Slavi se rođendan za nebo bl. Balduina, odnosno Baldwina ili Baldoena, 8. siječnja; na taj dan rukopisni Florarium Sanctorum ima ovo: „Istoga dana sv. Balduina levita i mučenika.” Ferrari u djelu Generalis catalogus Sanctorum i Martyrologium Germanicum: „U Laonu u Galiji sv. Balduina đakona i mučenika.” Andrija du Saussay u dodatku djela Martyrologium Gallicanum: „Kod Laona Clavata rođendan za nebo sv. Balduina đakona i mučenika, koji je, sin grofa Alduina i sv. Salaberge, nakon muževljeve smrti opatica, obratio se na služenje Kristu od rane mladosti te, zaređen u svete redove, dok je u tom gradu najsvetije vršio levitsku službu, zbog pobožnosti i pravednosti, čijom je trajnom revnošću plamtio, pao ubijen od bezbožnika.”
Agitur B. Balduini, sive Baldwini, aut Baldoeni natali VIII Januarii; quo die ista habet ms. Florarium Sanctorum: Ipso die S. Balduini Levitæ et Martyris. Ferrarius in generali catalogo Sanctorum, et Martyrologium Germanicum: Lauduni in Gallia S. Balduini Diaconi et Martyris. Andreas Saussaius in supplemento Martyrologii Gallicani: Apud Laudunum Clavatum, natalis S. Balduini Diaconis et Martyris, qui filius Alduini Comitis et S. Salabergæ post obitum viri Abbatissæ; ad Christi famulatum ab ineunte ætate se convertit, sacrisque Ordinibus initiatus, apud eam urbem Levitico ministerio cum sanctissime fungeretur, pro pietate et justitia, cujus perpetuo zelo flagravit, ab impiis interemptus occubuit.
2 Molanus u djelu Addit. ad Usuardum: „Kod Laona u Galiji bl. Balduina arhiđakona i mučenika”, čija su djela sadržana u životopisu njegove majke Salaberge 22. rujna. Životopis sv. Salaberge imamo prepisan iz rukopisa iz Longponta po Nikoli Belfortiju i, kako nagađamo, pomalo dotjeran; ali iako se u njemu spominje sv. Balduin, ipak se ne pripovijedaju djela koja je on slavno izvršio, tako da nagađamo da je Molanus vidio neki sjajniji životopis sv. Salaberge. Ali povijest bl. Balduina, kakvu-takvu, zasebno nam je donio rukopisni kodeks samostana regularnih kanonika u Corsendonku. Nešto kraća postojala je u rukopisnom djelu Sanctilogium brugenskih viljemovaca, iz kojega je naš Heribert Rosweyde oblikovao nizozemsku koju je izdao.
2 Molanus in Addit. ad Usuardum: Apud Laudunum Galliæ, B. Balduini Archidiaconi et Martyris: cujus actus in vita Salabergæ matris ejus continentur xxii Septembris. S. Salabergæ vitam habemus ex codice Longpontico a Nicolao Belfortio descriptam, et, ut suspicamur, paullum expolitam: sed in ea licet mentio fiat S. Balduini, non tamen narrantur res ab eo præclare gestæ; ut suspicemur Molanum luculentiorem aliquam S. Salabergæ vitam vidisse. At B. Balduini separatim historiam qualemcumque exhibuit nobis ms. codex Corsendoncani Canonicorum regularium monasterii. Brevior aliquanto extabat in ms. Sanctilogio Guiliemitarum Brugensium, e qua Belgicam, quam edidit, efformavit Heribertus Rosweydus noster.
3 U ovom se životopisu ne navodi dob bl. Balduina, nego se samo kaže da se njegova majka Salaberga, za vladanja Dagoberta (koji je umro godine Kristove 644., šesnaeste godine kraljevanja u Neustriji, pošto je prije toga nekoliko godina vladao Austrazijcima), udala za Basona. Nešto određenije može se zaključiti njegova dob. Naime, za sv. Eustazija se u životopisu sv. Salaberge kaže da je umro pošto je oko tri petoljeća vodio brigu o braći u Luxeuilu, a da je na njegovo mjesto postavljen sv. Walbert, kad Salaberga još nije bila sjedinjena u braku s Basonom. Bilo da se ta tri petoljeća trebaju početi računati od progona sv. Kolumbana, bilo od ubojstva Teodorikova (što ćemo istražiti 29. ožujka u Eustazijevu životopisu), taj se brak nije mogao dogoditi prije godine Kristove 615., a možda ni 628. Zatim je Salaberga rodila petero djece, od kojih je treća bila djevica sv. Austrudis, a peti Baldoen, kojega je i njega samoga po uzoru na prijašnje posvetila svemogućemu Bogu. Austrudis je nadalje imala dvadeset godina kad joj je umrla majka, a Balduin je bio nešto mlađi; budući da se za njega pripovijeda da je otada bio razborit muž, marljiv u obavljanju poslova, koristan sestrinu samostanu te blizak njoj i redovnicama kojima je ona upravljala, morao je tada biti starije dobi; jer ne bi ni dolikovalo još mladiću, pod bilo kakvim izlikom krvnoga srodstva ili pobožnosti, da se blisko brine o djevicama ili stvarima, ili da inače gaji prijateljstva. Čini se dakle da je sv. Salaberga umrla oko godine 650. ili malo poslije. Kako se naime zaključuje iz njezina životopisa, sv. Anserik je preminuo dugo prije nje, a on je ipak bio živ najmanje do 5. rujna godine 646., kad se predaje da je pronašao relikvije sv. Krispina i Krispinijana (o kojima XXXV. listopada), u prisutnosti već biskupa sv. Eligija, koji je te godine u svibnju bio posvećen.
3 In hac vita ætas non exprimitur B. Balduini, solum dicitur mater ejus Salaberga, regnante Dagoberto, (qui anno Christi DCXLIV obiit, regni Neustriæ XVI, cum antea Austrasiis aliquot annos imperitasset) nupsisse Basoni. Aliquanto distinctius colligi ætas illius potest. Nam S. Eustasius in vita S. Salabergæ dicitur, cum curam fratrum Luxoviensium tribus circiter egisset lustris, vita functus, eique S. Walbertus suffectus, cum necdum Basoni juncta matrimonio esset Salaberga. Sive ab ejectione S. Columbani, sive a Theodorici cæde tria illa ordienda sint lustra; (quod XXIX Martii in Eustasii vita disquiremus) non potest illud matrimonium ante DCXV, forte nec DCXXVIII Christi annum contigisse. Quinque dein liberos suscepit Salaberga, e quibus tertia fuit S. Austrudis Virgo, quintus Baldoenus, quem et ipsum juxta priores omnipotenti Deo sacravit. Erat porro Austrudis, cum ei mortua est mater, annorum viginti; Balduinus aliquanto adolescentior: qui cum deinceps vir prudens, in rebus gerendis industrius, sororis monasterio utilis, ei et quibus ipsa præerat sanctimonialibus familiaris fuisse prædicatur, debet fuisse tum ætate provectior; neque enim juvenem adhuc, quovis consanguinitatis aut pietatis prætextu, decuisset virginum aut res familiariter curare, aut alioquin amicitias colere. Mortua igitur videtur S. Salaberga circa annum DCL, aut paullo post. Ut enim ex ejus vita colligitur, S. Ansericus dudum ante eam decessit, qui tamen minimum usque ad v Septembris anni DCXLVI, superstes fuit, cum tradatur SS. Crispini et Crispiniani (de quibus xxxv Octob.) reliquias invenisse, præsente S. Eligio jam Episcopo, qui eo anno mense Maio consecratus est.
4 Tome se pridružuje što se piše da je bl. Balduin bio arhiđakon laonske Crkve. Tako naime ima Klaudije Robert u popisu laonskih biskupa: „x Serulf, čiji je arhiđakon bio bl. Balduin, brat sv. Austrudis.” Andrija du Saussay u dodatku Martirologija pod 17. listopada: „U nebeski je dvor danas ušla djevica sv. Austrudis; njezin je brat bl. Balduin, arhiđakon sv. Sekulfa, laonskoga biskupa, po svetom životu i vjernom upravljanju postao također nasljedovatelj i drug u vječnoj slavi.” Nismo još našli ime ovoga Sekulfa ili Serulfa u martirologijima. Uostalom, vjerojatno je da je ta služba arhiđakona bila povjerena samo mužu zrelu po dobi i znanju. Može se dakle činiti da je ubijen u vrijeme Ebroina, kad je bio ubijen; pod njime je iz istoga grada Laona lukavo pozvan i također smaknut vojvoda Martin.
4 Accedit quod Archidiaconus fuisse Laudunensis Ecclesiæ B. Balduinus scribitur. Ita enim habet Claudius Robertus in catalogo Laudunensium Antistitum: x Serulfus, cujus Archidiaconus B. Balduinus S. Austrudis frater. Andreas Saussaius in supplemento Martyrologii ad xvii Octobr. Cælestem aulam hodie ingressa est S. Austrudis virgo: cujus frater B. Balduinus, S. Seculphi Laudunensis Episcopi Archidiaconus, sectator etiam et socius in gloria æterna, sancta ex conversatione et fideli dispensatione effectus est. Hujus Seculphi, sive Serulphi non reperimus adhuc in martyrologiis nomen. Ceterum hoc Archidiaconi munus non nisi ætate et scientia maturo commissum verisimile est. Videri igitur potest Ebroini temporibus esse interfectus quando occi- interfectus; sub quo ex eadem urbe Laudunensi Martinus Dux dolose evocatus, trucidatus quoque est.
3 To što bl. Balduina nazivaju mučenikom; taj naslov smo gore 6. siječnja, u Predgovoru životopisu sv. Knuta, § 1., br. 4., rekli da se daje i onima koje su, ugledne po nedužnosti života, bezbožno ubili zli ljudi; premda se čini da je Balduin revnošću oko čuvanja pravednosti izazvao na sebe mržnju zločinačkih ljudi.
3 Quod Martyrem B. Balduinum appellent; eum titulum supra vn Januarii, in Præfat. ad vitam S. Canuti § 1, num. 4, diximus iis quoque tribui, qui vitæ innocentia spectabiles nefarie ab improbis occisi sunt: quamquam videtur justitiæ tuendæ studio odia in se sceleratorum hominum provocasse Balduinus.
Iz rukopisa iz Corsendonka.
Ex Ms. Corsendoncano.
Roditelji bl. Balduina, sveta sestra.
B. Balduini parentes, sancta soror.
U vrijeme Dagoberta, kralja Franaka, živio je na ovom svijetu neki muž imenoma Baso: on, rođen od plemenitih roditelja po naravi, a plemenitiji po ponašanju po milosti, po savjetu franačkih velikaša oženio se Salabergom, pobožnom kćeri plemenitoga i pobožnog mužab Gutwina. Ona je nakon neplodnosti rodila svomu suprugu među odabranimc mnoštvom djece jednu kćer koja je nazvanad Austrudis.
Temporibus Dagoberti Regis Francorum fuitit in hoc mundo quidam vir, nomine a Baso: qui nobilibus ortus parentibus secundum naturam, nobilior factus moribus per gratiam, consilio Francorum Procerum duxit uxorem Salabergam, generosi et religiosi virib Gutwini religiosam filiam. Hæc post sterilitatem peperit sponso suo inter electamc turbam natorum filiam unam, quæd Austrudis appellata est.
2 Nju njezini roditelji odgajaju s velikom revnošću svake marljivosti, predanu kršćanskoj vjeri, učeći je u danima nježnoga djetinjstva i knjigama. Tako nadilazi djevojačke godine, idući iz kreposti u krepost, djevica tek rođena; i dok prestaje plakati u kolijevci, uči pjevati hvale Djevičina Sinu. Po božanskoj blagosti postaje također sposobna pamćenja slušajući i čitajući, vježbajući se i u učiteljstvu nauka: uglednom se pokazuje po tjelesnom rođenju, uglednijom po svetosti duha; dragocjenom po izgledu lica, dragocjenijom po srcu; očituje se svijetu da je puna rječitosti, ali mnogo više mudrosti; mila Bogu i ljudima, sidro svoje volje vezala je uz kreposti. Povrh toga je ispunjena tolikom milošću da se u njezinoj prvoj dobi pokazivala zrelost ponašanja.
2 Nutritur a progenitoribus suis hæc cum magno studio totius diligentiæ, tradita religioni Christianæ, discens etiam litteras in diebus teneræ infantiæ. Excedit itaque annos puellares, ambulans de virtute in virtutem, virgo noviter nata; et dum cessat vagire in cunabulis, laudes discit cantare filio virginis. Fit etiam per divinam clementiam capax memoriæ audiendo et legendo, exercens se etiam in magisterio doctrinæ: insignis apparet carnali generatione, insignior mentis sanctitate; pretiosa vultus specie, pretiosior corde: manifestatur mundo plena esse eloquentiæ, sed plus multo sapientiæ; dilecta Deo et hominibus anchoram voluntatis suæ copulavit virtutibus. Insuper tanta repleta est gratia, ut morum maturitas monstraretur in ejus ætate prima.
3 Osim toga, kad je bila u dvanaestoj godini, prosi je neki Landranko, rođen od plemenita roda, koji je sa sobom donio mnogo bogatstva od zlata, dragulja i odjeće te ga predao u ruke roditeljima kako bi mogao uzeti djevicu Austrudis za suprugu. Ali pokazuje se da je uzalud dao svoje darove za zaručnicu Božju i uzalud obećao veće. Djevica naime odbija, prezirući prolazno bogatstvo i propadljivu ženidbu. A dok plemićka kći počinje vojevati za Boga, raduju se crkveni redovi, dok klerici prinose upaljene voštanice i nose križeve u rukama te hvale Boga zbog tolike kreposti koju su prepoznali u djevici Austrudis; i tako je pjevajući prate sve do samostana na čelu kojega je bila njezina majka sv. Salaberga, pobožno upravljajući mnoštvom redovnica.
3 Præterea cum esset in anno duodecimo requiritur a quodam Landranco nobili genere progenito, qui delatas multas secum opes auri et gemmarum ac vestium, tradidit manibus parentum, ut possit Austrudem virginem accipere sibi conjugem. Sed probatur frustrapro Dei sponsa sua dedisse, et frustra ampliora promisisse. Recusat namque Virgo respuens opes transituras, et perituras nuptias. Dumque incipit militare Deo filia nobilium, lætantur ordines Ecclesiasticorum, offerentibus Clericis illuminatos cereos et cruces in manibus portantibus, ac Deum laudantibus pro tanta virtute, quam cognoverunt esse in virgine Austrude: sicque prosequuntur cantantes usque ad monasterium cui præsuit S. Salaberga mater hujus sacræ puellæ, pie regendo catervam sanctimonialium.
4 Nakon pak nekoliko dana časna opatica Salaberga, osjećajući da se bliži rastanak njezina tijela, povjerava pastirsku brigu svojoj kćeri Austrudis, koja je nakon bijega od svoje ženidbe nekoć bila posvećena Bogu, opominjući je da vodi brigu o Kristovu ovčinjaku, u kojem je bilo gotovo tristo djevojaka koje su ondje služile Bogu. Po savjetu dakle biskupa laonske Crkve i franačkih velikaša koji su upravljali tom pokrajinom, te po pristanku, izboru i pokliku sestara koje su tada živjele na tom mjestu, uz kraljevsko dopuštenje i biskupski blagoslov posvećuje se za opaticu; i imala je dvadeset godina kad je Kristovo stado preuzela pod svoje vodstvo. Sva je njezina nakana bila u Bogu: i budući da ni danju ni noću nije odstupala od božanskih razgovora i zapovijedi, toliko je prianjala uz Boga da se činilo kako su njezino odijelo, govor, lice i hod pouka o krepostima.
4 Post aliquot autem dies venerabilis Abbatissa Salaberga sentiens resolutionem sui corporis imminere, committit pastoralem sollicitudinem filiæ suæ Austrudi, post fugam nuptiarum suarum olim Deo sacratæ, commonens eam habere curam ovilis Christi, in quo erant fere trecenta puellæ ibidem Deo servientes. Cum consilio itaque Laudunensis Ecclesiæ Pontificis et Francorum Procerum qui præerant huic Provinciæ, atque assensu ac electione et acclamatione sororum tunc in loco illo degentium, sub regali licentia, benedictione Episcopali sacratur in Abbatissam: eratque viginti annorum quando gregem Christi sub suo suscepit regimine. Tota in Deo erat ejus intentio: et quia non diebus aut noctibus a colloquiis et mandatis divinis recessit, in tantum Deo adhærebat; ut ejus habitus, sermo, vultus, incessus doctrina virtutum esse videretur.
a Blandin, s nadimkom Baso, rođen od ugledna roda Sikambra, kaže se u životopisu sv. Salaberge 22. rujna. Rosweyde ga pogrešno naziva Kasonom.
b Rosweyde, ili radije nemaran prepisivač, načinio je Cutionija. U životopisu sv. Salaberge naziva se Gundoin i Gunduin.
c Štoviše, sv. Salaberga rodila je najprije tri kćeri: Saretrudu, Ebanu i Austrudis; zatim dva sina: Eustazija, koji je umro kao dječak, i Baldoena. Životopis sv. Salaberge. Odakle treba ispraviti ono što piše naš Rosweyde, da je Austrudis jedina kći Salabergina rođena nakon više sinova.
d U rukopisu iz Corsendonka najčešće se naziva Astrudis, a kod Rosweydea Austrudes. Štuje se 17. listopada.
a Blandinus, cognomento Baso, ex Sicambrorum prosapia spectabili ortus, dicitur in vita S. Salabergæ xxu Septemb. Rosweydus perperam Kasonem vocat.
b Rosweydus, aut potius socors librarius, Cutionium fecit. In vita S. Salabergæ Gundoinus et Gunduinus dicitur.
c Imo peperit S. Salaberga primum tres filias, Saretrudam, Ebanen, Austrudim; tum filios duos, Eustasium, qui puer decessit, et Baldoenum. Vita S. Salabergæ. Unde corrigas quod Rosweydus noster scribit, Austrudim unicam filiam Salabergæ natam post plures filios.
d In ms. Corsendoncano plerumque Astrudis dicitur, Rosweydo Austrudes. Colitur xvn Octobr.
Ubojstvo bl. Balduina.
B. Balduini cædes.
I tako, dok je blažena djevica Austrudis nastojala provoditi sve dane svoga života u hvalama Božjim, neprijatelj ljudskoga roda potajno kuje strijele boli. Imala je naime najdražega brata imenom Balduin, muža čestita i razborita, velika glasa, koji je u crkvenim stupnjevima postigao vrhunac a levitskoga reda. Protiv ovoga Bogu i ljudima dragoga muža, na đavlov poticaj, smišljaju i snuju prijevare oni koji su se činili da su prijatelji i vjerni ovoj djevici i njezinu bratu. Balduin je pak bio ljubljen od sestre prekomjernom naklonošću, a ni on nije ništa manje ljubio sestru, jer nije samo tjelesno srodstvo nego i jedinstvo duša i svetost ponašanja uzajamno spajalo ljubav rođene ljubavi. Protiv njega je dakle, kao što je prije spomenuto, tvorac prijevare i začetnik svake zloće, đavao, podbadao umove nekih da mrze pravedna i sveta muža bez razloga i da protiv njega smisle naum pakosti; i o, žalosna zlodjela i uvijek sumnjiv dan zlikovaca! Naposljetku je protiv djevice i njezina brata naoružao duše onih koji su htjeli da se čine prvima u prijateljstvu obaju. Ali zar u ovom vijeku nedostaje nevjernosti opakih koja bi kušala strpljivost dobrih? Uvijek naime strana zlih nasrće na stranu pobožnih, otkad je Kajinb motikom razbio grlo bratu. Rijetka je naime vjernost ljudi o kojima je pisano: „Hinili i lukavi izazivaju Božju srdžbu.”
Itaque dum beata virgo Austrudis conaretur exercere omnes dies vitæ suæ in Dei laudibus, sagittas doloris occulte fabricat humani generis inimicus. Erat namque ei frater carissimus nomine Balduinus vir probus et prudens, magni nominis, et in Ecclesiasticis gradibus apicem assecutus a Levitici ordinis. Adversus hunc dilectum Deo ac hominibus, stimulante diabolo, concipiunt et meditantur dolos qui videbantur esse amici et fideles huic virgini et ejus fratri. Diligebatur autem a sorore nimio affectu Baldewinus, non ipse minus diligens sororem: quoniam non solum carnis affinitas, sed unitas animorum, et morum sanctitudo, germanae caritatis mutuo conciliabat amorem. Contra hunc itaque, ut prætactum est, artifex doli et omnis malitiæ inventor diabolus, quorumdam concitavit mentes, ut virum justum et sanctum odirent gratis, et machinarentur contra eum consilium malignitatis: et o dolendum facinus, et suspecta semper dies perditorum! Eorum denique contra Virginem et fratrem ejus armavit animos, qui primos se videri volebant in amicitiis amborum. Sed numquid in hoc seculo deest perfidia pravorum quæ probet patientiam bonorum? Semper enim pars malorum infestat partem piorum, ex quo Cain fregitb sarculo guttur fraternum. Nam rara fides est hominum de quibus scriptum est: Simulatores et callidi provocant iram Dei.
6 Naposljetku je najnježnije od sestre ljubljeni sv. Balduin, u jednostavnosti svoga srca, pošto je lukavo s kugom zavisti bilo pripremljeno i unaprijed uređeno sve što se činilo potrebnim za dovršenje prijevare, izvidjevši ujedno vrijeme i mjesto, pozvan u neko selo uc laonskom kraju, kojemu je ime Gohardi Insula, tobože na vijećanje, da ga ondje strmoglave u propast zamke koju su mu pod krinkom lažnoga mira sakrili iz hinjene ljubavi. Ali on, ne sluteći nikakvo zlo u golubljoj jednostavnosti, uzevši sa sobom samo dvojicu konjanika, kao treći odmah ode na raspravu na mjesto koje je bilo pripravljeno spletkama zasjeda i prijevare po najzločinačkijim neprijateljima svih ljudi koje zemlja podnosi. I tako se pod krinkom mira pokazaše bezbožnicima u ubojstvu pravednika oni koji su se činili da su prijatelji; navesti njihova imena i lozu smatramo nepravdom. Bez odgađanja, kad su namjere bile otkrivene, skrivena mržnja prelazi u ubojstvo te nedužna muža, koji nije zaslužio nikakvo zlo, zatečena takvim zasjedama ubijaju probadajući ga mačevima.
6 Denique tenerrime dilectus a sorore S. Balduinus, in simplicitate cordis sui dolose cum peste invidiæ præstructis et præordinatis omnibus quæ ad expletionem doli necessaria videbantur, explorato tempore pariter et loco, invitatur ad quamdam villam vir justus in pagoc Laudunensi, cui Gohardi Insula nomen est, quasi ad placitum, ut ibi præcipitarent eum in interitum laquei, quod ficto pacis colore ex amore simulato absconderant ei. At ille columbina simplicitate nihil mali suspicatus, assumptis secum duobus tantum equitibus, tertius confestim ivit causas placiti ad locum, qui insidiarum et doli machinationibus præparatus erat per hostes omnium hominum quos terra sustinet sceleratissimos. Sicque apparuerunt impii sub pacis colore in occisionem justi, qui videbantur esse amici; quorum nomina et stirpem dicere injuriam esse putamus. Nec mora, consiliis detectis latens odium prodit in homicidium, virumque innocentem et nihil mali merentem talibus præventum insidiis occidunt confodientes gladiis.
a Rosweyde samo kaže da je obnašao neku crkvenu službu.
b Slikari žele da je ubijen čeljusti, a drugi drvenom ili željeznom vilom.
c Rosweyde: „in't dorp Laudunen”, to jest u selu Laon. „Pagus” ovdje znači oblast ili područje grada Laona, koji se na francuskom naziva Laon.
a Rosweydus solum ait, Ecclesiasticum quoddam munus gessisse.
b Pictores mandibula, alii furca lignea ferreave occisum volunt.
c Rosweyd. in't dorp Laudunen, id est vico Lauduno. Pagus hic ditionem sive territorium significat urbis Lauduni, quæ Laon Gallice dicitur.
Tužba sestre Austrudis.
Luctus Austrudis sororis.
Dojavljuje se ubojstvo brata ušima sestre, a ona usred gorkih suza blagoslovi Gospodina, kao jednostavni i pravedni Job zbog gubitka sinova. Ubojstvo naime tako velika muža nije se moglo dugo skriti: izlazi glas, širi se žamor u gradu po ustima puka, i tako naposljetku dopire do ušiju sestre zločin tako prokleta bezakonja. Čuvši dakle smrt brata, možda se grudi djevice nimalo ne potresaju niti popuštaju boli, nego, okrijepljena snažnom rukom Duha Svetoga koji u njoj prebiva, tako veliku nesreću podnosi muževnim duhom; znajući da je stanje ljudskoga položaja krhko, nastojala je ovim jadikovkama oplakati svoga najdražega brata: „Premda sam danas ostavljena i lišena svoga brata, dajem ti, Bože, mnogostruke zahvale i prinosim hvalu i čast tvomu Veličanstvu. Molim te stoga, najpobožniji Gospodine Isuse Kriste, da ne osjetim srdžbe tvoga suda i da ne odvratiš lica svoga milosrđa od suza mojih očiju, nego mi daj snagu da mogu strpljivo podnositi i oplakivati nepravodobnu gorčinu uzburkana srca koja me iznenada zadesila zbog gubitka ubijenoga brata mojega predragoga. O Gospodine Isuse, najmilostiviji tješitelju ožalošćenih, na što da se prije potužim, što da radije oplakujem: ubojstvo brata ili svoju pustoš? Ta ruka tvoja, Gospodine, dotakla me je, i dogodila se dvostruka nevolja, dvostruka nesreća, dok je jedno od toga prilično povećavalo silinu boli i prelazilo mjeru moje malenkosti. Jer i kad bi mi preostalo mnoštvo braće i sinova i kad bi sa svih strana pritjecala potpora utjehe, zar mi nije sam Balduin bio korisniji od stotinu braće, zar ne bolji od deset sinova? Zar bi i tada usred tisuću potpora preživjelih zaslugu tako velika muža izbrisao kakav zaborav ili bi sestri mogla doći kakva utjeha, kad joj živjeti nakon njega nije ništa drugo doli neprestano umirati? Ali sada mi se udvostručuje bol, podvostručuje nesreća, jer mi je oduzet onaj koji mi je bio jedini, kojega sam jedinoga jedino ljubila, za kojega sam znala da je jedino sidro nade, luka savjeta, pouzdanik tajne, sudac duha i druga polovica moje duše. O mnogostruke rane jednoga srca! Tko bi, molim, bilo okrutniji od razjarene tigrice, bilo gluši od začarane aspide, mogao zatvoriti pristup srcu tolikim bolima rana da ne prodru sve do same srži utrobe? Ali budući da veličina nadilazi ljudske snage, utječem se tebi, Gospodine Isuse, koji se srdiš i smiluješ, koji ranjavaš i liječiš, koji udaraš i iscjeljuješ: daj da mogu tako podnositi nevolje okrutne sudbine da bol ne nadvlada duh, nego ako zadaješ ranu, načini i lijekove za udarce, da duh vlada nad boli. Makar bila ožalošćena što sam ostavljena sama, blagoslivljam tebe. Ti, koji valjano liječiš žalosno srce, budi uz ožalošćenu dušu, Bože. a Daj pokoj bratu, i neka se duša vjernoga muža ne zgraža nad špiljama podzemlja. Učini da bude dionik svetih i njihova dijela kojima si ti najljepši dio. Hvalim i slavim i blagoslivljam ime tvoje slave, koje je sveto, jer si primio natrag onoga kojega si mi dao. Jao meni”, govoreći ponovno, „nedužni brate, zašto sam te ostavila u vijećanjima najokrutnijih ljudi? Nikada ne bi bilo razloga zbog kojega sam te pustila da odeš da budeš okrutno ubijen, ti koji si bio štap moje slabosti.” I jer bratska ljubav ne poznaje mjere, ponovno je dodala: „Sada oni koji imaju tjelesnu braću neka budu spomenuti milosrđa, suosjećajući suzama punima boli. Pisano je naime: Ako trpi jedan ud, trpe svi udovi.”
Nuntiatur occisio fratris auribus sororis, ac illa inter amaras lacrymas Dominum benedixit, sicut simplex et rectus Job de filiorum amissione. Occisio Job. 1. 21. nempe tanti viri diu celari non potuit, exit sermo, serpit murmur in civitate per ora populi: atque ita tandem pervenit ad autes sororis facinus tam execrandi piaculi. Audita igitur germani morte forte pectus virginis in nullo concutitur, nec cedit dolori: sed confortata per inhabitantis Spiritus sancti in se robustam manum, tam grande infortunium virili animo perferebat: sciensque statum humanæ conditionis tionis esse fragilem, iis deflere querimoniis curavit dilectissimum sibi germanum: Quamvis sim hodie desolata et frustrata proprio fratre, reddo tibi Deus multiplices gratias et refero laudem et honorem Majestati tuæ. Obsecro proinde, Domine piissime Jesu Christe, ne sentiam iram judicii tui, neque auferas faciem misericordiæ tuæ a lacrymis oculorum meorum: sed concede mihi virtutem, ut patienter possim ferre et flere intempestivam amaritudinem cordis commoti, quæ subito mihi accidit pro damno occisi fratris mei prædilecti. O Domine Jesu mœrentium misericordissime consolator quid conquerar prius, quid potius defleam? occisionem fratris, an desolationem meam? Etenim manus tua Domine tetigit me: et accidit duplex incommodum, duplex calamitas; cum alterum eorum vim doloris satis exaggeraret, et excederet modum meæ pusillitatis. Nam etsi mihi superesset fratrum et filiorum multiplex turba, et undique suppeterent suffragia solatii; nonne solus Balduinus utilior mihi erat quam centum fratres? nonne melior quam decem filii? Etiamne tunc inter mille subsidia superstitum meritum tanti viri aliqua deleret oblivio, aut consolatio aliqua provenire posset sorori, cum sibi vivere post ipsum nihil aliud esset quam assidue mori? At nunc mihi geminatur dolor, duplicatur calamitas; quod is mihi ademptus est, qui mihi unicus erat; quem unicum unice diligebam, quem solum anchoram spei, portum consilii, conscium secreti, arbitrum animi, et animæ meæ alterum dimidium esse sciebam. O multiplicia vulnera unius pectoris! Quis quæso vel irata truculentior tigride, vel incantata surdior aspide, obturare posset aditum cordis ad tantos dolores vulnerum, quo minus penetrarentusque ad ipsas medullas viscerum? Sed quoniam magnitudo vires excedit humanas, ad te Domine Jesu confugio, qui iratus misereris, qui vulneras et mederis, qui percutis et sanas: Da sic posse pati duri incommoda fati, ne dolor mentem superet: sed si vulnus agis fac et medicamina plagis, ut dolori mens imperet. Sim licet afflicta quod sim sola relicta, benedico te. Tu, cordi mæsto qui rite mederis, adesto mœrenti Deus animæ. a Da requiem fratri, nec exhorreat antra baratri viri fidelis anima. Fac ut Sanctorum consors sit et partis eorum quibus tu es pars optima. Laudo et glorifico ac benedico nomen gloriæ tuæ, quod est sanctum, quod quem mihi dedisti, recepisti. Heu me, iterum dicens, frater innocens, ut quid te dimisi in consiliis crudelissimorum hominum? Numquam fuisset caussa, pro qua ire disposui te dire interfectum: qui eras baculus infirmitatis meæ. Et quia fraternus amor nescit modum, iterum adjecit: Nunc qui carnales fratres habent, memores sint misericordiæ, compatiendo lacrymis dolore plenis. Scriptum est enim: Si patitur unum membrum, compatiuntur omnia membra.
8 Usred tih i sličnih jadikovki, usred gorčina i žara boli, premda se tužno srce krilo muževnim licem, gorčina tolike boli bila je veoma ublažena slatkoćom Duha Svetoga. Sveti su također zborovi djevica, čuvši za potresenost majke i takvu nesreću, silno suosjećali i sažalijevali, i zbog ubojstva tako velika muža, kojega su veoma ljubile u Kristu, i ponajviše zbog svoje duhovne Majke. A kad su prostrte na tlu i prianjajući prsima uz pod molitvenice najusrdnijim molitvama preporučivale Bogu dušu pokojnika te nastojale ublažiti prekomjernost boli u njegovoj sestri lijekom molitve, njihova je majka, suosjećajući s njihovom boli više od njih samih, pristupila k njima poduprta rukama službenica, jer već drukčije nije mogla hodati, iscrpljena prevelikim trudovima i izljevima suza. Stojeći pak pokraj oltara, uzdignutih ruku jedva je mogla stišati njihov plač i gorke uzdahe srca, te naposljetku, kad je nastala tišina, ovako im progovori, dok su česti jecaji prekidali riječi: „O preslatke sestre, poštedite bol i već stišajte taj jadik, radije zazivajući Duha da i meni ostavljenoj postane utočište, a duši moga brata spasenje i okrepa. Neka se svi sjete i neka se prisjeti svaka od vas kako vas je pobožnom naklonošću ljubio moj brat i kako se oko zajedničke koristi uvijek zalagao pronicavim i marljivim djelovanjem. Stoga se sada traži da mu za njegovo dobročinstvo uzvratite istom mjerom, i jer nema čovjeka koji živi a da ne griješi, da pred njegove prijestupe postavite štitove svojih molitava, kako bi kod Suca sviju zaslužio naći milosrđe, a ne sud.”
8 Inter has et hujusmodi querelas, inter dolorum amaritudines et æstus; moestus licet animus virili vultu tegebatur: et amaritudo tanti doloris Spiritus sancti dulcedine admodum temperabatur. Sancti quoque virginum chori turbatione matris audita et infortunio tali condolebant et compatiebantur plurimum, et occisioni tanti viri, quem valde in Christo dilexerant, et suæ potissimum Matri spirituali. Cum vero prostratæ solo adhærentesque oratorii pavimento pectoribus, intentissimisque precibus commendabant Deo animam defuncti, et nimietatem doloris lenire curabant in sorore ipsius medicamento orationis. Mater vero earum, plus ipsarum compassa dolori, accessit ad eas sustentata manibus ancillarum, quia jam aliter incedere non poterat fatigata nimiis laboribus et effusionibus lacrymarum. Stans autem juxta altare, elevatis manibus vix compescere potuit fletus earum, et suspiria cordis acerba, tandemque facto silentio sic fatur ad eas crebris singultibus interrumpentibus verba: o dulcissimæ sorores, parcite dolori, et jam compescite planetum istum, potius invocantes Spiritum ut et mihi desolatæ fiat refugium, et animæ fratris mei salus ac refrigerium. Recordentur omnes ac recolant singulæ vestrum quam pio vos omnes frater meus dilexerit affectu, et circa communem utilitatem quam sagaci, quam solerti semper institerit effectu. Unde nunc requiritur ut ejus beneficio vicem rependatis, et quia non est homo qui vivat et non peccet, ejus excessibus orationum vestrarum clypeos obtendatis, quo apud judicem omnium misericordiam invenire mereatur non judicium.
9 Rekavši to, krenuvši odatle sa svojim sestrama, ide u susret bratskomu sprovodu; i stojeći na uzvišenom mjestu laonskoga brda, provali u ove riječi čim se sprovod mogao ugledati: „Zar se tako vraćaš sestri, Balduine, da joj kažeš posljednje zbogom? Zar tako spajaš poljupce, stežeš zagrljaje, izmjenjuješ razgovore, povjeravaš tajne, da bi primio posljednji rastanak od sestre? Zar mi ostavljaš ovakve darove kao spomen na rođenu ljubav, da život sestre, nesjećajući se odsada ikakve radosti, sav prianja uz spomen na tvoj sprovod i odsada mu bude podvrgnut? O žalosna rastanku gdje se ostavljaju takvi darovi, naime sprovodi dragih i rane duša, gdje se ne po iskazima poštovanja, nego po sprovodima natječu naklonost i pobožnost prijatelja! Kome si, preljubljeni brate, kome si ostavio svoju zamjenu, naime brigu o ostavljenoj sestri, kojoj si ti bio dika u sretnim prilikama, potpora u nevoljama, štit izvana, savjet kod kuće? Tko bi povjerovao da će slatki plod naše ljubavi, koji je započeo tako sretnim početkom, biti zaključen tako plačnim ishodom, da život dvoje ovisan o jednome i cvatući istom jednakošću ćudi i duša padne u jednoj propasti? U jednom bih uistinu času rekao da je propalo dvoje, jer kad si ti bio drugi dio moje utrobe, utrobe koja se pokretala jednim životnim dahom, zašto da ne umre kad joj je oduzet bolji dio i kad je stanje njezina života tako jadno prepolovljeno? Odatle je, brate, što se više tužim na to da sam živa negoli na to da si ti mrtav, jer mi nakon tvoje smrti ne preostaje ništa doli neprekidna tjeskoba, stalna bol i vječna žalost.” Govoreći to i padajući među rukama sestara iznova i iznova na lijes, ljubila ga je roneći preobilne suze te je prvim riječima dodala i ovo:
9 His dictis cum suis sororibus inde progrediens, obviam procedit fraterno funeri: stansque in excelso loco montis Lauduni in has iterum voces prorupit ubi primum potuit funus videri: Siccine redis ad sororem, Balduine, ultimum ei vale dicturus? siccine oscula jungis, stringis amplexus, misces colloquia, secreta committis, extremum a sorore divortium accepturus? hæccine mihi munera relinquis monumento germani amoris, ut nullius amodo memor lætitæ memoriæ funeris tui tota inhæreat et obnoxia sit deinceps vita sororis. O triste divortium ubi talia munera relinquuntur, carorum scilicet funera et vulnera animorum, ubi non obsequiis, sed exequiis, concertat affectus et pietas amicorum! Cui, frater amantissime, cui reliquisti vices tuas, curam scilicet desolatæ sororis, cui tu eras gloria in prosperis, in adversis præsidium, clypeus foris, domi consilium? Quis nostri amoris dulcem fructum tam felici procedentem principio, tam flebili terminandum credidisset exitu; ut vita duorum ex uno pendens, atque eadem morum et animorum æqualitate vigens, uno decideret interitu? Uno sane momento duos deperisse dixerim, quia cum tu viscerum meorum pars esses altera, viscera quæ uno movebantur vitali flatu, quidni moriantur subtracta sibi potiore parte, et vitæ suæ tam miserabiliter dimidiato statu? Inde est, frater, quod me magis superstitem quam te defunctum queror; quoniam post mortem tuam non mihi relinquitur nisi jugis afflictio, dolor continuus, et perpetuus mœror. Hæc dicens et inter manus sororum iterum iterumque recidens super feretrum, deosculabatur illud uberrimis lacrymis fluens; et talia primis adjecit:
O kad bi sestri bilo dano umrijeti s bratom, Ne bih se bojala smrti dok bih mogla biti zajedno. I da smrt ne promijeni tvoje osjećaje, ljubio bi. Sretna bih bila u smrti kad bi smrt sjedinila ljubav; I pobjeđujući vjernost, budimo i sada jedno. Jer dok se vraća ona tužna slika tvoje smrti, Što drugo provodim doli vremena neprestane smrti? Živim doduše, živim, ali pod oživljenom ranom. Smrt je, a ne život, živjeti uvijek tako. a Kako moli za brata, za kojega smo rekli da se naziva mučenikom? Možda ona nije znala razlog ubojstva.
O si forte mori detur cum fratre sorori, Mortem non timeam, dum simul esse queam. Affectusque tuos nisi mors mutaret, amares. Felix morte forem si mors sociaret amorem; Vincentique fidem nunc quoque simus idem. Nam necis illa tuæ dum mæsta recurrit imago, Quid nisi continuæ tempora mortis ago? Vivo quidem, vivo, sed vulnere sub redivivo. Mors est non vita vivere semper ita. a Quomodo orat pro fratre, quem Martyrem diximus appellari? Nescivit illa fortassis cedis causam.
Kreposti i čudesa bl. Balduina.
B. Balduini virtutes, miracula.
Ali nitko nije tako oštroumna duha da bi mogao riječima izreći jadikovke djevice; nitko tako kamena srca da bi ih mogao slušati bez sućuti boli. I nisu samo sestra ili srodnici djevice oplakivali ovoga muža, nego je sav grad ujedno i sva pokrajina i svi obaju spolova i dobi jadikovali nad nepravednom smrću muža, sjećajući se pokojnikove skromnosti i svetosti ponašanja te pobožnosti srca koju je uvijek iskazivao prema svima. Nije dakle čudno ako tako velik muž biva ubijen od đavoljih udova, kad je očito da je mučenik Onoga koji je zbog zavisti farizeja bio raspet za spasenje svijeta. Uvijek naime od drevnih vremena zavist progoni kreposti. Stoga ne bez razloga apostol Pavao zabranjuje žalostiti se zbog onih koji umiru, ostavljajući žalost samo onima koji nemaju nade uskrsnuća. Iz toga se zaključuje da vjerno umire onaj koji biva ubijen da bi pobijedio za Krista. Bezbrižan već s Kristom kraljuje ovaj muž, jer je ugrabljen da zloća ne bi promijenila njegov um; jer duša mu je bila mila Bogu, i dovršen u kratkom vremenu ispunio je mnoga vremena. Zato je u miru zauvijek postalo mjesto njegova počinka i prebivalište njegovo na Sionu. Stoga vjerujmo da će one za koje znamo da spavaju u grobovima pri posljednjoj trublji u kratkom trenutku vremena Bog uskrisiti. Pisano je naime: „Pravednik, kakvom god smrću bio zatečen, bit će u okrepi.”
Sed nemo tam sagacis ingenii, qui querimonias Virginis explicare posset sermone; nemo tam saxei cordis, qui eas audire posset sine doloris compassione. Nec solum soror aut propinqui Virginis hunc virum lamentabantur: sed tota simul civitas, et omnis regio, et cuncti utriusque sexus atque ætatis injustam viri necem quèrebantur, recordantes defuncti modestiam, et morum sanctitatem, et quam circà omnes semper exhibuerat cordis pietatem. Non igitur mirum est si occiditur tantus vir a diaboli membris, cum constet hunc Martyrem esse illius qui zelo Pharizæorum pro salute mundi fuit crucifixus. Semper enim ab antiquis temporibus virtutes invidia persequitur. Igitur non sine causas Paulus Apostolus prohibet contristari pro morientibus, relinquens tristitiam tantum illis qui spem resurgendi non habent. Ex hoc colligitur quia fideliter moritur qui pro Christo victurus occiditur. Securus jam cum Christo vir iste regnat, quia raptus est, ne malitia mutaret mentem ejus; placita enim erat Deo anima ejus: et in brevi spatio consummatus multa complevit tempora. Ideo in pace factus est in æternum locus ejus, et habitatio ejus in Sion. Quapropter quos dormire in sepulchris novimus, in novissima tuba sub brevi momento temporis suscitari a Deo credamus. Scriptum namque est: Justus qua morte præ occupatus fuerit, in refrigerio erit.
11 Pokazuje se pak mjesto u crkvi blažene Djevice Marije, koja se naziva Profunda, u kojoj je ono presveto tijelo pokopano počivalo mnogo godina, sve dok odatle nije bilo preneseno a i zajedno s kostima bl. Salaberge, svoje majke, pohranjeno ub gornjoj crkvi sv. Ivana Krstitelja. Te je naime crkve i prije smrti i poslije ukrasio mnogim krepostima; od njih su neke iščezle iz pamćenja, a neke pak, da čitatelju ne stvorimo dosadu,c namjerno izostavljamo. Nadalje, ovo malo što smo ispripovijedali, na čast svoga imena i pohvalu mučenika, Bog je htio da postane primjer onima koji čitaju. Ali i svakodnevno, ako to zahtijeva vjera onih koji mole, to se mjesto odlikuje novim čudesima, koja je dugo nabrajati, ali onima koji pobožno mole udjeljuje željeno naš Gospodin Isus Krist, koji živi u vijeke vjekova. Amen.
11 Monstratur autem locus in ecclesia B. Mariæ Virginis, quæ dicitur Profunda, in qua sanctissimum corpus illud sepultum multis annis requievit: donec inde translatum, a et una cum ossibus B. Salabergæ matris suæ reconditum est inb superiori ecclesia B. Joannis Baptistæ. Quas videlicet ecclesias et ante obitum et post multis decoravit virtutibus: quarum quædam exciderunt a memoria, quædam vero, ne Lectori fastidium faciamus,c præterimus ex industria. Porro hæc pauca quæ narravimus, ad honorem sui nominis et laudem Martyris, Deus exemplum voluit fieri legentium. Sed et quotidie, si postulantium exigat fides, recentibus miraculis locus ille insignitur, quæ dinumerare longum est, sed et pie petentibus optata largitur Dominus Noster Jesus Christus, qui vivit in secula seculorum. Amen.
a Rosweyde piše da su zajedno prenesene relikvije njega i majke Salaberge, dok se čini da su sinove relikvije bile prenesene k majčinima.
b Rosweyde ovu crkvu sv. Ivana naziva „de hooftkercke”, to jest glavnom ili prvostolnom crkvom. Ali stolna crkva u Laonu posvećena je Bogorodici Djevici. Postoji pak samostan benediktinskoga reda pod imenom sv. Ivana; jesu li ondje bili položeni ostaci svetaca, još nismo doznali.
c Ali mi tebi zbog toga, dobri piscu, nismo zahvalni. Više bismo voljeli da si prenio sve ono što je bilo pouzdano i posvjedočeno; čitatelji su mogli preskočiti ono što bi im bilo dosadno.
a Rosweydus scribit, una ejus ac matris Salabergæ translatas reliquias; cum videantur filii reliquiæ ad maternas allatæ.
b Rosweydus hanc ecclesiam S. Joannis vocat de hooftkercke, id est capitalem, sive primariam, ecclesiam. At cathedralis ecclesia Lauduni Deiparæ Virgini sacra est. Est vero S. Joannis nomine cænobium ordinis Benedictini: an isthic condita Sanctorum pignora fuerint, necdum comperimus.
c At nos tibi ob hoc, bone scriptor, gratiam non habemus. Maluissemus tradidisses quæcumque certa erant et testata: potuissent Lectores quæ fastidio essent transilire.