Rođendan za nebo svetoga Marcelina, ankonitanskog biskupa, 9. siječnja spominje se u djelu Martyrologium Romanum: „U Ankoni sv. Marcelina biskupa, koji je onaj grad, kako piše sv. Grgur, božanskom snagom oslobodio od požara.” Navode ga i Galesini, Ghini i kölnski kartuzijanci u djelu Additiones ad Usuardum. Ovo o njemu piše sv. Grgur u 1. knjizi Dialogi, 6. poglavlju:
2 „Također biskup iste Ankonitanske Crkve bijaše muž časna života Marcelin: njemu je kostobolja od prevelike boli bila zgrčila korak, pa su ga njegovi ukućani, kad god je bilo potrebno, nosili na rukama. Jednoga se pak dana krivnjom nepažnje taj isti grad Ankona zapalio. I dok je silovito gorio, dotrčaše svi da ugase vatru. Ali dok su oni natječući se bacali vodu, plamen je toliko rastao da se već činilo kako prijeti propasti cijeloga grada. Kad je vatra zahvaćala sva sebi najbliža mjesta i već progutala nemali dio grada, a nitko nije mogao odoljeti, dođe biskup donesen na rukama: i prisiljen tolikom nuždom pogibelji, zapovjedi svojim ukućanima koji su ga nosili govoreći: ‘Postavite me nasuprot vatri.’ To je tako i učinjeno, te je postavljen na ono mjesto gdje se činilo da navaljuje sva snaga plamena. Poče se pak na čudesan način požar uvijati sam u sebe, kao da je nalet njegova odbijanja vikao da ne može prijeći preko biskupa. I tako se dogodilo da se plamen požara, obuzdan tom međom, ohladio sam u sebi i nije se usudio dotaknuti više ništa od zgrada.” Isto iz sv. Grgura navodi Petar de Natalibus u 2. knjizi, 59. poglavlju.
3 Baronije u bilješkama uz Martyrologium Romanum svjedoči da je od Ankonitanske Crkve primio i druga njegova djela i čudesa, a Ferrari u djelu Catalogus Sanctorum Italiæ donosi ovaj njihov sažetak: „Marcelin, zbog svojih kreposti uzdignut na svećeništvo i biskupstvo, nije se uzoholio, nego je, bdijući u postovima, bdjenjima i molitvama, razapinjao svoje tijelo iscrpljujući ga od mana i požuda. Bio je pun ljubavi, krotkosti i blagosti: neprestano je njegovao čistoću, a veliko je bilo njegovo pouzdanje kod Gospodina: kad je naime grad Ankona bijedno gorio u požaru, koji je to više rastao što su ga više pokušavali ugasiti vodom, Ankonitanci se utekoše svetomu biskupu, za kojega su znali da je drag Bogu i da je činio čudesa, te ga mole da pritekne u pomoć zapaljenom gradu: on, kako piše papa sv. Grgur u djelu Dialogi, traži da ga odnesu nasuprot požaru ondje gdje je najjače bjesnio; nije naime mogao hodati zbog starosti i slabosti udova. Odnesen onamo i zaštićen znakom križa, jedva je završio molitvu kad se (čudesno!) plamen vatre, kao da bježi od pogleda svetoga muža, počeo povlačiti i gasiti. Još se i danas pokazuje knjiga u kojoj je sveti muž običavao moliti, u kojoj ostaju tragovi požara. Kad je naime zloduh na svetoga biskupa okrenuo najveću snagu vatre, a on ostao neozlijeđen, ipak su na knjizi koju je držao u rukama ostali znakovi gorenja: na njezin se dodir sve do danas, kako se kaže, mnogi bolesnici ozdravljaju.
4 Kad je pak sv. Marcelin preminuo iz ovoga života, a njegovo tijelo bilo pokopano kod sv. Cirijaka, zaštitnika grada, proslavio se mnogim čudesima: od kojih nije mrsko ispripovjediti nekoliko. Neki je ankonitanski plemić, lišen svjetla očiju, doveden u pratnji rođaka na grob sv. Marcelina na njegov blagdan te je zazivao njegovu pomoć: njemu se sveti biskup uvečer, dok su pratioci drijemali, ukaza odjeven u sveto ruho te mu, dotaknuvši oči, vrati vid.
5 Predaju uspomeni da se istoga dana sljedeće godine dogodilo drugo ovakvo čudo: kad je neki prebogati građanin s velikom pobožnošću svojoj obitelji pripovijedao djela i čudesa sv. Marcelina koja je bio čuo u crkvi, zloduh, ne podnoseći to, baci njegova sina u vatru; premda se neko vrijeme valjao u njoj glavom i cijelim grudima, ipak je izvučen posve neozlijeđen. Ne smije se mimoići ni to da je, kad je za biskupa Tome Vicus Trojanus bio pustošen požarom, čim je onamo donesena spomenuta knjiga sv. Marcelina, odmah prestao požar koji nikakva ljudska sila nije mogla ugasiti.” Tako Ferrari, koji bilježi da se vrijeme u kojem je živio sv. Marcelin ne može znati. Sv. Cirijak, u čijem je hramu pokopan, ubijen je u Jeruzalemu po zapovijedi Julijana Otpadnika: njegovo je tijelo poslije preneseno u Ankonu nastojanjem auguste Gale Placidije, a o njemu ćemo govoriti 4. svibnja.
✠