Glanna, ili Gloma, u rukopisnom životopisu sv. Florentina Glomna, kod Argentréa u djelu Historia Britannica Glouva, pučki St-Florent-le-Vieil, drevni je samostan u Anjouu na granicama nanteskoga područja. Pošto su ga razorili Britonci, drugi je kod grada Saumura u istom anžuvinskom području, nedaleko od područja Louduna, na rijeci Thouet ili Thoué, pučki Thouet, na ušću koje se ulijeva u Loaru, sagrađen pod imenom sv. Florentina, i onamo je bilo preneseno njegovo tijelo. Taj prvi samostan Argentré u 2. knjizi djela Historia Britannica, 14. poglavlju, piše da ga je sagradio Karlo Veliki, a obdario Ljudevit Pobožni, što se ne slaže s vremenom sv. Mauronta, kako ćemo uskoro reći, osim ako je riječ o kakvoj obnovi koja je bila učinjena nastojanjem i troškom Karla ili Ljudevita. Drevni pisac životopisa Ljudevita donosi ovo: „I doista su mnogi samostani u njegovu području obnovljeni, štoviše iz temelja sagrađeni, ali osobito ovi: samostan sv. Marije i sv. Petra od Ferrièresa itd., samostan sv. Florentina itd., i ostali vrlo mnogi, kojima se kao svjetiljkama ukrašava cijelo kraljevstvo Akvitanije.” Dodaje pak Argentré da je, kad je Noménoë, kralj Britonaca, to razorio u vrijeme Karla Ćelavoga, zadobio ranu u bedru, bez sumnje kao znak da se uvrijedio sv. Florentin, pod čijom je zaštitom bilo to mjesto, te se stoga pobrinuo da se ono o njegovu trošku obnovi. O sv. Florentinu raspravljat ćemo 22. rujna.
2 Predaje se da je opat toga drevnog samostana bio sv. Mauront te da je cvjetao u vrijeme kralja Hildeberta, ne prvoga (kako u 2. knjizi djela Observationes svjedoči da se piše u starim spomenicima toga mjesta Hugo Ménard, za koje kaže da je doznao da su sramotno pokvareni), nego onoga koji je godine 694. naslijedio brata Klodviga III. i umro 711. Odakle možeš zaključiti da Mauront nije preminuo godine 711. (što pišu isti Ménard i Klaudije Robert), kad Hildebert još nije kraljevao. U životopisu sv. Hermelanda pod 25. ožujka kaže se da se sv. Paskarije, nanteski biskup (o kojemu 10. srpnja), pobrinuo da se samostan sv. Hermelanda u Aindreu i sve stvari koje mu je darovao potvrde vlašću kralja Hildeberta; i zatim se govori o smrti sv. Mauronta. Hermelanda je Paskarije bio dobio od sv. Lamberta, tada još opata u Fontenelleu, koji je, uzdignut zatim nastojanjem kralja Teodorika III. i Pipina Herstalskoga na lyonsku nadbiskupiju, imao za nasljednika sv. Ansberta, ubrzo nakon sv. Ouena postavljena na ruensku stolicu. Iz toga se može pouzdanije utvrditi vrijeme sv. Mauronta.
3 O njegovu preminuću prenosi se ovo u životopisu sv. Hermelanda kod Surija: „Jedne je noći sveti muž (Hermeland) po svome običaju u bazilici sv. Petra apostola, predan božanskom motrenju, vidio kako duša opata Maurenta (u rukopisu iz Crvene Doline Mauronta), veoma časna muža, odlazi ostavivši tijelo u nebo iz samostana sv. Florentina, koji nazivaju Glanna, udaljena od samostana u Aindreu trideset milja, pod vodstvom anđela itd.” Klaudije Robert prenosi da je Mauront preminuo 275 godina nakon preminuća sv. Florentina.
4 Njegov rođendan za nebo u benediktinskom martirologiju ovako slavi Hugo Ménard 8. siječnja: „U samostanu u Glanni sv. Mauroncija opata.” A u djelu Martyrologium Gallicanum Andrija du Saussay: „Kod Saumura sv. Mauroncija opata i ispovjedaoca, koji je u vrijeme kralja Hildeberta, kao predstojnik samostana sv. Florentina, zasjao čudesnom poniznošću i nedužnošću; njegovu je dušu onoga istog dana kojega je otišao Gospodinu sv. Hermeland vidio kako je anđeli nose u nebo.” Mauroncijem ga naziva i Kl. Robert. O drugom sv. Maurontu opatu, sinu svetih Adalbalda i Riktrude, raspravljat ćemo 5. svibnja.
✠