§ 1. Slavna uspomena na Atikovu svetost i sveto štovanje. Pisci njegovih djela.
Mnogi su oštrom revnošću napadali sv. Ivana Zlatoustoga, ali su poslije ipak spoznali svoju zabludu i procvjetali svakom pohvalom svetosti. Među njima bijaše sv. Atik, biskup carigradski, koji se, ponesen neumjerenom revnošću i nipošto po razboru, nije samo usprotivio sv. Zlatoustomu nego ga je nakon Arsakija naslijedio na njegovoj stolici dok je on još bio na životu. Taj je grijeh poslije pokorom i ispravnim djelima sjajno okajao, a napisanim je pismom potaknuo sv. Ćirila Aleksandrijskoga da Zlatoustovo ime upiše u diptihe; to je ovaj poslije i učinio, potaknut dijelom neprestanim opomenama sv. Izidora Peluzijota, a dijelom još više božanskom objavom i dobrostivošću Djevice Bogorodice. Diptisi su pak, o kojima će ovdje i drugdje biti češćega spomena, bili crkvene knjige, i to dvostruke, odakle su se i nazivali διπτυχα: jedne za još živuće, u koje je prezbiter ili đakon upisivao imena prosvijetljenih i kumova; druge za pokojne, koje su obuhvaćale imena, stalež, red i smrt hijerarha. O njima treba vidjeti Meursiusa u djelu Glossarium i la Cerdu u djelu Adversaria sacra, pogl. 42, br. 1, i pogl. 148, br. 6.
2 Budnost sv. Atika u čišćenju krivovjerja i iskrenost u obrani pravovjerne vjere ističu oci Efeškoga sabora, sv. Ćiril u raznim poslanicama i raspravama, a ponajviše u knjizi posvećenoj najpobožnijim kraljicama i stavljenoj na početak Sabora, Teodoret u djelu Polymorphus, sv. Prosper u knjizi De ingratis protiv pelagijevaca, a osobito papa sv. Celestin u raznim poslanicama; od njega se sv. Atik naziva mužem svetoga spomena, prečasne uspomene i katoličkim biskupom; tako u 12. poslanici, poslanoj za konzulata presvijetlih muževa Flavija Aecija i Flavija Valerija, to jest godine Kristove 432., caru Teodoziju o Maksimijanu izabranom za biskupa carigradskoga: „Svjedoči mu”, kaže, „kao dijelu svoga tijela Rimska crkva, koja ga je uvijek držala i ubrajala među svoje; svjedoče mu zasluge njegovih prethodnika, uz koje je sveto prionuo. Tako je naime uz muža prečasne uspomene Atika, najhrabrijega branitelja katoličke vjere, prianjao jednako duhom i službom da su već tada unaprijed sjala znamenja budućega biskupstva u istome.” A u 13. poslanici, iste godine upućenoj spomenutom Maksimijanu, kaže: „Slijedi primjere prijašnjih biskupa od kojih si bio poučen i odgojen: znanje preblaženoga Ivana u propovijedanju, budnost sv. Atika u čišćenju krivovjerja, jednostavnu čistoću tvoga prethodnika Sisinija, čijim te nasljednikom smatramo, kako bismo se radovali (kao što smo običavali) zbog te Crkve.” A u 7. poslanici svjedoči da su mu bila upućena djela tada katoličkoga biskupa Atika; ona su s ostalim njegovim djelima, kojih su mjestimice kod drevnih pisaca preostali ostatci, propala.
3 Ostala svjedočanstva pape sv. Celestina navest će se na kraju životopisa; ovo smo smatrali da valja unaprijed iznijeti kako se zbog oštrijega pera nekih pisaca protiv sv. Atika ne bi možda dovela u sumnju njegova svetost, kojemu su Grci u minejima posvetili ovaj 8. dan siječnja ovim riječima: „Istoga dana sv. Atik, patrijarh carigradski, u miru je počinuo.” Nije doduše toga dana preminuo, nego je možda tada bilo podignuto njegovo tijelo ili su mu prvi put iskazane nebeske časti. Umro je naime 10. listopada, na koji ga dan slave kölnski kartuzijanci u dodacima uz Usuarda: „Atika”, kažu, „carigradskoga biskupa i ispovjedaoca, čije se kreposti spominju u 9. knjizi djela Historia tripartita.” Njemački martirologij istoga dana: „Svetoga carigradskoga biskupa Atika, o kojemu se čita u djelu Historia tripartita.” Ferrari u djelu Catalogus Sanctorum: „U Carigradu sv. Atika biskupa”, i bilježi da ga je papa Celestin veoma pohvalio.
4 Njegova djela, osim navedenih pisaca, opisuju papa sv. Inocent u raznim poslanicama, koji je ipak umro osam godina prije njega, Sokrat u knj. 6 i 7 djela Historia Ecclesiastica, Teodoret u knj. 5 djela Historia Ecclesiastica, pogl. 34, Sozomen u knj. 8 i 9 djela Historia Ecclesiastica, Sinezije, biskup cirenski, u 66. poslanici Teofilu, biskupu aleksandrijskomu, te Paladije, biskup helenopolitanski, u djelu Dialogus de vita S. Chrysostomi, ili tko god je njegov pisac, o kojemu ćemo govoriti 27. siječnja. I svi su ovi bili suvremenici sv. Atika. Od Grka su slijedili drugi pisci životopisa sv. Zlatoustoga: Juraj, biskup aleksandrijski, car Leon i Metafrast, o kojima će se ondje točnije govoriti; Teodor Čitač u knj. 2 djela Collectanea; pisac djela Chronicon Alexandrinum; Nicefor u popisu biskupa; Focije u djelu Bibliotheca; Juraj Kedren u djelu Historiarum Compendium; Ivan Zonara i Mihael Glika u djelu Annales, premda ovaj posljednji ne opisuje toliko sv. Atika koliko neka njegova djela pripisuje Proklu. Napokon, slijedeći navedene, vrlo mnogo toga izlaže Nicefor Kalist u knj. 14 djela Historia Ecclesiastica. Od Latina, osim navedenih papa sv. Inocenta i sv. Celestina, spominju ga Kasiodor u knj. 10 i 11 djela Historia tripartita, komes Marcelin u djelu Chronicon, Pavao Đakon u knj. 14 djela Historia miscella, Jacques de Billy u knj. 1 djela Observationes sacræ, pogl. 26, te posvuda noviji kronolozi, od kojih o njemu opširnije raspravlja Baronije u 3. svesku djela Annales. Od naših ga navode Petau u knj. 13 djela De doctrina temporum, Jacques Gautier u djelu Tabula Chronographica, Rader u djelu Aula sancta Theodosii Imperatoris i drugi.
§ II. Privatni život. Promaknuće u biskupstvo. Prijenos moći sv. Samuela.
Sozomen u knj. 8, pogl. 27, kaže: „Arsakije je, pošto je kratko vrijeme bio na čelu carigradske Crkve, umro. Dok su mnogi težili za njegovim nasljedstvom, četvrtoga mjeseca nakon njegove smrti biva zaređen Atik, prezbiter carigradskoga klera, jedan od Ivanova zasjednika. On bijaše rodom iz Sebaste u Armeniji, a od dječaštva je bio odgojen u redovništvu od monaha sljedbenika makedonijevskoga krivovjerja, koji su u to vrijeme u Sebasti cvjetali u proučavanju te mudrosti, potekavši iz škole Eustacija, za kojega smo već prije spomenuli da je ondje bio biskup i predstojnik najizvrsnijih monaha. Kad je pak došao u muževnu dob, prešao je u Katoličku crkvu. I budući da je bio razborit više po naravi negoli po učenosti, bio je vješt u vođenju poslova, kao onaj tko je bio sposoban i postavljati zasjede i izbjegavati ih, privlačna duha, tako da je mnogima bio mio.”
6 „U crkvenim je propovijedima bio osrednji, tako da se slušateljima nisu činile ni dostojnima pisanja ni posve lišenima učenosti. Kad bi naime našao priliku, čitao bi najistaknutije grčke pisce; i samim time što su ga smatrali neukim, dok je o njima raspravljao, često je ostajao neprepoznat i od učenih. Smatralo se pak da je prema ljudima svoga mišljenja revan, prema onima koji misle drukčije strašan, te da im lako može uliti strah kad god poželi, a ubrzo se promijenivši pokazati blagim.” Tako doista kažu oni koji su poznavali čovjeka da je bio takav. Da je Sozomen to mogao doznati od njih, dokazuje dob obojice, budući da u knj. 9, pogl. 2, piše kako je u Sebasti u Armeniji prisustvovao prijenosu moći svetih četrdesetorice vojnika i mučenika (o kojima ćemo govoriti 9. ožujka), koji se dogodio godine Kristove 438.
7 Da je sv. Atik još kao prezbiter bio jedan od Ivanova zasjednika, razvidno je iz lažnoga sabora u Kalcedonu, u Rufinovu predgrađu, na mjestu koje se nazivalo Δρψ, odnosno kod Hrasta, koji je protiv sv. Zlatoustoga sazvao Teofil Aleksandrijski godine Kristove 402., a na kojemu je Atik svjedočio protiv istoga sv. Zlatoustoga, kako ima Focije u djelu Bibliotheca, odsjek LIX. „Ubrzo se”, kaže, „ispituje i treća točka optužbe koju je podnio đakon Ivan” (da je, kako je prije rekao, rasprodao veliko mnoštvo dragocjenih stvari). „U toj su točki nadprezbiter Arsakije, koji je naslijedio samoga Zlatoustoga, i prezbiter Atik, ne znam kako pozvani za svjedoke, dali svjedočanstvo, kao i prezbiter Elpidije. Isti su, a s njima i prezbiter Akacije, svjedočili i u četvrtoj točki optužbe” (da je sam prodao mramor sv. Anastazije, koji je Nektarije bio ostavio da se ta crkva ukrasi mramorom). „Pošto je to tako bilo ispitano, spomenuti prezbiteri, a osim njih Eudemon i Onezim, zatražili su da se presuda ubrza. Stoga je predsjedatelj sabora Pavao, biskup heraklejski, htio da svi izreknu presudu, te je odlučeno, kako se njima svidjelo, da se blaženi muž protjera sa stolice, počevši od biskupa Gimnazija i završivši s Teofilom Aleksandrijskim, ukupno njih četrdeset i pet.” Tako Focije. Makedonijevsko krivovjerje, čiji je sljedbenik u ranoj mladosti bio sv. Atik, začeo je Makedonije, biskup carigradski. Oduzimalo je božanstvo Duhu Svetomu; izlažu ga sv. Augustin u djelu De hæresibus, pogl. 52, i sv. Epifanije u pogl. 52, a osudili su ga oci na drugom općem saboru, Prvom carigradskom.
8 Isto što smo naveli iz Sozomena prenosi Nicefor u knj. 13, pogl. 29. A ukratko to sažima Sokrat u knj. 6, pogl. 18: „Arsakije nije dugo obnašao to biskupstvo, jer je sljedeće godine, za drugoga konzulata Stilihona, a prvoga Antemija, 11. studenoga, preminuo. Kad su se pak mnogi žestoko trudili oko izbora biskupa i zbog toga razloga prošlo mnogo vremena, iduće godine, kad je Arkadije već po šesti put bio konzul, a Prob po prvi put, Atik, muž izvanredne pobožnosti, rodom iz Sebaste u Armeniji, koji je od rane mladosti njegovao monaški način života, učenosti doduše osrednje, ali jači po prirođenoj razboritosti, postavljen je za biskupa carigradskoga.” Bijaše pak Stilihon po drugi put konzul s kolegom Antemijem godine Kristove 405., kada je 11. studenoga umro Arsakije; budući da je četvrtoga mjeseca nakon njegove smrti Atik postavljen za biskupa, kako prenose Sozomen i Nicefor, to se možda dogodilo u nedjelju 11. ožujka godine Kristove 406., kada su konzuli bili Arkadije August po šesti put i Prob.
9 Za istih konzula, dok je Atik već upravljao biskupstvom, iz Judeje, iz grada Šila, kako smatra naš Salian u 3. svesku djela Annales Ecclesiastici Veteris Testamenti, pod godinom svijeta 2977., br. 7 i 17, prenesene su u Carigrad moći velikoga svećenika i proroka Samuela, oca, učitelja i suca svih kraljeva. Teodor Čitač u knj. 2 djela Collectanea kaže: „Pod vladavinom istoga Arkadija i za patrijarha Atika donesene su u Carigrad moći sv. Samuela i 20. lipnja položene na njegovo proročko mjesto pokraj Hebdoma.” Isto ima Nicefor u knj. 14, pogl. 10. Sv. Jeronim u spisu protiv krivovjerca Vigilancija svjedoči da su ove svete moći bile prenesene uz veličanstven ophod: „Žali”, kaže, „što se moći mučenika pokrivaju dragocjenim velom, a ne vezuju krpama ili kostrijeću, ili ne bacaju na gnojište, kako bi se štovao jedini Vigilancije pijan i usnuo. Dakle, svetogrdnici smo kada ulazimo u bazilike apostola. Svetogrdnik bijaše car Konstantin, koji je svete moći Andrije, Luke i Timoteja prenio u Carigrad, pred kojima demoni riču i nastanjenici u Vigilanciju priznaju da osjećaju njihovu nazočnost. Svetogrdnikom zatim treba nazvati i sada Augusta Arkadija, koji je kosti bl. Samuela nakon duga vremena iz Judeje prenio u Trakiju. Sve biskupe valja smatrati ne samo svetogrdnicima nego i luđacima što su najbezvrjedniju stvar i rasuti pepeo nosili u svili i zlatnoj posudi. Ludi su puci svih Crkava koji su pošli u susret svetim moćima i primili ih s tolikim veseljem, kao da gledaju prisutnoga i živoga Proroka, da su se od Palestine sve do Kalcedona spajali rojevi naroda i jednim glasom odjekivali na Kristovu hvalu.” Dodaje se u djelu Chronicon Alexandrinum: „Iste godine, za konzulata Arkadija Augusta po šesti put i Proba, donesene su moći sv. Samuela u Carigrad preko kalcedonskih stuba ili pristaništa mjeseca artemizija, 19. svibnja, dok su ophod vodili Arkadije August i pretorijanski prefekt Antemije, također konzuli, te gradski prefekt Emilijan i cijeli Senat. Pohranjene su privremeno u presvetoj Velikoj crkvi.” Dok mu se možda gradio hram u koji bi bile prenesene, kako pretpostavljaju Baronije u bilješkama uz Martyrologium Romanum pod 20. kolovoza, na koji ćemo dan govoriti o sv. Samuelu, i u djelu Annales pod ovom godinom, br. 56, te Salian pod navedenom godinom, br. 18, da je sagrađen na temelju ovih Prokopijevih riječi iz 5. knjige djela De ædificiis Justiniani Imperatoris: „Φρέστα δὲ, ἡ δεξαμενάς, φκοδομίστα οὐτως ἐις τὸ τοῦ ἀγίου Σαμονήλ, φρέσα χαι τείχος.” „Zdence pak ili cisterne sagradio je na ovaj način. U hramu sv. Samuela zdenac i zid itd.” Je li se savjetom i pomoću sv. Atika počelo graditi svetište sv. Samuela, ne nagađamo; da je pak sagrađeno u najbliže vrijeme, pretpostavljaju riječi Teodora Čitača i Nicefora, kojima se prenosi da su unesene u njegovo proročko mjesto odnosno svetište pokraj Hebdoma, bez ikakva spomena o privremenom pohranjivanju u presvetoj Velikoj crkvi, različitoj od hrama sv. Sofije, koji je dvije godine nakon protjerivanja sv. Zlatoustoga bio izgorio te je u sljedećim godinama ponovno sagrađen i od sv. Atika posvećen, kako ćemo reći na njegovu mjestu.
§ III. Teška neprijateljstva između Atika i pristaša sv. Krizostoma.
Paladije u dijalogu o životopisu sv. Krizostoma oko sredine kaže: „Na mjesto Arsakija postavlja se prezbiter Atik, začetnik cijele spletke protiv Ivana. Kad je on opazio da nitko od zapadnih biskupa nije u zajedništvu s njim, a ni narod samoga grada, zbog onoga što je bilo tako nepravedno i opako počinjeno, neuk u božanskim Pismima radi na tome da oni koji nisu u zajedništvu budu prisiljeni pozivanjem na carske otpise. Otpis je pak protiv biskupa sadržavao ove prijetnje: 'Ako tko nije u zajedništvu s biskupom Teofilom, i Porfirijem, i Atikom, neka bude istjeran iz Crkve i posve lišen svoga imetka.' Odatle već jedni, opterećeni teretom većim od pravednoga, i protiv volje stupaju u zajedništvo. A siromašniji i u zdravoj vjeri slabiji privlače se na zajedništvo nekim darovima. Oni pak koji su prezreli rod i domovinu, propadljivu slavu i tjelesne nevolje, bijegom su sačuvali plemenitost duše, čestim spominjanjem ponavljajući onu evanđeosku riječ: 'Ako vas stanu progoniti u jednom gradu, bježite u drugi.' I govoreći sebi onu iz Izreka: 'Neće koristiti bogatstvo u dan gnjeva.' Otišli su pak jedni u Rim, drugi u gore, a drugi su se u samostanima Božjih slugu čuvali od židovske opačine. Otpis je pak protiv laika koji su bili postavljeni na časti sadržavao da budu lišeni službe i svake časti, vojnici da izgube vojnički pojas, a građani i ostali obrtnici da, plativši težak teret zlata, budu podvrgnuti progonstvu. Ali dok se to događalo, vjerniji su svaki dan pod vedrim nebom uz veliku svoju nevolju prinosili molitve iz revnosti i ljubavi prema Spasitelju koji je rekao: 'Ja sam put i istina', i ponovno: 'Hrabri budite, ja sam pobijedio svijet.'”
11 Tako Paladije; slično prenose drugi u životopisu sv. Krizostoma. „Umire”, kaže car Leon, „Arsakije, a njega nasljeđuje Atik. Što se od njega događalo? Optužbe, ređenja, metropoliti nedostojni da budu predani spomenu. Neki dobri muževi, ne podnoseći to gledati, odlaze u Rim; kad je poglavar od njih to doznao, pojedinosti iznosi caru Honoriju.” Ali poslanstvo koje je sv. Krizostom poslao u Rim dogodilo se prethodne godine dok je Arsakije još bio živ. Pošto je tada u Rimu održan sabor, ove su godine na Istok poslani poslanici koji su na putu, jer nisu htjeli biti u zajedništvu s Atikom, pretrpjeli strahote; k njima su, kaže Juraj Aleksandrijski, poslali oni koji su bili s carskoga dvora ili Atikove pristaše, nudeći im tri tisuće zlatnika i tražeći da nagovoreni stupe u zajedništvo s Atikom te šutnjom pokriju osudu izrečenu protiv Ivana. Nešto drukčije kaže Metafrast: „Neizvjesno je”, veli, „jesu li to bili oni koji su pripadali carici ili oni koji su pripadali Atiku, neki su pristupili želeći da oni, ne besplatno niti za malu cijenu, nego primivši tri tisuće zlatnika, stupe u zajedništvo s Atikom, a zanemare Ivanovu stvar.” Slično ima Nicefor u knj. 13, pogl. 33. I drugi biskupi, koji su dijelom bili poslani od sv. Krizostoma u Rim, a dijelom branili njegovu nedužnost, svi su bili ili prognani, ili bačeni u tamnicu, ili na druge načine mučeni. Pošto je to ispripovjeđeno, u Paladijevu se dijalogu dodaje: „Ostali iz Ivanova zajedništva dijelom su iz nužde stupili u zajedništvo s Atikom i premješteni u druge crkve Azije, a dijelom ne znamo gdje su.”
12 Sinezije u 66. pismu Teofilu piše da je ovo neprijateljstvo sa smrću sv. Krizostoma velikim dijelom utišano. Od njegove naime smrti (jer je preminuo 14. studenoga godine Kristove 407. u Komanima uz Crno more) Teofil Aleksandrijski napisao je bl. Atiku oštroumnu i učenu knjižicu, za koju svjedoči da ju je pročitao. Tom ga je knjižicom on poticao na primanje ljudi koji su, naime zbog stupanja u zajedništvo sa sv. Krizostomom, bili osuđeni različitim presudama i prognani, ili su dragovoljnim progonstvom bili izgnani; kako bi se tako, kad im se udijeli dopuštenje za povratak u zavičaj, nesuglasice sa smrću sv. Krizostoma postupno stišale. U međuvremenu je papa Inocent napisao caru najoštrije pismo, kojim izopćuje kako njega samoga, tako i caricu, tako i Teofila, te izjavljuje da ime pokojnoga Arsakija valja izbrisati iz popisa biskupa; Atika niti ne spominje, kao što je očito iz samoga pisma koje donose Juraj Aleksandrijski u životopisu sv. Krizostoma, Genadije, Glika i Baronije iz grčkoga Vatikanskog kodeksa, ali posvuda s različitim prijevodima. Mi ga ovdje donosimo kako se navodi u 1. svesku sabora iz Nicefora, i glasi ovako:
13 „Glas krvi brata mojega Ivana viče k Bogu protiv tebe, o care, kao nekoć pravednoga Abela protiv bratoubojice Kajina, i on će na svaki način biti osvećen. Nisi počinio samo to, nego si već i u vrijeme mira podigao velik progon protiv Boga i njegove Crkve. Izbacio si s njegova prijestolja, a da stvar nije bila presuđena, velikoga učitelja cijeloga svijeta, i zajedno s njim progonio si Krista. I ne tužim se toliko zbog njega (jer je postigao udio, odnosno baštinu sa svetim apostolima u kraljevstvu Boga i Spasitelja našega Isusa Krista), premda je taj gubitak nepodnošljiv; nego sam ožalošćen stoga što sam najprije zabrinut za spasenje vaših duša, a zatim za one koji, lišeni njegova premudroga duhovnoga i božanskoga nauka i pouke, umiru od gladi za riječju Božjom. Nije naime samo carigradska Crkva pretrpjela gubitak onoga medenoga jezika, nego je i sav svijet pod suncem doveden u sirotinjsko stanje, izgubivši tako božanskoga muža na nagovor jedne žene koja izvodi ovu predstavu i prizor. Ali ona će primiti i sadašnju kaznu ovdje i buduću vječnu muku koja će joj doći nakon ne mnogo ovih dana. Premda je naime bl. Ivan ostavio život, sačuvavši vjeru i učvrstivši kolebljive, ipak je u vječne vijeke postigao baštinu vječnih slasti i besmrtnoga života. A nova Dalila Eudoksija, koja te postupno ošišala britvom zablude, odnosno zavođenja, navukla je na samu sebe prokletstvo iz usta mnogih, svezavši težak teret grijeha koji se ne može nositi i dodavši ga svojim prijašnjim grijesima.”
14 „Stoga ja najmanji i grešnik, kojemu je povjereno prijestolje velikoga apostola Petra, odvajam i odbacujem tebe i nju od primanja neokaljanih otajstava Krista Boga našega. Određujem također da je svaki biskup ili klerik reda svete Božje Crkve koji bi se usudio vama ih podijeliti ili pružiti, od onoga sata u kojem pročitate ovo pismo moje osude, izgubio svoje dostojanstvo. Ako pak, kao moćni ljudi, koga na to prisilite silom i prestupite kanone koje vam je Spasitelj predao po svetim apostolima, znajte da vam to neće biti malen grijeh u onaj strašni dan suda, kada nikomu neće moći pomoći čast i dostojanstvo ovoga života, a tajne i skrivenosti srdaca bit će izlivene i izložene pred očima sviju. Arsakija, kojega ste umjesto velikoga Ivana doveli na biskupsko prijestolje, svrgavamo i nakon smrti, zajedno sa svim biskupima koji su svjesno bili u zajedništvu s njim; neka se ni njegovo ime ne upiše u sveti popis biskupa: nedostojan je naime te časti onaj koji je biskupstvo okaljao kao preljubom. Svaka naime sadnica koju nije posadio Otac naš na nebesima bit će iskorijenjena. Teofilovoj anatemi dodajemo svrgnuće i potpuno isključenje iz kršćanstva.” Juraj Aleksandrijski zaključuje ovako: „Teofilovu svrgnuću dodajemo kaznu izopćenja, anatemu te potpuno i savršeno isključenje iz kršćanstva.”
15 Nicefor u knj. 13, pogl. 33 kaže da je ovo pismo upućeno Arkadiju, Atiku i Teofilu, kojim ih je podvrgnuo izopćenju i svrgnuću, ali u pogl. 24, navevši pismo u kojem se Atik ne spominje, dodaje: „A nije da nije optužio i Atika, koji je nakon Arsakija prigrabio prijestolje onoga velikana.” Papa sv. Inocent u 17. pismu, u 1. svesku sabora, koje je upućeno Aleksandru, biskupu antiohijskomu, piše da ga je on suspendirao, odnosno, kao što je prije rekao za Teofila, svrgnuo: smatramo da je ta kazna obojici bila izrečena prije nego što im je poslano navedeno pismo. „Arkadije”, kaže Juraj Aleksandrijski, „primivši ovo pismo, nađe se u žalosti i kopnio je u tjeskobnoj malaksalosti duha. Zapovjedi da se istraži ima li u gradu preostalih od onih koji su kovali podmukle spletke protiv bl. Ivana. Bijahu pak u tom gradu (kako se slučajno dogodi) Mena, Teotekno i Esherion, bratići Teofila, biskupa Aleksandrije, i Akacije koji je stajao na njegovoj strani, te također Severijan, biskup Gabale. Kad je car doznao da su oni u gradu, zapovjedi da ih se dovede sa svom sramotom i pogrdom te da ih se uvedene zatvori u tamnice dok pomno ne istraži njihova djela.” Tada doista revno istražuje protiv onih biskupa koji su odigrali tragičan prizor. Isto je Arkadije napisao Inocentu, kako iz Vatikanskoga kodeksa prenosi Baronije: odbacivši naime krivnju svrgavanja sv. Krizostoma na biskupe, dodaje: „Od kojih smo i one koji su još ovdje, Akacija i Severijana, i one koji su slijedili zločinačkoga Teofila, kao i one koji su ondje, zapovjedili što je brže moguće uhititi, da plate zaslužene kazne za svoje drskosti.” U tome vlada duboka šutnja o Atiku, možda zato što se, suspendiran od svetih službi odlukom sv. Inocenta, odmah pokorio, pozvao prognane i izgnane biskupe natrag na njihove stolice te se, dok se raspravljalo o njegovu slučaju, mirno podložio presudi koja se imala donijeti.
16 To daje naslutiti Juraj Aleksandrijski: „Kad je papa Inocent”, kaže, „čitanjem Arkadijeva odgovora spoznao carevo pokajanje, zadivio se njegovoj poniznoj skromnosti. Nadalje, kad je iz izvješća onih koji su djelovali po ovlasti doznao da je zatražena osveta nad onima koji su okrutno postupili prema velikom Ivanu, piše preblagomu Proklu, biskupu Kizika, da uzađe u Carigrad, učini careve dionicima neokaljanih otajstava i pase tu Crkvu dok se ne opozove, pošto se raspravi o Atikovu slučaju, je li on uopće dostojan da se njegovoj vjernosti povjeri biskupstvo toga tolikoga grada. Prokle je dakle, primivši papino pismo, za upravljanje Crkvom Kizičana postavio sebi za zamjenike klerike dostojne povjerenja i svete, koji će nadomjestiti njega odsutnoga, te uzašao u Carigrad. Obavivši pak žrtvu, predao im je neokaljanu hostiju. Zadržavši se nekoliko dana u gradu i tumačeći narodima Pismo, dijelom je tješio i olakšavao njihovu žalost”, itd.
17 Smatramo da je odluka u slučaju sv. Atika, koju ovaj ovdje ne dotiče, sretno donesena, potaknuti samim riječima sv. Inocenta. Odatle naime, kad je potom prošlo mnogo godina, pošto je nastalo drugo pitanje zbog toga što ime sv. Krizostoma nije bilo upisano u svete diptihe, ovako piše Aleksandru Antiohijskomu: „Spise pak biskupa Atika, budući da su predani s vašima, primili smo, da po vašoj uvredi ne bi bio odbijen onaj koji je nekoć od nas bio suspendiran. Ipak je sasvim dovoljno ono što smo odredili u spisima, kako ćete se udostojati ponovno pročitati što se glede njegove osobe treba čuvati, tako da ako zamoli da po svemu bude dionik vaših tako svetih savjeta i djela, neka mu se doista vašom naklonošću i našim dobročinstvom produlji od nas milost zajedništva i pisama; potpisala su dvadeset i četiri biskupa.”
18 Tako Inocent. Ona pak suspenzija nekoć izrečena, ἀπὸ τῆς ἀκοινωνησίας, odnosno od uskraćene milosti zajedništva i pisama, čini se različitom i po vremenu i po težini kazne. Suspenzija je naime u ovo vrijeme kada je sv. Krizostom prestao živjeti, dok Aleksandar još nije bio uzdignut na biskupstvo, bila izrečena i ukinuta: to naime osim navedenoga Inocentova pisma pokazuje i ostali život Atikov. Druga pak ἀκοινωνησία bila je ukinuta tek nakon Aleksandrove smrti kad je Teodot postao antiohijskim biskupom, kao što će se niže pokazati iz Atikova pisma sv. Ćirilu. Kada je pak bila izrečena, nije sigurno poznato. Sličnu ἀκοινωνησία Ivan Morin u 2. knjizi djela Exercitationes Ecclesiasticæ, pogl. 17, 18 i 19, naziva najmanjim izopćenjem, za koje pokazuje da je u to vrijeme bilo vrlo uobičajeno i da se gotovo sastojalo u nekim od sljedećih točaka: da sa subiskupima ne opći ni građanski ni vjerski; da se klerici koje on preporuči ne primaju; da s kolegama nema razmjenu preporučnih pisama; naposljetku da bude lišen ugleda, glasova i sjedala na saborima. Ipak je u međuvremenu u vlastitoj Crkvi i biskupiji zadržavao vlast i dostojanstvo te cjelovito i neokrnjeno zajedništvo s klericima i biskupijskim pukom. Tako je sv. Leon zapovjedio da neki biskupi, koji su na razbojničkom saboru u Efezu dali pristanak eutihijanskom krivovjerju, zadovoljni zajedništvom svoje biskupije, budu kažnjeni uskraćivanjem ljubavi i zagrljaja ostalih. Neće biti suvišno ovdje dodati njegove riječi koje ovako piše Anatoliju, biskupu carigradskomu: „Ono doduše”, kaže, „što je određeno dok su naši bili nazočni i djelovali, odobravamo, da u međuvremenu budu zadovoljni zajedništvom svojih Crkava. Ali želimo da se s našim poslanicima, koje smo poslali, podijelivši s tobom brigu, odredi kako bi se oni koji potpunim zadovoljštinama osuđuju zla djela i radije biraju optuživati sebe nego braniti, radovali jedinstvu našega mira i zajedništva”, itd. To je 40. pismo, izdano 13. travnja za konzulata slavnoga muža Adelfija, to jest godine Kristove 451.
§ IV. Hvalevrijedno upravljanje biskupijom. Čudo Židova ozdravljena tijekom krštenja.
Sokrat u knj. 8 (zapravo 7), pogl. 1, 2, 3, 4: „Kad je dakle umro car Arkadije 1. svibnja za konzulata Basa i Filipa (godine Kristove 408.), dok je car Teodozije već navršavao osmu godinu svoga života, Atik je tri godine upravljao carigradskim biskupstvom s najvećom pohvalom: muž, kao što smo gore pokazali, osrednje učenosti, ali izvrstan u pobožnosti i razboritosti, zbog čega su se Crkve u njegovo vrijeme silno umnožile. Jer ne samo da je pristaše svoje vlastite vjere povezao slogom, nego je i krivovjerce zapanjio svojom razboritošću: njima on zasigurno nije htio zadavati nikakve nevolje, nego se, čim bi ih prestrašio, ponovno prema njima pokazivao blagim i pristupačnim. Štoviše, nije zanemario ni proučavanje znanosti: uložio je naime mnogo truda u čitanje djela starih pisaca te je u njima provodio velik dio noći, i stoga ga nisu mogli uhvatiti ni zbuniti lukavstva ni filozofa ni sofista. Onima koji su dolazili s njim na razgovor bio je uljudan i blag, a s onima koji su bili pogođeni tugom činilo se da suosjeća. Ukratko, svima je (kao što stoji kod Apostola) postao sve. Najprije je, kad je primio stupanj prezbiterata, govore koje je s najvećim marom sastavio, naučivši ih od riječi do riječi, izgovarao u Crkvi. Poslije je, stekavši čestom vježbom i marljivošću veću smjelost, počeo propovijedati nepripremljeno te je slijedio pučkiji način poučavanja. Ali njegovi govori nisu bili takve vrste da bi ih slušatelji zasluženo revno napamet učili ili da bi se predali pisanim spomenicima za potomstvo. No o njegovoj naravi, običajima i naposljetku učenosti čini se da smo dovoljno i previše raspravljali. Prijeđimo sada na izlaganje događaja iz njegova vremena koji su dostojni ljudskoga spomena.”
20 „Neki Teodozije, biskup Sinade, grada u Frigiji Pakacijani, teško je progonio krivovjerce (u tom je naime gradu bilo vrlo mnogo onih iz sljedbe makedonijevaca) te ih je prognao ne samo iz grada nego i iz polja. A toga se nije latio po običaju pravovjerne Crkve, koja ne običava progoniti ljude, niti potaknut revnošću za ispravnu i iskrenu vjeru, nego služeći pohlepi za sramotnim dobitkom, kako bi od krivovjeraca iznudio novac. Stoga nije ostavio ništa što bi pripadalo mučenju makedonijevaca: počeo je protiv njih naoružavati čete klerika koji su pripadali njegovoj Crkvi i služiti se gotovo beskrajnim spletkama kojima bi ih uznemirivao; nije ih prestajao svezane dovoditi na sud, a najviše je od sviju njihova biskupa Agapeta pogađao različitim nevoljama i tegobama. Ali kad mu se učinilo da prvaci pokrajine nemaju dovoljno snage i vlasti da izvrše kaznu nad makedonijevcima, brzo se zaputi u Carigrad i zatraži nalog upravitelja pokrajine. Dok se biskup Teodozije zbog tih poslova zadržava u Carigradu, Agapet, za kojega sam rekao da je bio na čelu makedonijevske sljedbe, vraća se ispravnomu i zdravomu mišljenju o vjeri. Održavši naime vijećanje sa svim klerom i sazvavši narod svoje Crkve, nagovori ih da prihvate vjeru Istobitnoga. Učinivši to, s golemim mnoštvom, štoviše sa svim narodom, požuri u crkvu. I obavivši molitve, zauze prijestolje na kojem je običavao sjediti Teodozije. Čim je narod povezao u jedno vezama sloge, ubuduće je naučavao vjeru Istobitnoga: odakle je zadobio upravu nad crkvama koje pripadaju gradu Sinadi.”
21 „Pošto je to tako uređeno, nedugo zatim Teodozije se vraća u Sinadu, oslanjajući se na upraviteljev nalog koji je bio donio sa sobom. I ne znajući za događaje koji su se zbili u njegovoj odsutnosti, odmah pođe u crkvu. Istjeran odatle od sviju koji su ondje bili nazočni, ponovno kreće u Carigrad. Čim je onamo stigao, počeo je pred biskupom Atikom teško oplakivati svoj položaj i dokazivati da je nepravedno izbačen iz biskupstva. Atik pak, čim je shvatio da je stvar sretno ispala na korist Crkve, riječima smirivaše Teodozija, savjetovaše mu da slijedi miran i od tegoba slobodan način života te da opću korist sviju pretpostavi svojim privatnim probitcima. Piše osim toga Agapetu da zadrži biskupstvo i da ne sumnja kako će mu se dogoditi kakva nevolja od uvrijeđena Teodozijeva duha.”
22 „I kao što je ovaj jedan događaj, za koji sam upravo spomenuo da se zbio u vrijeme Atika, veoma koristio Crkvi, tako su ista vremena bila proslavljena i čudesima i darovima ozdravljenja. Naime, neki je Židov, koji je već mnogo godina mučen uzetošću ležao u krevetu, pošto je iskušao sve vrste liječenja i vidanja te sve židovske molitve i zavjete, a nije našao baš nikakva lijeka, naposljetku pribjegao kršćanskomu krštenju, čvrsto uvjeren da će pomoću njega kao pravoga liječnika biti vraćen u potpuno zdravlje. Ta je stvar što je prije moguće bila javljena Atiku. On dakle, poučivši Židova u člancima vjere i navijestivši mu nadu u Krista, zapovjedi da ga u krevetu donesu u krstionicu. Židov pritisnut uzetošću, čim je s iskrenom vjerom primio krštenje i bio podignut iz krsne kupelji, odmah je oslobođen od bolesti i vraćen zdravlju. Ovo je ozdravljenje božanskom Kristovom moći u našim vremenima bilo očitovano ljudima. Time su doista vrlo mnogi od pogana bili potaknuti na vjerovanje te su primili krštenje. Židovi pak, premda su tražili znakove i čudesa, ipak se znakovima nisu dali navesti na vjerovanje.” Isto pripovijeda Nicefor u knj. 14, pogl. 11 i 12.
23 Pavao Đakon u 14. knjizi djela Historia Miscella, pogl. 1 i Kedren pod godinom Teodozija II., Kristove 409., prenose ovo čudo o ozdravljenom Židovu. „Godine od osnutka Grada”, kaže Pavao, „1165. na Istoku vlada Teodozije Mlađi: u drugoj godini njegova vladanja Atik, carigradski biskup, opominjući, nagovarajući i krsteći nekoga uzetoga Židova, izveo ga je zdrava iz kupelji: kaže se naime da je bio uzdignut po Bogu.” Kedren također kaže: „U drugoj godini vladanja Teodozija Mlađega Atik, biskup Carigrada, pošto je nagovaranjem priveo kršćanskoj vjeri nekoga Židova pogođena iščašenjem udova, izveo ga je iz kupelji zdrava pošto ga je sam krstio.” Baronije pripovijeda isto iz Sokrata, ali pod prvom godinom Teodozija, odnosno Kristove 408.
§ V. Nesuglasica zbog neupisivanja imena sv. Krizostoma u diptihe. Različita Atikova pobožnost prema svecima i bližnjima.
Iako je izvanredna Atikova krepost nadaleko blistala, ipak je još bila pomućena nekim oblakom, jer, zaveden lažnim uvjerenjem, nije htio upisati ime sv. Krizostoma u diptihe, odnosno svete ploče; i stoga ni njega samoga papa Inocent i ostali zapadni biskupi nisu primali u zajedništvo, dok je biskup Maksimijan uzalud zbog toga navaljivao kod pape Inocenta da Atiku dadne pisma zajedništva. Bijaše taj Maksimijan jedan od onih makedonskih biskupa kojima je sačuvano 163. pismo sv. Krizostoma dok je bio u progonstvu, a spominje se i u Inocentovim pismima: u jednome upućenom također biskupima Makedonije okupljenima na pokrajinskoj sinodi za konzulata Konstancija godine Kristove 414., a u drugome izdanom u slučaju Bubalija i Taurijana dok je sam Maksimijan obavljao poslanstvo u Rimu; ovo se navodi kao 7., a ono kao 16. Inocentovo pismo u 1. svesku sabora, 1. dijelu. Naš Andreas Schott u svom pohvalnom slovu o životu i spisima sv. Ćirila ovoga Maksimijana naziva carigradskim patrijarhom, kao da je to isti onaj koji je naslijedio Nestorija. Ali sa Schottom se ne slažemo, jer Nicefor u knj. 14, pogl. 37 piše da je dugo nakon smrti sv. Atika Maksimijan, koji je prije živio monaškim životom, iz reda prezbitera, a ne s neke biskupske stolice, bio uzet na patrijarhat umjesto Nestorija. Inocentovo pismo upućeno ovomu Maksimijanu u Atikovu slučaju glasi ovako:
25 „Čudimo se tvojoj razboritosti što od nas i vlastitim nastojanjem i predanom molbom, koja je dolje priložena, tražiš pisma upućena Atiku, biskupu carigradskoga grada, od kojega nam nisi donio ni ikakva pisma poslana nama ili vašoj sinodi. I smatraš da onomu koji ne moli treba udijeliti ono što vidiš da je, pošto je razlog raspravljen, dopušteno onima koji usrdno mole. Obustavljeno se naime zajedništvo vraća onomu tko pokaže da su uzroci zbog kojih se to dogodilo već uklonjeni i tko izjavi da su ispunjeni uvjeti mira. A to ni kod vas ni kod nas (kao što rekoh) Atik, poslavši koga od svojih, nije ni htio reći ni pokazati da je ispunjeno: kao što je brat i subiskup naš Aleksandar iz antiohijske Crkve dostojnim poslanstvom i proveo i dokazao. Budući da si svemu tome dakako udostojao biti nazočan, spoznao si kako sam pojedinačno raspravio sve iz naših prijašnjih spisa o slučaju preblaženoga Ivana, nekoć našega biskupa, tako da su oni u svemu dovoljno pokazali da je ispunjeno sve što se u Antiohiji trebalo učiniti. Prigrlivši njihov mir, dajemo dakako jamstvo i velikim putem pokazujemo svima koji će to isto tražiti: ako samo i sami jednom pokažu da su u svom položaju učinili ili ispunili ono što je raspravljeno i ispunjeno, te ako, kao i ovi, svečano poslavši poslanstvo, zamole da im se vrati zajedništvo. Očekujemo dakle i izjavu spomenutoga o ispunjenju svih uvjeta koje smo u različita vremena unaprijed naveli, i molbu za zajedništvo: da bismo ga s pravom vratili onomu tko i moli i dokazuje da ga zaslužuje, predragi brate. Jer o svemu si odavno primio najpotpunije pismo upućeno svetoj sinodi naše braće.” Baronije ovo pismo smješta u godinu Kristovu 408., ali da je izdano tek nakon pokrajinske sinode Makedonije, kojoj je Inocent pisao godine Kristove 414., kako smo rekli, pokazuje sama sinoda u navedenom pismu. Aleksandar, antiohijski biskup, za kojega Teodoret u 3. (zapravo 5.) knjizi djela Historia Ecclesiastica, pogl. 35 bilježi da se prvi pobrinuo da se ime velikoga Ivana upiše u ploče Crkve, i čije pomirenje Inocent u 15. pismu njemu upućenom naziva prvijencom mira, taj je, kažem, Aleksandar upravljao antiohijskom Crkvom do godine Kristove 420. ili dulje, kao što će se niže pokazati.
26 U isto vrijeme dok se Maksimijan, revan za mir Crkava, kod Inocenta zauzimao za Atika, ovaj je s carigradskim narodom obnavljao preslavni hram sv. Sofije, koji je, kad je sv. Krizostom bio otjeran u progonstvo, sa svim uresom bio pretvoren u pepeo. Komit Marcelin piše da je to djelo dovršeno godine Kristove 415., indikcije 13., za konzulata Honorija po deseti put i Teodozija po šesti put: „Carigradska crkva”, kaže, „nekoć spaljena ognjem, za ovih je konzula obnovljena i posvećena, dok je istom Crkvom upravljao biskup Atik.” A pisac djela Chronicon Alexandrinum kaže: „Iste je godine posvećena Velika crkva u Carigradu u mjesecu gorpieju, 10. listopada, u nedjelju, a prenesene su u Carigrad preko kalcedonskoga pristaništa relikvije Josipa, sina Jakovljeva, i Zaharije, oca sv. Ivana Krstitelja, u mjesecu gorpieju 2. listopada, u subotu, dok su svete zaloge u dvama kovčežićima nosili Atik, carigradski patrijarh, i Mojsije, biskup Antarada u Feniciji, sjedeći sami na konjima (burichalia), koje su položili u Velikoj crkvi; pred povorkom je išao gradski prefekt Urso sa cijelim Senatom.” Burichalia pak nisu neka vrsta broda, kako misli Rader, nego konjska oprema (ili konji), kao što je primijetio i Meursius u djelu Glossarium; a ἐσυρίχος (burichos) kod Grka i buricus kod Paulina u 10. pismu, koje je upućeno Severu, uzima se za konja.
27 O sv. Josipu Grci raspravljaju u minejima 19. prosinca, a o sv. Zahariji, ocu sv. Ivana Krstitelja, Martyrologium Romanum 5. studenoga. Ali Sozomen u knj. 9, pogl. 16 i 17, i slijedeći ga Nicefor u knj. 14, pogl. 9, Baronije pod ovom 415. godinom i Rader u 13. poglavlju djela Aula sancta prenose da su pod Teodozijem Mlađim bile pronađene relikvije staroga proroka Zaharije, i svi oni tvrde da je to Zaharija kojega je judejski kralj Joaš ubio u predvorju doma Gospodnjega, 2 Ljetopisa, pogl. 24, redak 21. Baronije u bilješkama uz Martyrologium Romanum pod 6. rujna kaže da je to bilo tijelo proroka i pisca Zaharije, koji se toga dana slavi s drugim Zaharijom; Baronije upućuje čitatelja na svoje navedene Anale, kao i na Sozomena i Nicefora. Naš Tirin u predgovoru uz Zahariju slaže se s Baronijem. Kedren ovaj prijenos smješta u devetnaestu godinu Teodozija ovim riječima: „Devetnaeste godine položene su relikvije proroka Zaharije, te prvomučenika Stjepana i Lovre. Tada je prvi put svečano proslavljena uspomena Ivana Krizostoma.” Ali to bi se dogodilo nakon smrti sv. Atika. U djelu Chronicon Alexandrinum koje je izdao Rader, i drugom koje je Scaliger dodao Euzebijevoj kronici, čita se da se taj prijenos dogodio μηνί Γορπιέω πρὸ ἔξ Νωνῶν Σεπτεμβρίων ήμερα σαββάτω (mjeseca gorpieja, šest dana prije nona rujna, u subotu), odnosno 6. nona rujna, u subotu. Pogreška je u „6. nona rujna” i treba staviti „listopada”, jer se subota i mjesec gorpiej slažu; a rujan broji samo 4 none.
28 Teodozije, opazivši božansku razboritost, pobožnost i čistoću svoje sestre sv. Pulherije, kako ćemo 10. rujna reći u njezinu životopisu, smatrao je da će mnogo sigurnije upravljati Carstvom ako u udio vlasti i u savjet uzme toliku mudrost sestre. Stoga ju je indikcije 12., za konzulata slavnoga muža Konstancija i Konstansa godine Kristove 414., 4. srpnja, proglasio augustom. Tako Chronicon komita Marcelina i Alexandrinum. Pulherija se, da bi bratu učvrstila Carstvo, i sama uzdržala od udaje i na isti je zavjet navela tri sestre. Koje je savjete u tim stvarima predložio Atik, pisci pokrivaju šutnjom: da je izvršio mnoga i slavna djela zaključujemo iz djela Chronicon komita Marcelina, u kojem se pod indikcijom 14., za konzulata Teodozija po sedmi put i Paladija (416.), čita ovo: „Atik, carigradski biskup, napisao je kraljicama (princezama), kćerima cara Arkadija, veoma izvrsnu knjigu o vjeri i djevičanstvu, u kojoj unaprijed pobija nestorijanski nauk.” Ova i druga svjedočanstva njegove marljivosti, mudrosti i pobožnosti progutalo je vrijeme koje sve proždire. Koliku su pak tada težinu imala doznajemo iz Teodoreta, Ćirila i otaca Efeškoga sabora, koji iz njega kao učena i pravovjerna poglavara pobijaju Nestorija i druge krivovjerce. Smatramo da nije neumjesno ovdje iznijeti ova i druga mjesta.
29 Teodoret u 2. dijalogu djela Polymorphus donosi ovo iz njegova pisma Eupsihiju: „Što je dakle trebalo učiniti premudromu? Posredovanjem uzetoga tijela i sjedinjenjem Božje Riječi s čovjekom rođenim od Marije događa se oboje: da Krist, koji je bio sjedinjen iz oboga, upravljajući božanstvom ostane u vlasti svoje netrpne naravi, a trpeći smrt s tijelom istodobno pokaže tijelu s kojim je bio povezan srodnošću roda da smrću prezire smrt, te ujedno i smrću potvrdi prava novoga saveza.” Sv. Ćiril u knjizi posvećenoj najpobožnijim princezama, koja se nalazi u 1. dijelu Efeškoga sabora, navodi ovo iz govora sv. Atika, kako se čini, održanoga na dan Kristova rođenja: „Danas se Krist Gospodin po svojoj dobroti rodio kao čovjek. Jer od Boga bijaše rođen već davno prije.” Tome ponovno dodaje: „Riječ dobrote, budući da po svojoj naravi nije bila podložna poniženju, biva ponižena. Uzevši naime lik sluge, samu je sebe ponizila. Onaj koji je bio bez tijela, oblači se u tijelo. Riječ je tijelom postala. Onaj koji zbog naravi bez tijela nije potpadao pod dodir, postaje opipljiv. Onaj koji nije poznavao početak, po tijelu dobiva početak. Onaj koji je bio apsolutno savršen, prima porast. Onaj koji se ne može promijeniti, napreduje. Onaj koji je bogat, rađa se u svratištu. Onaj koji nebo pokriva oblacima, povija se u pelene. Onaj koji je bio Kralj, polaže se u jasle.” Isto u 2. dijelu Efeškoga sabora, 1. činu, navode oci za pobijanje Nestorijeva krivovjerja: zatim se iz istoga dodaje ovo: „Ako koga čini dvojbenim utjelovljenje Jedinorođenca, i Djevičin porod, i sudjelovanje u patnjama, i križ, i smrt, i uskrsnuće, neka poučen spozna da to rađa spasenje svijetu: ipak se to ne smije smatrati nedostojnim dobrote Uzvišenijega. Ako je naime sramotno Bogu stanovati u Djevici, bilo bi još sramotnije stvoriti je. A ako stvarajući je nije navukao nikakvu sramotu, nije smatrao ni da je stanovanje u stvorenju dostojno prijekora. Ako je pak trpjeti zlo, koliko je veliko osloboditi se od patnji? Stoga je i umro, premda je besmrtan, da smrću zada smrt, i uskrsnuo je, utemeljujući naše uskrsnuće. I sve je to uzeo ne naravju Božanstva, nego uzimanjem tijela: onom naime stanujući u utočištima svoje netrpnosti, a ovim pretrpjevši i podnijevši sve, kako bi postao vođa i zakonodavac najboljega uređenja.” Je li to preuzeto iz njegove izvrsne knjige o vjeri i djevičanstvu, dvojimo.
30 Petavius u 13. knjizi djela De doctrina temporum prenosi iz Teofana da je perzijski kralj Jezdegerd, potaknut svetošću i čudesima mezopotamskoga biskupa Marute, gotovo postao kršćanin: ali kad je nakon njegove smrti perzijski biskup Abdaat iz nepromišljene revnosti zapalio hram Vatre, godine Kristove 415. nastao je težak progon kršćana kroz pet godina. Zasigurno Marcelin piše da je indikcije 3., za konzulata Teodozija po deveti put i Konstancija po treći put, to jest godine Kristove 420., u Perziji bjesnio progon protiv kršćana. Sokrat u knj. 7, pogl. 18 piše da je u tom progonu sv. Atik otvorio srce milosrđa kršćanima koji su iz Perzije bježali Rimljanima: „Kad je umro”, kaže, „perzijski kralj Jezdegerd, koji nimalo nije progonio kršćane što su nastanjivali Perziju, njegov sin Baratan (Bahram), preuzevši kormilo kraljevstva i potaknut na to od maga, počeo je ljuto mučiti kršćane te im po perzijskom običaju nanositi različite muke i mučenja. Stoga su kršćani koji su živjeli među Perzijancima, prisiljeni nuždom, pobjegli Rimljanima i molili da ne dopuste da ih se tako bijedno tlači. Biskup Atik dobrostivo je primio te molitelje, svu je svoju brigu i misao usmjerio na pružanje pomoći njima te je stvar javno iznio caru Teodoziju.”
§ VI. Ime sv. Krizostoma upisano u diptihe.
Vjerujemo da je usred ovih slavnih djela pobožnosti sv. Atik s vremena na vrijeme pisao rimskomu papi Inocentu: ali budući da nastala prepirka o upisivanju imena sv. Krizostoma u svete ploče još nije bila uklonjena, uskraćeno zajedništvo pisama prisililo je Atika da svoje spise šalje preko Aleksandra Antiohijskoga, kako smo rekli u § 2 iz pisma sv. Inocenta Aleksandru. U međuvremenu umire papa sv. Inocent godine Kristove 417., nakon čije smrti Juraj Aleksandrijski piše da su pisma Atikova biskupstva bila poništena i izbrisana. Na mjesto sv. Inocenta postavljen je Grk sv. Zosim, kojega je, kad je preminuo potkraj sljedeće godine, naslijedio sv. Bonifacije. Smatramo da je Atik ponajviše njima uputio ona poslanstva kojih se spominje Teodoret u 3. (zapravo 5.) knjizi djela Historia Ecclesiastica, pogl. 34: „Štoviše”, kaže, „kad je umro taj izvrsni učitelj cijele zemlje (Krizostom), biskupi Zapada nisu prije htjeli stupiti u zajedništvo s biskupima Egipta, Istoka, Bospora i Tracije dok ime toga presvetoga muža nisu unijeli u ploče u kojima su bila sadržana imena preminulih biskupa. A Arsakija, njegova nasljednika, nisu udostojali ni pozdraviti. Atika pak, koji je naslijedio Arsakija i koji im je često slao poslanike i često tražio mir, poslije su naposljetku primili, nakon što je upisao Ivanovo ime u ploče.”
32 Ovo unošenje imena sv. Krizostoma u diptihe ovako opisuje Sokrat u knj. 7, pogl. 25: „Biskup Atik dao je čudesan porast prilikama Crkve: naime kako je njima upravljao razboritošću, tako je i narod naukom revno poticao na krepost. Kad je on vidio da je Crkva podijeljena stoga što su ivanovci održavali skupove izvan nje, zapovjedio je da se u molitvama spominje Ivan, kao što je običaj za ostale biskupe. Nadao se naime da će se na taj način vrlo mnogi od njih vratiti u Crkvu.” Kedren tvrdi da se to dogodilo 14. godine cara Teodozija (bijaše to godina Kristova 421.): „Iste godine”, kaže, „biskup Atik unio je ime Ivana Krizostoma u svete ploče.” Budući da je iz samoga pisma sv. Atika sv. Ćirilu, kojim ga nagovara da i on upiše Krizostomovo ime u svete ploče, očito da su se smrt Aleksandra, biskupa Antiohijaca, i posvećenje njegova nasljednika Teodota dogodili prije nego što je sv. Atik umetnuo spomen sv. Krizostoma u svete molitve, čini se da se to nije dogodilo prije godine Kristove 421., kako piše Kedren, ili sljedeće 422. Baronije to smješta u godinu Kristovu 422., a Aleksandrovu smrt u prethodnu; da se u tome vara, osim navedenoga Kedrenova mjesta, može se dokazati s više dokaza.
33 Teodoret u 3. (zapravo 5.) knjizi djela Historia Ecclesiastica, pogl. 35 uči da je Aleksandar upravljao antiohijskom Crkvom kada je sv. Ćiril u Aleksandriji naslijedio Teofila, što se dogodilo u mjesecu listopadu godine 412. Nije dakle Aleksandar umro prethodne godine. Teodoretove su riječi: „U isto je vrijeme Ćiril, sin Teofilove sestre, bio biskup Aleksandrije, nasljednik ujaka u toj biskupskoj službi. Biskupstvo jeruzalemske Crkve tada je obnašao Ivan, posve glasovit muž, te je naslijedio Ćirila, o kojem je gore učinjen spomen. Antiohijskom je pak Crkvom upravljao Aleksandar, čiji se pobožan način života lijepo slagao s biskupstvom.” Zatim je iz gore navedenoga pisma pape Inocenta makedonskomu biskupu Maksimijanu, napisanoga nakon što je ondje održana pokrajinska sinoda godine Kristove 414., očito da sv. Atik nije poslao nikakva pisma ni njemu ni sinodi, te da mu je stoga bilo uskraćeno zajedništvo: što se dogodilo dvije godine poslije nego što se smatra da je ime sv. Ivana bilo upisano u svete ploče. Nadalje, da je biskup Aleksandar poživio do godine Kristove 420., najsigurnije se dokazuje iz Teodoretova djela Philotheus, odnosno 9. knjige djela De vitis Patrum, pogl. 12: sv. Zenon (kojega ćemo, opisanoga u tom poglavlju, slaviti 10. veljače), započevši anahoretski život od smrti Valensa (koja se dogodila za konzulata samoga Valensa po šesti put i Valentinijana po drugi put, kako bilježi Idacije u konzulskim popisima, to jest godine Kristove 378., 9. kolovoza), ustrajao je u njemu četrdeset godina; kad ga je kao starca doduše, ali još prilično snažnih sila, kako rukom nosi vrč, upoznao sam Teodoret, koji je tada u Antiohiji čitao svete knjige Božjemu narodu, sam još mladić kojemu je tek izbijala rijetka brada, kako svjedoči o sebi. Sasvim se jasno zaključuje da je to bila godina Kristova 418. Nakon što je zatim prošlo neko vrijeme (neizvjesno koliko), Zenon, pogođen lošim zdravljem, predao je novac koji je imao biskupu Aleksandru da ga razdijeli siromasima, i poživjevši još jednu godinu, preminuo je iz života, a pretpostavlja se da ga je Aleksandar nadživio kao izvršitelj oporuke. Sv. Zenon je možda 10. veljače godine Kristove 420. uzet iz života, a iste ga je tekuće godine slijedio Aleksandar, te je tako Teodot postao antiohijski biskup sljedeće godine; u njoj je sv. Atik, upisavši ime sv. Krizostoma u svete ploče, mogao pisati sv. Ćirilu. Stoga Nicefor u knj. 14, pogl. 28 piše da je sv. Ćiril robovao unaprijed stvorenom mišljenju protiv sv. Krizostoma, koje je odavno bio stvorio slijedeći svoga strica Teofila. Time se daje naslutiti da je proteklo više godina od biskupstva sv. Ćirila do vremena kada je ta poteškoća uklonjena.
34 Još će očitije to izići na vidjelo iz pisma sv. Atika sv. Ćirilu, tako da je čudno što Baronije zbog toga ubrzava Aleksandrovu smrt i osuđuje za zabludu one koji pišu da je Aleksandar poživio do Bonifacijeva vremena. Teodoret zasigurno u 3. (5.) knjizi djela Historia Ecclesiastica, pogl. 37 i Nicefor u knj. 14, pogl. 30 o nasljedstvu obiju stolica, rimske i antiohijske, pišu ovako: „Rimskoga je biskupa Inocenta naslijedio Bonifacije, Bonifacija Zosim (obrnutim redom, jer je Zosim prethodio Bonifaciju), Zosima Celestin. U Antiohiji je pak nakon smrti sv. Aleksandra Teodot, poput bisera uzdržljivosti, zadobio poglavarstvo Crkve”, itd. To mjesto, navedeno radi njegove pohvale, čini se da plete popis rimskih papa kako bi naznačilo Teodotovo nasljedstvo. Drugi Nicefor u popisu antiohijskih biskupa Teodotu (da bi se i iz njegova boravka u biskupstvu izvukao vremenski račun) pripisuje samo četiri godine. Baronije određuje da je umro godine Kristove 427., a ipak želi da je prije toga sa Sisinijem, carigradskim biskupom, sudjelovao na nekoj sinodi protiv mesalijanaca; tvrdi da je mjesto nepoznato. Petavius u 13. knjizi djela De doctrina temporum piše da je sinoda održana u Sidi u Pamfiliji. Ali Focije, koji je jedini spominje u 52. odjeljku (Tmemate), jasno pokazuje da je održana u Carigradu, kamo kaže da je Teodot bio pozvan s ostalim biskupima radi posvećenja Sisinija. To je posvećenje obavljeno za konzulata Teodozija po trinaesti put i Valentinijana po drugi put, to jest godine Kristove 426., dan prije kalenda ožujka (28. veljače): tako Marcelin i Sokrat. Da bi doživio tu godinu i bio biskup samo četiri godine, nije mogao naslijediti Aleksandra prije godine 422.: stoga je tek te godine Atik, upisavši ime sv. Krizostoma u diptihe, uputio sv. Ćirilu sljedeće pismo, koje ćemo zajedno s drugim o istom predmetu đakonima Petru i Edeziju umetnuti ovdje iz Nicefora, knj. 14, pogl. 26.
✠