Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 9. siječnja

O sv. Vaningu, ispovjedaocu, u Fécampu u Galiji

DE S. WANINGO CONFESSORE, FISCANI IN GALLIA

Sadržaj (5)
  1. Ulomak životopisa
  2. Iz staroga rukopisa samostana Fécamp.
  3. Drugi ulomak
  4. III. Iz drugoga rukopisa istoga samostana.
  5. IV. Iz drugoga rukopisa istoga mjesta.

Ime sv. Vaninga upisano u svete kalendare ima Molanus 9. siječnja: „U Normandiji”, kaže, „pokop bl. Vaninga ispovjedaoca. On je utemeljio slavni samostan u Fécampu i njegovao prognanoga Leodegara.” Fiscanum, ili Fiscampnum, u puku Fécamp, grad je sa samostanom, smješten s pogledom na more između Dieppea i Le Havrea, gotovo četrdeset milja od grada Rouena, kako piše Glaber u 4. knjizi povijesti, 4. poglavlju, čije smo riječi donijeli 1. siječnja uz životopis sv. Vilima, opata iz Dijona, koji je oko tisućite godine Kristove, na molbu Rikarda II., vojvode Normana, bio drugi utemeljitelj ovoga samostana, uvevši benediktinske monahe. Vidi ondje br. 1 u uvodu te 6. i 16. poglavlje životopisa. S Molanusom se slaže Wion, koji ga naziva svecem; ali griješi kad piše da je cvjetao oko godine 730. Čini se da je radije umro oko godine 683., budući da je živio 20 godina nakon onoga zanosa o kojem se govori u životopisu, a koji je imao dok je još vladao Klotar III. Nije prihvatljivo ni to što ga Ferrari u djelu Catalogus generalis naziva monahom iz Fécampa. Dorganius u djelu Kalendarium Benedictinum: „Sv. Vaninga ispovjedaoca.” Isto ima Hugo Ménard, ali dan prije, to jest 8. siječnja. Opširnije Saussay: „Istoga dana u Normandiji, u samostanu u Fécampu, pokop sv. Vaninga ispovjedaoca. On je, slavan rodom i krepošću te silno moćan bogatstvom, zavjetnim darom predao mnoga imanja na uporabu Kristovim slugama: a pošto je vlastitoga i jedinoga sina posvetio duhovnoj vojnici pod sretnim vodstvom sv. Vandregizila, sav je svoj imetak razdijelio na djela pobožnosti. Sagradio je i mnoge samostane. A onaj u Fécampu, na opomenu sv. Eulalije, djevice i mučenice, koja mu se božanski ukazala, sagradivši ga na imanju na kojem je boravio, posvetio je njezinoj uspomeni: ondje je zavrijedio primiti i njegovati prognanoga sv. Leodegara, biskupa Autuna, poslije mučenika. Napokon, obogaćen snopovima takvih i drugih dobrih djela, štoviše počašćen božanskim viđenjima i objavama, preminuo je u vječnu radost.”

2 Životopis sv. Vaninga, ali okrnjen, prepisan iz spisa samostana u Fécampu, poslao mi je iz Rouena naš velečasni otac Fridrik Flovet, a kraće ga je iznio Hugo Ménard u 1. knjizi djela Observationes: on osim toga prenosi da je sv. Vaning nakon onoga zanosa o kojem se govori u životopisu, molitvama svetih Audoena i Vandregizila bio oslobođen bolesti. A da je sveta Hildemarka, opomenuta božanskom objavom, dragovoljno došla u Rouen i sastala se sa svetim Vandregizilom, od kojega je postavljena na čelo samostana u Fécampu; što je preuzeo iz životopisa sv. Audoena i sv. Vandregizila.

Ulomak životopisa

Iz staroga rukopisa samostana Fécamp.

Bio je u području Rouena neki muž imenom Vaning, potekao iz slavnoga franačkog roda, snažan u oružju, bogat imetkom i moćan po prostranstvu posjeda. On je tako bio među prvacima dvora u vrijeme a Lotara Mlađega, s čijim je savjetom kralj Lotar snažno upravljao kraljevstvom Franaka.

2 Ovaj je naime sveti muž često pohađao oratorije svetaca i usrdnim je molitvama tražio njihov zagovor: podizao je veoma mnoge samostane na svojim posjedima i od svojih dobara. Pobožnim je službama slavni Vaning bio znamenit pomoćnik bl.b Vandregizilu u izgradnji svetih mjesta te mu je veoma pobožno darovao veoma mnogo posjeda sretnim darom za potrebe Kristovih slugu; a tomu je istom svetom mužu predao svoga sina i baštinika Deziderata da ga pouči u redovničkoj stezi, prema načinu i ustanovi sv. oca Benedikta. To je učinio zato da isti Deziderat ne bi sa svetogrdnom ohološću oduzeo Bogu darovane posjede i nepravedno ih prisvojio pod svoju vlast, kako je običaj bogataša. Ovaj je Bogu odani muž razmišljao o tome da se sam preda redovničkomu staležu i napusti zemaljsko zajedno sa svijetom. No božanska je Božja providnost odredila da to bude drukčije: različitim se naime nastojanjima teži k Bogu. Njegova je dakle revnost bila u obnavljanju crkava i u podizanju samostana: veoma ih je mnogo naime sagradio na vlastitoj baštini. Štovao je svete djevice koje su prešle s ovoga svijeta, a najviše svetu djevicu i Kristovu mučenicuc Eulaliju. Stoga je u njezino ime posvetio Bogu veoma mnoga mjesta.

3 Budući da se dakle počelo govoriti o izgradnji svetih mjesta koju je provodio Božji sluga sv. Vaning, ne smije se šutnjom prijeći preko čuda koje se Gospodin udostojao učiniti na tom svojemu sluzi. Gore smo zabilježili da je spomenuti Vaning bio prebogat zemaljskim dobrima i da je na vlastitim posjedima sagradio mnoga samostanska obitavališta; među njima je spomena vrijedno i redovničkom pobožnošću presjajno ono koje je po rasporedbi višnje milosti ovako sagrađeno. U nadbiskupiji Rouena nad morem nalazi se kraj koji se zoved Calcegius, u kojem je spomenuti muž imao nemala imanja; jedno se od njih naziva Fécamp, gdje je osnovao samostan u ime Presvetogae Trojstva, okupio zajednicu redovnica djevica i na njih usmjerio svu svoju brigu. Blaženu je naime Kristovu djevicu i mučenicu Eulaliju, koju smo gore spomenuli, ljubio, štovao i častio svim srcem te se njezinim molitvama pomnije preporučivao. Ona je naime otišla k besmrtnomu zaručniku Kristu i primila neuveli vijenac pobjede: ljubila je svoga štovatelja Vaninga te je, kraljujući na nebesima s Gospodinom, vodila brigu o njegovu spasenju. Jedne mu se dakle noći Djevica ukazala i rekla: „Vaninže, lakše je devi proći kroz iglenu ušicu nego bogatašu ući u kraljevstvo nebesko. Ti na ovome svijetu posjeduješ bogatstva, od kojih si dio prinio, a dio zadržao. Samostani koje si sagradio na svojim posjedima i imanja koja si po rukama svetihf Audoena i Vandregizila prinio Bogu ugodni su u očima Vrhovnoga Svećenika. Sada dakle, za dopunu svojih dobrih djela, na svojemu posjedu u Fécampu sagradi samostan u ime Presvetoga Trojstva, a kad okupiš zajednicu redovnica djevica, pošalji poslanstvo u Bordeauxg..... pošto to učiniš, dogodit će ti se ono po čemu ćeš biti vraćen nebeskoj baštini.” Rekavši to, viđenje Djevice iščeznu.

4 Tada je sveti muž, probudivši se iz sna, počeo razmišljati kako da ispuni ono što mu je sveta Djevica zapovjedila. Požurivši stoga, otišao je k blaženima Audoenu i Vandregizilu i izložio im slijed viđenja. Tada su sveti muževi, po objavi Duha Svetoga, rekli: „Viđenje koje si vidio, ako ga što prije ispuniš, otvorit će ti pristup nebu. Požuri stoga i iziđi pred kralja, te se njegovom potporom potrudi dovršiti ono što ti je zapovjedila blažena Djevica.” Tada su sveti svećenici na najponiznije molbe bl. Vaninga pristupili pred kralja i ishodili njegovo dopuštenje da se to djelo izvrši. Njima je kralj s poštovanjem ustao i s još većim im poštovanjem udijelio prijateljske poljupce, radujući se njihovu dolasku sa svojom kraljevskom pratnjom. Tada je blaženi nadbiskup Rouena svima..... počeo propovijedati oh mukama paklene gehene, o blaženstvu nebeske slave, o raspadljivosti tijela i o strašnome danu suda pri uskrsnuću. Nakon toga od kralja Lotara Mlađega, koji je sa svojom svetom majkom Baltidom vladao Franačkom, zatražiše tajni razgovor kako bi iznijeli naum zbog kojega su došli. Kralj je na to pristao te im je, priklonivši im srce, dao što traže, a udijelio im je i kraljevske darove koje nisu ni tražili.

5 Odatle se blaženi Vaning radostan vratio kući, dobivši najprije dopuštenje od kralja, i u Fécampu brzo sagradio samostan. Ondje ga je uhvatila žestoka groznica te je pao u zanos duha i od straha i studeni postao posve sličan mrtvacu. Mrtvo se tijelo oprema pogrebnom odjećom, određuje se nosiljka, uz žalovanje se nosi u crkvu i obavljaju se, kako je običaj, pogrebni obredi: tada je vidio muke osuđenih i nagrade izabranih..... da će poživjeti još dvadeset godina i da je to ishodila bl. Eulalija, čijim se molitvama bio preporučio. Kad se tada bl. Vaning vratio iz tako strašnoga viđenja i s nebesa te mu je vraćeno zdravlje, sveti ispovjedaoci Audoen i Vandregizil, kralj Lotar i svi njegovi velikaši, sa svim mnoštvom naroda, vidjevši učinjeno čudo, zahvalili su Bogu što je blagom dobrotom slavnoga muža Vaninga vratio od smrti i povratio životu. Napokon, pošto je bl. Vaning dovršio samostan u Fécampu i pošto su ga posvetili biskupi Galije, okupivši tri stotine šezdeset i šest djevica, bl. Vaning povjerio je samostan spomenutim svetim muževima Audoenu i Vandregizilu da revnije poučavaju svete djevice u redovničkoj stezi; ostalo nedostaje.

a Klotar III. vladao je u Neustriji od godine Kristove 660.* do godine 664. (* U izvorniku tiskano 680.)
b U životopisu bl. Vandregizila 22. srpnja, koji je napisao gotovo suvremeni autor, isto se navodi ovim riječima: Osim toga, znameniti pomoćnik i suradnik ovoga djela (u izgradnji samostana Fontenelle) bio je slavni muž Vaning, koji je Božjemu čovjeku pobožno darovao veoma mnogo posjeda sretnim darom za potrebe Kristovih slugu (kojih je bilo tri stotine), a svoga sina imenom Deziderata predao je pod upravu spomenutoga oca na istome mjestu da se posveti redovničkoj stezi i Kristovoj vojsci. Taj je Vaning bio prebogat i na vlastitim je posjedima sagradio raznovrsna samostanska obitavališta. Jedno je od njih ono koje se zove Fécamp itd.
c Dvije su slavne djevice i mučenice Eulalije, od kojih je jedna ubijena u Barceloni 12. veljače, a druga u Méridi 10. prosinca.
d Ovaj kraj Calcegius u sljedećem se izvješću naziva pokrajina Calciacensis, pučki le Pays de Caux. Divæus, Ferrari, Masson i drugi smatraju da su se stanovnici nekoć nazivali Kaletima.
e Glaber u životopisu sv. Vilima, opata iz Dijona, br. 20, gore 1. siječnja, naziva je crkvom posvećenom imenu i časti Svetoga i Nerazdijeljenoga Trojstva, od davnine sagrađenom u mjestu zvanom Fécamp.
f Životopis sv. Audoena, biskupa Rouena, donijet ćemo 24. kolovoza.
g Nešto nedostaje o pozivanju, kako pretpostavljamo, iz Bordeauxa opatice sv. Hildemarke, što valja dopuniti iz drugoga izvješća.
h U životopisu sv. Vandregizila kaže se da razgovor njega, sv. Audoena i sv. Filiberta, kad bi se sastali, nije bio ni o čemu drugome nego o kraljevstvu Kristovu, o radostima raja i o mukama gehene itd. i Životopis sv. Batilde donosimo 26. siječnja. U životopisu sv. Vandregizila naziva se Blitilda, ovdje Baltida, a drugdje Baldehilda.

Drugi ulomak

Iz drugoga rukopisa istoga samostana.

Protekli su dakle dani mnogih vremena i nije se nalazio nitko dostojan tko bi ili sagradio naviješteno svetište ili komu bi neizrecivo Trojstvo najviše blagosti objavilo znak za gradnju. Uzvišenost je božanske providnosti naime čekala muža kojega bi, slobodna od tjelesne požude tijela, posvetila Duhom Svetim i čuvala kao ugodan hram. Trebalo je naime da čovjek, duhovni hram Gospodnji, sagradi Gospodinu tjelesni hram, koji bi, promatrajući sliku svoga nutarnjega bića, shvatio kako izvana treba urediti i sagraditi hram Stvoritelju svih stvari. Stoga je napokon za podizanje svetišta tako velike odluke izabran, a izabrani i promaknut, sveti i slavni ispovjedalac Vaning. Izvrsnosti njegovih plemenitih djela divili su se galski velikaši, a milosti njegova nebeskoga vladanja čestitao je nebeski dvor. Posjedovao je naime ono što ne običavaju posjedovati mnogi, nego tek rijetki bogataši: i čežnju za vječnim dobrima i obilje vremenitih dobara, za čije milosrdno trošenje nije primao naklonost niti uzvrat ikojih smrtnika.

2 Zbog milosti takvih zasluga bio je i prijatelj Gospodinu i slavan u svijetu, a kod kralja Lotara smatran je prisnim prijateljem i tajnikom. Kralj je Lotar naime bl. Vaningu povjerio najveći dio svoga kraljevstva. Štoviše, i u uređivanju ili upravljanju cijelom državom slijedio je i slušao razborit savjet blaženoga muža. Povjerio je, kažem, kralj Lotar bl. Vaningu pokrajinu Caux, koju je zbog obilja drevnih šuma i ugodna lova na različite zvijeri veoma ljubio te je razborito prosuđivao da je ne treba povjeriti nikomu osim prisnu i vjernu čovjeku.

3 Vjerno dakle čuvajući povjerene šume, bl. Vaning često ih je obilazio i obilazeći pregledavao, ne radujući se toliko igri hvatanja niti dobitku od ulovljenih zvijeri koliko tražeći u osami šumske sjene rashladu od tjelesnih meteža. U takvoj je revnosti prikladnijima smatrao šumske predjele Fécampa te ih je po toj prosudbi često pohađao, ne znajući za objavu vojvode a Anzegiza, za očitovanje svetoga mjesta u prošloj objavi i za poštovanje koje valja iskazivati budućem svetištu. Svetomu mjestu naime sv. Vaning nije iskazivao nikakvo poštovanje. Ondje je štoviše često ili povezivao pse u parove, ili razapinjao mreže, ili gonio zvijeri u bijegu, ili ulovljenima skidao krzno. Sažalivši se da ispravi taj prijestup, štoviše neznanje toga muža, božanska je uzvišenost udarila svetoga muža i dala očit znak da se svetište ima dovršiti. Svetoga je muža naime iznenada zahvatio žar silnih groznica, koji je, potresajući sklop cijeloga tijela i nemilosrdno lišavajući sve udove svake snage, prijetio da će mu oduzeti život i donijeti neposrednu smrt.

4 Kako je dakle tegoba rasla, životna se snaga posve zatvorila, a zatvorena i ugasila, te se, kad je iscrpljen vanjski čovjek, njegov nutarnji čovjek u nekakvu najvećem prijenosu zanosa protegnuo i bio odveden. Odveden je, kažem, sv. Vaning na slavna mjesta blaženih muževa i na okrutne muke bijednih ljudi; gdje je spoznao koliki su vijenci pravednika i kolike muke odbačenih, o čemu je, vrativši se, pripovijedao i bjelodano to izložio očitošću svojih djela. Pošto je vidio radost blaženstva i vječna prebivališta bijede, sv. Vaning bi priveden pred nekoga Suca te položen i postavljen pred uzvišeno prijestolje njegova veličanstva. No kad je promatrao neizmjeran sjaj prijestolja, strašan izgled Onoga koji sjedi i nebrojeno mnoštvo onih koji stoje uokolo, i kad se promatrajući prestrašio, srušio se te je cijelim tijelom prostrt pred licem Suca ležao kao bez duše i smeten. Tada Sudac reče: „Kako to, Vaninže, da ne poznaješ dolinu Fécampa, koju valja posvetiti mojemu imenu, i ne poznajući je obeščašćuješ? Kojim se razlogom nimalo ne obazirući na mjesto mojega posvećenja ne groziš oskvrnjivati ga? Zar se ne bojiš navući na sebe moj gnjev, ti koji vjerno poznaješ moju svemoguću volju?” Rekao je to, a zbor staraca koji su stajali uokolo strogim je licem dostojanstva potvrđivao presudu svoga Cara. Sveti pak Vaning, silno prestrašen, nipošto nije otvarao usta niti se usuđivao podići glavu sa zemlje. Ali je čistoćom svoga srca i priznavao krivnju, i molio oproštenje, i iznosio jedinu ispriku svoga neznanja. Dok su svi slavni prisutni šutjeli i svojom šutnjom svjedočili kako kaznu koju valja nanijeti tako i milost koju valja iskazati, ustala je jedino sveta djevica Eulalija te je, preuzevši parnicu onoga koji je ležao, ublažila strogost blagoga Suca, izmolila oproštenje njemu koji je griješio iz neznanja i svojim zagovorom produljila sadašnji život svoga štovatelja i prijatelja sv. Vaninga za još 20 godina. Sveta je djevica Eulalija dakle uslišana, a njoj uslišanoj povjeren je sveti Vaning da ga savršeno pouči kako da uredi sveto svetište i kojim osobama mora povjeriti ono što je uređeno. Njemu Djevica reče: „Ozdravit ćeš, Vaninže, i živjet ćeš te ćeš biti vraćen na svoje posjede. Pođi u dolinu Fécampa i u dolini Fécampa od stanovnika pomno raspitaj za mjesto objavljeno vojvodi Anzegizu, pa kad ga pronađeš, žurno ga uredi. Ondje vjerno sagradi prikladan hram Presvetomu i Nerazdijeljenomu Trojstvu. A dovršeni ćeš hram povjeriti svetim djevicama, kojima ćeš se pobrinuti postaviti na čelo Hildemarku, djevicu iz Bordeauxa, da ondje bude slavna opatica i majka mnogih djevica.”

5 Kad su napokon završile riječi tako velike objave, sv. je Vaning sa životom primio zdravlje, a sa zdravljem život: i kad su mu svi udovi podjednako prizdravili, otišao je k kralju Lotaru i izložio mu cijeli tijek svoje objave. Time ganut i prestrašen, kralj Lotar reče: „Žurno se vrati, sine Vaninže, i pomno potraži sveto mjesto prema istinitosti svoga izvješća, te mojim i tvojim dobrima sagradi palaču najvišega Cara što prije i što slavnije možeš.” Čuvši to radosnim srcem, bl. Vaning odmah se vratio u pokrajinu Caux: ušavši u šumu Fécampa, potražio je, pronašao i uredio prije spomenuto mjesto. Kad su za slavno djelo dovedeni radnici, sijeku se i obaraju stoljetni hrastovi, iskorjenjuje se i spaljuje šiblje i trnje, te se mjesto nebeskoga prebivališta čisti i oslobađa od grmlja i drača drevne pustoši. Polažu se temelji i neizrecivom brzinom uzdižu se sveti zidovi, a kao svemogućim djelovanjem božanske sile postavljaju se krovovi i dovršavaju građevine prema prethodnoj objavi.

6 Kad je dakle građevina dovršena i upotpunjena, poziva se kralj Galijec Lotar: sazivaju se i okupljaju sveti oci mnogih gradova, te se podignuto svetište obilježava i posvećuje naslovom Stvoritelja i Upravitelja svih stvari, a posvećeno se darežljivo obdaruje kraljevskim riznicama i posjedima te bogati i umnaža obiljem svih dobara. Kralj Lotar zapovijeda da se okupe svete djevice i da se okupljenim djevicama prema viđenju bl. Eulalije postavi na čelod Hildemarka, djevica najveće svetosti, a upravu i vodstvo cijele Crkve pobožno povjerava i nalaže svetim i preblaženim ispovjedaocima Audoenu i Vandregizilu. Svete se djevice sastaju, nebeskomu zaručniku ispisuju nepokolebljive povelje obećanoga djevičanstva te svim miomirisima svoga života opominju i raspaljuju okolne pokrajine da služe svemogućemu Gospodinu. Raduje se blaženo Trojstvo, nepromjenjivi Bog, i dovršenomu hramu i čistomu služenju okupljenih djevica: promatrajući neprekidne dnevne i noćne hvale njih tri stotine šezdeset i šest, obećava im i pripravlja kako oslobođenje od smrti tako i neuveli vijenac blažene nagrade u postojanom gradu.

7 U to je vrijeme blaženi i slavni mučenike Leodegar doveden u Fécamp; njega je okrutni i opaki otpadnik Ebroin nepravedno prognao s njegove biskupske stolice, opljačkao ga od obilja mnogih dobara te mu, nemilosrdno mu odsjekavši jezik, oduzeo svaku službu govora. No čim je slavni mučenik i biskup ušao u sveti hram Svevišnjega i Svemogućega te začuo anđeoske glasove djevica koje su pjevale psalme, ponovno je zadobio službu oduzetoga jezika: i boraveći tijekom dviju godina sa svetim djevicama, pružao je uzor poniznosti i miroljubivosti..... te je glasom nebeskoga nauka natapao i oplođivao srca slušatelja. Videći slavni bl. Vaning neočekivanu slavu hrama, pobožnost svete zajednice i nebesko mnoštvo, popisao je sva bogatstva svoga vlasništva i dodijelio ih za potrebe svetih djevica. I tijekom cijeloga tijeka svoga života iskazivao je poniznost i poslušnost potpunoga služenja u istoj Crkvi na način i po običaju onih koji ondje služe. Nakon smrti pak blaženoga Vaninga..... ostalo nedostaje.

a Anzegiz, sin sv. Arnulfa, muž sv. Bege i otac Pipina Herstalskoga.
b Drugdje se kaže da mu je zdravlje vraćeno molitvama sv. Vandregizila i sv. Audoena, u čijim se životopisima ovi događaji ovako navode: Dok je boravio na tom mjestu (u Fécampu), iznenada je pao u zanos duha te su mu pokazane muke osuđenih i sreća pravednika, i božanskim je putem čuo da će živjeti još dvadeset godina i da je to od Gospodina ishodila sveta Kristova mučenica Eulalija, čijim se molitvama običavao revno preporučivati. Ali i sama mu se Kristova mučenica ukazala i opomenula ga da na spomenutom posjedu na kojem je boravio sagradi samostan te da ga ne povjeri na upravljanje nikomu od svoga roda. Pošto se ona vratila na nebo, pozvao je Božjega čovjeka Vandregizila i izložio mu slijed viđenja, te je ujedno njegovim molitvama izliječen od groznice koja ga je mučila, primio željeno zdravlje i odmah počeo graditi spomenuti samostan, kako je bio opomenut. Toliko u životopisu sv. Vandregizila. S time se podudara ono što se navodi u životopisu sv. Audoena ovim riječima: Među ostalim pak čudesima kreposti koja je učinio isti izvrsni biskup, nipošto ne valja prijeći preko toga da je slavnoga muža Vaninga svojom molitvom vratio željenomu zdravlju. Taj je Vaning doista bio prebogat i moćan, ali je, pogođen teškom bolešću, u zanosu vidio mnoge muke bezbožnika. I dok ga je još uvijek mučila ista bolest, biskup bl. Audoen, pomolivši se najprije, udijelio mu je blagoslov, te mu je vraćeno prijašnje zdravlje. Audoen ga je pak poticao da to mjesto posveti Bogu. Bio je naime opomenut od bl. Eulalije da na svojemu posjedu u Fécampu, gdje je već dugo ležao bolestan, po zapovijedi svetoga biskupa Audoena sagradi samostan; a ujedno mu je bilo objavljeno da će u tijelu živjeti još dvadeset godina. Vraćen dakle u život i došavši k sebi, moli preslavnoga biskupa Audoena da izvoli doći k njemu zajedno s Kristovim svećenikom Vandregizilom.
c U životopisu sv. Audoena kaže se da je kralj Klotar došao u Fécamp: Bio je pak nazočan i mladi kralj Klotar, sin kralja Klodviga Mlađega, želeći s velikom čežnjom vidjeti ono znamenito čudo koje je bilo učinjeno na Vaningu. Ne samo pak kralj nego i svi velikaši i svo mnoštvo puka koji su bili s njim vidjeli su to i hvalili blagost svemogućega Boga te su počeli častiti i štovati blaženoga Audoena.
d Sv. Hildemarka štuje se 23. listopada; njezin se životopis navodi u djelima sv. Vandregizila, gdje se, kao i u životopisu sv. Audoena, navode iste stvari kao i ovdje.
e Životopis sv. Leodegara donijet ćemo 2. listopada, koji je izdao Andrija Du Chesne u 1. sv. Scriptorum Historiæ Francorum, u kojem o sv. Leodegaru i Vaningu stoji ovo: Sv. Leodegara predali su mužu imenom Vaningu da pod njegovom teškom vlašću u mukama izdahne duh. Njemu Ebroin reče: „Uzmi”, reče, „Leodegara, kojega si nekoć gledao kao ohola muža, i stavi ga pod svoju stražu. Ubrzo će naime doći vrijeme njegova poziva, kad će primiti ono što je zaslužio od svojih neprijatelja.” Budući da je njegovo prebivalište bilo daleko, svetoga su Božjega mučenika posjeli na bijednu tegleću životinju itd. I malo niže: Biskup Hermenarije moli Vaninga za dopuštenje da pristupi Božjemu mučeniku. Kad mu je to po njegovoj zasluzi bilo dopušteno (svi su se naime bojali okrutnoga tiranina kao razjarena lava), pobrinuo se brižljivo izliječiti njegove rane i umijećem kojim je mogao okrijepiti ga pićem i jelom te ga odjenuti u najbolju haljinu koju je imao. Nije mu naime više iskazivao počast kao zemaljskomu čovjeku, nego kao već prenesenomu mučeniku. Zbog toga je od njega zaslužio ne samo oproštenje za prošlo nego i blagoslov za buduće. Pošto ga je naime Vaning odveo na svoje imanje, uz pratnju Božje milosti počele su mu protiv naravi veoma brzo ponovno rasti usne zajedno s jezikom, a iz njegovih su usta neprestano tekle riječi iznad uobičajenoga. Kad je Vaning doznao za to čudo, nije otvrdnuo srce da mu nanese zlo, kako mu je tiranin bio zapovjedio, nego je naprotiv, prepoznavši ga već kao Božjega mučenika, uzeo ga i odveo u svoj samostan koji se zove Fécamp, gdje se nalazila zajednica redovnica i djevica kojoj je na čelu bila Kristova službenica Hildemarka.

III. Iz drugoga rukopisa istoga samostana.

U međuvremenu se dogodilo da su kanonici iz Fécampa počeli oponašati običaje drugih kanonika, stupati širokim putovima propasti i pohotno se odavati raskoši i dokolici vremenitih dobara. Čuvši za taj bijedni život kanonika i živuću bijedu, te ih čuvši i spoznavši, najrazboritiji vojvodac Rikard silno se ražalostio i, zgrozivši se nad ćudoređem i vladanjem opakih ljudi, žurno je poslao poslanike u Cluny te je molbama velike poniznosti pozvao u Fécampd sv. Majola i zamolio ga da se nova Crkva uredi i postavi prema pravilu i ustanovi sv. Benedikta. Njemu sv. Majol reče: „Veličinu ovoga napora prihvatit ću pod ovim uvjetom, predragi sine Rikarde, ako po cijelom svom vojvodstvu Gospodinu daruješ običaj koji se pučki naziva pasnagium i odrediš da ga nijedan knez pod tvojom vlašću više ne ubire.” Tada je vojvoda Rikard, ne zbog bolesti lakomosti, nego po skrivenoj odredbi božanskee providnosti koja je slavu uređivanja svete Crkve prenosila na svetoga opata Vilima, pristao uz savjet svojih ljudi i nije uslišao svetu molbu sv. Majola: odakle se dogodilo da se sv. Majol vratio u Cluny, a popravak ili protjerivanje kanonika bilo je odgođeno za neko vrijeme. Isti je vojvoda Rikard, kako ondje stoji, na samrti zapovjedio svomu sinu Rikardu II. da izagna kanonike i na njihovo mjesto dovede monahe.

a Ovo dodajemo kako bi se upoznao različit slijed redova u tom samostanu. Čini se da je ovo napisao isti autor kao i prethodni ulomak. Možda su to dijelovi opširnije kronike.
b Glaber u životopisu sv. Vilima iz Dijona, br. 20, kaže: Ondje je naime postojala lakomislena zajednica klerika koja je živjela na tjelesni način, zbacivši redovnički jaram; kada su kanonici naslijedili redovnice, nismo pronašli.
c Rikard I., III. vojvoda Normandije, naslijedio je kao dječak oca Vilima koji je umro godine Kristove 943., a sam je preminuo u Fécampu godine Kristove 996. Vilim iz Jumiègesa, 3. knj., 12. pogl., i 4. knj., 20. pogl. U ulomku Fragmentum Historiæ Aquitanicæ kod Du Chesnea, 2. sv. Script. Hist. Francorum, kaže se da je sagradio samostan Fécamp na čast Presvetoga Trojstva, gdje je i sam pokopan, te da je ondje postavio monahe. Orderik Vitalis u 4. knj. Eccl. Hist. piše da je samostan u Fécampu plemenito utemeljio Rikard, prvi vojvoda Normana, a drugi ga je darežljivo uvećao mnogim častima i bogatstvima. Bolje piše prije navedeni Glaber da je on u Fécampu časnije obnovio Crkvu.
d Životopis sv. Majola donijet ćemo 11. svibnja.
e Čini se da nedostaje riječ božanstva.

IV. Iz drugoga rukopisa istoga mjesta.

Plemeniti muž Normandije a Rikard, sin prvoga Rikarda, protjerao je iz samostana u Fécampu regularne kanonike: on je ponizno poslao poslanike k sv. Benignu u Dijon, velikim molbama potaknuo Vilima, izvrsnoga pastira istoga mjesta, i povjerio mu samostan u Fécampu na upravljanje pod pravilom bl. Benedikta, godine od utjelovljenja Gospodnjega tisuću prve.

2 U to je vrijeme opat Vilim, blažene uspomene, obiljem svoje pobožnosti rasvjetljivao krajeve cijeloga Rimskoga Carstva te je slikom svoga žara obnavljao i raspaljivao mlake duše mnogih opata: jer ga je, izvanredno upućena u slobodna umijeća i crkvene znanosti te u sve duhovne službe, a ništa manje prožeta i prosvijetljena milošću gotovo svih kreposti, bl. Majol bio postavio i imenovao opatom i učiteljem Crkve u Dijonu.

3 U istom rukopisnom kodeksu postoji popis opata Fécampa: Vilim, prvi opat Fécampa, rodom iz Burgundije, potekao je iz plemenita roda. U nekoj spomen-knjizi o spomenutom presvetom ocu pobožne uspomene i sjećanja doznajemo da je obiljem svoje pobožnosti rasvjetljivao krajeve cijeloga velikog Carstva. A budući da je znao da se nitko ne kruni osim onoga tko se zakonito bori, dobro djelo koje je započeo u samostanu u Fécampu nastojao je ustrajno vršiti; upravljajući samostanima najslavnije tijekom dvadeset i devet godina,b zaključio je posljednji dan te je, kako vjerujemo, sretno ovjenčan u Kristu.c Živio je 29 godina.

Ivan..... Talijan, otputovao u Jeruzalem: stolovao jed 2 godine.e Vilim Djevica, pučki la Pucelle, veliki milostinjar, iz biskupije Bayeux, 29 godina.

Rogerije, iz biskupije Bayeux, 31 godinu; spominje ga Orderik Vitalis u 12. knjizi.

Henrik, 49 godina: za njegova je vremena pronađena Predragocjena Krv. O njegovu izboru govori Orderik u 13. knjizi.

Radulf, Raoul, 30 godina.

Rikard, 3 godine.

Rikard Morin, 5 godina.

Vilim Napaille, 31 godinu.

Rikard de Trieges, 16 godina.

Vilim de Putot, 12 godina.

Toma od sv. Benedikta, 20 godina.

Robert du Putot.

Petar Rogerije, koji je postao vrhovni svećenik Klement VI.

a Rikard II., IV. vojvoda Normandije, naslijedio je oca godine Kristove 996., a preminuo s ovoga svijeta godine Kristove 1026.
b Da je sv. Vilim umro u Fécampu godine Kristove 1031., pokazali smo gore u njegovu životopisu.
c U upravljanju, dakako.
d Orderik Vitalis u 4. knj. Eccl. Hist. pripisuje njegovoj upravi 5 godina.
e O tom Vilimu, kojega naziva de Roz, opširnije piše Orderik u 3., 4., 8. i 11. knjizi.

✠

9. siječnja Kalendar godine