Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 9. siječnja

O svetim mučenicima Julijanu, Bazilisi, Celzu, Marcionili, Antunu, Anastaziju i drugovima

DE SANCTIS MARTYRIBUS JULIANO, BASILISSA, CELSO, MARCIONILLA, ANTONIO PRESBYTERO, ANASTASIO, VII PUERIS FRATRIBUS, XX MILITIBUS, QUODAM AMICO PRÆSIDIS, QUAMPLURIMIS EPISCOPIS, SACERDOTIBUS, MINISTRIS ECCLESIÆ, MONACHIS, VIRGINIBUS

Sadržaj (13)
  1. § I. O djelima sv. Julijana.
  2. § II. O raznim sv. Julijanima. Vrijeme i mjesto mučeništva ovoga Julijana i njegovih drugova.
  3. § III. Spomen u kalendarima 6., 7. i 8. siječnja.
  4. § IV. Spomen u kalendarima 9. siječnja.
  5. § V. Spomen u kalendarima 11. i 13. siječnja; 13. veljače; 20., 21. i 22. lipnja.
  6. Dioklecijanov progon. Smrt sv. Bazilise i oko tisuću djevica.
  7. Zatočeništvo sv. Julijana. Mučeništvo drugova spaljenih u ognju.
  8. Obraćenje Celza, namjesnikova sina.
  9. Obraćenje Marcionile. Pogubljenje 27 mučenika.
  10. Rušenje Jupiterova hrama.
  11. Mučeništvo sv. Julijana i drugova.
  12. Život istih sv. Mučenika
  13. Život istih sv. Mučenika

§ I. O djelima sv. Julijana.

Kad je Sin Božji vidio da apostolima zbog sramote njegove smrti prijeti teška pogibelj sablazni, na Posljednjoj im je večeri tako učvrstio srca da im je zapovjedio neka se sjećaju njegovih čudesa i neka vjeruju barem zbog samih djela, te neka se također čvrsto pouzdaju da će svi koji uz njega prionu postojanom vjerom činiti ista, štoviše i veća djela. To se ispunilo u svakom dobu, a osobito u onim junačkim vremenima Crkve koja se gotovo u samim svojim povojima borila protiv paklene zmije; tada su se ponajviše u okrutnom i krvavom progonu Dioklecijana i Maksimijana po svetim mučenicima dogodila tolika i tako velika čudesa da ne samo heretici nego i nemali broj katolika, inače ljudi oštra rasuđivanja, smatraju gotovo nevjerojatnim ono što se o mnogima pripovijeda. Tako se, dakako, morao posramiti zloduh, hvalisavac ispraznih čudesa, tako se morala slomiti ili barem uvjeriti ljudska tvrdoglavost, tako se morala potvrditi Kristova slava. Osobito su slavna bila čudesa i borbe sv. Julijana i drugova, tako da je Usuard s pravom njihovu muku nazvao čudesnom.

2 Postoje najstarija Djela, i to napisana od onih koji su događajima prisustvovali, kao što pokazuju ove riječi u predgovoru pod br. 1: Mi smo napisali djela svetaca koja smo vidjeli vlastitim očima. Stoga vjerujemo da će nam pripasti neki djelić blaženstva. Pisac je ostao na životu dok su se, pošto je Crkvi vraćen mir pod Velikim Konstantinom, tim mučenicima gradili različiti hramovi, kao što se kaže na kraju pod br. 63, osim ako to poslije nije dodao netko drugi. Ta su Djela nadalje, na kojem god jeziku bila prvotno napisana, u sljedećim stoljećima posvuda objavljivana na grčkom i latinskom, a nalaze se u većini starih rukopisa. Iz njih ih je nekoć izdao Mombritije, ali razdijeljeno, pod imenom Julijana i Bazilise u 2. sv., te pod imenom sv. Celza Rimskoga u 1. sv. Mi ih donosimo iz prastaroga rukopisnog kodeksa koji smo sravnili s drugim jednako drevnim kodeksom što ga je M. Velser poslao našemu Rosweydeu, ali koji je na veoma mnogo mjesta okrnjen, kao i s rukopisima sv. Maksimina, sv. Audomara, sv. Bertina, sv. Marije de Ripatorio i iz Liessiesa, u nekima od kojih se izričaj katkad razlikuje, a ponešto je izraženo sažetije, katkad ne bez velike praznine. Metafrast ih je na grčkom uvrstio u svoje rasprave o životopisima svetaca, od kojih je samo dio obuhvaćen u prva tri poglavlja Alojzije Lipomano izdao preveden na latinski u 7. sv. Vitarum Sanctorum, jer je ostatak nedostajao u njegovu grčkom primjerku. Iz Lipomana je taj dio izdao Surije, a ostatak je dodao iz rukopisnih kodeksa u kojima je ipak izmijenio stil. Mi ih u izvornom stilu donosimo u cijelosti iz navedenih rukopisa, od kojih se Metafrast jedva razlikuje po smislu. Baronije u bilješkama uz Martyrol. Roman. bilježi da ih je imao u starom rukopisu, a Galesini svjedoči da se u Milanskoj Crkvi nalaze dva prastara rukopisna kodeksa u kojima je pomno opisan cijeli životopis ovih mučenika.

3 S ovim se Djelima posvuda slažu svi martirologiji, drevni brevijari i grčki mineji, koje u nastavku opširnije navodimo kako bi vjerodostojnost tako čudesne povijesti bila još sigurnija. U istu smo svrhu dodali ono što je o njima prije gotovo tisuću godina u prozi napisao sv. Aldhelm, biskup Sherbornea u Engleskoj (čiji ćemo životopis donijeti 25. svibnja), u 1. knj. De Virginitate, 42. pogl., izostavivši ono što je isti u 1. knj. De laude Virginum, 26. pogl., opjevao u junačkom spjevu. Ta se knjiga De Virginitate nalazi u Monumentis Sanctorum Patrum orthodoxographis tiskanim u Baselu godine 1369., u 5. sv. latinskih pisaca, ali je veoma puna pogrešaka. Točnija je u 4. sv. Bibliothecæ SS. Patrum u prvom pariškom izdanju te u 3. sv. 2. i 3. pariškoga izdanja, kao i u 8. stoljeću kölnskoga izdanja s ispravcima Ivana Meursija zabilježenima na rubu. Mi smo se osim toga služili engleskim odnosno anglosaskim rukopisnim primjerkom, kako zaključujemo iz riječi koje se katkad navode radi tumačenja, a koji je, otet plamenu ikonoklasta, nekoć pripadao Abrahamu Orteliju, a sada pripada Kući profesa Družbe ISUSOVE u Antwerpenu.

4 Djela ovih mučenika pripovijedali su također Vincent iz Beauvaisa u 12. knj., 106. pogl. i dalje, sv. Antonin u 1. dijelu Histor; naslov 8, 1. pogl., § 20, Petar de Natalibus u 2. knj., 32. pogl., Zaharija Lippelous i Franjo Haræus; na francuskom Jakov Tigeou, Vilim Gazæus i Jakov Doubletius; na nizozemskom Matija Lamberti, Henrik Adrijani i Heribert Rosweyde; na talijanskom Gabrijel Fiamma, Pavao Morigia u 2. knj. Historiæ Religionum, 15. pogl., i Silvestar Maurolico u 1. knj. Oceani historiæ religionum; na španjolskom Alfons Villegas i naš Petar Ribadeneira. Villegas piše da se služio starim toletskim brevijarom sv. Izidora, u kojem se život i mučeništvo sv. Julijana veoma otmjenim stilom izlažu opširnije negoli djela drugih svetaca. Baronije pak pokazuje da u tom istom brevijaru postoji sveti himan u kojem se izvrsno opisuju djela ovih mučenika. Villegas dodaje da je već od davnine u Španjolskoj bila slavna njihova uspomena i da su im bili posvećeni različiti hramovi, od kojih se jedan nalazio nedaleko od zidina grada Toleda u samostanu Agali reda sv. Benedikta, kako je očito iz 11. toletskoga koncila održanoga godine Kristove 675., gdje stoji ovo: Avila, opat crkve samostana sv. Julijana u Agaliju, suglasan potpisah ove sinodske odluke koje smo odredili. Da je u tom samostanu sv. Ildefons, nadbiskup Toleda, prije bio opat, reći ćemo niže pod danom 13. siječnja uz njegov životopis koji je napisao Julijan, također nadbiskup Toleda, za kojega smatramo da je, kao i mnogi drugi, dobio ime po ovom svetom mučeniku.

5 Mučenik Eulogije, koji je cvao oko godine Kristove 801., u 1. knj. Memorialis Sanctorum, u četvrtom prigovoru protiv mučenika, navodi njihova djela: „Neprijatelji također kleveću”, kaže, „dragovoljni odlazak u smrt onih kojima je darežljivost kraljeva posvuda dopustila da ispovijedaju svoje kršćanstvo. No tom je primjeru, smatram, prethodio slučaj one sedmorice braće koje spominju djela bl. Julijana: oni su, zato što su se isticali carskim rodom, prema odredbi vladara slobodno obavljali bogoslužje katoličke vjere; pa ipak, vidjevši bl. Julijana gdje se znoji u borbi, odmah priskaču u boj i iz ljubavi prema mučeništvu traže dragovoljnu smrt.” Toliko sv. Eulogije. Ambrozije Morales bilježi da njihova Djela postoje u najstarijim sanktoralima te u jutarnjim molitvama svih Crkava, ali skraćena iz težnje za kratkoćom. Spominje sv. Bazilisu Venancije Fortunat, biskup Poitiersa, koji je cvao oko godine Kristove 570., u 8. knj. De virginitate, 4. pjesma, što je naveo i časni Beda u knjizi De arte metrica:

Ovdje kraljuju Paulina, Agneza, Bazilisa i Eugenija, i sve koje je sveta stidljivost uzdigla do zvijezda. Sretne su one kojima je iz ljubavi prema Kristu pripalo da njihova imena vječno žive upisana u knjizi.

Govori se o radostima i nadi vječnoga života; na taj način ovu pjesmu navodi Baronije u bilješkama uz martirologij, dodajući da je Bazilisa ubrojena među mučenike, premda nije podnijela mučeničku smrt, jer je pretrpjela mnoge i teške patnje te je bila predvodnica mučenika.

§ II. O raznim sv. Julijanima. Vrijeme i mjesto mučeništva ovoga Julijana i njegovih drugova.

Svetaca nazvanih tim imenom Julijan samo se u djelu Martyrologium Romanum nalazi trideset i šest, kojima ćemo dodati veoma mnogo drugih, a samo u siječnju sedmorici Julijana iz djela Martyrologium Romanum dodat ćemo ih još toliko ili više. U tolikom mnoštvu istoga imena lako nastaje neka zabuna ako se jasno ne odredi u kojem je mjestu i vremenu koji preminuo. Tako se i za ovoga Julijana, o kojemu raspravljamo, kod jednih piše da je preminuo u Antiohiji, bilo da se ona smješta u Siriji, bilo u Egiptu, bilo drugdje; kod drugih u Aleksandriji u Egiptu; napokon kod trećih u Antinoopolisu u Egiptu ili Tebaidi: i stoga mu se ponešto ili pripisuje što pripada drugim sv. Julijanima, ili se ono što je njemu vlastito prenosi na druge.

7 Većina latinskih martirologija piše da je trpio u Antiohiji, ali ne navodi gdje se ona nalazi; zbog čega noviji pisci ἀντονομαστικῶς posvuda tumače da je riječ o Antiohiji u Siriji. U djelu Notae ad Martyrologium Romanum Baronije dodaje da je kod Antiohije bila preslavna crkva imenom Julijanova, o kojoj piše Prokopije u 2. knjizi djela De bello Persico; te da joj je bio pridružen samostan čiji je prezbiter bio bezbožni Nestorije. Na tom mjestu i Baronije i Prokopije misle na veliku i slavnu sirijsku Antiohiju, koju je perzijski kralj Hozroje u vrijeme cara Justinijana opljačkao i spalio. „Izvan zidina pak”, dodaje Prokopije, „barbari su također sve spalili, osim svetišta koje je posvećeno svetomu Julijanu i kuća njemu najbližih, gdje su se slučajno nastanili poslanici.” Na grčkom se samostan jasnije naznačuje: „Ἐνέπρησάν τε καὶ τὰ ἐκτὸς τοῦ περιβόλου οἱ βάρβαροι, πλὴν τοῦ ἱεροῦ ὅπερ Ἰουλιανῷ ἀνεῖται ἁγίῳ, καὶ τῶν οἰκιῶν αἳ δὴ ἀμφὶ τὸ ἱερὸν τοῦτο τυγχάνουσιν οὖσαι· τοὺς γὰρ πρέσβεις ἐνταῦθα καταλῦσαι συνέπεσε.” Onamo se čita da su sv. Andronik i Atanazija (čiji je životopis iz Metafrasta donio Surije 27. veljače, a mi ćemo ga donijeti 9. listopada) u dane cara Teodozija Velikoga iznijeli umrlu djecu i položili ih u mučeničko svetište sv. Julijana: ondje se sv. Atanaziji dok je noćila ukazao sv. Julijan u odjeći monaha ili predstojnika toga samostana, tješeći je zbog vječnoga spasenja darovanoga djeci. Ali da je ovo mjesto bilo posvećeno drugomu Julijanu, dokazuje se iz homilije sv. Krizostoma, koja se nalazi pod br. XLVII u 3. svesku grčko-latinskoga izdanja koje je priredio naš Fronton du Duc. Ona u kraljevskom rukopisnom kodeksu Henrika II. i u bavarskom kodeksu nosi naslov: „Εἰς τὸν ἅγιον μεγαλομάρτυρα Ἰουλιανόν”; a u Medičejskom rukopisnom kodeksu ispred ima naznačen 21. dan lipnja, kad Grci osobito slave sv. Julijana Cilicijca, za kojega se i u djelu Martyrologium Romanum 16. ožujka kaže da je u Ciliciji, nakon najdugotrajnijih muka, zatvoren u vreću sa zmijama i bačen u more; to se isto pripovijeda u onoj homiliji, kao što ćemo ondje pokazati: u njoj se također spominje hram posvećen tom Svecu izvan grada Antiohije i obogaćen njegovim relikvijama. O njemu se u minejima i antologiju Grka pod navedenim 21. lipnja dodaje: „τοῦτον καὶ ὁ μέγας Χρυσόστομος ἐγκωμίοις ἐτίμησεν.” Jesu li i na koji način od ovoga različiti sv. Julijan bačen u more u Flavijadi, čije su tijelo valovi donijeli na propontidski otok Prokonis, a odande je preneseno u Rimini, i sv. Julijan bačen u Španjolski ocean u Flaviobrigi, kod Flavija Dekstra, ondje ćemo reći. Za ovu našu namjeru dovoljno je bilo pokazati da homilija sv. Krizostoma te prigradski hram i samostan u Antiohiji ne pripadaju ovome Julijanu. Povod drukčijemu mišljenju nastao je možda odatle što naslov homilije odgovara obojici, i Julijanu i mučeniku, te što je u minejima i martirologijima i ovome i onomu Cilicijcu pripisan isti namjesnik Marcijan, kojega ipak sv. Krizostom ne spominje.

8 Osim toga, istoga 21. lipnja, kad se onaj cilicijanski Julijan štuje u minejima i antologiju, ovaj zaručnik sv. Bazilise slavi se u menologiju, te se pogrešno dodaje da je bio proslavljen onom homilijom sv. Krizostoma. Riječi menologija glase: „Borba Julijana u Egiptu. On je živio pod carem Dioklecijanom i namjesnikom Marcijanom u egipatskom gradu Antinoopolisu; okupivši onaj veliki samostan od deset tisuća monaha, bio je uhićen od namjesnika te je, ispovjedivši Krista, izudaran batinama; a njegov je ovčinjak spaljen, dok su monasi pobjegli zajedno s biskupima i svećenicima koji su bježali. Sveti pak Julijan nije mogao biti spriječen ni udarcima, ni tamnicom, ni ikakvim mukama, ni naposljetku samom smrću, da za ispovijedanje Krista prolije krv. Njega je i veliki učitelj Krizostom proslavio čašću pohvalnih govora.” Ove posljednje riječi u menologiju, kojima se za Julijana koji je trpio u Egiptu kaže da ga je pohvalio Krizostom, neispravno su prenesene s onoga sv. Julijana Cilicijca na ovoga iz mineja, čije smo riječi na grčkom malo prije naveli; kao što je i Fronton du Duc primijetio u svojim bilješkama uz ovu homiliju sv. Krizostoma. Drukčije o navedenim riječima menologija misli Baronije u djelu Notae uz 16. veljače, kojega dana Beda, Usuard, Adon, Bellini te drugi rukopisni martirologiji i Martyrologium Romanum bilježe sv. Julijana, mučenika u Egiptu, pogubljenoga s drugih pet tisuća, za kojega Maurolico, Galesini, Ferrari i Martyrologium Germanicum pišu da je bio biskup i da je za druga u mučeništvu imao đakona Ivana, o čemu ondje opširnije. Riječi Baronija u djelu Notae glase ovako: „Grci u menologiju o njemu (sv. Julijanu) govore 21. dana lipnja, gdje u kratkom sažetku opisuju i njegovu borbu, da je trpio u Dioklecijanovu progonu pod namjesnikom Marcijanom, te ondje svjedoče da ga je sv. Ivan Krizostom pohvalio slavnim govorom.” Ipak je istinitije da se u menologiju govori o ovome sv. Julijanu, zaručniku sv. Bazilise, kojega toga dana svečanom službom slavi Milanska Crkva, kako će se reći u § V. Nadalje je poznato da je on okupio samostan od deset tisuća monaha; da je pod carem Dioklecijanom i namjesnikom Marcijanom bio izudaran batinama, mučen udarcima, tamnicom i drugim mukama te prolio krv za Krista. Za njega Grci u minejima, kao što će dolje biti vidljivo, prenose da je živio u egipatskom gradu Antinoopolisu, sagradio samostan u koji su se sklonili biskupi i klerici one pokrajine, te kad je po Marcijanovoj zapovijedi spaljen, svi su po ognju zadobili palmu mučeništva.

9 Drugi mučenik Julijan slavi se 22. lipnja u Antiohiji u raznim rukopisnim martirologijima i kod Notkera, kod kojega se bilježi kao drug Agatalike, Grafa i još 814 mučenika. U rukopisnom djelu Martyrologium S. Hieronymi stoji: „U Antiohiji u Siriji Gangala, Julijana i drugih 878.” O njima 21. lipnja. Treba samo primijetiti da se ondje u rukopisnom djelu Martyrologium S. Hieronymi izričito navodi Antiohija u Siriji; a 6. siječnja, kad se slavi njihov spomen, čita se ovako: „U Antio... (In Antiō) muka svetih Julijana i Bazilise”, pod čime se može razumjeti kako Antinoopolis tako i Antiohija. Ne želimo prikupljati više o ostalim Julijanima, da čitatelju ne bismo donijeli više tame nego svjetla. Iz već rečenoga svatko lako shvaća da se još ne donosi čvrst dokaz kojim bi se pokazalo da su oni trpjeli u Siriji: iznosi se samo povod da se to naslućuje zato što su ondje drugi Julijani ili pali kao mučenici za Krista, ili su, pogubljeni drugdje, bili onamo preneseni pa zaslužili da se hramovi podignu na njihovo ime. Čudno je pak, ako su trpjeli u Antiohiji u Siriji, da sv. Krizostom u svojim govorima nije spomenuo tako slavne mučenike, ili da u navedenoj homiliji nije usporedio sv. Julijana Cilicijca s ovim. Osim toga, o njima šuti i Euzebije Pamfilov, nedaleko odande biskup Cezareje Palestinske.

10 Osim ove preslavne sirijske Antiohije postojalo je više gradova istoga imena, od kojih Stjepan nabraja trinaest, a Eustacije četrnaest; Apijan u djelu Syriaca tvrdi da ih je sam Seleuk, Antiohov sin, u svojim zemljama osnovao šesnaest. Ortelius pak izjavljuje da ih iz klasičnih pisaca prikuplja još više. Ne bi stoga bilo čudno da se jednoj Antiohiji pripišu sveci koji su za Krista pali u drugoj. U crkvenim popisima mučenika nalazimo spomen gotovo samo dviju: Antiohije u Siriji, patrijarhalnoga sjedišta, i Antiohije u Pizidiji, metropolitanskoga grada pod Carigradskim patrijarhatom; premda ih je više bilo glasovito po biskupskom sjedištu, kao što su Antiohija na Meandru u Kariji pod stauropolitanskim metropolitom i Mala Antiohija pod seleucijskim. Ali ostavivši njih po strani, istražimo ovu našu Antiohiju. Veoma stari rukopisni martirologij samostana sv. Maksimina blizu Triera i Raban Maur, koji je živio prije 800 godina, u svom martirologiju 13. siječnja o ovim svecima, kako će se dolje reći u § 3, br. 19, navode Antiohiju u Egiptu. S njima se slažu Djela u većini i najvažnijim rukopisima. Niti mislim da su Egiptu nedostajali gradovi nazvani tim imenom, jer se kod Ptolemeja u 4. knjizi, pogl. 7, 4. tabli Afrike nalazi „Ἀντιόχου Σωλήν”, Antiochi Solen, mjesto u Etiopiji ispod Egipta uz Arapski zaljev. Ipak su pisci pošli za različitim mišljenjima jer drugi pisci Egiptu ne pripisuju nijednu Antiohiju. U nekim se rukopisima ovdje navodi Antiohija u Siriji, kod Metafrasta u Lipomana i Surija kraj Istoka, kod sv. Aldhelma Aleksandrija u Egiptu, kod Grka u menologiju i minejima Antinoopolis, „Ἀντινόου πόλις” u Egiptu, koji Stjepan piše „Ἀντινόεια”, od čega se „Ἀντιόχεια” razlikuje samo jednim slovom; tako da je kod nepoznavatelja mjesta bilo lako da se manje poznata „Ἀντινόεια” odbaci i zamijeni s „Ἀντιόχεια”. Taj je Antinoopolis, ili Antinoja, bio grad Prve Tebaide, kako je vidljivo iz kronike Viktora Tununskoga, četrnaest godina nakon konzulata Bazilija, i biskupsko sjedište, kako je zabilježio Miraeus u 1. knjizi djela Notitia Episcopatuum, pogl. 11. O slavnijim gradovima Tebaide Amijan u 22. knjizi piše ovako: „Tebaida među mnogim gradovima ima slavnije od ostalih Hermopolis, Koptos i Antinoopolis, koji je Hadrijan osnovao u čast svoga mladića Antinoja.” O njemu valja čitati Sparcijana u životopisu Hadrijana i Diona u 69. knjizi, Euzebija u djelu Chronicon te Baronija u djelu Notae uz 22. rujna kad govori o sv. Iraidi, djevici i mučenici, i u 2. svesku djela Annales uz godinu Kristovu 132., br. 8. Taj je isti grad po Hadrijanu nazvan Hadrijanopolis; smješten je na desnoj obali Nila, u Antinoitskom nomu, gotovo na pola puta između Babilona, koji se zove Kairo, i Koptosa, gradova slavnih i u naše vrijeme. Toliko o mjestu.

11 Vrijeme mučeništva jasnije se izražava: za progona Dioklecijana i Maksimijana, u kojem je sto četrdeset i četiri tisuće vjernika koptske zemlje okrunjeno mučeništvom, a sedam stotina odvedeno u progonstvo, kako je antiohijski patrijarh Ignacije, kojega je upitao Scaliger, odgovorio u nekom arapskom pismu, koje navodi i naš Atanazije Kircher u djelu Prodromus Coptus sive Aegyptiacus, pogl. 2, gdje mnogim dokazima pokazuje da su egipatski Kopti i abesinski Etiopljani od toga progona brojili godine, koje nazivaju godinama milosti i milosrđa i proteklima od prijelaza mučenika. Isti u 8. poglavlju piše da se među arapskim kodeksima Maronitskoga kolegija Družbe Isusove u Rimu nalazi koptski martirologij, u kojem se vide životopisi svetaca Istočne Crkve opisani prema danima 12 (XII) koptskih mjeseci, za koje se nadamo da će, dosad nepoznati Latinskoj Crkvi, jednoga dana biti darovani javnosti, iz kojih bi možda zasjalo svjetlo i ovoj našoj raspravi. Da su u to isto vrijeme uz Crveno more u Egiptu i Arabiji postojali samostani cenobita, reći ćemo dolje 14. siječnja u djelima sv. monaha mučenika na brdu Sinaju i u Raiti uz Crveno more. Već je tada i Antun provodio monaški život.

§ III. Spomen u kalendarima 6., 7. i 8. siječnja.

Šestoga siječnja, kad su sv. Julijan i drugovi odnijeli vijenac mučeništva, njihov spomen slavi Martyrologium S. Hieronymi: „U Antio... (In Antiō) muka sv. Julijana i Bazilise, u Indiji Celza, Julijana”: gdje je nedvojbeno pogreška zbog nemara prepisivača. Veoma stari martirologij Doma profesa Družbe Isusove u Antwerpenu i rukopisni martirologij sv. Donacijana u Bruggeu imaju: „U gradu Antiohiji rođendan za nebo sv. Julijana mučenika, Bazilise, i dječaka Celza, i njegove majke Marcijanile, i prezbitera Antonija (drugi rukopis ima Antonina), i Anastazija, pod namjesnikom Marcijanom”, a u prvom se dodaje: „u vrijeme Dioklecijana i Maksimijana”. Rukopisni martirologij sv. Riharija ima: „U Antiohiji muka sv. Julijana, i Bazilise, i dječaka Celza, i njegove majke Marcijanile, i prezbitera Antonija, i Anastazija, u vrijeme Dioklecijana.” Rukopis sv. Martina u Tournaiju i rukopis iz Liessiesa imaju: „U Antiohiji muka sv. Julijana i sv. Bazilise, njegove zaručnice, koju je Bog u miru primio dok je molila, i dječaka Celza, pod namjesnikom Marcijanom, u vrijeme Dioklecijana i Maksimijana.” Samo se u rukopisu sv. Martina dodaje: „Taj je Julijan nakon bičevanja, okova lanaca i raznih mučenja obratio spomenutoga dječaka imenom Celza, namjesnikova sina, a poslije i njihove čuvare te dječakovu majku, suprugu samoga namjesnika. Poslije pak, kad su bačeni u tamnicu, pošto su ostali bili pogubljeni, naime dvadeset vojnika i sedmorica rođene braće, Julijan je sačuvan za saslušanje, a s njim majka sa sinom, prezbiter Antonije i onaj kojega je sv. Julijan uskrisio od mrtvih. Zatim je namjesnik zapovjedio da se sv. Julijanu i dječaku Celzu odere koža s glave, a svetomu prezbiteru Antoniju i Anastaziju, koji bijaše uskrišen, da se iskopaju oči. Svetu pak Marcijanilu, dječakovu majku, Gospodin je obranio da je se ne može dotaknuti. No kad su nakon takvih muka nađeni zdravi, bili su predani maču.” Rukopisni Florarium ima: „Muka sv. dječaka Celza, sina antiohijskoga namjesnika. On je obratio svoju majku Marcionilu i s njom podnio mučeništvo.” Ferrari u djelu Catalogus Sanctorum Italiae iz popisa Porečke Crkve (a Poreč je grad u Istri) prenosi da se ondje toga dana po dvostrukom obredu štuje Bazilisa, djevica i mučenica. No je li to ona koja je sa svojim zaručnikom sv. Julijanom sačuvala djevičanstvo, dvojimo zajedno s Ferrarijem, jer nismo vidjeli vlastiti oficij. Nadalje, budući da je šesti dan siječnja zapriječen svetkovinom Bogojavljenja, njihov se spomen slavi u razne sljedeće dane.

13 Sedmoga siječnja navode sv. Julijana mučenika Bellini, a prema njemu Maurolico, Galesini, Molanus i Martyrologium Romanum, kojemu u djelu Notae Baronije dodaje: „Kao što se nalazi u starom djelu Martyrologium Romanum (koje je Bellinijevo), tako se isti nalazi i u rukopisima, ali kada je ili gdje trpio, skriveno je”, kao što smo i mi rekli 7. siječnja, gdje smo naveli druga dva Julijana: jednoga Lucija Magna Julijana, mučenika u Toledu iz kronike Flavija Dekstra, a drugoga iz Serafina Esquirra, sv. Julijana mučenika u Cagliariju na Sardiniji. Ipak nagađamo da je onaj kojega su naveli prijašnji pisci radije ovaj naš Julijan, za kojega također mislimo da je isti onaj koji se toga dana u biskupiji Coimbra u Portugalu slavi oficijem od devet čitanja, te se čita upisan u nekim njemačkim kalendarima, a Kristofor Freisleben u djelu Memoria Sanctorum navodi ga sa sv. Bazilisom, Marcijanilom, Celzom, Antonijem i 20 (XX) vojnika. Silvano Razzi također 7. siječnja donosi životopis sv. Bazilise u 1. svesku djela De sanctis mulieribus.

14 Osmoga siječnja slavili smo sv. Julijana đakona, ovjenčanoga mučeništvom u Beauvaisu u Galiji sa sv. biskupom Lucijanom i sv. prezbiterom Maksimijanom. Toga dana Grci slave sv. Julijana, Bazilisu i drugove, o kojima mineji govore ovako: „Ovaj je sveti Julijan u vrijeme Dioklecijana i namjesnika Marcijana živio u egipatskom gradu Antinoopolisu: svoju suprugu Bazilisu, združenu mu zakonitom bračnom ložnicom, potaknuo je da u braku sačuva djevičanstvo; smjestivši je u sveti samostan časnih žena, dao ju je ošišati, a i sam se zauzvrat povukao u zajednicu pobožnih muževa te ondje kao predstojnik samostana preuzeo brigu za otprilike dvanaest tisuća monaha. Uhićen pak, ne samo da se nije odrekao Krista, nego je i na idole puhnuo i prezreo ih. Zbog toga je namjesnik, doveden gotovo do bijesa, iznenada spalio samostan u koji su se bili sklonili svi biskupi i klerici one pokrajine; s njim su svi izgorjeli i primili lovoriku mučeništva. A Julijanu, bačenom na tlo, rastegnutom i okrutno izudaranom te stegnutom željeznim okovima, bile su smrskane kosti. U to je vrijeme jednomu od sudskih slugu bilo izbijeno oko, koje je po sv. Julijanu ozdravljeno, pa je on, ispovjedivši Krista, bio pogubljen odrubljivanjem glave. Štoviše, i Celzije, namjesnikov sin, te dvadesetorica pratilaca primiše Kristovu vjeru kad su po Julijanovim molitvama vidjeli mrtvaca vraćena u život. Zatim su po namjesnikovoj zapovijedi najprije bačeni u tamnicu, a potom u užarene kotlove zajedno sa sedmoricom sinova prvaka koji su već vjerovali u Krista, prezbiterom Antonijem i u život vraćenim Anastazijem. Kad su oni Kristovom milošću izišli neozlijeđeni iz kotlova, mnogi, a među njima i Celzijeva majka, priznaše Krista. Uostalom, dok su sveci stajali pred sucem, odmah su po njihovim molitvama kipovi idola u poganskom hramu pali i smrskali se, a sam je hram progutala voda. Zatim su sveci bili odvedeni i spaljivani tako što su im na krajeve ruku i nogu privezali povoje od papirusa natopljene uljem. Ali kako je plamen štedio svete mučenike i nije se usudio ozlijediti ih, Julijanu i namjesnikovu sinu oderana je koža s glave, Antoniju su kukama iskopane oči, a Celzijeva je majka bila obješena. Potom su svece bacili zvijerima, od kojih su sačuvani netaknuti, te su naposljetku pogubljeni mačem: njihov se blagdan slavi u njihovu presvetom hramu koji je najbliži trgu (u Carigradu, naime).” Toliko mineji. Nadalje, kao ovdje, tako se i u nekim latinskim rukopisima umjesto Celzo nalazi Celzije.

§ IV. Spomen u kalendarima 9. siječnja.

Veoma je slavan 9. siječnja spomen ovih svetaca u martirologijima. Stari Martyrologium Romanum ima: „I sv. Julijana, i Bazilise njegove supruge, i Celza, i Marcionile, te 20 (XX) vojnika.” Općepoznati Beda ima: „Istoga dana u Antiohiji sv. Julijana mučenika, i Bazilise njegove supruge. Ovi su dakle, po presvetom zavjetu čisti supružnici, nekoliko godina živjeli zajedno, čuvajući svoje tijelo djevičanskim Kristu, te su od svojih dobara osnovali samostane, tako da je bl. Julijan bio otac do deset tisuća monaha, a Bazilisa majka mnogih djevica: pošto je njihovo mnoštvo već kao pobjedničko poslala pred sobom Gospodinu, i sama je, najprokušanija u načinu života, među riječima molitve preminula Gospodinu. Julijan pak poslije od namjesnika Marcijana, nakon bezbrojnih mučenja i muka, naposljetku bi zapovjeđen da bude pogubljen mačem, s prezbiterom Antonijem, i Marcionelom, i dječakom Celzom, njezinim sinom.” Isto imaju Molanus i rukopis sv. Marije iz Utrechta. Kraći rukopis sv. Lamberta iz Liègea ima: „Istoga dana u Antiohiji Julijana mučenika, i Bazilise njegove supruge, i dječaka Celza, i njegove majke Marcijanile, i prezbitera Antonina, i Anastazija.” Usuard ima: „U Antiohiji, pod Dioklecijanom i Maksimijanom, rođendan za nebo sv. Julijana i Bazilise djevice, o kojima se čitaju čudesne muke: iz čije je također zajednice ognjem spaljeno časno mnoštvo svećenika i službenika Kristove Crkve, koje se k njima bilo sklonilo zbog okrutnosti progona. Poslije njih trpjeli su prezbiter Antonije, Anastazije i dječak Celzo zajedno s majkom, te mnogi drugi.” Isto imaju Bellini i rukopisni Florarium.

16 Notker ih prati ovom pohvalom: „Istoga dana u Antiohiji sv. Julijana mučenika i Bazilise djevice: oni su brigom prebogatih roditelja, jer bijahu jedinci, opirući se i protiv volje prividno bili združeni u brak, ali ostajući zajedno u djevičanstvu kroz nekoliko godina po presvetom zavjetu, od svojih su dobara u gradovima Antiohije osnovali samostane, tako mnogobrojne i napučene da je Julijan postao otac do deset tisuća monaha, a Bazilisa majka mnogih djevica. Poslavši ih pred sobom u kraljevstvo nebesko, i sama je za njima pošla. Julijana pak poslije traži namjesnik Marcijan. U to je vrijeme najokrutniji bijes, razbuktavši se radi progona Božjih svetaca pod Dioklecijanom i Maksimijanom, prisilio mnoštvo svećenika i službenika Kristove Crkve da se k njemu sklone zbog strahote progona. Uhićen stoga s tim golemim mnoštvom, on sam bi sačuvan za namjesnikovo saslušanje; ostali Božji sluge, po zapovijedi najokrutnijega vojvode, biše spaljeni zapaljenim ognjem koji im je bio podmetnut na mjestu gdje su stajali. Ondje se, radi proslave dragocjene smrti svetaca, u treći, šesti, deveti, ali i u večernji sat, pripovijeda da su se čuli zborovi onih koji pjevaju psalme Bogu. Blaženi pak Julijan, najprije saslušan, bi izudaran najtvrđim batinama. Dok su ga udarali, jedan od slugu potrebnih namjesniku izgubi oko: njega je po molitvi bl. Julijana odmah natrag dobio te je, povjerovavši u Krista, odmah od bezumnoga suca bio pogubljen odrubljivanjem glave. Zatim, kad je bl. Julijan doveden u hram zloduhâ, oko pet stotina kipova bilo je smrskano i pretvoreno u prah. Kad je zbog toga bio zatvoren u najdublju i najmračniju tamnicu s dječakom Celzom, namjesnikovim sinom, ali obdaren najslađim miomirisom i čudesnim svjetlom, sedmorica braće i dvadeset vojnika koji su došli da ih posjete biše predani: prvi ognju, a potonji poklani mačem. Nadalje, Julijan s dječakom Celzom, prezbiterom Antonijem i Anastazijem, mučeni različitim kaznama, i sami su s gospođom Marcionilom bili ubijeni od vojnika.” Toliko Notker. Ali ne odobravamo što kaže da su opirući se i protiv volje bili prividno združeni u brak. Čini se naime da Bazilisa nije ušla u brak protiv volje niti s nakanom očuvanja djevičanstva, nego ju je na to poslije naveo Julijan. Njih također toga dana spominju Martyrologium Germanicum, Galesini i Maurolico, koji umjesto Bazilisa piše Basila, a umjesto Marcionila, s mnogim drugima, Marcijanila. Martyrologium Romanum ima: „U Antiohiji, pod Dioklecijanom i Maksimijanom, rođendan za nebo sv. Julijana mučenika i Bazilise njegove supruge, koja je sa svojim mužem sačuvala djevičanstvo i u miru dovršila život. Julijan pak (pošto je ognjem spaljeno mnoštvo svećenika i službenika Kristove Crkve koje se zbog strahote progona k njima bilo sklonilo) po zapovijedi namjesnika Marcijana, izmučen veoma mnogim mukama, primio je smrtnu osudu: s njim su također trpjeli prezbiter Antonije i Anastazije, kojega je sam Julijan uskrisio od mrtvih i učinio dionikom Kristove milosti, te dječak Celzo zajedno sa svojom majkom Marcionilom, i sedmorica braće, i veoma mnogi drugi.”

17 Opširno njihova djela izlaže Adon: „Istoga dana u Antiohiji rođendan za nebo sv. Julijana mučenika i Bazilise njegove supruge. Ovi su dakle, po presvetom zavjetu čisti supružnici, nekoliko godina živjeli zajedno, čuvajući svoje tijelo djevičanskim Kristu, te su od svojih dobara, jer bijahu preslavni po roditeljima i rodu, osnovali samostane, tako da je bl. Julijan postao otac do deset tisuća monaha, a Bazilisa majka mnogih djevica. Pošto je njihovo mnoštvo već kao pobjedničko poslala pred sobom Gospodinu, i sama se, najprokušanija načinom života i revnošću u nauku, među riječima molitve puna najslađih uzdaha, predavši duh Gospodinu, pridružila zajednici anđela na nebu. Julijana pak poslije traži namjesnik Marcijan, u ono vrijeme kad se bijes okrutnosti razbuktao radi progona Božjih svetaca pod Dioklecijanom i Maksimijanom, a k njemu se zbog strahote progona bilo sklonilo mnoštvo svećenika i službenika Kristove Crkve. Uhićen stoga s tim golemim mnoštvom, on sam biva sačuvan za namjesnikovo saslušanje; ostali Božji sluge, po zapovijedi okrutnoga suca, bivaju spaljeni golemi zapaljenim ognjem koji im je bio podmetnut na mjestu gdje su stajali. Ondje se, radi proslave dragocjene smrti svetaca, u treći, šesti i deveti sat pripovijeda da su se čuli zborovi onih koji pjevaju psalme. Ali pjevali su Bogu i večernje i jutarnje himne. Blaženi pak Julijan, najprije saslušan, bi izudaran najtvrđim batinama. Dok su ga udarali, jedan od slugu potrebnih namjesniku izgubi oko. Njega je po molitvi bl. Julijana odmah natrag dobio te je, povjerovavši u Krista, odmah od bezumnoga suca bio pogubljen odrubljivanjem glave. Zatim je bl. Julijan doveden u hram zloduhâ: kipovi od kristala i jantara te oni izrađeni od različitih vrsta kovina bili su tako smrskani i pretvoreni u prah da se uopće nije vidjelo što su bili. Zatim sveti mučenik, stegnut željeznim okovima, biva vođen po gradu uz glas glasnika. A kad je stigao do mjesta gdje se u školi poučavao namjesnikov sin, taj isti dječak, imenom Celzo, ugleda mnoštvo ljudi u bijelim haljinama oko svetoga mučenika i vijenac koji blista najdragocjenijim kamenjem iznad njegove glave. Kad je ta viđenja ispripovjedio svojim suučenicima, iznenada božanski nadahnut odbaci svitke učitelja i odjeću u koju bijaše odjeven, te brzim trkom stigne do nogu okovanoga mučenika. Zapanjen tim činom, gotovo sav grad dotrča: s ostalima stigoše naričući namjesnik i dječakova majka. Ali kako dječaka nisu mogli odvojiti od blaženoga društva, s bl. Julijanom biva predan u najdublju tamnicu. Ondje su bili utješeni božanskim svjetlom i obasuti čudesnim miomirisom, tako da su vojnici koji su ih čuvali, njih oko dvadeset, potreseni i obuzeti zaprepaštenjem, povjerovali u Krista Gospodina. Da ih posjete u tamnici, dođoše stoga sedmorica braće zajedno s prezbiterom Antoninom: i službom sv. prezbitera Antonina bijahu kršteni kako dječak tako i dvadesetorica vojnika. Čuvši to, namjesnik zapovjedi da sedmorica braće, dugo iscrpljivana tamnicom, naposljetku budu predana ognju, a vojnici poklani mačem. I tako su pobjednici dovršili mučeništvo. A svetoga Julijana i dječaka Celza te svetoga prezbitera Antonina, koji su mu bili privedeni, kao i Anastazija, kojega je bl. Julijan uskrisio od mrtvih i učinio dionikom Kristove milosti, baci u kotlove kipuće smole i loja, ispod kojih zapovjedi da se nagomila obilje drva i granja. Ali blaženi, nimalo ozlijeđeni u ognju, nepobjedivi ustraju u ispovijedanju vjere. Ponovno su dakle odvedeni u tamnicu. A s dječakom se dragovoljno zatvori njegova majka Marcionila, da bi ga mogla odvratiti. Ali dok želi da sin postane plijen đavlu, sama postade plijen Kristu i, postavši njegova vjerna službenica, primi milost krštenja. Čuvši to, bezbožni suprug pobožnu Kristovu službenicu, bačenu u najdublju tamnicu, pridruži mučenicima. Njih je ponovno dao privesti pred svoj pogled, te bivaju poslani u hram zloduhâ da prinesu žrtvu, dok su ih svećenici hrama unutra iščekivali. Ali ubrzo, dok su sveci molili, hram se sruši do temelja i pogibe oko tisuću svećenika s mnoštvom pogana. No razjareni bezbožni namjesnik ponovno baci svece u tamnicu. Oni su noću božanskom utjehom bili čudesno okrijepljeni. Sljedećega jutra izvedeni su iz tamnice: ruke i noge im se svežu stijenjevima natopljenima uljem te se tako podmetne oganj. Ali kako su ustrajali nepobjedivi, zapovijedi da se Julijanu i Celzu odere koža s glave, Antoninu i Anastaziju da se iskopaju oči, a za Marcionilu da se pripravi mučilo. Kad su oni to najhrabrije nadvladali, baciše ih u amfiteatar puštenim zvijerima da ih rastrgaju. Ali zvijeri su lizale noge svetaca. I kad su sve nadvladali, zapovjedi vojnicima da ih pogube mačem. I u takvoj borbi zadobivši palmu, primiše vječna kraljevstva.” Toliko Adon. Toga se istoga dana slave u veoma mnogim rukopisnim belgijskim kalendarima te u tiskanim kalendarima Utrechtske, Evorske u Portugalu i drugih Crkava.

§ V. Spomen u kalendarima 11. i 13. siječnja; 13. veljače; 20., 21. i 22. lipnja.

Rukopisni martirologiji iz Liessiesa i sv. Martina u Tournaiju naveli su ih 6. ovoga mjeseca, kako je vidljivo iz § III., a sv. Julijana ponavljaju 11., kad se možda o njemu molio crkveni oficij. Njihove riječi glase ovako: „Muka sv. Julijana mučenika, koji je pod namjesnikom Marcijanom pogubljen u tamnici”, a u rukopisu sv. Martina dodaje se: „u Ahaji”, umjesto čega smatramo da treba čitati „u Antiohiji”.

19 Trinaestoga siječnja o njima govore Raban i rukopisni martirologij 13. siječnja sv. Maksimina ovim riječima: „U Antiohiji u Egiptu muka svetih Julijana i Bazilise njegove supruge; taj je Julijan u vrijeme Dioklecijana i Maksimina potekao iz plemenita roda, i napojen naukom filozofa, bio je pobožni ljubitelj katoličke vjere: kad su ga njegovi roditelji snažnim nagovaranjima privukli k bračnim pravima, prenosi se da je odgovorio: ‘Nije vrijeme ni moje volje ni moje dobi da učinim ono na što me potičete.’ Isto tako, kad su uporno ustrajali u molbama: ‘Nemam ni mogućnosti da dopustim, ni vlasti da odbijem ono na što me potičete. Predajem se i prepuštam Božjoj vlasti.’ Ipak je od roditelja zatražio odgodu od jednoga tjedna da bi očitim dokazima iskusio volju nebeskoga veličanstva; kad je to vrijeme proteklo, utonuvši u san i svladan drijemežem, vidio je Krista kako u viđenju ( horomate) govori: ‘Ustani, ne boj se, niti se užasavaj nagovaranja riječima ni volje roditelja. Uzet ćeš naime suprugu koja te neće oskvrnućem odvojiti od mene, nego će po tebi ostati djevica’, i dalje: ‘Mnogi će se mladići i djevice po vašem nauku i životu potvrditi kao pripadnici nebeske vojske.’” Dotle rukopis sv. Maksimina, a Raban nastavlja: „I tako se dogodilo da su uz Kristovu pomoć u gradu Antiohiji sagradili više samostana, tako da je pod Julijanovim vodstvom boravilo deset tisuća monaha, a pod Bazilisinim je bilo tisuću djevica predanih Božjoj službi. Poslije je pak isti Julijan sa svojim suborcima pod namjesnikom Marcijanom podnio mučeništvo za Kristovo ime, najprije izudaran batinama, te je svomu mučitelju vratio iskopano oko. Povrh toga srušio je do temelja više od pet stotina kipova idola. Nakon toga bačen je u mračnu tamnicu s namjesnikovim sinom Hircikalom, mladićem nedavno obraćenim na vjeru, gdje su trunula tijela osuđenika: ali čudesnom Kristovom milošću smrdljivi se zadah pretvorio u slast ambrozije te je uz bistro svjetlo veselio svete mučenike. Zatim je na namjesnikovu molbu uskrisio od mrtvih truplo pokojnika koje još nije bilo pokopano. Ali kako ludilo mučitelja nije prestajalo, odlukom careva na predstavi u cirku sveti mučenici bivaju zatvoreni u trideset kotlova, koji su iznutra bili ispunjeni masom crne smole, potpalom bitumena i smradom sumpora, s podmetnutim granjem i ognjem, toliko da se plamen dizao trideset lakata uvis: ali kad su odande izišli neozlijeđeni, ponovno im se na prste ruku i nogu pričvršćuje gorući stijenj natopljen tekućim uljem. No prevaren i tim pokušajem, naposljetku ih izlaže zvijerima da ih rastrgaju: kako se one nisu usudile rastrgati svete udove, naposljetku bivaju pogubljeni mačevima: na njihovu je grobu ubrzo ozdravilo deset gubavaca, dokazujući kakva je slava mučenika.”

20 13. veljače štuje se sv. Julijan mučenik, čiji su ipak i mjesto i vrijeme borbe te vrsta i stanje života dvojbeni, kao što ćemo ondje pokazati. Čini se da je Wandelbert mislio na ovoga našega zaručnika sv. Bazilise; piše naime ovako:

„Na Ide se Julijan uspinje k nebeskoj časti,

Kojemu je blažena zaručnica u nebo pridružila radosnu dušu.” Dvadesetoga lipnja Paolo Morigia piše da se slavi njihov blagdan, ali toga ih dana ne navodi nijedan martirologij ili kalendar. Dvadeset prvoga lipnja Grci slave sv. Julijana u menologiju: „Borba Julijana u Egiptu. On je živio pod carem Dioklecijanom i namjesnikom Marcijanom u egipatskom gradu Antinoopolisu” itd., kao što je prije navedeno u § 2, br. 8. Galesini u djelu Notae uz 9. siječnja prenosi da se spomen ovih mučenika u Milanskoj Crkvi slavi u mjesecu lipnju, za što nije našao pouzdan i istražen razlog. Dvadeset drugoga lipnja ovo se u misnoj žrtvi o sv. Julijanu levitu i mučeniku navodi u djelu Missale Mediolanense, tiskanom godine Kristove 1560.: „Molitva nad narodom. Podaj, molimo, svemogući Bože, da mi koji slavimo hvalevrijedan trijumf blaženoga tvoga levita i mučenika Julijana, slijedeći njegove dostojne stope, zaslužimo postati dionicima njegovih radosti. Po Gospodinu.” Ista se molitva nalazi u starim belgijskim brevijarima, kao što je onaj iz Saint-Omera i drugi. Nadalje se u milanskom misalu nalazi i ovo: „Molitva nad pokrovom. Podaj, molimo, svemogući Bože, da kao što si blaženoga Julijana, združenoga bračnom ložnicom, dolično uresio čašću djevičanstva, tako i nas, svoje sluge, pomoću njegova zagovora opereš od ljaga pogibelji i udostojiš se obasjati naša srca jasnoćom svoje milosti. Po Gospodinu” itd.

21 Izostavljam darovnu i popričesnu molitvu. Ovo je umetnuto u predslovlje iz životopisa: „Po Kristu Gospodinu našem. Koji je, skršivši tiransku vlast, tako uzdigao svoje vojnike da su na zemlji uživali anđeosko društvo i posvuda bili zaštićeni božanskom pomoću. Na čije je trkalište plemeniti Julijan radosno dotrčao, postao najdostojniji stjegonoša vjere, Gospodnji borac izabrao sa suprugom sačuvati djevičanske udove i još snažniji pohitao na borbe: pridružio je sebi zborove svetaca, koje je, spaljene ognjenim vrtlogom, okrunjene poslao pred sobom Kristu. Zatim, prezrevši svetogrdne zapovijedi krvnika i ne bojeći se najgorčih muka kazni, slobodnim je glasom ispovjedio Sina Božjega. O sretnoga i najdostojnijega Kristova vojnika, koji ne samo da je prezreo tiranina, nego mu je oduzeo i sina, učinio ga štovateljem Krista i zajedno sa sobom potaknuo na primanje palme mučeništva. Biva udaran i opterećen željeznim okovima: prožet užasnim smradom, predaje se u tamnicu: uranja se u plamene žeravice da izgori: s glave mu se skida koža: u kazalištu se predaje okrutnim zvijerima. Ali u svemu tome obranjen anđeoskom zaštitom, naposljetku je prolijevanjem krvi zaslužio dostojnu palmu pobjede. Po istom” itd. U djelu Breviarium Ambrosianum, izdanom po zapovijedi sv. Karla Boromejskoga i posljednji put pregledanom godine Kristove 1623., navode se gotovo iste prije spomenute molitve, s ovim III. čitanjem za jutarnju 21. lipnja: „Julijan, rođen u Antiohiji od plemenita roda, uzevši za uzor nasljedovanja roditelje koji su štovali kršćansku vjeru, prigrlio je Kristovu vjeru. Navršivši osamnaestu godinu, na očev poticaj uzeo je Bazilisu za ženu. Ali oboje su se uzajamnim pristankom trajno uzdržavali u djevičanskoj čistoći. Nakon očeve pak smrti, baštinu koju je imao prilično veliku razdijelio je siromasima, sagradivši i dva samostana, od kojih je upravljanju jednoga sam bio na čelu, a u drugome je Bazilisa preuzela brigu za mnoge djevice. Kad je pak Marcijan, namjesnik Sirije, objavio proglas kojim je bilo određeno da se prinosi žrtva bogovima, optužen za kršćansku vjeru, po njegovoj je zapovijedi bio podvrgnut mnogim mukama te je, najpostojaniji u vjeri, naposljetku okrunjen mučeništvom s mnogim drugima; oni su, vođeni njegovim primjerom, ispovjedili Krista Gospodina i izjavili da radije žele podnijeti smrt nego žrtvovati idolima. A ti, Gospodine” itd.

Iz nekoliko starih rukopisa.

Blaženi mučenici, nadvladavši svijet ili muke, ostavili su nam ovaj a dar: da djela svojih muka ne mogu ponijeti sa sobom, nego su onima koji se bore ostavili čvrst primjer; te su postali put zalutalima, svjetlo slijepima, vjera kolebljivima. Sve znakove svojih kreposti jasno očitovane oni obuhvaćaju u krilu svetosti. S ove lađe pravednosti nitko ne može zalutati, osim onoga tko ostaje nevjeran. Vi pak, koji ovo slušate i čitate, vjerujte s nama, jer je sve moguće onima koji vjeruju, i stoga su nam mučenici bez ikakva oklijevanja ostavili baštinsko dobro koje trebamo nasljedovati. Zaklinjem stoga sve vas koji ćete ovo čitati i slušati da sabranim srcem vjerujete kolika je slava ostaviti svijet, kako bismo uskim putem tih istih svetaca moglib ići njihovim stopama; da čitajući njihova djela kažete kako su vaša. To kao što u Evanđelju svjedoči Gospodin kad kaže: „Blaženi koji vidješe i povjerovaše, a još blaženiji koji ne vidješe, a tako povjerovaše.” Mi smo zapisali djela svetaca koja smo vidjeli svojim očima, odakle vjerujemo da će nam pripasti neki djelić blaženstva. Vas pak očekuje bolja slava, koji slušajući vjerujete da Gospodin može u svojim svecima ispuniti ono što je ovdje napisano. Kanim dakle napisati muku blaženoga mučenika Julijana, pa sam odlučio najprije izložiti kako se od svoga djetinjstva pokazao dragim Bogu, kako bi onaj tko želi steći slavu mučeništva najprije slijedio nevinost života. Slušajući sada ovo, vjerujte našim riječima, da biste vjerujući spoznali kakva je nagrada vjere.

a Rukopis Velsera ima: „ostavili su pod naslovom dara vojničkih zasluga” (exagiliarum munus titulo reliquerunt).
b Rukopis iz Ripolla ima: „slijediti stope” (sequi vestigia). Metaforički, kako bismo se uskim putem svetih ljudi natječući mogli domoći njihova načina života.

Rođenje, odgoj i ženidba sv. Julijana i Bazilise.

Ovaj preblaženi Julijan, potekao iz plemenite obitelji, bio je slavan u svijetu: roditelji su ga primili kao jedini zalog svoje utrobe, slatko potomstvo; napojili su ga svakim naukom i mudrošću (tako da mu nije izmaklo ni dijalektičko ni retoričko umijeće) te mudrošću svih svjetskih pisaca. To je dobri Kristov borac držao zarobljeno u riznici svoga srca. Čitao je naime učitelja svih kršćana Pavla gdje govori: „Prolazi naime obličje ovoga svijeta.” I da ne bi nečist prošao zajedno sa samim svijetom, tako se pokazivao dragim Bogu da je mudrost svijeta smatrao ludošću. Želio je naime uvijek, dok svijet prolazi, biti bez brige s Kristom. Bio je ljubitelj katoličke vjere: svakodnevno je prianjao uz pragove svete Crkve; slušajući djela svetaca, radovao se; i bio je pažljiv slušatelj i izvršitelj onoga što se čitalo iz svetih čitanja; i nije propuštao nijednoga dana a da ne pohita vidjeti svece: poput dobroga trgovca pohranjivao je blago u srce, nasljedujući čine svih izabranika, nastojeći nasljedovati kreposti pojedinih i milost svetosti. U njegovoj je nutrini cvjetala ulivena savršena ljubav, koja izgoni strah. Tako se za svijet uškopio od svih mana i požuda tijela da je s pravom vapio Bogu: „Dokle god sam na ovom svijetu, putujem daleko od Gospodina.” A budući da je htio da ljudima ostane skriveno ono čime je nastojao ugoditi Kristu, skrivao je svoju nakanu, skrivao je i svetu želju.

3 Kad su ga roditelji vidjeli kako tolikom gorljivošću duše prianja uz štovatelje kršćanske vjere, dozvavši k sebi časnoga mladića, poticali su ga ovim riječima: „Najslađi nam i časni zalogu, poslušaj spasonosni savjet svojih roditelja, kojemu nas u časnom zakonu kršćanske vjere po blaženom apostolu Pavlu, učitelju svih kršćana, poučavaju duhovni nauci, a on kaže: ‘Hoću da se mlađe udaju, djecu rađaju, budu kućanice, ne dajući protivniku nikakva povoda.’ Zbog toga te ne potičemo toliko da pristaneš nama, koliko da se prepoznaš poslušnim Gospodnjem zakonu.” Na to bl. Julijan odgovori roditeljima: „Nije vrijeme ni moje volje ni moje dobi da učinim ono na što me potičete.” Na to roditelji odgovoriše: „Imaš oko osamnaest godina, kako ćeš se moći ispričati da se ne združiš u brak? Ne želimo da se izgovaraš vremenom. Želimo naime da budeš muž jedne žene, kako biste, kad ti bude darovano potomstvo i postaneš otac, jednodušnim pristankom imali vremena za Boga, pošto prestanu ili se stišaju tjelesni poticaji; te da zajedno s voljom, kad ti bude pridružena, prianjate uz spasonosne opomene.” To su roditelji činili kako bi se podiglo njihovo potomstvo, za koje su vjerovali da već ima kraj ako se ne podigne njegovim rađanjem. I kako nije mogao podnijeti dodijavanje roditelja, a užasavao se nagovaranja prijatelja i svih rođaka, tada bl. Julijan onima koji su ga nagovarali dade ovaj odgovor: „Nemam ni mogućnosti da obećam, ni vlasti da odbijem. Ovo na što me potičete predajem u vlast svoga Gospodina. Zbog toga tražim odgodu od sedam dana, i prema onome što se On udostoji nadahnuti, primit ćete od mene odgovor.” Čuvši to, njegovi roditelji, pogođeni prevelikom mukom, venuli su u mislima sve dok ne dođe određeni dan kad će primiti sinov odgovor.

4 Časni je dakle mladić proveo to vrijeme dana bdijući dan i noć u molitvi, tražeći od Gospodina da ni iz kakva povoda ne povrijedi obećano djevičanstvo. a Sedmoga pak dana, kad je pala noć i kad je tijelo izmoždeno postovima predao snu, pristupib Gospodin i utješi vjernoga slugu, te mu okrijepi prokušanu dušu: i zapovjedi da izvrši ove zapovijedi, te mu se obrati ovakvom opomenom govoreći: „Ustajući, Julijane, ne boj se; ne užasavaj se ni nagovaranja riječima ni volje roditelja. Uzmi suprugu koja te neće oskvrnućem odvojiti od mene, nego će po tebi ostati djevica, pa ću i tebe i nju primiti kao djevice na nebesima. Mnogo će mi se naime čistoće posvetiti po vama. Mnogi će se mladići i djevice po vašem nauku potvrditi za život nebeske vojske. Bit ću uz tebe prebivajući u tebi, da satreš u sebi sve tjelesne naslade; a i nju koja ti je združena obratit ću u želju i ljubav prema meni, i učinit ću je tvojomc pratiteljicom. I ondje ćete me vidjeti u ložnici pripravljenoj za vas, s anđeoskim zborovima i bezbrojnim mnoštvom djevica obaju spolova, koje je priroda činila nejednakima, ali ih je jedna vjera u mene učinila jednakima, čijim si se nasljedovateljem pokazao.” Kad je to Gospodin rekao, dotaknu ga govoreći: „Muževno postupaj i neka se ohrabri srce tvoje.” Okrijepljen timd krepostima, časni mladić ustane i uzvrati hvalu Gospodinu govoreći: „Zahvaljujem ti, Gospodine, koji si istražitelj srca i bubrega; koji si od mene udaljio sjaj i naslade svijeta, kako bih vjernim srcem, uz pomoć čistoće koja u meni kraljuje, prispio k onomu što oko nije vidjelo, ni uho čulo, ni u srce čovječje ušlo, što si pripravio onima koji te ljube; ti koji si se udostojao meni biti put i istinska staza onima koji ljube čistoću i grle neokaljanost duše i tijela. Ti znaš, Gospodine, da od danae kad sam se u tebi preporodio, sve do časa kad si me se udostojao pozvati, ništa nisam stavio ispred tvoje ljubavi. To naime želim, da ono što izlazi iz mojih usta ti potvrdiš; jer vjerujem da tada započinjem kad završavam.”

5 I završivši molitvu, iziđe radostan iz sobe, radošću svoga lica odnoseći žalost roditelja, te im reče: „Evo, kako ste željeli, budući da sam po božanskoj zapovijedi spoznao da mi ženidba nije na grijeh nego na milost, učinit ću ono na što me potičete.” Obraduju se roditelji, nadajući se budućem rađanju djece. Što da duljim? Traži se najslađa djevojka koja bi mu mogla biti slična, bogata imanjem, istaknuta rodom i sveta običajima. Stoga, po skrbi milosrđa Gospodina Isusa Krista, koji je tim svojim darom htio urediti svetu ženidbu, nađe se takva djevojka koja bijaše bogata imanjem, jednaka plemenitošću i rodom, imenom Bazilisa, za koju se znalo da je i sama jedinica kći svojih roditelja. Započne razgovor prema svadbenom običaju. Djevojčini roditelji radosni prihvate razgovor; i, kako dolikuje plemstvu, odredi se vrijeme svadbe: potvrdi se sve što se običava unijeti u bračne ugovore: odredi se dan gospođa, odredi se dan združenja. Blaženi pak Julijan tako je iščekivao dan svadbe kao da je dobri borac koji, svladavši požudu, nastoji ugoditi Kralju nebesa. Što da duljim? Dođe određeni dan na koji se pozivaju susjedni gradovi. Ono što zahtijeva svjetovni sjaj, svaki je grad doveo sa sobom: različite zabave svijeta koje mogu potaknuti nježnu dob na bujicu požude. Odjekuju trgovi tutnjavom glazbala: razliježu se različiti glasovi svirača: mnoštvo djevica kovrčalo je kose zlatnim ukrasima; na njihove pjesme i najslađe glasove odjekuje sve, tako da bi se čovjek, i da je željezan, rastopio od užitka raskoši. No usred tolikihf i takvih bojnih redova znojio se Kristov borac bl. Julijan, Kristov ratnik, i nikomu nije otkrivao tajne svoga srca osim jedinome Gospodinu, od kojega je imao obećanu nadu pobjede.

a Rukopis iz samostana sv. Maksimina ima: „Osmoga” (Octavo).
b Rukopis iz Ripolla ima: „anđeo Gospodnji” (Angelus Domini).
c Rukopis iz samostana sv. Maksimina ima: „sljedbenicom” (Sequipedem).
d Isti rukopis ima: „viđenjima kreposti” (virtutum visionibus).
e Metafrast ima: „kad sam rođen” (quo genitus sum).
f Metafrast ima: „barbarskih naroda” (barbaricas nationes); drugi imaju: „barbarskih duhova” (barbaras mentes).

Zavjet djevičanstva. Božansko odobrenje. Cenobitski život.

Izvodi se u međuvremenu iz odaje zaručnica opterećena zlatom i draguljima, on je radostan primi da se s njom raduje u Gospodinu: i pokazujući se radosna lica, u svome je srcu pjevao psalme Gospodinu govoreći: „Gospodine, sažeži moje bubrege i moje srce, da u meni pradrevna zmija požude a ne potakne rat.” Približava se čas kad je trebalo pohitati k bračnoj ložnici. Kad mu je predana djevica, časni Julijan, siguran u Gospodina, uđe u ložnicu: u toj ložnici, pošto je obavio molitvu, pojavio se takav miris ljiljana i ruža da se djevici učinilo kao da je postavljena na takvo mjesto na kojem ljiljani i ruže u proljetno doba običavaju onima koji ih drže pružati sladak miris miline. Nastane noćna tišina i reče djevica mladiću koji joj je bio združen: „Čudesnu stvar osjećam, koju ako i ti osjećaš, molim te da mi ne tajiš.” Njoj časni Julijan odgovori: „Vjerno ispripovjedi što osjećaš.” Djevica reče: „Premda je zimsko doba i zemlja, stegnuta mrazom, još nije trudna da rodi narav svih ruža i ljiljana, ipak mi u ovoj ložnici služi slatkoća svih mirisa, tako da, zasićena ovim najslađim mirisima, prezirem svijet i uopće ne želim bračno sjedinjenje.” Njoj bl. Julijan reče: „Najslađi miris koji ti se pojavio nema ni početka ni kraja: onaj koji vremenima daje vremena, koji pojedinim vremenima daje milinu kojom služe: on sam jest Gospodin Krist, on je ljubitelj čistoće, koji onima što čuvaju neokaljanost tijela obećava vječni život. Jer ako sa mnom želiš prihvatiti njegove opomene, da ga ljubimo svom gorljivošću i uzajamno čuvamo darovano djevičanstvo, postat ćemo na ovom svijetu njegove čiste posude u kojima će on prebivati, a u budućem ćemo s njim kraljevati i nećemo biti odvojeni jedno od drugoga.” Na to bl. Bazilisa odgovori: „A koje je bolje spasenje nego da čuvajući djevičanstvo zadobijemo vječni život? Budući da vjerujem da je tako kako svjedočiš, želim biti suglasna s tobom; želim posjedovati vječnoga Zaručnika Gospodina Isusa.” Dok je ona to govorila, bl. Julijan, pavši na molitvu, prianjao je uz pod, vičući i govoreći: „Potvrdi ovo, Bože, što si izveo u nama.” Vidjevši to, djevica učini slično.

7 I gle iznenada se s njima potresoše temelji te ložnice: i zasja neizrecivo svjetlo, tako da su svjetiljke koje su osvjetljavale ložnicu bile zasjenjene veličinom toga svjetla. I kako je pisano, ispuni se ono što je rečeno: „Postali smo prizor svijetu, i anđelima, i ljudima.” Nastane dakle u ložnici velik i duhovan prizor. S jedne je strane sjedio vječni Kralj Gospodin Krist s mnoštvom bezbrojnih odjevenih u bijelo, a s druge strane bezbrojno mnoštvo djevica, nad kojima je prvenstvo držala preslavna Djevica Marija. Tada se sa strane Kralja vikalo: „Pobijedio si, Julijane, pobijedio si”; a sa strane Kraljice vikalo se: „Blažena si, Bazilisa, koja si tako pristala uz spasonosne opomene i, prezrevši lažna laskanja svijeta, pohitala k vječnoj slavi.” Ponovno se sa strane Kralja vikalo: „Moji vojnici, koji su pobijedili požudu stare zmije, neka se podignu s poda i sabrana srca na postelji za koju se vidi da im je pripravljena, neka im se čita iz knjige vječnoga života koja je položena na nju”; i tihim glasom s obiju strana odgovoriše: „Amen.” I pristupivši dvojica odjevenih u bijelo, opasani oko prsa zlatnim pojasima i sa po jednim vijencem u rukama, podigoše ih govoreći: „Ustanite jer ste pobijedili i ubrojeni ste u naš broj, pogledajte što vidite na postelji koja vam je pripravljena; čitajte i spoznajte da je vjeran Gospodin u svojim riječima”; ib pruživši im ruke, privedoše ih. I gle bijaše položena knjiga sedam puta sjajnija od srebra, napisana zlatnim slovima, a uokolo postelje četvorica starješina, držeći u svojim rukama zlatne čaše pune miomirisa koje su širile različit miris. I odgovorivši jedan od njih reče: „Evo u ovim četirima čašama sadržano je vaše savršenstvo. Iz njih se naime svakodnevno pred Bogom uzdiže miris ugodnosti. Zbog toga ste blaženi, jer ste pobijedili lažna laskanja svijeta, hitajući k onome što oko nije vidjelo, ni uho čulo, ni u srce čovječje ušlo, što je Bog pripravio onima koji ga ljube. Sada, Julijane, čitaj što božansko Trojstvo zapovijeda.” I pristupivši poče ovako čitati:c „Julijan, koji je iz ljubavi prema meni prezreo svijet, neka se ubroji među one koji se nisu okaljali sa ženama. A Bazilisa, za koju se vidi da mu je združena nepodijeljena srca, neka se ubroji među djevice nad kojima prava djevica, Majka Gospodnja Marija, drži prvenstvo.” I rekavši to, zatvori knjigu, a tisuće tisuća ponovno rekoše: „Amen”, kličući jednim glasom. I ponovno im reče: „U ovoj knjizi koju vidite zapisani su čisti i trijezni, istinoljubivi i milosrdni, ponizni i krotki, koji imaju ljubav nehinjenu, koji podnose nedaće, strpljivi u nevolji, i koji iznad ljubavi Gospodina Isusa Krista nisu stavili ništa: ni oca, ni majku, ni ženu, ni djecu, ni njive, ni imanja, ni ostalo što je na ovom svijetu zapreka duši. Koji nisu oklijevali predati ni same svoje duše sve do smrti za njegovo ime, u čijem ste broju i vi zaslužili biti.”

8 Odmah viđenje koje su gledali bi uklonjeno ispred njihovih očiju. Tada blaženi djevičanski supružnici, kličući u Gospodinu, na svoju izgradnju provedoše ostatak noći bdijući u himnima i hvalospjevima. Što da duljim? Svanu dan u kojem je svjetina koja se bila okupila bila nošena mahnitim veseljem. Očekivali su vidjeti kao one koje su u svijetud združili, ne znajući niti shvaćajući da je bila proslavljena sveta ženidba. Što da duljim? Počeli su donositi plod duhom, a ne tijelom: i otajstvo božanske milosti darovano im skrivali su, tako da su samo Gospodin Krist i sveti anđeli znali što čine.

9 I budući da Gospodin ne lišava dobara one koji hode u nedužnosti, darom se božanske milosti tako uredi da su u kratkom vremenskom razmaku roditelji obojice preminuli iz ovoga života, ostavljajući prikladne nasljednike po kojima ne bi bili lišenie kraljevstva nebeskoga; bijahu naime i oni najvjerniji kršćani. Tada blaženi djevičanski supružnici radosni prihvate vremenske prilike koje su im bile darovane,f da za sebe zadobiju palmu slobode kojom bi po zemaljskoj baštini mogli prijeći u nebeske visine. I budući da je velik trud redom pratiti njihov časni život, nećemo prešutjeti pripovijedajući tek ponešto od tolikih djela.

10 Nastane zajednički dogovor po kojemu se nisu brinuli samo za svoje spasenje, nego preuzeše brigu za mnoge duše. Razdijele se prebivališta i dvije se svjetiljke postave nag visoki svijećnjak; njima je vječni Kralj dolijevao ulje radosti te je po njima u neznalicama palio sveti nauk, toplinom ognjenonosne riječi spaljujući čičke i trnje grijeha. Sa svih je strana onaj slatki glas Gospodnji po ustima svetih Julijana i Bazilise pozivao govoreći: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.” Osnivaju svete samostane u kojima su otimali žetve duša iz trnja svijeta i gušenja čičaka. Nije bilo nikoga tko bi mogao čuti riječ iz usta sv. Julijana a da bi ga kakvo oklijevanje zadržalo da se ne obrati Gospodinu. Muževi su ostavljali žene, djeca roditelje, zaručnici zaručnice; i zemaljske su baštine radi vječnoga života smatrali blatom. Odbacivali su obilne naslade, svoje bogatstvo dijelili siromasima, hvatali se uskoga puta, i nitko

od njih,h pošto je stavio ruku na plug, nije se obazirao natrag. I bijaše sv. Julijan otac svete zajednice od otprilike i deset tisuća monaha. k I kako je pisano: „Naraštaj odlazi i naraštaj dolazi”, koliko ih je god odlazilo na nebo, toliko ih se obraćalo Gospodinu. Nitko nije mogao izbrojiti mnoštva duša koje su po sv. Julijanu savršeno prešle na nebo. Na sličan način i bl. Bazilisa slala je pred sobom na nebo čete djevica i žena, prečistih duša oslobođenih od prljavštine svijeta. Sa sv. Julijanom bijahu sveta zajedništva muževa, a po sv. Bazilisi sjala je među djevicama i ženama uzvišenija palma pobjede čistoće. I budući da je tada svima postao poznat njihov časni život i vladanje, što smo uz Gospodnju pomoć mi izložili, sada ću prijeći na ono vrijeme kad su zadobili mučeništvo; opisat ćemo i razjasniti njihove preslavne palme.

a Rukopis Velsera ima: „potiče” (exerceat); drugi imaju: „podiže” (suscitet). Metafrast ima: „da onaj stari zmaj ne podigne rat protiv mene” (ne vetus ille draco contra me bellum exuscitet).
b Drugi imaju: „držeći” (tenentes).
c Metafrast ima: „Tko god, obuzet željom za mnom, prezre ovaj svijet” itd.
d Drugi imaju: „svezali” (vinxerant).
e Rukopis iz Ripolla ima: „kraljevstva” (regno). Metafrast ima: „da ne budu lišeni kraljevstva” (regno non privarentur).
f Drugi imaju: „da svojom slobodom zadobiju palmu pobjede” (licentia sua possessuri victoriæ palmam).
g Metafrast ima: „na dvama svijećnjacima sjale su dvije visoke svjetiljke” (super duo candelabra duæ lucernæ altæ effulgebant).
h Drugi imaju: „stavivši ruku na plug” (ex aratro manu superposita). i Mineji kažu: „On je sam boravio u drugom samostanu i bio na čelu otprilike dvanaest tisuća muževa.” k Izostavivši ovo, Metafrast ima ovako: „Jer svi koji su god obraćali svoje duše k nebeskom životu, kod samoga su Julijana prelazili k Bogu; tako da nitko nije mogao izbrojiti” itd.

✠

9. siječnja Kalendar godine