Thosanum ili Dustanum bio je nekoć slavan samostan cistercitskoga reda na području Bruggea u Flandriji, kojim je kao prvi opat upravljao Hacket, nekoć dekan sv. Donacijana, a potom monah u Les Dunesu. U taj se samostan sklonio Torfim, biskup Hamara, prognan iz domovine, i ondje presveto završio život. O njemu Molanus u Natalibus Sanctorum Belgii piše ovo:
2 U Bruggeu, preminuće biskupa Torfima u samostanu Thosanum, koji se flamanski zove Doest, gdje na uzdignutu sarkofagu ima ovaj natpis, premda jednostavna stila: Ovdje leži gospodin Torfim iz Kraljevine Norveške, biskup grada Hamara, koji je za pravo Crkve bio prognan iz svoje zemlje i doživio brodolom na moru, te je napokon došavši ovamo siromašan i iscrpljen, bolujući trideset tjedana, primljen na konak i milosrdno uzdržavan iz ljubavi prema Kristu, počinuo svetim svršetkom godine Gospodnje 1284., 8. siječnja. Duša njegova itd. U božanskom se časoslovu o njemu ne čini nikakav spomen. Ipak, prije otprilike sedamdeset godina, kad je opat htio izravnati njegov grob s ostalom razinom poda, kaže se da je iz dodirnutoga lijesa najugodniji miris ispunio hram. Nakon toga događaja odustalo se od započetoga posla. Gotovo isto donosi Vilim Gazæus u Historia Ecclesiastica Belgii, koji ga naziva svecem.
3 Krizostom Henriquez u Fasciculo Sanctorum ordinis Cisterciensis, 2. knj., dist. 10, 5. pogl., piše o njemu nešto opširnije: Na području Bruggea, bl. Torfim, biskup. On je, rodom Danac, od same mladosti blistao velikim glasom svetosti te je, vojujući Svevišnjemu u svetom redu cistercita, zračio čudesnim sjajem kreposti. Kad se miris njegova dobra primjera raširio na sve strane, da tolika svjetiljka ne bi ostala skrivena pod posudom redovničke klauzure, uzdignut je na biskupsku čast i postavljen za predstojnika i pastira Crkve u Hamaru. A kad je, raspaljen revnošću za Gospodina i ne bojeći se nikakve moći knezova, branio crkvena prava protiv prekršitelja i preziratelja svete i crkvene slobode, zbog toga je pretrpio mnoge nevolje. Ipak je, uzdrman njima, ustrajao nepokolebljiv. No kad je nadvladala bezbožnost protivnika i kad je sveti muž bio gotovo shrvan tolikim naporima, ostavivši radi Krista vlastitu stolicu i rodbinu, doplovio je u Flandriju te je u cistercitskom samostanu Dustanum, nekoć sagrađenu nedaleko od grada Bruggea, a danas posve srušenu, ljubazno primljen i ondje neko vrijeme presveto živio. Napokon je s velikim glasom kreposti preminuo iz ovoga života godine Gospodnje 1284. Tijekom vremena pak neki opat istoga mjesta, potaknut svetošću tako velikoga muža, odluči otvoriti njegove časne moći. Kad su pak počeli pomicati sarkofag, božanskim im je zahvatom to bilo zabranjeno. Iz groba presvetoga biskupa potekao je miris božanske slatkoće koji se raširio po cijelom hramu i sve ispunio divljenjem, a ondje je tijelo časnoga oca počivalo već stotinu godina. Zatim dodaje natpis koji smo već prenijeli iz Molanusa.
4 Spominje ga isti Krizostom sa znamenitom pohvalom u Menologio Cisterciensi pod 8. siječnja, a u bilješkama dodaje da se ono otvaranje groba, koje i sam u Fasciculo i Molanus u Natalibus spominju, dogodilo godine 1345., ali tada njegove moći ondje još nisu ležale 100 godina. Nama se Molanusovo pripovijedanje čini mnogo vjerojatnijim. Ferrari u općem katalogu svetaca piše: U Norveškoj sv. Torfima, biskupa hamarskoga. Hamar je pak nekoć bio biskupski grad u Norveškoj pod nadbiskupom Nidarosa. Danas se kaže da je podložan skrbi biskupa Osla. Torfima spominje i Martyrologium Gallo-belgicum te ga naziva svecem; Hugo Ménard naziva ga blaženim, ali u njemu valja ispraviti tiskarsku pogrešku gdje se kaže da počiva na području Bourgesa umjesto Bruggea. Andrija Saussay u Martyrol. Gallicano kaže: Istoga je dana otišao k Kristu blažene uspomene Torfim, biskup Hamara u Kraljevini Norveškoj, koji je, jer se svećeničkom revnošću suprotstavljao kršiteljima crkvene slobode, protjeran sa svoje stolice došao u Brugge u Flandriji u samostan Dustanum cistercitskoga reda, čiji je pitomac bio od djetinjstva: ondje je, pošto je kao gost boravio 30 tjedana, pozvan bolešću na počinak, počinuo sretnim svršetkom. Iz njegova groba, otvorenoga stotinu godina nakon smrti, potekao je miris božanske slatkoće čijim je miomirisom bio ispunjen cijeli hram. Antun Sanderus u Hagiologio Flandriæ naziva ga Torfinom.
✠