§ I. Lucijanova svetost i katolički nauk.
§ I. Luciani sanctitas, doctrina Catholica.
Ovoga slavnog mučenika i naučitelja Latini slave 7. siječnja, a Grci sada 15. listopada, kako je razvidno iz menologija i mineja te antologija koji je odobrio Klement VIII.; nekoć su ga pak slavili istoga dana kada je i preminuo, 7. siječnja, kako proizlazi iz govora sv. Ivana Zlatoustoga održanoga dan nakon Bogojavljenja njemu na pohvalu. O njemu Usuard piše: „Istoga dana blaženoga Lucijana, prezbitera antiohijske Crkve i mučenika, veoma glasovita po učenosti i rječitosti, koji je u Nikomediji zbog ispovijedanja Krista podnio mučeništvo u Maksiminovu progonstvu, a pokopan je u Helenopolisu u Bitiniji.” Gotovo isto o njemu govore Bellini iz Padove i Rimski martirologij, osim što smatraju da nije trpio pod Maksiminom, nego pod Maksimijanom. Da je trpio pod Maksiminom, donose tiskana izdanja Bede i Adona.
Celebratur gloriosus hic Martyr ac Doctor VII Januarii a Latinis, a Græcis nunc xV Octobris, ut ex Menologio et Menæis patet, atque Anthologio a Clemente VIII approbato; olim vero eodem quo et obiit die vii Januarii, ut liquet ex S. Chrysostomi sermone posttridie Theophaniorum in illius laudem habito. De eo Usuardus: Eodem die B. Luciani, Antiochenæ Ecclesiæ Presbyteri et Martyris, qui satis clarus doctrina et eloquentia, passus est Nicomediæ ob Christi confessionem in persecutione Maximini; sepultusque est Helenopoli Bithyniæ. Eadem fere de eo prædicant Bellinus de Padua, et Martyrologium Romanum, nisi quod non sub Maximino sed sub Maximiano passum volunt. Sub Maximino passum habent Beda et Ado excusi.
2 Opširniju njegovu pohvalu, koja se pomalo razlikuje od Djela što ćemo ih niže donijeti, imaju Notker i rukopisni Adonovi martirologiji samostana sv. Lovre u Liègeu i samostana u Lobbesu: „I rođendan sv. Lucijana, prezbitera antiohijske Crkve i mučenika, muža najučenijega i najrječitijega, koji je u Nikomediji trpio zbog ispovijedanja Krista i bio rasječen na četiri dijela; pošto su oni bili privezani svaki za pojedini kamen i bačeni u more, sutradan je u Helenopolisu u Bitiniji pronađeno čitavo tijelo zajedno sa samim kamenjem i časno pokopano. Taj grad, koji se prije nazivao Drepana, car Konstantin obnovi u čast istoga mučenika i po imenu svoje majke nazva ga Helenopolis.” Gotovo isto imaju rukopisi iz Liessiesa, sv. Martina u Tournaiju i Florarium. A rukopisi sv. Martina u Trieru i sv. Marije u Utrechtu bilježe: „U Nikomediji Lucijana prezbitera, koji je, razlomljen na četiri dijela i bačen u more, pronađen čitav.” Sv. Lucijana na ovaj dan spominju također stari Rimski martirologij, rukopis sv. Jeronima, Wandelbert, Maurolico, Galesini i drugi.
2 Prolixius ejus elogium ab Actis, quæ infra dabimus, paullum discrepans, habet Notkerus, et mss. Adonis Martyrologia, monasteriorum S. Laurentii Leodii, et Lobiensis: Et Nativitas S. Luciani Antiochenæ Ecclesiæ Presbyteri, et Martyris, viri doctissimi atque eloquentissimi, qui Nicomediæ ob confessionem Christi passus, et in quatuor partes dissectus est: quibus in singulis lapidibus ligatis, et in mare demersis, alia die Helenopoli Bithyniæ integrum corpus cum ipsis lapidibus inventum honorifice sepultum est. Quam urbem, cum prius Drepana vocaretur, in honorem ejusdem Martyris Constantinus Imperator instaurans, ex nomine matris suæ Helenopolim nuncupavit. Eadem fere mss. Lætiense, et S. Martini Tornaci ac Florarium. At mss. S. Martini Treviris, et S. Mariæ Ultrajecti: In Nicomedia Luciani Presbyteri, qui in quatuor partes fractus, in mare demersus, integer inventus est. Meminere quoque S. Luciani hoc die vetus Martyrologium Romanum, ms. S. Hieronymi, Wandelbertus, Maurolycus, Galesinius, aliique.
3 Sv. Jeronim u knjizi De Scriptoribus Ecclesiasticis, pogl. 77, ovako slavi sv. Lucijana: „Lucijan, muž veoma rječit, prezbiter antiohijske Crkve, toliko se trudio oko proučavanja Pisama da se sve do danas neki primjerci Pisama nazivaju Lucijanovima. Navode se njegove knjižice o vjeri i kratka pisma nekima. Podnio je mučeništvo u Nikomediji zbog ispovijedanja Krista, pod Maksiminovim progonstvom, a pokopan je u Helenopolisu u Bitiniji.” Gotovo isto ima Honorije iz Autuna u pogl. 77, ali griješi kada piše da je bio biskup nikomedijski.
3 S. Hieronymus lib. de Scriptoribus Ecclesiasticis cap. 77, ita S. Lucianum celebrat: Lucianus vir disertissimus, Antiochenæ Ecclesiæ Presbyter, tantum in Scripturarum studio laboravit, ut usque nunc quædam exemplaria Scripturarum, Lucianea nuncupentur. Feruntur ejus de fide libelli, et breves ad nonnullos epistolæ. Passus est Nicomediæ ob confessionem Christi, sub persecutione Maximini, sepultusque Helenopoli Bithyniæ. Eadem fere Honorius Augustodunensis cap. 77, sed fallitur dum Nicomediæ Episcopum fuisse scribit.
4 Dvoje se o sv. Lucijanu može dovesti u raspravu: prvo, je li ispravno mislio o pravovjernoj vjeri; drugo, u koje je vrijeme umro. Što se tiče prvoga, budući da nije naša zadaća ispitivati spise pojedinih svetaca dokle god je sigurno da su umrli u katoličkoj vjeri i da ih Crkva ubraja među nebesnike, ovdje ćemo se toga dotaknuti samo jednom riječju, osobito zato što znamo da će to potpunije obraditi naš Pierre Halloix, kojemu najučenijemu mužu molim da Bog podari još mnogo godina. Znam naime da su svesci koje je već izdao o djelima svetih pisaca Istočne Crkve bili čudesno odobreni od onoga svetoga opata u Liessiesu Antoinea de Winghea, a i od drugih najučenijih ljudi toliko hvaljeni da tvrde kako nijednoga drugog pisca ne čitaju s većim duševnim užitkom, što god neki drukčije mislili. No vratimo se sv. Lucijanu.
4 Duo de S. Luciano revocari in controversiam possunt: primum, rectene senserit de fide orthodoxa; alterum, quo tempore obierit. Quod ad primum attinet, quia id nostri non est instituti, singulorum Sanctorum scripta expendere, dum constet eos in Catholica fide esse mortuos, atque in cælitum numero ab Ecclesia censeri, id verbo solum hic attingemus; præsertim cum id plenius acturum esse sciamus Petrum Halloix Nostrum; cui eruditissimo viro precor ut multos Deus addere annos velit. Nam quæ edidit jam de Sanctorum scriptorum Ecclesiæ Orientalis rebus gestis volumina, tum sancto illi Lætiensium Abbati Antonio Wingio mirifice probatu, tum ab aliis viris eruditissimis ita laudari scio, ut negent se alium scriptorem majori legere animi voluptate; quidquid aliqui secus sentiant. Sed ad S. Lucianum revertamur.
5 Dok je Lucijan najžešće pobijao zablude sabelijevaca, žarom je rasprave bio ponesen dotle da se pomalo previše slobodno nagnuo na suprotnu stranu; i kako su oni uklanjali svaku razliku osoba u Trojstvu, tako se činilo da je on toliko razlikovao osobe da je na neki način odvojio samu bit. Isto se to dogodilo i sv. Dioniziju Aleksandrijskomu (o kojemu ćemo govoriti 17. studenoga) dok je nastupao protiv samoga Sabelija. I kao što su libijski biskupi Dioniziju stvorili neprilike, tako da je stvar trebalo iznijeti pred rimskoga prvosvećenika, od kojega je bio oslobođen svake sumnje za krivovjerje, tako je i Lucijan zbog istoga razloga bio uznemiravan te od trojice antiohijskih biskupa koji su slijedili jedan za drugim bio i isključen iz Crkve. To je razvidno iz pisma sv. Aleksandra, biskupa aleksandrijskoga, koje navodi Teodoret u Historia Ecclesiastica, knj. 1, pogl. 4, gdje se čita ovo: „Zatim pogubno nastojanje Pavla Samosatskoga, biskupa Antiohije, koji je saborom svih biskupa odasvud, a time i sudom Crkve bio izbačen; nasljednikom njegova izopačena nauka postao je Lucijan te je kroz mnogo godina, to jest sve dok su trojica biskupa, jedan za drugim, upravljala tom Crkvom, ostao isključen iz Crkve.” Dok je pak napisanim knjižicama nastojao obraniti cjelovitost svoje vjere, lukavstvom sabelijevca Pankracija pao je u ruke progonitelja i bio okrunjen slavnim mučeništvom.
5 Cum acerrime Sabellianorum errores confutaret Lucianus, ardore disputationis eo est provectus, ut paullo licentius licentius in contrariam pærtem inclinasse; et cum illi personarum in Trinitate tollerent omne descrimen, ita ipse personas distinxisse visus sit, ut ipsam quodammodo separaret substantiam. Quod idem S. Dionysio Alexandrino, (de quo XVII Novemberis) adversus ipsum agenti Sabellium, evenerat. Et sicut Dionysio ab Episcopis Libyæ exhibitum est negotium, adeo ut caussam oportuerit ad Romanum Pontificem deferri, a quo omni hæresis suspicione est absolutus; ita Lucianus eadem caussa exagitatus, atque a tribus sibi invicem succedentibus Episcopis Antiochenis, ab Ecclesia quoque ejectus est. Patet id ex epistola S. Alexandri Episcopi Alexandrini, quam refert Theodoretus Hist. Eccles. lib. 1, cap. 4, ubi ista leguntur: Tum pestiferum studium Pauli Samosateni, Episcopi Antiochiæ, qui concilio omnium ubique Episcoporum atque adeo judicio Ecclesiæ ejectus est: cujus perversæ doctrinae Lucianus successor factus, multorum annorum spatio, hoc est, tantisper dum tres Episcopi, alius post alium, Ecclesiam illam rexere, exclusus ab Ecclesia mansit. Dum vero scriptis libellis fidei suæ integritatem tueri conatur Lucianus, dolo Pancratii Sabelliani in manus venit persecutorum, et glorioso martyrio coronatus est.
6 Ali ni Jeronim, ni itko drugi nije drukčije o njemu pisao nego kao o mužu izvanredno katoličkom. Ipak su neki od njegovih učenika, i to gotovo oni koji su prije bili okaljani idolopoklonstvom, zastranili u Arijevu sljedbu, a Arije je svoje pristaše nazivao kolucijanistima. I Nicefor Kalist u knj. 9, pogl. 3, prenosi da su neki nekakav obrazac vjere koji zaudara na arijanizam lažno pripisali Lucijanu, mužu božanskomu i u Svetom pismu iznad ostalih osobito učenu, kako bi ugledom mučenika pribavili glasovitost svome spisu. Isto prenosi i Sozomen u knj. 3, pogl. 5. I makedonijevci su se lažno hvalili sv. Lucijanom kao zagovornikom svoje zablude, kako pokazuje sv. Atanazije u 3. dijalogu De sancta Trinitate, koji ipak otvoreno ispovijeda da vjeruje isto što i Lucijan; a u djelu Synopsis sacræ Scripturæ hvali ga kao onoga koji stoji na strani katolika ovom slavnom pohvalom, govoreći o izdanju svetih svezaka koje se naziva lucijanovskim: „Sedmo”, kaže, „i posljednje izdanje jest sv. Lucijana, velikoga asketa i mučenika, koji je, kad je i sam naišao na spomenute prijevode i hebrejske knjige te pomno pregledao riječi koje su ili nedostajale ili su suvišno prelazile istinu i svaku na njezinu mjestu ispravio, izdao ovaj prijevod kršćanskoj braći; taj je prijevod doista nakon borbe i mučeništva istoga sv. Lucijana, koje je podnio pod tiranima Dioklecijanom i Maksimijanom, obuhvaćen u knjizi napisanoj njegovom vlastitom rukom, pronađen u Nikomediji pod kraljem Konstantinom Velikim kod Židova u zidu ormara oblijepljenu vapnom, kamo je bio stavljen radi čuvanja.” O tom istom izdanju piše Jeronim u poslanici 107., koja je predgovor knjizi Paralipomena Kromaciju: „Naime Aleksandrija i Egipat u svojoj Septuaginti hvale Hezihija kao priređivača; Carigrad sve do Antiohije odobrava primjerke mučenika Lucijana; pokrajine između njih čitaju palestinske kodekse, koje su, obrađene od Origena, proširili Euzebije i Pamfil; i cijeli se svijet međusobno spori oko ove trostruke raznolikosti.” Opširnije o ovome raspravlja Baronije u Annales, sv. 3, pod godinom 311., br. 11, kao i pod godinom 318., br. 74 i dalje, te u bilješkama uz Martirologij.
6 Sed neque Hieronymus, neque alius quisquam aliter de eo scripsit, quam ut de viro egregie Catholico. Ex discipulis tamen ejus quidam, ac fere antea idololatria maculati, in Arii sectam declinarunt: et suos Arius Collucianistas appellabat. Et Nicephorus Callistus lib. 9, cap. 3, tradit fidei formulam quamdam Arianismum redolentem, Luciano viro divino, et in sacris litteris supra ceteros apprime erudito falso a quibusdam adscriptam, ut amplitudine Martyris suo scripto celebritatem vendicarent. Idem refert Sozomenus lib. 3, cap. 5. Macedoniani quoque S. Luciano, ut sui erroris fautore, falso gloriabantur; ut ostendit S. Athanasius Dialogo 3, de sancta Trinitate, qui tamen idem se credere, quod Lucianus, libere profitetur; et in Synopsi sacræ Scripturæ eum, ut a Catholicorum partibus stantem, hoc illustri laudat elogio, agens de editione sacrorum voluminum, quæ lucianea appellatur: Septima, inquit, et postrema S. Luciani magni ascetæ et Martyris est, qui et ipse cum in prædictas versiones, et Hebraicos libros incidisset, et diligenter quæ vel deerant vel ultra veritatem redundabant verba, inspexisset, ac suis quæque locis correxisset; versionem hanc Christianis fratribus edidit: quæ sane post ejus certamen et martyrium ejusdem S. Luciani, quod sub Diocletiano et Maximiano tyrannis sustinuit, libro videlicet propria ipsius manu conscripto comprehensa, Nicomediæ sub Constantino Rege Magno, apud Judaeos in pariete armarii calce circumlito, ubi custodiæ gratia posita fuerat, inventa est. De hac eadem editione Hieronymus epist. 107, quæ est Præfatio in librum Paralipomenon ad Chromatium: Nam Alexandria et Ægyptus in Septuaginta suis Hesychium laudat auctorem: Constantinopolis usque Antiochiam Luciani Martyris exemplaria probat: mediae inter has provinciæ Palæstinos codices legunt, quos ab Origene elaboratos, Eusebius et Pamphilus vulgaverunt: totusque orbis hac inter se trifaria varietate compugnat. Pertractat hæc pluribus Baronius tom. 3 Annal. ad an. cccxi, num. II, itemque ad an. cccxvIII, nu. 74, et seq. et in Notis ad Martyrologium.
§ II. Djela sv. Lucijana i vrijeme njegove smrti.
§ II. S. Luciani Acta, tempus mortis.
Djela sv. Lucijana, koja je opisao drevni pisac, a koja su uvrštena u zbirku Metafrasta i na latinskom izdana od Lipomana i Surija, Baronije pod godinom 311., br. 3, naziva izvornima i preporučenima trajnim sjećanjem pisaca. Njima ćemo dodati ponešto iz Rufinove Historia Ecclesiastica, knj. 9, pogl. 6. Jer ono što on, prevodeći i mjestimice proširujući Euzebija, u pogl. 2 i sljedeća četiri poglavlja pripovijeda o progonstvu koje je nakon šestomjesečnoga primirja, dopuštenoga kršćanima ediktom Galerija Maksimijana Armentarija, ponovno potaknuo Galerije Maksimin, nalazilo se u rukopisu iz Ripatorija i u rukopisu sv. Maksimina u Trieru pod naslovom Djela sv. Lucijana, premda se u trierskom kodeksu riječima pomalo razlikuje od Rufinova izdanja. Mi ćemo prepisati samo ono što se izravno odnosi na sv. Lucijana. Dodat ćemo i ono što se o njemu čita u grčkim minejima i antologiju, te napokon ponešto iz homilije sv. Ivana Zlatoustoga o svetom mučeniku Lucijanu, koja je 46. u 3. svesku njegovih djela što ih je grčko-latinski izdao naš Fronton du Duc.
8 O vremenu njegova mučeništva Baronije u bilješkama uz Martirologij piše ovo: „Da je ovaj trpio pod Maksiminom, svjedoči Euzebije, koji je tada živio i pisao djela mučenika, u knj. 9, pogl. 5. Isto kaže sv. Jeronim u De Scriptoribus Ecclesiasticis o Lucijanu. Čini se da je pogreškom došlo do toga da i Metafrast i Suda govore kako je podnio mučeništvo pod Maksimijanom.” No u djelu Annales čini se da je Baronije to opozvao, pod godinom 311., br. 3, pišući da je trpio pod Galerijem Maksimijanom, a ne Maksiminom, za konzulata Maksimijana po osmi put i Licinija, prije nego što je isti car izdanim ediktom zabranio progonstvo. Isto tvrdi naš Denis Petau u djelu De Doctrina Temporum, knj. 13. Čini se da su na to mišljenje bili navedeni i on i sam Baronije zato što Euzebije u knj. 8, pogl. 25, nabrajajući slavnije mučenike koji su u progonstvu Dioklecijana i Maksimijana stekli palmu mučeništva, još ne spomenuvši zabranu istoga progonstva, među njima navodi i Lucijana ovim riječima: „Od antiohijskih pak mučenika Lucijan, prezbiter te župe, najizvrsniji po pobožnim životnim načelima, koji je u Nikomediji, u nazočnosti samoga cara, najprije govorom kroz obranu, a zatim djelima javno navijestio nebesko Kristovo kraljevstvo.”
9 No i samo Maksiminovo progonstvo nije se smatralo drukčijim od onoga koje su oni nekoć pokrenuli, premda je oko smrti Maksimijana Armentarija bilo nakratko prekinuto, tako da se onaj tko je pogubljen po Maksiminovoj zapovijedi mogao pribrojiti Maksimijanovu progonstvu. Na taj su način i oni sami prisiljeni protumačiti ono što smo gore pod br. 6 naveli iz sv. Atanazija, koji piše da je sv. Lucijan ubijen pod Dioklecijanom i Maksimijanom. Čini se dakle da je Lucijan uhićen nakon što se u Antiohiji potkraj 311. godine ponovno rasplamsalo progonstvo. To će se lako dokazati onomu tko pozorno pročita početak 9. knjige Euzebijeve povijesti. Ondje je u 1. poglavlju ispripovjedio himbeno popuštanje progonstva, u 2. poglavlju Teoteknovu prijevaru, u trećem nove edikte koje je izdao Maksimin, u četvrtom navodi izmišljena Pilatova djela, a napokon u petom spominje pokolje počinjene na raznim mjestima, i to poimence Silvana, biskupa emeskoga, Petra Aleksandrijskoga i Lucijana. A o ovome Euzebije piše ovo: „Također je Lucijan, prezbiter antiohijske Crkve, muž kako u svemu drugome lako prvi, tako i po uzdržljivosti izvanredan te dugo i mnogo vježban u svetim znanostima, doveden u grad Nikomedijaca, u kojemu je tada boravio car; pošto je pred gradskim prefektom pročitao obranu Kristova nauka, čiju je zaštitu preuzeo, bačen je u tamnicu i ondje pogubljen. Toliko je zala i tako teških u kratkom vremenskom razdoblju Maksimin” (iz prethodnoga i sljedećega posve je jasno da je riječ o Galeriju Maksiminu, a ne o Armentariju), „protivnik kreposti i čestitosti, pripravio protiv nas, tako da nam se ovo kasnije progonstvo, tada pokrenuto, činilo mnogo okrutnijim od prijašnjega.” Tako Euzebije. Budući da to Baronije nije mogao pobiti, niječe da je to napisao Euzebije, nego tvrdi da je to podmetnuo netko drugi.
10 O sv. Petru Aleksandrijskom govorit ćemo 26. studenoga, gdje će se razmotriti Baronijevi dokazi koji se osobito odnose na njega. A o Lucijanu se očito dokazuje da je ubijen tek kada se progonstvo ponovno rasplamsalo pod Maksiminom. Jer, kao što priznaju i Petau i Baronije, po Maksiminovoj su zapovijedi izmišljena ona sramotna Pilatova djela; a njih je, kao što ćemo niže reći iz Rufina, pobio sv. Lucijan; dakle nije bio uklonjen sa svijeta prije toga novog progonstva koje je pokrenuo Maksimin. Ne vidim kako bi se taj dokaz mogao oboriti, osim ako komu ne padne na pamet da je to izmislio Rufin ili da mu je podmetnuto. Na taj bi se način moglo zanijekati bilo što. I Nicefor u Historia Ecclesiastica, knj. 7, pogl. 27, izričito prenosi da se to dogodilo pod Maksiminom, premda je u 16. poglavlju, slijedeći Euzebija, kada nabraja slavne mučenike ubijene u progonstvu Dioklecijana i Maksimijana, među njih ubrojio i Lucijana.
11 No o tome dosta. O sv. Lucijanu, osim navedenih i onih koje treba navesti u bilješkama, govore Vinko iz Beauvaisa u knj. 13, pogl. 13 i 14, te Petar de Natalibus, kojega ipak treba ispraviti kada piše da je trpio pod Maksimijanom u vrijeme pape Antera. Sv. Anter ubijen je pod Julijem Maksiminom 236. godine, kako smo rekli 3. siječnja, a sv. Lucijan pod Galerijem Maksiminom 312. godine, dok je u Rimu stolovao sv. Melkijad, o kojemu ćemo govoriti 10. prosinca. Lucijana spominje Mariano Vittori u sholijama uz 107. poslanicu sv. Jeronima, te Kornelije Gras u 1. svesku djela De vitis Sanctorum. Njegova je djela na nizozemskom izdao naš Heribert Rosweyde, na talijanskom nešto opširnije Gabriele Fiamma, a na francuskom vrlo pomno René Benoist. Napokon ga spominje pisac djela Commentarii in Job, koje se pripisuje Origenu, premda je već i odatle očito da nije njegovo, budući da je on umro davno prije Lucijana, ili je to svakako dodao neki prepisivač, i to (kako se čini) latinski. On nadalje, tko god napokon bio, ovako piše u 2. knjizi uz Joba oko sredine: „Tako je dovršio život blaženi i slavni Lucijan, svijetao životom, svijetao i vjerom, svijetao također savršenstvom strpljivosti. Zbog toga je naime i prozvan Lucijan, kao svijetao, bilo da sam sebi sjaji vlastitim svjetlom, bilo da svijetli drugima. Taj je naime blaženik dvanaest dana bio ispružen na crijepovima od sitna brašna, a trinaestoga je dana dovršio život.” Što su crijepovi od sitna brašna, meni je nepoznato. Baronije ima „mnoge crijepove”, kao da je pisac napisao ὅστραχα πολλὰ. Što ako to protumačimo kao prah od crijepova, odnosno crijepove smrvljene poput sitna brašna?
12 Da su moći sv. Lucijana prenesene u Galiju, svjedoči u djelu Martyrologium Gallicanum André du Saussay pišući ovako: „Rođendan sv. Lucijana, prezbitera antiohijskoga i mučenika, preslavnoga po učenosti, rječitosti i svetosti, koji je u Nikomediji pod carem Maksiminom podnio mučeništvo te je s najvećim štovanjem vjernika pokopan. No nakon što je otada prošlo nekoliko stoljeća, Karlo Veliki preuzeo ga je s Istoka i donio u Arles te ga ondje, sagradivši crkvu u njegovu čast, časno pohranio po Turpinu, nadbiskupu reimskom; zbog čega se u Arlesu i danas po drevnome običaju svečano slavi spomen tolikoga mučenika.”
Acta S. Luciani ab antiquo auctore descripta, insertaque collectioni Metaphrastæ, et Latine edita a Lipomano ac Surio, gernana et scriptorum perpetua memoria commendata vocat Baronius ad an. cccxi, num. 3. His ex Ruffini Historia Ecclesiast. lib. 9, cap. 6, quædam subjungemus. Nam quæ ille, Eusebium interpretans et subinde amplificans, de persecutione post inducias sex mensium Christianis ex Galerii Maximiani Armentarii edicto indultas rursum a Galerio Maximino concitata cap. 2, et sequentibus quatuor commemorat, ea in ms. Ripatorii et ms. S. Maximini Treviris, sub titulo Actorum S. Luciani extabant; quamquam in codice Trevirensi verbis paullum a Ruffini editione discrepantia. Nos ea solum transscribemus, quæ proprie ad S. Lucianum spectant. Addemus quæ in Græcorum Menæis et Anthologio de eo recitantur: ac demum nonnulla ex Homilia S. Joannis Chrysostomi in sanctum Martyrem Lucianum, quæ est 46, tom. 3, Operum ejus Græcolatine editorum a Frontone Ducæo Nostro.
8 De tempore martyrii ejus ista scribit Baronius in Notis ad Martyrologium: Hune sub Maximino passum, Eusebius tunc vivens, ac gesta Martyrum scribens, testatur lib. 9, cap. 5. Idipsum S. Hieronymus de Scriptor. Eccles. in Luciano. Errore factum videtur, ut tam Metaphrastes quam Suidas eum sub Maximiano martyrio occubuisse dicant. Ast in Annalibus id visus est revocasse Baronius, adan. cccxi, num. 3, scribens sub Galerio Maximiano, non autem Maximino, Maximiano VIII, et Licinio Coss. passum esse, priusquam edicto lato persecutionem idem Imperator prohiberet. Idem asserit Dionysius Petavius Noster de Doctrina Temp. lib. 13. In eam sententiam inductus hic videtur, atque ipse etiam Baronius, propterea quod Eusebius lib. 8, cap. 25, recensens celebriores Martyres qui Diocletiani et Maximiani persecutione martyrii palmam adepti sunt, nondum commemorata ejusdem persecutionis inhibitione, Lucianum quoque inter eos recenset his verbis: Ex Martyribus vero Antiochenis, Lucianus ejus parœciæ Presbyter, piis vitæ institutis præstantissimus, qui Nicomediæ ipso præsente Imperatore, cæleste Christi regnum sermone primum per Apologiam, deinde rebus gestis palam prædicavit.
9 Ast ipsius quoque Maximini persecutio non alia habita est ab ea quam illi olim suscitarant, licet circa Maximiani Armentarii obitum paullulum intermissa: ut potuerit qui Maximini jussu trucidatus est, Maximiani persecutioni adscribi. Qua ratione explicare ipsi quoque coguntur, quod ex S. Athanasio supra num. 6, attulimus, qui occisum S. Lucianum scribit sub Diocletiano et Maximiano. Videtur ergo Lucianus postquam Antiochiæ recruduit persecutio sub finem anni cccxi, comprehensus. Idque facile probabitur ei qui initium libri
9 Eusebianae historiæ attente perlegerit. Ubi cum cap. 1, simulatam persecutionis remissionem narrasset; cap. 2. Theotecni fraudem; tertio nova edicta a Maximino lata; quarto conflicta Pilati Acta recenset; ac quinto tandem cædes variis locis perpetratas, ac nominatim Silvani Episcopi Emeseni, Petri Alexandrini, ac Luciani commemorat. Ac de hoc quidem ista scribit Eusebius: Lucianus item Ecclesiæ Antiochenae Presbyter, vir cum aliis rebus omnibus facile primus, tum continentia eximius, et in sacris disciplinis diu multumque exercitatus, ad civitatem Nicomediensium, in qua tum Imperator commorabatur, deductus; cum coram urbis Præfecto apologiam pro Christi doctrina, cujus patrocinium susceperat, recitasset, in carcerem conjectus est, ibique trucidatus. Tot mala et tam gravia brevi temporis spatio a Maximino (certo liquet ex antecedentibus et consequentibus, de Galerio Maximino, non de Armentario esse sermonem) virtutis et honestatis adversario, contra nos comparata erant: adeo ut hæc posterior persecutio id temporis excitata, multo acerbior, quam prior, nobis videretur. Hæc Eusebius. Quæ Baronius cum refutare non posset, ab Eusebio scripta negat, sed ab alio supposita.
10 De S. Petro Alexandrino agemus XXVI November. ubi Baronii argumenta expendentur, quæ ad eum præcipe pertinent. At de Luciano manifeste prebatur, non nisi sub Maximino recrudescente persecutione interfectum esse. Nam, ut etiam Petavius et Baronius fatentur, Maximini jussu conflicta sunt probrosa illa Pilati Acta: atqui ea refutavit, ut infra ex Ruffino dicemus, S. Lucianus;
S. Lucianus; ergo non erat ante novam illam obortam a Maximino persecutionem sublatus e medio. Id argumentum que convelli possit, non video; nisi forte cuipiam veniat in mentem, hæc a Ruffino esse conficta, eive supposita. Qua ratione quidlibet negari poterit. Nicephorus quoque Hist. Eccles. lib. 7, c. 27, diserte hæc sub Maximino gesta tradit; licet cap. 16, Eusebium sectus, cum illustres Martyres Diocletiani et Maximiani persecutione occisos recenset, Lucianum quoque iis adnumerarit.
11 At de his satis. Agunt de S. Luciano, præter citatos citandosque in Notis, Vincentus Belvac. lib. 13, cap 13 et 14. Petrus de Natal. corrigendus tamen, dum sub Maximiano passum scribit tempore Antherii Papæ. S. Antherus sub Julio Maximino, anno cccxxvi occisus est, ut III Januarii diximus, S. Lucianus sub Galerio Maximino an. cccxii cum Romae sederet S. Melchiades, de quo x Decembris. Meminit Luciani Marianus Victorius scholiis in Epist. 107 S. Hieronymi, Cornelius Grasius tom. 1 de vitis SS. Acta ejus Belgice edidit Heribertus Rosweydus Noster; Italice aliquanto copiosius Gabriel Flamma; Gallice Renatus Benedictus per quam accurate. Ejus denique meminit Auctor Commentariorum in Job, quæ Origeni tribuuntur; licet vel inde pateat illius non esse quippe qui diu ante Lucianum obierit: aut certe a librario quopiam hæc adjecta sunt, et quidem (ut videtur) Latino. Hic porro, quisquis demum sit, ita scribit lib. 2 in Job circa medium: Ita consummatus est beatus atque gloriosus Lucianus, lucidus vita, lucidus et fide, lucidus etiam tolerantiæ consummatione. Ob hoc enim Lucianus cognominatus est, tamquam lucidus, aut proprio lumine sibi fulgens, aut aliis lucens. Hic namque Beatus duodecim diebus supra testas pollinas extensus, tertia decima die est consummatus. Quid sint testæ pollinæ, me latet. Baronius habet testas multas, veluti ὅστραχα πολλὰ scriptum esset ab auctore. Quid si testarum pollines interpretemur, sive testas pollinis instar comminutas?
12 S. Luciani in Galliam translatas esse reliquias, testatur in Martyrologio Gallicano Andreas Saussayus, ita scribens: Natalis S. Luciani Antiocheni Presbyteri et Martyris, doctrina, eloquentia, et sanctitate clarissimi, qui Nicomediæ sub Maximino Cæsare ob Christi confessionem passus, et in quatuor partes dissectus est: quibus singulis lapidibus alligatis, et in mare demersis, postridie in Helenopoli Bithyniæ integrum corpus cum ipsis lapidibus inventum est, fideliumque summa cum veneratione sepultum. At decursis aliquot inde sæculis id ex Oriente susceptum Carolus Magnus Arelatum detulit, ædificataque in ejus honorem ecclesia illic honorifice recondidit per Turpinum Archiepiscopum Remensem: qua ex re Arelati festiva hodie tanti Martyris ex avito more colitur memoria.
Od nepoznatoga pisca iz Šimuna Metafrasta.
Auctore anonymo ex Simeone metaphraste.
Domovina, kreposti i učenost sv. Lucijana.
Samosata je grad u Siriji pokraj kojega protječe Eufrat. Taj je grad bio domovina Lucijanova, gdje je bio rođen od ugledne obitelji, kako će pokazati ovaj govor koji će o njemu raspravljati. Roditelji su mu bili kršćani. Velika je pak bila briga roditelja da Lucijana od najranije dobi pouče u vjeri i pobožnosti prema Bogu. Oboje pak odlazeći iz života ostavljaju ga kao dvanaestogodišnjega dječaka. On pak, pronašavši ovu jedinu utjehu zbog gubitka roditelja, uteče se nekome božanskom hramu, razdijelivši sve svoje bogatstvo siromasima, te se u najranijoj dobi sastao i družio s Makarijem, koji je živio ub Edesi i tumačio svete knjige, i u kratkom je vremenu prikupio sve što je u njima bilo najljepše.
S. Luciani patria, virtutes, eruditio.
Samosata est civitas Syriæ, quam præterfluit Euphrates. Ea civitas fuit patria Luciani, ubi fuit honesto loco natus, ut hæc docebit, quæ de eo tractabit, oratio. Parentes ejus erant Christiani. Magnum autem studium fuit parentibus, ut Lucianum ab ineunte ætate in religione et erga Deum pietate instituerent. Ambo vero e vivis excedentes, eum relinquunt puerum duodecim annos natum. Is autem, hac sola veluti consolatione inventa, propter jacturam parentum confugit ad divinum quoddam templum, omnibus suis divitiis distributis pauperibus, et in prima ætate cum Macario, qui habitabatb Edessam, et sacros libros interpretabatur, congressus et versatus, quidquid erat in eis pulcherrimum, pauco tempore collegit.
2 I čim je pristupio kupelji preporođenja, preporođen vodom i Duhom, priklonio sec monaškomu životu; zatim, kada mu se svidjelo posve se uzdržavati od vina i jela, odmah se kao s polazišta borio protiv svih tjelesnih naslada. Odgajajući pak samoga sebe postovima, doveo se do ove čvrste i postojane navike da je jeo jednom na dan u deveti sat. Imao je također i neke određene krugove dana u kojima je cijeli tjedan ostajao bez hrane. Najveći je pak dio svoga života provodio u molitvama i suzama. Od lakrdijaštva i smijeha bio je toliko daleko koliko je smatrao da su te stvari uistinu smiješne. Naprotiv, one koji su tugovali nastojao je oponašati i smatrao ih je dostojnima blaženstava. Prigrlivši pak šutnju i predan neprekidnomu razmatranju, onima koji su mu pristupali uvijek se činio zamišljenim i punim tuge, premda je u duhu u sebi neprestano klicao i radovao se. Kad bi mu se pak kadgod učinilo prikladnim izustiti riječ iz usta, ono što je govorio bila su božanska Pisma. Tolika ga je naime božanska ljubav prema njima obuzela da je jedva htio usnuti zbog neprekidnoga razmatranja o njima. Kad bi pak kadgod tijelo htjelo malo otpočinuti, nije uzimao san bez žarke molitve, ni bez toplih suza i klečanja. No to je svetac kreposno činio dok je još bio u dječačkoj dobi.
2 Et cum primum quidem accessisset ad lavacrum regenerationis, per aquam et spiritum regeneratus, declinavit ad vitamc monasticam: deinde cum ei visum esset, a vinc et obsoniorum esu omnino abstinere, statim tamquam ex carceribus depugnabat adversus omnes carnis voluptates. Seipsum autem formans jejuniis, se ad hanc firmam et stabilem deduxit consuetudinem, ut nona hora semel in die comederet. Erant autem ei etiam quidam certi dierum ambitus, in quibus tota hebdomada permanebat jejunus. Plurimum autem vitæ suæ tempus impendebat precibus et lacrymis. A scurrilitate et risu tantum aberat, quantum judicabat ea esse vere ridicula. Contra autem eos qui lugebant studebat imitari, et existimabat esse dignos beatitudinibus. Silentium autem amplexus, et assiduæ deditus meditationi, videbatur semper cogitabundus et tristitia plenus iis qui ad eum accedebant, etiamsi spiritu in se perpetuo exultaret et læteratur. Si quando autem verbum ei ex ore visum esset emittere, divinæ Scripturæ erant id quod loquebatur. Tantus enim earum divinus amor ipsum ceperat, ut vix somnum vellet capere propter continuam earum meditationem. Si quando autem corpus volebat modicum requiescere, non absque intensa oratione, nec sine calidis lacrymis et genuum flexione somnum sumebat. Sed hæc quidem, dum puerilem adhuc ageret ætatem, a Sancto recte gesta sunt.
3 Pošto je pak već izišao iz nje i počeo biti mladić, djelovanjem Duha Svetoga učinio je da tijelo ne podiže nikakvu pobunu protiv duha; tijelo je pak krijepio nečim što je za jelo bilo veoma oskudno, tako da se mnogo dana hranio samo kruhom, a više dana čak ni kruhom, nego onim što je za prehranu bilo još oskudnije od kruha. Voda mu je pak bila najslađe piće. Katkad se uzdržavao i od uporabe vatre.
3 Postquam autem ab ea jam excessit, et cœpit esse adolescens; carnem quidem nullam cum spiritu agitantem seditionem reddidit per sancti Spiritus operationem; quibusdam autem quæ sunt ad esum valde exilia, corpus reficiebat, adeo ut multos dies solo pane vesceretur, et ne pane quidem pluribus, sed iis quæ eo erant ad alendum magis exilia. Aqua autem erat ei potus suavissimus. Nonnumquam autem abstinebat etiam ab usu ignis.
4 Pošto je tako dosegnuo svaku ljudsku krepost, brzo je postao najslavniji od svih svoga vremena. Predaje se dakle antiohijskoj Crkvi; i kad je napredovao do svećeništva, osnovao je ondje najvećud školu književnosti, kamo su mu odasvud dolazili oni koji su posvuda bili najrevniji u učenju. U brzom je pak pisanju bio vješt, te je ono što je time stjecao istodobno davao i sebi za hranu i siromasima. Smatrao je naime nepravednim da prije nego što on sam uzme hranu drugi ne budu dionici hrane koju je stjecao rukama. Kad je dakle vidio da su svete knjige veoma iskrivljene, jer je i vrijeme mnogo toga u njima pokvarilo, i neprestano prevođenje s jednih jezika na druge, a i neki najopakiji ljudi, koji su bili na čelu poganstva, pokušali su izopačiti njihovo razumijevanje; on ih je sve ponovno uzeo i obnovio s hebrejskoga jezika, koji je i sam znao najtočnije, uloživši golem trud u njihovo ispravljanje. Nadalje, tko bi pronašao da je i čistoću božanskih dogmi netko drugi od onih koji su živjeli u ono vrijeme sačuvao bolje negoli on sam?
a Samosata na desnoj obali Eufrata, gdje je on bio premošten kamenim mostom, u sirijskoj pokrajini Komageni. Menologij ima da je sv. Lucijan potekao iz Antiohije u Siriji.
b Edesa, grad u Mezopotamiji, nedaleko od Samosate.
c O monasima i o obredu njihova posvećivanja u ona drevna vremena, prije nego što su samostani bili javno ustanovljeni, može se pogledati 6. poglavlje djela Hierarchia Ecclesiastica sv. Dionizija i bilješka našega Balthasara Corderija uz to poglavlje; također i bilješka našega Pierrea Halloixa uz 7. poglavlje životopisa istoga sv. Dionizija koji je on izdao.
d Da su kršćanski učitelji nekoć običavali otvarati škole, osobito svete kateheze, poznato je iz Euzebija, Baronija, Pierrea Halloixa u 2. svesku djela De vitis Scriptorum, pod Pantenom, i ovdje pod br. 1 na primjeru Makarija Edeškoga.
4 Cumque sic pervenisset ad omnem humanam virtutem, fuit cito clarissimus omnium sui temporis. Seipsum ergo tradit Ecclesiæ Antiochenæ: et cum processisset ad Sacerdotium, constituit illic maximumd ludum litterarium, iis, qui ubique erant studiosissimi, aliunde ad ipsum accedentibus. In celeriter autem scribendo erat exercitatus, et quod ex eo acquirebat, simul quidem et sibi ad alimentum, et pauperibus suppeditabat. Etenim nisi, priusquam ipse cibum sumeret, alii victus, quem manibus quærebat, essent participes, iniquum esse ducebat. Is ergo cum vidisset sacros libros esse valde adulteratos, cum et tempus multa in eis corrupisset, continuaque ab aliis in alia translatio, et quidam homines sceleratissimi, qui gentilitati præerant, conati essent pervertere eorum intelligentiam; ipse omnes rursos sumpsit, et ex lingua renovavit Hebraica, quam ipsam quoque sciebat accurratissime, in eis corrigendis plurimum laboris conferens. Porro autem divinorum quoque dogmatum puritatem quis ab alio ex iis qui fuerunt illo tempore, melius quam ab ipso fuisse servatum invenerit? a Samosata ad dextram ripam Euphratis, ubi hic ponte lapideo stratus erat, in Comagene Syriæ provincia. Menologium habet ex Antiochia Syriæ ortum fuisse S. Lucianum.b Edessa urbs Mesopotamiæ, haud procut Samosatis.c De Monachis, rituque illos consecrandi antiquis illis temporibus, priusquam cænobia publice constituerentur, consuli potestc. 6 Hierarchiæ Ecclesiasticæ S. Dionysii, et Balthasaris Corderii Nostri in illud Aninadversio: Notatio item Petri Halloix Nostri in cap. 7, vitæ ejusdem S. Dionysii a se editæ.d Scholas olim, præsertim sacræ catecheseos, a Christianis Doctoribus aperiri solitus, constat ex Eusebio, Baronio, Petro Halloix to. 2, de vitis Scriptorum, in Pantæno, et hic num. 1, Macarii Edesseni exemplo.
Sv. Lucijan biva uhićen. Postojanost dječaka.
S. Lucianus comprehenditur. Puerorum constantia.
Kad je pak car Maksimijan bio obuzet nekom najvećom mahnitošću protiv Kristove Crkve te nastojao izbrisati kršćansko ime među ljudima, trudeći se što dalje ukloniti one koji su među svima bili najugledniji, čuje i za njega, o kojemu se velik glas širio na sve strane, te ga obuze velika želja da ga dovede u svoju vlast. Šalje dakle ljude da ga uhvate. On pak, kad je to doznao, nije se sam od sebe bacio u pogibelj, nego je pomno pazio, koliko je do njega stajalo, da se ne bi činilo kako nepromišljeno srlja u pogibelji i da Crkvi zbog sebe ne nanese veliku žalost. Čuvao se dakle koliko je mogao, jer je i Gospodin tako učinio i rekao, a slično i njegovi učenici. Izišavši stoga iz grada, skrivao se na nekom polju. Neki pak Pankracije iz Antiohije, koji je bio postigao čast prezbitera, ali je mislio isto što i a Sabelije, već je odavna zavidio njegovoj slavi te ga izdade onima koji su ga tražili.
Cum autem Maximianus Imperator maxima quadam rabie esset percitus adversus Christi Ecclesiam, conareturque Christianum nomen delere ex hominibus, eos qui erant summi inter omnes, longissime removere studens, de illo quidem audit, ut de quo magna fama pervaderet in omnes partes: magnum vero eum incessit desiderium illum in suam redigendi potestatem. Mittit igitur qui eum comprehenderent. Ille vero cum id rescivisset, non se sua sponte conjecit in periculum, sed diligenter cavebat, quantum in eo situm erat, ne videretur temere adire pericula, neque Ecclesiæ propter se magnam afferre tristitiam. Sibi ergo cavebat pro viribus, utpote quod hoc quoque Dominus fecisset, et dixisset, et ejus discipuli similiter. E civitate itaque excedens, in agro quodam latebat. Pancratius autem quidam Antiochenus, qui Presbyteri quidem erat honorem assecutus, idem vero sentiebat quod a Sabellius, jam diu ante illius gloriæ invidens, ipsum prodit iis qui quærebant.
6 I njega su vodili u Nikomediju da umre. Ondje je naime bio Maksimijan, koji je činio velik i svakovrstan pokolj onih koji nisu htjeli zanijekati Krista. Jer ib Antima, koji je bio biskup iste Nikomedije, pogubljena predade ognju, ic Petra, predstojnika Aleksandrije, i mnoge druge preslavne i hrabre muževe. Štoviše, došao je do tolike okrutnosti da nije štedio ni malu djecu, nego je i njih ubijao, jer ih nije mogao nagovoriti ni da okuse ono što se žrtvovalo demonima. Nije ih naime uspijevao nagovoriti, nego su se dječaci opirali, očito ojačani nekom pomoći koja nije padala očito pod pogled, kako bi se još više razotkrila ne samo opačina nego i nemoć demona i onih koji im služe: jer je očita nemoć bila to što nisu mogli učiniti čvrstom i snažnom svoju odluku, osobito kada su sve željeli i sve kušali. Bila je pak najveća pomoć onima koji su se razborito i promišljeno borili hrabrost i postojanost dječaka sve do smrti, tako da su se stidjeli ako bi se vidjelo da su slabiji od dječaka, ne odupirući se teškim i okrutnim mukama koje su im nanošene, kao što su se oni odupirali. Onima pak koji bi opet klonuli u pogibeljima, patnje dječaka donosile su prijekor, jer se pokazivalo da nisu bili pobijeđeni toliko zbog težine zala koliko zbog mekoće duha. Tako se ničega ne bojati, i to ne bez najboljeg razloga, niti jest, niti je bilo, niti će ikada biti izvan onoga što Bog i njegova providnost udjeljuju: kao što se tada mnogo toga različitoga i mnogostrukoga dogodilo na dječacima. Od svega toga ispripovjedit ću jedan događaj koji je najdostojniji da se preda sjećanju. Ovako naime glasi:
6 Et ille quidem Nicomediam ducebatur moriturus. Illic enim erat Maximianus, qui magnam et omne genus cædem faciebat eorum, qui Christum non volebant negare. Nam etb Anthimum, qui erat Episcopus ejusdem Nicomediæ, interfectum igni tradidit, etc Petrum Antistem Alexandriæ, et multos alios præclaros et fortes viros. Quinetiam ad tantam processit sævitiam, ut ne infantibus quidem parceret, sed ipsos quoque interimeret; quoniam nec poterat quidem eis persuadere, ut gustarent ea quæ sacrificabantur dæmonibus. Non enim persuadebat, sed resistebant pueri, aperte corroborati a quodam, quod sub adspectum aperte non cadebat, auxilio, ad magis arguendam dæmonum, et eorum qui eis inserviunt, non solum improbitatem, sed etiam imbecillitatem: siquidem apertæ erat imbecillitatis, non posse firmam ac validam suam reddere sententiam, maxime cum omnia cuperent, et omnia experirentur. Fuit autem maximum auxilium iis, qui considerate et ex judicio decertabant, puerorum ad mortem usque fortitudo et constantia, ut qui erubescerent, si cernerentur pueris inferiores, rebus gravibus et asperis illatis, sicut illi, non resistentes. Quicumque autem rursus frangerentur periculis, iis puerorum perpessiones afferebant reprehensionem, quod non tam propter malorum gravitatem, quam propter animi mollitiem, eos victos fuisse appareret. Sic nihil timere, nec absque optima ratione neque est, neque fuit, neque umquam fuerit eorum, quæ a Deo conceduntur et ejus providentia: quomodo tunc multa quidem varia et multiplicia evenerunt in pueris. Ex quibus omnibus unum narrabo, quod est maxime dignum ut mandetur memoriæ. Sic enim habet:
7 Kada je Maksimijan dao privesti neka dva dječaka, braću po rodu, rođenu u uglednoj obitelji, najprije ih je nastojao namamiti nekim obećanjima kojima je smatrao da se dječaci najviše mogu privući; zatim im je zapovjedio donijeti od onih žrtava koje su bile kod njega i koje je žrtvovao pred očima dječaka, kako bi i okusili i ne bi pretrpjeli nikakva zla. Kako su se oni pak odvraćali, plakali i, koliko su mogli, mucavim jezikom govorili da nisu tako naučili od roditelja, nego da postoji drugi način kojim se oni služe, zaprijetio im je, promijenjen od srdžbe, štoviše dao ih je izudarati raznim bičevima. Kad su se pak dječaci hrabro opirali i nipošto nisu popuštali, jer ih je svakako jačala božanska snaga, jedan od sofista koji je ondje bio prisutan zajedno s carem te ga je na to najviše poticao i navodio, obećao je da će odmah učiniti da oni jedu. Govorio je naime da bi bilo smiješno ako bi se činilo da rimske careve pobjeđuju dječaci koji još mucaju. Smisli dakle ovakvo nešto: pripravivši neku najljuću i najteže podnošljivu smjesu gorušice, obrijao im je glave od kose; a kad je namazao ono što je u lijeku bilo najgušće, kako bi iz obilnije tvari iznenadna i veća snaga istodobno prodrla u dubinu, uveo ih je u kupalište užareno vatrom. Na tome su mjestu dječaci, kad su im glave bile pogođene kao nekom munjom, istoga časa bili pognuti sve do tla. Nedugo zatim mlađi od njih po dobi pade i prvi umrije, jer nije mogao izdržati silinu plamena zapaljena na lubanji. Kad je pak drugi vidio da je brat pao, koliko je god mogao glasnije izgovorio je dobre riječi, kličući zbog bratove pobjede, zagrlio ga je i poljubio te ga proglasio pobjednikom, neprestano uzvikujući: „Brate moj, pobijedio si!” sve dok, izgovarajući te riječi, grleći ga i ljubeći, nije i sam izdahnuo i ostao ležati, već držeći brata u naručju. Dogodilo se pak u ono vrijeme ovo najveće mučeništvo, i onima koji su gledali najžalosnije, jer je već sama njihova dob privlačila srca mnogih na samilost. I njih su oni koji su im pripadali po rodu uzeli i pokopali s drugim dječacima, zbog zajedništva stvari. I to je mučeništvo kod Nikomedije, koje se naziva mučeništvom male djece, sve do današnjega dana.
7 Maximianus cum duos quosdam pueros genere fratres, illustri loco natos, curasset sistendos; primo quidem conabatur eos quibusdam promissis inescare, quibus existimabat pueros maxime illiciendos: postea jussit eis afferri ex iis, quæ erant apud ipsum, sacrificiis, et quæ videntibus pueris sacrificaverat, ut et gustarent, et nullis malis afficerentur. Illis autem aversantibus, et deflentibus, et ut poterant, lingua eis balbutiente dicentibus, quod non sic didicissent a parentibus, sed alius esset modus, quo ii utebantur; minatus est, ab ira mutatus, quin etiam variis eos affecit verberibus. Cum vero pueri fortiter resisterent, et nullo modo cederent, eos utique divina roborante virtute; quidam e Sophistis, qui illic aderat simul cum Imperatore, et ad hæc eum maxime incitabat et inducebat, pollicitus est se statim effecturum ut ipsi comederent. Ridiculum enim esse dicebat, si a pueris adhuc balbutientibus viderentur superari Romanorum Imperatores. Tale quid ergo machinatur: cum sinapii quamdam acutissimam et toleratu difficillimam excogitasset confectionem, eorum quidem capita pilis nudavit; cum autem medicamenti id, quod erat crassissimum, illivisset, ut ex majore materia, repentina et major simul virtus profundum penetraret, in igne accensum eos intulit balneum. Hoc in loco pueri, cum veluti quodam fulmine icta essent eorum capita, hac ipsa hora fuerunt inclinati ad solum usque. Nec multo post cadens eorum ætate minor prior est mortuus, cum non potuisset resistere magnitudini flammæ accensæ in calvaria. Cum autem alter vidisset fratrem cecidisse, quam maxima potuit voce bona verba est effatus, fratris exultans victoria, eumque amplexus est et osculatus, et eum proclamavit victorem, assidue exclamans: Frater mi vicisti: donec hoc dictum eloquens, eumque complectens et osculans, ipse quoque expiravit et jacuit, fratrem jam ulnis tenens. Accidit autem illo tempore hæc perpessio maxima, et iis, qui videbant, maxime miserabilis, ipsa quidem certe ætate attrahente plurimorum animos ad misericordiam. Et eos quidem ii qui ad ipsos genere attinebant, cum sustulissent, sepelierunt cum aliis pueris, propter caussæ communitatem. Et hoc est martyrium circa Nicomediam, quod nominatur martyrium infantium, usque in hodiernam diem.
a Sabelije je uklanjao razliku osoba u Presvetom Trojstvu, odakle je slijedilo da se i Otac utjelovio i trpio; osim toga tvrdio je da je tvar nerođena. To opširnije prenosi Baronije u 2. svesku, pod godinom 260., br. 61 i dalje.
b O sv. Antimu, biskupu nikomedijskom i mučeniku, govorit ćemo 27. travnja.
c Životopis sv. Petra, biskupa aleksandrijskoga, donijet ćemo 26. studenoga i raspravljat ćemo o vremenu njegova pogubljenja.
a Sabellius tollebat personarum in sanctissima a Trinitate discrimen, unde sequebatur, Patrem quoque incarnatum esse et passum: adhæc materiam ingenitam asserebat. Quæ fusius tradit Baronius tom. 2, an. cclx. num. 61, et sequentibus.
b De S. Anthimo Episcopo Nicomediensi et Martyre agemus xxvii April.
c S. Petri Alexandrini Episcopi vitam dabimus xxvi November de tempore cædis ejus agemus.
Lucijan obraća mnoge; biva bačen u tamnicu.
Lucianus varios convertit : conjicitur in carcerem.
Kad je pak Lucijan, dok su ga vodili, došao ua Kapadociju i ondje susreo neke vojnike koji su doduše bili kršćani, ali su bili prisiljeni odreći se vjere, dozvao je k svijesti njihov um, pokazujući i izlažući kako je od svega najsramotnije da se muževi, i to vojnici, čine kukavicama i malodušnima te najstrašljivijima pred suočavanjem sa smrtnom pogibelji, kad su već neke žene, pa čak i dječaci, bili jači od njih. „Kako ćete pak vi”, reče, „za prolaznoga i zemaljskoga kralja ulaziti u pogibelji, kad ste nebeskoga tako brzo izdali? Kakav će vam pak biti zaklon ili obrana spasenja ako vas on uskoro pozove odavde? Zar ne mislite da on ovim svemirom i vlada i upravlja, te da je on i djelitelj života i Gospodar smrti? Daleko je stoga bolje manje mariti za sadašnji život i postići blaženstvo kod njega koje nikada ne prestaje, negoli prigrliti život koji je ovdje pa ipak ostati i bez njega, jer će vam možda i njega oduzeti neprijatelji, a onaj nećete postići, i povrh toga trpjet ćete besmrtne kazne.” Kad su dakle oni to čuli, došli su k sebi i pokajali se što su se odrekli. I kad su se ponovno vratili sebi i slobodno progovorili,b veoma ih je mnogo podnijelo smrt za Krista, a nije ih bilo manje od četrdeset na broj; neki su pak, pošto su se borili protiv svih vrsta muka, ostali na životu, ne pokazavši ništa sramotno ni kukavičko u drugoj kušnji, nego su i prijašnju osudu odreknuća izbrisali kasnijom nepobjedivom postojanošću za pobožnost.
Cum autem Lucianus, dum duceretur, venisset in a Cappadociam, et convenisset quosdam illic milites, qui erant quidem Christiani, coacti autem fuerant abnegare; eorum mentem revocavit, ostendens et exponens, quod sit omnium turpissimum, viros eosque milites videri ignavos ac pusillanimes, et ad mortis adeundum periculum timidissimos, quibus quædam jam feminæ, atque adeo pueri, fuere superiores. Quomodo autem vos, inquit, pro Rege caduco et terreno pericula adibitis, qui cælestem tam cito prodideritis? Quod autem erit vobis munimentum aut præsidium salutis, si ille vos mox hinc accersierit? Non cogitatis eum hoc universum et regere et administrare; illumque et vitæ esse dispensatorem, et mortis Dominum? Est ergo longe melius, præsentem vitam minus curantes, consequi, quæ apud illum numquam desinit, beatitudinem, quam vitam, quæ hic est, amplectentes, ab hac nihilo secius excidere, ut qui forte sitis et hac privandi ab hostibus, et illam non assecuturi, et præterea daturi pœnas puniendi immortales. Illi ergo cum hæc audivissent, resipuerunt, et eos pœnituit se negasse. Et cum rursus ad se rediissent, et libere essent locuti,b plurimi propter Christum mortem subierunt, cum essent non pauciores numero quam quadraginta; nonnulli autem cum decertassent adversus omnia genera suppliciorum, vixerunt, adhuc, cum nihil turpe et ignavum præ se tulissent in secunda experientia; sed prius quoque judicium negationis, invicta deinceps pro pietate constantia delevissent.
9 Lucijan je pak, pošto je na prolazu tim putem učinio ovo i mnogo toga sličnoga, doveden u Nikomediju. Taj je muž imao mnogo bliskih prijatelja, a neki su od njih bili s njime dok se borio u Nikomediji. Kad su nekima od njih pristupili oni koji su prisiljavali kršćane da slijede poganski obred, najprije su doduše popustili, jer nisu mogli izdržati mučenja; ali kad ih je božanski Lucijan (još je naime bio živ) pozvao k sebi i svakojakim govorima ispravio njihove duše, te pokazao kolika je pogibelj otpada i da nitko od onih koji izdaju svoje ispovijedanje Krista neće umaći plamenu paklenome koji se ne može ugasiti, potaknuti kajanjem, on ih je vratio u Crkvu.
9 Lucianus autem, cum in transitu itineris hæc et plura hujusmodi effecisset, delatus est Nicomediam. Hujus autem viri fuere multi familiares, et ex iis nonnulli cum eo aderant decertante Nicomediæ. Ex quibus aliqui cum ad eos accessissent ii, qui cogebant Christianos ritum sequi gentium, primum quidem quidem cesserunt, ut qui non possent tormentis sufficere; at cum divinus Lucianus (adhuc enim vivebat) eos ad se accersivisset, et omne genus sermonibus eorum animos correxisset, et quantum sit transgressionis periculum ostendisset, et quod nemo eorum, qui suam prodiderit in Christum confessionem, effugiet flammam gehennæ, quæ non potest extingui; ducti pœnitentia, ab eo reducti sunt in Ecclesiam.
10 Među onima pak koji su došli k Lucijanu u Nikomediju bio je ic Antonin, najmiliji od njegovih učenika; njime se, nakon što je došao, služio kao pomoćnikom za pisanje pisama, kako i sam Lucijan pokazuje u jednome pismu. Od onih pak koji su bili odsutni bijaše više muževa, a od žena Eustolija, Doroteja i Severa. Kažu pak da je id Pelagija bila među njegovim učenicama, ona koja je živjela u Antiohiji Sirijskoj, za koju se također govori da se sama bacila s najvišega krova kada su došli oni koji su je htjeli uhvatiti, bojeći se da nasilno ne pretrpi nešto odvratno (bila je naime djevica) te da je na taj način umrla; nju sve do današnjega dana kao mučenicu štuju oni koji ljube mučenike.
10 Ex iis autem, qui ad Lucianum venerant Nicomediam, erat etiamc Antoninus, discipulorum suorum dilectissimus: quo, postquam venit, usus est ministro ad scribendas epistolas, ut ipse quoque ostendit Lucianus in una epistola. Ex iis autem qui aberant, erant quidem plures viri, ex mulieribus autem Eustolia, et Dorothea, et Severa. Aiunt autemd Pelagiam quoque fuisse ex ejus discipulis, quæ Antiochiæ Syriæ vixit: quæ etiam dicitur seipsame tecto altissimo dejecisse, cum accessissent qui eam erant comprehensuri, timens ne abominandum quid per vim sustineret, (erat enim virgo) et eo modo esse mortuam: quam etiam in hodiernum usque diem honorant tamquam Martyrem, qui sunt amantes Martyrum.
14 Nadalje, kad je Maksimijan od mnogih čuo o Lucijanu da na njegovu licu počiva toliko poštovanje da bi, kad bi ga samo vidio, došao u pogibelj da postane kršćanin, nakon što je zapovjedio da ga dovedu, bojeći se da mu se takvo što ne dogodi, razdvaja susret za razgovor navučenim zastorom te mu izdaleka upućuje riječi služeći se posrednikom za razgovor. I najprije je obećavao da će ga obasuti nebrojenim darovima, da će ga imati za savjetnika u državnim poslovima, za oca carskoga dostojanstva i dionika brige koja se poduzima za vrhovnu vlast, te mnogo toga sličnoga; za sve je to govorio da traži samo jedno, naime da prinese žrtvu bogovima. Kad je pak on, čuvši veličinu darova o kojima se govorilo, sve to smatrao ništavnim i rekao da se ni čitav svijet ne može usporediti s pobožnošću prema Bogu, tada je car, već promijenjen, zaprijetio da će mu za kaznu nanijeti sve što je dugo vrijeme izmislilo i ako bi on sam mogao izmisliti što novo i nečuveno. Kako je on pak tomu suprotstavio neustrašivu odvažnost i bio spreman izići u boj, car se silno rasrdio te ga doduše nije htio što prije ukloniti sa svijeta; mislio je naime da bi mu time ugodio, jer bi ga odmah oslobodio zala; nego je zapovjedio da ga bace u tamnicu i muče na razne načine.
14 Porro autem cum de Luciano a multis audiret Maximianus, tantam in ejus facie insidere reverentiam, ut si eum solum vidisset, veniret in periculum ne fieret Christianus; postquam jussit ut ille adduceretur, timens ne sibi tale quid accideret, velo interjecto separat sermonis congressionem, et verba procul ad eum emittebat, intermedio utens sermonis ministro. Et primum quidem pollicebatur se innumerabilia ei esse largiturum, et rerum gerendarum habiturum eum esse consiliarium, et Patrem Imperatoriæ dignitatis, et socium sollicitudinis quæ pro summa rerum suscipitur; et plura alia hujusmodi: pro quibus omnibus unum solum dicebat se petere, nempe ut diis sacrificaret. Cum autem ille audita donorum magnitudine, quæ de eis dicebantur, nihili fecisset, et ne universum quidem mundum esse cum pietate in Deum conferendum dixisset; tunc jam mutatus Imperator, minatus est se ad supplicium ei esse intentaturum, quidquid longum tempus invenisset, et si quid ipse posset invenire novum et inauditum. Illo autem adversus hæc interritam opponente audaciam, et parato prodire in aciem, valde indignatus Imperator, eum quidem noluit quam primum tollere de medio; putabat enim se sic ei gratificaturum, ut qui eum illico liberaret a malis; sed jussit in carcerem conjectum torqueri variis modis.
a Odavde je očito da je Lucijan kopnenim putem iz Antiohije doveden u Nikomediju.
b Oni se, možda s drugima koji su trpjeli u istoj Kapadociji, štuju 23. svibnja.
c To je, ako se ne varam, onaj kojega Nicefor u knj. 8, pogl. 31, i knj. 9, pogl. 17, naziva Antonijem i kaže da je bio biskup Tarza u Ciliciji, te da se, nakon što je s drugim Lucijanovim učenicima koje nabraja, svladan mukama, skrenuo u poganska praznovjerja, uz pomoć učitelja koji mu je pomogao na pokoru, istih odrekao, premda je poslije zastranio u Arijeve zablude.
d Sv. Pelagija štuje se 9. lipnja.
a Hinc patet terrestri itinere Antiochia Nicomediam perductum esse Lucianum.
b Hi cum aliis fortasse in eadem Cappadocia passis coluntur XXIII Maii.
c Hic est, ni fallor, quem Niceph. lib. 8, c. 31, et lib. 9, c. 17. Anlonium vocat, aitque Tarsi Ciciliæ Episcopum fuisse, et postquam cum aliis Luciani discipulis, quos recenset, tormentis victus ad Gentilitias superstitiones deflexisset, Præceptore opem ad panitentiam ferente, iisdem renuntiasse; quamvis deinde in Arii declinaverit errores.
d Colitur S. Pelagia IX Junii.
Umire u mukama.
In tormentis moritur.
Kad su ga dakle preuzeli oni kojima je to bilo zapovjeđeno, podvrgnuli su ga mnogim i različitim mukama kojima je trebao pretrpjeti tešku bol, ali dugo ostati na mukama. I čas su mu obje noge stavljali u klade (to je pak duguljasta sprava za mučenje), rastežući ih na četiri rupe, što je u ovoj kazni najteže jer se oba kuka nasilno iščašuju iz svojih zglobova; čas su mu pak po cijelim leđima zlobnim duhom prostirali teške, guste i neprekidne šiljke crijepova; i kako pravedniku ne bi bilo dopušteno ni okrenuti se, ni uopće pomaknuti dok je bio ranjavan takvim šiljcima, ispruživši mu ruke, vezali su ih o neko drvo koje je bilo postavljeno iznad njegove glave. Štoviše, obasipali su ga i mnogim drugim pogrdama i uvredama, a uskraćivali su mu i svaku hranu, osim ako bi htio jesti ono što su oni žrtvovali; to su mu naime obilno nudili. On bi pak radije podnio i nebrojene smrti i dragovoljnije bi, ostajući bez hrane, malo-pomalo bio iscrpljen glađu negoli podnio i sam pogled na to. Tako je dakle Kristov sluga, kojega je izjedala glad, punih četrnaest dana činio ono što je bilo uobičajeno, riječima nauka hrabreći one koji su zbog Krista bili zatvoreni u tamnici i učvršćujući ih najustrajnijim i neprekidnim molitvama.
Cum eum ergo accepissent II, quibus hoc erat imperatum, eum multis et variis affecere cruciatibus, quibus erat quidem gravem accepturus dolorem, longo autem tempore in pœnis duraturus. Et nunc quidem in cippum (est autem hoc tormenti genus oblongum) ambos ejus pedes immittebant, ad quatuor distrahentes foramina: quod quidem est in hoc supplicio gravissimum, cum utrimque coxendices violenter e suis moveantur articulis: nunc autem in toto dorso graves testarum aculeos densos et continuos maligno animo substernebant: et ut ne liceret quidem viro justo se vertere, et ne moveri quidem, dum talibus sauciaretur aculeis; ejus manibus extensis, eas vinciebant in quodam ligno, quod erat positum super ejus caput. Quin etiam aliis quoque multis eum afficiebant probris ac contumeliis, et eum etiam arcebant ab omni cibo, nisi vellet vesci iis quæ ab ipsis sacrificabantur; ea enim affatim porrigebant. Ille autem maluisset subire mortes vel innumerabiles, et lubentius manens jejunus, paullatim a fame esset consumptus, quam vel illorum solum passus esset conspectum. Sic igitur permansit Christi servus, qui a fame consumebatur, totos quatuordecim dies faciens consueta, et verbis doctrinæ animum addens iis qui pro Christo erant inclusi in carcere, et eos confirmans constantissimis et perpetuis precibus.
13 Kad je pak već prošlo nekoliko dana otkako je bio mučen na način koji smo opisali, i već se približavao blagdan Bogojavljenja, učenike (već ih je naime bilo mnogo okupljeno iz Antiohije i iz drugih mjesta) obuzela je žalost, jer su mislili da će učitelj, ostavivši ih odmah, otići ne mogavši izdržati onu dugotrajnu glad, a da oni sami nipošto neće biti smatrani dostojnima da s njime proslave blagdan Bogojavljenja; činio im se naime još veoma dalekim, te da učiteljevo tijelo ne može izdržati do toga dana, budući da ga je gladovanje već velikim dijelom iscrpilo; onaj ih je slavni muž tješio i zapovijedao im da budu dobre volje: „Bit ću naime”, reče, „s vama i proslavit ću s vama blagdan Bogojavljenja, a otići ću sutradan.” I ostvarilo se ono što je rekao, pri čemu se u tome očito pokazala božanska snaga.
13 Cum autem aliquot jam dies transissent, ex quo eo modo, quo diximus, affligebatur, et jam appropinquaret quidem dies festus Theophaniorum; discipulos autem (jam enim ei plures aderant ex Antiochia, et ex aliis locis congregati) subiisset tristitia, reputantes fore, ut eis statim relictis abeat quidem magister, non valens resistere diuturnæ illi fami; ipsi autem nequaquam digni censeantur, qui Theophaniæ diem festum cum eo celebrent; videbatur enim eis esse adhuc valde remotus, et non posse magistri corpus usque ad eum diem sufficere, utpote quod inedia illud jam magna ex parte consumpsisset; vir ille inclytus eos consolahs, jubebat esse bono animo: Ero enim, inquit, vobiscum, et diem festum Theophaniorum vobiscum celebrabo: recedam autem postridie. Ad effectum autem deductum fuit in quod dixerat, aperte divina in hoc ostensa virtute.
14 Kad je dakle došao blagdan koji se očekivao, učenici su željeli od učitelja primiti ovo posljednje slavlje božanskoga otajstva. Činilo se pak dvojbenim na koji bi način unijeli stol u tamnicu ili se sakrili očima bezbožnika, budući da su tada mnogi dijelom već bili ondje, a dijelom su dolazili; no on reče: „Stol će vam biti ova moja prsa, koja, kako smatram, Bogu neće biti manje časna od onoga koji je načinjen od beživotne tvari. A sveti hram bit ćete mi vi, okružujući me sa svih strana.” I tako se to doista i dogodilo na ovaj način. Već su naime, kako je svetac bio na kraju života, i stražari popustili, jer je Bog, kako ja barem smatram, koji je htio počastiti mučenika i nije mogao podnijeti da želja njegovih učenika ostane neutješena, učinio da se bez zapreke izvrši ono što je bilo nakanjeno. Jer pošto ih je mučenik sve postavio da stanu u krug, kako bi ga, stojeći jedan uz drugoga, sigurno zaklonili, zapovjedio je da se na njegova prsa polože znakovi božanske žrtve. Pošto su pak to učinili, odmah je podigao pogled prema nebu, premda ga je već jedva mogao podići, i obavio uobičajene molitve. Zatim, pošto je izgovorio veoma mnogo božanskih riječi i po svetom obredu izvršio sve što je bilo predviđeno, i sam se pričestio sakramentima i poslao ih onima koji su bili odsutni, kako i sam pokazuje u posljednjem pismu upućenom njima. I taj je dan proveo s njima, kako je bio obećao.
14 Cum ergo advenisset dies festus, qui expectabatur, desiderabant quidem discipuli hanc ultimam a magistro consequi mysterii divini celebrationem. Videbatur autem esse dubium, quonam modo mensam quidem in carcerem inferrent, aut laterent impiorum oculos, cum multi quidem tunc partim illic adessent, partim autem accederent; ille vero: Mensa quidem, inquit, erit vobis hoc meum pectus, non, ut arbitror, Deo futura minus honesta ea quæ fit ex inanima materia. Templum autem sanctum vos mihi eritis, me omni ex parte circumdantes. Et sic hæc facta quidem sunt hoc modo. Jam enim, ut quod esset Sanctus in fine vitæ, et remissi erant custodes, Deo, ut ego quidem arbitror, qui Martyrem honorare volebat, et suorum discipulorum non sustinebat inconsolabile videri desiderium, efficiente, ut citra impedimentum fierent ea, quæ erant proposita. Nam cum omnes eos Martyr fecisset in orbem consistere, ut inter se invicem alter prope alterum stantes, eum tuto comprehenderent, jussit suo pectori imponi signa divini sacrificii. Postquam autem hæc fecissent, et in cælum protinus sustulit obtutum, cum jam vix posset extollere, et preces peregit consuetas. Deinde cum divina plurima esset effatus, et sacro ritu omnia peregisset proposita, ipse et fuit particeps Sacramentorum, et transmisit ad eos qui aberant, ut ipse quoque ostendit in ultima ad eos epistola. Et hunc quidem diem cum eis transegit, sicut erat pollicitus.
15 Sutradan pak, kad su došli neki od cara da vide živi li još (činilo im se naime veoma čudnim što je dotle produljio život), pošto je pogledao one koji su došli i stajali blizu njega, ispruživši se koliko je mogao i triput rekavši: „Kršćanin sam”, zajedno s posljednjom riječi ispustio je duh.
15 Postridie autem cum venissent quidam ab Imperatore, visuri an adhuc viveret, (videbatur enim eis valde mirandum, quod vitam hucusque produxisset) postquam prope se stantes adspexit eos qui advenerant, cum se, quantum poterat extendisset, et ter dixisset, Sum Christianus; simul cum ultima emisit spiritum.
Njegov pokop. Grad Helenopolis.
Ejus sepultura. Helenopolis civitas.
Ima pak onih koji kažu da je još živ bio bačen u morsku dubinu. Maksimijan je naime, diveći se njegovoj neprekidnoj postojanosti sve do kraja, zapovjedio onima koji služe u takvim poslovima da ga bace u more, privezavši velik kamen o njegovu desnu ruku, kako se potopljen nigdje ne bi pojavio i kako njegovo tijelo ne bi dobilo nikakva pokopa niti bi mu se iskazale pogrebne počasti. I bio je u dubini četrnaest dana, naime upravo onoliko koliko se u tamnici borio protiv različitih tjelesnih patnja. Petnaestoga ga je pak dana dupin iznio na suho na ovaj način: dok su njegovi učenici obilazili obale i žala, jedan ovdje, drugi ondje, da vide bi li ga ikako mogli pronaći izbačena iz mora, a more je u zimsko doba bilo veoma uzburkano, dugo je vrijeme učinilo da su posve očajavali da će ga moći pronaći.
Sunt autem qui dicant, eum adhuc spirantem projectum fuisse in profundum maris. Maximianus enim admiratus ejus perpetuam ad finem usque constantiam, jussit iis qui in ejusmodi rebus inserviunt, ipsum in mare jacere, cum magnum lapidem appendissent brachio ejus dextero, ut submersus nusquam appareret, et corpus ejus nullam assequeretur sepulturam, nec justa ei fierunt. Atque fuit quidem in profundo quatuordecim dies, nempe totidem, quot in carcere decertarat adversus varias corporis perpessiones. Quintodecimo autem delphinus in siccum eum hoc modo extulit: cum ejus dicipuli circa ripas et littora alius alibi versarentur, ut viderent, si quo modo possent eum e mari ejectum invenire, tempore autem hiberno id valde esset turbatum; diuturnum tempus effecit, ut plane desperarent se posse id invenire.
17 U međuvremenu pak, kad je došao petnaesti dan, mučenik se u snu ukaza nekomu Gliceriju, svome rođenomu učeniku, koji je tada boravio u kraju nasuprot kopnu Nikomedije, i reče mu: „O ti, čim ujutro ustaneš, idi na ovo mjesto” (pokazujući mjesto na obali), „sastat ću se naime s tobom kad dođeš onamo.” On pak, čim ga je zbog velike jasnoće i divljenja onomu što mu je bilo pokazano pustio san, a već je svitao dan, ustane, uzme sa sobom neke druge od pobožnih ljudi te s njima dođe na mjesto koje mu je bilo označeno. Na njemu je golem dupin izlazio iz mora, već izranjajući iz njega; ispružen po površini vode, snažno je disao i hitao prema kopnu, a oko njega bijaše mnogo pjene i šuma valova koje je sjekao. Nosio je pak ispružena mrtvaca, kao da leži na postelji. Bijaše to čudesan prizor: mrtvac mirno počiva na tako skliskom i oblom tijelu, niti ga je njegova težina niti sila valova skotrljala s nosila koje ga je nosilo. Kad je pak dupin bio blizu kopna, val ga je visoko podigao i izbacio na kopno. I on je odmah izdahnuo.
17 Interim vero adveniente quintodecimo die, Martyr in somnis apparens cuidam Glycerio, germano suo discipulo, qui tunc versabatur in regione adversa continenti Nicomediæ, dicit ei: O tu, cum primum mane surrexeris, abi in hunc locum (ostendens locum littoris) te enim, inquit, conveniam, cum illuc veneris. Ille autem, cum primum, ex magna evidentia et admiratione eorum quæ ostensa fuerant, eum somnus dimisisset, et jam dies illucesceret, surgens, et quosdam alios ex piis secum assumens, cum eis venit in locum, qui fuerat ei significatus. In eo autem ingens delphinus ascendebat e mari, jam ex eo emergens: qui cum esset extensus super aquæ superficiem, valde spirabat, et ad terram contendebat: eratque circa ipsum multa spuma, et murmur fluctuum, qui ab ipso scindebantur. Ferebat autem extensum mortuum, tamquam in lecto jacentem. Eratque spectaculum admirabile, super corpus adeo lubricum et rotundum quiete manens mortuus, et nec a suo pondere, neque a vi fluctuum devolutus ab eo, quod ipsum portabat, vehiculo. Cum autem delphinus fuisset prope continentem, fluctu sublime fuit sublatus, et terræ id appulit. Atque ille quidem statim expiravit.
18 Mrtvac pak, odmah iznesen na pijesak, ležao je sačuvan i sa svih strana čitav, osim što desna ruka, o koju je bio privezan kamen, nije slijedila ostalo tijelo. I ima nekih koji kažu da ona ni poslije nije bila izbačena iz mora, nego da je ostala u dubini, postavši ono što se Bogu svidjelo. Neki pak kažu da je i ona nedugo zatim bila vraćena, pošto joj je spao okov, te da su je, iznesenu na kopno, prisutni uzeli i ponovno vratili u isti sklop tijela. To se pak dogodilo ruci jer ju je Bog, kako smatram, htio zasebno počastiti, kao onaj koji je rado primio trud što ga je ona podnijela u ispravljanju Pisama. Jer u patnjama koje je podnio za Krista veću je čast dobila ona koja je bila teža.
18 Mortuus autem statim in arenam delatus, jacebat salvus et omni ex parte integer, nisi quod manus dextra, cui lapis fuerat appensus, non est corpus quoque reliquum consecuta. Et sunt quidam qui dicunt, eam nec postea quidem fuisse e mari emissam, sed mansisse in profundo, effectam id quod Deo visum fuit. Nonnulli autem dicunt, eam quoque non ita multo post fuisse redditam, cum effluxisset ei vinculum; eamque in terram delatam, cum sustulissent ii qui aderant, restitutam fuisse rursus in eamdem compagem corporis. Hoc autem accidit manui, cum Deus, ut arbitror, eam seorsum voluisset honorare, ut qui acceptum habuisset laborem, qui per eam fuit susceptus in corrigendis Scripturis. Nam in perpessionibus, quas pro Christo susceperat, in majori honore fuit ea quæ erat gravior.
19 Nitko pak neće pomisliti da je mrtvo tijelo dupin donio slučajno, niti da se to dogodilo pukim slučajem. Jer da ga je doista dupin iznio na način koji je opisan, čini se posve očitim, budući da su mnogi koji su živjeli u ono vrijeme to spomenuli. Štoviše, i ja sam znam da se od najranije dobi o njemu običavalo pjevati ovo, čiji je završni dio:
19 Non autem existimabit quispiam, corpus mortuum a delphino casu fuisse allatum, neque id factum fuisse forte fortuna. Nam quod revera quidem delphinus eum eo modo, qui dictus est, exportarit, videtur esse manifestissimum, cum multi, qui fuerunt illo tempore, hujus fecerint mentionem. Quin etiam ipse quoque scio ab ineunte ætate de illo cani solitum hoc, cujus est pars extrema:
„Noseći ga na leđima iz mora na kopno, dupin izdahnu.”
In terram dorso portansque ex æquore delphin, Expiravit.
Da se to pak nije dogodilo slučajno, ponajviše pokazuje sama veličina čuda koje se dogodilo. Također i san koji se zbog toga dogodio. Štoviše, i ono što se poslije pokazalo. Tijelo naime izneseno iz mora bijaše znamenito čudo onima koji su ga promatrali, jer je, osim onoga što se dogodilo u moru, inače ostalo neozlijeđeno, niti mu je more kroz toliko dana naškodilo, niti su ga ikakve ribe dotaknule, niti se odatle širio ikakav zadah, tako da je sa svih strana bilo očito da je božansko ono što se dogodilo. Niti je Bog prije iz nekoga prezira, niti zato što ga nije mogao obraniti, dopustio da mučenik uđe u tolike pogibelji, niti je sada bez najpravednijega razloga dopustio da se ruka odvoji od ostaloga tijela onaj koji je na njemu učinio tolika čudesa. Nego ga je i tada, želeći ukrasiti svu njegovu krepost, pozvao u zajedništvo muka svoga Sina, pružajući mu najbolju i najpravedniju prigodu da i njega samoga učini dionikom njegove slave. I to je meni zajednički razlog kod svih mučenika, to jest svjedoka istine. Sada pak, želeći potvrditi da je trud koji je uložio u Sveta pisma djelo koje treba najviše cijeniti, ruku koja mu je osobito u tome poslužila htio je počastiti i vlastitim patnjama, onako kako, po mom mišljenju, gledatelji običavaju vijencima ovjenčati mišice natjecatelja. Ako bi pak tko vjerovao da je ostala u moru, može razmotriti i to, i da Bog čudesima često primiješa i ono što proizlazi iz naravi, kako bi se po onome pokazala snaga koja čini čudesa, a po ovome se sačuvala vjera i u narav. No to, i zbog kojega se razloga što događa, u potpunosti zna tek onaj koji time upravlja. Štoviše, u pojedinim stvarima koje on čudesno čini i provodi svatko može naučiti da postoji i drugi, tajanstveni i nama nedokučivi razlog, te najbolje i neshvatljivo upravljanje, i da se ništa ne događa nepromišljeno ni slučajno.
Quod autem non factum sit casu, vel maxime quidem ostendit ipsa magnitudo miraculi quod factum est. Somnium quoque, quod propter id evenit. Quinetiam ea quoque quæ postea sunt ostensa. E mari enim exportatum corpus, erat insigne miraculum iis qui contemplabantur, ut quod præter id quod in mari acciderat, illæsum alioqui maneret, et nec mare tam multis diebus ei nocuisset, neque ulli pisces id tetigissent, neque ullus malus odor illine emitteretur: adeo ut esset omni ex parte manifestum, fuisse divinum id quod factum est. Neque vero prius aliquo contemptu, neque quod eum non posset defendere, sivit Deus tanta pericula adire Martyrem: neque nunc sine justissima caussa sivit disjungi manum a reliquo corpore is qui in eo tam multa fecerat miracula. Sed et tunc universam ornaturus ejus virtutem, vocavit ipsum ad societatem passionum sui Filii, optimam et justissimam ei præbens occasionem ad hoc ut ipsum quoque illius impertiret gloria. Et hæc est mihi communis ratio in omnibus Martyribus, id est, testibus veritatis. Nunc autem volens confirmare, studium, quod contulit in sacras Scripturas, esse opus plurimi faciendum, manum, quæ ei proprie in hac re inserviit, voluit etiam propriis honorare passionibus; quomodo etiam, ut arbitror, solent spectatores sertis redimire brachia athletarum. Quod si quis etiam crediderit eam in mari mansisse, ei licet et hæc considerare, et quod Deus miraculis sæpe etiam admiscet ea quæ procedunt a natura, ut per illa quidem ostendatur virtus effectrix miraculorum, per hæc autem fides quoque habeatur naturæ. Sed hæc quidem, et propter quam caussam unumquodque contingit, pure demum sciat is qui hæc administrat. Quinetiam in singulis eorum, quæ ab ipso admirabiliter fuint et geruntur, didicerit quisque aliam quoque esse arcanam, et quæ sit supra nos rationem, optimamque, et quæ comprehendi non potest, administrationem, neque temere aliquid fieri aut fortuito.
20 Tada je dakle tijelo, tako izneseno od dupina, položeno na pijesak. Učenici pak, trčeći sa svih strana, najprije su ga, kako je dolikovalo, pozdravljali dolazeći tko odakle, te ga ljubili i grlili, svaki prema svojim snagama, zbog spremne i gorljive revnosti duha. Zatim su ga pak uzeli, vlastitim rukama iznijeli i, obavivši mu po običaju sve pogrebne obrede, položili ga na ugledno mjesto. I tada su mu podigli grob kakav su mogli, kako je već vrijeme dopuštalo. Poslije pak, kada se iz Jeruzalema vraćala časna Helena, koja nam je vratila spasonosni Križ Gospodnji i među slavnim carevima rodila velikoga Konstantina, počastivši to mjesto, ondje je a osnovala grad, sazvavši stanovnike iz okolnih krajeva i učinivši ih sudionicima djela, opasala ga je snažnim zidinama i mučeniku sagradila veoma velik hram, koji se i danas vidi znamenit i lijepo sagrađen od onih koji kopnom i morem ulaze i plove, na slavu Gospodina našega Isusa Krista i onih koji su se za njega borili, jer njemu dolikuje slava u vijeke vjekova. Amen. a Chronicon Alexandrinum u 22. godini Konstantina, za konzulata Konstancija Cezara po peti put i Maksima, što bijaše 327. godina po Kristu, donosi ovo: „Konstantin je, obnovivši grad Drepan u Bitiniji za štovanje sv. Lucijana mučenika, po svojoj majci nazvao ga Helenopolis, darovavši gradu u čast mučenika, dokle god seže pogled ispred grada, oslobođenje od poreza sve do današnjega dana.” Poznata je i Stjepanu Bizantincu Drepana, grad u Bitiniji uz Astacenski zaljev. Sokrat u knj. 1, pogl. 13, piše: „Po Heleninu imenu Drepana se naziva Helenopolis, nekoć selo, a sada ju je car učinio gradom.” Nicefor Kalist u knj. 8, pogl. 31, govoreći o sv. Heleni, kaže: „Kao nekakav zalog buduća stoljeća imaju, na njezin vječni spomen, u Bitiniji jedan, a u Palestini drugi grad, koje je osnovao car sin i tako joj podario besmrtnu uspomenu.” Prenose pak da se bl. Heleni osobito svidio kraj i položaj onoga drugog grada, koji se prije nazivao Drepana, kako zato što je ondje bila rođena, tako i zato što se dogodilo da je mučenik Lucijan nakon mučeničke smrti onamo bio donesen od dupina. Baronije u 3. svesku, pod godinom 306., br. 16, tvrdi da je sv. Helena bila Britanka, a ne Bitinjka.
20 Tunc ergo sic a delphino exportatum corpus, delatum est in arenam. Concurrentes autem discipuli, primum quidem, ut decebat, id salutabant, alius aliunde venientes, et osculabantur, et amplectebantur, unusquisque pro viribus, ob promptum et alacre animi studium. Deinde vero cum id sumpsissent, et propriis manibus extulissent, et ei justa omnia de more fecissent, in loco insigni deposuerunt. Et tunc quidem illi sepulchrum, quale potuerunt, prout tempus urgebat, statuerunt. Postea autem, quæ nobis salutarem Domini restituit Crucem, et magnum inter claros Imperatores genuit Constantinum, veneranda Helena, quando revertebatur Hierosolymis, locum honorans, et in eo a condidit civitatem, convocatis habitatoribus ex iis, quæ circumcirca erant, regionibus, et effectis operis participibus, et validis eam cinxit mænibus, et Martyri templum ædificavit maximum: quod nunc quoque insigne et pulchre extructum cernitur ab iis, qui et terra et mari ingrediuntur ac navigant; ad gloriam Domini nostri Jesu Christi, et eorum, qui propter ipsum decertaverunt: quoniam eum decet gloria in sæcula sæculorum, Amen. a Chronicon Alexandrinum anno Constantini xxii. Constantio Cæsare V, et Maximo Coss. qui erat Christi cccxxvii, hæc habet: Constantinus instaurata Drepani urbe in Bithynia ad cultum S. Luciani Martyris, illam a matre sua Helenopolim nuncupavit, donata civitati in Martyris honorem quousque patet ante urbem prospectus, immunitate vectigalium ad hodiernum usque diem. Nota et Stephano Byzantio Drepane Bithyniæ ad sinum Astacenum civitas. Socrates lib. 1, cap. 13, Helenæ nomine Drepane Helenopolis vocatur, olim vicus, jam civitas ab Imperatore facta. Nicephorus Callistus lib. 8, cap. 31, de S. Helena agens. Perinde enim, inquit, atque pignus quoddam futura sæcula habent, ad memoriam ejus sempiternam, in Bithynia unam, et in Palæstina alteram urbem; quibus Imperator filius conditis memoriam illi tribuit immortalem. Admodum vero B. Helenam regione et situ alterius delectatam esse ferunt, quæ antehac Drepanam nominata fuerat; cum quod ibi orta esset, tum quod Lucianum Martyrem post martyrium obitum eo a delphine deportari contigerit. Baronius tom. 3, ad an. cccvi, nu. 16, S. Helenam Britannam fuisse asserit, non Bithynam.
O istome svetom mučeniku
De eodem sancto Martyre
Iz Rufina i rukopisa.
Lucijan, muž izvanredan po ćudoređu, uzdržljivosti i učenosti, antiohijski prezbiter, kad je bio doveden pred sudačku stolicu: „Zašto”, reče mu namjesnik, „ti, razuman i razborit muž, slijediš sljedbu za koju ne možeš dati razlog? Ili ako postoji koji, čujmo ga.” Tada je on, pošto mu je dana mogućnost da govori, održao ovakav govor o našoj vjeri: „Nije skriveno da je onaj koga mi kršćani štujemo jedan Bog, po Kristu nam naviješten i po Duhu Svetome u naša srca udahnut. Nismo naime, kao što vi mislite, sputani zabludom nekoga ljudskog uvjeravanja, niti nas, kao druge, zavarava neispitana predaja otaca. Naš je učitelj o Bogu sam Bog. Niti bi se naime ono uzvišeno veličanstvo moglo spustiti u osjetila ljudskoga uma da nije bilo doneseno snagom svoga Duha ili pokazano tumačenjima svoje Riječi i Mudrosti. Priznajem, a lutali smo nekoć i mi, te smo kipove koje smo sami načinili smatrali bogovima, tvorcima neba i zemlje; ali optuživalo ih je posvećenje njihove krhke tvari koje smo im mi udijelili, u kojima je bilo toliko poštovanja koliko je ukrasa unijela ruka umjetnika. No onaj svemogući Bog, za kojega nije dolikovalo da bude tvorevina naših ruku, nego da mi budemo njegova tvorevina, smilovavši se ljudskim zabludama, poslao je svoju Mudrost na ovaj svijet, odjevenu tijelom, koja će nas poučiti da Boga, koji je stvorio nebo i zemlju, ne treba tražiti u rukotvorinama, nego u vječnim i nevidljivim stvarima; ustanovio nam je također zakone života i propise stege: čuvati umjerenost, radovati se siromaštvu, njegovati blagost, težiti miru, prigrliti čistoću srca i čuvati strpljivost. Ali i sve ovo što sada činite protiv nas prorekao nam je da će nam doći: da će nas izvoditi pred kraljeve, postavljati pred sudačke stolice i klati kao žrtvu.” zapisuje se hula. Ta djela zapovijeda poslati po svim pokrajinama svoga kraljevstva s proglasom na čelu te ih izvjesiti po pojedinim gradovima, po selima, pa i po poljima; također zapovijeda da se predaju učiteljima dječaka kako bi ih, umjesto onoga što običavaju diktirati za razmatranje ili učenje napamet, predavali dječacima da ih nauče napamet. Isti u 7. poglavlju: „Kada je dječacima bilo zapovjeđeno da u školi radi naše sramote imaju razmatranje o Pilatu i Isusu te da se po cijeli dan pjeva ono što je puno izmišljenih hula.” Ista djela spominje Euzebije u knj. 9, pogl. 4 i 6, te u knj. 1, pogl. 9, gdje ih pobija svjedočanstvom Židova Josipa, budući da ovaj piše kako je Pilat počeo upravljati Judejom dvanaeste godine Tiberijeve, dok ona bilježe Kristovu smrt za četvrtoga Tiberijeva konzulata, odnosno sedme godine njegova vladanja.d Sljedeće je nedostajalo u Rufinu, a nalazilo se u rukopisu sv. Maksimina.e Metafrast ima da je umro od gladi ili još živ bačen u more; Notker i drugi, kako smo rekli u predgovoru pod br. 2, pišu da je rasječen na dijelove. Možda su ga polumrtva bezbožnici udarili mačem.
Ex Ruffino, et MSS.
Lucianus vir moribus, continentia, et eruditione præcipuus, Antiochenus Presbyter, cum ad tribunal Judicis fuisset adductus; Cur, inquit ad eum Præses, vir rationabilis et prudens, sequeris sectam, cujus non potes reddere rationem? Aut si est aliqua, audiamus. Tum ille, data sibi facultate dicendi, hujuscemodi orationem de fide nostra habuisse dicitur: In occulto non est, quod nos Christiani quem colimus, Deus unus est, per Christum nobis annuntiatus, et per Spiritum sanctum nostris cordibus inspiratus. Non enim, sicut vos putatis, humanæ alicujus persuasionis errore constringimur: nec indiscussa, ut alii, parentum traditione decipimur. Auctor nobis de Deo Deus est. Neque enim posset sublimis illa majestas sensibus humanæ mentis illabi, nisi vel spiritus sui virtute delata, vel verbi ac sapientiæ suæ interpretationibus indicata. Fateor, a erravimus etiam nos aliquando; et simulacra, quæ ipsi finximus, deos cæli ac terræ putabamus auctores: sed arguebat eos fragilis substantiæ suæ a nobis præstita consecratio; in quibus tantum venerationis inerat, quantum decoris manus contulisset artificum. Verum omnipotens Deus ille, quem non nostris manibus fictum, sed cujus nos decebat esse figmentum, errores miseratus humanos, Sapientiam suam misit in hunc mundum, carne vestitam; quæ nos doceret Deum, qui cælum fecisset et terram, non in manu factis, sed in æternis atque invisibilibus requirendum: vitæ etiam nobis leges ac disciplinæ præcepta constituit, servare parsimoniam, paupertate gaudere, mansuetudinem colere, studere paci, puritatem cordis amplecti, patientiam custodire. Sed et omnia hæc, quæ nunc adversum nos geritis, ventura nobis esse prædixit: educendos nos ad Reges, et ante tribunalia judicum statuendos, ac velut victimam jugulandos. blasphemia conscribitur. Quæ Acta per omnes regni sui provincias prælato edicto miti præcipit, et per urbes singulas, per vicos, per agros etiam proponi; Præceptoribus quoque puerorum tradi jubet uti, pro his quæ ad meditandum vel ediscendum dictare solent, hæc tradant pueris memoriæ commendanda. Idem cap. 7. Quando pueris scholaris meditatio de Pilato et Jesu haberi contumeliæ nostre gratia jussa est, et conflictis referta blasphemiis per totum diem decantari. Eorumdem Actorum meminit Eusebius lib. 9, cap. 4 et 6, et lib. 1, cap. 9, ubi ea auctoritate Josephi Judæi confutat, cum hic anno Tiberii xu cæpisse Judæam administrare Pilatum scribat, illa vero Christi mortem Tiberio quartum Consule, sive Imperii ejus anno septimo consignent.d Sequentia deerant in Ruffino, extabant in ms. S. Maximini.e Fame mortuam habet Metaphrastes, aut adhuc spirantem in mare abjectum: Notkerus et ali, ut in Præfat. nu. 2, diximus, dissectum in partes scribunt. Forlassis seminecem gladio percusserunt impii.
Iz grčkoga antologija.
Ex Anthologio Græcorum.
a Rođen od pobožnih roditelja, Lucijan je nakon njihove smrti sve svoje bogatstvo razdijelio siromasima i sav se posvetio razmatranju Svetoga pisma. Zbog toga jeb mnoge kako od Židova tako i od Grka privukao Kristovoj vjeri. Napustivši zatim očinski dom i otišavši u Nikomediju, ondje je kršćane koji su se kolebali iz straha od muka i otpadali od vjere podigao i učvrstio da uđu u borbu. Budući da je pak pisao veoma lijepo, ostavio je nikomedijskoj Crkvi svezakc podijeljen u tri stupca stranica, u kojemu je obuhvatio cijeli savez Staroga i Novoga zavjeta Svetoga pisma. Bio je pak toliko uzvišeniji od čovjeka da su ga, dok je prolazio gradom, vidjeli oni kojima je htio biti viđen, a nisu ga opažali oni kojima nije htio. Doznavši za to, Maksimijan se bojao izravno pogledati njegovo lice pa je s njime razgovarao skriven iza zastora. Kad je pak opazio nepobjedivu postojanost njegova duha, osudio ga je na dugotrajnu glad. Lišen dakle mnogo dana svake hrane i pića, izdahnuo je u tamnici. Njegovo je tijelo po zapovijedi pretora bačeno u more. Dupin ga je pak po božanskoj providnosti prihvatio na leđa i iznio na kopno.
a Religiosis parentibus natus Lucianus, ab illorum obitu omnes opes suas in egentes effudit, sacrarumque litterarum meditationi se totum addixit. Quapropterb multos cum Judæorum tum Græcorum ad Christi fidem pertraxit. Deserta dein domo paterna, et Nicomediam profectus, ibi vacillantes metu suppliciorum Christianos ac deficientes a fide ad certamen subeundum erexit et confirmavit. Cum autem pereleganter scriberet, reliquit Nicomediensi Ecclesiae volumenc tribus paginarum columnis distinctum, quo totum veteris et novi sacrarum litterarum instrumenti testamentum complexus est. Tanto autem homine fuit sublimior, ut cum urbem perambularet, a quibus vellet, videretur; a quibus nollet, non cerneretur. Qua de re edoctus Maximianus, et veritus vultum illius coram inspicere, intra tapetem latens cum illo est collocutus. Cumque constantiam animi ejus invictam animadverteret, ad diuturnam ipsum famem damnavit. Multis ergo diebus cibo omni potuque destitutus, in carcere expiravit. Cujus corpus jussu Prætoris in mare est abjectum. Delphinus autem divina providentia exceptum humeris in terram exposuit.
a Suda kaže da je bio plemenita roda. Nadalje, ono što se ovdje navodi iz grčkoga antologija, od riječi do riječi nalazi se i u minejima.
b Isto se nalazi u menologiju, kao i o odlasku u Nikomediju.
c Na grčkom je: γεγραμμένον σελίσι πρισσαίς.
a Suidas ait genere nobilem fuisse. Porro quæ hic referuntur ex Anthologio Græcorum, eadem ad verbum habentur in Menæis.
b Eadem habentur in Menologio, ut et de profectione Nicomediensi.
c Græce est, γεγραμμένον σελίσι πρισσαίς.
Iz djela sv. Ivana Zlatoustoga.
Ex S. Joan. Chrysostomo.
Jučerašnjega dana naš je Gospodin kršten vodom, a danas se sluga krsti krvlju; jučerašnjega dana otvorila su se vrata nebeska, a danas su pogažena vrata podzemlja. I nemojte se čuditi što sam mučeništvo nazvao krštenjem: jer i ovdje Duh silazi s velikim obiljem, te biva otpuštenje grijeha i nekakvo čudesno i zadivljujuće očišćenje duše; i kao što se oni koji se krste peru vodom, tako se oni koji trpe mučeništvo peru vlastitom krvlju, što se svakako dogodilo i ovome.
Hesterno die Dominus quidem noster aqua baptizatus est, hodie vero servus sanguine baptizatur: hesterno die cæli portæ sunt reseratæ, hodie inferorum portæ sunt conculcatæ. Neque miremini, quod baptismum martyrium nuncuparim: nam et hic Spiritus cum multa advolat ubertate, ac peccatorum abolitio et animæ fit purgatio quædam mirabilis ac stupenda: et quemadmodum ii, qui baptizantur aquis, ita qui martyrium patiuntur, proprio sanguine abluuntur, quod utique et in isto evenit.
2 No prije nego što progovorimo o pogubljenju, vrijedno je progovoriti o đavlovoj lukavosti. Kad je naime opazio da je ovaj ismijao svaku vrstu muka i kazni te da ni upaljenom peći, ni iskopanom jamom, ni pripremljenim kotačem, ni podizanjem na mučilo, ni bacanjem u provalije, ni izlaganjem zubima zvijeri nije mogao svladati Svečevu mudrost, smislio je drugu, okrutniju vrstu; te je tražeći obilazio kako bi pronašao mučenje koje bi ujedno bilo i najokrutnije i najdugotrajnije. Budući da naime one kazne koje su nepodnošljive donose to da ih se veoma brzo oslobodimo, a one koje su dulje oduzimaju nešto od boli, nastojao je pronaći kaznu u kojoj bi oboje bilo zajedno, i dugotrajnost i prekomjernost nepodnošljive boli, kako bi i žestina i duljina vremena oborile njegov postojani duh. Što dakle čini?
2 Verumenimvero antequam de cæde, operæ pretium est ut de diaboli versutia verba faciamus. Nam cum omne suppliciorum ac pœnarum genus ab eo derisum animadverteret; ac se neque accensa fornace, neque barathro effosso, neque rota parata, neque cum in equuleum sustulisset, neque cum in præcipitia projecisset, neque cum dentibus ferarum objecisset, Sancti philosophiam superare potuisse, aliud acerbius genus excogitavit: quærensque circumibat, ut supplicium inveniret, quod simul et acerbissimum esset et longissimum. Quoniam enim eæ quidem pœnæ quæ sunt intolerabiles, hoc afferunt, ut iis ocyssime liberemur; quæ vero longiores sunt, aliquid subtrahunt de dolore; reperire pœnam studuit, in qua utrumque simul esset, et diuturnitas, et intolerabilis doloris excessus; ut cum vehementia, tum longinquitas temporis animum ejus constantem de gradu dejiceret. Quid ergo facit?
a Ne govori to o sebi, koji je bio rođen od kršćanskih roditelja, nego o svojim precima, koji su i sami prije Kristova rođenja bili pogani.
b Rukopis sv. Maksimina: positis.
c Kakva su bila ona Acta Pilati, isti je Rufin već prije izložio u 5. poglavlju ovim riječima: „Sastavljaju se nekakvi spisi, kao da su vođeni pred Pilatom o našem Spasitelju, u kojima je protiv Krista svaka
a Non de se id dicit, qui Christianis parentibus erat natus; sed de majoribus suis, qui et ipsi ante Christum natum Gentiles fuerint.
b Ms. S. Max. positis.
c Quæ illa fuissent Acta Pilati, idem Ruffinus cap. 5, ante exposuerat, his verbis: Configuntur Acta quædam, velut apud Pilatum de Salvatore nostro habita, in quibus adversus Christum omnis
IZ DJELA SV. IVANA ZLATOUSTOGA Gladi izlaže ovoga Sveca. A ti, kad slušaš o gladi, nemoj nemarno prijeći preko onoga što je rečeno: ta je naime smrt od svih najokrutnija, što svjedoče oni koji su je iskusili. Daleko bilo da mi to iskusimo: s pravom smo naime poučeni da molimo kako ne bismo ušli u napast. Ona naime poput nekoga krvnika koji sjedi unutra u utrobi razdire sve udove, izjeda tijelo sa svih strana okrutnije od bilo kakva ognja i zvijeri te utiskuje neizrecivu bol.
EX S. JOAN. CHRYSOSTOMO Fami Sanctum hunc exponit. At tu cum de fame audis, ne quod dictum est, oscitanter prætereas: est enim illa mors omnium acerbissima, quod illi, qui sunt experti, testantur. Absit enim ut id nos experiamur: recte namque sumus edocti, ut oremus, ne in tentationem intremus. Etenim tamquam visceribus intus insidens carnifex quispiam, omnia membra dilaniat, quovis igne feraque sævius corpus omni ex parte corrodit, et inexplicabilem dolorem inurit.
3 A da bi shvatio kolika je stvar glad, čak su i majke nerijetko proždirale vlastitu djecu kad nisu mogle podnijeti žestinu toga zla. I oplakujući tu nesreću, Prorok je govorio: „Ruke su milosrdnih žena skuhale svoju djecu”: jele su one koje su rodile, i utroba koja je rodila postala je grob rođenoj dojenčadi, te je glad nadvladala narav; štoviše, ne samo narav nego i volju. Ali plemenitost ovoga Sveca nipošto nije nadvladala. Tko se dakle, čuvši to, ne bi zapanjio? Premda, što je snažnije od naravi? Što je pak promjenjivije od volje? No da bi znao kako ništa nije jače od straha Božjega, pokazalo se da je volja nešto snažnije od naravi; i ona je pobijedila majke te ih prisilila da zaborave na svoj porod, ali ovoga Sveca nije mogla oboriti: niti je mučenje pobijedilo mudrost, niti je kazna nadvladala jakost, nego je ostajao čvršći od svakoga dijamanta i naslađivao se dobrom nadom; dičio se što je stekao gradivo za borbe i tješio se pruženom prilikom za natjecanja, osobito svakodnevno slušajući Pavla kako govori: „U gladi i žeđi, u studeni i golotinji”, i opet: „Sve do ovoga časa i gladujemo, i žeđamo, i goli smo, i pljuskaju nas.” Poznavao je naime, dobro je poznavao ono: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.”
3 Atque ut quanta res sit fames intelligas, etiam liberos sæpenumero devorarunt matres, cum istius mali violentiam ferre non possent. Et hanc deplorans calamitatem Propheta dicebat: Manus mulierum misericordium coxerunt filios suos: quos pepererant, comedebant, et natorum infantium venter qui pepererat sepulchrum est factus, et naturam fames superavit: imo vero non naturam modo, sed etiam voluntatem. At hujus Sancti generositatem minime superavit. Quis ergo, cum hæc audierit, non obstupescat? tametsi quid potentius est natura? quid contra voluntate mutabilius? Verum ut nihil esse Dei timore validius scias, vehementius aliquid esse natura voluntatem apparuit; eaque matres vicit, ac partus oblivisci coegit; hunc vero Sanctum supplantare non potuit: neque philosophiam supplicium vicit, neque fortitudinem pœna superavit: sed quovis adamante firmior permanebat, seque bona spe oblectabat: materiam agonum se nactum gloriabatur, et ex certaminum oblata occasione consolabatur, præsertim quotidie Paulum dicentem audiens: In fame et siti, in frigore et nuditate, et rursus: Usque in hanc horam et esurimus, et sitimus, et nudi sumus, et collaphis cædimur. Noverat quippe, noverat probe illud: Non in solo pane vivet homo, sed in omni verbo quod procedit de ore Dei.
4 Kad je pak opaki demon vidio da se on ne slama tolikom oskudicom, zadao mu je težu muku: uzevši naime žrtve prinesene idolima i napunivši njima stol, pobrinuo se da ga postave pred njegov pogled kako bi mogućnost uživanja slomila snagu njegove duše. Obično se naime ne zaplićemo toliko kada stvari koje nas mame nisu vidljive, koliko kada su nam pred očima; budući da i požudu za ženama netko lakše nadvlada dok ne gleda lijepu ženu negoli ako neprestano upire oči u nju. Ipak je Pravednik pobijedio i te zasjede, i ono za što je đavao mislio da će slomiti njegovu jakost još ga je više učvrstilo i opremilo za borbe. Ne samo naime da mu pogled na žrtve prinesene idolima nije nimalo naškodio, nego ih je upravo zato još više prezirao i mrzio. I kao što osjećamo prema neprijateljima, koje, jer ih vidimo, progonimo i preziremo to većom mržnjom, tako je i on tada osjećao prema onoj nečistoj žrtvi: to se više gnušao i klonio onoga što je vidio, a pogled na postavljena jela pobuđivao je u njemu veću mržnju i odbojnost; i dok ga je iznutra snažnim glasom nagovarala glad i zapovijedala mu da okusi postavljeno, tada je strah Božji obuzdavao njegove ruke i činio da zaboravi samu narav; a dok je gledao okaljani i prokleti stol, sjećao se drugoga strahopoštovanja dostojnoga stola, prepunoga Duha, te se toliko raspaljivao da je odlučio radije podnijeti i pretrpjeti bilo što negoli okusiti ona nečista jela.
4 Ut autem illum improbus dæmon vidit tanta rei necessitate non frangi, graviorem cruciatum reddidit: etenim sumptis idolothytis, eisque mensa referta, ante conspectum ejus collocari eam curavit; ut facultas utendi ejus animi robur infringeret. Non enim adeo irretiri solemus cum res eæ, quibus allicimur, non apparent, ac cum oculis obversantur; quandoquidem et mulierum cupiditatem facilius quis superaverit, dum mulierem formosam non videt, quam si oculos continue in eam intendat. Verumtamen has quoque insidias Justus vicit, quodque fortitudinem ejus diabolus infracturum putabat, hoc eum magis ad certamina corroboravit et instruxit. Non enim tantum nihil ab idolothytorum aspectu lædebatur, sed ea magis idcirco aversabatur et oderat. Et quemadmodum erga inimicos afficimur, quos quia videmus, tanto eos odio majori prosequimur et aversamur; sic et ille tunc erga impuram illam victimam afficiebatur: eo magis detestabatur, ac refugiebat, quod videbat; et appositorum ciborum aspectus majus odium in eo atque aversationem excitabat: dumque intus magna illum voce sollicitaret fames, et apposita degustare juberet, tum Dei timor ejus manus reprimebat, et ut ipsius naturae oblivisceretur efficiebat: dumque pollutam et execrandam mensam intueretur, alterius mensæ tremendæ, ac spiritu redundantis recordabatur, adeoque inflammabatur, ut quævis sustinere ac pati statueret potius, quam impuros illos cibos degustare.
5 Sjećao se i onoga stola trojice mladića, koji su kao zarobljeni mladići, lišeni svake zaštite, u tuđoj zemlji i barbarskom kraju pokazali toliku mudrost da se sve do današnjega dana slavi njihova jakost. I Židovi su, dok su još posjedovali vlastitu zemlju, bili bezbožni prema Bogu i dok su boravili u hramu, štovali su idole; a oni mladići, preseljeni u barbarsku zemlju, gdje su bili idoli i sve prilike za bezbožnost, postojano su sačuvali otačke obrede. „Ako su dakle zarobljenici, robovi i mladići prije zakona milosti pokazali toliku mudrost”, reče, „kakva ćemo naposljetku oproštenja mi biti dostojni ako ne uzmognemo dostići ni istu krepost kao oni?” Tako dakle razmišljajući u sebi, ismijavao je đavlovu zlobu, prezirao lukavstvo i nije se dao svrnuti ni na što od onoga što je gledao.
5 Recordabatur et illius trium puerorum mensæ, qui juvenes capti, omnique patrocinio destituti, in terra aliena ac barbara regione tantam philosophiam ostenderunt, ut ad hunc usque diem ipsorum fortitudo celebretur. Ac Judæi quidem dum suam etiam regionem obtinerent, impii in Deum fuerunt, et dum in templo versarentur, idola coluerunt; at illi juvenes in barbaricam terram translati, ubi idola omnisque impietatis occasiones erant, paternos ritus perpetuo restinuerunt. Si ergo captivi, servi, ac juvenes, ante legem gratiæ tantam philosophiam præ se tulerunt, inquit, qua tandem nos venia digni erimus, si ne ad eamdem quidem cum illis virtutem pervenire valeamus? Hæc itaque secum reputans diaboli malitiam irridebat, calliditatem contemnebat, neque ad quid-quam eorum, quæ cerneret, flectebatur.
6 Pošto je pak onaj zlikovac vidio da ništa ne postiže, ponovno ga izvodi pred sudište te, primijenivši mučenja, pridodavaše neprestana ispitivanja. On je pak na svako pojedino pitanje odgovarao samo: „Kršćanin sam.” I kad mučitelj reče: „Iz koje si domovine potekao?” reče: „Kršćanin sam.” „Kojim se zanatom baviš?” „Kršćanin sam.” „Od kojih si roditelja rođen?” A on je na sve govorio: „Kršćanin sam”, udarajući tom jednom i jednostavnom riječju glavu đavlu i zadajući mu neprestane rane jednu za drugom. Premda je on doduše bio upućen u svjetovne znanosti, dobro je znao da u takvim borbama nije potrebna rječitost, nego vjera; ne dar govorništva, nego duša zapaljena ljubavlju prema Bogu. „Jedna je riječ”, reče, „dovoljna da cijelu đavlovu četu natjera u bijeg.” I čini se doduše onima koji stvar pomno ne ispituju da je odgovor manje prikladan: ali ako ga tko pozornije razmotri, i iz njega će opaziti Mučenikovu mudrost. Tko je naime rekao: „Kršćanin sam”, objavio je i domovinu, i rod, i zanimanje, i sve. Na koji naposljetku način? Ja ću reći. Kršćanin nema grada na zemlji, nego Jeruzalem koji je gore. „Onaj naime Jeruzalem”, kaže, „koji je gore slobodan je, on je majka naša.” Kršćaninu ne pripada nikakvo zemaljsko zanimanje, nego nebesko življenje. „Naše je naime življenje”, kaže, „na nebesima.” Kršćanin ima sve svece za rođake i sugrađane. „Sugrađani smo naime”, kaže, „svetih i ukućani Božji.” Tako je jednom riječju najtočnije poučio i tko je, i odakle je, i od kojih je, i što običava činiti, te je s tom riječju završio život i otišao donoseći Kristu sačuvan polog; a potomcima je iz onoga što je pretrpio ostavio poticaj da ustraju i da se ničega ne boje osim samo grijeha i zatajenja.
6 Postquam autem se nihil proficere sceleratus ille vidit, ad tribunal eum rursus deducit, et tormentis adhibitis continuas interrogationes adjungebat. Ille vero ad unamquamque interrogationem tantum respondebat: Christianus sum, ac dicente tortore: Quanam ex patria ortus es? Christianus sum, ait. Quam artem profiteris? Christianus sum. Quibus parentibus natus es? Ille vero ad omnia dicebat, Christianus sum; hoc uno ac simplici verbo diaboli caput percutiens, et illi continua sibique succedentia vulnera infligens. Quamquam ille quidem externis imbutus fuerat disciplinis: at probe noverat in ejusmodi certaminibus non esse opus eloquentia, sed fide; non dicendi facultate, sed anima Dei amore succensa. Unum, inquit, verbum ad omnem diaboli turmam in fugam vertendam sufficit. Ac videtur quidem iis qui rem accurate non examinant, minus conveniens esse responsio: sed si quis attentius eam consideret ex hac quoque sapientiam Martyris animadvertet. Qui enim, Christianus sum, dixit, et patriam, et genus, et artis professionem, et omnia declaravit. Quo tandem pacto? Ego dicam. Christianus urbem in terra non habet, sed Hierusalem quæ sursum est. Illa enim inquit, quæ sursum est Hierusalem, libera est: quæ est mater nostra. Christiano terrena nulla artis professio, sed ad supernam conversationem vitæ pertinet. Nostra enim, inquit, conversatio in cælis est. Christianus cognatos habet Sanctos omnes ac cives. Sumus enim, inquit, cives Sanctorum, et domestici Dei. Itaque uno verbo, et quis esset, et unde, et ex quibus, et quid agere soleret, exactissime docuit, et vitam cum hac voce finivit, abiitque salvum referens Christo depositum; ac posteris ex iis quæ passus est, cohortationem reliquit, ut insistant, nihilque nisi peccatum et negationem tantum reformident.
7 Pošto smo dakle i mi to spoznali, vježbajmo se u vrijeme mira u ratnim stvarima, kako bismo, kad dođe vrijeme rata, i mi podigli slavan pobjednički znak. On je prezreo glad, prezrimo i mi poslastice i srušimo tiraniju trbuha, kako bismo, dođe li vrijeme koje od nas zatraži toliku jakost, prethodno uvježbani u manjim stvarima, zablistali u a borilištu. On je pred knezovima i kraljevima govorio smjelo; činimo to i mi sada, pa ako sjedimo na skupovima bogatih i uglednih pogana, ispovijedajmo vjeru s pouzdanjem i ismijavajmo njihove zablude. Ako pak počnu svoje stvari veličanstveno uzdizati, a naše ponižavati, nemojmo šutjeti niti to olako podnositi, nego razotkrivajući njihovu sramotu, s mnogo mudrosti i pouzdanja uzdižimo pohvalama sve kršćanske stvari; i kao što car na glavi nosi dijadem, tako i mi posvuda nosimo ispovijest vjere. Njega naime ne resi toliko kruna koliko nas običava resiti vjera i njezino ispovijedanje: ne činimo to samo riječima nego i samim djelima, i u svemu pokažimo život dostojan ispovijesti, da ne bismo opačinom djela osramotili nauke, nego slaveći u svemu Gospodina našega zadobili čast kako ovoga vijeka tako i onoga; koju dao Bog da svi mi postignemo milošću i dobrotom Gospodina našega Isusa Krista, s kojim Ocu slava, vlast i čast zajedno sa svetim i životvornim Duhom, sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen. a Σχάμα je trkalište, odnosno mjesto natjecanja. Tako sv. Ambrozije, knj. 1 De officiis, pogl. 16: „Još narod gleda, još su borci u borilištu, a ti već tražiš odmor?” I sv. Jeronim, poslanica 61 Pamahiju protiv Ivana Jeruzalemskoga, pogl. 5: „Izlazeći iz borilišta i mjesta natjecanja.”
7 Hæc itaque nos etiam cum noverimus, pacis tempore bellicis in rebus nos exerceamus: ut cum belli tempus advenerit, illustre nos quoque tropæum erigamus. Famem contempsit ille, delicias et nos contemnamus, ac ventris tyrannidem evertamus: ut si tempus adveniat quod tantam fortitudinem a nobis reposcat, in minoribus antea rebus exercitati præclari in a scammate compareamus. Coram Principibus ille ac Regibus audacter locutus est; hoc nos faciamus nunc quoque: ac si in opulentorum et illustrium Paganorum conventibus consideamus, fidem cum fiducia profiteamur: irrideamus illorum errores. Quod si res quidem suas magnifice efferre, nostras autem deprimere aggrediantur, ne taceamus, neve leviter feramus: sed ipsorum turpitudinem detegentes, multa cum sapientia fiduciaque res omnes Christianorum laudibus evehamus: et quemadmodum Imperator in capite diadema, sic et nos ubique confessionem fidei circumferamus. Non enim illum adeo corona, ut nos fides ejusque confessio solet exornare: non verbis tantum, sed etiam rebus ipsis id agamus, et vitam confessione dignam in omnibus exhibitamus: ne dogmata operum improbitate dedecoremus, sed in omnibus Dominum nostrum glorificantes, cum hujus sæculi tum illius honore potiamur; quem nos omnes utinam consequamur, gratia et benignitate Domini nostri Jesu Christi, cum quo Patri gloria, imperium, et honor, una cum sancto ac vivifico Spiritu, nunc et semper in sæcula sæculorum. Amen. a Σχάμα, stadium est, sive locus certaminis. Ita S. Ambrosius lib. 1, Offic. cap. 16. Adhuc populus spectat, adhuc athletæ in scammate sunt, et tu jam otium petis? et S. Hieronym. ep. 61, ad Pammachium contra Joannem Hierosolym. cap. 5. De Scammate et loco certaminis egrediens.