Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 8. siječnja

O svetim biskupima Pavije Maksimu I. i Maksimu II.

DE SANCTIS EPISCOPIS TICINENSIBUS MAXIMO I ET MAXIMO II

Maksima, ticinskoga biskupa i ispovjedaoca, osim Rimskoga martirologija, navode danas Belin, Maurolico, Galesini, Molanus i Njemački martirologij. Baronije smatra da je on nasljednik sv. Epifanija, koji je potpisao VI. sabor održan u Rimu 504. godine. Ali osim njega navodi se da je postojao i drugi Maksim, za kojega ipak Ferrari prenosi da se pisci ne slažu posve kada je stolovao, ali da se čini vjerojatnijim kako je bio osmi biskup te stolice, između Krispina I. i II., o kojemu navodi ove stihove:

Maximum Ticinensem Episcopum Confessorem præter Martyrologium Romanum, referunt hodie Bellinus, Maurolycus, Galesinius, Molanus, Martyrol. Germanic. Hunc Baronius vult esse S. Epiphanii successorem, qui VI Synodo Romae habitæ anno DIV subscripsit. Sed præter eum alius fuisse Maximus perhibetur, qui tamen quando sederit non omnino convenire inter scriptores tradit Ferrarius, sed probabilius videri octavum ejus Sedis Antistitem fuisse, inter Crispinum I et II de quo hos versus recitat:

„Njega po redu slijedi Maksim, ali veći po zaslugama, po službi pridružen nebesnicima.”

Hunc Maximus ex ordine, Sed amplior in meritis, Insequitur ex munere, Associatus Superis.

O sv. Krispinu I. i III. govorili smo 7. siječnja, a o II. ćemo govoriti 30. listopada.

De S. Crispino I et III, egimus VII Januarii, de II agemus XXX Octobr.

2 Ovoga Maksima spominje Bernardo Sacco, pavijski patricij, u djelu De Italicarum rerum varietate, knj. 6, pogl. 10, pišući ovako: „Vjera i postojanost kršćana uvijek su se pokazale većima negoli poraz i nemir u svakome stoljeću, osobito u ovom vremenu o kojemu pišemo, koje je proteklo od vladavine Severa do Flavija Klaudija, za kojega je poznato da je postao carem godine 271. od rođenja Gospodnjega, dok je Ticinjanima bio na čelu biskup Maksim, muž najnedužniji i izvanredan.” Tako on. No Klaudije je počeo vladati godine Kristove 267., oko 24. ožujka.

2 Hujus Maximi meminit Bernardus Saccus Patricius Papiensis de Italicarum rerum varietate lib. 6, cap. 10, sic scribens: Major semper Christianorum fides atque constantia, quam clades, et perturbatio in unoquoque seculo probatæ est: præcipue in hoc, de quo scribimus, tempore, quod a Severi imperio ad Flavium Claudium fluxit, quem constat Imperatorem factum anno ab ortu Domini CCLXXI, Maximo Episcopo viro innocentissimo et eximio Ticinensibus præsidente. Ita ille. Ast anno Christi CCLXVII, circiter IX Kal. April. imperare cæpit Claudius.

3 Galesini svjedoči da je Djela Maksima (ovoga ili drugoga, nije nam jasno) i nekih drugih ticinskih biskupa napisao Pavao Đakon, ali Ferrari kaže da se ta knjiga nigdje ne može pronaći, te njegov životopis u djelu Catalogus Sanctorum Italiæ opisuje ovako: „Biskup Maksim je nakon sv. Krispina, kako prenosi većina ticinskih pisaca, držao biskupsku katedru pavijske Crkve te je zablistao velikom svetošću i učenošću. Među onim što se prenosi da je napisao spominje se mnogo toga o kraljevskoj dužnosti. Običavao je naime govoriti da kralj, postojan i uspravan u tvrđavi pravednosti, koja je kraljica kreposti, te štovatelj svetih zakona, treba kažnjavati krivnje podložnika, a pravednike i nedužne, kao udove Boga koji osvećuje njihove nepravde, ne smije dirati. Ako sudi u istini, učvršćuje svoje prijestolje dovijeka; tako se naime čuvaju vladavine, dok nasilna carstva ne traju. Kad je pak sveti biskup nekoliko godina upravljao pukom riječju i primjerom, otišavši na nebesa ne bez suza građana, tijelom je pokopan u stolnoj crkvi.”

3 Maximi (hujusne an secundi haud nobis liquet) et aliorum aliquot Ticinensium Episcoporum Acta a Paulo Diacono scripta testatur Galesinius: sed nusquam eum librum reperiri ait Ferrarius, qui ejus vitam ita describit in catalogo Sanctorum Italiæ: Maximus Episcopus post S. Crispinum, ut plerique scriptores Ticinenses tradunt, Cathedram Episcopalem Ecclesiæ Papiensis tenuit, magnaque sanctitate et doctrina effulsit. Inter ea quæ scripsisse fertur, multa de Regis officio memorantur. Solebat enim dicere Regem in arcejustitiæ, quæ Regina virtutum est, constantem et rectum, sanctarumque legum cultorem, subditorum culpas punire debere, justos autem et insontes tamquam membra Dei, injurias ipsorum ulciscentis, non attingere. Qui si judicat in veritate, thronum suum in aternum firmat; sic enim principatus conservantur: imperia vero violenta non durant. Cum autem sanctus Episcopus populum aliquot annos verbo et exemplo gubernasset, non sine civium lacrymis in cælos abiens, corpore in ecclesia Cathedrali tumulatus fuit.

O njemu pripovijedaju i ovo čudo: da je netko, pristupivši njegovu oltaru s namjerom da ukrade oltarnik, tako prionuo uz oltar da nije mogao povući ni ruke ni noge sve dok ujutro, kad su se kanonici okupili u crkvi, nije priznao svoj grijeh i izmolio oproštenje od sv. Maksima.

De quo illud mirum narrant, quod quidam ad illius aram accedens pallium furaturus, ita aræ adhæsit, ut manus pedesve inde retrahere, donec mane Canonicis ad ecclesiam convenientibus crimem suum confessus, veniam a S. Maximo impetravit, non potuerit.

4 Tako Ferrari, koji navodi Giacoma Guallu i Stefana Breventana. Ali ono što Ferrari spominje, da je Maksim napisao mnogo toga o kraljevskoj dužnosti, ne dam se lako nagovoriti da povjerujem kako se odnosi na ovoga. Jer kakvih je tada bilo kraljeva u Italiji, povodom kojih bi on raspravljao o kraljevskoj dužnosti? Nadalje, sami su carevi još bili pogani te zasigurno nisu namjeravali tražiti pouku iz noćnih razmatranja jednoga kršćanina. Što dakle? Zar bi u ona vremena sveti muž izdao knjigu od koje ne bi moglo biti nikakve privatne ni javne koristi?

4 Hæc Ferrarius, qui Jacobum Guallam, et Stephanum Breventanum citat. Sed quod a Maximo multa de Regis officio scripta memorat Ferrarius, non facile adducor ut credam ad hunc pertinere. Nam qui tunc in Italia Reges, quorum occasione ille de Regis officio commentaretur? Deinde ipsi Imperatores adhuc Ethnici erant, neque scilicet institutionem ex hominis Christiani lucubrationibus petituri. Quid ergo? an iis temporibus librum ediderit vir sanctus, cujus nulla privatim aut publice constare posset utilitas?

5 Maksimu II. uputio je bl. Enodije IX. govor (koji je kod našega Sirmonda III. sveti govor) na posveti hrama sv. Ivana, Kasijana i Antonina. A u VIII. govoru, predanom vikaru Stjepanu da ga izgovori samomu Maksimu, isti Enodije piše ovako: „Tebi je, meni časni biskupe Maksime, upućena riječ: kojemu je u svjedočanstvu zasluga krepost započela od naziva, u kojemu izriče djelo onaj tko izgovara ime. Dalekovidna marljivost tvojih roditelja htjela je da prije budeš izabran negoli iskušan. Tebe je nekoć, dok si bio vezan uz svjetovne naslove, izbrusio vojnički znoj, a za kormilo Crkve učvrstila te protivna strana, kao što Bog govori po Proroku: Tko je vjeran u malome, vjeran je i u velikome. Tebe je sudac svetih darivanja zaslužio imati kao druga i u savjetu i u radu. Ti koji si se imao posvetiti časnim oltarima, i u svjetovnom si životu izabrao ono što je sveto. Ti si se pokazao čuvarom stidljivosti u onoj dobi u kojoj se i zakon pokorava željama. Dovoljno je naime zgražati se nad taštinom dječaštva koju podupire raspuštenost. Krist svoje vojnike, koje želi uzdignuti na položaj vojskovođe, traži među neprijateljskim bojnim redovima. Pridružen Crkvi, djelima si ispunio biskupsku službu prije vremena dostojanstva. Nije bila pridošlica dobrostivost koja je, oslonjena na korijene naravi, pokazala izdanak iz sijeda cvijeta. Vremenito je sve što se hini, a trajno ono što sazrijeva s dobi. Vjerujemo da ti svećeništvo nije pripalo kao dar, nego kao nagrada. Drugoga preporučuje naklonost svjetine uz posredovanje milosti, a tebi je stroga stega prema krivcima donijela ljubav. Čeka te osobita mudrost, koja je, premda je općenito poželjna, ipak u učitelju nužna. Uzalud preuzima ulogu opominjatelja onaj tko nije sposoban procijeniti težinu nametnute službe. S najnižima valja usporediti onoga tko je uzvišeniji po časti ako ne nadmašuje znanjem. Vrhunac ti je dala stvar prosudbe, a ne naklonosti. Biskupa je dostojna ona ljubav koju stječe strogost. Nagrađuje duh odgoja onaj tko se želi svidjeti jedino po milosti. Ti, oblikovan i odgojen ovim nebeskim dobročinstvima, više poučavaš puk djelovanjem negoli govorenjem. One opomene čiste savjest učenikâ koje se pružaju primjerom. Bez stida poziva na nedužnost onaj tko je sam nije slijedio. Tebe u tajnama skrovitih odaja kao svjedoka boje se oni koji namjeravaju griješiti. Rađanju krivnji strah i poštovanje prema tebi uskraćuju učinak. Tko u samim početcima presretne mane, i oduzima prigodu za pad i čisti začetnika požude. Ovo sam tvojoj blaženosti kao ukratko posvetio za posvetu svoga jezika. Ako tvojim molitvama bude naklonjen uspjeh života, posvetit ću se potpunom pripovijedanju o tvojim djelima, kako bi se ono što je svima poznato sačuvalo u trajnim zapisima za budućnost, da se raduje naraštaj koji će doći.” Ovo je na pohvalu još živućega Maksima napisao Enodije, njegov nasljednik, čiji je IV. sveti govor poslan istomu Maksimu i od njega izgovoren kada se posvećivala bazilika sv. Ivana Krstitelja, kojega novim primjerom naziva apostolom, kao ovdje Luku prorokom.

5 Maximo II, missa est a B. Ennodio Dictio IX (quæ Sirmondo nostro est III sacra) in dedicatione templi SS. Joannis, et Cassiani, et Antonini. In dictione vero VIII data Stephano Vicario, dicenda ipsi Maximo ita scribit idem Ennodius: Ad te, venerabilis mihi Antistes Maxime, sermo est: cui in meritorum testimonio virtus cæpit a vocabulo, in quo actus eloquitur, qui nomen appellat. Provida parentum tuorum diligentia prius te eligi voluit, quam probari. Te olim secularibus inhaerentem titulis castrensis sudor excoluit, et ad Ecclesiæ gubernacula pars adversa solidavit: sicut Deus loquitur per Prophetam: Qui in modico fidelis, et in magno fidelis est. Te sacrarum Judex et consilii comitem meruit, et laboris. Bene venerandis initiandus altaribus, et in laica conversatione quod sacrum esset elegisti. Tu pudicitiæ in illa ætate custos inventus es, in qua et lex obsequitur desideriis. Satis enim est pueritiæ ambitum, quem licentia fulcit, horreri. Christus milites suos, quos in personam Ducis attollat, inter acies quærit hostiles. Adscitus Ecclesiæ, Pontificem actibus implesti ante tempora dignitatis. Non fuit advena benignitas, quæ naturæ innixa radicibus de cano flore germen ostendit. Temporale est omne quod fingitur; perpetuum quod cum ætate maturescit. Non tibi sacerdotium rem doni credimus evenisse, sed præmii. Alius vulgi aura, gratia lenocinante commendatur: tibi rigida circa culpabiles districtio dedit affectum. Manet te singularis sapientia; quæ licet generaliter optanda est, tamen existit in Magistro necessaria. Frustra monitoris personam suscipit, qui impacti non prævalet æstimare pondus officii. Vilissimis comparandus est, nis præcellat scientia, qui est honore præstantior. Dedit tibi apicem res judicii, non favoris. Dignus Pontifice amor est, quem censura conciliat. Devenustat institutionis genium, qui per solam gratiam vult placere. Tu his conditus et formatus cæli beneficiis, plus agendo populum instituis quam loquendo. Illa monita discipulorum conscientiam eruderant, quæ præbentur exemplo. Sine pudore invitat ad innocentiam, qui illam non fuerit ipse sectatus. Te inter secreta penetralium quasi testem metunt, qui peccare disponunt. Nascentibus culpis metus et reverentia tua negat effectum. Qui inter exordia occurrit vitiis, et occasionem lapsus adimit, et concupiscentiæ purgat auctorem. Hæc beatitudini tuæ quasi strictim pro linguæ meæ dedicatione dedicavi. Si precibus tuis vitæ successus arriserit, gestorum tuorum plena me relatione consecrabo, ut quæ universis nota sunt, mansuris in posterum litteris, quatenus gaudeat ætas secutura, serventur. Hæc in laudem Maximi adhuc viventis Ennodius ejus successor, cujus Dictio sacra IV eidem missa Maximo est, et ab eo dicta cum dedicaretur basilica S. Joannis Baptistæ, quem novo exemplo Apostolum nominat, ut hic Lucam Prophetam.

8. siječnja Kalendar godine