Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 31. siječnja

O sv. Ulfiji, djevici, u Amiensu u Belgijskoj Galiji

DE S. ULPHIA VIRG. AMBIANI IN GALLIA BELGICA

Stanovnici Amiensa u Belgijskoj Galiji (čiji grad oplakuje rijeka Somme, ili Summa, odnosno Somona, odakle su ga stari nazivali Samarobriga, a u germanskom jeziku Somerbrigge ili Samerbrugghe, što znači most na Sommi) 31. siječnja časte sv. Vulfiju, djevicu; na taj dan kölnski kartuzijanci u dodacima Usuardu navode: „U Amiensu sv. Vulfije, djevice.” Rukopis sv. Lovre u Liègeu, rukopis Florarium te Molanus u dodacima Usuardu donose: „U Galiji, u gradu Amiensu, prijelaz sv. Vulfije.” Isto ima i rukopis sv. Lamberta, ali je naziva Vulsijom. I Ferrari je zove Vulfijom. Canisius bilježi: „Također u Amiensu u Galiji uzdignuće svete djevice Vulfije.” Saussay piše: „U Amiensu prijelaz svete djevice Vulfije, koja se u dvadeset i osmoj godini svoga života, odjevena u sveti veo od Kristijana, biskupa toga grada, povukla u pustinju: ondje je, učvršćena u svojoj nakani opomenama i primjerima pustinjaka sv. Domicija, a povrh toga i jednim čudesnim djelom, urešena pobožnim službama i napojena obilnim potocima božanske utjehe, dovršila tijek anđeoskoga života na zemlji te je, posrebrena bjelinom čistoće kao golubica u blijedom sjaju zlata, kličući odletjela u nebo.”

2 Životopis sv. Ulfije iz rukopisnoga legendarija zborne crkve sv. Vulframa u gradiću Abbevilleu na Sommi nekoć je bio poslan Heribertu Rosweydeu, i ovdje ga donosimo. Da postoji drugi, i možda točniji životopis, naznačuje Adrien de la Morlière u 2. knjizi djela Antiquitates Ambianenses kad navodi rukopisni životopis sv. Ulfije u kojem se kaže da je u njezino vrijeme stolicu Amiensa držao Kristijan, o kojem se ovdje ništa ne spominje. Također se u životopisu sv. Domicija, amienskoga kanonika, koji ćemo donijeti 23. listopada, pripovijeda mnogo toga o sv. Ulfiji što nedostaje u ovom njezinu vlastitom životopisu; nešto od toga, budući da se izravno odnosi na nju, činilo se prikladnim ovamo prepisati.

3 U ono vrijeme kad je sveta djevica Ulfija sa svojim svetim ocem u Kristu, pustinjakom Domicijem, noću odlazila na bdijenja u Amiens, a tek se nedavno bila navikla odlaziti, dogodilo se jedne ljetne noći da je nakon povečerja i žarke ustrajnosti u molitvama naslonila glavu na svoj ležaj od kostrijeti, odjevena kakva je bila, kako bi je sveti Domicije, kad dođe po nju u sat odlaska na bdijenja, zatekao spremniju i budniju. I gle, čim je sveta djevica prignula glavu, žabe, kojih je ondje uvijek bilo u obilju, na svoj način koji dotad nije bio uobičajen, podigavši oko Ulfijine ćelije silnu buku svojim glasanjem, ne samo onako kako su običavale, nego su zbog prevelike topline zraka još mnogo snažnije podigle svoj pjev, kao da slave veselu svetkovinu, tako da su bukom svojih uzavrelih glasova nekima mogle zadati nemalu dosadu i strah. No kad su dubina noći i oštrina hladne rose postupno i napokon posve prigušile glasove tih životinjica te im nametnule šutnju, a i sama je sveta djevica zbog takve vike probdjela daleko više nego obično, kad se približio sat ustajanja i odlaska na bdijenja, silno umorna zaštitila se znakom svetoga križa i tako zaspala brže i čvršće nego obično.

4 Čim je pak Ulfija zaspala, one su se životinjice, koje su se već bile smirile od vike i šutjele, njoj i u snu činile kao da tako buče da se ni na što drugo nikako nije mogla usredotočiti. U tom je naime istom času i trenutku došao sv. Domicije i, pokucavši štapom o zasun Ulfijine ćelije, kao što je običavao, stajao vani i osluškivao, ali unutra nije ništa čuo. Stoga je, ponovivši jednom i dvaput svoj glas uz snažnije udarce štapom, govorio: „Ulfija, ustani.” Kako pak sveti starac nije čuo nikakav glas odgovora, vikao je snažnije najglasnijim glasom kojim je mogao: „Ulfija, Ulfija, ustani, kćeri moja, jer već prolazi druga noćna straža.” Ali kad su svi njegovi povici ostali uzaludnim trudom i nikakav odgovor iznutra nije dopro do njegova sluha, Domicije pomisli da je Ulfija već pošla na bdijenja i da je ustala u pravi sat za bdijenje; prekoravajući samoga sebe zbog vlastite pospanosti i proklinjući svoju lijenost što ga je nježna djevica tako gorljivo pretekla na bdijenjima, a on je svladan tromošću dulje počivao, krenu na put i, vjerujući da ona ide pred njim, žurno se trudio sustići je, obuzet velikim stidom, obliven obilnim znojem i sav mokar po cijelom tijelu. No kad je stigao u crkvu i jedva da je bio dan prvi znak za bdijenja, a on je svoju kćer Ulfiju više puta tražio ovdje i ondje po crkvi te je uopće nije našao, potajno izišavši iz crkve nije htio zaustaviti korake, štoviše nije ni mogao sve da je i htio, sve dok žalostan, tjeskoban i oznojen nije došao do Ulfijine ćelije i zatekao je kako izlazi iz nje: tek se tada naime bila probudila i otvorila svoja vratašca.

5 Vidjevši pak Ulfija svoga svetog oca Domicija oblivena rumenilom od prevelika umora i promočena znojem, sažalivši se nad njim i blago ga i nježno oslovivši, reče: „Neka ti Bog oprosti, gospodine oče, što me danas idući na bdijenja nisi pozvao i što me, previše pospanu, nimalo nisi probudio.” Na to starac odgovori: „Štoviše, pet puta i više sam te zvao, ali ne čuvši iz tvoje ćelije nikakav odgovor, pomislio sam da si već otišla na bdijenja.” I sjednuvši na zemlju silno umoran, starac po redu ispripovjedi samoj Ulfiji sve što mu se te noći bilo dogodilo. Odmah je dakle sveta djevica shvatila da joj je zbog buke žaba i njihova neumjerena kreketanja sluh tada bio kao prividom zapriječen da ne bi čula ni razumjela svoga oca koji ju je budio i zvao. I odmah prignuvši koljena na zemlju i pruživši sklopljene ruke k nebu, pomoli se Gospodinu govoreći ovako: „O svemogući i vječni Bože, obori brbljavost ovih žaba, začepi im grla tako da na ovom mjestu više ne krekeću, da ne stvaraju buku, da odsad pa dovijeka šute, kako ove sadašnje, tako i sve druge buduće koje se od njih izlegu, i potomci njihovih potomaka, i one koje će se od njih izleći, velike i srednje zajedno s malima.” I okrenuvši se k njima reče: „Budući da ste nas vi, najprezreniji crvi, ove noći teško uznemirili i svojim nas bučnim glasom lišili dobra pobožnosti i mira, ja, pouzdajući se u Božji dar, namećem vam vječnu šutnju i tako s vama sklapam savez da sve vama slične koje ubuduće ovamo dođu podvrgavam ovoj zabrani.” O snažne kletve! O zabrane tako izrečene svetim i djevičanskim ustima da uopće nije sumnjivo kako to čudo nije izmišljeno. Budući da je naime sv. Domicije odgovorio „Amen”, ta je presuda od tada pa sve do danas potrajala, a Bog se pobrinuo tako uzvisiti zasluge oboje da, nakon što smo proveli najbrižljivije ispitivanje ne samo s mnogima, nego gotovo sa svim susjedima, svi najjasnijim glasom kažu da ondje nikada nisu čuli glasanje žaba.

6 La Morlière piše da je bukom kreketavih žaba bila spriječena čuti glas sv. Domicija, ne spominjući uopće san. Uostalom svjedoči da u cijelom prilično širokom opsegu samostana Parakleta, osnovanoga ondje gdje je Ulfija prebivala, o kojem će biti govora niže, ima doduše vrlo mnogo žaba, za čije se razmnožavanje čini da je priroda mjesta osobito prikladna, ali da su njihovi bučni glasovi posve obuzdani drevnim čudom. Pisac životopisa sv. Domicija nastavlja:

7 Sveti pak Domicije, osjetivši malo prije svoga odlaska da mu se bliži smrt, stavljajući najbolji završetak dobromu djelu, nastojao je oboje tako okrijepiti spasonosnom popudbinom. Sljedeće je naime noći, došavši sa svojom svetom kćeri na bdijenja kao što je običavao, kad je svanulo jutro, pristupio jednomu od svećenika koji se pripravljao slaviti misu i zamolio ga da na toj misi podijeli presvetu hostiju njemu i svetoj djevici. Primivši je, istoga su dana došli u Ulfijinu ćeliju te je sveti starac, sjednuvši, ovako počeo razgovarati s njom: „Znaš li, Ulfija, kćeri moja, zašto sam dao da nas oboje danas okrijepe svetom hostijom?” Ulfija reče: „Na to se, sveti oče, ne usuđujem odgovoriti ništa pouzdano niti o tome išta određujem, osim što nagađam da vjeruješ i nadaš se kako ćeš uskoro poći k Bogu i otići s ovoga svijeta.” Na to svetac reče: „Izvrsno si, kćeri, promislila te si brižljivo i razborito nastojala dokučiti razmatrajući upravo to u umu: jer će prije prvoga pijetlova pjeva ove nadolazeće noći, ako se ne varam, moj duh napustiti grudu tijela...” Čuvši pak Ulfija da njezin sveti otac Domicije tako spominje svoj odlazak, nije se mogla suzdržati od obilnih suza te je, kako bi bila nazočna njegovoj smrti, pošla s njim u njegovu ćeliju. Ušavši u oratorij, ispjevali su kanonske časove...

8 Sveti pak Domicije, iskazavši neizmjernu zahvalnost samomu svećeniku i Kristovim vjernicima koji su se ondje okupili zbog njegove smrti te im preporučivši svoju svetu kćer u Kristu, djevicu Ulfiju, otkrio im je i jasno izložio tijek života same djevice i razlog svoga dolaska u te krajeve, kao i viđenje o samoj djevici koje mu je pokazao anđeo, te da je samu sv. Ulfiju čudesno posvetio biskup. Rekavši to i pozdravivši svetim cjelovom sve prisutne, izdahnuo je dušu punu kreposti te ju je čistu i neokaljanu predao svome Stvoritelju 23. listopada. Vidjevši to, sveta djevica Ulfija, prolijevajući obilne suze, skrhana dušom, zavapi velikim glasom i reče: „Jao meni, bijednoj i nesretnoj ženi! Što da sada činim? Kamo da se okrenem? Izgubila sam naime svoga svetog oca i zaštitnika, čijim su vatrenim molitvama zlodusi spaljeni i toliko puta posramljeni odstupili od mene. Gledam mrtva onoga čijom se zaštitom, uklonjenom iz naše sredine, gotovo sva gasim, i zato se sva bojim i sama sam sebi na teret: ipak se jedino u tome radujem što nimalo ne sumnjam da on živi s Bogom. Ufam se također da po njegovim zaslugama ubuduće nimalo neću skrenuti sa staze svetosti, nego da ću uvijek napredovati od dobra k boljemu.” I pošto je sveta djevica u gorčini duha, uz suzne jecaje koji su joj prekidali glas i sklopljenih ruku, dugo izgovarala ove i druge riječi te se nakon izrečenih uzdaha malo smirila, pristupivši svetomu tijelu, kleknuvši na koljena s poštovanjem je ljubila njegove ruke.

9 Doba sv. Ulfije može se odavde zaključiti po tome što se biskup Kristijan, od kojega se kaže da je primila sveti veo, u popisu amienskih biskupa smješta između Dominika i Rimberta, ili Raimberta: za prvoga se prenosi da je godine 709 nazočio prijenosu moći sv. Lamberta, a drugi se spominje u 6. poslanici pape Zaharije različitim biskupima Galije i Germanije, pisanoj godine 744. Iz rukopisa crkve u Abbevilleu.

Nekoć, dok je Božjom voljom u galskim krajevima mirovala žestina progona protiv kršćana, a snaga kršćanske vjere nemalo rasla, bila je neka djevojka rođena od roditelja slavnih po svjetovnom ugledu, po imenu Ulfija. Bila je pak ta djevica ljupka po ljepoti tijela, naočita po dražesti, neusporediva po čistoći, otmjena lica, jednostavna izgleda, prožeta plodonosnim vladanjem i obdarena svim milostivim kretnjama. I premda je bila takva da su je u očima sviju smatrali časnom, ipak je ponizno mislila o sebi te je, kad god bi se mogla iskrasti pogledima roditelja, posjećivala crkvu i ondje se pred Bogom najpobožnije žrtvovala molitvama, uzdasima i suznim jecajima; prikazujući svoju čednost Isusu Kristu, zaručniku djevica, ponizno je i predano molila da je sačuva čistom, neokaljanom i nepovrijeđenom od svake ljage tijela i duha.

2 U međuvremenu pak Ulfijini roditelji, ne poznajući uopće njezinu pobožnost i nakanu u pogledu svoga spasenja, skupljaju golemu hrpu zlata i srebra te je brižljivo pohranjuju na sigurno kako bi je uložili u njezinu svadbu ako se pojavi tko prikladan za to i zatraži spomenutu djevicu da se s njom poveže u zakonitom braku. Takav se glas brzo pronosi i sije među ušima puka, da Ulfijini roditelji skupljaju neizmjerno blago kako bi je udali na častan pir. Uskoro je pak vrlo dolično prose mnogi koji su se isticali svjetovnim dostojanstvom, ne toliko zbog obilja novca ili opreme, koliko i zbog časne čestitosti njezina vladanja. Tuguje dušom i tijelom sveta djevica i često uzdiše što je kod ljudi našla toliku naklonost ona koja je naučila težiti jedino za Božjom milošću, te brižljivo u sebi razmišlja kako bi mogla izbjeći te zamke.

3 Njezini roditelji dakle nagovaraju samu djevicu na sklapanje zaruka te je očinskom opomenom blago mole da im u tome dade dragovoljan pristanak. Ispričava se cvatuća djevica slatkom riječju i, kako bi joj bilo dopušteno slatko ljubiti svoga slatkog zaručnika Isusa i pobožno mu služiti nepovrijeđena djevičanstva, moli da joj ubuduće ne spominju tjelesnoga zaručnika, tvrdeći i svjedočeći da je svoje djevičanstvo, već prije prikazano, ponizno posvetila Isusu Kristu gorljivom pobožnošću. Sudi se oboma roditeljima tako pobožna predanost te se raduju što su je djevičanskom vezom združili s Isusom Kristom. No to se nadasve ne svidje onima koji su žudjeli za tjelesnim općenjem s njom; navaljuju stoga laskanjima, zastrašivanjima i prijetnjama. U takvu nadmudrivanju prolaze mnoge godine: napokon pak na poticaj đavla tvrdoglavo nastoje oteti je makar i protiv volje roditelja. Doznavši to, sveta se djevica predade najgorljivijoj molitvi i, dok su joj suze tekle po podu na kojem je ležala, okusivši malo sna, ustaje radosna, poučena u tom snu s neba što joj je poslije činiti.

4 Budući da je dakle Bog, kojemu se Ulfija tako sva preporučila, sve s njom blago uređivao, ona, vrlo domišljata i brižna za spasenje svoje duše, glumi pomračenje uma, sljepilo srca i ludost glave te odlazeći bježi tamo-amo, lica blijeda od posta, gologlava i raspuštene kose rasute po ramenima, poput bezumne, kako bi barem tom prezrenom glumom mogla nagrditi svoju ljepotu i od sebe odbiti one koji su za njom tjelesno žudjeli. O snažne li žene! O plemenite djevice i hvale vrijedne djevojke! Druge naime djevojke ili djevice, lako priklanjajući svoje umove i tijela nasladama tijela i krvi, s najvećim se trudom mažu, ukrašavaju svoja lica, uređuju obrve, uvojke kose stežu i sputavaju svilenim vrpcama kako bi se u svemu svidjele zakupcu tjelesne požude; ali ova se svim naporom nagrđuje u licu kako bi se svidjela jedino ljubitelju djevica; i bježeći trijezna uma od zemaljskoga muža, odluči željno potražiti prikladno mjesto gdje bi boravila sama i svima nepoznata te lako i predano služila Bogu.

5 Uzevši dakle Ulfija jednostavnu i prezrenu odjeću, lica doduše lijepa, ali veoma nagrđena, mudro iziđe iz svoje zemlje i rodbine te potajno potpuno napusti domovinu i roditelje, a također i sva bogatstva svijeta, naslade tijela i laskanja prijatelja, smatrajući ih i prezirući poput smeća da bi stekla Krista, te se zaputi kamo god ju je vodila volja, pod vodstvom (kako se vjeruje) Duha Svetoga. Niti joj božanska milost dopusti zaustaviti korak dok, došavši u amienski kraj, oko četiri milje od istoga grada, pokraj potoka Noye, Božjom voljom nije pronašla mali izvor, na mjestu punom i gustom od trnja i grmlja te odvojenom od ljudskoga društva. Nedaleko je ipak prebivao sveti pustinjak Domicijea, s kojim je Ulfija, povezana duhovnim srodstvom prije nego što je pokraj spomenutoga izvora načinjena njezina ćelija, neko vrijeme boravila te je njemu, već poodmaklu u duboku starost, mlada djevica služila umjesto poslužitelja i istoga je svetog starca iz dubine srca najponiznije štovala, nazivajući ga uvijek svojim ocem i gospodinom. A i sam ju je svetac zauzvrat smatrao i ljubio kao kćer, najsvesrdnije je poštovao zbog izvrsnosti njezine čestitosti i svetosti te je poticao da uvijek napreduje od dobra k boljemu.

6 U ovo dvoje svetaca u Kristu bijaše pak savršeno jedno srce i jedna duša, tako da se očito pokazivalo čisto zajedništvo srdaca i tijela oca i kćeri, nikakva razlika u razumijevanju, nikakva suprotnost u osjećajima; savjest obaju nije znala ni za što neskladno s istinom, njihovo znanje nije prihvaćalo ništa skladno s taštinom, a silina njihove gorljivosti i pobožnosti, prema Spasiteljevoj riječi, vršeći silu željno je grabila kraljevstvo nebesko. Nakon nekoliko pak dana, kad je pokraj spomenutoga izvora bila načinjena i dovršena pustinjačka ćelija, Ulfija se posve odvoji od vihora i oluje svijeta da bi odande sabrala med unutarnje slatkoće, te uđe unutra, ošišana za Krista, da ondje bude skrivena i stoji kao zaručnica mila Zaručniku. Svake bi pak noći sv. Domicije, u sat u koji je običavao ići na bdijenjab, dolazio po nju, i tako bi zajedno odlazili, a po završetku bdijenja oboje bi se zajedno vraćali u svoje ćelije. A te su svece, dok su se svakodnevno u najvećoj tišini vraćali s bdijenja, viđali Kristovi vjernici, ratari, orači polja, seljaci i vinogradari, govedari i pastiri; i dok god ti sveci ne bi prošli pokraj tih seljaka, oni bi ostavljali svoje poslove i s poštovanjem stajali, klanjajući se s malo pognutim glavama dok su sveci prolazili.

7 Kad je pak Ulfija već bila u zreloj dobi i blizu tome da napusti sadašnje progonstvo, zaboravi prošle napore i uživa u rajskim slastima, nije imala nikakve svjetovne brige da bi njezina čista duša odavde otišla: stoga je to radosnije izlazila iz tijela što se vraćala svome Stvoritelju. Kad je dakle ojačala bolest od koje je sv. Ulfija na kraju bolovala, jednoga je dana nakon molitvenoga skupa bdijenja i hvala, na misi slavljenoj u zoru, zatražila i primila spasonosnu popudbinu te se odmah vratila u svoju ćeliju i legla na svoj ležaj, s kojega poslije više nije ustala. Dobrostivi pak Gospodin Isus Krist nije dopustio da se njegova sveta djevica dugo muči tjelesnom bolešću, nju koju je u pustinji dopustio kušati i prokušati u dugoj borbi od neprijatelja ljudskoga roda. Budući da se naime bolest pojačavala, druge noći sveta je djevica znala i predvidjela da je došao čas da iz ove bijede prijeđe k Ocu; podigavši oči gore, duboko je uzdahnula, pobožno prinoseći Bogu ovakve riječi: „Posveti me, Spasitelju, učvrsti, sačuvaj, upravljaj, osnaži i utješi; i nakon svršetka mojih dana povedi me sa sobom u vječne radosti.” I pošto su dvije djevice koje su bile nazočne odgovorile „Amen”, sveta djevica Ulfija sretno usnu u Gospodinu.

8 Kad je pak svanula zora, njezina sveta sudjevica Aureja, došavši u ćeliju sv. Ulfije, zatekla je njezino beživotno tijelo tako ljupko položeno s rukama prekriženim na prsima u obliku križa da se nije činilo kako je umrla, nego da je zaspala. Promatrali su prisutni i divili se njezinu vedru čelu, ljupku licu i kao da iz sebe ispušta neki osmijeh pun svake radosti. Nesretnim se pak nazivao svatko tko nije nazočio pogrebu svete djevice Ulfije i tko nije bio dionikom onoga miomirisnog mirisa koji je cijeli dan neprestano izlazio iz njezina tijela i obilno se širio na prisutne uokolo; njime nasićeni, osvježeni i okrijepljeni, klicali su na hvalu i slavu Otkupitelja ljudskoga roda.

9 Ovdje pak ne smeta dodati, a koristi i dostaje spomenuti samo ovo na pohvalu i isticanje miomirisne svetosti i tjelesne čistoće naše svete djevice Ulfije, da u stolnoj crkvi grada Amiensa postoji zdenac, nekoć izvor dok je još sama djevica živjela u tijelu; u tom se izvoru za ljetne žege odlučila katkad okupati, a iz toga se zdenca također svakodnevno crpi voda posebno za sve mise koje se slave u istoj crkvi. Ne odbija naime Spasitelj svijeta da se voda posude ili vrela, u kojem se prala sama njegova prečista zaručnica djevica, pomiješa sa sakramentom njegova Tijela i Krvi, ona koja se, dok je boravila na zemlji, uvijek sa svom pobožnošću trudila štovati taj sakrament. Niti bi sveta Amienska stolica toliko cijenila vodu toga zdenca ili izvora da ne vjeruje kako je čednost same svete djevice za njezina života bila mila Bogu.

10 Pošto je dakle sveta djevica Ulfija bila pokopana i predana zemlji, njezina sveta sudjevica Aureja, sve ostale djevice i preostali puk vratili su se u grad u večernji sat, ostavivši u onoj pustinji zemne ostatke naše svete djevice, sve do onoga vremena kad su nedugo zatim, na poticaj i klicanje pobožnoga puka, s radošću u grad Amiens prenesena tijela oca i kćeri, to jest sv. Domicija i sv. Ulfije. I premda je sagrađena crkva na mjestu gdje je počivao sveti Domicije pokriven zemljom, nikakva bazilika nije bila podignuta na mjestu gdje je ležalo djevičansko tijelo sv. Ulfije sve do onoga vremena kad je jedva još postojalo pouzdano sjećanje na djela ili smrt tih istih svetaca, kroz tijek od otprilike dvjesto godina: ipak je to mjesto, premda bez građevina, uvijek bilo kršćanima znamenito po svetosti, ugodno po ljupkosti i časno po pobožnosti; i od njega se ubuduće očekivalo nešto veliko, a sami su ga vjernici vrlo često posjećivali, osobito pak na blagdan svete djevice, to jest 31. siječnja; i ondje je na zaziv imena sv. Ulfije božanska dobrota bolesnicima darivala mnoga ozdravljenja. Napokon pak, da bi mjesto boravka djevice Ulfije bilo još slavnije, božanskom je providnošću na tom istom mjestu sagrađen i utemeljen onaj plemeniti samostan posvećenih djevica koji se naziva Parakletc, uz pomoć Onoga čije kraljevstvo i vlast bez kraja ostaju u vijeke vjekova, amen.

a To se opširnije pripovijeda u životopisu sv. Domicija: kako je neko vrijeme boravila pokraj izvora, oko šestoga sata s neba opomenuta da iziđe u susret starcu koji se vraćao s bdijenja, prostrla se pred njegove noge i uzela ga sebi za oca i učitelja duhovnoga života; kako je Domicije odgodio odgovor za sljedeći dan, a u međuvremenu poučen o božanskoj volji, sutradan pristao.
b Naime u Amiens, kako se kaže u životopisu sv. Domicija, u crkvu bl. Marije, gdje se sada nalazi samostan sv. Aheola. Ipak La Morlière misli da u to vrijeme u toj crkvi uopće nije bilo kanonika, nego unutar grada, gdje je sada stolna bazilika. Sv. Ahiol, ili Aciol, štuje se 1. svibnja.
c La Morlière piše da je taj samostan utemeljen oko godine 1218 od Enguerranda, plemića podrijetlom iz obitelji amienskih grofova, i njegove supruge Ade, te da su njihove kćeri Margareta kao opatica i Elizabeta kao priorica prve u njemu obnašale službu. U to je vrijeme napisan životopis sv. Domicija, kako u njemu stoji: „pokraj nekoga izvora, gdje se sada gradi i utemeljuje samostan Parakleta redovnica Cistercitskoga reda.”

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

31. siječnja Kalendar godine