§ I. Lucijanova svetost i katolički nauk.
Ovoga slavnog mučenika i naučitelja Latini slave 7. siječnja, a Grci sada 15. listopada, kako je razvidno iz menologija i mineja te antologija koji je odobrio Klement VIII.; nekoć su ga pak slavili istoga dana kada je i preminuo, 7. siječnja, kako proizlazi iz govora sv. Ivana Zlatoustoga održanoga dan nakon Bogojavljenja njemu na pohvalu. O njemu Usuard piše: „Istoga dana blaženoga Lucijana, prezbitera antiohijske Crkve i mučenika, veoma glasovita po učenosti i rječitosti, koji je u Nikomediji zbog ispovijedanja Krista podnio mučeništvo u Maksiminovu progonstvu, a pokopan je u Helenopolisu u Bitiniji.” Gotovo isto o njemu govore Bellini iz Padove i Rimski martirologij, osim što smatraju da nije trpio pod Maksiminom, nego pod Maksimijanom. Da je trpio pod Maksiminom, donose tiskana izdanja Bede i Adona.
2 Opširniju njegovu pohvalu, koja se pomalo razlikuje od Djela što ćemo ih niže donijeti, imaju Notker i rukopisni Adonovi martirologiji samostana sv. Lovre u Liègeu i samostana u Lobbesu: „I rođendan sv. Lucijana, prezbitera antiohijske Crkve i mučenika, muža najučenijega i najrječitijega, koji je u Nikomediji trpio zbog ispovijedanja Krista i bio rasječen na četiri dijela; pošto su oni bili privezani svaki za pojedini kamen i bačeni u more, sutradan je u Helenopolisu u Bitiniji pronađeno čitavo tijelo zajedno sa samim kamenjem i časno pokopano. Taj grad, koji se prije nazivao Drepana, car Konstantin obnovi u čast istoga mučenika i po imenu svoje majke nazva ga Helenopolis.” Gotovo isto imaju rukopisi iz Liessiesa, sv. Martina u Tournaiju i Florarium. A rukopisi sv. Martina u Trieru i sv. Marije u Utrechtu bilježe: „U Nikomediji Lucijana prezbitera, koji je, razlomljen na četiri dijela i bačen u more, pronađen čitav.” Sv. Lucijana na ovaj dan spominju također stari Rimski martirologij, rukopis sv. Jeronima, Wandelbert, Maurolico, Galesini i drugi.
3 Sv. Jeronim u knjizi De Scriptoribus Ecclesiasticis, pogl. 77, ovako slavi sv. Lucijana: „Lucijan, muž veoma rječit, prezbiter antiohijske Crkve, toliko se trudio oko proučavanja Pisama da se sve do danas neki primjerci Pisama nazivaju Lucijanovima. Navode se njegove knjižice o vjeri i kratka pisma nekima. Podnio je mučeništvo u Nikomediji zbog ispovijedanja Krista, pod Maksiminovim progonstvom, a pokopan je u Helenopolisu u Bitiniji.” Gotovo isto ima Honorije iz Autuna u pogl. 77, ali griješi kada piše da je bio biskup nikomedijski.
4 Dvoje se o sv. Lucijanu može dovesti u raspravu: prvo, je li ispravno mislio o pravovjernoj vjeri; drugo, u koje je vrijeme umro. Što se tiče prvoga, budući da nije naša zadaća ispitivati spise pojedinih svetaca dokle god je sigurno da su umrli u katoličkoj vjeri i da ih Crkva ubraja među nebesnike, ovdje ćemo se toga dotaknuti samo jednom riječju, osobito zato što znamo da će to potpunije obraditi naš Pierre Halloix, kojemu najučenijemu mužu molim da Bog podari još mnogo godina. Znam naime da su svesci koje je već izdao o djelima svetih pisaca Istočne Crkve bili čudesno odobreni od onoga svetoga opata u Liessiesu Antoinea de Winghea, a i od drugih najučenijih ljudi toliko hvaljeni da tvrde kako nijednoga drugog pisca ne čitaju s većim duševnim užitkom, što god neki drukčije mislili. No vratimo se sv. Lucijanu.
5 Dok je Lucijan najžešće pobijao zablude sabelijevaca, žarom je rasprave bio ponesen dotle da se pomalo previše slobodno nagnuo na suprotnu stranu; i kako su oni uklanjali svaku razliku osoba u Trojstvu, tako se činilo da je on toliko razlikovao osobe da je na neki način odvojio samu bit. Isto se to dogodilo i sv. Dioniziju Aleksandrijskomu (o kojemu ćemo govoriti 17. studenoga) dok je nastupao protiv samoga Sabelija. I kao što su libijski biskupi Dioniziju stvorili neprilike, tako da je stvar trebalo iznijeti pred rimskoga prvosvećenika, od kojega je bio oslobođen svake sumnje za krivovjerje, tako je i Lucijan zbog istoga razloga bio uznemiravan te od trojice antiohijskih biskupa koji su slijedili jedan za drugim bio i isključen iz Crkve. To je razvidno iz pisma sv. Aleksandra, biskupa aleksandrijskoga, koje navodi Teodoret u Historia Ecclesiastica, knj. 1, pogl. 4, gdje se čita ovo: „Zatim pogubno nastojanje Pavla Samosatskoga, biskupa Antiohije, koji je saborom svih biskupa odasvud, a time i sudom Crkve bio izbačen; nasljednikom njegova izopačena nauka postao je Lucijan te je kroz mnogo godina, to jest sve dok su trojica biskupa, jedan za drugim, upravljala tom Crkvom, ostao isključen iz Crkve.” Dok je pak napisanim knjižicama nastojao obraniti cjelovitost svoje vjere, lukavstvom sabelijevca Pankracija pao je u ruke progonitelja i bio okrunjen slavnim mučeništvom.
6 Ali ni Jeronim, ni itko drugi nije drukčije o njemu pisao nego kao o mužu izvanredno katoličkom. Ipak su neki od njegovih učenika, i to gotovo oni koji su prije bili okaljani idolopoklonstvom, zastranili u Arijevu sljedbu, a Arije je svoje pristaše nazivao kolucijanistima. I Nicefor Kalist u knj. 9, pogl. 3, prenosi da su neki nekakav obrazac vjere koji zaudara na arijanizam lažno pripisali Lucijanu, mužu božanskomu i u Svetom pismu iznad ostalih osobito učenu, kako bi ugledom mučenika pribavili glasovitost svome spisu. Isto prenosi i Sozomen u knj. 3, pogl. 5. I makedonijevci su se lažno hvalili sv. Lucijanom kao zagovornikom svoje zablude, kako pokazuje sv. Atanazije u 3. dijalogu De sancta Trinitate, koji ipak otvoreno ispovijeda da vjeruje isto što i Lucijan; a u djelu Synopsis sacræ Scripturæ hvali ga kao onoga koji stoji na strani katolika ovom slavnom pohvalom, govoreći o izdanju svetih svezaka koje se naziva lucijanovskim: „Sedmo”, kaže, „i posljednje izdanje jest sv. Lucijana, velikoga asketa i mučenika, koji je, kad je i sam naišao na spomenute prijevode i hebrejske knjige te pomno pregledao riječi koje su ili nedostajale ili su suvišno prelazile istinu i svaku na njezinu mjestu ispravio, izdao ovaj prijevod kršćanskoj braći; taj je prijevod doista nakon borbe i mučeništva istoga sv. Lucijana, koje je podnio pod tiranima Dioklecijanom i Maksimijanom, obuhvaćen u knjizi napisanoj njegovom vlastitom rukom, pronađen u Nikomediji pod kraljem Konstantinom Velikim kod Židova u zidu ormara oblijepljenu vapnom, kamo je bio stavljen radi čuvanja.” O tom istom izdanju piše Jeronim u poslanici 107., koja je predgovor knjizi Paralipomena Kromaciju: „Naime Aleksandrija i Egipat u svojoj Septuaginti hvale Hezihija kao priređivača; Carigrad sve do Antiohije odobrava primjerke mučenika Lucijana; pokrajine između njih čitaju palestinske kodekse, koje su, obrađene od Origena, proširili Euzebije i Pamfil; i cijeli se svijet međusobno spori oko ove trostruke raznolikosti.” Opširnije o ovome raspravlja Baronije u Annales, sv. 3, pod godinom 311., br. 11, kao i pod godinom 318., br. 74 i dalje, te u bilješkama uz Martirologij.
§ II. Djela sv. Lucijana i vrijeme njegove smrti.
Djela sv. Lucijana, koja je opisao drevni pisac, a koja su uvrštena u zbirku Metafrasta i na latinskom izdana od Lipomana i Surija, Baronije pod godinom 311., br. 3, naziva izvornima i preporučenima trajnim sjećanjem pisaca. Njima ćemo dodati ponešto iz Rufinove Historia Ecclesiastica, knj. 9, pogl. 6. Jer ono što on, prevodeći i mjestimice proširujući Euzebija, u pogl. 2 i sljedeća četiri poglavlja pripovijeda o progonstvu koje je nakon šestomjesečnoga primirja, dopuštenoga kršćanima ediktom Galerija Maksimijana Armentarija, ponovno potaknuo Galerije Maksimin, nalazilo se u rukopisu iz Ripatorija i u rukopisu sv. Maksimina u Trieru pod naslovom Djela sv. Lucijana, premda se u trierskom kodeksu riječima pomalo razlikuje od Rufinova izdanja. Mi ćemo prepisati samo ono što se izravno odnosi na sv. Lucijana. Dodat ćemo i ono što se o njemu čita u grčkim minejima i antologiju, te napokon ponešto iz homilije sv. Ivana Zlatoustoga o svetom mučeniku Lucijanu, koja je 46. u 3. svesku njegovih djela što ih je grčko-latinski izdao naš Fronton du Duc.
8 O vremenu njegova mučeništva Baronije u bilješkama uz Martirologij piše ovo: „Da je ovaj trpio pod Maksiminom, svjedoči Euzebije, koji je tada živio i pisao djela mučenika, u knj. 9, pogl. 5. Isto kaže sv. Jeronim u De Scriptoribus Ecclesiasticis o Lucijanu. Čini se da je pogreškom došlo do toga da i Metafrast i Suda govore kako je podnio mučeništvo pod Maksimijanom.” No u djelu Annales čini se da je Baronije to opozvao, pod godinom 311., br. 3, pišući da je trpio pod Galerijem Maksimijanom, a ne Maksiminom, za konzulata Maksimijana po osmi put i Licinija, prije nego što je isti car izdanim ediktom zabranio progonstvo. Isto tvrdi naš Denis Petau u djelu De Doctrina Temporum, knj. 13. Čini se da su na to mišljenje bili navedeni i on i sam Baronije zato što Euzebije u knj. 8, pogl. 25, nabrajajući slavnije mučenike koji su u progonstvu Dioklecijana i Maksimijana stekli palmu mučeništva, još ne spomenuvši zabranu istoga progonstva, među njima navodi i Lucijana ovim riječima: „Od antiohijskih pak mučenika Lucijan, prezbiter te župe, najizvrsniji po pobožnim životnim načelima, koji je u Nikomediji, u nazočnosti samoga cara, najprije govorom kroz obranu, a zatim djelima javno navijestio nebesko Kristovo kraljevstvo.”
9 No i samo Maksiminovo progonstvo nije se smatralo drukčijim od onoga koje su oni nekoć pokrenuli, premda je oko smrti Maksimijana Armentarija bilo nakratko prekinuto, tako da se onaj tko je pogubljen po Maksiminovoj zapovijedi mogao pribrojiti Maksimijanovu progonstvu. Na taj su način i oni sami prisiljeni protumačiti ono što smo gore pod br. 6 naveli iz sv. Atanazija, koji piše da je sv. Lucijan ubijen pod Dioklecijanom i Maksimijanom. Čini se dakle da je Lucijan uhićen nakon što se u Antiohiji potkraj 311. godine ponovno rasplamsalo progonstvo. To će se lako dokazati onomu tko pozorno pročita početak 9. knjige Euzebijeve povijesti. Ondje je u 1. poglavlju ispripovjedio himbeno popuštanje progonstva, u 2. poglavlju Teoteknovu prijevaru, u trećem nove edikte koje je izdao Maksimin, u četvrtom navodi izmišljena Pilatova djela, a napokon u petom spominje pokolje počinjene na raznim mjestima, i to poimence Silvana, biskupa emeskoga, Petra Aleksandrijskoga i Lucijana. A o ovome Euzebije piše ovo: „Također je Lucijan, prezbiter antiohijske Crkve, muž kako u svemu drugome lako prvi, tako i po uzdržljivosti izvanredan te dugo i mnogo vježban u svetim znanostima, doveden u grad Nikomedijaca, u kojemu je tada boravio car; pošto je pred gradskim prefektom pročitao obranu Kristova nauka, čiju je zaštitu preuzeo, bačen je u tamnicu i ondje pogubljen. Toliko je zala i tako teških u kratkom vremenskom razdoblju Maksimin” (iz prethodnoga i sljedećega posve je jasno da je riječ o Galeriju Maksiminu, a ne o Armentariju), „protivnik kreposti i čestitosti, pripravio protiv nas, tako da nam se ovo kasnije progonstvo, tada pokrenuto, činilo mnogo okrutnijim od prijašnjega.” Tako Euzebije. Budući da to Baronije nije mogao pobiti, niječe da je to napisao Euzebije, nego tvrdi da je to podmetnuo netko drugi.
10 O sv. Petru Aleksandrijskom govorit ćemo 26. studenoga, gdje će se razmotriti Baronijevi dokazi koji se osobito odnose na njega. A o Lucijanu se očito dokazuje da je ubijen tek kada se progonstvo ponovno rasplamsalo pod Maksiminom. Jer, kao što priznaju i Petau i Baronije, po Maksiminovoj su zapovijedi izmišljena ona sramotna Pilatova djela; a njih je, kao što ćemo niže reći iz Rufina, pobio sv. Lucijan; dakle nije bio uklonjen sa svijeta prije toga novog progonstva koje je pokrenuo Maksimin. Ne vidim kako bi se taj dokaz mogao oboriti, osim ako komu ne padne na pamet da je to izmislio Rufin ili da mu je podmetnuto. Na taj bi se način moglo zanijekati bilo što. I Nicefor u Historia Ecclesiastica, knj. 7, pogl. 27, izričito prenosi da se to dogodilo pod Maksiminom, premda je u 16. poglavlju, slijedeći Euzebija, kada nabraja slavne mučenike ubijene u progonstvu Dioklecijana i Maksimijana, među njih ubrojio i Lucijana.
11 No o tome dosta. O sv. Lucijanu, osim navedenih i onih koje treba navesti u bilješkama, govore Vinko iz Beauvaisa u knj. 13, pogl. 13 i 14, te Petar de Natalibus, kojega ipak treba ispraviti kada piše da je trpio pod Maksimijanom u vrijeme pape Antera. Sv. Anter ubijen je pod Julijem Maksiminom 236. godine, kako smo rekli 3. siječnja, a sv. Lucijan pod Galerijem Maksiminom 312. godine, dok je u Rimu stolovao sv. Melkijad, o kojemu ćemo govoriti 10. prosinca. Lucijana spominje Mariano Vittori u sholijama uz 107. poslanicu sv. Jeronima, te Kornelije Gras u 1. svesku djela De vitis Sanctorum. Njegova je djela na nizozemskom izdao naš Heribert Rosweyde, na talijanskom nešto opširnije Gabriele Fiamma, a na francuskom vrlo pomno René Benoist. Napokon ga spominje pisac djela Commentarii in Job, koje se pripisuje Origenu, premda je već i odatle očito da nije njegovo, budući da je on umro davno prije Lucijana, ili je to svakako dodao neki prepisivač, i to (kako se čini) latinski. On nadalje, tko god napokon bio, ovako piše u 2. knjizi uz Joba oko sredine: „Tako je dovršio život blaženi i slavni Lucijan, svijetao životom, svijetao i vjerom, svijetao također savršenstvom strpljivosti. Zbog toga je naime i prozvan Lucijan, kao svijetao, bilo da sam sebi sjaji vlastitim svjetlom, bilo da svijetli drugima. Taj je naime blaženik dvanaest dana bio ispružen na crijepovima od sitna brašna, a trinaestoga je dana dovršio život.” Što su crijepovi od sitna brašna, meni je nepoznato. Baronije ima „mnoge crijepove”, kao da je pisac napisao ὅστραχα πολλὰ. Što ako to protumačimo kao prah od crijepova, odnosno crijepove smrvljene poput sitna brašna?
12 Da su moći sv. Lucijana prenesene u Galiju, svjedoči u djelu Martyrologium Gallicanum André du Saussay pišući ovako: „Rođendan sv. Lucijana, prezbitera antiohijskoga i mučenika, preslavnoga po učenosti, rječitosti i svetosti, koji je u Nikomediji pod carem Maksiminom podnio mučeništvo te je s najvećim štovanjem vjernika pokopan. No nakon što je otada prošlo nekoliko stoljeća, Karlo Veliki preuzeo ga je s Istoka i donio u Arles te ga ondje, sagradivši crkvu u njegovu čast, časno pohranio po Turpinu, nadbiskupu reimskom; zbog čega se u Arlesu i danas po drevnome običaju svečano slavi spomen tolikoga mučenika.”
Od nepoznatoga pisca iz Šimuna Metafrasta.
Domovina, kreposti i učenost sv. Lucijana.
Samosata je grad u Siriji pokraj kojega protječe Eufrat. Taj je grad bio domovina Lucijanova, gdje je bio rođen od ugledne obitelji, kako će pokazati ovaj govor koji će o njemu raspravljati. Roditelji su mu bili kršćani. Velika je pak bila briga roditelja da Lucijana od najranije dobi pouče u vjeri i pobožnosti prema Bogu. Oboje pak odlazeći iz života ostavljaju ga kao dvanaestogodišnjega dječaka. On pak, pronašavši ovu jedinu utjehu zbog gubitka roditelja, uteče se nekome božanskom hramu, razdijelivši sve svoje bogatstvo siromasima, te se u najranijoj dobi sastao i družio s Makarijem, koji je živio ub Edesi i tumačio svete knjige, i u kratkom je vremenu prikupio sve što je u njima bilo najljepše.
2 I čim je pristupio kupelji preporođenja, preporođen vodom i Duhom, priklonio sec monaškomu životu; zatim, kada mu se svidjelo posve se uzdržavati od vina i jela, odmah se kao s polazišta borio protiv svih tjelesnih naslada. Odgajajući pak samoga sebe postovima, doveo se do ove čvrste i postojane navike da je jeo jednom na dan u deveti sat. Imao je također i neke određene krugove dana u kojima je cijeli tjedan ostajao bez hrane. Najveći je pak dio svoga života provodio u molitvama i suzama. Od lakrdijaštva i smijeha bio je toliko daleko koliko je smatrao da su te stvari uistinu smiješne. Naprotiv, one koji su tugovali nastojao je oponašati i smatrao ih je dostojnima blaženstava. Prigrlivši pak šutnju i predan neprekidnomu razmatranju, onima koji su mu pristupali uvijek se činio zamišljenim i punim tuge, premda je u duhu u sebi neprestano klicao i radovao se. Kad bi mu se pak kadgod učinilo prikladnim izustiti riječ iz usta, ono što je govorio bila su božanska Pisma. Tolika ga je naime božanska ljubav prema njima obuzela da je jedva htio usnuti zbog neprekidnoga razmatranja o njima. Kad bi pak kadgod tijelo htjelo malo otpočinuti, nije uzimao san bez žarke molitve, ni bez toplih suza i klečanja. No to je svetac kreposno činio dok je još bio u dječačkoj dobi.
3 Pošto je pak već izišao iz nje i počeo biti mladić, djelovanjem Duha Svetoga učinio je da tijelo ne podiže nikakvu pobunu protiv duha; tijelo je pak krijepio nečim što je za jelo bilo veoma oskudno, tako da se mnogo dana hranio samo kruhom, a više dana čak ni kruhom, nego onim što je za prehranu bilo još oskudnije od kruha. Voda mu je pak bila najslađe piće. Katkad se uzdržavao i od uporabe vatre.
4 Pošto je tako dosegnuo svaku ljudsku krepost, brzo je postao najslavniji od svih svoga vremena. Predaje se dakle antiohijskoj Crkvi; i kad je napredovao do svećeništva, osnovao je ondje najvećud školu književnosti, kamo su mu odasvud dolazili oni koji su posvuda bili najrevniji u učenju. U brzom je pak pisanju bio vješt, te je ono što je time stjecao istodobno davao i sebi za hranu i siromasima. Smatrao je naime nepravednim da prije nego što on sam uzme hranu drugi ne budu dionici hrane koju je stjecao rukama. Kad je dakle vidio da su svete knjige veoma iskrivljene, jer je i vrijeme mnogo toga u njima pokvarilo, i neprestano prevođenje s jednih jezika na druge, a i neki najopakiji ljudi, koji su bili na čelu poganstva, pokušali su izopačiti njihovo razumijevanje; on ih je sve ponovno uzeo i obnovio s hebrejskoga jezika, koji je i sam znao najtočnije, uloživši golem trud u njihovo ispravljanje. Nadalje, tko bi pronašao da je i čistoću božanskih dogmi netko drugi od onih koji su živjeli u ono vrijeme sačuvao bolje negoli on sam?
a Samosata na desnoj obali Eufrata, gdje je on bio premošten kamenim mostom, u sirijskoj pokrajini Komageni. Menologij ima da je sv. Lucijan potekao iz Antiohije u Siriji.
b Edesa, grad u Mezopotamiji, nedaleko od Samosate.
c O monasima i o obredu njihova posvećivanja u ona drevna vremena, prije nego što su samostani bili javno ustanovljeni, može se pogledati 6. poglavlje djela Hierarchia Ecclesiastica sv. Dionizija i bilješka našega Balthasara Corderija uz to poglavlje; također i bilješka našega Pierrea Halloixa uz 7. poglavlje životopisa istoga sv. Dionizija koji je on izdao.
d Da su kršćanski učitelji nekoć običavali otvarati škole, osobito svete kateheze, poznato je iz Euzebija, Baronija, Pierrea Halloixa u 2. svesku djela De vitis Scriptorum, pod Pantenom, i ovdje pod br. 1 na primjeru Makarija Edeškoga.
Sv. Lucijan biva uhićen. Postojanost dječaka.
Kad je pak car Maksimijan bio obuzet nekom najvećom mahnitošću protiv Kristove Crkve te nastojao izbrisati kršćansko ime među ljudima, trudeći se što dalje ukloniti one koji su među svima bili najugledniji, čuje i za njega, o kojemu se velik glas širio na sve strane, te ga obuze velika želja da ga dovede u svoju vlast. Šalje dakle ljude da ga uhvate. On pak, kad je to doznao, nije se sam od sebe bacio u pogibelj, nego je pomno pazio, koliko je do njega stajalo, da se ne bi činilo kako nepromišljeno srlja u pogibelji i da Crkvi zbog sebe ne nanese veliku žalost. Čuvao se dakle koliko je mogao, jer je i Gospodin tako učinio i rekao, a slično i njegovi učenici. Izišavši stoga iz grada, skrivao se na nekom polju. Neki pak Pankracije iz Antiohije, koji je bio postigao čast prezbitera, ali je mislio isto što i a Sabelije, već je odavna zavidio njegovoj slavi te ga izdade onima koji su ga tražili.
6 I njega su vodili u Nikomediju da umre. Ondje je naime bio Maksimijan, koji je činio velik i svakovrstan pokolj onih koji nisu htjeli zanijekati Krista. Jer ib Antima, koji je bio biskup iste Nikomedije, pogubljena predade ognju, ic Petra, predstojnika Aleksandrije, i mnoge druge preslavne i hrabre muževe. Štoviše, došao je do tolike okrutnosti da nije štedio ni malu djecu, nego je i njih ubijao, jer ih nije mogao nagovoriti ni da okuse ono što se žrtvovalo demonima. Nije ih naime uspijevao nagovoriti, nego su se dječaci opirali, očito ojačani nekom pomoći koja nije padala očito pod pogled, kako bi se još više razotkrila ne samo opačina nego i nemoć demona i onih koji im služe: jer je očita nemoć bila to što nisu mogli učiniti čvrstom i snažnom svoju odluku, osobito kada su sve željeli i sve kušali. Bila je pak najveća pomoć onima koji su se razborito i promišljeno borili hrabrost i postojanost dječaka sve do smrti, tako da su se stidjeli ako bi se vidjelo da su slabiji od dječaka, ne odupirući se teškim i okrutnim mukama koje su im nanošene, kao što su se oni odupirali. Onima pak koji bi opet klonuli u pogibeljima, patnje dječaka donosile su prijekor, jer se pokazivalo da nisu bili pobijeđeni toliko zbog težine zala koliko zbog mekoće duha. Tako se ničega ne bojati, i to ne bez najboljeg razloga, niti jest, niti je bilo, niti će ikada biti izvan onoga što Bog i njegova providnost udjeljuju: kao što se tada mnogo toga različitoga i mnogostrukoga dogodilo na dječacima. Od svega toga ispripovjedit ću jedan događaj koji je najdostojniji da se preda sjećanju. Ovako naime glasi:
7 Kada je Maksimijan dao privesti neka dva dječaka, braću po rodu, rođenu u uglednoj obitelji, najprije ih je nastojao namamiti nekim obećanjima kojima je smatrao da se dječaci najviše mogu privući; zatim im je zapovjedio donijeti od onih žrtava koje su bile kod njega i koje je žrtvovao pred očima dječaka, kako bi i okusili i ne bi pretrpjeli nikakva zla. Kako su se oni pak odvraćali, plakali i, koliko su mogli, mucavim jezikom govorili da nisu tako naučili od roditelja, nego da postoji drugi način kojim se oni služe, zaprijetio im je, promijenjen od srdžbe, štoviše dao ih je izudarati raznim bičevima. Kad su se pak dječaci hrabro opirali i nipošto nisu popuštali, jer ih je svakako jačala božanska snaga, jedan od sofista koji je ondje bio prisutan zajedno s carem te ga je na to najviše poticao i navodio, obećao je da će odmah učiniti da oni jedu. Govorio je naime da bi bilo smiješno ako bi se činilo da rimske careve pobjeđuju dječaci koji još mucaju. Smisli dakle ovakvo nešto: pripravivši neku najljuću i najteže podnošljivu smjesu gorušice, obrijao im je glave od kose; a kad je namazao ono što je u lijeku bilo najgušće, kako bi iz obilnije tvari iznenadna i veća snaga istodobno prodrla u dubinu, uveo ih je u kupalište užareno vatrom. Na tome su mjestu dječaci, kad su im glave bile pogođene kao nekom munjom, istoga časa bili pognuti sve do tla. Nedugo zatim mlađi od njih po dobi pade i prvi umrije, jer nije mogao izdržati silinu plamena zapaljena na lubanji. Kad je pak drugi vidio da je brat pao, koliko je god mogao glasnije izgovorio je dobre riječi, kličući zbog bratove pobjede, zagrlio ga je i poljubio te ga proglasio pobjednikom, neprestano uzvikujući: „Brate moj, pobijedio si!” sve dok, izgovarajući te riječi, grleći ga i ljubeći, nije i sam izdahnuo i ostao ležati, već držeći brata u naručju. Dogodilo se pak u ono vrijeme ovo najveće mučeništvo, i onima koji su gledali najžalosnije, jer je već sama njihova dob privlačila srca mnogih na samilost. I njih su oni koji su im pripadali po rodu uzeli i pokopali s drugim dječacima, zbog zajedništva stvari. I to je mučeništvo kod Nikomedije, koje se naziva mučeništvom male djece, sve do današnjega dana.
a Sabelije je uklanjao razliku osoba u Presvetom Trojstvu, odakle je slijedilo da se i Otac utjelovio i trpio; osim toga tvrdio je da je tvar nerođena. To opširnije prenosi Baronije u 2. svesku, pod godinom 260., br. 61 i dalje.
b O sv. Antimu, biskupu nikomedijskom i mučeniku, govorit ćemo 27. travnja.
c Životopis sv. Petra, biskupa aleksandrijskoga, donijet ćemo 26. studenoga i raspravljat ćemo o vremenu njegova pogubljenja.
Lucijan obraća mnoge; biva bačen u tamnicu.
Kad je pak Lucijan, dok su ga vodili, došao ua Kapadociju i ondje susreo neke vojnike koji su doduše bili kršćani, ali su bili prisiljeni odreći se vjere, dozvao je k svijesti njihov um, pokazujući i izlažući kako je od svega najsramotnije da se muževi, i to vojnici, čine kukavicama i malodušnima te najstrašljivijima pred suočavanjem sa smrtnom pogibelji, kad su već neke žene, pa čak i dječaci, bili jači od njih. „Kako ćete pak vi”, reče, „za prolaznoga i zemaljskoga kralja ulaziti u pogibelji, kad ste nebeskoga tako brzo izdali? Kakav će vam pak biti zaklon ili obrana spasenja ako vas on uskoro pozove odavde? Zar ne mislite da on ovim svemirom i vlada i upravlja, te da je on i djelitelj života i Gospodar smrti? Daleko je stoga bolje manje mariti za sadašnji život i postići blaženstvo kod njega koje nikada ne prestaje, negoli prigrliti život koji je ovdje pa ipak ostati i bez njega, jer će vam možda i njega oduzeti neprijatelji, a onaj nećete postići, i povrh toga trpjet ćete besmrtne kazne.” Kad su dakle oni to čuli, došli su k sebi i pokajali se što su se odrekli. I kad su se ponovno vratili sebi i slobodno progovorili,b veoma ih je mnogo podnijelo smrt za Krista, a nije ih bilo manje od četrdeset na broj; neki su pak, pošto su se borili protiv svih vrsta muka, ostali na životu, ne pokazavši ništa sramotno ni kukavičko u drugoj kušnji, nego su i prijašnju osudu odreknuća izbrisali kasnijom nepobjedivom postojanošću za pobožnost.
9 Lucijan je pak, pošto je na prolazu tim putem učinio ovo i mnogo toga sličnoga, doveden u Nikomediju. Taj je muž imao mnogo bliskih prijatelja, a neki su od njih bili s njime dok se borio u Nikomediji. Kad su nekima od njih pristupili oni koji su prisiljavali kršćane da slijede poganski obred, najprije su doduše popustili, jer nisu mogli izdržati mučenja; ali kad ih je božanski Lucijan (još je naime bio živ) pozvao k sebi i svakojakim govorima ispravio njihove duše, te pokazao kolika je pogibelj otpada i da nitko od onih koji izdaju svoje ispovijedanje Krista neće umaći plamenu paklenome koji se ne može ugasiti, potaknuti kajanjem, on ih je vratio u Crkvu.
10 Među onima pak koji su došli k Lucijanu u Nikomediju bio je ic Antonin, najmiliji od njegovih učenika; njime se, nakon što je došao, služio kao pomoćnikom za pisanje pisama, kako i sam Lucijan pokazuje u jednome pismu. Od onih pak koji su bili odsutni bijaše više muževa, a od žena Eustolija, Doroteja i Severa. Kažu pak da je id Pelagija bila među njegovim učenicama, ona koja je živjela u Antiohiji Sirijskoj, za koju se također govori da se sama bacila s najvišega krova kada su došli oni koji su je htjeli uhvatiti, bojeći se da nasilno ne pretrpi nešto odvratno (bila je naime djevica) te da je na taj način umrla; nju sve do današnjega dana kao mučenicu štuju oni koji ljube mučenike.
14 Nadalje, kad je Maksimijan od mnogih čuo o Lucijanu da na njegovu licu počiva toliko poštovanje da bi, kad bi ga samo vidio, došao u pogibelj da postane kršćanin, nakon što je zapovjedio da ga dovedu, bojeći se da mu se takvo što ne dogodi, razdvaja susret za razgovor navučenim zastorom te mu izdaleka upućuje riječi služeći se posrednikom za razgovor. I najprije je obećavao da će ga obasuti nebrojenim darovima, da će ga imati za savjetnika u državnim poslovima, za oca carskoga dostojanstva i dionika brige koja se poduzima za vrhovnu vlast, te mnogo toga sličnoga; za sve je to govorio da traži samo jedno, naime da prinese žrtvu bogovima. Kad je pak on, čuvši veličinu darova o kojima se govorilo, sve to smatrao ništavnim i rekao da se ni čitav svijet ne može usporediti s pobožnošću prema Bogu, tada je car, već promijenjen, zaprijetio da će mu za kaznu nanijeti sve što je dugo vrijeme izmislilo i ako bi on sam mogao izmisliti što novo i nečuveno. Kako je on pak tomu suprotstavio neustrašivu odvažnost i bio spreman izići u boj, car se silno rasrdio te ga doduše nije htio što prije ukloniti sa svijeta; mislio je naime da bi mu time ugodio, jer bi ga odmah oslobodio zala; nego je zapovjedio da ga bace u tamnicu i muče na razne načine.
a Odavde je očito da je Lucijan kopnenim putem iz Antiohije doveden u Nikomediju.
b Oni se, možda s drugima koji su trpjeli u istoj Kapadociji, štuju 23. svibnja.
c To je, ako se ne varam, onaj kojega Nicefor u knj. 8, pogl. 31, i knj. 9, pogl. 17, naziva Antonijem i kaže da je bio biskup Tarza u Ciliciji, te da se, nakon što je s drugim Lucijanovim učenicima koje nabraja, svladan mukama, skrenuo u poganska praznovjerja, uz pomoć učitelja koji mu je pomogao na pokoru, istih odrekao, premda je poslije zastranio u Arijeve zablude.
d Sv. Pelagija štuje se 9. lipnja.
Umire u mukama.
Kad su ga dakle preuzeli oni kojima je to bilo zapovjeđeno, podvrgnuli su ga mnogim i različitim mukama kojima je trebao pretrpjeti tešku bol, ali dugo ostati na mukama. I čas su mu obje noge stavljali u klade (to je pak duguljasta sprava za mučenje), rastežući ih na četiri rupe, što je u ovoj kazni najteže jer se oba kuka nasilno iščašuju iz svojih zglobova; čas su mu pak po cijelim leđima zlobnim duhom prostirali teške, guste i neprekidne šiljke crijepova; i kako pravedniku ne bi bilo dopušteno ni okrenuti se, ni uopće pomaknuti dok je bio ranjavan takvim šiljcima, ispruživši mu ruke, vezali su ih o neko drvo koje je bilo postavljeno iznad njegove glave. Štoviše, obasipali su ga i mnogim drugim pogrdama i uvredama, a uskraćivali su mu i svaku hranu, osim ako bi htio jesti ono što su oni žrtvovali; to su mu naime obilno nudili. On bi pak radije podnio i nebrojene smrti i dragovoljnije bi, ostajući bez hrane, malo-pomalo bio iscrpljen glađu negoli podnio i sam pogled na to. Tako je dakle Kristov sluga, kojega je izjedala glad, punih četrnaest dana činio ono što je bilo uobičajeno, riječima nauka hrabreći one koji su zbog Krista bili zatvoreni u tamnici i učvršćujući ih najustrajnijim i neprekidnim molitvama.
13 Kad je pak već prošlo nekoliko dana otkako je bio mučen na način koji smo opisali, i već se približavao blagdan Bogojavljenja, učenike (već ih je naime bilo mnogo okupljeno iz Antiohije i iz drugih mjesta) obuzela je žalost, jer su mislili da će učitelj, ostavivši ih odmah, otići ne mogavši izdržati onu dugotrajnu glad, a da oni sami nipošto neće biti smatrani dostojnima da s njime proslave blagdan Bogojavljenja; činio im se naime još veoma dalekim, te da učiteljevo tijelo ne može izdržati do toga dana, budući da ga je gladovanje već velikim dijelom iscrpilo; onaj ih je slavni muž tješio i zapovijedao im da budu dobre volje: „Bit ću naime”, reče, „s vama i proslavit ću s vama blagdan Bogojavljenja, a otići ću sutradan.” I ostvarilo se ono što je rekao, pri čemu se u tome očito pokazala božanska snaga.
14 Kad je dakle došao blagdan koji se očekivao, učenici su željeli od učitelja primiti ovo posljednje slavlje božanskoga otajstva. Činilo se pak dvojbenim na koji bi način unijeli stol u tamnicu ili se sakrili očima bezbožnika, budući da su tada mnogi dijelom već bili ondje, a dijelom su dolazili; no on reče: „Stol će vam biti ova moja prsa, koja, kako smatram, Bogu neće biti manje časna od onoga koji je načinjen od beživotne tvari. A sveti hram bit ćete mi vi, okružujući me sa svih strana.” I tako se to doista i dogodilo na ovaj način. Već su naime, kako je svetac bio na kraju života, i stražari popustili, jer je Bog, kako ja barem smatram, koji je htio počastiti mučenika i nije mogao podnijeti da želja njegovih učenika ostane neutješena, učinio da se bez zapreke izvrši ono što je bilo nakanjeno. Jer pošto ih je mučenik sve postavio da stanu u krug, kako bi ga, stojeći jedan uz drugoga, sigurno zaklonili, zapovjedio je da se na njegova prsa polože znakovi božanske žrtve. Pošto su pak to učinili, odmah je podigao pogled prema nebu, premda ga je već jedva mogao podići, i obavio uobičajene molitve. Zatim, pošto je izgovorio veoma mnogo božanskih riječi i po svetom obredu izvršio sve što je bilo predviđeno, i sam se pričestio sakramentima i poslao ih onima koji su bili odsutni, kako i sam pokazuje u posljednjem pismu upućenom njima. I taj je dan proveo s njima, kako je bio obećao.
15 Sutradan pak, kad su došli neki od cara da vide živi li još (činilo im se naime veoma čudnim što je dotle produljio život), pošto je pogledao one koji su došli i stajali blizu njega, ispruživši se koliko je mogao i triput rekavši: „Kršćanin sam”, zajedno s posljednjom riječi ispustio je duh.
Njegov pokop. Grad Helenopolis.
Ima pak onih koji kažu da je još živ bio bačen u morsku dubinu. Maksimijan je naime, diveći se njegovoj neprekidnoj postojanosti sve do kraja, zapovjedio onima koji služe u takvim poslovima da ga bace u more, privezavši velik kamen o njegovu desnu ruku, kako se potopljen nigdje ne bi pojavio i kako njegovo tijelo ne bi dobilo nikakva pokopa niti bi mu se iskazale pogrebne počasti. I bio je u dubini četrnaest dana, naime upravo onoliko koliko se u tamnici borio protiv različitih tjelesnih patnja. Petnaestoga ga je pak dana dupin iznio na suho na ovaj način: dok su njegovi učenici obilazili obale i žala, jedan ovdje, drugi ondje, da vide bi li ga ikako mogli pronaći izbačena iz mora, a more je u zimsko doba bilo veoma uzburkano, dugo je vrijeme učinilo da su posve očajavali da će ga moći pronaći.
17 U međuvremenu pak, kad je došao petnaesti dan, mučenik se u snu ukaza nekomu Gliceriju, svome rođenomu učeniku, koji je tada boravio u kraju nasuprot kopnu Nikomedije, i reče mu: „O ti, čim ujutro ustaneš, idi na ovo mjesto” (pokazujući mjesto na obali), „sastat ću se naime s tobom kad dođeš onamo.” On pak, čim ga je zbog velike jasnoće i divljenja onomu što mu je bilo pokazano pustio san, a već je svitao dan, ustane, uzme sa sobom neke druge od pobožnih ljudi te s njima dođe na mjesto koje mu je bilo označeno. Na njemu je golem dupin izlazio iz mora, već izranjajući iz njega; ispružen po površini vode, snažno je disao i hitao prema kopnu, a oko njega bijaše mnogo pjene i šuma valova koje je sjekao. Nosio je pak ispružena mrtvaca, kao da leži na postelji. Bijaše to čudesan prizor: mrtvac mirno počiva na tako skliskom i oblom tijelu, niti ga je njegova težina niti sila valova skotrljala s nosila koje ga je nosilo. Kad je pak dupin bio blizu kopna, val ga je visoko podigao i izbacio na kopno. I on je odmah izdahnuo.
18 Mrtvac pak, odmah iznesen na pijesak, ležao je sačuvan i sa svih strana čitav, osim što desna ruka, o koju je bio privezan kamen, nije slijedila ostalo tijelo. I ima nekih koji kažu da ona ni poslije nije bila izbačena iz mora, nego da je ostala u dubini, postavši ono što se Bogu svidjelo. Neki pak kažu da je i ona nedugo zatim bila vraćena, pošto joj je spao okov, te da su je, iznesenu na kopno, prisutni uzeli i ponovno vratili u isti sklop tijela. To se pak dogodilo ruci jer ju je Bog, kako smatram, htio zasebno počastiti, kao onaj koji je rado primio trud što ga je ona podnijela u ispravljanju Pisama. Jer u patnjama koje je podnio za Krista veću je čast dobila ona koja je bila teža.
19 Nitko pak neće pomisliti da je mrtvo tijelo dupin donio slučajno, niti da se to dogodilo pukim slučajem. Jer da ga je doista dupin iznio na način koji je opisan, čini se posve očitim, budući da su mnogi koji su živjeli u ono vrijeme to spomenuli. Štoviše, i ja sam znam da se od najranije dobi o njemu običavalo pjevati ovo, čiji je završni dio:
„Noseći ga na leđima iz mora na kopno, dupin izdahnu.”
Da se to pak nije dogodilo slučajno, ponajviše pokazuje sama veličina čuda koje se dogodilo. Također i san koji se zbog toga dogodio. Štoviše, i ono što se poslije pokazalo. Tijelo naime izneseno iz mora bijaše znamenito čudo onima koji su ga promatrali, jer je, osim onoga što se dogodilo u moru, inače ostalo neozlijeđeno, niti mu je more kroz toliko dana naškodilo, niti su ga ikakve ribe dotaknule, niti se odatle širio ikakav zadah, tako da je sa svih strana bilo očito da je božansko ono što se dogodilo. Niti je Bog prije iz nekoga prezira, niti zato što ga nije mogao obraniti, dopustio da mučenik uđe u tolike pogibelji, niti je sada bez najpravednijega razloga dopustio da se ruka odvoji od ostaloga tijela onaj koji je na njemu učinio tolika čudesa. Nego ga je i tada, želeći ukrasiti svu njegovu krepost, pozvao u zajedništvo muka svoga Sina, pružajući mu najbolju i najpravedniju prigodu da i njega samoga učini dionikom njegove slave. I to je meni zajednički razlog kod svih mučenika, to jest svjedoka istine. Sada pak, želeći potvrditi da je trud koji je uložio u Sveta pisma djelo koje treba najviše cijeniti, ruku koja mu je osobito u tome poslužila htio je počastiti i vlastitim patnjama, onako kako, po mom mišljenju, gledatelji običavaju vijencima ovjenčati mišice natjecatelja. Ako bi pak tko vjerovao da je ostala u moru, može razmotriti i to, i da Bog čudesima često primiješa i ono što proizlazi iz naravi, kako bi se po onome pokazala snaga koja čini čudesa, a po ovome se sačuvala vjera i u narav. No to, i zbog kojega se razloga što događa, u potpunosti zna tek onaj koji time upravlja. Štoviše, u pojedinim stvarima koje on čudesno čini i provodi svatko može naučiti da postoji i drugi, tajanstveni i nama nedokučivi razlog, te najbolje i neshvatljivo upravljanje, i da se ništa ne događa nepromišljeno ni slučajno.
20 Tada je dakle tijelo, tako izneseno od dupina, položeno na pijesak. Učenici pak, trčeći sa svih strana, najprije su ga, kako je dolikovalo, pozdravljali dolazeći tko odakle, te ga ljubili i grlili, svaki prema svojim snagama, zbog spremne i gorljive revnosti duha. Zatim su ga pak uzeli, vlastitim rukama iznijeli i, obavivši mu po običaju sve pogrebne obrede, položili ga na ugledno mjesto. I tada su mu podigli grob kakav su mogli, kako je već vrijeme dopuštalo. Poslije pak, kada se iz Jeruzalema vraćala časna Helena, koja nam je vratila spasonosni Križ Gospodnji i među slavnim carevima rodila velikoga Konstantina, počastivši to mjesto, ondje je a osnovala grad, sazvavši stanovnike iz okolnih krajeva i učinivši ih sudionicima djela, opasala ga je snažnim zidinama i mučeniku sagradila veoma velik hram, koji se i danas vidi znamenit i lijepo sagrađen od onih koji kopnom i morem ulaze i plove, na slavu Gospodina našega Isusa Krista i onih koji su se za njega borili, jer njemu dolikuje slava u vijeke vjekova. Amen. a Chronicon Alexandrinum u 22. godini Konstantina, za konzulata Konstancija Cezara po peti put i Maksima, što bijaše 327. godina po Kristu, donosi ovo: „Konstantin je, obnovivši grad Drepan u Bitiniji za štovanje sv. Lucijana mučenika, po svojoj majci nazvao ga Helenopolis, darovavši gradu u čast mučenika, dokle god seže pogled ispred grada, oslobođenje od poreza sve do današnjega dana.” Poznata je i Stjepanu Bizantincu Drepana, grad u Bitiniji uz Astacenski zaljev. Sokrat u knj. 1, pogl. 13, piše: „Po Heleninu imenu Drepana se naziva Helenopolis, nekoć selo, a sada ju je car učinio gradom.” Nicefor Kalist u knj. 8, pogl. 31, govoreći o sv. Heleni, kaže: „Kao nekakav zalog buduća stoljeća imaju, na njezin vječni spomen, u Bitiniji jedan, a u Palestini drugi grad, koje je osnovao car sin i tako joj podario besmrtnu uspomenu.” Prenose pak da se bl. Heleni osobito svidio kraj i položaj onoga drugog grada, koji se prije nazivao Drepana, kako zato što je ondje bila rođena, tako i zato što se dogodilo da je mučenik Lucijan nakon mučeničke smrti onamo bio donesen od dupina. Baronije u 3. svesku, pod godinom 306., br. 16, tvrdi da je sv. Helena bila Britanka, a ne Bitinjka.
O istome svetom mučeniku
Iz Rufina i rukopisa.
Lucijan, muž izvanredan po ćudoređu, uzdržljivosti i učenosti, antiohijski prezbiter, kad je bio doveden pred sudačku stolicu: „Zašto”, reče mu namjesnik, „ti, razuman i razborit muž, slijediš sljedbu za koju ne možeš dati razlog? Ili ako postoji koji, čujmo ga.” Tada je on, pošto mu je dana mogućnost da govori, održao ovakav govor o našoj vjeri: „Nije skriveno da je onaj koga mi kršćani štujemo jedan Bog, po Kristu nam naviješten i po Duhu Svetome u naša srca udahnut. Nismo naime, kao što vi mislite, sputani zabludom nekoga ljudskog uvjeravanja, niti nas, kao druge, zavarava neispitana predaja otaca. Naš je učitelj o Bogu sam Bog. Niti bi se naime ono uzvišeno veličanstvo moglo spustiti u osjetila ljudskoga uma da nije bilo doneseno snagom svoga Duha ili pokazano tumačenjima svoje Riječi i Mudrosti. Priznajem, a lutali smo nekoć i mi, te smo kipove koje smo sami načinili smatrali bogovima, tvorcima neba i zemlje; ali optuživalo ih je posvećenje njihove krhke tvari koje smo im mi udijelili, u kojima je bilo toliko poštovanja koliko je ukrasa unijela ruka umjetnika. No onaj svemogući Bog, za kojega nije dolikovalo da bude tvorevina naših ruku, nego da mi budemo njegova tvorevina, smilovavši se ljudskim zabludama, poslao je svoju Mudrost na ovaj svijet, odjevenu tijelom, koja će nas poučiti da Boga, koji je stvorio nebo i zemlju, ne treba tražiti u rukotvorinama, nego u vječnim i nevidljivim stvarima; ustanovio nam je također zakone života i propise stege: čuvati umjerenost, radovati se siromaštvu, njegovati blagost, težiti miru, prigrliti čistoću srca i čuvati strpljivost. Ali i sve ovo što sada činite protiv nas prorekao nam je da će nam doći: da će nas izvoditi pred kraljeve, postavljati pred sudačke stolice i klati kao žrtvu.” zapisuje se hula. Ta djela zapovijeda poslati po svim pokrajinama svoga kraljevstva s proglasom na čelu te ih izvjesiti po pojedinim gradovima, po selima, pa i po poljima; također zapovijeda da se predaju učiteljima dječaka kako bi ih, umjesto onoga što običavaju diktirati za razmatranje ili učenje napamet, predavali dječacima da ih nauče napamet. Isti u 7. poglavlju: „Kada je dječacima bilo zapovjeđeno da u školi radi naše sramote imaju razmatranje o Pilatu i Isusu te da se po cijeli dan pjeva ono što je puno izmišljenih hula.” Ista djela spominje Euzebije u knj. 9, pogl. 4 i 6, te u knj. 1, pogl. 9, gdje ih pobija svjedočanstvom Židova Josipa, budući da ovaj piše kako je Pilat počeo upravljati Judejom dvanaeste godine Tiberijeve, dok ona bilježe Kristovu smrt za četvrtoga Tiberijeva konzulata, odnosno sedme godine njegova vladanja.d Sljedeće je nedostajalo u Rufinu, a nalazilo se u rukopisu sv. Maksimina.e Metafrast ima da je umro od gladi ili još živ bačen u more; Notker i drugi, kako smo rekli u predgovoru pod br. 2, pišu da je rasječen na dijelove. Možda su ga polumrtva bezbožnici udarili mačem.
Iz grčkoga antologija.
a Rođen od pobožnih roditelja, Lucijan je nakon njihove smrti sve svoje bogatstvo razdijelio siromasima i sav se posvetio razmatranju Svetoga pisma. Zbog toga jeb mnoge kako od Židova tako i od Grka privukao Kristovoj vjeri. Napustivši zatim očinski dom i otišavši u Nikomediju, ondje je kršćane koji su se kolebali iz straha od muka i otpadali od vjere podigao i učvrstio da uđu u borbu. Budući da je pak pisao veoma lijepo, ostavio je nikomedijskoj Crkvi svezakc podijeljen u tri stupca stranica, u kojemu je obuhvatio cijeli savez Staroga i Novoga zavjeta Svetoga pisma. Bio je pak toliko uzvišeniji od čovjeka da su ga, dok je prolazio gradom, vidjeli oni kojima je htio biti viđen, a nisu ga opažali oni kojima nije htio. Doznavši za to, Maksimijan se bojao izravno pogledati njegovo lice pa je s njime razgovarao skriven iza zastora. Kad je pak opazio nepobjedivu postojanost njegova duha, osudio ga je na dugotrajnu glad. Lišen dakle mnogo dana svake hrane i pića, izdahnuo je u tamnici. Njegovo je tijelo po zapovijedi pretora bačeno u more. Dupin ga je pak po božanskoj providnosti prihvatio na leđa i iznio na kopno.
a Suda kaže da je bio plemenita roda. Nadalje, ono što se ovdje navodi iz grčkoga antologija, od riječi do riječi nalazi se i u minejima.
b Isto se nalazi u menologiju, kao i o odlasku u Nikomediju.
c Na grčkom je: γεγραμμένον σελίσι πρισσαίς.
Iz djela sv. Ivana Zlatoustoga.
Jučerašnjega dana naš je Gospodin kršten vodom, a danas se sluga krsti krvlju; jučerašnjega dana otvorila su se vrata nebeska, a danas su pogažena vrata podzemlja. I nemojte se čuditi što sam mučeništvo nazvao krštenjem: jer i ovdje Duh silazi s velikim obiljem, te biva otpuštenje grijeha i nekakvo čudesno i zadivljujuće očišćenje duše; i kao što se oni koji se krste peru vodom, tako se oni koji trpe mučeništvo peru vlastitom krvlju, što se svakako dogodilo i ovome.
2 No prije nego što progovorimo o pogubljenju, vrijedno je progovoriti o đavlovoj lukavosti. Kad je naime opazio da je ovaj ismijao svaku vrstu muka i kazni te da ni upaljenom peći, ni iskopanom jamom, ni pripremljenim kotačem, ni podizanjem na mučilo, ni bacanjem u provalije, ni izlaganjem zubima zvijeri nije mogao svladati Svečevu mudrost, smislio je drugu, okrutniju vrstu; te je tražeći obilazio kako bi pronašao mučenje koje bi ujedno bilo i najokrutnije i najdugotrajnije. Budući da naime one kazne koje su nepodnošljive donose to da ih se veoma brzo oslobodimo, a one koje su dulje oduzimaju nešto od boli, nastojao je pronaći kaznu u kojoj bi oboje bilo zajedno, i dugotrajnost i prekomjernost nepodnošljive boli, kako bi i žestina i duljina vremena oborile njegov postojani duh. Što dakle čini?
a Ne govori to o sebi, koji je bio rođen od kršćanskih roditelja, nego o svojim precima, koji su i sami prije Kristova rođenja bili pogani.
b Rukopis sv. Maksimina: positis.
c Kakva su bila ona Acta Pilati, isti je Rufin već prije izložio u 5. poglavlju ovim riječima: „Sastavljaju se nekakvi spisi, kao da su vođeni pred Pilatom o našem Spasitelju, u kojima je protiv Krista svaka
IZ DJELA SV. IVANA ZLATOUSTOGA Gladi izlaže ovoga Sveca. A ti, kad slušaš o gladi, nemoj nemarno prijeći preko onoga što je rečeno: ta je naime smrt od svih najokrutnija, što svjedoče oni koji su je iskusili. Daleko bilo da mi to iskusimo: s pravom smo naime poučeni da molimo kako ne bismo ušli u napast. Ona naime poput nekoga krvnika koji sjedi unutra u utrobi razdire sve udove, izjeda tijelo sa svih strana okrutnije od bilo kakva ognja i zvijeri te utiskuje neizrecivu bol.
3 A da bi shvatio kolika je stvar glad, čak su i majke nerijetko proždirale vlastitu djecu kad nisu mogle podnijeti žestinu toga zla. I oplakujući tu nesreću, Prorok je govorio: „Ruke su milosrdnih žena skuhale svoju djecu”: jele su one koje su rodile, i utroba koja je rodila postala je grob rođenoj dojenčadi, te je glad nadvladala narav; štoviše, ne samo narav nego i volju. Ali plemenitost ovoga Sveca nipošto nije nadvladala. Tko se dakle, čuvši to, ne bi zapanjio? Premda, što je snažnije od naravi? Što je pak promjenjivije od volje? No da bi znao kako ništa nije jače od straha Božjega, pokazalo se da je volja nešto snažnije od naravi; i ona je pobijedila majke te ih prisilila da zaborave na svoj porod, ali ovoga Sveca nije mogla oboriti: niti je mučenje pobijedilo mudrost, niti je kazna nadvladala jakost, nego je ostajao čvršći od svakoga dijamanta i naslađivao se dobrom nadom; dičio se što je stekao gradivo za borbe i tješio se pruženom prilikom za natjecanja, osobito svakodnevno slušajući Pavla kako govori: „U gladi i žeđi, u studeni i golotinji”, i opet: „Sve do ovoga časa i gladujemo, i žeđamo, i goli smo, i pljuskaju nas.” Poznavao je naime, dobro je poznavao ono: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.”
4 Kad je pak opaki demon vidio da se on ne slama tolikom oskudicom, zadao mu je težu muku: uzevši naime žrtve prinesene idolima i napunivši njima stol, pobrinuo se da ga postave pred njegov pogled kako bi mogućnost uživanja slomila snagu njegove duše. Obično se naime ne zaplićemo toliko kada stvari koje nas mame nisu vidljive, koliko kada su nam pred očima; budući da i požudu za ženama netko lakše nadvlada dok ne gleda lijepu ženu negoli ako neprestano upire oči u nju. Ipak je Pravednik pobijedio i te zasjede, i ono za što je đavao mislio da će slomiti njegovu jakost još ga je više učvrstilo i opremilo za borbe. Ne samo naime da mu pogled na žrtve prinesene idolima nije nimalo naškodio, nego ih je upravo zato još više prezirao i mrzio. I kao što osjećamo prema neprijateljima, koje, jer ih vidimo, progonimo i preziremo to većom mržnjom, tako je i on tada osjećao prema onoj nečistoj žrtvi: to se više gnušao i klonio onoga što je vidio, a pogled na postavljena jela pobuđivao je u njemu veću mržnju i odbojnost; i dok ga je iznutra snažnim glasom nagovarala glad i zapovijedala mu da okusi postavljeno, tada je strah Božji obuzdavao njegove ruke i činio da zaboravi samu narav; a dok je gledao okaljani i prokleti stol, sjećao se drugoga strahopoštovanja dostojnoga stola, prepunoga Duha, te se toliko raspaljivao da je odlučio radije podnijeti i pretrpjeti bilo što negoli okusiti ona nečista jela.
5 Sjećao se i onoga stola trojice mladića, koji su kao zarobljeni mladići, lišeni svake zaštite, u tuđoj zemlji i barbarskom kraju pokazali toliku mudrost da se sve do današnjega dana slavi njihova jakost. I Židovi su, dok su još posjedovali vlastitu zemlju, bili bezbožni prema Bogu i dok su boravili u hramu, štovali su idole; a oni mladići, preseljeni u barbarsku zemlju, gdje su bili idoli i sve prilike za bezbožnost, postojano su sačuvali otačke obrede. „Ako su dakle zarobljenici, robovi i mladići prije zakona milosti pokazali toliku mudrost”, reče, „kakva ćemo naposljetku oproštenja mi biti dostojni ako ne uzmognemo dostići ni istu krepost kao oni?” Tako dakle razmišljajući u sebi, ismijavao je đavlovu zlobu, prezirao lukavstvo i nije se dao svrnuti ni na što od onoga što je gledao.
6 Pošto je pak onaj zlikovac vidio da ništa ne postiže, ponovno ga izvodi pred sudište te, primijenivši mučenja, pridodavaše neprestana ispitivanja. On je pak na svako pojedino pitanje odgovarao samo: „Kršćanin sam.” I kad mučitelj reče: „Iz koje si domovine potekao?” reče: „Kršćanin sam.” „Kojim se zanatom baviš?” „Kršćanin sam.” „Od kojih si roditelja rođen?” A on je na sve govorio: „Kršćanin sam”, udarajući tom jednom i jednostavnom riječju glavu đavlu i zadajući mu neprestane rane jednu za drugom. Premda je on doduše bio upućen u svjetovne znanosti, dobro je znao da u takvim borbama nije potrebna rječitost, nego vjera; ne dar govorništva, nego duša zapaljena ljubavlju prema Bogu. „Jedna je riječ”, reče, „dovoljna da cijelu đavlovu četu natjera u bijeg.” I čini se doduše onima koji stvar pomno ne ispituju da je odgovor manje prikladan: ali ako ga tko pozornije razmotri, i iz njega će opaziti Mučenikovu mudrost. Tko je naime rekao: „Kršćanin sam”, objavio je i domovinu, i rod, i zanimanje, i sve. Na koji naposljetku način? Ja ću reći. Kršćanin nema grada na zemlji, nego Jeruzalem koji je gore. „Onaj naime Jeruzalem”, kaže, „koji je gore slobodan je, on je majka naša.” Kršćaninu ne pripada nikakvo zemaljsko zanimanje, nego nebesko življenje. „Naše je naime življenje”, kaže, „na nebesima.” Kršćanin ima sve svece za rođake i sugrađane. „Sugrađani smo naime”, kaže, „svetih i ukućani Božji.” Tako je jednom riječju najtočnije poučio i tko je, i odakle je, i od kojih je, i što običava činiti, te je s tom riječju završio život i otišao donoseći Kristu sačuvan polog; a potomcima je iz onoga što je pretrpio ostavio poticaj da ustraju i da se ničega ne boje osim samo grijeha i zatajenja.
7 Pošto smo dakle i mi to spoznali, vježbajmo se u vrijeme mira u ratnim stvarima, kako bismo, kad dođe vrijeme rata, i mi podigli slavan pobjednički znak. On je prezreo glad, prezrimo i mi poslastice i srušimo tiraniju trbuha, kako bismo, dođe li vrijeme koje od nas zatraži toliku jakost, prethodno uvježbani u manjim stvarima, zablistali u a borilištu. On je pred knezovima i kraljevima govorio smjelo; činimo to i mi sada, pa ako sjedimo na skupovima bogatih i uglednih pogana, ispovijedajmo vjeru s pouzdanjem i ismijavajmo njihove zablude. Ako pak počnu svoje stvari veličanstveno uzdizati, a naše ponižavati, nemojmo šutjeti niti to olako podnositi, nego razotkrivajući njihovu sramotu, s mnogo mudrosti i pouzdanja uzdižimo pohvalama sve kršćanske stvari; i kao što car na glavi nosi dijadem, tako i mi posvuda nosimo ispovijest vjere. Njega naime ne resi toliko kruna koliko nas običava resiti vjera i njezino ispovijedanje: ne činimo to samo riječima nego i samim djelima, i u svemu pokažimo život dostojan ispovijesti, da ne bismo opačinom djela osramotili nauke, nego slaveći u svemu Gospodina našega zadobili čast kako ovoga vijeka tako i onoga; koju dao Bog da svi mi postignemo milošću i dobrotom Gospodina našega Isusa Krista, s kojim Ocu slava, vlast i čast zajedno sa svetim i životvornim Duhom, sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen. a Σχάμα je trkalište, odnosno mjesto natjecanja. Tako sv. Ambrozije, knj. 1 De officiis, pogl. 16: „Još narod gleda, još su borci u borilištu, a ti već tražiš odmor?” I sv. Jeronim, poslanica 61 Pamahiju protiv Ivana Jeruzalemskoga, pogl. 5: „Izlazeći iz borilišta i mjesta natjecanja.”
✠