Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 8. siječnja

O sv. Vulzinu ili Vulziju, biskupu Sherbornea

DE S. WULSINO, SIVE VULSIO EPISCOPO SCHIREBURNENSI

Sadržaj (1)
  1. Životopis iz Ivana Capgravea.

Vulzin, ili Vlzin, Vulfzin, Vulfije, Vultije, Ulzin, Ulzije, Vulzije, Vlzije, biskup Sherbornea u Engleskoj, preselio se na nebo 8. siječnja; na taj dan Hugo Ménard u Martyrologio Benedictino bilježi: U Sherborneu u Engleskoj sv. Vulzina, biskupa i ispovjedaoca. Martyrologium Anglicanum navodi ga 26. rujna i naziva ga samo opatom, kao i Ferrari.

2 Sherborne (što znači Bistri izvor), drukčije zvan Sherbona, danas je napučen gradić slavan po preradi vune u grofoviji Dorset; no u doba Vilima Malmesburyjskoga, kako sam piše u 2. knjizi De gestis Pontificum Anglor; bio je to zaselak neprijatan ni brojem stanovnika ni ljepotom položaja, u kojem je bilo čudno i gotovo sramotno što je biskupska stolica opstala kroz toliko stoljeća. Ondje je prvi stolovao sv. Aldhelm, čiji ćemo životopis donijeti 25. svibnja. Poslije je katedra prenesena u Salisbury u vrijeme Vilima Normanskoga.

3 Kratak životopis sv. Vulzina donijet ćemo iz Ivana Capgravea, a zatim ćemo dodati ponešto iz Malmesburyjskoga iz 2. knjige De gestis Pontif. Anglorum. O njemu govore Matej Westminsterski, Nikola Harpsfield u 10. stoljeću, 9. pogl., i u 11. stoljeću, 16. pogl., te Arnold Wion u dodatku 3. knjizi Ligni vitæ. Godwin se silno vara dok piše da je s ovoga svijeta preminuo godine 958., a na biskupsku čast uzdignut godine 940., budući da ga je godine 958. sv. Dunstan, tadašnji londonski biskup, zajedno s kraljem Edgarom postavio za opata Westminstera, dok je biskupom postao tek u vrijeme kralja Etelreda, koji je okrunjen godine 978. Čini se da je niz biskupa Sherbornea pobrkan kada se iza sv. Vulzina smješta Alfwold, za kojega se čini da mu je prethodio, jer Firentinac iz Worcestera piše da je umro godine 978., upravo iste godine kada je Etelred započeo kraljevati. Nema sumnje da je Vulzin u biskupskoj službi pretrpio mnoge gorčine, jer su na početku Etelredove vladavine Portland i primorski krajevi pokrajine Dorset bili češće pustošeni od danskih gusara: a nesreća vlastitoga stada nije mogla teško ne ražalostiti najboljega pastira.

Životopis iz Ivana Capgravea.

Svetoga a naime Vlzyna, rođena u Londonu od uglednih roditelja i od njih brižljivo odgojena, roditelji, kad je dorastao do dječačkoga cvijeta, odlučiše prikazati Gospodinu Isusu Kristu. Pod samim naime gradskim zidinama blistab samostan sv. Petra, danas nazvan Westminster, u kojem su ga učinili monahom i predali da trajno služi Gospodinu. Kad je pak prošlo dječaštvo, primljen u svećenički red, u zreloj dobi i ćudoređu zablistao je kao sjajno zrcalo svetosti. Protiv neprijatelja ljudskoga roda borio se bdjenjima i molitvama, kroteći tijelo postovima: požude ovoga svijeta prezreo je radi nebeskih želja te je sve pokrete duše i tijela čuvao svakom budnošću i brigom. Ponizan u skromnosti, odan bratskomu služenju, ispunjen ljubavlju, običavao je ne samo ustrajati u čitanjima nego i pročitano tumačiti subraći, pobožnim ih poticajem raspaljivati za svaku krepost i pridobivati za Krista.

2 Napokon je naklonošćuc biskupa sv. Dunstanad kralj Edgar postavio Vlzyna na čelo istoga samostana. Koliko je naime bdio za spasenje mnogih i ustajao protiv protivnika Gospodnjega stada, kakav je primjer svoga nauka i života svima pružao, tko bi to mogao dostojno opisati?

3 Napokon je kralje Etelred, sin Edgarov, naklonošću puka i izborom klera učinio da bude postavljen za pastira Crkve u Sherborneu. Bio je naime utočište siromaha, oko slijepima, noga hromima, štap nemoćnima, hrana gladnima, odjeća golima i otkupnina okrivljenima. U korizmeno vrijeme, zatvoren u samostansku klauzuru i oslobođen svjetske vreve, jednostavno je boravio s monasima, predajući se postovima, razmatranju i suzama. Na Večeru Gospodnju pak izišao bi iz svoje sobe i posvetio krizmu, poučavajući i blagoslivljajući puk. Nakon proslave uskrsnoga otajstva obilazio je svoju biskupiju naviještajući Evanđelje. Brižljivo se pak trudio ono od davnine plemenito slavlje Sherbornea ne samo popraviti, uvećati i unaprijediti nego i učvrstiti trajnim mirom. Mačem je naime vječnoga prokletstva udario svakoga vuka neprijatelja toga doma koji je rastrgao, uznemiravao ili raspršivao Kristov ovčinjak.

4 Pete pak godine svoga biskupstva, dovršivši službu dobroga upravitelja, pao je u bolest, a s njim i jedan njegov vitez imenomf Egelvije, koji mu je uvijek bio najvjerniji. Čuvši za bolest svoga gospodara, dirnut nutarnjom boli, posla glasnika da upita ima li kakve nade u njegovo ozdravljenje. Biskup pak reče glasniku: „Javi brže”, reče, „svojemu gospodaru neka, uredivši svoje poslove, svom brigom pripravi samoga sebe, jer će sutra sa mnom poći na dvor vječnoga Kralja, gdje će za vjernu službu od zajedničkoga Gospodina primiti svoju plaću.” Kad je on otišao, biskup poče nazočnoj braći govoriti ovim riječima: „Ovo, predragi moji, očinskom vas ljubavlju molim, sačuvajte: ovoga našega vjernoga slugu, koji će se sa mnom preseliti k Bogu, čekajući moj sprovod, dajte sa mnom prenijeti i pokopati u Sherborneu, kako bi onaj koji mi je u sadašnjem životu uvijek bio odan i u smrti i u vječnom miru bio uz mene.”

5 Među ostalima najviše je tugovao neki svećenik imenom Vlrik, zbog zasluge svetosti prisan svetomu biskupu i upućen u njegove tajne. Sažalivši se nad njim, sveti biskup, kao već odriješen od tijela i postavljen na nebo, govoreći s pouzdanjem reče: „Nemoj plakati, predragi brate, jer idem u radost Gospodina svojega koji me zove. Radije se pouzdaj i vjeruj da će od dvanaeste godine nakon moga prijelaza nadalje Gospodin, spomenuvši se svoje dobrote, na meni pokazati svoje milosrđe potvrdom čudesa i pohoditi svoj puk objavom svoje milosti u meni, kako biste se, kao što ste sada ražalošćeni mojim odlaskom, tada radovali zbog višnjega pohoda.” Rekavši to i podigavši oči k nebu, uskliknu u divnu pohvalu bl. Stjepana govoreći: „Evo vidim nebesa otvorena i Isusa gdje stoji zdesna Bogu.” I s tim riječima 8. siječnja izdahnu svoj duh u ruke Gospodnje.

a Odatle se čini da se može zaključiti kako je bio dodan autorov predgovor, koji je Capgrave izostavio.
b O tom samostanu, koji je veličanstvenije obnovio sv. Edvard Ispovjedalac, govorili smo u njegovu životopisu 5. siječnja, pogl. 4, 5, 6.
c Malmesburyjski svjedoči da se to dogodilo godine 958. Životopis sv. Dunstana donijet ćemo 19. svibnja.
d Tek je godine 958. vlast nad cijelom Engleskom zadobio Ed-

IZ CAPGRAVEA gar, sin Edmundov. No dio kraljevstva koji se preko Temze pruža prema sjeveru predao mu je puk, uvrijeđen razuzdanošću i nerazboritošću brata Edvija, dvije godine prije.e Kralj Engleske Etelred okrunjen je godine 978., 14. travnja, u nedjelju, kao što smo rekli u 1. poglavlju životopisa sv. Edvarda 5. siječnja. Odatle je očito da sv. Vulzin, budući da je postavljen za biskupa prve godine Etelredove vladavine, nije umro prije godine 983., jer je preminuo pete godine svoga biskupstva.f Kod Harpsfielda Egelin.

O ISTOME, IZ VILIMA MALMESBURYJSKOGA.

Njega je nadbiskup Dunstan, a dok je bio biskup Londona, postavio za opata u Westminsteru, osnovavši samostančić za 12 monaha na mjestu gdje je nekoć Melit sagradio crkvu sv. Petru. Dok je tako sveto i razborito upravljao povjerenom mu službom, dodijeljena mu je biskupska čast u Sherborneu. On je odmah na biskupskom sjedištu, protjeravši klerike, postavio monahe, kako u tolikojb revnosti suvremenih biskupa ne bi izgledalo da drijema. Ne dajući monasima ništa za uzdržavanje iz biskupskih dobara, nego kupujući iz drugih izvora, namjeravao je postaviti i opata. Budući da su oni prosvjedovali kako za njegova života ne mogu biti lišeni njegove blage uprave, popustio je protiv svoje volje, javno navijestivši da će to njihovim nasljednicima biti početak velikih nevolja.

2 Dokaz njegove svetosti očitovao se kako često za života, tako osobito na smrti. Jer kad se već približavao vratima smrti, otvorenih očiju duha uskliknu u pjev: „Evo vidim nebesa otvorena i Isusa gdje stoji zdesna Bogu.” Izrekavši taj pjev bez oklijevanja, usred pjevanja preminu: sveta i časna duša, koja je mogla posuditi riječi prvoga i preblaženoga Mučenika! Blažena ona koja je vidjela otvoreno nebo i zavrijedila ući! Ondje se još uvijek čuva njegov štap i neka druga biskupska znamenja, koja pružaju živu, da tako kažem, sliku njegove skromnosti i poniznosti.

a Matej Westminsterski kaže: Godine milosti 958., nakon smrti londonskoga biskupa Brithelma, kralj Edgar na njegovo mjesto postavi blaženoga Dunstana. On odmah u Westminsteru, sagradivši samostan za dvanaest monaha na mjestu gdje je nekoć biskup Melit sagradio crkvu bl. Petru, ondje postavi za opata sv. Viltija. O sv. Melitu govorit ćemo 24. travnja.
b Isto je učinio sv. Etelvold, biskup Winchestera, kako pod godinom 962. svjedoči Westminsterski, a mi ćemo reći u njegovu životopisu 1. kolovoza, kao i više drugih svetih biskupa u isto doba.

✠

8. siječnja Kalendar godine