§ I. Postanak Kongregacije sv. Jurja u Algi.
U veoma mnogim, i to znamenitim, gradovima Italije i Portugala cvate red svjetovnih kanonika, koji Talijani nazivaju sv. Jurja u Algi, a Portugalci sv. Ivana Evanđelista; ukrašen je nebrojenim povlasticama vrhovnih svećenika, a bl. Lovro Justiniani toliko ga je proširio da se može smatrati njegovim ocem i utemeljiteljem. Klement VIII. godine Kristove 1602. u svojoj konstituciji koja počinje riječima Quæ ad Religiosorum, kako bi uklonio zloporabu uvedenu u pogledu odjeće protivnu drevnoj ustanovi, nalaže da redovnici moraju svugdje i u svako doba nositi togu modre boje, nazvanu palanda, prema konstitucijama iste kongregacije i po uzoru na onu koju je nosio bl. Lovro Justiniani, utemeljitelj iste kongregacije. Utemeljiteljem te kongregacije nazivaju ga također isti Klement VIII. i Pavao V., čije breve navodi Danijel Rosa u knjizi naslovljenoj Summorum sanctissimorumque Pontificum, illustrium virorum, piorumque Patrum, de B. Laurentii Justiniani Venetiarum Patriarchae vita, sanctitate, ac miraculis, testimoniorum centuria, tiskanoj u Veneciji 1614. Budući da se o tom utemeljenju ništa ne prenosi u njegovu životopisu, ovdje valja ukratko iznijeti nekoliko pojedinosti.
2 Alga, kod drugih Alega, otočić je udaljen dvije tisuće koraka od Venecije prema zapadu, nedaleko od talijanskoga kopna. Onamo se bl. Lovro godine Kristove 1400., u 19. godini života, kako stoji niže u životopisu pod br. 9, uputio k svomu ujaku Marinu u zajednicu zbornih kanonika koji se nazivaju sv. Jurja u Algi; u to je vrijeme crkva sv. Jurja još bila samostan augustinskoga reda, koji su ovlašću Bonifacija IX. godine Kristove 1404. prior Ljudevit Barbo i dvojica braće laika, Honorat Mlečanin i Ljudevit Firentinac, koji su tada ondje boravili kao jedini i tiho zavjetovani redovnici, predali u ruke Anđela, biskupa Kissamosa, komu je to Bonifacije IX. bio povjerio. On je, zrelo raspravivši stvar, uz pristanak priora samostana u njemu osnovao zbornu crkvu svjetovnih kanonika i klerika koji žive u zajednici, a koji su se tada koristili gostoprimstvom istoga priora. Vođa pak i začetnik te stege bio im je Antun Correr, za kojega Pavao Morigia u 1. knjizi Historiæ Religionum, 43. poglavlju, prema prastarom kodeksu samostana jezuata u Veneciji, a po njemu i drugi, piše da je prije bio regularni klerik reda jezuata. Pomoćnik mu je i suradnik u sjajnom pothvatu bio Gabrijel Condulmer. Silvestar Maurolico u 5. knjizi Oceani historialis Religionum piše da je ova kongregacija najprije započela u kući Antuna Correra, a zatim se povećala u biskupskoj palači Anđela Correra, tadašnjega venecijanskoga biskupa: odakle su, kad su odlučili preseliti se u samostan sv. Nikole na Lidu, na poziv priora Ljudevita prešli u samostan sv. Jurja u Algi. Ondje su tada bili nazočni, već prije primljeni u zajedništvo istoga života, svećenici Stjepan Morosini, Franjo Barbo Mlečanin, Matej de Strada iz Pavije, Roman de Roduillo iz Milana, Luka Filipov iz Este; đakoni Marin Quirini, ujak bl. Lovre, Mihael Condulmer, bl. Lovro Justiniani, Ivan de Pizzinardis, Šimun de Persicis iz Cremone, Jeronim de Mussis iz Pavije; podđakoni Augustin de Gastaldis iz Pavije, Anđeo Serdonati iz Culcitrana, Marko Condulmer i Dominik Morosini Mlečanin. Na njih su prenesena sva prava spomenute crkve, dodijeljen im je njezin vremeniti posjed te su propisani način izbora generalnoga rektora i ostale konstitucije. Sve je to potom potvrdio Grgur XII. godine Kristove 1407. konstitucijom Illis quæ pro divini, u kojoj se u cijelosti navode odredbe Bonifacija IX. i biskupa Anđela. Ubrzo je pridodan i drugi zborni samostan, naime priorat sv. Augustina, kojemu je kanonski bio sjedinjen priorat sv. Firma i Rustika iz Loniga, reda sv. Benedikta, u biskupiji Vicenzi. To su počeci kongregacije.
3 Za svećenika je bl. Lovro zaređen čim mu je to dopustila dob, te se iz poniznosti počeo nazivati Ivanom, kako bi bio manje poznat svijetu kojega se dušom i djelom posve odrekao, kako tumači Danijel Rosa. Nedugo zatim, kad je odstupio Gabrijel Condulmer, proglašen je priorom samostana sv. Augustina godine Kristove 1406., kako je očito iz apostolskoga pisma Grgura XII. biskupu Verone, koje navodi isti Rosa. Papa Grgur je potom, kao stric Antuna Correra i ujak Gabrijela Condulmera, pozvao k sebi obojicu utemeljitelja ove kongregacije, jer se jedan od drugoga teško odvajao; te je Antuna imenovao svojim komornikom, a Gabrijela klerikom Komore i rizničarom: ubrzo je prvoga postavio na čelo Crkve u Bologni, a drugoga u Sieni. Sijenjani su se neko vrijeme protivili papinoj odredbi tvrdeći da nije dopušteno da stranac kod njih obnaša najvišu crkvenu upravu, ali su se napokon prisiljeni pokorili. Zatim je godine 1408., 11. lipnja, papa obojicu uvrstio u zbor kardinala: Antuna (koji je bio i carigradski patrijarh) s naslovom sv. Krizogona, a Gabrijela s naslovom sv. Klementa. Prvi je poslije bio biskup Porta, Ostije i Velletrija, a drugi napokon papa Eugen IV.; budući da je Grgur naredio da se Gabrijelu, dok je prije obnašao službu rizničara, iz prihoda priorata samostana sv. Augustina godišnje isplaćuje tri stotine zlatnika za uzdržavanje njegove obitelji, on ih je, kad je imenovan kardinalom, trajno prepisao na bl. Lovru i njegove nasljednike godine Kristove 1408., 15. prosinca.
§ II. Generalat bl. Lovre. Samostani reda.
Godine 1413. bl. Lovro je izabran za generalnoga priora Kongregacije sv. Jurja u Algi, i ponovno godine 1421. Odluku o oba izbora donosi Rosa. Tu je službu obnašao tako, i povjerenu mu kongregaciju toliko ukrasio nedužnošću života, izvrsnošću nauka i sjajnim odredbama, da su ga počeli smatrati njezinim prvim utemeljiteljem, premda početak valja zahvaliti Antunu Correru i Gabrijelu Condulmeru: „Ništa drukčije”, kaže Pavao Morigia, „nego što se sv. Bernard štuje kao patrijarh cistercitskoga reda, koji je ipak prije njega započeo pod bl. Robertom.” Dodaje Morigia da su konstitucije koje je propisao bl. Lovro bile prihvaćene uz najveću suglasnost cijeloga reda te odobrene od Eugena IV. i kasnijih papa: njihovim je obdržavanjem kongregacija ubrzo, nakon što se njezin glas nadaleko proširio, porasla novim zbornim samostanima i ispunila se nemalim brojem kanonika rođenih od najvišega roda, znamenitih po učenosti, pobožnosti, dostojanstvu i svakoj kreposti.
5 Danijel Rosa piše da je godine 1613. u svojoj kongregaciji (kojoj je tada sam bio na čelu kao generalni rektor) nabrojio trinaest zbornih samostana koji polažu zavjete prema propisu Pija V. iz godine 1569. pod pravilom sv. Augustina. Tri su od njih u Papinskoj Državi: u Rimu sv. Spasitelja de Lauro, u Riminiju sv. Julijana i u Bologni sv. Grgura. Ostalih je deset u Mletačkoj Republici: sv. Jurja u Algi izvan Venecije, od kojega potječe početak i ime ostalih; sv. Marije od Vrta u gradu Veneciji; u Padovi sv. Marije in Vanzo i sv. Jakova u Monseliceu iste biskupije; u Vicenzi sv. Roka i sv. Augustina izvan grada te sv. Firma i Rustika u Lonigu iste biskupije; u Veroni sv. Jurja in Braida i sv. Anđela na brijegu; u Bresciji sv. Petra. Druga kongregacija istoga ustanovljenja u Portu-
galu, nazvana sv. Ivana Evanđelista, ima vlastitoga generalnoga rektora, koji je godine 1593. bio Mihael od Duha Svetoga, pod kojim je bilo ovih osam samostana te kongregacije: sv. Ivana Evanđelista izvan zidina grada Lisabona, uz obalu rijeke Tajo; sv. Spasitelja de Villar de Frades u biskupiji Bragi; sv. Eligija u Lisabonu u kraljevskoj tvrđavi, na povišenijem mjestu grada; sv. Marije od Utjehe u gradu Portu; sv. Ivana Evanđelista u Évori; sv. Marije od Uznesenja u gradiću Arraiolosu u biskupiji Évori; sv. Jurja de Raciano izvan zidina grada Lamega te (koji se tada gradio) u gradiću Feiri u biskupiji Portu. Jedan je teološki kolegij u Coimbri. Također su dvije bolnice, jedna u Coimbri, a druga u gradiću Caldas da Rainha. Silvestar Maurolico u Oceano historiali Religionum kaže da u Portugalu ima četrnaest samostana ovoga reda, a na Siciliji veoma mnogo, među kojima je najistaknutiji sv. Jakova della Mezzara u Palermu. Ima i nekoliko drugih kuća istoga reda kod Ligura i Insubra. No oni koji upravljaju kongregacijom promišljeno paze da broj previše ne naraste, smatrajući da se u velikom mnoštvu kuća i ljudi lakše može dogoditi da postupno popusti nešto od strogosti prvotne stege.
§ III. Venecijanski patrijarhat.
Bl. Lovro slavi se znamenitim naslovom prvoga venecijanskoga patrijarha. Jer osim ona četiri drevna i glavna patrijarha, aleksandrijskoga, antiohijskoga, carigradskoga i jeruzalemskoga, postoje i drugi niži patrijarsi, koji danas zadržavaju naziv patrijarha bilo po povlastici ili ustanovljenju rimskoga prvosvećenika, bilo po drevnoj predaji. U taj broj spada i akvilejski patrijarh, nekoć metropolit Istre i Venecije. Pavao Đakon spominje akvilejskoga patrijarha Pavla u 2. knjizi, 10. pogl., a Miraeus u 1. knjizi Notitiæ Episcopat; 14. pogl. Već prije dolaska Langobarda u Italiju, po običaju Grka i istočnjaka, njegovi su ga nazivali patrijarhom, kako uči Augustin Barbosa u 1. knjizi Juris Ecclesiastici universi, 6. pogl., br. 41, te u djelu De officio et dignitate Episcopi, naslov 3, 8. pogl., br. 3. Kad je hunski kralj Atila, ili zasigurno langobardski kralj Alboin više od cijeloga stoljeća poslije, osvojio Akvileju, akvilejski je biskup pobjegao na otok Grado, te je od jedne stolice poslije nastala dvostruka. U Atilino doba doista još nisu prisvajali patrijarhalni naslov: počeli su to malo prije dolaska Langobarda, kad je na Grado ili tada prvi put ili po primjeru predaka pobjegao Pavao ili Paulin i ondje preminuo. Grado je zatim nazvan Novom Akvilejom, kako prema drugima svjedoči Leandro Alberti u Forojulii. Poslije, kad je obnovljena stolica u Akvileji, predstojnik obiju Crkava počeo se nazivati patrijarhom. No kako zbog ratnih meteža tako i zbog raskola onih koji su to pokretali povodom onih glasovitih Triju poglavlja, kao što ćemo drugdje pokazati, dogodilo se da se u početku sve obavljalo možda manje zakonito, bez ovlasti Apostolske Stolice; ipak su najrazboritiji pape poslije radi mira odredili da to ostane valjano ili da se barem ne ruši. Jer i Grado je Novom Akvilejom, koja će se trajno smatrati metropolom cijele Venecije i Istre, i gradskoga biskupa patrijarhom Nove Akvileje nazvao, premda pet stoljeća poslije, papa Lav IX. u 2. pismu. Onofrije u Chronico Ecclesiastico kao prvoga gradskoga patrijarha spominje Kandidijana godine 611.
7 U to vrijeme Mlečani još nisu imali vlastitoga biskupa: oko godine Kristove 777. prvoga im je dao papa Hadrijan, o kojemu Bernard Justiniani u 12. knjizi Venetæ historiæ piše ovako: Sazvavši dakle sinodu svega klera i puka, uz nazočnost dužda i patrijarha (gradskoga), za prvoga je biskupa izabran Obelijat (kod drugih Obelalt Marin), sin Eneagra, tribuna iz Malamocca. Biskupska je pak stolica uspostavljena na otoku Castellu, koji se nazivao Olivolo, odakle je biskupu uvijek ostao naziv kastelanski. Urso Particiaco (ili Participazio), koji je taj biskupat držao kao treći po redu, podigao je crkvu koja i sada postoji, dostojnu grada i biskupa, te ju je posvetio preblaženomu apostolu Petru. On se kod Leandra Albertija i drugih naziva Urso Badoer i ubraja se kao IV. biskup, postavljen godine 841. Napokon je kao LIV. kastelanski ili olivolski biskup na toj stolici postavljen bl. Lovro 5. rujna godine 1423. Njega je, nakon smrti Dominika Michiela, posljednjega gradskoga patrijarha, vrhovni svećenik Nikola V., prenijevši dostojanstvo gradske Crkve u grad Veneciju, uzvisio patrijarhalnim naslovom te je, ukinuvši oba naslova, i gradski i kastelanski, postavio prvoga venecijanskoga patrijarha godine 1451., 8. listopada. Sve biskupe ovih triju stolica, akvilejske, gradske i venecijanske, navodi Klaudije Robert u 2. dijelu Append. ad Galliam Christianam. U konstitucijama kanonika sv. Jurja u Algi, navedenima kod Danijela Rose, kaže se da se u patrijarhatu isticao tolikom pobožnošću, učenošću i svetošću da je po miomirisu presvetoga muža u Mlečana tijekom mnogih godina bio običaj iz iste zajednice birati sebi biskupe.
§ IV. Pisci životopisa bl. Lovre.
Blaženoga Lovru, koji je preminuo godine Kristove 1455., 8. siječnja, naslijedio je iz iste Kongregacije sv. Jurja u Algi Mafej Contarini; za njegova je vremena, ili zasigurno za njegovih prvih nasljednika, životopis svoga strica bl. Lovre napisao Bernard Justiniani, koji je godine 1471. bio poslanik Mletačke Republike kod pape Siksta IV. On je također napisao životopis sv. Marka Evanđelista i spis o prijenosu njegova tijela u Veneciju, zatim povijest o postanku Venecije, koju smo prije naveli, i to, prema sudu Jovija u Elogiis doctorum virorum, otmjeno. O njemu se mogu pogledati Filip Jakov iz Bergama u Supplem. Chron. pod godinom 1471., Trithemius u Catalogo scriptorum, Vossius u 3. knjizi De historicis Latinis, Danijel Rosa u navedenoj Centuria te venecijanski klerik Antun Stella, koji je napisao njegov životopis, naveden kod istoga Rose.
9 Taj je životopis bl. Lovre, nakon što je Siksto IV. godine 1474. naredio da se provede postupak njegove kanonizacije, tiskan u Veneciji 10. svibnja godine 1475., a nedugo zatim i na talijanskom jeziku od kamaldolenca Nikole Manerbija: ta izdanja nismo vidjeli. Vidjeli smo pak oba izdana od Danijela Rose u Centuria testimoniorum; također je taj životopis stavljen na početak sabranih djela bl. Lovre tiskanih u foliju u Baselu u tiskari Froben godine Kristove 1560., u Veneciji kod Bartolomeja de Albertisa godine 1606., u Kölnu tiskom Quentela godine 1616., te napokon u Lyonu kod Chevaliera godine 1628.; uvršten je također u Vitis Sanctorum, 1. sv., pod ovim danom od Lovre Surija, a prenio ga je i Abraham Bzovius u 17. sv. Annalium Ecclesiasticorum: iz kojih ga, pomno sravnivši tekstove, ovdje donosimo. Isti su životopis, ali sažet, izdali Franjo Haræus, Zaharija Lippelous i Petar Ribadeneira u Flore Sanctorum, prevedenom sa španjolskoga na gotovo sve europske jezike; na talijanskom, osim navedenih Manerbija, Pavla Morigije i Silvestra Maurolica, isusovac Ivan Petar Maffei u knjizi životopisa sedamnaestorice slavnih Kristovih ispovjedalaca te Gabrijel Fiamma u prvoj knjizi o životopisima svetaca koje je popratio bilješkama. Kraći, ali ne neotmjeni sažeci životopisa nalaze se u Catalogo Sanct. Italiæ Filipa Ferrarija, u Fastis Marianis posvećenima bavarskomu vojvodi te u časoslovu istoga bl. Lovre, koji se po dopuštenju Klementa VIII. moli u spomenutim kongregacijama sv. Jurja u Algi diljem Italije i sv. Ivana Evanđelista diljem Portugala ovoga 8. siječnja i sljedećih dana; u njemu se o njemu čita ova zborna molitva: Podaj, molimo, svemogući Bože, da se primjerima i naukom bl. Lovre, tvoga ispovjedaoca i biskupa, čijim se zaslugama radujemo, poučavamo, po Gospodinu. Taj je časoslov Pavao V., podijelivši tri godine oprosta, dopustio da ga oni mole svakoga četvrtka koji nije zapriječen drugim blagdanom.
10 Uspomenu istoga bl. Lovre slave veoma mnogi pisci posvuda, koji su od toga doba bilo rasvijetlili crkvenu povijest, Italiju i Mletačku Republiku, bilo u izdavanje asketskih rasprava utkali njegov sjajan nauk i iz njega crpili nekakav tajanstven duh. Danijel Rosa nabraja ih na stotine. Izostavivši ih, donijet ćemo samo nekoliko novijih čudesa koja je isti opisao na kraju djela te bulu Klementa VII. kojom ga je uvrstio u broj blaženika godine 1524., od kojega je vremena njegovo ime upisano u gotovo sve martirologije. Molanus u Addit. ad Usuard. piše: Istoga dana bl. Lovre Justinianija. Gotovo isto donose Galesini, Ferrari i Martyrologium Germanicum. Marko Antun Coccius Sabellicus, koji je doživio vremena bl. Lovre, već je davno napisao u 9. eneadi Chronicis universalis, 9. knj., da ga potomstvo ubraja među blaženike, a u 10. eneadi, 2. knj., da se zbog svetosti života i nekih čudesa koja su se oko njega dogodila na smrti ubraja u broj blaženika. Rafael Volaterranus u 21. knjizi Anthropologiæ prenosi da je nekoliko čestitih muževa za vrijeme Grgura XII. prihvatilo način života regularnih kanonika sv. Jurja u Algi u Veneciji, čiji je prvak bio patricij Lovro Justiniani, ubrojen među blaženike, koji je sebe i svu svoju očevinu posvetio tomu mjestu. Na isti način, premda još nije javnom crkvenom svečanošću uvršten u popis svetaca, naslov sveca ipak mu pridaju veoma mnogi najugledniji pisci, Gilbert Genebrard, Ivan Garetius, Petar Kanizije, Petar Busæus, Ljudevit de Ponte, Zaharija Lippelous, Filip Ferrari i drugi, a ponajviše Klement VIII. u apostolskom brevu kojim podjeljuje potpuni oprost vjernicima kršćanima koji, ispovjeđeni i pričešćeni, pohode bilo koje crkve spomenute kongregacije na blagdan svetoga (kako ga naziva) Lovre Justinianija, itd. Treba pogledati Rosu.
Odavno nazivan blaženim i svetim.
12 Kad je u Palermu na Siciliji godine 1625. harala strašna kuga, javno je zazvana zaštita bl. Lovre, uz zavjet koji su položili gradski poglavari da će ga ubuduće smatrati zaštitnikom svoga grada, da će svake godine 8. siječnja pobožno pohađati oltar njemu podignut u crkvi sv. Jakova de Mazara Kongregacije sv. Jurja u Algi te mu prinositi pobožan dar. Potom su od Svete kongregacije obreda ishodili odluku koja slijedi: Odluka Svete kongregacije obreda o dopuštenju dodijeljenom gradu Palermu da slavi časoslov bl. Lovre Justinianija iz Kongregacije svjetovnih kanonika sv. Jurja u Algi, u Kraljevini Siciliji svjetovnih kanonika sv. Jakova la Mazara, zaštitnika istoga grada Palerma, na blagdan spomenutoga blaženika 8. siječnja. Budući da je grad Palermo proteklih godina bio pritisnut teškom kugom, radi odvraćanja Božjega gnjeva izabrao je za zaštitnika bl. Lovru Justinianija, nekoć venecijanskoga patrijarha: pošto je danas isprava o tom izboru predočena Svetoj kongregaciji obreda, Senat Palerma zatražio je da se potvrdi i dopusti časoslov o spomenutom blaženiku; i Sveta kongregacija obreda dopustila je to za grad Palermo, prema rubrikama, dana 26. veljače 1628.
Ivan Krstitelj kard. Deti.
13 Isti je grad ispod lika bl. Lovre postavio ovaj natpis:
BLAŽENOMU LOVRI JUSTINIJANIJU, PRESLAVNOMU UTEMELJITELJU NEBESKE OBITELJI KANONIKA, VELIKOMU STUPU SVIJETA, PALERMITANSKA POBOŽNOST, ODANA ZASLUGAMA TOLIKOGA BISKUPA, UVRŠTENOMU MEĐU ZAŠTITNIKE GRADA, RADO PRISTAJE DA SE UBROJI U STUP, SMATRAJUĆI SE SRETNOM ZBOG NJEGOVA IMENA.
AUTOR BERNARD JUSTINIJANI.
Predgovor kartuzijancima.
Premda ne sumnjam, časni oci, da ćete patrijarhu Lovru, kao što ste to činili dok je živio, i sada pošto je preminuo dočekati sa svakom službom pobožnosti; ipak sam smatrao da će njegov dolazak biti ugodniji ako upoznate način na koji vam dolazi ovaj najslađi i najdraži gost. Budući da sam ga naime od nježnih godina ljubio više nego i vlastita oca, te sam, tugujući zbog njegova odlaska, žudio za kakvom utjehom, želio sam (kako je običaj onih koji ljube) neku njegovu sliku, ne doduše od Lisipovih ili Apelovih ruku, nego takvu koja bi radije izrazila njegove običaje, djela i riječi; a one se ne bi mogle vjerno i savršeno prikazati osim živom slikom pisane riječi (da tako kažem). Stoga sam samo to želio, samo za tim čeznuo: da njegove jedinstvene i nebeske kreposti, po zasluzi nimalo manje od kreposti bilo kojega od starih biskupa, budu proslavljene spisima nekoga izvrsnog uma. Kad sam o tome češće razmišljao u sebi, a često i s ovim vašim časnim ocima koji su kod nas, i osobito s mužem anđeoskoga duha Franjom iz Trevisa, predstojnikom vašega samostana, nastalo je među nama neko nadmetanje puno uslužnosti i pobožnosti: jer sam ja molio njega, a on naprotiv mene, da napišem nešto o životu našega biskupa; govorio sam da on ima ugled, da ima učenost, da je mnoge godine drugovao s Lovrom, mnogo vidio, mnogo spoznao, da mu je bio vezan jedinstvenom ljubavlju i poštovanjem. Osim toga govorio sam da se bojim kako bi, ako ja budem pisao, krvno srodstvo možda naškodilo Lovrinoj stvari i (kao što na sudu biva) svjedočanstvo nećaka u parnici strica smatralo bi se sumnjivijim.
2 Ali on je mene još upornije nagovarao tim istim razlozima, i sposobnosti i prisnosti i ljubavi: te mi je (kako je izvanredne učenosti i životnoga iskustva) zapovjedio da pogledam sv. Ambrozija, koji je pohvale svoga brata Satira obuhvatio u dvjema knjigama; da pogledam sv. Bernarda, koji je svome bratu Gerardu, među ostalim najuzvišenijim propovijedima na Pjesmu nad pjesmama, umetnuo istaknuto mjesto s njegovim pohvalama. Nije spominjao samo latinske pisce, nego i grčke. Jer su i sv. Krizostom život i pohvale roditelja, i Bazilije sestre, kao što je naš sveti Aurelije (Augustin) majke sv. Monike, opisali. „Zar” (govorio je osim toga), „ako svakodnevno gledaš strance i ljude tuđega roda kako hrle na njegov grob i donose ili kipove, ili cvijeće, ili svijeće kao svjedočanstvo štovanja, što napokon treba da učiniš ti, krvnim srodstvom nećak, pobožnošću sin, obvezan tolikim njegovim dobročinstvima? Zasigurno sam te čuo kad si govorio da ti je on često u velikim poslovima bio nazočan svojom božanskom pomoću, kao što ti je i sam obećao kad je odlazio iz života. Zar stoga na njegovu čast i slavu (ako ne želiš biti i smatrati se najnezahvalnijim) ne trebaš pridonijeti sve što je u tebi od sposobnosti i dara, ili napokon truda i marljivosti?” Kad je dakle on to govorio, ne manje razborito nego prijateljski, doista me podsjetio da se upravo to u praksi događalo gotovo kroz sva stoljeća. Jer izostavljam one drevne pogane, poput Katona, Cezara, Tukidida i Ksenofonta, od kojih su ovi grčkim, a oni latinskim spisima proslavili svoja djela: toliko nisu oklijevali pisati ne samo o prijateljima ili rođacima, nego i o sebi samima. Govorit ću o našima. Zasigurno su ovi sveti muževi: Atanazije o Antunu, Sever o Martinu, Bernard o Malahiji, Grgur o Baziliju, Krizostom o Grguru napisali životopise, svi ili učenici ili najbliži prijatelji.
3 Stoga sam se već mogao opirati primjerima najvećega ugleda, ali se osobito nisam mogao opirati onom razlogu koji je spomenuo o njegovim dobročinstvima prema meni. Otišao je naime najbolji otac upravo u ono olujno vrijeme kad su mene i moju obitelj na razne načine napadali najuzburkaniji valovi i bure, tako da bi bilo neizbježno da potpuno potonemo (ti znaš, dobri Bože), da nije predobri otac, od mene uvijek zazivan, u tolikim zlima i pogibeljima izmolio tvoju pomoć. Da bi dakle ostala neka dužnost zahvalne duše, koju doista nećak prema stricu nije mogao izostaviti bez grijeha, priklonio sam duh pisanju. Ono pak što ćemo pripovijedati, uistinu možemo reći s Apostolom da nismo samo čuli od najvjernijih svjedoka, nego smo većinu sami vidjeli svojim očima i naše su ruke opipale: osobito zato što se od početka njegove biskupske službe pa sve do posljednjega dana života gotovo nikada nismo odmicali od njegova (kako kažu) boka. A svidjelo mi se posvetiti ovo ponajviše vama, preslavni Kristovi borci. Jer kad kod vas imam pepeo i kosti svoga oca Leonarda, zalog iznimne privrženosti i pobožnosti naše obitelji prema vama, zašto najbolju i najslađu rođenu braću, koja su se ljubila nevjerojatnom ljubavlju, koliko je do mene, ne bih obdario i jednakim zajedništvom? Dolazi vam dakle otac Lovro, i životom svet, i naukom poučen, i čudesima blistav: ne vidim što bi se tim uresima uopće moglo dodati. Sve je to pak uzvišeno i još uvijek živi pred očima sviju, iz čega možete crpsti i užitak u čitanju i plod u nasljedovanju.
Od kojega roda i od kojih je roditelja potekao, te kako je kao mladić pošao u redovničku stegu.
Rođen je dakle Lovro u Veneciji, od oca Bernarda Giustinianija i majke Kvirine. O plemenitosti obiju obitelji ne dolikuje ni mnogo govoriti, ni sasvim šutjeti bez nepravde prema njemu. Jer kao što je hvaliti se tim darovima sreće znak ohole lakomislenosti, tako je hrabro ih prezreti, što je Lovro učinio, znak najveće ozbiljnosti. Poznato je dakle, i stoji u starim mletačkim spomenicima, da jeb obitelj Giustiniani potekla od Justinijanovih potomaka: da su tri brata, protjerana iz Carigrada zbog pobune, došla u Italiju i nastanila se u Veneciji. Krepost ove obitelji zablistala je kako u mnogim ratovima, tako ponajviše uc onome koji je vodiod Vitale Michiel, mletački dužd, protive Emanuela, carigradskoga cara, sa sretnijim početkom nego ishodom. Najveličanstvenije brodovlje od stotinu troveslarki i dvadeset lađa mletački je dužd sagradio za stotinu dana i izveo na pučinu: ono je, pošto je zauzelo cijelu obalu Ilirskoga mora, zatim luke Epira i Ahaje, a potom gotovo sve otoke Egejskoga mora, te naposljetku osvojilo i opljačkalo Hij, skrenulo prema otoku koji se sada zove sv.f Panagija i iskrcalo se radi uzimanja vode, gdje je (bilo da je to bila kuga zbog pokvarena zraka, bilo, u što se više vjerovalo, da su neprijatelji otrovali vode) uistinu poharano nevjerojatnomg pošasti. Svi Giustinianiji koji su po dobi mogli nositi oružje ukrcali su se na to brodovlje, kao da ratom ponovno traže pradjedovska sjedišta: ali toliki pothvat dočekao je nesretan svršetak. Jer su svi do jednoga, kako je Bog htio, poginuli ili od mača ili od bolesti. Kod kuće se, osim nekoliko staraca previše klonulih za podizanje potomstva, slučajno dogodilo da je preživio samo jedan mladić, imenom Nikola,h kod monaha sv. Nikole.
5 Dužd Vitale, vukući razbijeno brodovlje, prazno kako od vojnika tako i od veslača, vrati se u domovinu; i budući da je osim drugih javnih nevolja bio i uzrokom gotovo potpunoga istrebljenja one obitelji koja je cijelome gradu bila najdraža, navuče na sebe mržnju naroda. Da bi je pak nekako umirio, odluči tu obitelj ne samo vratiti na svjetlo, nego je i povezati sa sobom krvnim srodstvom. Ishodi od i vrhovnoga svećenika Aleksandra III. da mladiću monahu bude dopušteno razriješiti redovnički zavjet radi obnove potomstva svoga roda: te mu zaruči svoju jedinu kćer, imenom Anu. Sretna je bila ta ženidba. Gospodin ih je obdario sa šestoricom sinova i trima kćerima. Radostan zbog tako uspješna potomstva i zahvaljujući Bogu, Nikola, ne zaboravljajući stari zavjet i redovništvo, vrati se u samostan, sagradivši prethodno kod Ammiane samostan djevica pod imenom sv. Hadrijana, u kojem je i sama supruga Ana započela redovnički život. Oboje su se proslavili mnogim čudesima, a njihove su slike u crkvi sv. Nikole kao svjedočanstvo svetosti ostale sve do našega vremena. A da se to komu slučajno ne bi činilo čudnim, u to je isto vrijeme isti papa Aleksandar Konstanciju, kćer sicilskoga kralja Vilima, i redovnicu i stariju od četrdeset godina, dao za ženu caru Henriku, sinu Fridrika Barbarosse, kako bi podigla potomstvo oca Vilima, koji je Sicilcima bio najdraži.
6 Iz ove je dakle k loze svetosti potekao Lovro. Otac Bernard u mladenačkoj je dobi usred tijeka velikih časti bio istrgnut iz života. Majka Kvirina, i sama iz preslavnoga roda, u dvadeset i četvrtoj godini života izgubivši muža i imajući petero djece, ostatak je života provela u udovištvu, upravljajući svojim domom, da se poslužim riječima Apostola, i odgajajući djecu u strahu Božjem i zapovijedima, ustrajući u molitvama dan i noć: a da ne bi živeći u raskoši bila mrtva, cijeloga je života oko bokova nosila kostrijet i mjedeni lanac, postovima i bdjenjima kroteći cvatuću dob; osobito je pak bila milosrdna i dobrostiva prema siromasima, te je djecu uvijek i riječju i primjerom upućivala na milostinju. Iznimnom Lovrinu uresu pridružio se i spomena vrijedan par rođene braće, l Marko i m Leonardo: nužan spomen na njih dugo me držao u nedoumici bih li ovdje napisao nešto o njihovu životu i običajima; ali budući da se to činilo poslom za veliko djelo, radije sam se sada posvetio samo Lovri. Ipak jedno neću prešutjeti, uz dobrostivo dopuštenje čitatelja: da takva tri brata obdarena tolikom krepošću, svetošću i znanjem svih plemenitih umijeća (koliko barem stoji u pisanim spomenicima) gotovo nijedno stoljeće nikada nije iznjedrilo. Znam zasigurno da me ni ljubav ne vara, niti ja koga varam.
7 Rođen je Lovro pri kraju n onoga najvećega i najpogibeljnijega đenovskoga rata; i rođen je onoga dana kad je zbog znamenite pobjede kod o Chioggie cijeli grad bio ispunjen p zahvalnim ophodima i svakom vrstom veselja. Majka Kvirina običavala je govoriti da je, rađajući u tom veselju, prožeta nekom radošću duše, najprije zahvalila Bogu što plod koji je nosila u tolikim mukama i pogibeljima donosi na svjetlo uz toliku radost grada; a zatim je ponizno molila Boga da jednom bude na strah neprijateljima, a na spas sugrađanima: što smo doista vidjeli da se ostvarilo u milanskom ratu, kako ćemo na svome mjestu reći. Odmah je pak u najranijoj dobi pokazao jedinstvenu otmjenost ponašanja. Ništa nije bilo ljupkije ili ljubaznije od njega: sa starijima je rado boravio, s vršnjacima bio pristupačan, mlađe je grlio. Uostalom, činio se obdarenim izvanrednom veličinom duše, uvijek usmjerenom prema najvišim stvarima. Ništa ga djetinjasto nije veselilo, kao što obično veseli ostale mladiće, nego ga je božanska mudrost vukla k velikim djelima; tako da je jednom majka Kvirina, bojeći se da taj žar duše ne izbije u krivom smjeru i ne prigrli svjetske časti više nego što dolikuje, rekla: „Zašto se, sine moj, ne okaniš te ludosti? Ta oholost zaudara na pakao.” Njoj se Lovro blago nasmiješio kao u šali i rekao: „Ne boj se, majko: još ćeš me vidjeti kao velikoga slugu Božjega.” Ovo dječačko proročanstvo o samome sebi Gospodin je nedugo zatim ispunio.
8 Navršio je devetnaestu godinu života, onu naime dob u kojoj tjelesne primamljivosti običavaju učiniti nesigurnim put ljudskoga života: q Gospodin pak Isus, želeći mu pružiti ruku, ukazao mu se, kako sam spominje u onoj knjižici koja nosi naslov Fasciculus amoris. Donijet ćemo njegove vlastite riječi: „Bio sam sličan vama, tražeći gorućom željom mir u izvanjskim stvarima, i nisam ga nalazio. Napokon mi se ukazala neka djevica sjajnija od sunca, čije ime nisam znao. Pristupivši bliže, ljupka lica i blaga glasa, reče: ‘O ljubljeni mladiću, zašto izlijevaš svoje srce i, idući za mirom, rasipaš se na mnoge stvari? Ono što tražiš kod mene je: ono za čim žudiš obećavam ti, ako me samo budeš htio imati za zaručnicu.’ Kad sam pak silno zaželio doznati njezino ime, rod i dostojanstvo, reče da je ona Mudrost Božja, koja je radi obnove ljudi uzela ljudski lik. Pristadoh stoga, a ona, davši mi poljubac mira, radosna ode.”
9 Potresen dakle tim viđenjem, povjerio je stvar r Marinu, bratiću majke Kvirine, koji je bio presvet kako životom tako i naukom. Premda je ovaj naslućivao nešto veliko i shvaćao da je gorljivi mladić spreman na svaki oblik najuzvišenijega života, ipak je radije htio duboko proniknuti u njegovu dušu i iskušati slabost tijela: na odjeći nije ništa promijenio, da grublja odjeća ne bi odala nakanu duše; ali majci koja ga je silno ljubila to nije moglo ostati skriveno: kad je ona, uz ostale sumnje, zatekla sina kako po krevetu prostire neka gruba drva i na tim drvima leži, bojeći se (kako je narav majki nježnija) da sin ne shvaća dovoljno teškoće redovništva, odlučila je iskušati njegovu nakanu i pripremiti ženidbu. I doista se nudila djevojka, izvrsna ljepotom, plemenitošću i velikim bogatstvom, koju sam ja poznavao kao staricu. Kad je sin to opazio i uvidio da su se braća urotila s majkom, požurio je bijeg i otišao ujaku Marinu u red zbornih kanonika koji se nazivaju sv. Jurja u Algi. Pričao je pak da je na početku svoga obraćenja stavio pred dušu s jedne strane sva dobra sreće: plemenitost, službe, časti, ženu, djecu, novac i naslade svake vrste; a s druge strane postove, bdjenja, vrućinu, studen, služenje: da je zatim sjeo kao sudac među njih i od sebe ovako zatražio račun: „Promisli sada opet i opet, Lovro, što činiš: misliš li da ćeš ovo moći podnijeti, ili ono prezreti?” Tada se obratio Gospodnjem križu: „Ti si, Gospodine, nada moja: ondje si postavio svoje najsigurnije utočište.” Tako ojačan u duši, ostavivši majku i braću, pogazivši k tome bogatstvo, časti i primamljivosti cvatuće mladosti, pošao je u nebesku vojnu. a Pohvale obaju roditelja opisuje Giovanni Battista Egnazio u 4. knjizi, pod naslovom De amore conjugali, i u 3. knjizi, pogl. 4.b Daniel Rosa navodi govor u pohvalu sv. Magna tiskan u Veneciji 1605., u kojem se kaže da su iz ove obitelji Giustiniani, osim ovoga bl. Lovre, potekli bl. Nikola i bl. Pavao.c Ovaj rat opširnije opisuje Marcantonio Coccio Sabellico u 1. dekadi djela Rerum Venetarum, 7. knjiga, Pietro Marcello u životopisima mletačkih duždeva i drugi.d Vitale Michiel, drugi toga imena, 38. dužd, naslijedio je Domenica Morosinija godine Kristove 1156., a ubijen je u pobuni koja je izbila protiv njega u 17. godini svoje vladavine.e Emanuel, ili Manuel Komnen, sin Ivana Komnena, koji se nazivao i Kalojan, vladao je od godine Kristove 1143. do 1180.f Mali otok između otoka Hija i azijskoga kopna. Njega zajedno s Hijem prikazuje Tommaso Porcacchi u 2. knjizi djela Insularum, i naziva ga Panaize. Da je Panagija kod Grka bio pridjevak Bogorodice Djevice, učeno pokazuje Gretser u opaskama uz 3. knjigu Kodina Kuropalata, pogl. 3. Je li njoj bio posvećen ovaj otok? g Drugi čitaju: „pošašću” (Labe).h Sabellico kaže: „Posvećen za svete službe, obavljao je bogoslužje u crkvi sv. Jurja koja je nasuprot trgu, ili kako drugi prenose, na obali kod crkve sv. Nikole.” i Izabran za papu 7. rujna 1159., preminuo 27. kolovoza 1181.. k Rodoslovlje od ovoga Nikole ovako sastavlja Daniel Rosa: Nikola, Ana Michiel.
Marino. Pankracije. Giustiniani. Leonardo. Bernard, prokurator sv. Marka. Petar, prokurator sv. Marka. Bernard, Kvirina. Leonardo. Marko. Bl. Lovro. Bernard, pisac životopisa bl. Lovre.
l Marko je obnašao službu pretora u Bergamu, o kojemu je milanski vojvoda Filip običavao govoriti da mu više muke zadaje vunena haljina Marka Giustinianija nego dvjesta oklopljenih mletačkih konjanika koje je svakodnevno običavao zarobljavati. Tako Egnazio. m O njemu opširnije 6. prosinca uz životopis sv. Nikole biskupa, koji je parafrazirajući sastavio iz grčkih pisaca. O njemu valja čitati Francesca Filelfa, koji ga u knjigama gozbi više puta hvali, Filipa Jakova iz Bergama u 13. knjizi djela Supplementum Chronicorum uz godinu 1427., i Rafaela Volaterrana u 21. knjizi djela Anthropologia. Isti pisci opisuju i drugoga istoga imena, također znamenitoga govornika, kojega Bergomas čini ocem ovoga, a Volaterrano djedom; ali pogrešno, kao što je vidljivo iz priloženoga rodoslovlja. n Ovaj rat pomno opisuje Sabellico u 2. dekadi djela Rerum Venetarum, knjige 3, 6, 7, i Pietro Giustiniani u 3. knjizi djela Historia Veneta. o Pliniju Clodia fossa, danas se pučki naziva Chioggia ili Chioza, udaljena deset milja od grada Venecije, na obali Jadranskoga mora prema jugu. Više će pružiti Pietro Giustiniani, Sabellico na početku 6. navedene knjige i Leandro na kraju opisa Italije. p Da se ovaj trijumf dogodio 1. srpnja, prenosi Egnazio u 4. knjizi, pod naslovom De amore conjugali. Sabellico prenosi da je mletački dužd Andrea Contarini 26. lipnja ponovno zauzeo Chioggiu, te se, uredvivši ondje prilike, vratio u Veneciju, gdje je s golemim veseljem i pljeskom dočekan od svih staleža grada. Bijaše to godina Kristova 1381. q Ovo ukazanje navodi naš Petrus Thyraeus u raspravi De apparitionibus Christi impersonalibus, pogl. 3, gdje nabraja razna takva ukazanja. r Drugi čitaju: „Martinu”.
O žeđi, gladi, bdjenjima i svakom trapljenju tijela: o podnošenju boli pokazanom u svakoj dobi.
Prvu je dakle borbu sebi odredio s tjelesnim primamljivostima: čijim je najkraćim putem smatrao to da im ne popušta ni u čemu mekušnom, nego da vodi rat kao sa smrtnim neprijateljem. Neću ništa govoriti o umjerenosti u hrani, koju nikada nije mjerio sitošću, nego jedva krajnjom nuždom; ništa o podnošenju žeđi, kojom nikada nije viđen tako izmučen da bi ga ili post, ili ručni rad, ili putovanje, ili bolest mogli navesti da zatraži piće: štoviše, ako bi ga braća nudila, govorio bi: „Kako ćemo dakle podnijeti vrućine čistilišta, ako ne možemo podnijeti ovu malu žeđ?” Bdjenja koja su ustanovili oci nije samo tako opsluživao da je na jutarnju dolazio prvi, a odlazio posljednji, nego, premda je običaj mnogih monaha da se nakon jutarnje vrate na počinak dok ne svane sunce, Lovro tijekom cijeloga života nikada nije izišao iz crkve dok se braća ne bi okupila na prvi čas. Za ljute zime nikada nije viđen da prilazi vatri: što je bilo tim čudesnije zbog njegove tjelesne slabosti. Dogodilo se pak da ga je neki otac pozvao k vatri: kad je on odbio, otac mu opipa ruku, a pošto osjeti da je ukočena od studeni, zadivljen reče: „O sine, velik je žar kojim iznutra goriš, kad ne osjećaš ovu studen od koje si se ukočio.” Što reći o tome da nikada nije ušao ni u vrt radi odmora duše, što običava biti jedina a okrepa monaha?
11 Stajao je oslonjen na vlastite noge dok su se pjevale božanske službe, ne naslanjajući se ni desno ni lijevo na sjedala: taj je stav uvijek zadržao pri pjevanju psalama. Čini se to možda manje čudesnim onima koji to nikada ne iskušavaju. Vi pak, plemeniti Kristovi borci, koji se svakodnevno izlažete naporu tih stvari, znam da smatrate kako je to teže učiniti nego reći. U toj je odluci i postojanosti ustrajao sve do duboke starosti, tako da ni u samim bolestima gotovo ni na koji blaži način nije njegovo tijelo. Naime, kad ga je liječnik, dok je bolovao već gotovo kao sedamdesetogodišnjak, nagovarao da u korizmeno vrijeme jede meso, i da bi ga lakše uvjerio, navodio primjer nekoga novijeg sveca koji je zbog ne veće bolesti na dan Gospodnje muke pojeo komad fazana, Lovro najprije upita može li se uzdržati bez opasnosti po život; kad ovaj to nije zanijekao, reče: „Neka svatko bude uvjeren u svoje mišljenje: ali da priznam istinu, silno me vesele primjeri starih svetaca. Vidim pak da su ispovjedaoci trapljenjem tijela, a mučenici prolijevanjem krvi hitali prema nebeskoj domovini.”
12 Stoga, da se vratim na prijašnje godine, kad je odmaklom dobi postao slabiji, prisiljavali su ga oci odlukom kapitula da se umjerenije služi hranom, snom i odjećom. On je to teško podnosio, kao da ga tjeraju na naslade, pa je govorio: „Zapovijedajte kako vam drago, pokorit ću se zapovijedima: ipak želim da znate kako onomu tko je odlučio trpjeti za Krista neće nedostajati načina trpljenja.” Pitao sam onoga oca koji je to pripovijedao što je tim riječima htio reći. Vjerovao je da misli na bičevanja, to jest udarce i rane kojima se običavao još žešće trapiti. Tragovi su se naime i mrlje krvi veoma često pojavljivali. No nije nadvladao samo te zajedničke potrebe naravi, nego je posvuda pokazao čudesno podnošenje boli. Na početku redovništva obolio je od bolesti fistula koje liječnici običavaju nazivati skrofulama. Njima mu je bio ispunjen cijeli vrat. Liječnici su očajavali nad mladićevim ozdravljenjem. Davali su samo jedan lijek: da se konjske strune često provlače poprijeko kroz vrat kako bi se izvukli pokvareni sokovi, a da se zatim rane spale užarenim željezom. Ali bojali su se da neće moći podnijeti bol. A Lovro, uvijek istoga, mirnoga lica, reče: „Što oklijevate, braćo? Neka liječnik reže i pali kako mu drago: zar mi Gospodin neće moći dati jakost, koji ju je dao trojici mladića u užarenoj peći?” Bio je stoga proboden, rezan i paljen. Pri čemu je vrijedno divljenja to što se, osim jednoga jedinog zaziva „Isuse”, poslije nije čulo da bi ispustio ni najmanji jauk. Uostalom, to bi nam bilo nevjerojatno da nismo vlastitim očima vidjeli u njegovoj dubokoj starosti, dok je bio biskup, istu čvrstoću duše; kad mu je grlo veoma oteklo, a splašnjavanje bilo sporo i teško, te se prepobožni otac mučio u duši što zatvoren kod kuće i u sobi ne može služiti svojim ovcama, pod udarcem željeza stajao je potpuno nepomičan, govoreći uplašenom liječniku: „Reži smjelo, jer tvoj nožić neće nadmašiti užarene ploče mučenika.”
O poniznosti i blagosti, o preziranju sramote, o ljubavi prema siromaštvu, o daru molitve i postojanosti.
Toliko o trapljenju tijela, i to tek malo od mnogoga. Priđimo pak duši, gdje se čini da ima više posla. Započet ćemo pak od poniznosti, koju je on sam nazivao kraljicom ostalih kreposti. Ako je bio predstojnik samostana, kao da mu je ta služba bila više na prezir nego na čast, ljubio je najniže poslove, koje nije ni dolično spominjati; nije govorio ni o čemu osim o svojim grijesima, gnušao se onoga što je njegovo, želio je biti prezren i odbačen, uvijek je govorio o poniznosti Gospodina Isusa ili Blažene Djevice. Ali ostavivši te svakodnevne stvari, gledajte, oci, kako je podnosio pogrde. Kad se jednom na kapitulu raspravljalo o poslovima samostana, neki brat priprostije naravi optuži Lovru za ne znam što učinjeno. Lovro pak, premda je razumio čovjekovu narav i mogao lako opravdati ono što mu je predbacio, najprije je zastao kao da ne čuje; napokon je polaganim korakom stupio u sredinu i kleknuvši rekao: „Oprostite, oci: sagriješio sam protiv neba i pred vama; evo, činit ću pokoru koju mi odredite.” Dirnut kajanjem, onaj brat pritrča Lovri i moleći oproštenje pade mu pred noge. Drugi put pak, kad mu je slično nešto lažno predbacivano, Lovro, stisnuvši zubima jezik, ne odgovori ništa; naime, da niti lažnim priznanjem ne bi dao loš primjer, niti poricanjem izazvao prepirku, najrazboritije razlikujući vrijeme govora i vrijeme šutnje.
14 A kako je veličanstveno ukrotio svjetski sjaj i oholost! Ne govorim o tome da je ostavio bogatstvo i časti: jer nije toliko velike kreposti prezreti časti koliko žudjeti za prezirom. Više je naime ne mariti da ti se čini zlo nego ne željeti da ti se čini dobro. Uostalom, ono je znak najviše savršenosti: da želiš da ti se čini zlo. Stoga neću prešutjeti ono što mi je ispripovjedio patrijarh Mafej, koji ga je naslijedio i bio njegov učenik. Kad su naime po običaju izišli prositi kruh, slučajno se dogodilo da su zašli u prometnije dijelove grada. Lovro osjeti da je ovaj uzbuđen zbog posjećenosti mjesta i da želi izbjegavati ljude, pa reče: „Mafeju, zašto se uzbuđuješ? Pođimo postojanim korakom. Ništa naime nismo postigli ako smo riječju ostavili svijet, ako to ne pokažemo i djelom. Pođimo s ovim vrećama kao s križevima, i odnesimo danas slavan trijumf nad svijetom.”
15 A što da kažem o ljubavi prema siromaštvu? Slučajno se dogodilo da je krov samostana izgorio u požaru, gdje su braća bila pohranila svu zalihu hrane za cijelu godinu. Toga je dana Lovro bio odsutan. Kad su mu pak pri dolasku žalosna braća donijela tužnu vijest, Lovro radosna lica reče: „Hajde, sinovi, kakvo nam se zlo dogodilo? Zar nismo zavjetovali siromaštvo? Blagoslovljen Bog, koji čini da ispunimo svoj zavjet; onaj isti koji daje sjeme sijaču pružit će i kruh za jelo: samo nemojmo izgubiti svoje pouzdanje, sinovi, koje, kako kaže Apostol, ima veliku nagradu.”
16 Kako su mu dakle sve primamljivosti i tijela i svijeta postale bezvrijedne, tako mu je jedina želja bila ne izlaziti iz crkve ili ćelije. A u milosti molitve i razmatranja nitko ga nije nadmašio. Kakvo je naime strahopoštovanje obuzimalo dušu kad bi ga ugledao kod oltara! Kakva nepomičnost tijela, kakva sabranost lica, kakve suze! Od jednoga sam brata, njemu osobito bliska, čuo da je, dok je slavio misu u noći Rođenja Gospodnjega, nakon posvećenja Euharistije pao u zanos duha: i kako je to dulje trajalo, pristupi đakon jednom i drugi put. On ostaje nepomičan. Napokon, kad ga je brat povukao za misnicu, kao da se budi iz sna, reče: „Evo nastavljam, brate. Ali što ćemo učiniti s ovim tako lijepim Djetešcem? Kako ćemo ga ostaviti sama i gola na tolikoj hladnoći?”
17 Bio je pak zadivljujuće postojanosti. Otkako je pošao za Bogom, nije ušao u majčinu ili bratsku kuću. Sjećam se, dok sam još bio dječak, da sam ga gledao kako kuca na vrata naše kuće i prosi kruh, ali ne ulazi u kuću niti preko praga vrata, nego stojeći vani čeka kruhove. A majka, teško podnoseći da joj sin opterećen tolikim teretom dulje luta gradom, zapovijedala je slugama da mu vreću napune kruhovima. Lovro je to uvijek odbijao i odlazio zadovoljan s dva kruha, kako bi vršio djelo poniznoga prošenja, a ne kućnoga dobitka. Smatrao je činom pobožnosti prisustvovati majčinu usnuću: i ondje je proveo noć kako bi ispunio zapovijed ljubavi prema majci. Spomena je vrijedno to što je majku, koju je iznimno ljubio, mogao gledati kako umire bez suza: i dok su drugi plakali, on je suhih očiju ispunio posljednju dužnost. Posvuda je bio isti: nikada ga nitko nije mogao vidjeti ni razdraganoga veseljem, ni odviše uzbuđenoga srdžbom, ni raspuštenoga opuštanjem duha. Naposljetku, nije bilo nikakva traga strahu, požudi, boli ili nasladi.
O daru i djelotvornosti riječi, kako je pomagao braći u kušnjama. O duhu proroštva i o njegovu pozivu u biskupsku službu.
Bila je pak njegova postojanost (što se rijetko događa) začinjena istodobno čudesnom uljudnošću i strahopoštovanjem. Govor mu je bio blag, kratak i pun težine: i (kako je pisano) riječ koja je izlazila iz njegovih usta nije se vraćala prazna. Imao je u mladosti osobitoga druga, slavna kako rodom tako i bogatstvom. On je slučajno bio odsutan i vodio je poslove na Istoku kad je Lovro pošao za Gospodinom Isusom. Kad je to doznao, mlad i neupućen u to što je duša nadahnuta božanskim duhom, pođe u samostan s pjevačima i sviračima citre te s nekoliko naoružanih ljudi, uopće ne sumnjajući da će druga namamiti na povratak, a ako se braća možda usprotive, da će se poslužiti silom i oružjem. Pozove Lovru; kad ga je vidio promijenjena ne toliko nošnjom odjeće koliko izrazom lica, držanjem i hodom, zapanji se. Lovro ga ljubazno pozdravi te počne njegovu dušu najprije obrađivati blagim govorom, a zatim ga malo-pomalo od svjetskih stvari voditi k nebeskima. Što da duljim? Potaknuo je mladića, i onaj koji je bio razapeo zamku da uhvati prijatelja nepredviđeno upade u mrežu. Odgovarajući pak Lovri, reče: „Brate, imaš riječi vječnoga života: i budući da je moja nada izjalovljena te te ne mogu izvesti iz ovoga mjesta, ti ćeš mene zasigurno moći izvesti iz ovoga svijeta k sebi: odlučeno je da s tobom živim i s tobom umrem.”
19 Nedostajala mu je sposobnost propovijedanja narodu, jer nije bio dovoljno snažan ni dahom ni prsima: ali ništa nije bilo slađe nego slušati ga dok sjedi među braćom. Tome ste ponajprije vi, časni oci, najbolji svjedoci, jer vas je često običavao posjećivati na vaš poziv. Ondje sam jednom čuo od vaše braće da se, kad su sjeli u sjenu razgranate bukve i kad se on spremao nešto reći, odmah učinilo da se nebo pomutilo oblacima i gromovima s nevjerojatnom tutnjavom. Kad su se pak braća s jedne strane bojala kiše i tuče, a s druge teško podnosila što će biti uskraćena za željenu propovijed, Lovro se počeo smiješiti i rukom davati znak govoreći: „Smirite se, braćo; to su varke sotonine, koji je bio lažac od početka i nije stajao u istini. Zar će moći svezati riječ Božju?” Tek što je dakle započeo govor, gle učini se da se nebo otvorilo, a najvedriji dan pružio je najposlušniju službu pobožnoj želji braće.
20 S ništa manjom brigom osim toga bio je uz braću: tješio je žalosne, njegovao bolesne, pomagao onima koji su se mučili, istraživao pomisli i đavolske zasjede. Jednoga je brata (kako mi je sam ispripovjedio) mučio duh povratka u svijet; i premda ga je Lovro više puta učvrstio, đavao ga nije prestajao poticati. On više nije mogao podnositi kušnju. Otišavši pak k Lovri, reče: „Posustajem, oče, priteci u pomoć. Evo, ako mi ne pomogneš, vraćam se u svijet.” Tada Lovro reče: „Strpi se samo, brate moj, i barem danas nemoj otići. Sutra promisli kako ti bude drago.” Jedna noć provedena u molitvama i suzama tako je otjerala đavla da ga se više nikada nije usudio napasti. Ali ono što slijedi još je čudesnije: što bih se doista ustručavao pripovijedati da nisam čuo od oca časne vjere i ugleda. Kad je nekoga brata pritiskalo slično poticanje i kad se utekao najsigurnijoj Lovrinoj pomoći, uze Lovro grančicu lovora koja je, prokuhana u vodi, bila ostavljena u posudici. Okrenuvši se pak bratu, reče: „Uzmi, brate, i posadi u vrtu: i ako uistinu oživi, budi siguran u svoju ustrajnost.” Otišao je on i posadio, i grančica je ozelenjela: te se, radujući se čudu, prisjetio Aronova štapa i Makarijeve palme.
21 Uostalom, Gospodin ga je obdario duhom proroštva u preobilnoj mjeri: i to je bilo tako slavno i razglašeno da se k njemu hrlilo ne drukčije nego k proročištu. Mogao bih ispričati bezbroj toga, a ponešto ćemo reći mjestimice, gdje stvar bude zahtijevala. U međuvremenu ćemo izabrati jedan primjer od mnogih, najistaknutiji bilo po čovjeku kojemu se dogodio, bilo po mnogostrukoj raznolikosti, bilo po sigurnosti događaja. Znam da ste poznavali Fantina Dandola, preslavnoga rodom, dostojanstvom, životom i učenošću, koji je nedavno bio a padovanski biskup. Dok je on još bio svjetovnjak i zauzimao prvo mjesto u našoj Republici, pristupi prvoga dana korizme da po običaju primi pepeo: kad je primio pepeo i blagoslov, Lovro reče: „Sjeti se, brate, da ćeš sljedeće godine ti drugima dijeliti ovu službu pepela.” Čuvši to, kao svjetovnjak i stariji od pedeset godina, ustao je zadivljen: ipak ondje nije ništa drugo zapitao zbog uzvišenosti mjesta, nego ga je pričekao u klaustru dok je prolazio. Približivši mu se pak, upita što je tim riječima htio reći. Lovro zastade malo nalik na zamišljena čovjeka, a zatim dometnu: „Kažem ti, brate, da pepeo doduše nećeš posipati, ali ćeš sasvim sigurno narodu dijeliti maslinove grančice.” Premda je Fantina obuzelo još veće čuđenje kako bi se to moglo dogoditi, ipak, sluteći da se pod tim riječima krije nešto drugo, ode. Kad gle nedugo zatim, nakon smrtib Martina, za papu bi izabran Mlečanin Eugen. Njemu naš Senat odredi Fantina za poslanika. Eugen ga primi s najvećom čašću i posveti ga u svete redove. Naposljetku ga prije isteka godine pošalje kao apostolskoga legata u Bolognu: kad je onamo stigao i kad je prvoga dana korizme trebalo narodu posipati pepeo, pozovu legata na tu službu. On odbije, jer to nije dopušteno činiti nikomu drugomu osim svećeniku. Oni još upornije navale, govoreći da su tu službu uvijek običavali vršiti legati. Fantin ostane pri svojoj odluci te se napokon s nemalim trudom ispriča od te službe, još uvijek ne opažajući ništa od Lovrinih riječi. A na Cvjetnicu, kad je nastala slična rasprava i kanonici zatražili da narodu podijeli maslinove grančice, a on se iz poniznosti poslužio istom isprikom svećeništva, kanonici napokon najusrdnijim molbama zatraže da, ako se kod pepela nije htio ponašati kao legat, barem ne odbije službu maslinovih grančica. Što da duljim? Svladan, Fantin je tu službu, kao što je Lovro bio prorekao, obavio vlastitim rukama.
22 Kad je pak papa Eugen čuo za te kreposti svetoga muža, odluči Veneciji dati biskupa. S kakvim je raspoloženjem to primio, prosudite ako možete. Dvaput ga je obuzela želja da pobjegne i povuče se u neka skrovita mjesta;c dvaput se odupro i naposljetku odlučio ostati pri mišljenju svojih otaca. Bilo je pak među njima onih koji su savjetovali da se ne valja opirati vrhovnom svećeniku, nego se pokoriti Kristovu namjesniku. Neki su pak savjetovali da ni na koji način ne prihvati, podsjećajući na svjetski sjaj, neuobičajene terete i tjelesnu slabost. Bilo je i onih koji su savjetovali da pobjegne: i svaki je navodio primjere svetaca koji su ili prihvatili, ili odbili, ili nepoznati pobjegli. Odredivši ipak post i svečanu molitvu, oci odlučiše pokušati kod Eugena i pismima i glasnicima da im ne oduzima njihova oca i vođu, bez kojega bi se ona zajednica očito našla u pogibelji. Dvaput su poslali, dvaput je Eugen otpisao; i postojed dva njegova pisma kojima najslađim riječima tješi te oce. Osim toga ih najozbiljnijim razlozima i primjerima svetih otaca opominje da se ne protive božanskoj volji. Stoga nije mogao ne pokoriti se papi koji je zapovijedao.
a Padovanski biskup 98. po redu, imenovan godine Kristove 1448., upravljao je oko jedanaest godina. Spominje ga Angelo Portenari u 9. knjizi djela De felicitate Patavina, pogl. 10 i 37, te Biondo Flavio iz Forlìja u djelu Italia illustrata, pod naslovom Regio Veneta, gdje o obojici još živima ovako piše: „Iz Venecije su biskupi Lovro od Castella i Fantin od Padove, muževi vrijedni poštovanja zbog učenosti, ozbiljnosti i mudrosti.”
b Martina V. naslijedio je Eugen IV. (prije Gabriele Condulmer, o kojemu u prolegomenama) 3. ožujka godine 1431.
c Postoje dva Eugenova pisma bl. Lovri i jedno njegovo Eugenu kod Daniela Rose. Otisnuta su i na početku njegovih djela. U prvom ga Eugen, postavljajući ga na čelo crkve u Castellu, potiče da, kao od Boga pozvan poput Arona, pristane na ovu odredbu te radi časti Božje, spasenja duša i zasluge svoje duše preuzme ovaj teret: jer mu nije nepoznato koliko će riječju, ugledom i primjerom koristiti tom gradu, a osobito svojoj svetoj kongregaciji. Bl. Lovro odgovara Eugenu, poniznim razlozima moleći da se ta briga ne stavlja na njegova nedorasla ramena. Ali papa ga potiče i nalaže mu da tvrdoglavo ne odbija, niti da zbog poniznosti izgubi dobro poniznosti i poslušnosti itd.
d Jedno od njih donosi Daniel Rosa, a otisnuto je i na početku njegovih djela.
O preuzimanju biskupske službe, kućanstvu, odjeći, hrani i preziranju novca.
U pedeset i prvoj godini života a stupio je u biskupsku službu, i to bez ikakva sjaja ili pratnje, tako da nije htio da budu nazočna ni njegova rođena braća, te je cijelo susjedstvo prije doznalo da je novi biskup stigao nego što je gotovo i shvatilo da će doći. Tu je noć proveo besano, moleći Boga molitvama i suzama da ga, ako je tu službu preuzeo na njegovu čast, inače protiv volje i nerado, ne napusti: da zna kolikoga se posla laća, da poznaje mnoštvo naroda, raznolikost staleža, veličinu svjetovne vlasti; kakve su i koliko česte nesloge imali s prijašnjim biskupima; a s druge strane, da su njegove snage slabe i nemoćne, budući da nisu bile vježbane nigdje drugdje osim u samostanskim ćelijama. Dok je to i mnogo drugoga sa suzama izlijevao, govorio je da je bio ispunjen tolikim svjetlom duše da otada nije drukčije obavljao službe te biskupije nego nekoga samostana.
24 Kućanstvo je uredio ovako: izabrao je dvojicu braće iz svoje zajednice; jednim se služio za božanske službe, a s drugim je dijelio veće brige. Osim toga imao je petoricu slugu tijekom dvadeset i tri godine koliko je bio u toj biskupskoj službi: premda je u plemenitoj šali običavao govoriti da ima veliko kućanstvo čija ga briga pritišće, misleći na Kristove siromahe. Nosio je odjeću boje koju zovub nebeskoplavom, propisane duljine. Sagove, zastore i ostale ukrase kuće potpuno je prezreo. Stol mu nije bio prljav, nego krajnje čist, za kojim se po redovničkom običaju čitalo, a nije se ništa prigovaralo onomu tko to čini. Jeo je iz staklenoga i zemljanoga posuđa; uvijek se služeći običnom hranom, volio je jaja jer su ugodna želucu i ne podražuju požudu. Ništa nije tražio niti kudio: što god bi stavio preda nj, uzimao bi. Jednom se dogodilo da je peharnik, prevaren bojom, poslužio ocat umjesto vina. Kad ga je Lovro prinio ustima i osjetio da je ocat, ne požalivši se više ni riječju, dovršio je objed bez pića. Kad je peharnik to opazio, ponizno zatraži oproštenje za pogrešku. Njemu Lovro blaga lica reče: „Hajde, odsada marljivije pazi na svoju službu.” Ležaj je imao jedva šest stopa dug, sa slamnjačom i pokrivačem koji stari nazivaju „cento”, a naši „sklavina”: uvijek je isključivao svakoga iz spavaonice kako bi se slobodnije posvetio suzama i molitvi.
25 Odmah se pak pobrinuo da se biskupska crkva, zapuštena zbog nemara ili lakomosti prijašnjih biskupa, uredi u skladu s dostojanstvom stolice. Red kanonika, sveden gotovo na ništa, obnovio je, dodao svećenike, ustanovio pjevače. Istu je brigu posvetio i drugim crkvama, tako da se veoma mnoge, u kojima se jedva govorila misa, sada čine biskupskima. Zatim je počeo popravljati običaje klera i o njima izdao predivne odredbe. Ali nije bilo ničega što ne bi lako postigao plemenitošću i dobrotom naravi. Inače naime nije bio težak. Dopuštao je kleru da uživa svoje prihode, tako da mu nikada nije nametnuo nikakav teret. Jednaku je brigu posvećivao samostanima, osobito posvećenih djevica zbog slabosti spola, kojima nije dopuštao da išta nedostaje, bilo za tjelesne potrebe bilo za redovničku stegu. Srušene je obnovio, nove sagradio. Lijepo je svjedočanstvo toga to što je u početku zatekao oko dvadeset samostana stroge opsluge, a umirući ih je ostavio trideset i pet. S ništa manjom revnošću vodio je brigu i o ostalim ovcama. Bilo je nevjerojatno koliki je svakodnevno bio navaljivanje žalosnih i nevoljnih koji su željeli biti utješeni, koji su tražili pomoć djelom, molitvom, savjetom. Svi su se stjecali k njemu. Župnike je pak pomno opominjao da će jednoga dana položiti račun o svojoj službi.
26 Uostalom, novac je prezirao tako da vjerujem kako ga nitko nikada nije više prezirao. Kuća je bila otvorena svima, sva je smočnica bila dostupna siromasima. Ako bi upravitelj donio račune, nije gledao ništa od primitaka ili izdataka osim onoga što nedostaje ili preostaje: smatrajući posve nedostojnim da onaj tko je postavljen za stjecanje duša sjedi nad računima. Prvo mu je pravilo o novcu bilo da nema nikakva novčanoga posla s braćom: jer je smatrao da ništa nije djelotvornije za stjecanje ljubavi svoga puka i zadobivanje povjerenja nego da potpuno ukloni svaku sumnju o toj stvari iz duša sviju. Da bi od toga bio što dalje, kad je jednom brat Leonardo preporučio Lovri siromaha koji je tražio milostinju, on reče: „Idi i odgovori Leonardu mojim riječima neka ti sam pomogne, kad već od Gospodina ima da može dati od svoga.” U znak bratske ljubavi zadržao je to da im na Uskrs, na Rođenje Gospodnje i na blagdan apostola Petra i Pavla daruje po dva kruha načinjena od najfinijega brašna. Nakon smrti braće meni je uvijek plaćao taj isti danak: štoviše, i sam je od braće bio potpomognut velikim novcem za apostolske bule biskupije, a poslije i od mene ništa manjim, osobito kad je bio uzdignut na patrijarhat.
27 U upoznavanju pak ljudskih oskudica običavao je služiti se nekolicinom udovica prokušane kreposti i vjernosti, jer je taj spol gorljiviji za takva djela milosrđa, a i prikladniji za istraživanje skrivenih siromaštava, osobito onih koji su iz bogatstva pali u neimaštinu, nad čijom se vrstom ljudi najviše sažalijevao. Radije je pak ponekad bio prevaren nego pretjeran u ispitivanju, tako da bi, ako bi u jednom od toga dvoga trebalo pogriješiti, radije dao onomu komu ne treba nego ne dao onomu komu treba. Radije je davao stvari potrebne za ljudsku uporabu nego novac, i radije više manjih svota nego veće, kako bi dobročinstvo bilo raširenije u tolikom narodu. Jednom je Lovru zamolio neki njegov rođak, ne baš tako siromašan, da mu novcem pomogne za kćerin miraz. Lovro odgovori: „Promisli, molim te, brate: ako dam malo, nije to ono što ti treba; ako dam mnogo, zakinut ću mnoge da bih zadovoljio jednoga; a osim toga, što god jest to što postoji, Crkva je predala radije za hranu siromaha nego za upletene vlasi ili bisere. Stoga oprosti ako ne mogu dati.”
28 Ali ništa nije bilo gradu draže od lađa natovarenih drvima, koje je za oštre zime dijelio siromasima. Novac mu je svakodnevno pritjecao odakle ne bi vjerovao. Vidio sam ponekad, kad bi se od njega tražila milostinja, kako ono što nije mogao novcem zadovoljava obećanjem; često bi, kad kod kuće ne bi ništa ostavio, uzimao zajam. A kad bi ga upravitelj pitao s kakvom nadom to čini, govorio bi: „S nadom u moga Gospodina, koji će lako moći platiti umjesto mene.” I nada ga nije varala. Jer mu je Gospodin odmah neočekivano slao novac s mnogih strana. Nevjerojatno je koliko je takvim ponašanjem i stegom stekao naklonosti i ugleda kod svih staleža.
a Ta je godina bila, ne 1442., kako mnogi pogrešno navode, nego sljedeća 1443., 13. (3.) godina Eugenova pontifikata; naslijedio je 3. rujna Francesca Malipiera ili Malipetru, koji nije umro, kako se čita u djelu Chronicon Venetum kod Daniela Rose, nego je po zapovijedi pape Eugena bio premješten iz crkve u Castellu u vicentinsku, kao što je jasno iz 1. pisma samoga Eugena bl. Lovri.
b O njemu je rečeno u prolegomenama, br. 1.
O milosti riječi, savjetu, mudrosti, razboritosti, pravednosti, savjesti i ulivenom znanju; zatim o njegovim spisima.
Imao je pak ovaj odozgo darovani dar da je sve s kojima je boravio uvijek otpuštao radosne i smirene, te je svima udovoljavao. Dobri jednako kao i zli, skromni i prijestupnici poštovali su ga gotovo bez ikakve razlike. Tako su riječi, oči, kretnje i sve što god bi rekao ili učinio (tolika je bila snaga kreposti i milosti) osvajali duše sviju na ljubav.
30 Na početku dakako biskupske službe, kad je izdao odredbu o ukrašavanju žena, neugodnu nekim muževima pokornima svojim ženama, naš je dužd, prevaren njihovim tužbama, kao da se boji za svjetovnu slobodu, zapovjedio da ga pozovu. Požali se na tu stvar oštrijim riječima, kako je bio žustrije naravi. Tada otac Lovro, odgovarajući istodobno blago i ozbiljno, tako smekša njegovu dušu da dužd, okrenuvši se nazočnima i ne zadržavajući suze, reče: „Anđeo je govorio, a ne čovjek. Idi, oče, i obavljaj svoju službu.” Odonda ga je štovao kao apostola, tako da je katkad u šali običavao govoriti kako osim Lovre nema nikoga od smrtnika s kim bi zamijenio dušu.
31 Savjetovali su se pak s njim u dvojbenim stvarima, i premda su mu dolazili kao čovjeku koji odgovara više božanskim nego ljudskim duhom, ipak se činilo da ljudske poslove, kako javne tako i privatne, koje još nije imao prilike iskusiti (budući da je prije dvadesete godine pobjegao u samoću, a vratio se u pedeset i prvoj), poznaje tako dobro kao da se njima oduvijek bavio: tako da se ne ustručavam reći kako mi se činio nimalo manje razboritim nego dobrim; ako ipak razboritost nije dio dobrote. A tek u dijeljenju pravde neka o njegovoj mudrosti govore oni koji su je vidjeli, i osobito rimska kurija, koja nikada nije dopustila da se poništi išta što je on presudio. Njegove su se presude smatrale neprizivnima: i premda se u izricanju kazni smatrao blažim, ipak je to bila pravednost koju nisu mogle slomiti ni molbe ni suze. Nikomu njegova blagovaonica ili spavaonica nije bila zatvorena. Nije ga moglo umoriti ni mnoštvo parnica, ni drskost parničara. Stajao je poput nepomične hridi pred vihorima parnica, kojima gotovo nijedna Crkva na svijetu, kako smatram, nije više potresana zbog veličine grada i klera. Ponajprije je bila najugodnija kratkoća njegova odgovaranja, kojom je i s malo riječi rješavao stvari i lakše udovoljavao ostalima koji su mu pristupali.
32 Ali kakvim je svjetlom pravednosti nadahnut pristupao suđenju, osobito u većim parnicama, bit će sasvim jasno svjedočanstvo koje ćemo iznijeti. U Padovi je nastala ženidbena parnica među nimalo običnim obiteljima. Predana je biskupu Fantinu, o kojemu sam govorio. On, ispitavši stvar, budući da zakoni idu u prilog ženi... za koju se tvrdilo da je djevica, presudi u korist žene. Mladić, koji je uporno poricao da je dao ženidbeno obećanje, svjestan svoje nevinosti, protiv suca tolikoga ugleda ishodi Lovru za drugoga suca. Lovro pak, premda je vidio da je inače najmudriji i najbolji sudac presudio u korist žene, ipak potresen mladićevim suzama nije mogao ne preuzeti parnicu onoga koji je molio pomoć. Utječe se pak molitvi, koju je u težim parnicama imao za najvjernijega savjetnika. Pošto ju je pomno obavio, presudi u korist muškarca. Ženini rođaci ništa manje revno zatraže trećega suca i ishode biskupa iz Trevisa. I on presudi u korist žene. Činilo se da je Lovrina presuda u pogibelji pred dvjema suprotnima, te su svi veoma napeto iščekivali ishod tolikoga spora: kad se najpravedniji sudac, sam Bog, htio postaviti kao četvrti i razriješiti cijelu parnicu: iznese na svjetlo rodoskvrnuće žene, koja je, zatrudnjevši sa svojim bratićem, ujedno i klerikom, kad više nije mogla odgoditi porod, izgubivši stid i otkrivši sramotu, priznala da je Lovrina presuda bila božanska, a ne ljudska.
33 Savjest mu je pak bila jasna, čista, neokaljana, koja je sve upravljala pravičnošću. A znanje bi se moglo činiti radije božanski ulivenim nego ljudskim trudom stečenim. Jedva je naime od učitelja naučio prve osnove, a ipak nema ničega raspravljanoga u Svetom pismu o čemu ne bi mogao najozbiljnije odgovoriti. Reći ću ono čega se sjećam da se dogodilo. Dođe k njemu neki teolog koji je bio čuo o njegovoj učenosti, a osobito o tome da je učio bez učitelja. Htio ga je čuti i staviti na kušnju. Postavi mu pitanje o božanskim odnosima. Lovro odgovori. On, hvaleći odgovor, ponovno zapitkuje, kao da ima posla s putujućim sofistom. Tada Lovro reče: „Pisano je, brate: ‘Ludih se pak raspra i prepirki o Zakonu kloni, jer su beskorisne i isprazne.’ Rekao sam što mislim; ako sam te zadovoljio, drago mi je: ako nisam, traži tko će ti odgovoriti mudrije.” Postiđen i zahvaljujući, zatraživši blagoslov, onaj ode.
34 Napisao je pakb petnaest knjiga ic četrdeset propovijedi. Česta je kod njega uporaba Svetoga pisma, pobožno izlaganje, stil bujan i obilan: da se posvetio poganskim književnostima, mogao se ubrojiti među otmjene pisce. Naslovi knjiga ovi su: Lignum vitæ. De disciplina monasticæd professionis. De spirituali et casto connubio verbi et animæ. De humilitate. De spirituali interitu animæ. De triumphali agone mediatoris Christi. De interiori conflictu.e De complanctu Ecclesiæ. Def corpore Christi et sanguine. De vita solitaria. De contemptu mundi.g De sermone Domini in coena. Deh officio pastorali. De obedientia. De gradibus perfectionis. A naslove propovijedi nisam smatrao vrijednim truda navoditi.
a Treviso, plemeniti grad Veneta, podijeljen rijekom Sile, nekoć sjedište langobardskih markgrofova, odakle susjedna pokrajina i danas nosi ime Trevisanska marka.
b Šesnaest ih postoji u posljednjem kölnskom i lyonskom izdanju, i s donekle izmijenjenim naslovima.
c Jedna nedostaje u navedenim izdanjima. Njihovu preslavnu pohvalu iznosi Toma de Trugillo u 1. dijelu, 3. poglavlju djela Thesaurus Concionatorum, što Livijea Lege ponavlja u predgovoru njegovih djela čitatelju, te stoga ovdje izostavljam.
d U sabranim djelima: conversationis, ejusque perfectione. Artusius u predgovoru stavljenom ispred djela: De disciplina et spirituali perfectione.
e U sabranim djelima: de compunctione et complanctu Christianæ perfectionis. Artusius: de complanctu cordis.
f Ovdje se čini da je to propovijed o Euharistiji, koja nosi i naslov sermo devotissimus de corpore Christi, te se ubraja među ostalih četrdeset.
g Nedostaje u sabranim djelima i u Artusijevoj posveti. Umjesto njih nalaze se: de spirituali interitu animæ. De ejusdem resurrectione spirituali, i de incendio divini amoris.
h U sabranim djelima: De officio et regimine Prælatorum. Navodi ova njegova manja djela i Dan. Rosa: Liber exemplorum, zasebno izdan, s naslovom Hortus deliciarum. Expositiones in Psalmos, još neotiskana. Na narodnom jeziku: Giardino di Oratione. Monte di Oratione. Trattado delle tre vie Gaudio, Dolore, et Gloria, otiskana u Veneciji godine 1494.
O blagosti i daru suza, te o tjelesnom izgledu.
Što je pak više rastao u ugledu i slavi, to je iz dana u dan bivao ponizniji. Poslušajte o njegovoj blagosti. Kad ga je naime neki prelat velikoga ugleda, više zbog novca nego zbog života, vođen zavišću, svakodnevno razdirao raznim klevetama, da bi utažio zlobu duše, sazove skup veoma mnogih muževa izvrsnih i po učenosti i po dostojanstvu, kao da će raspravljati o nekom teološkom pitanju. No iznese neke zaključke protivne onim odredbama koje je Lovro bio izdao o raskoši i kićenju žena. Prisutni su se dijelom smijali, a dijelom čudili radi kakve su to stvari bili sazvani. Oni pak koji su ozbiljnije prosuđivali, veoma su teško podnosili što taj prizor nije sazvala čast Božja, nego požuda za ogovaranjem. Naposljetku dobri pastir, davši rukom znak za tišinu, održi dug govor u obranu žena: kad je na njegovu svršetku htio pobuditi milosrđe i suze, na više se mjesta istodobno podigao smijeh. Zahvalilo se onima koji su došli, raspravljači su bili pozvani na večeru, i tako su se razišli. Bio je prisutan neki ljubljeni duhovni sin našega oca, koji, silno potresen takvim događajem što je drzak čovjek takvim pogrdama napao presvetoga muža, dotrči k Lovri. Slučajno sam tada i ja bio prisutan kad je on došao umoran i od srdžbe i od puta. „I što je, oče?” reče. „Zar ćeš dopustiti da ti ovi opaki ljudi razdiru čast?” Nato će Lovro: „Što je, sine?” On mu ispripovjedi čitavu stvar kako se dogodila, ne samo riječima, nego i licem, očima i rukama s tolikim ogorčenjem da bi lako ganuo ne samo onoga na koga su te uvrede bile bačene, nego i bilo koga drugoga posve pošteđenoga uvrede. Što je tada učinio Lovro? Mislite li da je pokazao ikakav znak srditosti? Svjedočim Gospodinom Isusom da, premda sam samo radi toga uperio oči u njega, nisam na njegovu licu mogao opaziti nikakve promjene. Nije se nimalo ražalostio niti potužio: dapače, nije htio znati ni tko je bio prisutan, ni tko je govorio; ni čelom ni licem nije odavao ni najmanji znak uznemirene duše. Da bi pak utješio ožalošćenoga sina, mirna lica reče: „Nemoj se žalostiti, sine: Gospodin Isus, čija je to stvar, sam će se pobrinuti za svoju čast.” I doista se u tome nije prevario. Jer nakon nekoliko mjeseci sam je kolovođa sa svojim pristašama kažnjen, dijelom progonstvom, dijelom okovima, a neki i smrću.
36 Premda se čini da se ovoj blagosti ništa ne može dodati, ipak ne znam nije li ono što se ponovno dogodilo u sličnoj prigodi još čudesnije. Kad se naime na blagdan Tijelova u svečanoj povorci nosio sakrament Euharistije, uz pratnju, kako je običaj, golemoga mnoštva svega puka, neki je izjelica, koji je predrsko branio zločine nekoga klerika što ih je biskup bio osudio, stojeći pred vratima vlastite kuće dok je Lovro onuda prolazio, nimalo se ne bojeći Boga koji je stupao pred njegovim očima, rekao: „Evo onoga kojega štuju kao sveca! O luđaci, koji se klanjate takvu čovjeku!” Čuje to Lovro. No što mislite? Nastavlja korakom kojim je išao; ne odvraća ni lice ni oči od Sakramenta; a kad je nekoliko pobožnih ljudi, potresenih sramotnošću toga čina, htjelo s bakljama navaliti na njegovu kuću, jedva sam ih ja, koji sam tada bio prisutan, zadržao. Taj je zločin ipak ubrzo potom kaznio Senat, na još veću Lovrinu slavu, dosudivši mu uz ostale i ovu kaznu: da taj pokvarenjak pred mnogobrojnim pukom u biskupskoj crkvi s propovjedaonice javno prizna svoju laž. A i Gospodin se natjecao s našim Senatom u kazni i pokori toga bijednika. Ubrzo je naime bio protjeran iz grada te sada kao prognanik luta daleko od doma i djece, ubog i prosjak. No svjedočanstva takve blagosti gotovo su neizmjerna.
37 Bijaše pak u njegovim riječima i djelima tolika odmjerenost da, ako je dopušteno ove zemaljske stvari uspoređivati s nebeskima (jer njegova je duša zasigurno bila nebeska), jedva bih povjerovao da se gibanja nebesa, njihovi okreti i kruženja odvijaju u većem redu i mjeri. On je sam jednom učeniku otkrio da mu je od Boga bilo dano da se, na kojem god mjestu ili u koje god vrijeme zaželi sabrati i uzdići um k nebu, uvijek to može učiniti. Ako bi ga pak katkad, kako biva, uznemirile kakve predodžbe, govorio je da te maštarije odgoni ništa drugačije nego kao kad bi tjerao muhe što mu oblijeću oko očiju. U onim vihorima parnica i poslova uvijek je bio tih i nepokolebljiv. Rekao bi da ništa ne čuje, kao da mu je duša na nebu, a tijelo na zemlji. S druge pak strane, ako bi se posvetio pisanju ili molitvi, pa bi ga, kako se često događa, prekinuo netko tko bi mu došao, vidio bi ga kako bez ikakve mrzovolje, prekinuvši započeti posao, kao da je besposlen, vedra lica prima došljaka i sluša ga dokle god ovaj želi; doista s tolikim mirom duše da se katkad činio više anđeoskim nego ljudskim. Tu je tako divnu postojanost moglo smekšati jedino razmatranje o božanskoj dobroti.
38 Rekao sam gore, kad sam govorio o preminuću njegove majke, da na njezinu pogrebu nije pustio ni suze. Pogledajte, oci, gdje su suze potekle. Imao je naime dar suza kao gotovo nitko drugi. Kad je jednom poslije objeda sjedio i, kako je običavao, vodio prisan razgovor o božanskim stvarima, okrenuvši se onima koji su bili prisutni, s nekim žarčim čuvstvom duše reče: „Što ću učiniti, braćo, što ću učiniti kad me dovedu pred Suca? Što sam bijednik učinio u što bih se mogao pouzdati? Nemam ništa, osim da padnem ničice pred korijen onoga presvetoga drveta i plačem.” Kad je to rekao, sav se rastopio u suzama; pošto ih je obilno prolio, podigavši pogled i vidjevši da smo se mi prisutni ganuli i divili tim suzama, bojeći se da se iz njih ne prikrade što od ljudske hvale, reče: „Vidite li ove suze? One su bile pokret neke osjetilnosti, a ne prave pobožnosti, od koje sam veoma daleko.”
39 A kako je lijepo božanska dobrota toj duši podarila prikladno prebivalište! Ostavite po strani kreposti ili glas svetosti; zamislite da ga tada prvi put vidite: povjerovali biste da je anđeo, a ne čovjek. Bio je stasom viši od običnoga rasta, vitkijih udova, svijetle puti, uspravna i uzvišena držanja, svega lica veoma skladna. Oči su mu pak tako upravljale čitavim tijelom da se činilo kako odasvud odišu poštovanjem i svetošću.
O bratskoj ljubavi, o proroštvu, o izgonu đavala, o milosrđu, o redovnici kojoj je po duhu podijelio Euharistiju.
No budući da dosad nisam ništa rekao o njegovoj braći Marku i Leonardu, ne bih htio da itko pomisli kako su se ikoji ljudi ikada ljubili većom ljubavlju. Svakodnevno su ga posjećivali; k njemu su donosili sve javne i privatne poslove, ali gotovo svi njihovi razgovori bijahu o vječnom životu. Uostalom, koliko je u svim svojim činima bio vođen božanskim duhom, pokazalo se u njihovim posljednjim časovima. Marko je bolovao od dugotrajne bolesti i godinu dana nije izišao iz kuće; žudio je vidjeti brata od kojega mu ništa na zemlji nije bilo draže. Lovro je odbijao doći. Od bratske je naime kuće, baš kao i od majčine, kao što smo prije rekli, uvijek se suzdržavao. Ali on je još usrdnije molio i zaklinjao ga pravima bratske ljubavi da ne dopusti da umre bez njegova blagoslova. Lovro ga je tješio i obećavao da će doći, ali je ipak odgađao. Išao je k njemu otac Leonard, išao sam i ja, moleći ga da dođe ako ga doista želi zateći živa. Govorio je neka budemo dobra srca: doći će kad vrijeme bude zahtijevalo; i doista se nekoliko puta činilo da mu je bolje. Kad je pak nastupio čas koji je čekao, nije htio iznevjeriti predragog brata. Evo, došao je k njemu kad smo se najmanje nadali. Već je bio blizu ispuštanja duha. Ušavši i nagnuvši se nad bratovu postelju, pozdravi ga preslatkim riječima, kao da je došao ispuniti obećanje. Marko se okrene vedrijega lica i, očitovavši radost zbog njegova dolaska, usred njegovih zagrljaja veseo i ispunjenih želja počine u Gospodinu.
41 Da pak tko ne bi pomislio kako se to dogodilo slučajno ili pukim udesom, posve isto učinio je devet godina poslije s Leonardom. Gotovo peti mjesec ovaj nije mogao izići iz kuće niti vidjeti Lovru. Išao sam ili slao nekoga tko bi rekao da brat izdiše. No on je odgovarao da još nije kucnuo čas. Tako smo kroz mnoge dane otezali stvar, ja odlazeći ili šaljući, a on odgađajući. U onaj čas u koji je bio obećao, došao je; i pošto ga je otac primio s najvećom radošću, navečer toga dana u njegovim je rukama sretno ispustio duh. Dodat ću i ono na njegovu slavu i svoju utjehu. Molio je za brata onih dana najžarčim molitvama; i kad sam nakon nekoliko dana došao k njemu, shrvan još svježom žalošću, nakon prvih riječi pozdrava reče: „Raduj se, sine Bernarde: tvoj je otac Leonard spašen.” Kad sam ja to primio s golemom radošću, upitah: „A kako to znaš, oče?” „Spašen je”, reče, „i za drugo se ne brini.” O slatkih li suza, punih radosti i pobožnosti, koje sam ondje prolio pred njegovim nogama, kad je tako vjeran glasnik donio vijest tolike radosti!
42 Zašto bih pak nabrajao ostala bezbrojna djela o duhu proroštva? Rekao je da je Gospodin produljio život presvetoj opatici koju su liječnici bili otpisali, i za nekoliko je dana ozdravila. U istome je samostanu sestri čudesne svetosti, već oplakanoj i gotovo na izdisaju, dok su drugi tugovali, zapovjedio da bude dobra srca; i u ona tri dana posve se oporavila. Svome rođaku, koji je bio unajmio galiju da doveze robu s Crnoga mora, zapovjedio je da pazi kako ne bi ostavio galiju na Crnome moru. On pak ne samo da je ondje ostavio galiju, nego je pretrpio i golem brodolom svoga imetka. Uostalom, unaprijed je kazivao i gubitke djece, i dobitke, i štete, i časti, i odbijanja, i bolesti, i ozdravljenja, te bezbrojne druge kako sretne tako i nesretne događaje koji se svakodnevno zbivaju. Svoga sina, kojega su liječnici otpisali i koji je bio na izdisaju, odnio sam k njemu da se posavjetujem o mjestu ukopa. On, zastavši nakratko i licem i govorom, odgovori da još nije vrijeme za takvo vijećanje. Ja sam se, budući da je obitelj zbog kuge boravila izvan grada, začudio takvu odgovoru pa rekoh: „Na koji ću način, oče, moći pravodobno odlučiti za onoga za koga smatram da je već izdahnuo?” On će opet: „Vrati se dobra srca, još nije vrijeme.” Vrativši se dakle kući, zatekao sam dječaka mimo svake nade u boljem stanju. Niti je to vrijeme po Božjoj dobroti sve do današnjega dana došlo, i nadam se da će prije sin razmišljati o mome nego ja o sinovu ukopu. Dakako, i vlastitu je smrt prorekao djevicama Svetoga Križa nekoliko dana prije nego što se dogodila.
43 Ništa manja u njemu nije bila ni milost izgonjenja đavala i razlikovanja duhova. Jedan koji je bio prisutan i vidio ispripovjedio mi je da mu je bila dovedena žena kojoj je pjena izbijala na usta i koja je škrgutala zubima. Vidjevši to, reče: „Zar ste mi sada donijeli đavla kao k apostolu? Idite, braćo, i tražite nekoga tko je svetiji od mene, jer sam ja grešan čovjek.” Ali oni su još usrdnije molili, bacivši se na koljena. „Hajde”, reče, „neka vrijedi vaša vjera, koja je koristila Kanaanki i satniku.” Položivši ruku na glavu opsjednute, reče: „Zašto si, zli đavle, došao mučiti ovu siroticu? Gdje je sada tvoja oholost kad si pao s neba? Zar te nije stid boriti se sa slabom ženom? Hajde, pusti je: Gospodin te Isus strmoglavce tjera. Označena je njegovim znakom.” Mogao si uz te riječi vidjeti kako se ona upornost i izobličenost iskrivljenih usta izravnavaju, a ono drhtanje i bljedilo pretvaraju u prirodan izgled lica. Dok su se svi divili i davali slavu svemogućemu Bogu, bila je oslobođena.
44 A gdje se pokazalo veće razlikovanje duhova i misli? Bio je odlučio obnoviti jedan samostan redovnica: da bi to lakše postigao, htio im je za ispovjednika odrediti vjerna i sveta muža. Ovaj je pak, kako je bio dobar i priprost, odbijao, bojeći se zaplesti sa ženama. Nakon što je odbio, dirnut kajanjem odluči se vratiti. Kad ga je pak Lovro izdaleka ugledao kako dolazi, prije nego što je taj prezbiter izustio ijednu riječ ili rekao radi čega dolazi, držeći u desnici pojas, reče: „Dobro činiš, brate; znam radi čega dolaziš. Htio bih pak da znaš da si mi od Boga predan baš kao ovaj pojas” (rukom je naime držao svoj pojas). Zadivljen i još više skrušen u srcu, onaj reče: „Primi me za svoga slugu: nikada neću napustiti tvoje zapovijedi.”
45 Neću prešutjeti ni o jednom župniku, ozloglašenom po preljubu, simoniji, krađi i svim sramotama: doveden do krajnje bijede, tako da uopće nije mogao prehraniti ni sebe ni djecu koju je potajno uzdržavao, odlučio je dići bezbožnu ruku na samoga sebe. Kad je to Lovro spoznao u duhu, pozove ga k sebi, kaže mu što je spoznao i tješi ga riječima punim ljubavi. Zatim mu očituje da se to dogodilo po Božjem dopuštenju zbog njegovih opačina, te mu zaprijeti još većim zlima ako se ne urazumi; ipak se smiluje njegovoj neimaštini. Potom mu dade nekoliko zlatnika. Kad je taj bijednik vidio toliku ljubav, budući da je, svjestan svoga opako provedenoga života, očekivao radije kakve kazne nego milostinju, padne pred njegove noge i, sav rastopljen u suzama, nije se mogao odvojiti od njega, obećavajući i zakletvom potvrđujući da će popraviti život i doista djelom potvrditi ono što je obećao. Poživio je pak poslije nekoliko godina bojeći se Gospodina i hodeći u njegovim zapovijedima, na veliko divljenje ljudi koji su ga prije poznavali.
46 Bio sam odlučio, prečestiti oci, radije preskočiti čudesa negoli ih pripovijedati. Bio sam se naime poglavito prihvatio opisivanja njegova ćudoređa i anđeoskoga života na zemlji, ali nabasavši takoreći na ova čudesa, nisam mogao šutjeti. Kad je pak već bilo nužno, neću izostaviti ovo koje je po vrsti preslavno, po veličini rijetko, a po glasu najpoznatije. Bijaše neka Bogu posvećena djevica velike svetosti. Ona je kroz mnoge godine u uzdržljivosti, bdjenjima i molitvama stajala pred Gospodinom. Dogodi se pak da na svetkovinu Tijelova ni ostale sestre ni ona sama nisu mogle primiti božanska otajstva: kako su to teško podnosile, a ponajprije ta presveta žena, pošalju moliti Lovru, jer je samostan bio blizu, da se, kad već toga dana ne mogu imati milost pričesti, barem on dostoji za vrijeme službe Božje pomoliti za svoje službenice. Lovro obeća. Dok je pak služio misu za puk, nakon podizanja Sakramenta a pade u zanos izvan samoga sebe; i duh ga prenese k onoj ženi zatvorenoj u ćeliji i predanoj razmatranju, koju je slučajno tada obuzela neka čudesna čežnja za pričešću, te joj podijeli sveta otajstva; je li u tijelu ili izvan tijela, Bog zna. S očiju doduše svega puka nije nestao sve dok se, vrativši se k sebi s te službe pobožnosti, nije dovršio ostatak mise. Kad je pak ona djevica što se dogodilo javila svećeniku, a svećenik patrijarhu, on zapovjedi da zahvale svemogućemu Bogu, a ne njemu, i da to nikada, dokle god on bude živ, ne očituju.
47 Vjerovao bih, oci, da je predobri Bog htio da Lovro učini ova i mnoga druga ovakva djela, bilo zato da bismo vjerovali kako Njegovu dobrotu i moć ne troši proždrljivost vremena, niti mijenja pokvarenost običaja, niti umanjuje mlakost naše vjere; bilo zato da bismo lakše povjerovali i u ono što je zapisano u svetim spomenicima književnosti, a inače se obično čini nemogućim: budući da smo čitali kako jeb sv. Ambrozije, dok je bio u Milanu, prisustvovao pogrebu sv. Martina u najudaljenijoj Galiji; i isto tako kako je sv. Sever, ravenski biskup, u duhu otišao u Modenu na pogreb sv. Geminijana. Glas o tako velikome mužu svakodnevno je jačao i počeo se širiti sve dalje i dalje. Papa Eugen često ga je želio imati uza se; on se uvijek ispričavao, bojeći se da mu Rimska kurija u čemu ne naškodi. Kad je pak Eugen, protjeran iz Rima,c došao u Bolognu i usrdno ga pozvao, nije mogao odbiti, jer se više nije mogao izgovarati ni na Alpe ni na duljinu puta, kao što je prije činio. Vrhovni ga je Svećenik u nazočnosti brojnih kardinala primio ovim riječima: „Zdravo, uresu i slavo predstojnika!” Od čitave je pak kurije bio primljen s najvećim poštovanjem. Eugen ga je htio zadržati uza se, ali ispričavši se slabošću tijela i zadržavši se ondje nekoliko dana, vratio se odande radosniji nego što je bio pošao. Ondje je ostavio golem miomiris svetosti.
48 Jedankom ljubavlju, ili čak i većom, zavolio ga jed Nikola V., najplemenitiji Papa, tako da se u njegovu uzvisivanju natjecao s Eugenom. Jer kao što ga je onaj učinio biskupom čim je mogao, tako ga je ovaj postavio patrijarhom čim se pružila prilika. Kad je naime umro gradski patrijarh, prenio je patrijarhat iz Grada, nekoć plemenita grada, u Veneciju; i to niti ispitavši niti zatraživši volju našega Senata, jer je tim činom želio uresiti ništa manje čovjeka nego grad. Ta vijest nije se baš svidjela Senatu, koji se bojao da bi duhovno i crkveno dostojanstvo, uvećano bogatstvom i vlašću, moglo obnoviti stare nesloge koje su imali s prijašnjim biskupima; ipak je blagost preblaženoga oca lako uklonila tu sumnju. Odmah je naime otišao duždu i kolegiju te rekao da je prije osamnaest godina protiv svoje volje postao biskupom i iz svoga mira bačen u ove svjetovne vihorove; da sada želi mir i da mu je na umu radije umanjiti nego povećati teret biskupstva, te da će taj teret otklanjati svim mogućim načinima, osim ako sam dužd, na kojega spada dostojanstvo njegova grada, možda ne misli drugačije: za čiju čast, budući da je grad toliko zaslužan za njega, ne bi smio odbiti nikakva napora. Poniznost presvetoga oca pomiješana s ljubavlju svima je izmamila suze. Dužd, koji je prije tu stvar veoma teško podnosio i uvijek se protivio onome što je bio pokušao Eugen, odmah je po svojoj i po odluci čitavoga kolegija počeo usrdno moliti da draga srca prihvati tu službu. Tako je ono što je u tome dostojanstvu bilo mrsko, po najblažim riječima svetoga muža postalo najmilije.
a Ovo čudo opisuje u svojim pismima vitez i grof Pankracije Justiniani, koji je doživio posljednje dane bl. Lovre, kako ga navodi Dan. Rosa.
b Ovo će se na svojim mjestima razmotriti uz životopise pojedinaca. Sv. Sever slavi se 1. veljače, a dan ranije sv. Geminijan.
c Ciacconius piše da se to dogodilo godine Kristove 1438.: „Te je naime godine”, kaže, „iz Firence otputovao u Bolognu, sagradio utvrdu kod onih vrata kojima se ide prema Ferrari, a zgradu podignutu na njegovu zemljištu, gdje sada stoluje legat, utvrdio je veoma visokim i širokim zidom, ponajviše sa stražnje strane, i kulama.”
d Izabran za Papu 6. ožujka godine 1447., preminuo 24. ožujka godine 1455.
O njegovim izrekama dostojnima spomena i o najvećoj slavi njegova imena.
No budući da smo dosad pratili njegovo ćudoređe i djela, dodat ćemo i ponešto od njegovih izreka dostojnih spomena, koliko smo se mogli prisjetiti iz svakodnevnoga druženja. Govorio je da nije svojstveno Božjem sluzi čuvati se velikih grijeha, jer to čini i svjetovni čovjek, nego izbjegavati male, da se ne bi ohladila ljubav. Ne valja popuštati u uzdržljivosti čim tijelo oslabi, jer se upravo radi toga i valja uzdržavati. Monahu su potrebne tri stvari: želja, umjerenost i milost; jer gdje nešto od toga nedostaje, ondje ne može biti ustrajnosti. Poniznost je slična bujici koja je ljeti tanja te kao da puzi, a zimi i u proljeće plavi: tako poniznost u blagostanju treba biti malena, a u nevoljama velikodušna. Nimalo mu se nisu sviđale prostrane zgrade u samostanima; kad bi vidio šire blagovaonice ili prostranije ćelije, odmahujući glavom govorio bi: „Nisu tako naši oci, nisu tako.” Sam je u a Lonigu sagradio spavaonicu od pletera i ilovače, iako je zbog samostanskih sredstava lako mogao sagraditi zidanu od opeke. Govorio je naime da monah na ovome svijetu ne smije gledati ni na kakvu stvar koja bi vezala njegovu želju. Najpomnije valja prosuditi nakane onih koji stupaju u redovništvo, da se ne bi, dok se prima neprikladan, od njega pokvario i onaj prikladan. I govorio je da, kad se broj previše poveća, strogost života i redovnička snaga ne mogu dulje opstati. Savršenstvo je doista rijetko. Sjećam se da je jedan plemeniti mladić pobjegao u samostan; kad je Lovro doznao da je bio namamljen prevelikim nagovaranjima braće, vratio ga je ocu koji ga je tražio, govoreći: „Uzmi svoga sina; odluka za redovništvo dolazi od Duha Svetoga, a ne od ljudskoga nagovora, i daleko je gore otpasti od redovničkoga života nego ga nikada ne prihvatiti.”
50 Od onoga dana kad je postao svećenik, svakodnevno je služio misu, osim ako bi ga spriječila bolest. I govorio je da onaj tko bi mogao uživati svoga Gospodina, a ne uživa ga, lako očituje da ne mari za svoga Gospodina. Čednost uz tjelesna milovanja nije ništa drugo nego htjeti ugasiti vatru, a nabacivati drva na nju. Koliki je dar siromaštva, nitko ne zna osim onoga tko se naslađuje skrovitom sobicom i razmatranjem. Bog je namjerno sakrio ljudima milost redovništva: jer kad bi se spoznala njegova sreća, svi bi pohrlili k njemu. Nitko dobro ne zna što je poniznost, osim onoga tko je od Boga primio da bude ponizan. Ni u čemu se naime ljudi toliko ne varaju kao u spoznaji prave poniznosti. Pravo je znanje znati ovo dvoje: da je Bog sve, a čovjek ništa. Često je opominjao da nikada ne valja gubiti pouzdanje u Boga: ono je to u čemu se sastoji život duše. Bogataš se, govorio je, ne može spasiti osim po milostinji. Toliko je lakša služba cara ili dužda nego biskupa koliko je teže upravljati onim što ne vidiš negoli onim što vidiš. Usred javnih napora ratova, kojih je u njegovo doba bilo veoma mnogo, govorio je našim senatorima: „Ako želite da vam se Gospodin smiluje, smatrajte da sami od sebe niti što jeste niti što možete.” Dobroga vladara uspoređivao je s glavom: jer kao što glava i jezik mole pomoć za ostalo tijelo koje se ne miče, tako vladareva molitva može umilostiviti Gospodina, premda se puk bavi drugim stvarima. Opominjao je da valja izbjegavati ono što je zapriječeno mnogim preprekama, jer su djela Duha Svetoga laka i ravna, a đavolska opora i puna trnja. A kad je govorio o svjetovnim upraviteljima gradova, kao da suosjeća s njihovim naporima, smatrao je da se ne događa bez Božje blagosti što je slava pratilja kreposti i svojevrsno ublaženje napora i briga; ipak se žudnji za slavom može oprostiti samo dotle dok slijedi krepost kao sluškinja, a ne dok ide ispred nje kao gospodarica. I bezbroj je drugih stvari mudro i rekao i mislio, što bi doista bilo beskrajno nabrajati.
51 Uostalom, bio je već sit dana, a njegovo se ime i glas svakodnevno širio sve dalje. Nitko nije dolazio u ovaj grad a da među prvim znamenitostima nije žudio vidjeti ovoga oca. Šutim o običnom puku i bezimenom mnoštvu koje se, kamo god bi prolazio, ulicama i raskrižjima stjecalo da ga vidi kao anđela sišloga s neba: svi su ga kardinali, duždevi i knezovi posjećivali kod kuće, promatrali mu život, razgledali sobicu, postelju, blagovaonicu i sve poštovali. Kad sub Franjo Sforza, milanski vojvoda, i njegova supruga Blanka poslali u Veneciju svoga starijega sinac Galeacija, mladića velike nade i još nedorasla, ponajprije su zapovjedili da dječaka dovedu svetomu mužu kako bi na nj položio ruku, te ga preporuče njegovim molitvama.d Bartolomej Colleoni, najslavniji vojskovođa ovoga doba, donio mu je veliku količinu zlata da je razdijeli siromasima. To je bilo rijetko i jedinstveno i kod ratnika zbog pobožnosti, i kod našega oca zbog ugleda. Već su se stranci i hodočasnici svakoga staleža i roda, Panonci, Nijemci, Francuzi i Španjolci, bilo da su putovali u Rim na grobove apostola, bilo na Istok na grob Gospodnji, tada nadali sretnim vjetrovima ako bi otputovali primivši blagoslov ovoga oca.
52 U najvećim pak pogibeljima domovine naš se dužd i Senat nisu utjecali njegovoj molitvi ništa drugačije nego nekom proročištu. Koliko je pak njegova molitva koristila, prije nego što zaključim ovaj dio, iznijet ću jedno svjedočanstvo. Blizue Krfa nalazi se surovo i neobrađeno mjesto gdje je više od trideset godina živio neki pustinjak, znamenit po strogosti života i molitvama te, što se ponajprije pronosilo, po duhu proroštva. Slučajno je na Krfu obavljao neki posao jedan naš čovjek, izvrstan kako rodom tako i ćudoređem, koji je, dok je bjesnio rat što smo ga vodili sf milanskim vojvodom Filipom i dok se činilo da su naše prilike prilično teške, otišao k tome Božjem čovjeku i upitao ga nije li Mletačka Republika, kako se pričalo, izgubljena. Pustinjak mu reče: „Razgnjevio se gnjev Gospodnji na vas jer ste odbacili riječ Gospodnju; i da se suze vašega biskupa ne zauzimaju za vas, već biste odavno propali kao Sodoma.” Takvo je svjedočanstvo o Lovri iznio pustinjak usred krčkih stijena i špilja, kojemu nisu bili nepoznati i nečuveni samo Lovro, nego i gotovo svi smrtnici.
53 Nadalje, ona ljubav kojom je pratio svoje ovce jedva bi se mogla umom obuhvatiti, a kamoli riječima opisati. Čitav mu je biskupski vijek prošao usred vihora najtežih vremena i najvećih ratova. Nije se zadovoljavao vlastitom molitvom: poticao je hrabreći, opominjući, zaklinjući i zapovijedajući, tako da je doista i najmanji dio tolike ljubavi i žara mogao izvršiti silu nad nebom. I za to bih, ako mi je dopušteno, bez ikakve sumnje rekao da je bilo proročanstvo njegove majke Kvirine, koje je izmolila za svoga novorođenoga sina: osobito u onim vremenima u kojima je mletačka država tri ili četiri puta stajala na rubu propasti.
a Gradić u vicentinskoj biskupiji, udaljen 13 talijanskih milja od Vicenze, na desnoj obali rijeke Guà, koji Leandro Alberti kako po bogatstvu, mnoštvu stanovnika i plemenitosti, tako i po veličini smatra jednakim mnogim gradovima Italije. Pučki se naziva Lonigo.
b Četvrti dužd, okrunjen na blagdan Navještenja Djevice godine 1450., bio je zet trećega dužda Filipa Marije, oženivši njegovu kćer Blanku Mariju, te posinak; vladao je 16 godina i umro godine 1466. Njegovu ratničku hrabrost opisuje Jovius u 3. knjizi djela Elogia.
c Galeacije Marija Sforza, peti dužd, naslijedio je oca te bio ubijen godine 1476. Njegov život i pogibiju ukratko opisuje Jovius u 3. knjizi djela Elogia.
d Slavna njegova djela u ratu i miru čitaj u 3. knjizi djela Elogia Jovija.
e Otok u Jonskome moru, danas Krf, jedva jednu milju odvojen od kopna Albanije, i danas pod mletačkom vlašću. Ima nadbiskupski grad istoga imena, koji je nekoć bio metropolija pod carigradskim patrijarhom.
f Filip Marija Visconti, sin prvoga dužda Ivana Galeacija i tast spomenutoga Franje Sforze, nakon ubojstva svoga brata Ivana Marije postavljen je trećim duždem godine 1412., vladao je 33 godine i umro godine 1447. Djela ove trojice prvih duždeva opisuje Jovius u 2. knjizi djela Elogia. Ovaj rat opširno opisuju Sabellicus u 2. dekadi, 9. i 10. knjizi, te u prvih šest knjiga 3. dekade djela Res Venetæ, i Petar Justiniani u 6. knjizi djela Historia Veneta.
O njegovoj posljednjoj bolesti i o onome što je u njoj rekao ili učinio.
Navršavao je sedamdeset i četvrtu godinu života, tijelom doduše slabim i krhkim, ali čitavih osjetila i bez ikakve tjelesne mane, osim što su mu odmakla dob, uz tegobe gladovanja, bdjenja i studeni koje je podnosio od same mladosti, jednako iscrpile čitavo tijelo. Mi smo ga pak, zabrinuti za njegov život više nego za svoj, poticali da odloži terete saslušavanja. On nam odgovori: „Zar želite da napustim mjesto koje mi je povjereno?” Jer što se tiče postova, bdjenja i mrtvljenja tijela, činilo se da mu tijelo stari, a duh se pomlađuje; te je nalikovao ili sv. Pavlu, koji se u devedesetoj godini hranio datulama, ili sv. Hilarionu, koji se u a osamdesetoj godini hranio kašićom od brašna, ili kojem drugom od drevnih otaca. A da ne bi ništa nedostajalo punini njegove slave, ustrajao je pisati sve do toga dana. Upravo je tada dovršio knjigu de gradibus perfectionis.
53 Dok je pak poslije jela po običaju šetao sa mnom, reče: „Kako bih rado otišao kad bi se to svidjelo Gospodinu! Nisam naime bolji od svojih otaca: ali ti, dobri Isuse, ne trebaš udovoljiti mojoj volji, nego koristi svoga puka.” Gospodin je pak htio uslišati njegove molitve.b Nakon nekoliko dana uhvati ga veoma žestoka groznica. Pripravljamo mu krevet; on, prilično uzbuđen i nalik onome tko negoduje, reče: „Zar meni pripravljate perinu? Oni koji se meko prostiru u kraljevskim su kućama. Nije moj Gospodin ležao na perini, nego na najtvrđem drvu. Zar se ne sjećate što je u sličnoj prilici odgovorio bl. Martin: da kršćaninu ne dolikuje umrijeti osim u pepelu i kostrijeti?” Tada dakle nismo ništa postigli, nego smo ga, svladani, na rukama prenijeli na njegovu rogožinu. Kad se pak nije štedjelo ni liječnika ni novca, a on je vidio revnost onih koji su ga dvorili, ražalostio se u duši govoreći: „Gle koliko se toga pripravlja za zdravlje ove bijedne vreće! Koliko se toga rasipa! Dok u međuvremenu Kristovi siromasi nemaju ni kruha, ni postelje, ni vatre gdje bi se ogrijali.” Sveti je pak muž shvatio da je došao dan njegova prijelaza. „Dosad se, sinovi,” reče, „stvar vodila u šali, sada se radi ozbiljno. Blizu je Zaručnik: valja mu izići u susret.” I podigavši oči k nebu, reče: „Dolazim k tebi, dobri Isuse.” Oni pak koji su ga dvorili opazili su da je katkad, pun poleta, nekim žarom duha čeznuo uzdići se u nebo, a katkad se, bacajući se u dubinu poniznosti, činilo da se veoma boji Božjega suda. Jer dok sam mu ja ne bez suza govorio: „Kako radosna srca trebaš otići, oče, kojemu je pripravljena nebeska palma!” „Ta se palma, sine,” reče, „obično dodjeljuje hrabrima, a ne lijenčinama i meni sličnima.” Toliko o poniznosti. A koliko li su one druge riječi bile pune pouzdanja! Kad nas je naime vidio kako plačemo, reče: „Odlazite odavde sa svojim suzama: vrijeme je radosti, a ne suza.” Tako je u pouzdanju nalikovao Makariju, a u strahu Arseniju: kročeći između obojega, tako da se bojao s pouzdanjem, a pouzdavao ne bez straha.
56 Spreman dakle sići na bojište sa smrću, zatražio je da bude okrijepljen sakramentima Crkve i na rukama prenesen u kapelu. I kad je, podignut s ležaja i oslonjen na moje rame, zbog klonulih udova nije mogao upravljati sobom, nakratko je sjeo. Sav sam se bio razlio u suze. Opazivši to, reče: „Što plačeš, sine Bernarde? Daj mi desnicu.” Pošto ju je obuhvatio objema svojim rukama, reče: „Pouzdam se i budi dobra srca: nikada te naime neću napustiti.” O riječi jednako slatke i gorke! Ne znam kako mi srce nije klonulo, osim što je tugu ublažilo tako sigurno obećanje. Zasigurno se toga dana i toga mjesta, preslavni oci, moram i prečesto spominjati. Oporuku koju mi je ostavio preslatki otac prigrlit ću svom vjerom i nadom kao rukama, kao da je zapečaćena od anđela i potpisana od blaženih duhova, za čije slavno i neizbrojivo mnoštvo ne dvojim da je ispunilo onu sobicu kako bi primilo dušu vjernoga sudruga.
57 A kakvo pokućstvo mislite da je pronađeno u toj kući? Mislite li kakvo zlato ili srebro? Još je čudesnije to što nije posjedovao baš nijednu knjigu. Premda je svakodnevno čitao ili pisao, ipak nije htio posjedovati nijednu knjigu. Čitava oporuka koju je sastavio bila je da je zapovjedio da ga bez ikakve raskoši iznesu u njegov samostan, koji je udaljen dvije milje izvan grada, i ondje polože u grobove braće. Ne zadovoljivši se time što je to zapovjedio jedanput, kao da je slutio kakav će nastati spor oko njegova ukopa, zapovjedi da nas ponovno pozovu: „Znate li”, reče, „što sam zapovjedio o ukopu? Učinite što zapovijedam: nemojte pripravljati raskoš. Nisam naime onakav kakvim me možda smatrate, nasljedujući svetoga Antuna i Hilariona, koji su htjeli biti pokopani na nepoznatim mjestima kako ih susjedi ne bi štovali.”
a U izdanjima ovoga životopisa koja su stavljena ispred njegovih djela pogrešno stoji: stogodišnjak. Pogledaj životopis samoga Hilariona koji je napisao sv. Jeronim, 39. poglavlje, i 88. bilješku uz njega našega Rosweydea u 1. knjizi djela De vitis Patrum.
b Martin Sanudo u petome dijelu djela Chronicon Venetum kaže da je na Božić služio svečanu biskupsku misu u prvostolnoj crkvi te da je zbog prevelike studeni te noći pao u groznicu od koje je preminuo 8. siječnja.
O govoru koji je održao prije nego što je preminuo i o dvama čudesima.
Primivši pak malo prije svanuća pomazanje svetim uljem, održao je govor o koristi smrti i o nebeskom životu, s nekim čudesnim smislom i ozbiljnošću riječi. Kako je naime ležao na leđima, neko je vrijeme držao oči uprte u nebo. Zatim ih ponovno napola zatvorivši, poče govoriti u ovome smislu (dodat ćemo i same riječi, koliko smo ih mogli zapamtiti): „Vidite, o sinovi, da je došao moj čas: blagoslovljen Bog koji je htio da on napokon dođe, budući da nema drugoga puta koji vodi u nebo. On nam je naime došao kao put, istina i život, da bijednim prognanicima izbačenima iz raja označi put povratka u domovinu. Jer ako se samo u ovome životu ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi. Ali daleko bila od nas tako luda pomisao. Što je naime ovaj život doli neka pahuljica (kako kaže onaj) i kao uspomena gosta od jednoga dana koji prolazi? Krist je umro za nas, prvina usnulih. Neka nas bude stid bojati se smrti, kad je naš Gospodin radi nas htio umrijeti. Ovaj sam dan uvijek imao pred očima; ti znaš, Gospodine, premda bi se moj život, dok ga promatram, prije morao nazvati sramotom negoli životom. Ali u duhu poniznosti primi me, dobri Isuse, živote i spasenje duše moje. Jer ne prostirem svoje molitve pred tvojim licem zbog svojih pravednih djela, nego zbog tvojih velikih milosrđa. Ja sam ona izgubljena ovca koja se vraća tebi, Pastiru. Tvoj glas poznajem, a ne glas tuđinaca: molim te, Gospodine, da me vratiš u ovčinjak. Možeš li prezreti glas onoga koji viče i utječe se tebi? Nisi li ti onaj koji si rekao: Zazvat će me, i ja ću ga uslišati; s njim sam u nevolji? Evo, vičem više srcem nego ustima, Gospodine; evo, nevolja je blizu i nema nikoga tko bi izbavio, osim tebe, dobri Isuse. Ali ne bih se usudio ni težiti za sjedištima blaženih duhova koji gledaju lice Presvetoga Trojstva. Ipak, jedan mali dio tvoga stvorenja traži mrvice s tvoga preslatkoga stola. Previše bi mi bilo, i jao kako previše, kad ispod obuće najnižega svoga izabranika ne bi uskratio neko mjestance ovome svome malenome slugi.”
59 Okrenuvši se zatim malo prema prisutnima, reče: „Vi u međuvremenu, braćo, čuvajte Gospodnje zapovijedi. Svako je naime tijelo trava i sva slava njegova kao cvijet poljski. Promotrite me: evo, osušila se trava i cvijet je njezin otpao. Tko će moći izbjeći ovaj čas? Ali vjerujte mi, sinovi, ništa nije izvrsnije nego služiti Gospodinu.” Kad je to rekao, podigavši nakratko ruku koju je držao otkrivenu, zamućenih očiju, tako da bi rekao kako gleda onoga drevnoga Izaka, načini nad prisutnima znak križa i reče: „Neka vas blagoslovi Gospodin Isus, braćo i utrobo moja, i neka blagoslovi moje sinove koji su odsutni, koje sam u Gospodinu rodio. Neka vam dade srce da ga štujete, neka vam otvori dušu za svoj zakon i neka vas ne ostavi u zlu vremenu. Neka blagoslovi našega kneza i čitav Senat, da se spominju kako im je udio povjerene im vlasti predan na čast Božju i zajedničko dobro svih staleža. Neka naposljetku blagoslovi moj puk, čiju ljubav, mir i slogu neka se Gospodin dostoji iz dana u dan sve više čuvati i umnažati.”
60 Počelo je svitati, a već se prije bilo pronijelo da ne može dulje živjeti. Pokrenuo se stoga čitav grad. Kanonici su doduše ušli u prvo svitanje; prepoznajući ih preslatko, molio je od njih oproštenje ako nije udovoljio svojoj službi. Preporučivao je božansku čast i bogoslužje Crkve, a zatim da među sobom čuvaju uzajamnu ljubav. Naposljetku je molio da ga se spominju u božanskim časoslovima. Kakve su se ondje ponovno suze, dobri Bože, kakvi li vapaji podigli! Nazivali su ga ocem, gospodarom, učiteljem, vođom. Malo poslije ušli su prokuratori sv. Marka i drugi prvaci grada, svećenici i redovnici. Nijedan stalež grada naposljetku nije mogao biti zadržan pred vratima. Svakome je govorio ponešto na spasenje. Prokuratorima i prvacima preporučuje siromahe i pravdu, svećenicima čast Božju, trgovcima ljubav, odvjetnicima parnice siromaha, naposljetku svakome dužnosti njegove službe: tako da je bilo čudesno što su oni gotovo beživotni udovi, uz uvijek sabrani duh, mogli podnijeti napor govorenja i blagoslivljanja kroz čitava dva dana (toliko je naime još poživio). Nigdje nisu više zasjale ona čistoća i uzvišenost duše. Nikoga nije odbio, sve je primio jednakim licem, tako da se kod njega nije činilo da postoji ikakva razlika između siromaha, bogataša ili svjetovnjaka.
61 U međuvremenu je mnogo toga i prorekao i učinio dostojnoga spomena: od čega ćemo dodati samo dvoje, da se pokaže kako je svaki dio ovoga presvetoga života blistao znakovima i čudesima, kao i ostalim krepostima. Imao je u Kristu predragog sina imenom Marcela, slavna rodom, ali još slavnijega životom, muža dobra i pravedna. Lovru je pak toliko ljubio da je javno govorio kako, ako bi se ovome što dogodilo, on nikako ne bi mogao nastaviti živjeti. Čuvši dakle za njegovu bolest, odmah je dotrčao; uvedu ga k njemu, a kad se on nagnuo da ga poljubi, Lovro mu tiho reče: „Marcele, zašto se mučiš zbog moga odlaska? Ja doduše idem naprijed, ali ti ćeš me uskoro slijediti. Tako se svidjelo Gospodinu da se ovoga Uskrsa ponovno uzajamno zagrlimo.” Više obradovan negoli ražalošćen takvom riječju, on se na početku korizme razbolio od žestoke bolesti i na Uskrs je, kako je Lovro bio prorekao, bio iznesen na ukop. A preljubljenomu sinu Jeronimu, koji je teško bolovao, i prorekao je i vratio zdravlje. Kad su ga naime liječnici otpisali i već ga smatrali mrtvim, a majka i sestre nisu više imale nikakve nade osim u molitvama ovoga oca, poslao im je ovaj sveti otac glasnike da im kažu neka budu dobra srca, jer neće umrijeti od te bolesti. Kako je rekao, tako se i dogodilo. Malo zatim napustila ga je groznica i vratio se u prijašnje zdravlje.
Pobožno ispuštanje duha i dugotrajno očuvanje nepokopanoga tijela.
No već su se razrješavale one presvete veze tijela i duha, i ono što je kroz toliko godina živjelo u neraskidivu miru i slozi, po Božjoj se zapovijedi imalo vratiti, tijelo zemlji, a duh nebu. Polako je počeo zatvarati oči s nekim vedrijim izrazom lica i ispružati sve udove, kao da će iz napora prijeći u počinak. Kakve bismo ondje čete anđela vidjeli da su došle kad bi se tjelesnim očima moglo vidjeti to društvo! U takvoj je dakle pratnji, usred njihovih nebeskih glasova i pjesama, onaj presretni duh poput plamička bljesnuo u nebo. To je svršetak presvetoga oca, uistinu sretan, uistinu blažen. O kad bi mi sada bilo dopušteno pustiti uzde suzama i slobodnije naricati! Činim nasilje samome sebi, oci. Naviru suze i ne mogu se suzdržati, ali nije ovdje mjesto za to: prikladnija je skrovita sobica; ondje ću, prečestiti oče, kad bude potrebno, zazivati tvoja obećanja; ondje ću svjedočiti o tvojoj desnici, osobito jer si mi često i drugdje, zazvan u najvećim pogibeljima, pomogao na čudesne načine.
63 Kad je svanulo sljedeće jutro, čitav se grad slio u nevjerojatnoj navali: vrata su gotovo silom provaljena, tako da ga je trebalo odmah prenijeti u crkvu da se nasite oči puka. Toliko je pak mnoštvo odmah okružilo nosila da je sa stuba kora, gdje je bio položen, zatim bio ponesen ne ljudskim rukama, nego samom gomilom onih koji su se stiskali i gurali, sve do crkvenih vrata. Rastrgane su haljine, odnesena obuća, sve je razgrabljeno radi štovanja. Uostalom, da bi se već počeli pokazivati neki prvijenci posvećenja i javno svjedočanstvo, one četiri preslavne bratovštine (tako ih naime nazivamo), ne kao k mrtvacu, nego kao k živomu i svetomu, i veoma brojne ljudima, i s uresom i sjajem, ne dakako tužnim ili pogrebnim, kako običavaju pri iznošenju mrtvaca, nego kao u procesijama i prošnjama kad se Bogu iskazuju javne zahvale, tako su bez ikakve javne ili privatne zapovijedi ili nagovora, nego same od sebe tako uređene s pozlaćenim voštanicama i svakim znakom časti i radosti, pohrlile onamo. Kakvo je i ono svjedočanstvo da su dvojica od vaše braće, kad su kao i ostali došli na taj obred, čula neke preslatke pjesme i nečuvene napjeve! Dok su se pak vraćali u samostan, a ti napjevi nisu prestajali, jedan reče drugome: „Čuješ li, brate, ove melodije?” „Kako ih ne bih čuo”, reče drugi; „ovaj mi se sklad čini posve anđeoskim, a ne ljudskim.” Isto poče potvrđivati i onaj prvi. Dok su se dakle obojica divila, te pjesme nisu umuknule sve dok nisu stigli u samostan.
64 Po završetku obreda, kad je došlo vrijeme iznošenja, gle na koji je način, nekim osobitim Božjim sudom, tada doduše skrivenim, ali koji se ubrzo imao svima otkriti, počeo nastajati spor između patrijarhalnih kanonika i braće sv. Jurja. Dok su ovi po nalogu našega oca tražili ono što je bio zapovjedio o mjestu ukopa, oni su se pozivali na svete kanone da se prelati pokapaju u vlastitim crkvama, te da se ne valja uvijek pokoravati odredbama pokojnika, po primjeru pape Marcelina: premda je on pod prokletstvom zapovjedio da njegovo tijelo ostane nepokopano, svetim se ocima ipak činilo prikladnim voditi računa ne toliko o čovjeku, koliko o Papi. U međuvremenu se pak ono sveto tijelo pohranjuje u sakristiji crkve, kao da će ondje čekati ishod spora.
65 Dogodila se pak stvar nečuvena u svim prošlim stoljećima, dopustite da kažem uz poštovanje prema svim ostalim svecima, barem koliko je poznato iz njihovih spisa. Dok je naime ondje to tijelo bilo položeno, drugoga i trećega dana ne pokazuje se ni traga raspadanju ni smradu. Isto tako i petoga i šestoga dana ništa manje ostaje posve netaknuto. Potaknut čudom tolike stvari, strči se čitav grad: gledaju i najpomnije istražuju nije li namazano mirisnim pomastima; opipavaju sve udove. Nikakva maziva ni vještine, nikakve ukočenosti u udovima, a smrada još mnogo manje: štoviše, činilo se da oni udovi odišu preslatkim miomirisom. Čudu se dodaje novo čudo. Nakon dva dana naime počeli su rumenjeti obrazi i počeo se nazirati živa krv kroz udove. I već ona sakristija nije mogla primiti gomilu koja se slijevala i međusobno tiskala, tako da ga je napokon osmoga dana trebalo javno prenijeti u crkvu da se nasite oči puka. Tada pak nastade i divljenje, i zapanjenost, i klicanje. Stoga i oni koji se spore još upornije traže, a ovi ga još pomnije čuvaju. Ponovno se pohranjuje u sakristiju, gdje je kroz četrdeset dana ostao neraspadnut i netaknut. Kroz sve te dane nikada nije bio bez posjetitelja; nikada ona sakristija nije bila zatvorena svima koji su ga željeli vidjeti i častiti, sve dok šezdeset i sedmoga dana, kad se već činilo da se inače ne može dovoljno prikladno čuvati, nije bio predan ukopu s obredima i častima, ne onima kojima se običavaju pokapati ostali o čijoj se kreposti i zaslugama dvoji, nego su kao relikvije nekoga sveca položene sa svom čašću, naime šesnaestoga dana prije kalenda travanjskih, pošto je šestoga dana prije ida siječanjskih preminuo u Gospodinu.
66 Mnogi su ne samo iz Italije, nego i iz Ilirika te Epira krenuli od kuće da vide to čudo. Svi liječnici, a osobito Gerard iz Verone, najslavniji od svih liječnika našega doba, koji ga je pohodio u ovoj bolesti, posvjedočili su da se to ne može dogoditi nikakvom prirodnom silom, osobito jer je bolovao od truležne groznice. Proširivši se naime žilama, trula i pokvarena tekućina nužno bi pokvarila i preostalo tijelo, tako da bi bilo posve nemoguće da u odsutnosti prirodne topline i najmanje vremena ostane netaknuto i neraspadnuto. Kolik i kako divan prizor to bijaše, neka prosude drugi. Jer ako je preblaženome Bernardu bilo dano na čast, kako je i trebalo biti, što je njegovo tijelo ostalo nepokopano tri dana, što tek valja pripisati našem Lovri, koji je toliko dana i gotovo mjeseci ostao netaknut i neraspadnut? Potaknut čudom tolike stvari, grad je htio uložiti trud da patrijarhalna crkva ne bude lišena takva uresa, odnosno relikvija svoga prvoga ili najsvetijega patrijarha. Tim je činom dozvano u sjećanje ono o preblaženom Martinu, biskupu Toursa: kad je on preminuo u gradu Candesu kod Piktona, pa su ga Piktoni, kod kojih je umro, htjeli zadržati, a Turonci su tražili natrag svoga vlastitoga biskupa, toliko se dugo stvar vodila u sporu dok ga Turonci nisu potajno odnijeli i vratili vlastitoj Crkvi. A koja su se čudesa zatim dogodila i koja se svakodnevno događaju onima koji na tome grobu mole božansku pomoć, smatrao sam boljim ne započinjati nabrajati, jer su neizbrojiva. Istražit će ih možda jednom pomnije oni čiji je ugled veći, a služba svečanija, pa jedva bih povjerovao da bi Bog mogao dopustiti da sjaj tolikoga svjetla dulje leži u tami.
Bula pape KLEMENTA VII., kojom je bl. Lovru Justinianija ubrojio među blaženike, izdana godine 1524.
Časnomu bratu Antunu, patrijarhu Venecije, papa Klement VII. Časni brate, pozdrav i apostolski blagoslov. Obnašajući na zemlji, premda nedostojni, službu Onoga koji je uvijek divan u svojim svetima, rado pristajemo uz pobožne želje vjernika, osobito duždeva i plemića, za koje se prepoznaje da idu na hvalu i slavu Božju te na štovanje svetaca, i rado ih pratimo prikladnim naklonostima. Izložio nam je ljubljeni sin Marko Foscarini, poslanik Mletačke Republike upućen k nama, u ime ljubljenoga sina plemenitoga mužab Andrije Grittija, dužda, i iste Mletačke Republike: da premda bi se iz postupka o kanonizaciji bl. Lovre Justinianija, vođenoga po nalogu našega predšasnika blažene uspomene pape Siksta IV. na najusrdnije molbe tadašnjega dužda i Mletačke Republike te poslanoga Rimskoj kuriji, moglo vjerojatno vjerovati da je tada bilo potpuno i dostatno dokazano sve što je bilo potrebno za kanonizaciju samoga bl. Lovre; ipak, budući da je sam spis postupka nekim slučajem izgorio u požaru, naš predšasnik pobožne uspomene papa Lav X., na takvu prošnju tadašnjega dužda i Mletačke Republike, svome tadašnjem nunciju i kremonskom biskupu blage uspomene, koji je tada boravio među živima u gradu Veneciji, po savjetu svoje časne braće, u čijem smo broju tada i mi bili, svojim pismom u oblikuc brevea povjerio je da pristupe ispitivanju predmeta takve kanonizacije. Kad su oni počeli pristupati tom ispitivanju, a spomenuti predšasnik Lav, kako se svidjelo Gospodinu, preminuo, naš predšasnik nezaboravne uspomene Hadrijan VI., na sličnu prošnju poslanika spomenute Mletačke Republike koji su bili upućeni Apostolskoj Stolici radi iskazivanja poslušnosti, tebi, brate patrijarhu, i časnoj braći Tomi, feltrinskomu biskupu i apostolskom nunciju, te Pavlu, nemosijskomu biskupu, svojim je pismom u oblikud brevea zapovjedio da nastavite drugdje započeti postupak kanonizacije, kao da je spomenuto pismo pape Lava bilo upućeno vama.
2 Budući da je pak spomenuti naš predšasnik Hadrijan preminuo a da rečeni postupak nipošto nije bio dovršen, te se takav postupak ne može tako lako privesti kraju, a isti nas je poslanik Marko u ime spomenutih dužda i Republike ponizno zamolio da na hvalu i slavu vječnoga Kralja, i na poštovanje samoga bl. Lovre, biskupa i ispovjedaoca, kao i na ures Crkve, sjaj katoličke vjere i pobožnost naroda rečene Republike, bude dopušteno svake godine na dan u koji je rečeni bl. Lovro preminuo u Gospodinu svima slaviti blagdan i časoslov od jednoga patrijarha ispovjedaoca, s molitvom od jednoga biskupa ispovjedaoca, pod imenom istoga bl. Lovre patrijarha u tvojoj i drugim crkvama rečene Mletačke Republike. Mi, koji sve vjernike rado potičemo na štovanje Božjih svetaca i trajnu pobožnost prema njima koliko god možemo, budući da smo sada spriječeni drugim teškim zaprekama i poslovima te se ne možemo posvetiti takvu poslu kanonizacije, priklanjajući se pobožnim molbama samih dužda i Republike, apostolskom vlašću, sadržajem ovoga pisma, dajemo dopuštenje i ovlast da se kako u tvojoj patrijarhalnoj crkvi, čiji je sam bl. Lovro bio patrijarh, tako i u bilo kojim drugim katedralnim, pa i metropolitanskim, te zbornim i župnim crkvama bilo kojih mjesta, pa i redovničkim, čitave Mletačke Republike, časoslov na spomen istoga bl. Lovre patrijarha od jednoga biskupa ispovjedaoca, pod imenom istoga bl. Lovre, može svake godine, na dan u koji je preminuo u Gospodinu, slaviti, te se u njihovim misama, jutarnjima i večernjima može recitirati spomen pod imenom bl. Lovre patrijarha od svih koji ga budu htjeli slaviti i recitirati, a njegova se slika u crkvama ili kućama Kristovih vjernika može slobodno i dopušteno slikati, ipak bez aureole i ne kao kanoniziranoga, nego kao blaženoga; unatoč apostolskim konstitucijama i odredbama te svemu ostalome što bi tome bilo protivno. Hoćemo pak da se zbog navedenoga rečeni bl. Lovro nipošto ne smatra upisanim u popis svetaca. Dano u Rimu, kod sv. Petra, pod ribarovim prstenom, dana 18. e.... 1524., prve godine našega pontifikata.
a To je Antun Contarini, izabran iz kongregacije skopetina, koji se pobrinuo da se u patrijarhalnoj dvorani naslikaju bl. Lovro i ostali mletački predstojnici, njegovi predšasnici. Naslijedio ga je Jeronim Quirini iz Reda propovjednika, ne godine Kristove 1520., kako piše Klaudije Robert, jer je onaj bio živ godine Kristove 1524., kada mu je poslana ova bula, nego sljedeće godine. Quirini je zapovjedio da se u gradu Veneciji, budući da je tijelo bl. Lovre pohranjeno u patrijarhalnoj crkvi, sam blagdan slavi s većom svečanošću te da se mletački puk preko propovjednika opominje na štovanje i svetkovanje rečenoga blagdana, koji se ima slaviti svake godine rečenoga osmoga dana. Cjelovitu odredbu vidi kod Dan. Rose.
b Njega opisuje Pavao Jovius u 6. knjizi djela Elogia de viris bellica virtute illustribus.
c Njih navodi Dan. Rosa, izdane 11. travnja godine 1519.
d Isti Rosa bilježi da one nedostaju.
e Mjesec nedostaje u svim primjercima.
✠