Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 6. siječnja

O Bogojavljenju Gospodnjem

DE EPIPHANIA DOMINI

U Katoličkoj Crkvi oduvijek je bila najslavnija svetkovina Bogojavljenja, kao ona koja nam iznosi početke poziva pogana, kojih se s najzahvalnijim sjećanjem moramo neprestano spominjati. Sačuvane su vrlo brojne homilije koje su na ovaj dan održali sveti Oci, a nabraja ih Galesini u svojim Bilješkama uz Martirologij. Mnogo o otajstvu ovoga dana i o samim Mudracima tumače tumači Svetoga pisma, što ovdje namjerno izostavljamo, namjeravajući to možda poslije obraditi u drugome djelu. Nije nam se činilo vrijednim truda navoditi ni same martirologije, koji svi, pa i najstariji sv. Jeronima, zajedno slave Bogojavljenje Gospodnje. Rječitije od većine kaže Molanus u Addit. ad Usuardum: „Bogojavljenje Gospodnje, kojim se počeo očitovati poganima, kada su mu se poklonili Mudraci, Melkior, Baltazar i Gašpar.” Ujedno na ovaj dan Crkva slavi zahvalan spomen njegova svetog Krštenja i prvoga od svih Kristovih čuda, a pod njim i ostalih, kojima se slavno očitovalo njegovo božanstvo. Opširnije pišu i bl. Notker, Franjo Maurolico, Petar Galesini: a ovaj ovdje u Bilješkama skuplja mnogo toga o Mudracima i cijeloj ovoj svetkovini, te među ostalim i to da se u Milanu, po ambrozijanskom obredu, kao na dan Rođenja Gospodnjega, uz najveće mnoštvo naroda noću slavi jutarnja služba, s upaljenim vrlo brojnim svjetlima po grčkom običaju.

2 Sveta tijela svetih triju Mudraca, kako piše isti Galesini, već su odavna bila prenesena iz Perzije u Carigrad i s najuzvišenijim sjajem položena u baziliku sv. Sofije: odatle ih je Eustorgije I., biskup, prenio u Milano, te su ondje šesto sedamdeset godina pobožno čuvana u Eustorgijevoj bazilici; naposljetku ih je za cara Fridrika Barbarosse nadbiskup Rainald odnio u Köln, gdje su pohranjena. O tom ćemo prijenosu opširnije govoriti 23. srpnja, a o sv. Eustorgiju 18. rujna. Iz njegova vremena, koje je hvalio sv. Ambrozije, može biti jasno da je ovdje pogreška u Galesinijevu računu; jer je od starijega Eustorgija pa sve do cara Fridrika I., u čijoj se XII. godini vladanja, Kristovoj 1163., taj prijenos dogodio, prošlo više od osamsto godina. No čini se da to pripisuje Eustorgiju drugome, o kojem je riječ 6. lipnja.

3 Današnji Grci na ovaj dan Teofanija, kako ga zovu, slave samo Kristovo Krštenje; a 25. prosinca, zajedno s Kristovim rođenjem, Poklonstvo Mudraca. Egipćani pak, kako ovdje u Bilješkama uz Martirologij navodi Baronije, na jedan te isti dan slave Kristov rođendan i Krštenje. Jer, kako u Collatione 10, cap. 2 piše Kasijan, svećenici one pokrajine određuju da je dan Epifanija dan ili Gospodnjega krštenja ili rođenja po tijelu; i stoga svetkovinu obaju otajstava ne slave dvostruko, kao u zapadnim pokrajinama, nego pod jednom svetkovinom ovoga dana. Sv. Epifanije u Panario, krivovjerje 31, piše da je Krist rođen na ovaj dan, VIII. id. siječnja; a kršten VI. id. studenoga. Oboje pobijaju drugi Oci i tumači.

4 Da je takva svetkovina, kaže Baronije, kršćanima oduvijek bila najslavnija, očituje nazočnost careva; toliko da ni bezbožni vladari nisu izostajali s te proslave. Doista, Julijan Otpadnik, koji je plaštem himbene kršćanske vjere nastojao prikriti skrivenu bezbožnost, dok je bio u Galiji, htio je toga dana zajedno s ostalim kršćanima sudjelovati u svetim otajstvima, kako piše Amijan Marcelin, knj. 21. To je isto učinio arijanski car Valens, kako o njemu piše sv. Grgur Nazijanski u Orat. in laudem Basilii. Činio bi se naime posve prognanim iz kršćanske vjere onaj tko ne bi bio nazočan na tako velikim svetkovinama. Car Teodozije zapovjedio je da se proslava ovoga dana tako štuje da je sedam dana koji prethode i isto toliko onih koji slijede zapovjedio da utihne sudska vreva, kako stoji u L. 2 C. de Feriis.

✠

6. siječnja Kalendar godine