Djela sv. Marcijane dosad su objavili Bonin Mombritije u 2. sv., Zaharija Lippelous u 1. sv. De vitis Sanctorum, autor djela Agones Martyrum tiskanoga u Parizu, Vincent iz Beauvaisa u 13. knj. Speculi historialis, 36. i 37. pogl., Petar de Natalibus u 2. knj., 58. pogl., te na talijanskom jeziku Silvan Razzi u 1. sv. djela o životopisima slavnih žena, ali sažeto. Ista nam je djela iz staroga rukopisa iz Pariza poslao preljubazni muž Andrija Duchesne, a mi ih ovdje izdajemo sravnjena s rukopisom sv. Marije de Ripatorio i prije navedenim autorima. Ta ista rukopisna djela postoje u prastarom pergamenskom kodeksu knjižnice samostana sv. Bernarda izvan zidina Toleda, iz kojih dio ove povijesti navodi Franjo Bivarius u svojim komentarima uz Kroniku L. Dekstra pod godinom Kristovom 155. Djelima dodajemo sveti himan koji iz gotskoga brevijara Toletske Crkve prenosi isti Bivarius, a koji se u svemu slaže sa samim djelima. Baronije u bilješkama uz 12. srpnja navodi osim toga himna i poglavlja iz istoga brevijara u kojima je mučeništvo također izvrsno opisano, ali ih mi nismo vidjeli.
2 Ono što bi u ovim djelima sv. Marcijane moglo biti prijeporno jest otprilike ovo: iz kojega je kraja bila podrijetlom te na kojem je mjestu i u koje vrijeme podnijela mučeništvo. Razzi piše da je bila podrijetlom iz neke Švapske, ali to ne dokazuje. Petar de Natalibus i Vincent iz Beauvaisa nazivaju je Insuegritankom, Mombritije Sueguritankom, a u Duchesneovu rukopisu stoji Rusueguritanka, što se podudara, a možda valja čitati Rusukuritanka. Postoji naime rusukuritanska biskupija u Cezarejskoj Mauretaniji, iz koje su na Kartašku konferenciju godine Kristove 411. došli katolički biskup Fortunat i donatist Optat, o kojima se govori u 1. zasjedanju, 135. i 176. pogl. A vandalski kralj Hunerik prognao je u izgnanstvo katoličkoga rusukuritanskoga biskupa Merkura godine 484., kako pokazuje Notitia Provinciarum Africae koju je izdao Jakov Sirmond.
3 Ti su podatci zbog blizine mjesta mučeništva vjerojatniji. U Djelima se naime čita da je došla u Cezareju te da je ondje živjela i umrla. A ta je Cezareja metropola cijele Cezarejske Mauretanije, koju spominju Plinije, Ptolemej, Mela, Klaudijevi novci kod Ortelija te Posidonije u životopisu sv. Augustina. Njezin katolički biskup Deuterije bio je na Kartaškoj konferenciji i navodi se u 1. zasjedanju, 142. pogl. Niže se spominju vrata te Cezareje zvana Tipasitasina, na kojem mjestu možda valja čitati Tipasitana, prema nekom obližnjem gradu, budući da je tipasitanski biskup Reparat, kojega je Hunerik poslao u progonstvo, bio iz pokrajine Cezarejske Mauretanije, prema navedenoj Notitia.
4 O toj Cezareji u Mauretaniji govore posvuda svi martirologiji, u kojima se ovoga 9. siječnja navodi sv. Marcijana. Stari Martyrol. Romanum, Beda, svi tiskani i rukopisni primjerci Usuarda koje smo vidjeli (osim dvaju najvjerodostojnijih iz samostana Saint-Germain-des-Prés), Adon i Bellini bilježe 9. siječnja: U Cezarejskoj Mauretaniji Marcijane (stari rimski martirologij ima Makre, a pariško Usuardovo izdanje iz godine 1536. Martinijane), djevice i mučenice. Notker kaže: U Mauretaniji, u gradu Cezareji, muka sv. Marijane, djevice i mučenice. Maurolico piše: U Cezarejskoj Mauretaniji sv. Marijane, djevice i mučenice, izložene zvijerima i rastrgane od leoparda. Martyrologium Romanum navodi: U Cezarejskoj Mauretaniji sv. Marcijane djevice, koja je predana zvijerima dovršila mučeništvo. U nekim kalendarima stoji djevica Marcijala. Čita se Marcijala i u rukopisnom martirologiju sv. Jeronima. Je li to Marcijana, ne želimo nagađati.
5 O vremenu mučeništva Djela šute. Čini se da ga Vincent iz Beauvaisa smješta u deseti progon podignut pod Dioklecijanom i Maksimijanom. S njim se slaže Galesini: U Cezarejskoj Mauretaniji, kaže, sv. Marcijane, djevice i mučenice, koja je za cara Dioklecijana bila izložena zvijerima i napokon rastrgana od leoparda, te u najvećoj postojanosti vjere otišla na nebo po nagradu mučeništva i djevičanstva; a u bilješkama dodaje: Ovjenčana je godine Gospodnje 300., za konzulata Dioklecijana VII. put i Maksimijana VII. put. Isto se čita u Martyrologio Germanico. No prethodne su godine, to jest 299., konzuli bili Dioklecijan VII. put i Maksimijan VI. put. U rukopisnom Florariju kaže se da je trpjela pod carem Licinijem, pod sucem Baudarijem godine Kristove 307., što je također bilo dopisano na rubu rukopisnoga Adonova martirologija samostana sv. Lovre u Liègeu, ali ipak starom rukom. Taj se Baudarije u Djelima naziva Budarije, i prije je bio sučev prisjednik nego sam sudac.
6 11. srpnja istu sveticu navode dva najstarija rukopisna primjerka Usuarda iz samostana Saint-Germain-des-Prés: U Cezarejskoj Mauretaniji sv. Marcijane, djevice i mučenice. Isto donose rukopisni martirologiji sv. Marije u Utrechtu, sv. Gudile u Bruxellesu i bavarski koji nosi Bedino ime. Nekima se naziva Marijom. Tako na isti dan rukopisni martirologij sv. Donacijana u Bruggeu bilježi: U Cezarejskoj Mauretaniji sv. Marije, djevice i mučenice. Kölnski kartuzijanci u Addit. ad Usuard. pišu: Kod Cezareje u Mauretaniji muka sv. Marije djevice, koja je trpjela pod Budarijem. Rukopisni martirologiji sv. Maksimina, Adonov iz samostana sv. Lovre u Liègeu i Florarium jasnije izražavaju tu istu Marcijanu pod imenom Marije ovim riječima: Istoga dana u Cezareji u Mauretaniji muka sv. Marije djevice, koja je pobijedila najkrvoločnijega lava te je, vezana za stup i udarena od bijesnoga bika u dojku, bila oblivena krvlju; napokon joj je leopard jednim ugrizom iščupao dušu te je izišla iz tijela. Rukopisni martirologij sv. Jeronima ima: U Mauretaniji, u gradu Cezareji, Marcijana, na kojem mjestu smatramo da treba vratiti ime Marcijane. Doista u Duchesneovu rukopisu stoji da je Marcijana poginula 11. srpnja, a u drugima 9. siječnja.
7 12. srpnja u Martyrologio Romano čita se ovo: U Toledu sv. Marcijane, djevice i mučenice, koja je za Kristovu vjeru bila bačena pred zvijeri i rastrgana od bika te ovjenčana mučeništvom. Ni u kojem drugom martirologiju nismo našli njezin spomen na taj dan. U bilješkama navodi Toletski brevijar i smatra da se jednoga dana slavi njezin rođendan, a drugoga prijenos njezinih moći. Franjo Bivarius u komentarima uz Dekstrovu Kroniku smatra da postoje dvije različite Marcijane, i to da je ova koja se slavi 12. srpnja kći Katelija i sestra sv. Kviterije, te navodi ove Julijanove riječi iz Kronike: Marcijana je trpjela u Toledu godine 155., nešto poslije svojih sestara, 12. srpnja, i niže: Spominje se druga Marcijana u martirologijima, i premda je umrla rastrgana od bika, ipak je ova druga mnogo starija. Dekstrova Kronika pod godinom Kristovom 155. donosi ovo: U Toledu trpi sv. Marcijana, kći luzitanskoga kneza Katelija i sestra osam drugih djevica, za konzulata Elija i Laterana. To je ispravio Bivarius, budući da se u primjerku izdanja iz Zaragoze čitalo konzul Licencije i godina Kristova 253. Isti se u komentarima žali da su njezina Djela pripisana afričkoj Marcijani.
No čime bi dokazao da ona odgovaraju radije španjolskoj nego mauretanskoj, ne iznosi ništa, a mjesta navedena u Djelima pokazuju da pripadaju Africi. Ali Bivarius je u Djelima iz rukopisa samostana sv. Bernarda pokraj Toleda izostavio ono što se protivilo njegovoj zamisli.
8 Ljudevit dos Anjos u životopisima svetih i slavnih Portugalki, zahvaljujući pronađenomu Flaviju Dekstru, prisvaja Marcijanu Portugalcima te svjedoči da se njezino ime ondje često daje ženama. No budući da tvrdi kako se slavi 9. siječnja, čini se da je to ista ona koja je trpjela u Mauretaniji. Također Marieta u 4. knj. De Sanctis Hispaniæ, 60. pogl., prenosi da se djevica i mučenica Marcijana štuje ovoga 9. siječnja i da je podrijetlom iz Španjolske. Kaže da tako čita kod kardinala Baronija u bilješkama uz Martyrol. Romanum, a da je ostalo nepoznato, naime vrijeme, mjesto i vrsta mučeništva. No koliko je to nepromišljeno napisano, dovoljno pokazuju Baronijeva mjesta. O sestri sv. Kviterije govorit ćemo drugdje.
Iz rukopisa Andrije du Chesnea.
Blažena mučenica Marcijana bila je građanka gradaa Rusuegurituma, prelijepa djevica, Bogu posvećena, plemenita roda; prezrevši bogatstvo, došla je u Cezareju te je ondje kao došljakinja boravila u svojoj ćeliji čuvajući čistoću i bježeći od taštine ib naslada svjetskoga života. Jednoga je dana radi razgledavanja grada izišla u javnost, počevši promatrati pučka okupljanja, te se nepoznata pridružila mnoštvu koje je šetalo. Ispred luka sjedili su oni koji su se nazivali, a nalaze se najbliže vratimad Tipasitasina. Na samom je trgu stajala Dijana u mramornom kipu, pod čijim je nogama voda tekla preko kamenja u mramornu zdjelu. Videći taj poganski idol, bl. Marcijana nije mogla podnijeti da stoji. Odsjekavši mu naime glavu, razbila je cijelie kip.
2 Čim su to opazili opakif građani, odmah su je u mahnitom bijesu izudarali udarcima i cijelo tijelo nježne djevojke prekrili modricama. No kad su vidjeli njezine udove snažne za mučeništvo, uz veliku su viku, udvostručujući udarce, odvukli Bogu posvećenu djevicu sve do samih predvorja pretorija. Odmah biva postavljena pred sudište među krvnike i pripravljena za prizor svetogrdnoga ispitivanja. Prije sučeva pitanja ispovjedila je Boga i osudila ništavne izmišljotine: „Nemojte”, reče, „štovati bogove koje je vještak izradio od drva, mramora, zlata, srebra ili bilo koje kovine. Vaši su bogovi načinjeni ljudskom rukom i sami ih ljudi štuju. Obratite se živomu Bogu, koji je Stvoritelj svih stvari. Prezrite isprazne kumire; pisano je naime: Gospodinu Bogu svojemu klanjaj se i njemu jedinomu služi.”
3 Razgnjevljen takvim riječima, sudac je zapovjedio da se Bogu posvećena djevica, pošto su je ruke mučitelja išamarale, zatvori u gladijatorsku školu: „Neka se preda”, reče, „jednomu, a neka služi mnogima, kako bi ondje bili kažnjeni i njezino tijelo i njezin tvrdoglavi duh.” Radujući se, blažena djevica Marcijana dođe u zatvor. Nije se prestrašila sama među tolikim bijesnim muškarcima, jer je svoju čistoću čuvala pod Božjom zaštitom. Bio je među gladijatorima jedan imenom Flamej; njemu je bila predana da u noćno doba pretrpi zarobljeništvo svoga stida. Te je iste noći, dok su svi spavali, ona bdjela moleći svakoga sata. No dok se onaj gladijator, imenom Flamej, po tami trudio doći do djevičine postelje, iznenada je podignut ugaoni zid od kamene mase; i taj gladijator, prevaren svojom zabludom, po Božjoj zabrani sve do jutarnjega svjetla nije mogao pronaći djevicu. Kad je pak svanulo jutro, gladijator je sa suzama počeo moliti da mu oprosti i da za njega od Gospodina izmoli milost kako bi živ izišao iz gladijatorske škole. Sveta mu je mučenica Marcijana odgovorila: „Moj Bog, koji se udostojao zaštititi čistoću svoje službenice, oslobodit će te onoga dana kada podnesem mučeništvo.” Sutradan su svi ljudi govorili o tom čudu zida koji se ispriječio. Taj je glas dopro i do ušiju suca. Odmah raspaljen bijesom, zapovjedio je da se dovede drugi. Predana je drugomu, ali je i njega na sličan način novonastali zid odvojio od svetoga tijela. Trećega je dana predana nekome bestidniku, rodom barbaru, crne puti, snažnih udova, najokrutnijem gladijatoru, kao da će se Kristova zaručnica u tamnici udati. Na sličan je način, dok ju je taj neprijatelj u noćnoj tami pokušavao svladati, između njih stao zid uobičajene pregrade te odbio i isključio drskost zvjerskoga gladijatora. Sutradan su se i sav narod i sam sudac očito prestrašili Božjih čudesa, te se on suzdržao od te sramote pljačkanja djevičanstva.
4 Sada već sigurna u Boga, djevica je počela cijelu sebe posvećivati mučeništvu. Jednoga se dana u toj školi među gladijatorima pojavio učitelj borbe i poučavao smrtonosnom udarcu rane. Iznenada su je iz kućeg Budarija, nadstojnika sinagoge, koja je bila u blizini, glasovi njegove kćeri ili sinova, ili nekolicine Židova, toliko teško vrijeđali pogrdama da je proročkim glasom bila prisiljena zazvati božanske plamenove na one koji su je vrijeđali: „Neka ova kuća”, reče, „izgori nebeskim ognjem tako da se nikada ne može obnoviti, i neka njezin kamen svojim padom donese vječnu propast svim građevinama u kojima se nađe.”
5 Napokon jednomh 9. siječnja osvanuo je žarko željeni dan muke. Rano ujutro, dok su gladijatori po običaju opremljeni silazili iz i škole u arenu, da bi se ispunile riječi mučenice, onaj gladijator imenom Flamej po običaju je na povike gledatelja zadobio vjernu slobodu. No mnoštvo koje se slilo na prizor počelo je vikati da se mučenica Marcijana baci pred zvijeri. Odana Kristova djevica biva vezana za stup; i pušten je najkrvoločniji lav, koji je došavši velikim zaletom položio uspravljene šape na djevojčina prsa; pomirisavši sveto tijelo mučenice, više je nije ni dotaknuo. Gotovo sav puk počeo se diviti i govoriti da kršćansku djevicu treba pustiti. No Budarije sa svojim sinovima i nekolicinom Židova, koje je okupio da podižu viku, bučno zatraži pobunu kako bi sudac zapovjedio da se izvede bik. Kad je to učinjeno, bik je nasrnuo rogovima i teško je udario u dojku. Odmah je iz blaženoga tijela potekla krv te je polumrtva pala na zemlju. Unesena je unutar zatvorenih vrata i, pošto joj je obrisana krv, ponovno pozvana u novu borbu za vijenac. Treći put biva vezana za stup. Ona uzviknu i reče: „Kriste, vidim te, slijedim te, primi dušu svoje službenice: ti si bio sa mnom u tamnici, ti si se udostojao sačuvati moju čistoću.” A sudac se još više razgnjevio. Tada zapovijeda da se izvede krvoločna zvijer. Izveden je golem i okrutan leopard. Skočivši, jednim je ugrizom strgnuo kožu gotovo sa svih udova i prisilio dušu mučenice da iziđe, te je ona odmah zavrijedila uzaći na nebesa.
6 A čim je duh pobožne Djevice izišao iz tijela, u istom je trenutku kuća bogohulnoga k Budarija, sa svima koji su ondje bili, izgorjela od božanskoga ognja. Naime i l Židovi su često pokušavali ponovno sagraditi istu kuću, i ona se uvijek iznova rušila. Štoviše, mnogima koji su skupljali kamenje za gradnju činilo se da ga radije nose za pokop. Do današnjega dana ostaje na toj kući vječna presuda blažene mučenice i trajat će dovijeka. Blažena mučenica Marcijana, prezrevši moć bogatstva, prešla je sa svijeta u mučeništvo, iz gladijatorske škole uzašla na nebo i zavrijedila zajedništvo anđela, s kojima blažena živi u vječne vijeke. Amen.
a Možda valja čitati Rusukurituma, kao što je gore rečeno pod br. 2. Mombritije ima u mauretanskom Sueguritumu, a Vincent i Petar de Natalibus Insuegrituma.
b Duchesneov rukopis ima bogatstva.
Isti rukopis ima arches; ni jedno ni drugo ne razumijemo dovoljno.
Oci Elvirskoga koncila godine Kristove 305. odredili su u 60. kanonu:
Ako tko razbije kumire i ondje bude ubijen, neka se ne uvrsti u broj mučenika. No, kako dobro primjećuje Baronije uz 9. travnja, tu pohvalu netko zaslužuje kada Bog to zapovijeda i posebnim nutarnjim poticajem nagoni da se to učini: kao što je poznato da su učinili mnogi drugi, što je i ona učinila u Africi prije toga koncila.f Duchesneov rukopis ima poduzetnici.g Razzi ga naziva Bindarije. Rukopisni Florar. i rukopisni Adon samostana sv. Lovre u Liègeu imaju Baudarije.h Mombritije ima 13. siječnja, a Duchesne 11. srpnja. i Drugi imaju vježbališta. k Drugačije bogohulna kuća. l Rukopis samostana sv. Bernarda pokraj Toleda ima od Židova, Budarijevih rođaka.
Stari himan o sv. Marcijani.
Iz brevijara Toletske Crkve.
Slavlje svete mučenice neka slavi glas Crkve: neka svima bude jedna pjesma na hvalu djevice Marcijane.
Ona, dok teži za nagradom muke, zadobiva je: dragovoljno se usuđuje spremno pritrčati na borilište slave. Ugledavši naime podignut kip zloduha, razbila ga je; pod njegovim je nogama neprestano tekla obilna voda. Odmah išibana bičevima, odvlači se u visoka pretorova predvorja:
Te u nedopuštenim a igrama obara udove Djevice. Dok je pljačkaš stidljivosti slijedi kroz sjene, odmah se s neba spušta pregrada i odjeljuje je,
Potom vezana za stup, biva okružena bogohulnom vikom: alib bogohulstvo donosi kaznu, ruševine i požare.
Izložena naime zvijerima, lav brzo dotrči, dolazeći da se pokloni, a ne da proždre Djevicu.
Bik zatim iskače, strašan izgledom i rikom, te udarcem ranjava njezine nježne dojke.
No zvijer brza tijela i pjegava krzna napokon smrtonosnim zubom razdire udove djevojke.
Nakon tih pobjeda duša, izmaknuvši okovima tijela, kličući hiti k slobodnim vrhuncima najvišega neba.
✠