Sljedeći odlomak preuzet je iz djela Michaela F. Birda, Jesus Among the Gods: Early Christology in the Greco-Roman World (Isus među bogovima: Rana kristologija u grčko-rimskom svijetu), koje je objavio Baylor University Press, Waco, TX 2022., str. 164–170. Ovo je iz odjeljka II. Isus i posredničke figure, 4. Isus i „oni između”: Usporedba ranih kristologija i posredničkih figura. Sva isticanja su moja.
Što se tiče sličnosti između filonskoga i ivanovskoga Logosa, možemo reći sljedeće:
(a) Vječan i preegzistentan. Logos je suvječan s Bogom i preegzistira stvorenomu svijetu. Filon to jasno očituje time što Logos sudjeluje u besmrtnosti i vječnosti Božjoj (Conf. 41). Ivan naglašava preegzistenciju na više mjesta smještajući Logos s Bogom u početku (Iv 1,1-2U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.), pri čemu Isus sudjeluje u samom Božjem imenu i samopostojanju (Iv 5,26Doista, kao što Otac ima život u sebi tako je i Sinu dao da ima život u sebi;; 8,58) te posjeduje slavu prije stvaranja svijeta (Iv 17,4Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. [sic]).
(b) Pojačana bliskost. Logos je blizu Bogu na način na koji se nikada ne opisuje nijedan drugi posrednički lik. Filon je izjavio da je Logos božanska slika i stoga onaj koji je najbliži Bogu, bez ikakvoga posredničkog lika između njih (Fug. 101), što odgovara Ivanovoj napomeni da je Riječ bila kod/prema Bogu, a da ničega nije bilo između ili pokraj (Iv 1,1.18U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.).
(c) Bog i kod Boga. Logos je dio božanskoga izvršnog djelovanja, a ipak se može razlikovati od Boga. Oba se Logosa poistovjećuju s Bogom i Božjim djelima, ali nikada ne djeluju neovisno o Bogu te ne ugrožavaju Božje jedinstvo i jedinost. Filon je izjavio da postoji „jedan pravi Bog”, a Logos se može pojaviti umjesto njega jer je naslov „Bog” dan njegovoj „glavnoj Riječi” (Somn. 1.229-30). Filon tvrdi da „Bog” i „Gospodin” koje je Abraham vidio kod Mamre (Post 18,1Jahve mu se ukaza kod hrasta Mamre dok je on sjedio na ulazu u šator za dnevne žege.) nisu nitko drugi nego „Sveti Logos” (Abr. 70-71; Mut. 16-17). To se podudara s primjedbom ivanovskoga Isusa da je Abraham vidio njegov dan, pa čak i njega, upravo zato što je Isus onaj „Ja jesam” koji bijaše prije Abrahama (Iv 8,56-58Abraham, otac vaš, usklikta što će vidjeti moj Dan. I vidje i obradova se.”). Ivan stoga tvrdi da je Abraham susreo nebesko biće, božanski Logos, kojega je Mojsije također susreo kao nebeski lik koji nosi božansko ime i s kojim se Isus poistovjećuje.127 Filon također kaže da Mojsije naziva Logos „Bogom” kao božanskom stvaralačkom moći (Fug. 97; QE 2.62,68), pa ga čak označava i „drugim Bogom” (QG 2.62). Ivan označava Logos „Bogom” u snažnom smislu te taj naslov pridaje i uskrslom Isusu (Iv 1,1U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.; 20,28). Zapravo, Tomino pripisivanje naslova „Gospodin” i „Bog” uskrslom Isusu paralelno je s Filonovom podjelom Logosa na dva dijela, stvaralačku (Bog) i suverenu moć (Gospodin) unutar jednoga pravoga Boga (Fug. 95; 103; usp. QG 2.16; QE 2.62, 68; Abr. 121; Mos. 2.99-100; Her. 165-66). Justin također identificira Logos kao „drugoga Boga i Gospodina pod Stvoriteljem svih stvari” (Dial. 56.4), a Origen se također ugodno osjeća opisujući Isusa kao „drugog Boga”, iako to ublažava (Cels. 5.39; 6.61; 7.57). Filon, Ivan, Justin i Origen imaju snažnu vjeru u jednoga Boga i drže da Logos nije neovisno božanstvo; unatoč tomu, oni se bore za pojmovnu jasnoću u tomu kako precizno objasniti da je Logos suštinski dio Božjega bića, a istodobno funkcionalno različit i izveden.
(d) Demiurg. Logos je Božje sredstvo stvaranja. Filon i Ivan obojica prepoznaju Boga kao Stvoritelja, a ipak se čin stvaranja poduzima po Logosu, iako nijedan od njih ne primjenjuje izraz demiourgos na Logos (Sacr. 8; Cher. 127; Fug. 95, 97; Opif. 20; 24; Migr. 6; QE 2.68; Leg. all. 3.96; Her. 119; Spec. leg. 1.81). Ivan je jasan da Bog stvara „sve stvari” po Logosu i ništa „bez njega” (Iv 1,3Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade). Ovaj ivanovski jezik značio je vrlo različite stvari, kao što to ilustriraju rasprave između protoortodoksnih i gnostika. Za prve je to značilo da Logos nije dio stvaranja niti običan posrednik, dok je za druge Logos u najboljem slučaju bio upravitelj plerome.
(e) Svjetlost i život. Božje stvaralačko djelo po Logosu obiluje životom i svjetlošću. Filon to isto govori u svom pripovijedanju o priči o stvaranju (Opif. 24, 30, 33). Ivanov je Logos nositelj života i svjetlosti za sve ljude (Iv 1,4u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo;) te stoga Ivan povezuje Logos s Božjom ulogom davatelja života i objavitelja u stvaranju.128
(f) Posinjenje. Logos čini ljude djecom Božjom. Filon identificira Logos kao djelatnika posinjenja, jer iako nisu svi dovoljno poučeni da bi se smatrali „sinovima Božjim” (Pnz 14,1Vi ste sinovi Jahve, Boga svoga. Nemojte na sebi praviti ureza ni podstriga na čelu za pokojnikom.), on ipak tvrdi da svatko tko je spreman ostaviti po strani politeizam i užitke može zauzeti svoje mjesto pod „Božjim prvorođencem, Riječju... Jer ako još nismo postali prikladni da nas se smatra sinovima Božjim, ipak možemo biti sinovi njegove nevidljive slike, presvete Riječi” (Conf. 146-47). Ivan je analogan u svojoj tvrdnji da primanje Riječi, vjerovanje u nju, daje moć da se postane djecom Božjom, rođenom od Boga, a ne od ljudskoga procesa rađanja (Iv 1,12-13A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime,).
(g) Logos s ljudima i u njima. Logos obuhvaća nebeski arhetip ljudskoga postojanja. S obzirom na Post 1,27Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih., „Načinimo čovjeka na svoju sliku”, Filon u množinskoj zamjenici „nas” ne razaznaje anđeoski sabor, nego Boga i njegov Logos. On tvrdi: „ništa smrtno ne može biti stvoreno na priliku Svevišnjega i Oca svemira, nego samo na priliku drugoga Boga, koji je njegova Riječ” (QG 2.62). Ljudi su stvoreni prema arhetipskom pečatu, koji odgovara božanskoj slici, a to je Riječ Božja (Opif. 24-25; Conf. 147; Leg. all. 3.96; QG 1.4). Logos je, dakle, arhetip čovječanstva, s naslovima „čovjek prema Božjoj slici” (Conf. 146) i „pravi čovjek” (Somn. 1.215). Filon doista izvodi zanimljivo alegorijsko tumačenje Lev 16,17Kad on uđe da obavi obred pomirenja u Svetištu, neka nikoga drugog ne bude u Šatoru sastanka dok on ne iziđe. Obavivši obred pomirenja za se, za svoj dom i za svu izraelsku zajednicu, gdje velik svećenik prinosi žrtve kao „ne čovjek, nego riječ Božja” (Fug. 108). Ivanovo je svjedočanstvo mnogo snažnije od ovoga jer Riječ postaje tijelom i poistovjećuje se s ljudskim životom čovjeka Isusa iz Nazareta (Iv 1,14I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine.).
(h) Isključivi posrednik. Filon vjeruje da Logos ispunjava ulogu poput Mojsijeve u Pnz 5,5Ja sam u ono vrijeme stajao između Jahve i vas da vam objavim Jahvine riječi, jer se vi, u strahu od ognja, niste htjeli peti na brdo. Rekao je: (LXX): „Ja stajah između Gospodina i vas.” Logos je „glavni glasnik” koji „zagovara kod Besmrtnoga kao molitelj za napaćeni smrtni rod i djeluje kao veleposlanik vladara prema podanicima” (Her. 205-6). S obzirom na Izl 23,20-21“Šaljem, evo, svog anđela pred tobom da te čuva na putu i dovede te u mjesto koje sam priredio., anđeo kojega Bog šalje pred Hebreje jest Logos koji je „sudac i posrednik” (QE 2.13) ili „posrednik i arbitar” (QE 2.68). Logos je također „tumač i prorok” božanske volje (Deus 138). Božja je transcendentnost tolika da nitko ne može vidjeti Boga u njegovoj biti, nego samo njegovu Riječ dok je odašilje, „anđela njegova Logosa” (Somn. 1.65-69, 239). Ovome odgovara snažan naglasak na Logosu kao isključivoj objavi Boga (Somn. 1.18; 3.13; 8.19; 14.7-9; 16.3; 17.24) i posebnom posredniku (Somn. 1.51; 14.6; 15.5), što je paralelno sa sličnim ivanovskim tvrdnjama (Iv 1,18Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on ga obznani.; 3,13; 14,6; 17,3).
(i) Filon i kršćanska tradicija. Filon opisuje Logos izrazima koji će steći valjanost u kršćanskim krugovima (usp. Conf. 146). Nazivanje Logosa „Sinom Božjim“ stapa se s ranom kršćanskom tradicijom, osobito izraženom kod Ivana, gdje je Isus Sin Božji par excellence s mesijanskim pozivom i jedinstvenim sinovskim odnosom s Bogom Ocem. Isto tako, njegovo nazivlje Logosa „prvorođencem“ odgovara retku Kol 1,15On je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja., koji se u drugom stoljeću često povezivao s ivanovskim kristološkim govorom. Čak su se i naslovi „Početak“ i „ime Božje“ pojavili u gnostičkim i proto-pravovjernim pripovijestima i za Isusa. Osim toga, kod raznovrsnih je autora bilo vrlo uobičajeno opisivati Logos kao anđela, kao što to Filon čini na nekoliko mjesta. Filon u svom Logosu nagovješćuje mnoge od kristoloških naslova koji će se koristiti u apostolskoj i subapostolskoj kristologiji, te naznačuje platoničke mogućnosti koje se javljaju kada je Logos smješten kao primarni akter u hijerarhiji podložnih moći u kojoj je Bog vrhovni, ali se drži podalje od stvaranja.
Filonov i Ivanovi Logoi najizričitije se križaju u točki postavljanja vrhovnog kozmološkog i posredničkog djelatnika koji premrežuje opće i pojedinačno u stvaranju i objavi.130 Oni pokazuju kako se filozofske tradicije mogu preispitivati i primjenjivati na biblijsku egzegezu na način da uvjerljivo objasne Božje kretanje prema svijetu bez gubljenja božanske transcendentnosti. Obojica izlažu Božju objavu u njegovu stvaranje s ciljem postizanja istinskog spoznanja Božjega bića po Logosu.131
Ipak, unatoč svim brojnim sličnostima između Filona i Ivana o Logosu, razlike ostaju izrazite.
(a) Bog, Logos i stvaranje. Pojednostavljeno rečeno, Filonov Logos objašnjava stvaranje, dok Ivanov Logos objašnjava Boga. 132 Za razliku od Filona, Ivanov Logos nije božanski oblik, intelekt, arhetip ili otisak utisnut u stvaranje i stvorenja; naprotiv, on pripada suštinski jedinom Bogu i poslan je u stvaranje. Filon odvaja nevidljivi i vidljivi svijet pomoću Logosa, dok ih Ivan ujedinjuje u Logosu. Filonov Logos utisnut je u fizički svijet, dok Ivanov Logos ulazi u fizički svijet i Spasitelj je svijeta. Filonov Logos rađa kozmos i druge moći, kao što to čine i neki gnostički Logosi. No u ivanovskom i proto-ortodoksnom diskursu Logos ne rađa ništa; umjesto toga, Logos se obraća kozmosu, a ne izražava se unutar njega.133
(b) Odnos s Bogom. Filonov Logos blizak je Bogu, onoliko blizu koliko bilo koje biće može biti, između božanske hipostaze i arkanđela. Logos predstavlja Božju stvaralačku i suverenu moć na nebesima čija je jednakost s Bogom prisutna (Her. 166), i nijedno drugo biće ne može biti jednako po časti s Bogom (Conf. 170). Slično tomu, Ivan naglašava Logosovu jednakost s Bogom kao sustvoritelja te Isusovo vlastito jedinstvo i jednakost s Bogom (Iv 5,18Zbog toga su Židovi još više gledali da ga ubiju jer je ne samo kršio subotu nego i Boga nazivao Ocem svojim izjednačujući sebe s Bogom.; 10,30). Ipak, iako i Filon i Ivan pripisuju Logosu određeni stupanj podređenosti (QG 2.62; Iv 14,28Čuli ste, rekoh vam: 'Odlazim i vraćam se k vama.' Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu jer Otac je veći od mene.), Filonova je podređenost utemeljena na kozmičkoj platonskoj hijerarhiji, dok je podređenost ivanovskog Isusa ukorijenjena u njegovoj mesijanskoj poslušnosti Očevoj otkupiteljskoj volji. Osim toga, premda i Filon i Ivan nazivaju Logos „Bogom“u Ivanovu prologu i kod Isusa u narativu prisutno je više obilježja božanskog suvereniteta, pri čemu se ponajprije ističe primanje štovanja i božanskih prerogativa u spasenju i sudu.131
(c) Posredništvo bez sudjelovanja. Filonov se Logos izričito opisuje kao „posrednik“čak i kozmički svećenik, budući da nije ni „nestvoren“ kao Bog ni „stvoren“ kao čovječanstvo (Her. 206; Fug. 101; Somn. 1.215; QE 2.13, 68). On doista postoji između oba tipa bića i djeluje između ta dva obzorja. Nasuprot tomu, Ivanov Logos sudjeluje u Božjoj božanskosti te u obličju i tijelu čovječanstva. Ivanovski je Logos posrednik i svećenik upravo zato što sudjeluje u Božjem biću i ljudskoj naravi. Filonov bi se Logos mogao bolje shvatiti kao šifra ili provodnik između noumenalnog i fenomenalnog obzorja, nego kao stvarni posrednik.135
(d) Utjelovljenje. Filon smatra Logos arhetipom čovječanstva, ponekad božanskom personifikacijom, a inače vrhunskim anđeoskim likom, ali ovdje nema ničega što bi bilo analogno utjelovljenju niti što bi vodilo prema njemu. Štoviše, Filon naglašava upravo suprotno: „Neka nitko ne predstavlja [božansku] sličnost u tjelesnom obliku; jer niti je Bog u ljudskom obliku, niti je ljudsko tijelo slično Bogu“ (Opif. 69). Ako to nije dovoljno, osvrćući se na Kaligulino božansko pretvaranje da je božanstvo, on optužuje: „Prije bi se Bog mogao pretvoriti u čovjeka nego čovjek u boga“ (Legat. 118). Na drugom mjestu kaže da je „proglasiti stvoreno nestvorenim, smrtno besmrtnim, raspadljivo neraspadljivim“ „bogohuljenje“ jer se time pokušava „čovjeka“ učiniti „Bogom“ (Mut. 181). U tom bi slučaju Iv 1,14I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine. za Filona bilo bogohulno jer nerodeni Bog sam po sebi nikada ne može biti rođen a da ne izgubi svoju nepromjenjivu i bestrasnu bit. Celzo je, zapravo, iznio potpuno iste prigovore (Cels. 4.14, 18). Istina, Filon bi se složio s Ivanom da „nitko nikada nije vidio Boga“ali bi se ustručavao ili bi bogohulnom smatrao sljedeću tvrdnju da je „jedinorođenac, Bog, koji je u krilu Očevu, on obznanio“ (Iv 1,18Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on ga obznani.).136 Za Ivana neizrecivo i neosjetilno božansko biće postaje spoznatljivo i osjetilno isključivo u Riječi/Sinu. Stoga, unatoč nekim manjim terminološkim sličnostima, „kod Filona Logos nikada nije u potpunosti osoban, zasigurno nikada utjelovljen i nikada predmet vjere i ljubavi.“137
Konačno, ono što također treba uzeti u obzir jest način na koji su kršćanski autori različito prisvojili i proširili ivanovski Logos. Ivan Vidjelac naglašava obožavateljstvo Isusa Riječi i njegovu blizinu Bogu Ocu čak i dok se bavi anđelomorfnom kristologijom. Epistula Apostolorum slično opisuje Logos kao božanski, ali sklon prihvaćanju anđeoskog oblika. Justin koristi anđeoske tipove iz Septuaginte kako bi objasnio pretpostojanje Logosa u izraelskoj svetoj povijesti. Irenej može ponuditi snažnu intezifikaciju ivanovske kristologije Logosa čak i dok poistovjećuje Krista s jednim od kerubina. Justin i Origen definiraju Logos kao definitivno božanski, ali ipak podređen Ocu. Atenagora, Teofil Antiohijski, Tacijan i autor poslanice Diognetu smatraju Isusa Božjom Riječju, instrumentom stvaranja, koji sjedi na božanskoj strani dihotomije Bog-stvorenje i izdvojen je od drugih posrednika. Mnogi gnostici razlikovali su Božji Logos od Logosa stvaranja. Doista, unutar gnostičkih sustava postojale su znatne varijacije u pogledu Spasiteljeve blizine Bogu Ocu unutar kozmičkog pleroma. Ivanovski je Logos općenito bio tumačen od strane gnostika kozmološki, to jest u svjetlu oštrog razdvajanja između istinitog Boga i pleroma u suprotnosti s demijurgom i njegovim stvaranjem.138 Opći je dojam da je Ivanov Logos proizveo različite, ali pojačane identifikacije Isusa kao božanskog lika, kako kod proto-ortodoksnih tako i kod heterodoksnih.
Zaključno, kristologija Logosa rane Crkve, počevši od evanđelista Ivana, bila je značajna u nekoliko pogleda:
(1) Ona pokazuje konvergenciju između židovskih diskursa o božanskoj Mudrosti i mesiji s kršćanskom tradicijom Sina Božjega na način koji koristi i odzvanja srednjom platonskom i stoičkom filozofijom. Ivanov Logos ima sličnosti s Heraklitom, Kornutom, Filonom ili Plutarhom. Ipak, Ivanova identifikacija Logosa koji postaje čovjek Isus nema premca, a njegova je kristologija takvog karaktera da implicira kako je Isus jedno s Bogom Izraelovim i da je on „nestvoreno“ božanstvo.139
(2) Kristologija Logosa u svim svojim varijantama, često kombinirana s anđelomorfizmom ili pleromskom egzejezom, pokušala je ponuditi konceptualno koherentan prikaz kako se Bog treba poistovjetiti s čovjekom Isusom iz Nazareta poistovjećujući Isusa s preegzistentnim Logosom.
(3) Neovisno o pitanjima koja je kristologija Logosa postavila pred tumače, poput toga je li Logos bio 100 posto božanski ili samo 99,9 posto božanski, kristologija Logosa predstavljala je najozbiljniji i najuzvišeniji napor Crkve da spozna vlastiti um i objasni vlastiti kerygma samoj sebi. Kristologija Logosa bila je pokušaj da se objasni što znači reći da je „Bog poslao Sina svoga“ (Gal 4,4A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan; Rim 8,3Uistinu, što je bilo nemoguće Zakonu, jer je zbog tijela onemoćao, Bog je učinio: poslavši Sina svoga u obličju grešnoga tijela i s obzirom na grijeh, osudi grijeh u tijelu), da je „Bog bio u Kristu“ (2 Kor 5,19Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja.) i da je Sin „odsjaj slave i otisak bića njegova“ (Heb 1,3On, koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe, sjede zdesna Veličanstvu u visinama;).140
137 McHugh, John 1-4, 94. Usp. Evans, Word and Glory, 104; i Frey, „Between Jewish Monotheism“207. Prema Dunnu (Christology in the Making, 243 [kurziv izvornik]), Ivan je „uzeo jezik za koji bi svaki promišljeni Židov prepoznao da je jezik personifikacije i poistovjetio ga s određenom osobom, kao određenu osobu, što bi bilo toliko zapanjujuće: očitovanje Boga koji je postao čovjek! Božji izričaj koji nije samo došao preko određenog pojedinca, nego je doista postao ta jedna osoba, Isus iz Nazareta!“
Boyarin („Gospel of the Memra“261) bilježi: „Želio bih predložiti da ono što označava Četvrto evanđelje kao novi uspon u povijesti judaizma uopće nije u njegovoj teologiji Logosa, nego u njegovoj utjelovljenoj kristologiji, te da je taj sam povijesni iskorak, ili bolje rečeno dolazak, ikonički simboliziran u samom narativu. Kada tekst u 14. retku navješćuje da je ‚Riječ tijelom postala‘, ta je najava ikonički prikaz trenutka u kojem kršćanski narativ počinje odstupati od židovskog koinea i oblikovati vlastiti kršćanski kerygma u nastajanju.“ (Isto, str. 169)
Daljnje čitanje
VIŠE O KRISTOLOGIJI SVETOG JUSTINA MUČENIKA