§ VII. Pismo sv. Ćirilu o upisivanju imena sv. Krizostoma u diptihe.
„Atik Ćirilu želi sreću. Upali smo onamo kamo nismo mislili i iz nužde se mirimo s onim što je ispalo manje po našoj volji, pretpostavljajući a korist pravednosti. I priklonivši svoje misli slogi naroda, ne nanosimo doduše nikakvu štetu kanonima otaca, ali točnomu obdržavanju riječi pretpostavljamo mir cijeloga svijeta. Doista ne zaboravljam da se ib bl. Paulin, kada je donosio crkvene odredbe, mudro služio prilikama uz providnu popustljivost. Znam također da je tvoj apostolski otacc Teofil, koji se ubraja među svece, u pomutnji i metežu što su ga izazvali pristaše grčkoga praznovjerja, na kratko vrijeme točno obdržavanje stavio iza mira. Najveći su naime gradovi posve slični uzburkanomu moru te se, po mišljenju građana, običavaju ravnati i upravljati ne toliko strogim obdržavanjem zakona i odredaba koliko najprikladnijim savjetima i odlukama koje pridonose miru i slogi. A iz kojega razloga pišem ovo pismo, čuj.”
36 „Zna tvoja svetost, i štoviše gleda onim istim očima kojima je vidio naš otac Teofil koji je među svetima, kakav je i kolik metež zahvatio ovaj veliki grad, te kako je u njemu svetija vjera i pobožnost bila u opasnosti da bude iz temelja iščupana: toliko čak da je narod većim dijelom, rascijepljen strankom, održavao skupove izvan zidina, a vrlo mnogi svećenici i naši kolege biskupi, odmetnuvši se od međusobnoga zajedništva, zamalo su iščupali dobru sadnicu Gospodina Isusa Krista, jer je naime donekle bila narušena pogodnost mira. Ali uz mnogo doista truda, mnogo znoja i mnoge opasnosti pune očaja, vrlo mnoga i najveća zla utišana su molitvama id slogom zajedničkih naših otaca, a također i tvoje pobožnosti, te se onaj metež doduše smirio, a sloga i vedra mirnoća vladaju u Crkvama cijeloga svijeta.”
37 „Kad su pak neki htjeli da se samo ime blaženoga Ivana upiše u otajstvene ploče, blaženi biskup Aleksandar, mislim na ovoga antiohijskoga, došao je u Carigrad i izgovorio mnoge riječi smjelim ustima te je žestoko htio potaknuti narod da se i protiv naše volje nužno tako upiše ime onoga kojega smo spomenuli. Tu su stvar tvojoj pobožnosti posve točno izložili Božji službenici, najpobožniji đakoni Petar i Edezije. Prošlo jee dugo vrijeme; i mi smo počinjali biti pritisnuti onom nuždom koja proizlazi iz pučkoga upravljanja stvarima, a ipak nismo marili za ostatke raskola i nesloge: kad nam je s Istoka Bogu najmilijif Akacije poslao pismo, moleći da oprostimo stvar koju je, prisiljen nuždom, učinio najpobožniji poglavar Antiohije Teodot, kojega je narod prisilio da unese Ivanovo ime u svete ploče. I tada je onaj dobri prezbiter koji nam je donio pismo, otkrivši razlog svoga dolaska, razglasio tu stvar među pukom velikoga grada i narodu obznanio sadržaj pisma nama upućenoga: tako da je malo nedostajalo da cijeli grad bude ispunjen metežom svjetine. Ja sam se pak tek tu uznemirio i, bojeći se najveće pogibelji za najvažnije stvari, otišao sam prepobožnomu caru i s njim raspravljao o miru i mirnom stanju stvari. A on je odgovorio da nema nikakve opasnosti ni neprilike ako se ime preminuloga muža upiše radi mira, spokoja i sloge naroda.”
38 „Stoga sam ja, uvjeren tom stvari (jer kako to ne bih učinio kad me pretekla nužda?), da stvari naše vjere, ako se dopusti jedan primjer, ne bi ovisile o samovolji mnoštva, niti da bismo sam grad navikavali na pučko upravljanje, zapovjedio da se to ime unese u popis. Zbog toga (kako ja barem smatram) niti sam se ogriješio o svete kanone niti sam nanio štetu sudu otaca. Spominje ga se naime zajedno s preminulim ne samo biskupima nego i prezbiterima, đakonima i samim laicima te ženama, sa svima kojima nemamo zajedništvo svećeništva ni sudjelovanje u onome što se otajstveno prima na svetome stolu. Velika je naime razlika između preminulih i živih: tako da su i knjige odvojene zbog različitoga stanja onih čija se uspomena čuva. Ništa naime nije naškodio Davidu častan Šaulov ukop, niti apostolima sljedbenik Arijeve bezbožnostig Eudoksije položen pod istim svetijim žrtvenikom; niti Crkvih Paulin i Evagrije, koji su bili vođe raskola i nesloge u antiohijskoj Crkvi, to što su nakon smrti i prije ne malo godina odavde radi mira i sloge naroda upisani u otajstvene ploče. Zbog toga i ti sam zapovjedi egipatskim Crkvama, radi umirenja Crkava cijeloga svijeta, da upišu ime onoga pokojnika. Tako naime niti ćeš prestupiti kanone otaca, a ujedno ćeš veoma cijeniti slogu svih Crkava. Uvjeren sam pak da ćeš nam odgovoriti ono što dolikuje, imajući u vidu zajednički pristanak i bratstvo. Svo bratstvo koje je s tobom pozdravljam ja i oni koji su sa mnom.”
39 Ovo je Ćirilu napisao Atik. Još više pak požurujući tu stvar, uputio je i drugo pismo njegovim đakonima Petru i Edeziju ovim riječima: „Bogu najmilijemu biskupu, bratu našemu Ćirilu, kako je dolikovalo, pisali smo pismom o onome što je učinjeno unošenjem Ivanova imena u crkvene ploče. Ništa manje pišemo i vašoj pobožnosti, koja bolje od drugih poznaje naše prilike, da su naime one izišle na mir i spokoj, ponajviše po mišljenju najpobožnijih vladara, a zatim svih istočnih biskupa, pa čak i samih zapadnih; o tome da je Ivan unesen u svete ploče ne kao biskup, nego kao onaj koji je nekoć bio biskup, kako bi se njegova uspomena častila radi zajedničkoga mira cijeloga svijeta. Pišemo pak da se ne bi činilo kako se, dok sloga gotovo posvuda vlada, jedini mi s njom ne slažemo te se ujedno protivimo najpobožnijim vladarima: i da, kad zapušu neki protivni vjetrovi, ne bismo naškodili našim najnužnijim stvarima i Kristovoj Crkvi. O tome toliko. Vaš nas je pak odlazak doveo u veliku čežnju, jer iz suživota s onima koji su sada s nama ne osjećamo istu radost kao iz vašega društva, tako da smo gotovo uznemireni novošću njihove prisnosti, koja se uvelike razlikuje od vašega običaja. Zbog toga, ostavivši sve drugo po strani, potrudite se da se naposljetku vratite k nama, jer ćete zbog razlike u ponašanju koju smo iskusili kod nas naći još gorljiviju ljubav nego prije.” Primivši takvo pismo, dodaje Nicefor, Ćiril se silno zgražao nad tom stvari, kao što je sasvim jasno iz njegova pisma koje navodi u 27. poglavlju, a o kojem i mi govorimo u njegovu životopisu 28. siječnja. Dio toga pisma navodi Fakund, biskup Hermiane, u 4. knjizi.
a Ljubav i opća korist uvijek savjetuju da se ponešto popusti od strogosti odredaba (za koje je Atik dotad smatrao da ih mora braniti previše gorljivom revnošću).
b U grčko-latinskom izdanju prema pregledu Frontona du Duca naziva se Pavao, a u starijima Paulin.
c O njegovoj smrti iz đakona Izidora sv. Ivan Damaščanski u 3. knjizi djela De imaginibus pri kraju pripovijeda da on, jer nije dopustio da se u Crkvi čita ime sv. Krizostoma, nije mogao izdahnuti dok mu nije bila donesena slika sv. Krizostoma: a kad ju je počastio, ispustio je duh. Pod 5. ožujka navode ga Petar de Natalibus u knj. 3, pogl. 178 i Ghinius u djelu Natales Sanctorum Canonicorum.
d Sv. Ćiril je već prije, oslonjen na biskupsku vlast, donio lijek ovim zlima.
e Čini se da je proteklo nekoliko godina.
f Akacije, biskup Bereje, koji je vrlo loše zaslužio glede sv. Krizostoma, ali je poslije izbrisao tu ljagu kad mu je o toj stvari papa Inocent napisao pismo, koje je 19. u 1. svesku sabora, 1. dijelu. Ali nesretnik je, kad se poslije pojavilo nestorijansko krivovjerje, tvrdoglavo se boreći protiv sv. Ćirila i ostalih pravovjernih, sramotno udvostručio izbrisanu ljagu.
g To je onaj arijanac Eudoksije, kojega je car Konstancije uzdigao na carigradsku stolicu. O njemu govore Sozomen u knj. 4, pogl. 25, Teodoret u knj. 2, pogl. 29, Baronije u 3. svesku Anala pod godinom Kristovom 360., br. 21 i dalje, te Gautier u djelu Tabula Chronologica u 4. stoljeću.
h To su bili antiohijski biskupi iz stranke eustatijevaca, katolici. Paulin je izabran godine Kristove 362., a njega je naslijedio Evagrije godine Kristove 389. O njima će biti riječi 13. veljače u životopisu sv. Melecija. Da ih je u svete ploče upisao antiohijski biskup Aleksandar zaključujemo također iz 17. Inocentova pisma Aleksandru i 19. Akaciju, te iz Teodoretove 3. (5.) knjige, pogl. 13.
§ VIII. Obraćenje carice Eudokije. Atikova crkvena vlast. Milostinje.
„Indikcije 4.”, kaže Marcelin u djelu Chronicon, „za konzulata Eustacija i Agrikole, to jest godine Kristove 421., car Teodozije uzeo je za ženu Ahejku Eudokiju.” Slaže se Chronicon Alexandrinum ovim riječima: „Ove godine, za istih navedenih konzula i indikcije, Teodozije August, uzevši za suprugu Atenaidu zvanu Eudokija, proslavio je svadbu u mjesecu deziju, 7. lipnja.” „Tu je Atenaidu”, kaže Sokrat u knj. 7, pogl. 21, „kad ju je car uzimao za ženu, biskup Atik, koji ju je činio kršćankom, tijekom krštenja nazvao Eudokijom.” Kedren također kaže: „Iste godine”, navodi pozivajući se na spomenuto, „umro je u Ateni filozof Leoncije: on je svojom oporukom sav imetak ostavio sinovima, a kćeri Atenaidi samo stotinu zlatnika, dodavši ovaj razlog: 'Njoj će biti dovoljna njezina sreća.' Tu Atenaidu, dovedenu iz Atene u Carigrad, kad je Pulherija vidjela da se ističe tjelesnom ljepotom i da je urešena izvrsnim umom i rječitošću, posla je gradskomu biskupu Atiku te je krsti, nadjenu joj ime Eudokija i dade je za ženu svome bratu caru.” Tako Kedren. Očeva smrt, Atenaidin dolazak u Carigrad i obraćenje na Kristovu vjeru u djelu Chronicon Alexandrinum smještaju se u prethodnu godinu, što slijedi naš Rader u 4. poglavlju djela Aula sancta. Pavao Đakon u 14. knjizi djela Historia Miscella, ispripovjedivši poraz koji je Teodozije nanio Perzijancima, dodaje u 7. poglavlju: „Kad je dakle Božjom pomoću izvojevana pobjeda nad Perzijancima, vrlo su mnogi Rimljani snažni u govorništvu sastavljali pohvale caru: a njegova je žena u junačkom metru spjevala mnoge pjesme; bila je naime rječita, kći atenskoga sofista Leoncija, od oca poučena u svim znanostima; kad ju je car htio uzeti za ženu, biskup Atik učinio ju je kršćankom i na krštenju joj, premda se prije zvala Atenaida, nadjenuo ime Eudoksija.”
41 Iste je ove godine Teodozije otpisom odredio da se prava carigradskoga poglavara protežu na Ilirik, Zakon 6, De Sacrosanctis Ecclesiis i Zakon 45, De Episcopis et Clericis u Teodozijevu zakoniku. Tekst zakona glasi ovako: „Dok prestaje svaka novotarija, zapovijedamo da se starina i drevni crkveni kanoni, koji su vrijedili sve do sada, čuvaju i po svim pokrajinama Ilirika. Ako se pojavi kakva dvojba, neka se ona ne bez znanja prečasnoga muža, poglavara presvetoga zakona carigradske Crkve, koja se raduje povlastici staroga Rima, pričuva svećeničkomu saboru i svetomu sudu. Dano 14. srpnja, za konzulata Eustacija i Agrikole.” Ta je povlastica staroga Rima bila dodijeljena ili svakako prisvojena 3. kanonom 2. ekumenskoga sabora održanoga u Carigradu godine Kristove 381., ovim riječima: „Biskup carigradskoga grada treba imati čast prvenstva nakon rimskoga biskupa, stoga što je on novi Rim.” Premda tu odredbu rimski poglavar nije potvrdio, čini se ipak da je tu vlast ili posebno prenio na Atika, ili ju je radije prešutno prešao. To Sokrat daje naslutiti u knj. 7, pogl. 28: „Kad je umro”, kaže, „biskup Kizičana, Sisinije imenuje Prokla biskupom Kizika. Kizičani preduhitre njega koji se spremao poći u taj grad te za biskupa zarede monaha Dalmacija. To su učinili zanemarivši onaj zakon koji zapovijeda da se nijedan biskup ne imenuje bez mišljenja i ovlasti carigradskoga biskupa. Zakon su pak zanemarili stoga što je, kako su oni smatrali, jedino Atiku poimence dodjeljivao tu vlast.”
42 Njegovu darežljivost prema siromasima ovako opisuje isti Sokrat u 25. poglavlju: „Nadalje, prema davanju je”, kaže, „bio toliko sklon da se nije brinuo samo za siromahe koji su bili u njegovim Crkvama, nego je i susjednim gradovima slao novac kojim se olakšavala oskudica potrebitih. Naime, Kaliopiju, prezbiteru nicejske Crkve, poslao je tri stotine zlatnika, a ujedno mu je uputio pismo u ovom smislu: 'Atik Kaliopiju pozdrav u Gospodinu. Obaviješten sam doista da u vašem gradu bezbrojni trpe glad i trebaju milostinju pobožnih. Kad kažem bezbrojni, mislim na mnoštvo čiji točan broj ne mogu navesti. Budući da sam dakle svotu novca sam primio od onoga koji bogatstvo obilato i kao punom rukom daje onima koji njime valjano upravljaju, a događa se da su neki pritisnuti oskudicom kako bi bili potpuno iskušani drugi koji imaju bogatstva, a njima ga nimalo ne udjeljuju, ti, predragi brate, primi od mene ovih tri stotine zlatnika i potroši ih na siromahe kako sam budeš htio. Htio bih pak da ih udijeliš ne onima koji radi trbuha cijeloga života prosjačenjem obavljaju kao neku trgovinu, nego onima koji se stide prositi. Niti u tom dijelu službe vodi računa o ičijoj sljedbi ili vjeri, niti nadalje imaj obzira prema onima koji se od nas razlikuju u mišljenju o vjeri, nego nastoj oko toga jednoga: da hranom pomogneš onima koji se muče glađu.' Na taj su način od njega bili brižno zbrinuti potrebiti, pa i oni koji su bili udaljeni od njega velikim razmakom mjesta.”
IZ RAZLIČITIH IZVORA.
43 I malo niže: „Tome se pridružuje”, kaže, „da je Atik bio vješt u nadijevanju imena stvarima. Naime, postaju koja je smještena na ušću Crnoga mora, starim imenom zvanu φαρμαχέα (Farmakeja), to jest otrovnica, on je nazvao θεραπεία (Terapeja), to jest ljekarna ili liječenje: da ne bi, kad bi ondje slučajno održavao skupove, za tu svrhu određivao mjesto nazvano ružnim imenom. Štoviše, jedno je predgrađe Carigrada nazvao Argiropol, potaknut ovakvim razlogom: Hrizopol je stara postaja na samom početku Bospora. Njega spominju vrlo mnogi stari pisci, kao Strabon, Nikola Damaščanin te onaj divni i rječiti Ksenofont, koji kako u šestoj knjizi djela De Ascensu Cyri, tako i u prvoj knjizi djela De rebus gestis Græcorum spominje o njemu da ga je Alkibijad okružio zidom i da je u njemu bilo sagrađeno δεκατευτήριον, to jest mjesto za ubiranje desetine; jer oni koji isplove lađom s Crnoga mora ondje plaćaju desetinu. Stoga je Atik, kad je uvidio da je mjesto smješteno nasuprot obdareno tako sjajnim imenom, rekao da i ovo treba nazvati Argiropol. Čim je to izgovorio, mjesto je odmah dobilo to ime.”
§ IX. Obrana Crkve protiv heretika. Preminuće sv. Atika.
Sv. Atika hvale vrlo mnogi sveti Oci jer je bio vrstan branitelj pravovjerja i oštar suzbijač krivovjerja. Njegovo sjajno djelo u pobijanju i odbacivanju poslanstva pelagijanaca veliča sv. Prosper u knjizi de Ingratis, protiv pelagijanaca, ovim stihovima:
„Što da kažem i o brizi, velikoj koju je poduzeo u gradu
Carigradu, učenim dobrim ustima svećenik Atik,
Pobijajući poslanike heretika drevnom
Vjerom; zbog koje su tada bezbožna srca,
Premda su se pokrivala navučenim velom izgleda,
Podnosila muke suda i prešutnoga odbijanja?”
„Ali i Augustin”, kaže Baronije pod god. 425., br. 20., „dok u raspravi protiv Julijana potvrđuje da je pelagijansko krivovjerje bilo osuđeno u Carigradu, slavio je pohvale biskupu Atiku.” O njegovoj revnosti protiv heretika mesalijana ovako piše Focije u Bibliotheca, odjeljak 32.: „Pisao je i Atik Carigradski biskupima koji se nalaze u Pamfiliji da posvuda izagnaju mesalijane kao svetogrdne i odvratne. Štoviše, i sam je slično pisao Amfilohiju koji je predsjedao u Sideu. Bio je taj Amfilohije biskup Ikonija, koji je s dvadeset pet drugih biskupa održao sinodu u Sideu u Pamfiliji protiv mesalijana.” Njihove zablude ukratko i jasno nabraja Gautier u Tabula Chronographica, 4. stoljeće, pogl. 21.
46 Sv. Ćiril Aleksandrijski svjedoči da je presvetu Djevicu Mariju sv. Atik nazivao Bogorodicom u 2. poslanici Nestoriu, u 7. poslanici carigradskim klericima koji su zbog toga trpjeli razdore, u 14. poslanici Akaciju, biskupu Bereje, gdje povodom one bogohulne Nestoriove osude „ako tko kaže da je Marija Bogorodica, neka bude anatema” ovako raspravlja: „Što ćemo dakle učiniti u Crkvama pravovjernih sa svetim Ocima pogođenima anatemi? Nalazim naime u spisima da je i biskup Atanazije najslavnije uspomene vrlo često nju nazivao Bogorodicom. Ne samo njega, nego i blaženoga našeg oca Teofila i mnoge druge između svetih Otaca onih vremena, biskupe, kako Bazilija tako i Grgura, pa i samoga blaženoga Atika. Smatram pak da nitko od pravovjernih nije zazirao nazvati je Bogorodicom”, itd.
47 Sokrat u navedenom 25. poglavlju pripovijeda da je on, da sabatijanci ne bi štovali začetnika svoje stranke, to postigao tako što je potajno uklonio njegovo mrtvo tijelo. Nadalje, kaže, kad je jednom čuo da su oni koji su se odvojili od novacijanaca zbog slavljenja blagdana Uskrsa prenijeli Sabatijevo tijelo s otoka Rodosa (ondje je naime umro u progonstvu), iskazali mu čast ukopa i nad grobom mu upravljali molitve, poslao je onamo noću neke ljude i dao im nalog da Sabatijevo tijelo pokopaju u drugom grobu. A oni koji su po svome običaju onamo došli, kad su našli iskopan grob, ubuduće su prestali štovati Sabatijev grob.
48 O Sokratu je primijetio Billius u 1. knj., pogl. 26. Observationes sacrae, da je više volio slijediti Novatovu nevjernost i bezbožni raskol negoli prigrliti vjeru i jedinstvo Crkve, te stoga ne samo kad se pružila prilika nego i kad ju je ponekad sam tražio navodi mnogo toga na hvalu novacijanaca, a čudesa pripisuje i izmišlja njihovoj pobožnosti i svetosti života, itd.; u tu vrstu spadaju i one izreke koje slijede, a za koje Billius i Baronije vjeruju da ih nije toliko izrekao Atik koliko mu ih je pripisao Sokrat. To smo smatrali potrebnim unaprijed ukratko iznijeti prije negoli navedemo Sokratove riječi. Osim toga, kaže na navedenom mjestu, kad su mu neki govorili da novacijanci ne trebaju održavati skupove unutar gradova, odgovorio je: „Ne znate kakve su sve nevolje pretrpjeli dok su nas, za vladavine Konstancija i Valensa, bacali naokolo u teškoj oluji progonstva; i da su se i u drugim vremenima pokazali svjedocima naše vjere? Štoviše, premda su već odavna odvojeni od Crkve, nisu pokušali uvesti ništa novo u vjeri.” Dodaj tomu da je, kad je bio u Nikeji radi ređenja biskupa i ondje vidio novacijanskoga biskupa Asklepijada u vrlo poodmakloj dobi, upitao koliko je godina bio biskup. Kad je ovaj odgovorio pedeset, reče: „Uistinu si blažen što si u tako dugom vremenu upravljao tako slavnom službom.” Nadalje je istomu Asklepijadu rekao: „Novata doduše hvalim, ali novacijance nikako ne mogu odobriti.” Začudivši se toj njegovoj izreci kao neobičnoj i vrlo stranoj, Asklepijad reče: „Kako to govoriš, biskupe?” Tada Atik reče: „Ja”, reče, „njega hvalim zato što je odbio imati zajedništvo s onima koji su žrtvovali idolima; jer bih to isto učinio i ja sam. Ali novacijance nipošto ne odobravam zato što iz zajedništva isključuju laike koji su se lako ogriješili.” Na to Asklepijad odgovara: „Osim grijeha žrtvovanja idolima, postoje mnogi drugi grijesi na smrt, kao što je očito iz svetih pisama: zbog kojih vi isključujete iz zajedništva samo klerike, a mi i laike, dok je moć oproštenja njima prepuštena jedino Bogu.”
49 I isti je Atik unaprijed znao svoju smrt. Naime, odlazeći iz Nikeje, rekao je Kaliopiju, prezbiteru one Crkve: „Požuri doći u Carigrad prije jeseni da me ponovno vidiš živa: jer ako budeš oklijevao, nećeš me zateći u životu.” Niti je kad je to govorio odstupio od istine: naime, dvadeset prve godine otkad je upravljao biskupstvom, preminuo je 10. listopada, u jedanaestom konzulatu Teodozija i prvom cara Valentinijana. Car Teodozije, vraćajući se iz Soluna, nije stigao na ispraćaj njegova pogreba. Jer dan prije negoli je car ušao u Carigrad, Atik je bio položen u grob. Toliko Sokrat. Gotovo isto ima Nicefor, knj. 14., pogl. 24., s kojima se svi ostali slažu u godini smrti i u vremenu upravljanja biskupskom čašću. Napokon, papa sv. Celestin u 7. poslanici, koja se nalazi u 1. svesku Concil. Ephesini, pogl. 17., napisanoj Nestoriju za trinaestoga konzulata Teodozija i trećega Valentinijana (to je godina Kristova 430.), resi ga ovom pohvalom: „Atik svete uspomene, učitelj katoličke vjere i uistinu nasljednik bl. Ivana i u tome, tako je progonio njih (pelagijance) za zajedničkoga Kralja da im nije bila pružena mogućnost ni da ondje ostanu. Ostala nam je poslije njegova odlaska i vrlo velika briga kad smo ispitivali hoće li njegov nasljednik naslijediti i njegovu vjeru, jer je teško da se nastavi ono što je dobro: jer se često naizmjenično smjenjuju zla. Ipak smo nakon ovoga, od kojega smo se morali odvojiti, imali kao kolegu svetoga Sisinija, proslavljena jednostavnošću i svetošću, koji je propovijedao onu vjeru koju je zatekao.” Njega slave Grci u Minejima 11. listopada. Sisinija je naslijedio Nestorije, a kad je on zbog bezbožnosti protjeran u progonstvo, biskup je bio Maksimijan, kojega smo prije spomenuli. Ovaj je imao za nasljednika sv. Prokla, koji je (da ovamo prenesem riječi Sokrata, knj. 7., pogl. 40.) kada je dospio u muževnu dob mnogo boravio s biskupom Atikom i bio njegov pisar. Njega je Atik, kako je veoma napredovao u znanosti i kreposti, uzdigao na stupanj đakonata. A kad se smatrao dostojnim časti prezbiterata, Sisinije ga je, kao što sam gore pokazao, odredio za biskupiju Kizika. Ali to je već prije bilo učinjeno. U ono je vrijeme pak zadobio biskupsku stolicu Carigradske Crkve. Bio je muž izvanredan po čestitosti ćudoređa više od ostalih. Naime, odgojen od Atika, pomno je nasljedovao sve njegove kreposti. Blagost, kojom je bio obdaren i Atik, njegovao je mnogo više negoli Atik. Jer je Atik, kad je to zahtijevalo vrijeme, ulijevao strah hereticima. Prokle se svima pokazao blagim i pristupačnim”, itd. O sv. Proklu ćemo s Rimskim martirologijem opširnije govoriti 24. listopada.
✠