Maksima, ticinskoga biskupa i ispovjedaoca, osim Rimskoga martirologija, navode danas Belin, Maurolico, Galesini, Molanus i Njemački martirologij. Baronije smatra da je on nasljednik sv. Epifanija, koji je potpisao VI. sabor održan u Rimu 504. godine. Ali osim njega navodi se da je postojao i drugi Maksim, za kojega ipak Ferrari prenosi da se pisci ne slažu posve kada je stolovao, ali da se čini vjerojatnijim kako je bio osmi biskup te stolice, između Krispina I. i II., o kojemu navodi ove stihove:
„Njega po redu slijedi Maksim, ali veći po zaslugama, po službi pridružen nebesnicima.”
O sv. Krispinu I. i III. govorili smo 7. siječnja, a o II. ćemo govoriti 30. listopada.
2 Ovoga Maksima spominje Bernardo Sacco, pavijski patricij, u djelu De Italicarum rerum varietate, knj. 6, pogl. 10, pišući ovako: „Vjera i postojanost kršćana uvijek su se pokazale većima negoli poraz i nemir u svakome stoljeću, osobito u ovom vremenu o kojemu pišemo, koje je proteklo od vladavine Severa do Flavija Klaudija, za kojega je poznato da je postao carem godine 271. od rođenja Gospodnjega, dok je Ticinjanima bio na čelu biskup Maksim, muž najnedužniji i izvanredan.” Tako on. No Klaudije je počeo vladati godine Kristove 267., oko 24. ožujka.
3 Galesini svjedoči da je Djela Maksima (ovoga ili drugoga, nije nam jasno) i nekih drugih ticinskih biskupa napisao Pavao Đakon, ali Ferrari kaže da se ta knjiga nigdje ne može pronaći, te njegov životopis u djelu Catalogus Sanctorum Italiæ opisuje ovako: „Biskup Maksim je nakon sv. Krispina, kako prenosi većina ticinskih pisaca, držao biskupsku katedru pavijske Crkve te je zablistao velikom svetošću i učenošću. Među onim što se prenosi da je napisao spominje se mnogo toga o kraljevskoj dužnosti. Običavao je naime govoriti da kralj, postojan i uspravan u tvrđavi pravednosti, koja je kraljica kreposti, te štovatelj svetih zakona, treba kažnjavati krivnje podložnika, a pravednike i nedužne, kao udove Boga koji osvećuje njihove nepravde, ne smije dirati. Ako sudi u istini, učvršćuje svoje prijestolje dovijeka; tako se naime čuvaju vladavine, dok nasilna carstva ne traju. Kad je pak sveti biskup nekoliko godina upravljao pukom riječju i primjerom, otišavši na nebesa ne bez suza građana, tijelom je pokopan u stolnoj crkvi.”
O njemu pripovijedaju i ovo čudo: da je netko, pristupivši njegovu oltaru s namjerom da ukrade oltarnik, tako prionuo uz oltar da nije mogao povući ni ruke ni noge sve dok ujutro, kad su se kanonici okupili u crkvi, nije priznao svoj grijeh i izmolio oproštenje od sv. Maksima.
4 Tako Ferrari, koji navodi Giacoma Guallu i Stefana Breventana. Ali ono što Ferrari spominje, da je Maksim napisao mnogo toga o kraljevskoj dužnosti, ne dam se lako nagovoriti da povjerujem kako se odnosi na ovoga. Jer kakvih je tada bilo kraljeva u Italiji, povodom kojih bi on raspravljao o kraljevskoj dužnosti? Nadalje, sami su carevi još bili pogani te zasigurno nisu namjeravali tražiti pouku iz noćnih razmatranja jednoga kršćanina. Što dakle? Zar bi u ona vremena sveti muž izdao knjigu od koje ne bi moglo biti nikakve privatne ni javne koristi?
5 Maksimu II. uputio je bl. Enodije IX. govor (koji je kod našega Sirmonda III. sveti govor) na posveti hrama sv. Ivana, Kasijana i Antonina. A u VIII. govoru, predanom vikaru Stjepanu da ga izgovori samomu Maksimu, isti Enodije piše ovako: „Tebi je, meni časni biskupe Maksime, upućena riječ: kojemu je u svjedočanstvu zasluga krepost započela od naziva, u kojemu izriče djelo onaj tko izgovara ime. Dalekovidna marljivost tvojih roditelja htjela je da prije budeš izabran negoli iskušan. Tebe je nekoć, dok si bio vezan uz svjetovne naslove, izbrusio vojnički znoj, a za kormilo Crkve učvrstila te protivna strana, kao što Bog govori po Proroku: Tko je vjeran u malome, vjeran je i u velikome. Tebe je sudac svetih darivanja zaslužio imati kao druga i u savjetu i u radu. Ti koji si se imao posvetiti časnim oltarima, i u svjetovnom si životu izabrao ono što je sveto. Ti si se pokazao čuvarom stidljivosti u onoj dobi u kojoj se i zakon pokorava željama. Dovoljno je naime zgražati se nad taštinom dječaštva koju podupire raspuštenost. Krist svoje vojnike, koje želi uzdignuti na položaj vojskovođe, traži među neprijateljskim bojnim redovima. Pridružen Crkvi, djelima si ispunio biskupsku službu prije vremena dostojanstva. Nije bila pridošlica dobrostivost koja je, oslonjena na korijene naravi, pokazala izdanak iz sijeda cvijeta. Vremenito je sve što se hini, a trajno ono što sazrijeva s dobi. Vjerujemo da ti svećeništvo nije pripalo kao dar, nego kao nagrada. Drugoga preporučuje naklonost svjetine uz posredovanje milosti, a tebi je stroga stega prema krivcima donijela ljubav. Čeka te osobita mudrost, koja je, premda je općenito poželjna, ipak u učitelju nužna. Uzalud preuzima ulogu opominjatelja onaj tko nije sposoban procijeniti težinu nametnute službe. S najnižima valja usporediti onoga tko je uzvišeniji po časti ako ne nadmašuje znanjem. Vrhunac ti je dala stvar prosudbe, a ne naklonosti. Biskupa je dostojna ona ljubav koju stječe strogost. Nagrađuje duh odgoja onaj tko se želi svidjeti jedino po milosti. Ti, oblikovan i odgojen ovim nebeskim dobročinstvima, više poučavaš puk djelovanjem negoli govorenjem. One opomene čiste savjest učenikâ koje se pružaju primjerom. Bez stida poziva na nedužnost onaj tko je sam nije slijedio. Tebe u tajnama skrovitih odaja kao svjedoka boje se oni koji namjeravaju griješiti. Rađanju krivnji strah i poštovanje prema tebi uskraćuju učinak. Tko u samim početcima presretne mane, i oduzima prigodu za pad i čisti začetnika požude. Ovo sam tvojoj blaženosti kao ukratko posvetio za posvetu svoga jezika. Ako tvojim molitvama bude naklonjen uspjeh života, posvetit ću se potpunom pripovijedanju o tvojim djelima, kako bi se ono što je svima poznato sačuvalo u trajnim zapisima za budućnost, da se raduje naraštaj koji će doći.” Ovo je na pohvalu još živućega Maksima napisao Enodije, njegov nasljednik, čiji je IV. sveti govor poslan istomu Maksimu i od njega izgovoren kada se posvećivala bazilika sv. Ivana Krstitelja, kojega novim primjerom naziva apostolom, kao ovdje Luku prorokom.
✠