U ovom ću tekstu citirati svetog Ireneja i Euzebija dok raspravljaju o apostolskom nasljedstvu, Isusovim rođacima i njihovoj davidovskoj lozi, rimskom biskupu od kojih je jedan bio Klement, Klementovoj poslanici, kanonu Svetog pisma i čudesima koja su se još uvijek mogla vidjeti. Irenej spominje kako su čak i u njegovo vrijeme vjernici uskrisivali mrtve i govorili u jezicima. Euzebije čak bilježi vrlo dirljivu zgodu o ljubavi i brizi apostola Ivana za izgubljene i zalutale vjernike. Sva isticanja moja su.
Irenej
Poglavlje 3 Opovrgavanje heretika na temelju činjenice da se u raznim crkvama održavalo neprekidno nasljedstvo biskupa
-
U moći je svih, dakle, u svakoj Crkvi, koji žele vidjeti istinu, da jasno sagledaju predaju apostola očitovanu diljem cijeloga svijeta; i mi smo u mogućnosti nabrojiti one koje su apostoli postavili za biskupe u Crkvama, i [pokazati] nasljedstvo tih ljudi do naših dana; one koji nisu naučili niti znali išta slično onome o čemu ovi [heretici] buncaju. Jer da su apostoli znali skrivena otajstva, koja su običavali priopćavati savršenima nasamo i skrovito od ostalih, predali bi ih nadasve onima kojima su predavali same Crkve. Jer su željeli da ti ljudi budu posve savršeni i besprijekorni u svemu, te su ih ostavljali za svoje nasljednike, predajući im vlastito mjesto upravljanja; ti bi ljudi, ako bi pošteno vršili svoje službe, bili veliko dobro [za Crkvu], a ako bi otpali, najveća nevolja.
-
Budući da bi, međutim, bilo vrlo zamorno u ovakvom svesku nabrajati nasljedstva svih Crkava, mi posramljujemo sve one koji se na bilo koji način, bilo zbog zle samovolje, taštine, sljepoće ili izopačenog mišljenja, okupljaju u neovlaštenim zborovima; [činimo to, velim] ukazujući na onu predaju primljenu od apostola, vrlo veliku, vrlo staru i opće poznatuCrkvu temeljenu i ustrojenu u Rimu od strane dva najslavnija apostola, Petra i Pusla [Pujdan/Pavao, op. prev.]; kao i [isticanjem] vjere propovijedane ljudima, koja dopire do našega vremena pomoću nasljedstva biskupa. Jer nužno je da se svaka Crkva slaže s ovom Crkvom, zbog njezinog uzvišenog prvenstva [potiorem principalitatem].
3. Blaženi su apostoli, dakle, utemeljili i izgradili Crkvu te predali u ruke Linije službu episkopata. O tom Linu Pavao spominje u Poslanicama Timoteju. Njega naslijedi Anaklet; a nakon njega, na trećem mjestu od apostola, Klement je primio biskupsku službu. Taj čovjek, budući da je vidio blažene apostole i s njima općio, mogao se reći da propovijedanje apostola još uvijek ima [u ušima] kao jeku, a njihove predaje pred očima. Niti je bio sam [u tome], jer je još mnogo toga ostalo od onih koji su primili pouke od apostola. U vrijeme ovoga Klementa, kad je došlo do ne male nesloge među braćom u Korintu, Crkva u Rimu odaslala je vrlo snažnu poslanicu Korinćanima, potičući ih na mir, obnavljajući njihovu vjeru i navješćujući predaju koju je nedavno primila od apostola, propovijedajući jednoga Boga, svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje, Stvoritelja čovjeka, koji je doveo potop, pozvao Abrahama, izveo narod iz zemlje Egipta, govorio s Mojsijem, postavio zakon, poslao proroke i koji je pripremio oganj za đavla i njegove anđele. Iz ovoga spisa tko god želi može naučiti da je On, Otac Gospodina našega Isusa Krista, bio propovijedan od Crkava, te također može razumjeti apostolsku predaju Crkve, budući da je ova Poslanica starija od ovih ljudi koji sada šire laži i koji zazivaju u postojanje drugoga boga mimo Stvoritelja i Graditelja svih postojećih stvari. Ovoga je Klementa naslijedio Evarist. Aleksandar je slijedio Evarista; zatim je kao šesti od apostola postavljen Siksto; nakon njega Telesfor, koji mučenički podnese slavnu smrt; zatim Higin; nakon njega Pije; potom nakon njega Anicet. Nakon što je Soter naslijedio Aniceta, Eleuterije sada, na dvanaestome mjestu od apostola, drži baštinu episkopata. Tim redom i tim nasljedstvom, crkvena predaja od apostola i propovijedanje istine doprli su do nas. I to je najobilniji dokaz da postoji jedna te ista oživljavajuća vjera, koja je sačuvana u Crkvi od apostola sve do sada i prenesena u istini.
-
Ali Polikarp nije bio samo poučen od apostola, i razgovarao s mnogima koji su vidjeli Krista, nego su ga također apostoli u Aziji postavili za biskupa Crkve u Smirni, kojega sam i ja vidio u svojoj ranoj mladosti, jer je vrlo dugo boravio [na zemlji], i u dubokoj starosti, slavno i uzvišeno podnijevši mučeništvo, preselio se s ovoga svijeta, uvijek naučavajući ono što je naučio od apostola, što je Crkva predala i što je jedino istinito. O tomu svjedoche sve azijske Crkve, kao i oni ljudi koji su naslijedili Polikarpa sve do današnjega dana, čovjek koji je bio mnogo veće važnosti i postojaniji svjedok istine nego Valentin, Marcion i ostali heretici. On je bio taj koji je, došavši u Rim u vrijeme Aniceta, odvratio mnoge od spomenutih heretika k Božjoj Crkvi, navješćujući da je primio tu jednu i jedinu istinu od apostola, onu, naime, koju Crkva predaje. Postoje također oni koji su od njega slušali kako je Ivan, učenik Gospodnji, ušavši u kupalište u Efezu, i ugledavši unutra Cerinta, izjurio iz kupališta ne okupavši se, uzvikujući: Bježimo, da se i samo kupalište ne sruši, jer je Cerint, neprijatelj istine, unutra. I sam Polikarp odgovorio je Marcionu, koji mu je jednom prilikom došao u susret i rekao: Znaš li me? Znam, znam te, prvorođenče Sotone. Takvu su užasnutost apostoli i njihovi učenici imali protut toga da održavaju ikakvu usmenu komunikaciju s ikakvim kvarežima istine; kao što Pavao također kaže: Heretika se nakon prvoga i drugoga upozorenja kloni, znajući da je takav izopačen i griješi, te je sam sebe osudio. Tit 3,10S krivovjercem nakon prvoga i drugog upozorenja prekini Postoji također vrlo snažna Polikarpova poslanica napisana Filipljanima, iz koje oni koji to žele, i kojima je stalo do njihova spasenja, mogu upoznati karakter njegove vjere i propovijedanje istine. Zatim, opet, Crkva u Efezu, koju je osnovao Pavao, i u kojoj je Ivan ostao prebivati sve do vremena Trajana, istinski je svjedok apostolske predaje. (Adversus haereses, knjiga III)
Euzebije
Poglavlje 2. Prvi nasljednik sv. Petra u Rimu.
-
Nakon mučeništva Pavla i Petra, Lin je prvi zadobio biskupiju crkve u Rimu. Pavao ga spominje, pišući Timoteju iz Rima, u pozdravu na kraju poslanice…
Poglavlje 4. Prvi nasljednici apostola.
-
Da je Pavao propovijedao poganima i postavio temelje crkvama od Jeruzalema unaokolo sve do Ilirika, očito je kako iz njegovih vlastitih riječi, Rimljanima 15,19Jer ne bih se usudio govoriti o nečemu što Krist riječju i djelom, snagom znamenja i čudesa, snagom Duha nije po meni učinio da k poslušnosti privede pogane. Tako sam od Jeruzalema pa uokolo sve do Ilirika pronio evanđelje Kristovo, tako i iz izvještaja koji je Luka dao u Djelima apostolskim.
-
A u koliko je provincija Petar propovijedao Krista i poučavao nauku Novoga zavjeta one iz obrezanja, jasno je iz njegovih vlastitih riječi u već spomenutoj poslanici koju se drži neupitnom, u kojoj piše Hebrejima rasejanja u Pontu, Galaciji, Kapadociji, Aziji i Bitiniji. 1 Petrova 1,1Petar, apostol Isusa Krista: putnicima Raseljeništva u Pontu, Galaciji, Kapadociji, Aziji i Bitiniji,
-
Ali broj i imena onih među njima koji su postali istinski i revni sljedbenici apostola, te bili ocijenjeni dostojnima da pasu crkve što su ih oni utemeljili, nije lako reći, osim onih koji se spominju u Pavlovim spisima.
-
Jer on je imao bezbrojne suradnike, ili suputnike u borbi, kako ih je nazivao, i većinu njih on je počastio neraspadljivim spomenom, jer je dao trajno svjedočanstvo o njima u vlastitim poslanicama.
-
I Luka u Djelima govori o svojim prijateljima i spominje ih po imenu.
-
Timotej je, kako se bilježi, prvi primio biskupiju župe u Efezu, a Tit biskupiju crkava na Kreti.
-
Ali Luka, koji je po roditeljima bio Antiochijac, a po zanimanju liječnik, te koji je bio osobito blizak s Pavlom i dobro upoznat s ostalim apostolima, ostavio nam je u dvjema nadahnutim knjigama dokaze o onoj duhovnoj liječničkoj vještini koju je od njih naučio. Jedna je od tih knjiga Evanđelje, za koje svjedoči da ga je napisao onako kako su mu ga predali oni koji su od početka bili očevici i službenici Riječi, od kojih je sve, kako kaže, pomno pratio od početka. Luka 1,2-3kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi - Druga je knjiga Djela apostolskih, koju je sastavio ne prema tuđim izvještajima, nego prema onome što je sam vidio.
-
A kažu da je Pavao namjeravao uputiti na Lukino Evanđelje kad god bi, kao da govori o nekom vlastitom evanđelju, upotrijebio riječi: po mojemu evanđelju.
-
Što se tiče ostalih njegovih sljedbenika, Pavao svjedoči da je Kresc poslan u Galiju; ali Lin, kojega u Drugoj poslanici Timoteju 2 Timoteju 4,21Nastoj doći prije zime. Pozdravlja te Eubul, Pudencije, Lino, Klaudija i sva braća. spominje kao svog suputnika u Rimu, bijaše Petrov nasljednik u biskupiji ondšnje crkve, kao što je već pokazano.
-
10. Klement također, koji bijaše postavljen za trećega biskupa crkve u Rimu, bijaše, kako Pavao svjedoči, njegov suradnik i suputnik u borbi.
-
Osim ovih, onaj Areopagit po imenu Dionizije, koji je prvi povjerovao nakon Pavlova govora Atenjanima na Areopagu (kako Luka bilježi u Djelima), spominje se od drugoga Dionizija, drevnog pisca i pastora župe u Korintu, kao prvi biskup crkve u Ateni…
Poglavlje 15. Klement, treći rimski biskup.
Dvanaeste godine istoga vladavine Klement naslijedi Anankleta nakon što je potonji bio biskup crkve u Rimu dvanaest godina. Apostol nas u svojoj Poslanici Filipljanima obavještava da mu je taj Klement bio suradnik. Njegove riječi glase ovako: S Klementom i ostalim mojim suradnicima kojima su imena u knjizi života.
Poglavlje 16. Klementova poslanica.
Postoji sačuvana poslanica ovoga Klementa za koju se priznaje da je autentična, a znatne je duljine i izvanredne vrijednosti. Napisao ju je u ime crkve u Rimu crkvi u Korintu, kada je u potonjoj crkvi izbila buna. Mi znamo da se i ova poslanica javno koristila u velikom broju crkava kako u prijašnjim vremenima tako i u našima. A da se buna doista dogodila u korintskoj crkvi u spomenuto vrijeme, pouzdan je svjedok Hegezip.
Poglavlje 17. Progonstvo pod Domicijanom.
Domicijan, pokazavši veliku okrutnost prema mnogima i nepravedno pogubivši nemali broj plemenitih i znamenitih ljudi u Rimu, te bez razloga prognavši i oduzevši imovinu velikom broju drugih slavnih ljudi, naposljetku postade Neronov nasljednik u svojoj mržnji i neprijateljstvu prema Bogu. On bijaše doista drugi koji je podignuo progonstvo protiv nas, premda njegov otac Vezpasijan nije bio poduzeo ništa štetno za nas.
Poglavlje 18. Apostol Ivan i Apokalipsa.
-
Priča se da je u ovom progonstvu apostol i evanđelist Ivan, koji je još bio živ, bio osuđen boraviti na otoku Patmosu zbog svjedočanstva za Božju riječ.
-
. Irenhej, u petoj knjizi svoga djela Protiv krivovjerja, gdje raspravlja o broju imena Antikrista koji je dan u takozvanoj Ivanovoj Apokalipsi, ovako govori o njemu:
3. Ako bi bilo potrebno da se njegovo ime javno navijesti u sadašnje vrijeme, izrekao bi ga onaj koji je vidio viđenje. Jer ono je viđeno ne prije tako mnogo vremena, nego gotovo u našem naraštaju, na kraju vladavine Domicijana.
-
U tolikoj mjeri, doista, nauk naše vjere u ono vrijeme procvjeta da se čak ni oni pisci koji bijahu daleko od naše religije nisu ustezali spomenuti u svojim povijestima progonstvo i mučeništva koja su se tada dogodila.
-
A oni su, doista, točno označili vrijeme. Jer zabilježiše da je petnaeste godine Domicijanove Flavija Domitila, kći sestre Flavija Klementa, koji je u to vrijeme bio jedan od rimskih konzula, bila prognana s mnogima drugima na otok Pontiju zbog svjedočanstva danog za Krista.
Poglavlje 19. Domicijan zapovijeda da se pobiju Davidovi potomci.
Ali kada je isti taj Domicijan zapovjedio da se pobiju Davidovi potomci, drevna predaja kaže da su neki od krivovjeraca podigli optužbu protiv potomaka Jude (za kojega se govori da je bio brat Spasiteljev po tijelu), s obzirom na to da bijahu Davidova roda i u srodstvu sa samim Kristom. Hegezip pripovijeda ove činjenice sljedećim riječima.
Poglavlje 20. Rođaci našega Spasitelja.
1. Od obitelji Gospodnje još uvijek su živjeli unuci Jude, za kojega se kaže da je bio tijelom brat Gospodnji.
2. Iznesena je informacija da pripadaju obitelji Davidovoj, te ih je evocat doveo caru Domicijanu. Jer Domicijan se bojao dolaska Krista kao što se i Herod bio bojao. I upitao ih je jesu li potomci Davidovi, a oni su priznali da jesu. Tada ih je upitao koliko posjeda imaju ili koliko novca posjeduju. I obojica su odgovorila da imaju samo devet tisuća denara, od čega je polovina pripadala svakome od njih.
4. I to imanje se nije sastojalo od srebra, nego od komada zemlje koji je imao samo trideset i devet jutara, s kojega su plaćali poreze i uzdržavali se vlastitim radom.
5. Zatim su pokazali svoje ruke, pokazujući grubost svojih tijela i žuljeve nastale na njihovim rukama od neprekidnoga truda kao dokaz svoga vlastitoga rada.
6. I kada su bili upitani o Kristu i njegovu kraljevstvu, kakvo je i gdje i kada se imalo pojaviti, odgovorili su da ono nije privremeno ni zemaljsko kraljevstvo, nego nebesko i anđeosko, koje će se pojaviti na svršetku svijeta, kada dođe u slavi suditi živima i mrtvima, i uzvratiti svakome prema njegovim djelima.
7. Čuvši to, Domicijan nije donio sud protiv njih, nego ih, prezrevši ih kao beznačajne, pusti, i dekretom zaustavi progonstvo Crkve.
8. Ali kada bijahu pušteni, upravljahu crkvama jer bijahu svjedoci i ujedno rođaci Gospodnji. I uspostavivši mir, živješe sve do vremena Trajanova. Ove stvari pripovijeda Hegesip.
9. Tertulijan je također spomenuo Domicijana sljedećim riječima: Domicijan, koji je posjedovao dio Neronove okrutnosti, pokušao je jednom učiniti istu stvar koju je učinio i ovaj potonji. Ali budući da je imao, pretpostavljam, nešto pameti, vrlo je brzo prestao, pa čak i pozvao natrag one koje bijaše prognao.
10. Ali nakon što je Domicijan vladao petnaest godina, a Nerva naslijedio carstvo, rimski senat, prema piscima koji bilježe povijest tih dana, izglasao je da se Domicijanove počasti ponište, te da se oni koji bijahu nepravedno prognani vrate svojim kućama i da im se vrati imovina.
11. U to se vrijeme apostol Ivan vratio iz progonstva s otoka i nastanio se u Efezu, prema drevnoj kršćanskoj predaji.
Poglavlje 21. Cerdon postaje treći poglavar Crkve u Aleksandriji.
1. Nakon što je Nerva vladao nešto više od godine dana, naslijedio ga je Trajan. Upravo je tijekom prve godine njegova vladanja Abilija, koji je upravljao crkvom u Aleksandriji trinaest godina, naslijedio Cerdon.
2. On je bio treći koji je predsjedao tom crkvom nakon Anijana, koji je bio prvi. U to vrijeme Klement još uvijek upravljaše crkvom u Rimu, budući da je također bio treći koji je držao episkopat ondje nakon Pavla i Petra.
3. Lin je bio prvi, a nakon njega došao je Ananklet.
Poglavlje 22. Ignacije, drugi antiohijski biskup.
U to vrijeme Ignacije je bio poznat kao drugi biskup u Antiohiji, budući da je Evodije bio prvi. Simeon je također u to vrijeme bio drugi poglavar crkve u Jeruzalemu, budući da je brat našega Spasitelja bio prvi.
Poglavlje 23. Pripovijest o apostolu Ivanu.
1. U to vrijeme apostol i evanđelist Ivan, onaj kojega je Isus ljubio, još je uvijek živio u Aziji i upravljao crkvama toga kraja, vrativši se nakon smrti Domicijana iz svoga progonstva s otoka.
2. A da je još uvijek živio u to vrijeme, može se dokazati svjedočanstvom dvojice svjedoka. Pouzdanima bi trebalo smatrati one koji su održali pravovjerje Crkve; a takvi bijahu uistinu Irenej i Klement Aleksandrijski.
3. Prvi od njih u drugoj knjizi svoga djela Protiv heretika ovako piše: I svi starješine koji su se družili s Ivanom, učenikom Gospodnjim u Aziji, svjedoče da im je Ivan to predao. Jer je ostao među njima sve do vremena Trajanova.
4. A u trećoj knjizi istoga djela svjedoči istu stvar sljedećim riječima: Ali i crkva u Efezu, koju je utemeljio Pavao i gdje je Ivan ostao sve do vremena Trajanova, vjeran je svjedok apostolske predaje.
5. Klement također u svojoj knjizi naslovljenoj Koji bogataš može biti spašen? označava vrijeme i pridodaje pripovijest koja je vrlo privlačna onima koji uživaju slušati ono što je lijepo i korisno. Uzmite i pročitajte izvještaj koji glasi ovako:
6. Poslušajte priču, koja nije obična priča, već pripovijest o apostolu Ivanu, koja je predana i sačuvana u sjećanju. Jer kada se, nakon careve smrti, vratio s otoka Patmosa u Efez, na njihov je poziv otišao u susjedna područja pogana, da bi negdje postavio biskupe, negdje uredio čitave crkve, a negdje u službu izabrao nekoga od onih koje je Duh označio.
7. Kada je došao u jedan od obližnjih gradova (čije ime neki navode), i utješio braću u drugim stvarima, naposljetku se okrenuvši postavljenom biskupu, i ugledavši mladića snažne građe, ugodna vanjštine i žarka temperamenta, reče: 'Ovoga ti s najvećom revnošću povjeravam u prisutnosti Crkve i uz Krista kao svjedoka.' I kada je biskup prihvatio zaduženje i obećao sve, ponovio je istu zapovijed uz poziv na iste svjedoke, te otputovao u Efez.
8. Ali prezbiter, vodeći kući mladića koji mu bijaše povjeren, odgajao ga je, čuvao, njegovao i naposljetku krstio. Nakon toga popustio je u svojoj strožoj brizi i bdijenju, s mišlju da mu je stavljajući na njega pečat Gospodnji pružio savršenu zaštitu.
9. Ali neki mladići njegove dobi, dokoni i raskalašeni, i navikli na zle čine, pokvariše ga kad se tako prerano oslobodio stega. Najprije su ga mamili skupocjenim gozbama; potom su ga, kada bi noću izlazili u pljačku, vodili sa sobom, i naposljetku su zahtijevali da im se pridruži u kakvom većem zločinu.
10. Postupno se navikao na takve postupke, te zbog čvrstoće svoga karaktera, napustivši pravi put i uzvrativši uzde u zube poput tvrdoglava i snažna konja, još nasilnije jurnu u dubine.
11. I naposljetku gubeći nadu u spasenje od Boga, više nije razmišljao o neznatnim stvarima, već počinivši neki veliki zločin, budući da je sada bio jednom zauvijek izgubljen, očekivao je da će podijeliti sličnu sudbinu s ostalima. Uzevši ih stoga i formirajući družinu razbojnika, posta smjeli vođa razbojnika, najnasilniji, najkrvaviji, najokrutniji od svih njih.
12. Vrijeme je prolazilo i, nakon što se pojavila neka potreba, poslaše po Ivana. Ali on, kad je uredio druge stvari zbog kojih je došao, reče: „Dođi, o biskupe, vrati nam polog koji smo i ja i Krist povjerili tebi, uz svjedočanstvo crkve kojoj predsjedaš.“
13. Ali biskup se najprije zbunio, misleći da ga se lažno optužuje u vezi s novcem koji nije primio, te nije mogao ni povjerovati optužbi s obzirom na ono što nije imao, niti je mogao nevjerovati Ivanu. Ali kad on reče: „Tražim mladića i dušu brata“starac, duboko uzdahnuvši i istodobno briznuvši u plač, reče: „Mrtav je.“ „Kako i kakvom smrću?“ „Mrtav je za Boga“reče; „jer se okrenuo zlu i napuštenosti, i naposljetku postao razbojnik. I sada, umjesto u crkvi, boravi na gori s družinom poput sebe.“
14. Ali Apostol razdera svoje haljine i, udarajući se po glavi uz veliko naricanje, reče: „Dobra li straže ostavih za dušu brata! Nego, neka mi se dovede konj i neka mi netko pokaže put.“ Odjahao je iz crkve takav kakav je bio, i došavši na mjesto, zarobila ga je razbojnička straža.
15. On se, međutim, nije dao u bijeg niti je molio, nego je povikao: „Zbog ovoga sam i došao; odvedite me svome vođi.“
16. Potonji je dotle čekao, naoružan kakav je bio. No kad je prepoznao Ivana kako se približava, od srama se okrenuo u bijeg.
17. Ali Ivan je, zaboravši na svoju starost, progonio ga svim svojim snagama, vičući: „Zašto bježiš od mene, sina svoga, oca svoga, nenaoružan, ostario? Smiluj mi se, sine moj; ne boj se; imaš još nade za život. Ja ću položiti račun za tebe pred Kristom. Ako zatreba, rado ću podnijeti tvoju smrt kao što je Gospodin podnio smrt za nas. Za tebe ću dati svoj život. Stani, vjeruj; Krist me poslao.“
18. A kad je on to čuo, najprije se zaustavio i oborio pogled; potom je bacio svoje oružje, a onda je drhtao i gorko plakao. I kad mu se starac približio, zagrlio ga je, uz jecaje iskazujući ispovijed koliko je mogao, krsteći sam sebe po drugi put suzama, skrivajući jedino svoju desnu ruku.
19. Ali Ivan mu se zakleo, uvjeravajući ga pod zakletvom da će naći oproštenje kod Spasitelja, zaklinjao ga, bacio se na koljena, cjelivao samu njegovu desnu ruku kao da je sada očišćena pokajanjem te ga priveo natrag u crkvu. I zagovarajući ga silnim molitvama, i trudeći se zajedno s njim u neprekidnim postovima, i obuzdavajući njegov um raznim izrekama, nije odlazio, kako kažu, sve dok ga nije vratio crkvi, pružajući veliki primjer istinskog pokajanja i veliki dokaz preporođenja, trofej vidljivog uskrsnuća.
Poglavlje 24. Redoslijed evanđelja.
1. Ovaj sam odlomak iz Klementa ovdje umetnuo radi povijesti i na korist svojih čitatelja. Pokažimo sada nepobitna djela ovoga apostola.
2. I ponajprije njegovo Evanđelje, koje je poznato svim crkvama pod nebom, mora se priznati kao izvvorno. Da je s pravom stavljeno od starih na četvrto mjesto, nakon druge trojice evanđelja, može se učiniti očiglednim na sljedeći način.
3. Ti veliki i uistinu božanski ljudi, mislim na apostole Kristove, bili su očišćeni u svom životu, i bili su urešeni svakom vrlinom duše, ali su bili neuki u govoru. Bili su doista uvjereni u svoje pouzdanje u božansku i čudotvornu snagu koja im je bila darovana od Spasitelja, ali nisu znali, niti su pokušavali naviještati nauk svoga učitelja probranim i umjetničkim jezikom, već služeći se samo očitovanjem božanskoga Duha, koji je djelovao s njima, i čudotvornom snagom Kristovom, koja se pokazivala po njima, objavili su spoznaju kraljevstva nebeskoga diljem cijeloga svijeta, posvećujući malo pažnje sastavljanju pisanih djela.
4. I to su učinili zato što su im u službi pomagali oni koji su veći od čovjeka. Pavao, na primjer, koji ih je sve nadmašivao snagom izraza i bogatstvom misli, ostavio je u pisanom obliku tek najkraće poslanice, iako je imao bezbroj tajanstvenih stvari za priopćiti, jer je dospio čak do viđenja trećega neba, bio je uzet u sam raj Božji i udostojao se čuti ondje neizrecive riječi.
5. I ostali sljedbenici našega Spasitelja, dvanaestorica apostola, sedamdesetorica učenika i bezbroj drugih uz njih, nisu bili neupućeni u ove stvari. Ipak, od svih učenika Gospodinovih, samo su Matej i Ivan ostavili pisane spomenike, a oni su, kaže predaja, bili potaknuti na pisanje isključivo pod pritiskom nužde.
6. Jer Matej, koji je najprije propovijedao Hebrejima, kad je namjeravao poći drugim narodima, prenio je svoje Evanđelje u pisani oblik na svojem materinskom jeziku, i tako nadoknadio onima koje je bio prisiljen napustiti gubitak svoje nazočnosti.
7. A kada su Marko i Luka već objavili svoja evanđelja, kažu da je Ivan, koji je svo svoje vrijeme proveo naviještajući Evanđelje usmeno, naposljetku pristao pisati iz sljedećeg razloga. Budući da su tri već spomenuta evanđelja došla u ruke svima pa tako i njemu samome, kažu da ih je prihvatio i posvjedočio njihovu istinitost; ali da je u njima nedostajao prikaz djela koja je Krist učinio na početku svoga djelovanja.
8. I to je doista istina. Jer je očito da su tri evanđelista zabilježila samo djela koja je Spasitelj učinio godinu dana nakon utamničenja Ivana Krstitelja, te su to naznačili na početku svoga izvještaja.
9. Jer Matej, nakon četrdeset dana posta i kušnje koja je uslijedila, naznačuje kronologiju svoga djela kada kaže: Kada je on čuo da je Ivan predan, povukao se iz Judeje u Galileju. Mt 4,12A čuvši da je Ivan predan, povuče se u Galileju.
10. Marko isto tako kaže: A pošto Ivan bi predan, dođe Isus u Galileju. Mk 1,14A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: A Luka, prije nego što započne svoj izvještaj o Isusovim djelima, slično označuje vrijeme kada kaže da je Herod, dodavši svemu zlu što ga je učinio, zatvorio Ivana u tamnicu. Lk 3,20Svemu tome nadoda Herod još i ovo: zatvori Ivana u tamnicu.
11. Kažu, stoga, da je apostol Ivan, zamoljen da to učini iz tog razloga, u svom Evanđelju dao prikaz razdoblja koje su raniji evanđelisti izostavili, i djela koja je Spasitelj učinio tijekom tog razdoblja; to jest, onih koja su učinjena prije utamničenja Krstitelja. A to on, kako kažu, naznačuje sljedećim riječima: Ovo početak čudesa učini Isus; i opet kada spominje Krstitelja, usred Isusovih djela, kako još krsti u Enonu blizu Salima; Iv 3,23A krstio je i Ivan, u Enonu blizu Salima, jer ondje bijaše mnogo vode. Ljudi su dolazili i krstili se. gdje jasno iznosi stvar riječima: Jer Ivan još bijaše bačen u tamnicu.
12. Ivan prema tome u svom Evanđelju bilježi Kristova djela koja su učinjena prije nego što je Krstitelj bio bačen u tamnicu, dok ostala trojica evanđelista spominju događaje koji su se zbili nakon toga vremena.
13. Onaj tko to razumije više ne može misliti da su evanđelja u suprotnosti jedno s drugim, budući da Evanđelje po Ivanu sadrži prve Kristove čine, dok ostala daju prikaz kasnijeg dijela njegova života. A rodoslovlje našega Spasitelja po tijelu Ivan je sasvim prirodno izostavio, budući da su ga već bili iznijeli Matej i Luka, te je započeo s naukom o njegovu božanstvu, koje mu je, takoreći, bilo pridržano, kao njihovu višem, od strane božanskoga Duha.
14. Ove stvari mogu biti dovoljne, koje smo rekli o Ivanovu Evanđelju. Razlog koji je doveo do sastavljanja Markova Evanđelja već smo naveli.
15. Što se pak tiče Luke, on u svom Evanđelju na samom početku iznosi razloge koji su ga potaknuli da ga napiše. Navodi da su se mnogi drugi lakomisleno prihvatili sastavljanja pripovijesti o događajima o kojima je on stekao savršeno znanje, pa je on sam, osjećajući potrebu da nas oslobodi njihovih nesigurnih mišljenja, u svom vlastitom Evanđelju iznio točan izvještaj o onim događajima o kojima je saznao punu istinu, budući da mu je u tomu pomoglo prijateljstvo i boravak s Pavlom te njegovo poznanstvo s ostalim apostolima.
16. Toliko o našem vlastitom prikazu ovih stvari. No na prikladnijem ćemo mjestu pokušati citatima iz starine pokazati što su drugi o njima govorili.
17. Što se tiče Ivanova pisanja, ne samo njegovo Evanđelje nego i prva od njegovih poslanica prihvaćena je bez rasprave i danas i u starim vremenima. Ali druge dvije su osporavane.
18. Što se tiče Otkrivenja, mišljenja većine ljudi još su uvijek podijeljena. Ipak, u pravo će vrijeme i ovo pitanje biti riješeno na temelju svjedočanstava starih.
Poglavlje 25. Božja pisma koja se prihvaćaju i ona koja se ne prihvaćaju
1. Budući da se bavimo ovom temom, prikladno je sažeti spise Novoga zavjeta koji su već spomenuti. Najprije se dakle mora staviti sveti četverored Evanđelja; a nakon njih Djela apostolska.
2. Nakon toga valja ubrojiti Pavlove poslanice; neposredno iza njih mora se zadržati sačuvana prva Ivanova poslanica, a isto tako i Petrova poslanica. Nakon njih valja smjestiti, ako se doista čini prikladnim, Otkrivenje Ivanovo, o kojemu ćemo u pravo vrijeme iznijeti različita mišljenja. One dakle pripadaju među prihvaćene spise.
3. Među osporavanim spisima, koje mnogi ipak priznaju, sačuvani su takozvana Jakovljeva poslanica i Judina, također i Druga Petrova poslanica, te one koje se nazivaju Druga i Treća Ivanova, pripadale one evanđelistu ili nekoj drugoj osobi istog imena.
4. Među odbačene spise valja ubrojiti i Pavlova djela, te takozvanog Pastira, i Petrovo otkrivenje, a k tomu još i sačuvanu poslanicu Barnabinu, kao i takozvani Naučavanje apostola; i k tomu, kao što rekoh, Ivanovo otkrivenje, ako se čini prikladnim, koje neki, kao što rekoh, odbacuju, ali koje drugi ubrajaju među prihvaćene knjige.
5. A među ove neki su stavili i Evanđelje po Hebrejima, kojim su posebno oduševljeni oni među Hebrejima koji su prihvatili Krista. I sve se ovo može ubrojiti među osporavane knjige.
6. Ipak smo se osjetili potaknutima dati popis i ovih, razlikujući ona djela koja su prema crkvenoj predaji istinita i izvorna i općenito prihvaćena, od onih drugih koja, iako nisu kanonska nego osporavana, ipak su u isto vrijeme poznata većini crkvenih pisaca, osjetili smo se potaknutima dati ovaj popis kako bismo mogli upoznati i ova djela i ona koja heretici navode pod imenom apostola, uključujući, na primjer, takve knjige kao što su Petrovo, Tomino, Matijino evanđelje ili bilo koje druge mimo njih, te Djela Andrijina i Ivanova i drugih apostola, koje nitko tko pripada nizu crkvenih pisaca nije smatrao dostojnima spomena u svojim spisima.
7. I štoviše, narav stila u suprotnosti je s apostolskom uporabom, a i misli i svrha onoga što se u njima pripovijeda toliko su u neskladu s istinskom pravovjernošću da jasno pokazuju kako su izmišljotine heretika. Zbog toga ih ne treba stavljati čak ni među odbačene spise, nego ih sve od reda treba odbaciti kao apsurdne i bezbožne.
Nastavimo sada s našom poviješću. (Crkvena povijest, Knjiga III.)
Poglavlje 22. Hegesip i događaji koje spominje.
1. Hegesip u pet knjiga Uspomena koje su do nas došle ostavio je cjelovit zapis o svojim gledištima. U njima navodi da je na putu u Rim susreo velik broj biskupa, te da je od svih primio isti nauk. Dolikuje čuti što govori nakon nekih primjedbi o Klementovoj poslanici Korinćanima.
2. Njegove riječi glase ovako: A korintska je crkva ustrajala u pravoj vjeri sve dok Prim nije bio biskup u Korintu. Razgovarao sam s njima na putu u Rim i boravio s Korinćanima mnogo dana, za kojih smo se uzajamno krijepili u pravom nauku.
3. A kad sam došao u Rim, ostao sam ondje sve do Aniceta, čiji je đakon bio Eleuterije. A Aniceta je naslijedio Soter, a ovoga Eleuterije. U svakom nizu i u svakom gradu drži se ono što propovijedaju zakon, proroci i Gospodin.
4. Isti autor opisuje i začetke hereza koje su narasle u njegovo vrijeme, sljedećim riječima: I nakon što je Jakov Pravednik podnio mučeništvo, kao što je iz istog razloga i Gospodin, Šimun, sin Gospodinovu stricu, Klopa, bio je postavljen za sljedećeg biskupa. Svi su ga predložili za drugog biskupa zato što je bio Gospodinov rođak.
Stoga su Crkvu zvali djevicom, jer još bijaše neiskvarena ispraznim govorima.
5. Ali Tebutis, budući da nije bio učinjen biskupom, počeo ju je kvariti. I on bijaše iznikao iz sedam sekta u narodu, poput Šimuna, od kojega potekoše šimonovci, i Kleobija, od kojega potekoše kleobijevci, i Dositeja, od kojega potekoše dositejevci, i Gorteja, od kojega potekoše gorateni, i Masboteja, od kojega potekoše masbotejci. Od njih potekoše menandrianisti, i marcionisti, i karpokratijani, i valentinci, i bazilijanci, i saturnilijanci. Svaki je u tajnosti i zasebno uveo svoje vlastito mišljenje. Od njih izidoše lažni kristi, lažni proroci, lažni apostoli, koji su podijelili jedinstvo Crkve iskvarenim naukom izrečenim protiv Boga i protiv njegova Krista.
6. Isti pisac bilježi i drevne hereze koje su narasle među Židovima, sljedećim riječima: Bila su, štoviše, različita mišljenja u obrezanju, među djecom Izraela. Sljedeći bijahu oni koji su se protivili plemenu Judinu i Kristu: eseni, galilejci, hemerobaptisti, masbotejci, samarijanci, saducejci, farizeji.
7. I pisao je o mnogim drugim stvarima, koje smo dijelom već spomenuli, uvrštavajući izvještaje na njihova prikladna mjesta. I iz sirijskoga Evanđelja po Hebrejima citira neke ulomke na hebrejskom jeziku, pokazujući da je bio obraćenik između Hebreja, a spominje i druge stvari preuzete iz nepisane predaje Židova.
8. I ne samo on, nego i Irenej i sve mnoštvo starih, nazivali su Izreke Salomonove Svekreposnom Mudrošću. A kad govori o knjigama zvanima apokrifi, bilježi da su neke od njih u njegovo doba sastavili određeni heretici. No prijeđimo sada na drugoga.
Poglavlje 23. Dionizije, korintski biskup, i poslanice koje je napisao…
9. Sačuvana je također još jedna poslanica koju je Dionizije napisao Rimljanima, a upućena je Soteru, koji je bio biskup u ono vrijeme. Ne možemo učiniti ništa bolje nego pridodati neke ulomke iz ove poslanice, u kojoj hvali običaj Rimljana koji se održao sve do progona u naše dane. Njegove riječi glase ovako:
10. Jer od početka vam je običaj činiti dobro svima braći na razne načine, i slati priloge mnogim crkvama u svakome gradu. Tako ublažujući potrebu siromašnih, i skrbeći se za braću u rudnicima darovima koje ste poslali od početka, vi Rimljani održavate baštinjene običaje Rimljana, koje vaš blagoslovljeni biskupSoter ne samo da je održao, nego i nadodao, pružajući izobilje opskrbe svetima, i hrabreći braću pridošlice blagoslovljenim riječima, poput brižnog oca svoju djecu.
11. U ovoj istoj poslanici on spominje i Klementovu poslanicu Korinćanima, pokazujući da je bio običaj od početka čitati je u crkvi. Njegove riječi glase ovako: Danas smo proveli Gospodnji sveti dan, u kojemu smo pročitali vašu poslanicu. Iz nje ćemo, kad god je čitamo, uvijek moći crpsti savjet, kao i iz prethodne poslanice, koja nam je bila napisana po Klementu. (Ibid., Knjiga IV.)
Poglavlje 6. Popis rimskih biskupa.
1. Budući da su blagoslovljeni apostoli temeljili i utemeljili crkvu, povjerili su službu episkopata Linu. Pavao govori o tom Linu u svojim Poslanicama Timoteju. 2 Tim 4,21Nastoj doći prije zime. Pozdravlja te Eubul, Pudencije, Lino, Klaudija i sva braća. 2 Timoteju 4,21Nastoj doći prije zime. Pozdravlja te Eubul, Pudencije, Lino, Klaudija i sva braća.
2. Ananklet ga je naslijedio, a nakon Anankleta, kao treći od apostola, Klement je primio episkopat. Bio je vidio blažene apostole i razgovarao s njima, a njihovo propovijedanje još mu je zvučalo u ušima i njihova mu je predaja još bila pred očima. Nije u tomu bio sam, jer su mnogi koji su bili poučeni od apostola još preživjeli.
3. U Klimentovo vrijeme, kad je među braćom u Korintu izbio ozbiljan razdor, rimska crkva poslala je Korinćanima nadasve prikladnu poslanicu, mireći ih u miru, obnavljajući njihovu vjeru i navješćujući nauk nedavno primljen od apostola.
4. Malo dalje kaže:
Evarist naslijedi Klimenta, a Aleksandar Evarist. Zatim postaviše Ksista, šestoga od apostola. Nakon njega Telesfora, koji je slavno podnio mučeništvo; zatim Higina; potom Pija; a nakon njega Aniceta; Soter naslijedi Aniceta; i sada, na dvanaestome mjestu od apostola, Eleuter obnaša službu biskupa.
5. U istome redu i slijedu tradicija u Crkvi i propovijedanje istine sišlo je od apostola sve do nas.
Poglavlje 7. Sve do tih vremena vjernici su vršili čudesa.
1. Ove stvari Irenej, slažući se s izvještajima što smo ih već dali, bilježi u djelu koje se sastoji od pet knjiga, a kojemu dade naslov Otkrivanje i obaranje spoznaje lažno sovanovane. U drugoj knjizi iste rasprave on pokazuje da su se očitovanja božanske i čudotvorne moći nastavila do njegova vremena u nekim crkvama.
2. On kaže:
Ali toliko su daleko od toga da uskrisuju mrtve, kao što ih je Gospodin uskrisivao, i apostoli po molitvi. I često u bratstvu, kada je zbog neke potrebe naša cijela Crkva zaiskala uz post i silnu molitvu, duh mrtvog se vratio, i čovjek je bio vraćen u život po molitvama svetih.
3. I opet, nakon drugih primjedbi, kaže:
Ako budu govorili da je i Gospodin ove stvari činio u prividu, uputit ćemo ih na proročke spise i pokazati im iz njih da je sve to bilo unaprijed naviješteno o njemu na ovaj način i pomno ispunjeno; i da je jedino on Sin Božji. Zbog toga njegovi praviučenici, primajući milost od njega, čine takva djela u njegovo ime za dobrobit drugih ljudi, kako je tko primio dar od njega.
4. Jer neki od njih izgone zle duhove djelotvorno i istinski, tako da oni koji su očišćeni od zlih duhova često povjeruju i pridruže se Crkvi. Drugi imaju predznanje o budućim događajima, i viđenja, i proročka otkrivenja. Opet drugi liječe bolesne polaganjem ruku i vraćaju im zdravlje. I, kao što smo rekli, čak su i mrtve osobe uskrišene i ostale su s nama mnogo godina.
5. Ali zašto bismo više govorili? Nije moguće nabrojati mnoštvo darova koje je Crkva, diljem cijeloga svijeta, primila od Boga u ime Isusa Krista, koji je bio raspet pod Poncijem Pilatom, i koje svakodnevno vrši za dobrobit pogana, nikoga ne obmanjujući niti čineći to za novac. Jer kao što je primila besplatno od Boga, besplatno i poslužuje.
6. I na drugome mjestu isti pisac piše:
Kao što također čujemo da mnoga braća u Crkvi posjeduju proročke darove, i govore, po Duhu, svakojakim jezicima, te iznose na vidjelo skrivene ljudske stvari za njihovo dobro, i navješćuju otajstva Boga.
Toliko o tome da su razni darovi ostali među onima koji su bili dostojni sve do toga vremena.
Poglavlje 8. Irenejeve izjave o Božanskom pismu.
1. Budući da smo na početku ovoga djela obećali iznijeti, kada bude potrebno, riječi drevnih prezbritera i pisaca Crkve, u kojima su oni objavili one predaje koje su im došle o kanonskim knjigama, i budući da je Irenej bio jedan od njih, sada ćemo iznijeti njegove riječi i, kao prvo, ono što govori o svetim evanđeljima:
2. Matej je objavio svoje evanđelje među Hebrejima na njihovom vlastitom jeziku, dok su Petar i Pavao propovijedali i utemeljivali crkvu u Rimu.
3. Nakon njihova odlaska Marko, učenik i tumač Petrov, također nam je prenio u pismenom obliku ono što je Petar propovijedao; a Luka, Pavlov pratitelj, zabilježio je u knjizi evanđelje koje je Pavao navijestio.
4. Nakon toga Ivan, učenik Gospodnji, koji se također naslanjao na njegov prsnik, objavio je svoje evanđelje boraveći u Efezu u Aziji.
5. On navodi ove stvari u trećoj knjizi svoga gore spomenutog djela. U petoj knjizi govori ovako o Ivanovu Otkrivenju i broju imena Antikrista:
Budući da je to tako, i ovaj se broj nalazi u svim prokušanim i drevnim prijepisima, i oni koji su vidjeli Ivana licem u lice potvrđuju to, a razum nas uči da se broj imena zvijeri, prema načinu računanja među Grcima, pojavljuje u njegovim slovima....
6. I dalje kaže o istome:
Nismo dovoljno smjeli da s pouzdanjem govorimo o imenu Antikrista. Jer da je bilo potrebno da se njegovo ime jasno objavi u sadašnje vrijeme, navijestio bi ga onaj koji je vidio viđenje. Jer ono je viđeno, ne prije dugo vremena, nego gotovo u našem naraštaju, prema kraju vladavine Domicijana.
7. Ove stvari navodi o Otkrivenju u spomenutom djelu. On također spominje prvu Ivanovu poslanicu, uzimajući mnoge dokaze iz nje, kao i prvu Petrovu poslanicu. I ne samo da poznaje, nego i prihvaća Pastira, pišući sljedeće:
Dobro je Pismo govorilo, rekavši: 'Prije svega vjeruj da je Bog jedan, koji je stvorio i dovršio sve stvari,' itd.
8. A on koristi gotovo točne riječi Mudrosti Salomonove, govoreći: Viđenje Boga rađa besmrtnošću, ali besmrtnost nas čini bliskima Bogu. Spominje također memoare nekog apostolskog prezbitera, čije ime prešućuje, i daje njegova tumačenja Svetoga pisma.
9. A poziva se na Justina Mučenika i na Ignacija, koristeći se također svjedočanstvima iz njihovih spisa. Štoviše, obećava da će u posebnom djelu opovrgnuti Marciona iz njegovih vlastitih spisa.
10. O prijevodu nadahnutih Pisama od strane Sedamdesetorice poslušajte same riječi koje piše:
Bog se u istini utjelovio, i sâm nas je Gospodin spasio, davši znak djevice; ali ne kao što neki govore, koji se sada usuđuju prevoditi Pismo, 'Evo, mlada žena začet će i roditi sina,' kako su protumačili Teodotion iz Efeza i Akvila iz Ponta, obojica židovski prozeliti; slijedeći koje, ebioniti govore da je rođen od Josipa.
11. Ubrzo nakon toga dodaje:
Jer prije nego što su Rimljanu utemeljili svoje carstvo, dok su Makedonci još uvijek držali Aziju, Ptolomej, sin Lagov, želeći resiti knjižnicu koju je utemeljio u Aleksandriji vrijednim spisima svih ljudi, zatražio je od naroda Jeruzalema da njihova Pisma prevedu na grčki jezik.
12. No, budući da su tada bili podložni Makedoncima, poslali su Ptolomeju sedamdeset starješina, koji su među njima bili najvještiji u Pismima i u oba jezika. Tako je Bog ostvario svoj naum.
13. Ali želeći ih iskušati pojedinačno, jer se bojao da bi, savjetujući se međusobno, mogli sakriti istinu Pisma svojim tumačenjem, odvojio ih je jedne od drugih i zapovjedio svima njima da napišu isti prijevod. To je učinio za sve knjige.
14. Ali kada su se sastali u prisutnosti Ptolomeja, i usporedili svoje pojedinačne prijevode, Bog je bio proslavljen, a Pisma su bila prepoznata kao istinski božanska. Jer svi su oni iznijeli iste stvari istim riječima i s istim imenima od početka do kraja, tako da su pogani uvidjeli da su Pisma prevedena nadahnućem Božjim.
15. I to nije bilo čudesno učiniti za Boga, koji je u sužanjstvu naroda pod Nabukodonozorom, kada su Sveto pismo razorili, i kada su se Židovi vratili u svoju zemlju nakon sedamdeset godina, kasnije, u vrijeme Artakserksa, kralja Perzijanaca, nadahnuo Ezru svećenika, iz plemena Levijeva, da ispriča sve riječi prijašnjih proroka, i da vrati narodu zakonodavstvo Mojsijevo.
Takve su riječi Ireneja. (Ibid., Book V)
Daljnje čitanje
Euesbius on the New Testament Canon
Irenaeus, Apostolic Succession & the Roman See
Irenaeus on the Unity of the Faith
St. Irenaeus, Scripture & the Church