske naravi niti stvoreni anđeo, nego uistinu „rođen od Oca” poput „vatre zapaljene od vatre”: „različit”, a ipak „ostaje isti” (Dial. 61.2; 128.3-4; usp. Tacijan, Or. 5). Irenej je pružio snažnu obranu utjelovljenja kao nečega drukčijeg od emanacije i prebivanja, pri čemu neraspadljiva i besmrtna Riječ postaje čovjekom (Haer. 3.19.1-3). Klement Aleksandrijski opisao je utjelovljenog Isusa kao „božansku riječ” koja bijaše „uistinu najočitije božanstvo... izjednačena s Gospodarom svemira, jer bijaše njegov Sin, i Riječ bijaše u Bogu” (Protr. 10).
Među apologetima Atenagora sustavno promišlja Božju nerođenu narav, Božju odvojenost od stvorenja, uključujući i od raznih bogova i anđela, pri čemu su Sin i Duh istodobno sjedinjeni s Bogom u njegovu biću, dok Otac i Sin međusobno prebivaju jedno u drugome „snažnim jedinstvom Duha”, premda su „različiti u poretku”, te ih pomno razlikuje od mnoštva anđela i službenih duhova (Leg. 10.2, 5; 24.2). Neki su bogovi stvoreni iskazivanjem počasti ili su pak polubogovi rođeni rađanjem. U oba slučaja oni se ne razlikuju od tvari jer su stvoreni (Leg. 18.1-19.3). Slično tomu, u Poslanici Diognetu, autor ističe apsolutnu božanskost Sina u suprotnosti s raznim posredničkim likovima. Autor izjavljuje da Bog Stvoritelj nije poslao „nekoga podređenog, ili anđela, ili vladara, ili nekoga od onih koji upravljaju zemaljskim poslovima, ili onih kojima je povjerena uprava nebeskih stvari”. Umjesto toga, „Projektant i Stvoritelj svemira” poslao je onoga
po kojemu je stvorio nebesa, po kojemu je zatvorio more u njegove vlastite granice, čije tajne vjerno promišljaju svi elementi, od kojega je sunce primilo mjeru dnevnih hodova da ih čuva, kojemu mjesec pokorno svijetli po noći na njegovu zapovijed, kojemu zvijezde se pokoravaju dok slijede mjesečev put, po kojemu su sve stvari uređene, određene i stavljene podložnosti, uključujući nebesa i ono što je na nebesima, zemlju i ono što je na zemlji, more i ono što je u moru, vatru, zrak, bezdan, ono što je u visinama, ono što je u dubinama, ono što je između, njega je poslao njima! No, možda ga je poslao, kako bi tko mogao pomisliti, da vlada tiranijom, strahom i užasom? Svakako ne! Naprotiv, poslao ga je u blagosti i krotkosti, kao što kralj može poslati svoga sina koji je kralj; poslao ga je kao Boga; poslao ga je kao čovjeka ljudima [alla en epieikeia kai prautèti hôs basileus penipôn huion basilea empempsen, hôs theon epempsen, hôs anthrôpon pros anthrôpon epempsen], (Diogn. 7.2-4)
Zatim, u homiliji, Riječ je jasno označena kao vječno božanstvo: „Vječni, koji se danas smatra Sinom” [Diogn. 11.5).
Ove su izjave možda najsažetija preteča nicejske kristologije u cjelokupnoj kršćanskoj književnosti prije 325. godine po Kr. One se odnose na Božju neusporedivost; Sin nije posrednik niti dio stvaranja, već je božansko sredstvo stvaranja. On dolazi „kao” Bog i „kao” čovjek, vječni Sin, što jako podsjeća na formulacije vjerovanja o Isusovom dvostrukom suobličenju u božanstvu i čovještvu (tj. vere deus et vere homo, ili „Gottheit und Menschheit vereinen”, kako kaže poznata njemačka himna). Jednako se razmišljanje javlja kod Ireneja, koji također razlikuje Riječ od posredničkih likova [Haer. 1.22.1; 3.11.1-2; 4.7.4; 5.18.1) i identificira Logos kao „pravog Boga i pravog čovjeka” [Haer. 3.19.1-3; 4.6.7). Otac i Sin dijele gospodstvo i božansku narav jer „ono što je [rođeno] od Boga jest Bog” [Epid. 47). Atenagora, Irenej i Diognet izričito navode ono što je u Novom zavjetu implicitno, naime da je Sin apsolutno božanski posrednik koji nije božanski u smislu drugih posrednika (Fil 2,9-11Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom,; 1 Kor 8,6nama je jedan Bog, Otac, od koga je sve, a mi za njega; i jedan Gospodin, Isus Krist, po kome je sve, i mi po njemu.; Kol 1,15-20On je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja.; Heb 1,1-4Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima;; 2,10; Iv 1,1-3U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.; Otk 5,1-14I vidjeh: na desnici Onoga koji sjedi na prijestolju - knjiga, iznutra i izvana ispisana, zapečaćena sa sedam pečata!).71 Za apologete, dok Bog ostaje transcendentan i izvor svega, Logos je immanentni aspekt božanskoga očitovan u stvorenu poretku, nebeski agens stvaranja, objave i otkupljenja, „čije biće potječe od jednoga, istinitoga Boga”.72 Ili, riječima Atanazija, Isus je „pravi Sin Očev” koji je „pravi Bog, homoousios s pravim Ocem” (Or. adv. Ar. 1.9).
Ontološka opredjeljenja za kristologiju također su bila istaknuta u „drugim” kršćanstvima izvan protoortodoksnih crkava. Krajem prvog i početkom drugog stoljeća sljedbenici doketskih kristologija, koje su negirale da je Isus došao u tijelu (1 Iv 4,2-3Po ovom prepoznajete Duha Božjega: svaki duh koji ispovijeda da je Isus Krist došao u tijelu, od Boga je.; 2 Iv 7; Ignacije, Trall. 10,1; Smyrn. 2,1; 3,1-3; 4,2; 5,2; 7,1; 12,2; Irenej, Haer. 1.24.2; Tertulijan, Carn. Chr. 24), kao i separatističkih kristologija, koje su razlikovale božanskog Krista od čovjeka Isusa (Irenej, Haer. 1.26.1; 1.30.13; 3.9.3; 3.11.7), vjerojatno su pokušavali zaštititi Isusovo apsolutno „božanstvo” ili od tvari ili od patnje.73 To su činili niječući Isusovo fizičko tijelo ili pak podizanjem odbojne pregrade između božanskog Krista i ljudskog Isusa.74 S tih gledišta, Isusovo čovještvo predstavlja značajan problem za božansku narav Krista, što dovodi do doketskih tumačenja. Irenej je tvrdio da je Saturnin iz Antiohije govorio kako je Spasitelj bio „nerođen, bestjelesan i bezobličan” te da se „samo prividno pokazao kao čovjek” (Haer. 1.24.1).
Irenej je Valentinovcima pripisao mišljenje da je nerođeni Otac rodio Monogena, koji je „sličan i jednak onomu koji ga je proizveo” (Irenaeus, Haer. 1.1.1). Monogen je potom proizveo Krista, koji je, poput eona, „biće najsavršenije ljepote, sama zvijezda Plerome i njezin savršeni plod” te ima istu narav kao i anđeli (Irenaeus, Haer. 1.2.5-6). Isus je u tom sustavu savršenstvo božanstva unutar plerome, premda niži od božanstva nerođenoga i nepojmljivoga Oca. Klement Aleksandrijski zabilježio je Izbore iz spisa valentinskog učitelja Teodota koji čine snažan prikaz Kristova božanstva. Naglasio je da je Božji Logos isti kao i Kristov Logos, tako da je „bitni Logos Bog u Bogu [ton en tautotëti lagon theon en theô], za kojega se također kaže da je ‚u krilu Očevu‘, nerazdvojno i nerazdijeljeno, jedan Bog” (Exc. 8.1). Sin koji je sišao isti je kao i Sin koji je uzašao (Exc. 7.3-4). Utjelovljenje je bilo božansko-ljudsko sjedinjenje, a ne miješanje, tako da se božanska narav ne dijeli niti umanjuje svojim sjedinjenjem s čovještvom (Exc. 17.4).
U valentinskom Evanđelju istine75 čini se da autor pridaje ontološko značenje činjenici da Isus posjeduje Očevo „ime” (možda pojačavajući naglasak na božanskom „imenu” u Iv 1,12A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime,; 3,18; 17,6. 11-12. 26; usp. Ap. John 7.27-29). Sin nosi Očevo ime, koje je proizišlo od Oca (Gos. Truth 38.7-14; usp. Gos. Phil. 54.5-10), a Sin djeluje kao Očevo ime (Gos. Truth 30.24-26; 40.26). Činjenica da Sin nosi božansko ime (npr. Dj 2,38Petar će im: “Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga.; 1 Kor 6,11To evo, bijahu neki od vas, ali oprali ste se, ali posvetili ste se, ali opravdali ste se u imenu Gospodina našega Isusa Krista i u Duhu Boga našega.; Fil 2,10-11da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika.; 1 Iv 3,23I ovo je zapovijed njegova: da vjerujemo u ime Sina njegova Isusa Krista i da ljubimo jedni druge kao što nam je dao zapovijed.) i da Isus objavljuje Oca (Mt 11,27Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti.”; Lk 10,22Sve mi preda Otac moj i nitko ne zna tko je Sin - doli Otac; niti tko je Otac - doli Sin i onaj kome Sin hoće da objavi.”; Iv 15,15Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga.) prilično je uobičajena u Novome zavjetu. Ipak, između poznatosti toga koncepta i nejasnoće jezika, Harold Attridge prepoznaje kristološku važnost: „S jedne strane, ime je vanjsko u odnosu na ono što je imenovano. Stoga je Sin, kao ime, različit od Oca kojega imenuje. S druge strane, ime je bit imenovanoga i stoga je s njime istovjetno. Stoga je Sin, kao ime, istovjetan s Ocem... Dvije suprotne tvrdnje o statusu ili funkciji Sina kao imena naprosto su načini govora o prisnom odnosu Oca i Sina.” Sukladno tomu, „Sin je Očevo ime u prvome smislu (tj. vidljivo upućuje na nevidljivu stvarnost Oca) zato što on doista ‚izlazi‘.” No još važnije: „Sin je Očevo ime u drugome smislu (tj. jest bit Oca), zato što je ono što izlazi od Oca sam Otac. Jezikom kasnijih kristoloških dogmi, Sin je homoousios (tj. istobitan) s Ocem.”76
Sličan pogled na istobitnost Oca i Sina pojavljuje se u Tripartitnom traktatu, gdje samorođeni Otac rađa „Sina, koji opstoji u njemu” (Tri. Trac. 56.23-24). Jedinstvenost Sina među drugim posrednicima jasno je predočena: Sin kao „prvorođenac” nema nikoga tko postoji prije njega i kao „jedinorođenac” nema nikoga tko postoji poslije njega (Tri. Trac. 57.19-22). Sin je također „nerođen i bez početka” (Tri. Trac. 58.7-8). Napokon, u sethijanskom sustavu Krist je preegzistentni i samopostojeći sin Barbelin (usp. Ap. John 6.10-8.28).
Dakle, kakve god razlike postojale između protoortodoksnih i heterodoksnih kristologija, one se nisu ticale sukoba između funkcionalne i ontološke kristologije; nego se uglavnom radilo o suprotstavljenim vrstama božanske ontološke kristologije i njezinim posljedicama.
U svakom od gore razmotrenih primjera, jezik bića, vječnosti, izvornosti, besmrtnosti i nerođenosti pokazuje da se apsolutno pripisivanje božanstva, često razlučeno od drugih nebeskih bića, pripisuje Isusu. Prema mome mišljenju, ovo potpuno razbija pojam prema kojemu božanstvo u rimskom svijetu „nije bila bit ili narav, nego koncept statusa i moći u kozmičkom spektru koji nije imao apsolutne granice razdvajanja”, to je dokazivo neistinito.77 Kao što ću pokazati u nastavku, božanstvo je bilo relativno, ali samo do granice apsolutnosti!78 Ideja o apsolutnom božanstvu bila je dobro poznata i predstavlja pozadinu židovskoga i kršćanskog diskursa. Što je još važnije, Isusu je bilo pripisano apsolutno božanstvo. Značenje ovoga razjašnjava Boccaccini: „Prelazak granice između ‚stvorenoga‘ i ‚nestvorenoga‘ osebujno je odvojio kršćanskog Mesiju i doveo Isusa do razine uzvišenosti bez presedana, od nižega božanskog bića do židovskoga Boga.”79
47 Usp. Gordon D. Fee, Pauline Christology: An Exegetical-Theological Study (Peabody, Mass.: Hendrickson, 2007), 378-79; Andrew Ter Ern Loke, The Origin of Divine Christology (SNTSMS 169; Cambridge: Cambridge University Press, 2017), 14,35-36; i Michael Wade Martin i Bryan A. Nash“Philippians 2.6-11 as Subversive Hymnos: A Study in the Light of Ancient Rhetorical Theory” JTS 66 (2015): 116-17. Vidi suprotno kod Carolyn Osiek (Philippians, Philemon [Nashville: Abingdon, 2000], 61): “kada se primjenjuje na osobe u ovoj kulturi koja je vrlo svjesna statusa, to [isos] češće znači jednakost statusa ili važnosti u hijerarhijskom poretku. Vjerojatno ne znači ono što bi suvremeni tumači htjeli iščitati u himnu, naime, jednakost naravi ili supstancije s Bogom. Drugim riječima, to nije metafizička, nego društvena izjava.” Također, Joseph H. Hellerman (“Morphe Theou as a Signifier of Social Status in Philippians 2.6” JETS 52 [2009]: 784) vidi ovo u potpunosti kao počasno, upućujući "na vidljivu vanjštinu, bez ikakve naznake, na ovaj ili onaj način, o bilo kakvoj odgovarajućoj unutarnjoj kvaliteti.” Njegovo gledište opovrgava Crispin H. T. Fletcher-Louis““The Being That Is in a Manner Equal with God’ (Phil 2:6On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,c): A Self-Transforming, Incarnational, Divine Ontology” JTS 96 (2020): 581-627. (Isto, str. 60)
51 David S. Yeago“The New Testament and the Nicene Dogma: A Contribution to the Recovery of Theological Exegesis” STR 45 (2002): 379-80; usp. Martin Hengel, The Son of God: The Origin of Christology and the History of Jewish Hellenistic Religion (Minneapolis: Fortress, 1976), 76; i Bauckham, Jesus and the God of Israel, 59. Klement Aleksandrijski vidio je u Fil 2,6On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, “milosrdnog Boga kako se trudi spasiti čovječanstvo” (Protr. 1). Bazilije (Adv. Eunomium 1.18) smatrao je morphê Boga jednakom Božjoj ousia. Sveti Bernard iz Clarivauxa napisao je: “Kako predivno izgledaš anđelima, Gospodine Isuse, u obličju Božjem, vječan, rođen prije zvijezde Danice usred sjaja neba, blistava svjetlosti Božje slave i savršena presliko njegove naravi, nepromjenjiva i netaknuta sjajnost vječnog života!” (citirano prema Markus Bockmuehl“‘The Form of God’ [Phil. 2.6]: Variations on a Theme of Jewish Mysticism” JTS 48 [1997]: 23). Prema Georgeu Hunsingeru (Philippians [BTCB; Grand Rapids: Brazos, 2020], 38): “Ideja ‘obličja Božjega’ (morphê theou) anticipira kasniju ideju Božjega ‘bića’ (ousia). S ove točke gledišta, božanska morphê pojmovni je preteča ideje božanske biti ili supstancije.” (Isto, str. 61)
54 M Schnelle (Apostle Paul, 398) ovako sažima Pavlovu božansku kristologiju: “Pavlovo shvaćanje odnosa Isusa Krista prema Bogu može se najbolje izraziti tvrdnjom da oni pripadaju istoj kategoriji. Isus Krist je u isto vrijeme podložan Ocu i u potpunosti sjedinjen s njegovom biti i statusom.” (Isto, str. 62)
Preporučeno čitanje
Tacijan, Irenej i Ćiril o Presvetome Trojstvu