Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 25. siječnja

O svetim mučenicima Prejektu biskupu, Amarinu ili Marinu opatu, i Elidiju, u Clermontu u Auvergneu u Galiji

DE SANCTIS MARTYRIBUS PRÆJECTO EPISCOPO, AMARINO, SIVE MARINO ABBATE, ET ELIDIO, CLAROMONTE ARVERNORUM IN GALLIA

Sadržaj (7)
  1. Životopis iz utrechtskoga rukopisa,
  2. Razna čudesa po njemu.
  3. Spletke opakih ljudi, ubojstvo.
  4. Drugi životopis
  5. Autorov proslov
  6. Biskupstvo; djela za vrijeme biskupstva.
  7. Mučeništvo, čudesa.

Već smo donijeli petoricu biskupa Auvergnea, upisanih u javni popis nebesnika: Stabila 1. siječnja, Bonita 13., Veneranda 18., Avita II. 21., Artemija 24. Kao šesti 25. štuje se Prejekt, kojega neki nazivaju Projekt, a Francuzi S. Prie, S. Priet, S. Prix. O njemu Usuard piše: „U gradu Clermontu sv. Projekta biskupa i Amarina, Božjega muža, koji su stradali od velikaša spomenutoga grada.” Gotovo isto imaju Martyrologium Romanum, Bellini i drugi: Prejekta su spomenuli prošireni Beda, Adon, Raban, Notker, Maurolico, Felicije, Saussay i svi ostali pisci martirologija. Stari rukopisi samostana u Liessiesu i sv. Martina u Tournaiju, te najstariji rukopis samostana sv. Savina de Levitania u Pirenejima, koji Saussay citira u dodatku djelu Martyrologium, imaju ovu pohvalu: „Istoga dana u kraju Auvergnea rođendan za nebo sv. Prejekta, biskupa i mučenika, koji je na proročki način izabran od utrobe te je u pobjedi sačuvao grimiznu haljinu.” Rukopisni Martyrologium sv. Gudule u Bruxellesu: „U gradu Clermontu sv. Prejekta, biskupa i mučenika, koji je od velikaša i prvaka svoga grada, iz osvete za Hektora, patricija Marseillea, kojega je zbog nepravdi nanesenih Crkvi u Auvergneu bio pogubio franački kralj Hilderik, okrunjen mučeništvom. I Maurina, Božjega muža, koji je sa spomenutim biskupom Prejektom od velikaša rečenoga grada Clermonta ubijen za pravdu.”

2 Vara se Galezini, pišući ovako: „Također u Clermontu sv. Projekta, biskupa i mučenika, kojega su prvaci toga grada teško mučili za Kristovu vjeru te je napokon okrunjen mučeništvom. Istoga ovoga dana sv. Marina opata, koji je zajedno s njim ubijen zbog vjere te je u postojanoj i hrabroj borbi odnio palmu.” Kanizije također: „Također u gradu Clermontu, svetoga mučenika Prejekta biskupa i časnoga opata Marina; obojicu je za vjeru gradski prefekt okrunio mučeništvom za Konstantina Mlađega.” Nisu ubijeni zbog vjere, koja je tada u Galiji osobito cvjetala, nego zbog pravde. No Ferrari u djelu Catalogus SS. qui desiderantur in Martyrologio Romano, smatrajući možda da se Prejekt razlikuje od Projekta, čije je ime našao u martirologiju, ovoga dana piše ovako: „U Clermontu sv. Prejekta biskupa.”

3 Već je odavno sv. Prejekt bio u velikom štovanju, tako da se u veoma mnogim francuskim brevijarima, također u starim belgijskim, briselskom, kambrejskom, briškom i drugima, würzburškom u Njemačkoj i salisburyjskom u Engleskoj, ovoga dana u božanskom časoslovu slavi njegov spomen: kako bi se, naime, biskupima i ostalim posvećenim osobama postavio primjer koji trebaju nasljedovati u suzbijanju opakih pohlepa bezbožnika, kao i nastojanja poglavara koji posežu za dobrima i slobodom Crkve. Neke francuske Crkve, kako je vidljivo iz limoškoga brevijara, slave ga sutradan poludvostrukim obredom. No 24. siječnja štovan je drugdje. Zato je Baronije u Martyrologium Romanum toga dana dopisao ovo: „Također svetih mučenika Tirza i Projekta”; a napominje ovo: „O njima se opširnije govori u toledskom brevijaru sv. Izidora, gdje se nalazi i sveti himan u kojem se opisuju Tirzova slavna djela. Taj himan, koji je sastavio toledski biskup Cizilan, navodi Franjo Bivarius u komentaru uz Dextri Chronicon pod 286. godinom, a sadrži pohvale i borbe sv. Tirza mučenika, o kojemu ćemo pisati 28. siječnja: kao što je Baronije u nekom rukopisu našao njegovo ime upisano toga dana, tako i Projektovo: ali ne slijedi odmah da su oni drukčiji od arvernskoga Projekta ili svakako kasalskoga, i od onoga preslavnoga Tirza za kojega Toledanci tvrde da je njihov: osobito jer nitko drugi ne navodi Projekta toga dana.”

4 Nekoć je u Clermontu u čast sv. Prejekta bila podignuta crkva: tako 1. knjiga djela De SS. eccl. monast. Clarom; § 24, navodi: „U crkvi sv. Prejekta, oltar sv. Prejekta, oltar sv. Bonita, oltar sv. Pardulfa”; bilježi Ivan Savaron: „Srušena crkva, od koje nema ni traga ni glasa, ipak uspomena nije posve propala: jer vrt Rabanesse svake godine plaća porez matičnoj Crkvi zbog crkve sv. Prejekta, koja se nekoć isticala unutar njegovih ograda”; i 2. knjiga, § 11: „U crkvi sv. Prejekta, oltar sv. Prejekta, oltar sv. Martina, oltar sv. Tekle.” Drugi oltari njemu posvećeni ondje su u crkvi sv. Vincencija, knj. 1, § 19 i § 26; u samostanu Cantoenno, te knj. 2, § 2; u samostanu Chamalières. Postoji u našoj Belgiji u samom predgrađu grada Béthunea priorat sv. Prejekta. Baldrik, biskup Tournaija, u djelu Chronicon, knj. 2, pogl. 3, spominje samostan sv. Prejekta mučenika. Colvenerius u bilješkama uz to poglavlje piše ovako: „Nekoć je postojao znameniti priorat sv. Prejekta u predgrađu grada Saint-Quentina, srušen 1337. godine tijekom opsade istoga grada, a danas monasi borave unutar samoga grada.” Možda se podrazumijeva ovo mjesto.

5 Većina martirologija sv. Prejektu dodaje kao druga sv. Amarina opata, koji je kod drugih Marin, kod nekih Maurin, kod Bellina Martin, u rukopisnom Florariju Marijan, u nekim rukopisima Amarijan, a kod Vincenta iz Beauvaisa i Wiona Amerin. Acta dodaju i Elidija, kao i neki rukopisi i Felicije koji ga zove Klidije, te Saussay koji ga zove Eladije, najpobožniji monah. Acta ga ne čine monahom, nego jednim od pratilaca ili drugova biskupa. O njemu Ferrari 15. siječnja piše: „U Clermontu u Galiji sv. Elidija mučenika”; u bilješkama kaže da je bio crkveni službenik, ali pogrešno citira knjigu sv. Grgura iz Toursa De gloria Martyrum, koji je umro više od 70 godina prije sv. Elidija.

6 No ovoga dana XXV. piše da se u Poreču u Istri štuje sv. Akolit mučenik zajedno sa sv. Projektom, biskupom Clermonta (čiji je ovaj bio službenik, zajedno s njim podvrgnut mučeništvu), zbog njihovih relikvija ondje pohranjenih. Isti autor 18. studenoga navodi: „U Poreču u Istri Našašće tijela sv. Projekta i Akolita mučenika”; u bilješkama prenosi da su njihova tijela onamo donesena iz Auvergnea, ali se ne zna kada i kako: a da se onaj prijenos koji je zabilježen toga dana dogodio oko 1361. godine. Vjerojatno je da se umjesto Elidije naziva Akolitom službenik sv. Prejekta i drug u mučeništvu, jer je po crkvenom redu bio akolit. Uostalom, drugi prijenos moći sv. Prejekta navodi 12. srpnja Saussay u dodatku djelu Martyrologium, ali ne navodi kada je i čijom brigom obavljen. Dvostruki životopis:

7 Dobili smo dvostruki životopis sv. Prejekta; prvi iz staroga kodeksa samostana sv. Pavla u Utrechtu, čiji autor otkriva svoje doba kada pod br. 3, govoreći o čudu koje se dogodilo pri iskopavanju relikvija nekoga svetog mučenika, izjavljuje da ga je čuo od onoga koji je bio nazočan. I jasnije pri kraju: „koje viđenje” (triju zvijezda koje su sjale iznad kuće u kojoj su sveci bili ubijeni) „spomenuti muževi sve do danas potvrđuju da su vidjeli”. Jedan dio toga životopisa navodi Andrija du Chesne u sv. 1 djela Scriptores Francici. Drugi smo prepisali iz triju starih kodeksa, jednoga našega Jakova Sirmonda, drugoga samostana sv. Maksimina u Trieru, a trećega samostana sv. Marije de Ripatorio, iz kojega smo dodali prolog, koji su drugi izostavili. Ovaj potonji životopis bio je izdao Surije, ali uglađen svojim stilom i okrnjen. I taj je autor bio suvremenik sveca i (kako svjedoči Ivan Bazilije Sanctorius, koji izjavljuje da je taj životopis dobio iz starih kodeksa pisanih na pergameni) njegov drug i očevidac svega. Svoje doba zasigurno sam pokazuje u Prologu, pišući o Joni, učeniku sv. Atale, opata u Bobbiju, učenika sv. Kolumbana: „I Jona”, kaže, „u vrijeme našega sjećanja rječit muž itd.” Iz ovoga potonjega životopisa opisuje djela i ubojstvo sv. Prejekta, ali nešto sažetije, Vincent iz Beauvaisa, knj. 23, pogl. 119; sv. Antonin, 2. dio, pogl. 6, naslov 13, § 23; Petar de Natalibus, knj. 3, pogl. 22. Ista djela sv. Prejekta pripovijedaju Haræus, Lippeloo, Rosweyde i drugi. O sv. Amarinu piše Tritemije, knj. 3 djela De viris illustribus Ordinis S. Benedicti, pogl. 134, koji ga naziva Marin i Maurin.

8 Koje su godine ubijeni sveti mučenici, nije jednako lako utvrditi, jer nije posve sigurno je li Klotar, sin Klodviga II., vladao 4 godine, kako se obično određuje, ili deset, kako se kaže u životopisu sv. Leodegara, ili sedam, kako kažu drugi. Nakon njega je Hilderik, koji je kod Austrazijaca već prije bio postavljen na mjesto strica Sigiberta, preuzeo i kraljevstvo Neustrije, svrgnuvši brata Teodorika: nakon što je on poslije tri godine ubijen, ponovno ga je naslijedio Teodorik. Čini se da je na početku njegove vladavine zaklan sv. Prejekt. Jer kad je proslavio Uskrs u Autunu, gdje je bio nazočan kralj Hilderik (u koje je vrijeme sv. Leodegar, biskup toga grada, pobjegao s dvora i bio prognan u Luxeuil), vratio se zatim kući: onamo je k njemu poslije došao sv. Amarin. U međuvremenu je i Hektor po Hilderikovoj zapovijedi, a potom i sam Hilderik od Bodilona bio ubijen. Sigebert iz Gemblouxa, a iz njega prije citirani Vincent iz Beauvaisa, pod 670. godinom piše ovako: „U ovo se vrijeme proslavio sv. Prejekt, građanin i biskup Clermonta, koji je također podnio mučeništvo od prvaka istoga grada, iz osvete za Hektora, patricija Marseillea, kojega je franački kralj Hilderik pogubio zbog nepravdi koje je nanio Crkvi u Auvergneu.” Sigebert ne tvrdi da je sv. Prejekt ubijen te iste godine. U životopisu sv. Bonita kaže se da je sv. Avit, Prejektov nasljednik, nešto više od petnaest godina upravljao Crkvom u Auvergneu, a zatim se pobrinuo da ona bude povjerena njegovu bratu Bonitu, u vrijeme kada je pod vladarom Teodorikom Pipin držao vrhovnu vlast u kraljevstvu i sva se uprava uređivala po njegovoj zapovijedi. Pipin je preuzeo upravu dvora u Austraziji oko 687. godine, a cijeloga franačkog carstva oko 691. godine, odakle se čini da slijedi kako sv. Avit nije mogao postati biskupom prije 672. godine.

9 Sigebert piše da se Prejekt proslavio za cara Konstantina Pogonata (kojega drugi zovu Mlađim, jer se i njegov otac Konstans nazivao Konstantinom). A Pogonat je preuzeo kormilo carstva 668. godine. Sigeberta slijedi Maurolico: „U gradu Clermontu sv. Projekta biskupa i Marina opata, koji su stradali pod velikašima spomenutoga grada, za cara Konstantina Mlađega.” Felicije piše da su ubijeni pod Hilderikom 668. godine: ali je sumnjivo je li Hilderik doživio 668. godinu. Rukopisni Florarij kaže da su stradali 672. godine.

10 Prema rečenome možeš ispraviti ponešto u opširnoj pohvali sv. Prejekta kod Saussaya. Jer među ostalim piše ovako: „Uzrok pak njegove nepravedne smrti bio je ovaj. Kako sveti muž nije mogao bez silne boli podnositi svetogrđa koja je Hektor, grof Marseillea, nanosio crkvama njegove biskupije i drugima, a on se opomenut nije opametio, nego je, dodajući zločin zločinu, iz dana u dan nanosio sve teže sramote i štete Bogu posvećenim mjestima i službenicima, Prejekt je, raspaljen pobožnom revnošću, iznio stvar pred kralja Hilperika, kojemu je bio veoma mio. Kad je provedena istraga, taj je najopakiji tiranin na svečanom sudu proglašen krivim za bezboštvo i dostojnim najstrože kazne. Doznavši dakle za stvar preko dvorskih prijatelja, on postavlja zasjedu najsvetijem biskupu dok se vraćao iz kraljeve pratnje: presrevši ga na kraju puta, zajedno s Amarinom, opatom najpobožnijega života iz Cloroanga, i Eladijem, najpobožnijim monahom, pogubi ih po svojim pratiocima bodežima i mačevima u selu zvanom Volvic itd.” Ali nije Prejekt pozvao Hektora na sud, nego je sam bio pozvan od njega. Niti je Hektor ubio Prejekta, nego su ga iz osvete za Hektora, kojega je ubio kralj, ubili Agricije i drugovi. Gotovo isto što i Saussay piše Savaron, koji čini se nije imao onu prvu povijest životopisa: premda i kasnija proturječi onomu što on sam piše.

Životopis iz utrechtskoga rukopisa,

SUVREMENOG ANONIMNOG AUTORA.

Biskupstvo sv. Prejekta; njegova djela u njemu.

Za blažene uspomene kralja Hilderika, koji je držao vrhovnu vlasta Germanije, dok je Crkva u Auvergneu bila gotovo lišena svećeničkoga poglavara,b Genezije, u to vrijeme ugledan muž, istaknut plemenitošću i bogat imetkom, obnašao jec upravu u spomenutom gradu. Taj je grad nekoć bio silno moćan po neizmjernom bogatstvu, a sada je slavan kao još bogatiji krvlju mučenika: zemlja je ljupka, osim što je češće pogađaju udari zapadnih vjetrova i munja. Ondje nedaleko protječe brzim tokom rijekad Loire, napola opasujući akvitansku pokrajinu, te nakon mnogih zavoja i dugih prostranstava zemalja široko ulazi u oceansko more. No vratimo se na naš predmet.

2 Dok se mišljenje o postizanju svećeništva u skupinama razmatralo, kako u takvim prilikama obično biva, te se jedan nastojao pretpostaviti drugome i među sobom se prepirali, dok je najveći dio najvećim naporom kraljevskim odredbama tražio da spomenuti Genezije bude uzdignut na biskupski vrhunac, on je, pogođen strahom da ne bi postupio protiv odredaba kanona, javno izjavljivao da će biti nedostojan svećeništva. No građani su izgovorili riječi za izbor Prejekta, koji je tih dana obnašao službu svećeničkoga reda u spomenutom gradu. Kad je njihova suglasnost doprla do ušiju puka, glas svih klerika i laika postaje jedan: da će Prejekt biti dostojan svećeništva. Čemu više riječi? Božjim se promislom redi za biskupa. Bio je, naime, najpobožniji i istaknut svakom blagošću, vedra lica, blaga govora, odan milostinji i postovima, snažan djevičanstvom, čista tijela, širokogrudan u ljubavi, jasan u poniznosti, preslavan znanjem i rječitošću, urešen ćudoređem, tako da si pod ljudskim likom mogao vidjeti kako provodi anđeoski život. Imao je, naime, u to vrijeme za druga svetoga redovništva najpronicljivijega muža očite svetosti,e Evodija, koji je mnoge narode Auvergnea i susjednih gradova, zapletene u uzde stare zmije, vratio u krilo svete Katoličke Crkve protuotrovom spasonosne pokore.

3 No budući da se već odavno odlikovao tim dobrima pod vodstvom Krista, bez kojega se ništa dobro ne čini, počeo je obilno pružati spasonosan savjet spomenutom grofu Geneziju da, budući da mu nedostaje potomstvo koje bi trebalo naslijediti po baštinskom pravu, sebi posvoji Crkvu koja ne bi imala ljage ni bore. Kad je napokon isti ugledni muž prihvatio taj savjet, počeo je svim naporom i nastojanjem graditi samostan posvećenih djevica u predgrađu spomenutoga grada, na mjestu kojemu je nadjenuto imef Chamalières, prema pravilu svetih muževa, to jest sv. Benedikta, sv.g Cezarija ih Kolumbana. U tom je samostanu za provođenje pravila vjere, pobožnosti i čuvanja mrtvljenja postavio za poglavara spomenutoga Evodija, kojega smo gore spomenuli; i za njihove potrebe onamo je prenio svoja zakonito stečena imanja. Sveti je pak biskup neku ženu rođenu od uglednih roditelja, koju je od mladosti ljubio u kršćanskoj snazi, imenom Gundilana, ondje postavio za majku.

4 Videći stoga muž pun Boga da Kristova obitelj obilno raste, zapovjedio je da se sagradi drugi samostan u predgrađu spomenutoga grada, na poljicu nekoć žene Cezarije, i posvetio ga za Bogu posvećene djevojke. Prije toga vremena, naime, u tim se krajevima jedva nalazio samostan djevojaka. Također se na vlastitom posjedu, slijedeći običaj i istočnjaka, pobrinuo sagraditi gostinjac na mjestu koje se naziva Colombier. Odredio je liječnike ili marljive muževe da vode tu brigu: ali tako da se ondje uvijek liječi dvadeset bolesnika i da primaju opskrbu. A nakon što bi ozdravili, ustupali bi mjesto drugima za liječenje.

5 No budući da opširnost pripovijedanja obično rađa i radoznalost i nejasnoću, kako kaže Orozije, mi ćemo raspravljati u malo riječi: jer ishod događaja potiče da se ne izloži samo životopis nego da se izatka i muka. Smatra se istinitim mišljenjem da je u istom gradu pod poganskim vladarima pala sveta legija svetaca koji su ondje prolili vlastitu krv za ime Kristovo. Da su prvaci ove legije bili k Kasije i Viktorin, a također i l Anatolijan, potvrđuje starina. Ondje je također bio zavjetovao sagraditi samostan, ali spriječen ljudskim zaprekama ostavio je započeto djelo nedovršeno. Ipak je u duhu bio odlučio da one koje pronađe od drugova spomenutih svetaca treba prenijeti na časna mjesta. No kad je po opatima ili klericima ustanovio bdjenja po mjestima svetaca kako bi brzo, naime po njihovim relikvijama, otkrio istinu stvari; kad je sam uzeo željezo i zapovjedio da se otvore polja u kojima su bila pokopana sveta tijela, po Božjoj volji neki je siromah, koji je gotovo tri petoljeća bio uzet, ondje zadobio zdravlje. A da se komu ne bi činilo nevjerojatnim da se to dogodilo krepošću sv. Prejekta, istina je toliko očita da je onaj koji je to vidio sam riječima posvjedočio: „Niti nezasluženo Gospodin se udostojava na zemlji tako nagraditi svoje svece, koji su radi njega raspeli svoje volje.” A tijela svetaca čudesno je prenio nasljednik spomenutoga biskupa, m papa Avit.

a Naime, Cisalpinska i dio Transrajnske Germanije ubrajali su se pod kraljevstvo Austrazije.
b Štuje se ovaj sv. Genezije 3. lipnja. Više svetaca toga imena naveli smo 15. siječnja uz pogl. 4 Životopisa sv. Bonita, pod slovom b.
c Savaron ubraja sv. Genezija kao petnaestoga grofa Auvergnea.
d Još bliže gradu Clermontu, koji se sada zove Clermont-Ferrand, i na jedva tisuću koraka, teče glasovita rijeka Elaver, koju Francuzi zovu Allier, a zatim se ulijeva u Loire.
e Ime ovoga Evodija ne nalazi se u djelu Martyrologium Gallicanum. Nije li možda riječ o onome koji se naziva Evonije ili Ivonije? Za njega Savaron uz 2. knjigu djela De SS. Clarom; § 15, piše da se u utvrdi zvanoj S. Igon, nedaleko od Issoirea u Auvergneu, štuje i prikazuje s biskupskim oznakama: premda to on sam s pravom kori kao neumjesno i nepobožno, jer njegova povijest ne postoji. Neka se pročitaju Acta sv. Juvona. Nadalje, prenosi da je Evodije bio opat u Magnilocumu.
f Mjesto susjedno Clermontu, pučki Chamalières.
g Pravilo koje je sv. Cezarije napisao redovnicama donijeli smo 12. siječnja, premda možda ne posve cjelovito i ispravljeno, ali svakako savršenije negoli je bilo ono koje je izdao Prosper Stellartius, iako je on dodao nimalo neuke bilješke.
h O pravilu sv. Kolumbana, koje su nekoć obdržavali mnogi francuski samostani, govorit ćemo uz njegov životopis 21. studenoga.

Tako se kaže u djelu Vita S. Eugeniæ 25. prosinca: „Na tom je mjestu preblažena Klaudija gradila gostinjac i odredila imanja koja će služiti za primanje putnika”; i to u Egiptu, kako je očito iz prethodnoga; tako gore sv. Ivana Milostivoga 23. siječnja hvali Leoncije kako iz temelja gradi gostinjce, staračke domove i samostane. A u Nitriji, po svjedočanstvu Paladija u djelu Historia Lausiaca, pogl. 7, blizu crkve bio je smješten gostinjac u kojemu su pridošloga gosta primali cijelo vrijeme, pa čak i ako bi želio ostati dvije ili tri godine. k Ovi se štuju 15. svibnja. O njima govori sv. Grgur iz Toursa, knj. 1 djela Historia Francorum, pogl. 33.

1 Antholianus se posvuda naziva kod Savarona i drugih: štuje se 6. veljače. m O sv. Avitu II. pisali smo 21. siječnja i drugdje smo više puta napomenuli da se nekoć naslov pape običavao davati i drugim biskupima.

Razna čudesa po njemu.

Dok se dakle odlikovao ovim i drugim čudesima, čuvši toa Hrodobert, biskup grada Toursa, poslao je k njemu svoga đakona sb blagoslovljenim kruhovima radi posjeta. Kad ga je primio vedra duha, posjeo ga je sa sobom za gozbu. Čim je isti đakon uzeo pehar, spopadne ga njegova uobičajena muka, te ga napokon izmuči padavica. Kad je časni biskup ugledao izbezumljena i bijesna čovjeka kako škrguće zubima, počeo ga je blagim nastojanjem tješiti, zaklinjući ga božanskom pomoću da neprijateljska strana više ne prisvaja tijelo posvećeno Kristu. Ubrzo na čudesan način ozdravi i nikada poslije nije bio mučen takvom mukom.

7 U drugo pak vrijeme, kad je na najsvetiji Gospodnji dan Uskrsnuća imao gozbu, jedan od slugu, kojemu je bio običaj donositi njegovu hranu, potajno je ukrao srebrenu posudicu koju je trebao čuvati, te ju je nastojao sakriti zakopavši je u zemlju. Kad su drugi sluge među sobom počeli istraživati što se dogodilo sa srebrom, zločin krađe dopro je do biskupovih ušiju. Zapovjedio je stoga da svi koji su obavljali tu službu stanu pred njegove oči, te ih je počeo očinskim govorom opominjati da krivnja po ispovijedi dobro otkrije ono što je bilo zlo odneseno. Ako pak ne bi tako učinili, rekao je da će u tamnoj noći zazvati Gospodnju pomoć kako bi otkrio počinjeni zločin, sačuvao nevinima one koji nisu sudjelovali u nedopušteno prisvojenoj krivnji, a krivca svojom pobožnošću iznio na vidjelo. Obavivši dakle noćna bdjenja, kad se muž pun Boga prepustio snu, vidio je u snu muža koji je blistao u bijeloj haljini, kao anđela mira, koji mu je pokazao spomenutu posudicu gdje je bila skrivena i prekrivena zemljom. Probudivši se iz sna, bl. Prejekt zapovijeda da se pozovu svi službenici koji su obavljali tu službu. Kad je redom sa svima porazgovarao o tome što su doznali o toj krađi, svi jednodušno niječući izjaviše da o tome ništa ne znaju. Tada Božji muž, kimnuvši rukom i pokazavši prstom, označi ime kradljivca, dodajući još: „Idite na to i to mjesto i naći ćete skrivenu ukradenu stvar.” Kad su sluge došli na označeno mjesto, donijeli su spomenutom biskupu posudicu koju su dan prije bili izgubili. Kradljivca je pak pred svima prekorio i, potaknuvši ga na vršenje pokore, koliko je do njega stajalo, udijelio mu je oproštenje.

8 U isto se vrijeme dogodilo da je Božji muž pošao na dvor kralja Hilderika zbog prilika u Crkvi. Krenuvši na put, dok je već prolazio prostranom pustinjom zvanomc Vogezi, nakon naporne staze preko planinskih vrhunaca i dolina, jedva je napokon stigao do mjesta koje barbari na domaćem jeziku nazivajud Doroangus, gdje je nedaleko ćeliju blažene uspomene i časni muž Amarin, uz dopuštenje i suglasnost velikašae Warmecharija, s najvećim trudom bio sagradio. U isto je vrijeme ondje u siromaštvu držao Božje početnike, tako da su jedva na mjeru uzimali suhi dvopekf uz napitak vode, ali su u oskudici siromaštva služili Kristu Gospodinu, prema onoj zapovijedi Evanđelja koja kaže: „Blago siromasima duhom, jer je njihovo kraljevstvo nebesko.” Ali ne valja prešutjeti kakvo je čudo ondje Gospodin pokazao po svome časnome biskupu Prejektu. Napokon, spomenutoga je Amarina već odavno bila zahvatila groznica, toliko da nije mogao ni koraka učiniti niti uzeti ikakvu hranu, osim samo vode. Kad je to po dojavi braće doprlo do ušiju blaženoga muža Prejekta, izlio je uobičajene molitve Gospodinu te, pošavši u ćeliju u kojoj je ležao časni bolesni opat, naoružan štitom vjere, ušavši u kolibu i uzevši zastavu križa, donio je zdravlje te je groznica napustila tijelo: uzevši ga za ruku, doveo ga je (čudesno za reći!) nepovrijeđena na okrepu u kuću. Čestitaju braća što je otac ponovno zadobio prijašnje zdravlje. Kakva li je ondje bila radost što se Gospodin po svome sluzi Prejektu udostojao učiniti takvo čudo da je u pustinjskoj pustoši bolesnik iznenada zadobio zdravlje!

9 No nakon svetih i spasonosnih riječi, kad se prepustio snu te probdjevši noćne straže i bdjenja sve do svitanja dana Božji muž dovršio molitvu, kad se već u zoru dana najmilije rumeno sunce vratilo zemlji, s blagoslovom braće krenuo je na put koji je bio započeo i u miru stigao k vladaru.

Njemu je Gospodin dao toliku milost kodg upravitelja dvora da je s najvećom čašću postigao ono što je riječima iznio. Radujući se kralj i njegovi dvorjani, velikaši i prvaci, te Božji svećenici srdačno su ga primili. A kad je povlastica Crkve bila potvrđena vladarevom vlašću, uz Kristovu se naklonost vratio svojima.

a Čita se da je Hrodobert potpisao povlasticu slobode samostanu u Corbieju koju je podijelio Bertefrid, biskup Amiensa, sedme godine vladavine Klotara, 664. Kristove godine, kako izlaže naš Sirmond. Spominje se i u povlastici koju je papa Adeodat podijelio samostanu sv. Martina u Toursu 670. godine.
b Što su eulogiae, rekli smo 6. siječnja uz životopis sv. Melanija, pogl. 4, pod slovom g.
c Ružno se vara Wion. „Bio je”, kaže, „sv. Marin opat u Claroangu na imanju Moragus u Auvergneu.” Daleko je od Auvergnea gorje Vogezi, koje leži između Njemačke i Galije i obuhvaća dio Lotaringije; o njemu smo pisali 8. siječnja uz životopis sv. Erharda i 18. uz životopis sv. Deikola.
d U drugom se životopisu naziva Daraongus, a kod Saussaya Cloroangus.
e Smatramo da valja čitati Warnacharii. Bila su dva upravitelja dvora Varnahara: prvi, upravitelj dvora Teodorika, sina Hildebertova, umro je četvrte godine njegove vladavine, a sav je svoj imetak, kako svjedoči Fredegar, razdijelio za hranu siromasima; drugi, možda njegov sin, nakon Teodorikove smrti, poslan od Brunhilde u Njemačku s njegovim starijim, ali izvanbračnim sinom Sigibertom, kad je osjetio da mu ona sprema zasjedu, postigao je da se cijelo kraljevstvo Austrazije vrati Klotaru, sinu Hilperikovu: sam je u kraljevstvu Burgundije postavljen za upravitelja dvora, primivši prisegu od Klotara da nikada za svoga života neće biti svrgnut, kako piše isti Fredegar; on je umro 45. godine Klotarova kraljevanja, 626. Kristove godine, i čini se da je on sv. Amarinu ustupio mjesto za gradnju samostana u Vogezima.
f O dvopeku (paximatium) pogledaj Onomasticon Rosweydija i ono što smo mi drugdje rekli.
g Ovdje je to bio Vulfoald, kako se kaže niže, u životopisu sv. Leodegara i drugdje.

Spletke opakih ljudi, ubojstvo.

Bila je u to vrijeme na spomenutom području Auvergnea neka žena posvećena Bogu, imenom Klaudija,b koja je marljivo dolazila radi propovijedanja te je dijelom svoja imanja darovala spomenutom biskupu ili siromasima kojima je on upravljao. No nakon ne dugoga vremena ispunila je dug naravi: nju je bl. Prejektc s najvećom čašću pokopao. Kad se to tako zbilo, bio je nekid zloglasni muž, imenom Hektor, koji je u Marseilleu bio stekao čast patricijata, a kćer spomenute Klaudije, otetu zločinom, pridružio sebi te se potom odao bijedie suložnica; on je došao k vladaru Hilderiku, koji je u to vrijeme upravljao obama kraljevstvimaf koja je preuzeo, pridruživši sebi u zločinu drugoga, imenom Leodegara,g došavši kralju, što je poslije bilo poticaj sablazni u dovršenju njegova mučeništva. Optužuje biskupa da sebi prisvaja imanja spomenute žene Klaudije te kralju iznosi razloge: i ishodio je kod vladara da pošalje poslanike sa svoje strane koji će ga preko jamacah pozvati i učiniti da se pojavi na kraljevu dvoru.

11 Kad je on, upućen u tu parnicu, došao dati odgovor, bio je pritisnut velikom žalošću jer je već bio pred vratima dan svetoga Uskrsa, a u vlastitom mu gradu nije bilo dopušteno svečano slaviti samu najsvetiju uskrsnu noć. Ali (kako kaže istinita poslovica: „Neporočnost svećenika ne boji se i kraljeve zapovijedi”) naoružan vjerom i odjeven u kacigu spasenja, prema vrsnom propovjedniku Pavlu, žuri u palaču. No, kako je običaj, na kraljevu je dvoru ušao na mjesto gdje se raspravljaju parnice, kako bi sa spomenutim Hektorom raspravio o navedenom poslu. On je počeo odbijati i davati istinit razlog, prema odredbama kanona ili zakonu koji se naziva rimskim, da budući da je bio veliki dan subote, u koji se obično slave bdjenja svetoga Uskrsa, nikako ne može odgovarati u toj parnici. Ali kako je običaj parničara, k svi su ga počeli siliti da u takvoj parnici ne odgađa dati odgovor. Kad je Božji muž spoznao da je sa svih strana stiješnjen, pritisnut nuždom AUTORA pritisnut nuždom ovako je odgovorio: da je parnice Crkve povjerio vlasti kraljice l Himnehilde. Kad su čuli tu izjavu, stvar je ostala nedovršena. Blaženi je dakle Prejekt napokon izložio muku svoga puta i kako je bio doveden preko jamaca. Kralj pak i kraljica, pogođeni strahom, pred svima mole oproštenje od spomenutoga biskupa te su zbog njegove muke ispunjeni žalošću. U Hektorovoj je pak zaštiti u to vrijeme bio biskup Leodegar. A kad je sunce već obasjalo južni kraj i spuštalo se prema zapadu, te se već vidjelo da je blizu sat, kako je običaj, kada je dopušteno slaviti svečano uskrsno bdjenje, s kraljevim dopuštenjem ili dopuštenjem starijih po dobi, biskupi ili svećenici koji su se u gradu m Eduanaca bili okupili zbog kraljevske vlasti poniznim glasom usrdno mole, štoviše preklinju blaženoga muža Prejekta da u istoj svetoj noćnoj straži on sam prinese žrtvu Bogu za stanje kralja ili mir Crkve.

m

12 Kad je pak Hektor doznao za to o tolikom poštovanju, a osobito zato što je uzalud potrošio povjerenje Vulfoalda, n upravitelja dvora, u gluho doba noći zajedno sa sv. Leodegarom obojica teško kažnjeni udare u bijeg. Njemu se obratno može primijeniti ona izreka koja se u djelima sv. Silvestra opisuje o o Perpeni Tarkviniju, gdje se umeće da je u isti sat u koji je namjeravao izvesti bl. Silvestra pred svoje sudište bio izbačen iz svoje kuće i na nosilima nošen u grob. No kad je zora dala početak danu i sunčev sjaj već obasjao zemlju, doznavši kralj preko velikaša da je Hektor okrenuo leđa, sve su se više počeli truditi oko časti biskupa. p Hektor je pak uhvaćen i po kraljevskim odredbama pogubljen. Leodegar je pak, potaknut pokorom, bio prognan u Luxeuil, a poslije odande odveden te unutar vlastitoga grada, kod nekoga perfidnog i najopakijeg muža q Ugimera, koji je poslije zaposjeo grad Troyes, iskopanih očiju, a nedugo zatim od Ebroina, grofa palače, inače hrabra muža, ali u ubijanju svećenika previše okrutna, veoma bezbožno pogubljen, zadobio je palmu mučeništva i sada blista svetim krepostima.

13 Stoga je sv. Prejekt po kraljevskim odredbama ili darežljivosti kralja, kako mu se svidjelo, donio presudu o imanjima koja je spomenuti Hektor tražio, kako bi ih Crkva posjedovala vječnim pravom. Oprostivši se od kralja i velikaša, veličanstveno počašćen vratio se svojima. Čuvši spomenuti opat Amarin da se oko Božjega muža sve sretno odvijalo, slijedio ga je u grad Clermont, vjerujući da će spomenuti biskup svojom potporom pružiti zaštitu tamošnjoj oskudici i naporu uzdržavanja braće, koji su u pustinji podnosili za Krista. Ugledavši ga, izvrsni ga je muž primio kao božanski dar i danju i noću imao ga uza se kao druga nebeskoga dara, što je poslije potvrdio ishod događaja.

posjećuje ga sv. Amarin. 14 No dok su već živjeli u tim dobrima pod vodstvom Krista, neprijatelj ljudskoga roda, ne mogavši to podnijeti, dok zavidi ljubavi jednoga i prijemu drugoga, o kojemu je pisano: „čijih tisuću vještina ima za nanošenje zla”, pristupivši nekom najopakijem sinu Belijalovu, preko nekoga Agricija žuri k poduzetnim muževima naroda Auvergnea, kako bi vještinom kojom bi mogao potaknuo njihove duše na ubojstvo Božjega muža. U to je vrijeme Agricije, primivši savjet opakih, bez odgode nakon toga kao neobuzdana zvijer, sasvim zapleten u uzde stare zmije, došao k Božjemu mužu na imanje Volvic okružen gomilom pratilaca; i na otprilike jednu milju od spomenutoga imanja, vičući kao grabežljivi vukovi prema ovčjim torovima, uz zvuk trube izišli su iz šume. Blaženi su se pak Prejekt i Amarin, čim su čuli zvuk truba, obojica predali molitvi, iščekujući da od Gospodina prime neuvelu krunu. A sva pratnja koja je bila u društvu spomenutoga biskupa, čuvši jeku truba, pogođena strahom, odbacivši haljine i lišena oružja, pobježe kroz trnovito grmlje i šumarke gustoga trnja. Kad su već pristupili vratima kuće nepravednoga muža i htjeli ući, tada se, kako se prenosi, jedan od službenika Božjega muža i vratar kuće, imenom Godolen, predao u borbu za Božjega muža, više želeći podložiti vrat maču negoli na ovome svijetu proglasiti primirje nad smrću Božjega muža.

osim jednoga,

15 No čim je dvadeset naoružanih pratilaca opakih drugova ušlo u kuću, tada je, kako se prenosi, rekao časni Amarin Božjemu mužu Prejektu: „Gospodine moj”, reče, „ako bude suglasnosti tvoje odluke, uklonimo se pred ovim glasovima urlajućih i bezbožnih ljudi: možda će se neizmjerna Božja dobrota udostojati izbaviti nas iz zasjeda opakih.” Na to Božji muž Prejekt odgovori: „Šuti, brate, šuti, jer ako sada sebi uskratiš ovu krunu, poslije je nikako nećeš naći.” Na tu je riječ Amarin umuknuo. Blaženi je pak Prejekt, izlijevajući dulje molitve Gospodinu, preporučivao sveti duh Gospodinu.

16 Kad je molitva završila, ušli su najopakiji ljudi i u kutu kuće najprije umjesto bl. Prejekta zaklali Božjega slugu Amarina. I dok je Božji muž ležao na svojoj postelji i suzama natapao svoje ležište, krvnici su se vraćali odakle su došli i ostavljali bl. Prejekta nepovrijeđena. Vidjevši Božji muž da mu se uskraćuje kruna, dragovoljno se ponudi progoniteljima i reče: „Evo onoga kojega tražite, izvršite što vam je zapovjeđeno.” I dok je to govorio, jedan od slugu, koji je bio drskiji u zločinu, imenom Radbert, rodom Sas, zgrabivši bodež, zario ga je bl. Prejektu u prsa. Božji pak muž, obliven valom svete krvi, ne mogavši podnijeti pogled na oštricu, stavi prste na svoje oči. I nakon toga krvnik zamahnu mačem u njegovu glavu i prosu mozak. Tako je ona sveta duša, oslobođena okova tijela, prešla Gospodinu.

obojica bivaju ubijena;

17 A Bodo i Placid, potkazivači koji su bili dali pristanak za samo mjesto mučeništva, stojeći nedaleko, vidjeli su tri zvijezde kako s neba silaze iznad same kuće u kojoj su ubijeni Božji sveci ležali; od kojih je jedna davala veći sjaj. Spomenuti muževi sve do danas potvrđuju da su vidjeli to viđenje. Vjerujemo da to čudo pokazuje i njihovu slavu i poziva one na pokoru. Nikomu, naime, tko je postavljen u ovom životu, ako se želi obratiti, ne treba očajavati glede oproštenja. Napokon, kako se čita, vojnik Longin kopljem je probo Gospodinov bok te je potom obraćen zavrijedio zadobiti krunu mučeništva.

18 Pratioci pak koji su počinili ovaj zločin krvavim su rukama izvukli tijelo bl. Prejekta van pred oči progonitelja kako bi dokazali da je njihov zločin dovršen. A isti Radbert, koji je pogubne ruke pružio na Božjega svećenika, pogođen božanskom osvetom i izjeden od crva, nedostojan je život završio dostojnom smrću.

Ubojice kažnjeni.

a Dio sljedeće povijesti iz atrebatskoga rukopisa navodi Andrija du Chesne, sv. 1 djela Scriptores Francici.b Du Chesne: „k kojoj je marljivo itd.” c Isti: „uz najveću čast od vrhovnoga svećenika bila je pokopana”.d No u djelu Vita S. Leodegarii: „Neki plemeniti muž, imenom Hektor, koji je tada u vlasti držao patricijat Marseillea, i koji je, kao što je po plemenitosti roda potekao iz slavne loze, tako bio obdaren svjetovnom razboritošću iznad ostalih.” e Du Chesne: „odao se bijedi suložništva”.f Isti: „žezlom”.g Vita S. Leodegarii: „Ovaj je pak (Hektor) došao kralju Hilderiku zbog neke parnice, i nadao se da će zagovorom Božjega muža postići što je tražio: a svetac Božji (Leodegar) primio ga je radi gostoljubivosti u svoj grad, dok ga, kako je bio zamolio, svojim zagovorima ne preporuči kralju.” Kako lako varavi ljudi obmanu svete muževe, pa i razborite! h To jest, „pozovu”. Rukopis ima: „pošalju”. i Du Chesne: „navalu”. k Isti ima à î, a na rubu: „prijatelji”.

1 Isti: „Hymnichildæ”. Fredegar je u djelu Chronicon, pogl. 98, naziva Bilihildis; u drugom životopisu zove se Bilichilda. m Naime, sv. Leodegar, biskup Autuna, bio je zamolio Hilderika da o uskrsnoj svetkovini dođe u njegov grad, kako se kaže u njegovu životopisu. n Du Chesne prema pokvarenom kodeksu: „Senivore Domus”. o Utrechtski rukopis: „kazna Tarkvinija”. Ova se povijest opširnije pripovijeda u djelu Acta S. Silvestri 31. prosinca. p Ovo o hvatanju i ubojstvu Hektora nedostaje kod du Chesnea. Uostalom, u djelu Vita S. Leodegarii navodi se drugi razlog njegova povlačenja u samostan u Luxeuilu. q Du Chesne: „Grinnonem”; čini se da je to onaj kojega Camusat u katalogu biskupa Troyesa naziva Wammirus, a u djelu Vita S. Leodegarii Waymerus.

Drugi životopis

Suvremenoga anonimnog autora, iz triju starih rukopisa.

Autorov proslov

Stari i najučeniji muževi marljivo su nastojali da djela onih za koje su vidjeli da se ističu čudesima i svetim činima, uz Kristovu pomoć bez koje se ništa dobro ne čini, mudrim marom perom objelodane, kako bi buduće pokoljenje, spoznavajući iz zasluga prethodnika ono što valja nasljedovati ili predati spomenu, imalo čime se dičiti. Tako je Euzebije, biskup grada Cezareje, muž silne rječitosti i govorničke vještine, slijedeći primjere starijih, opisao nebrojene borbe mučenika. Njega je nasljedovao Rufin te je perom izložio povijest sve do a konzulata cara Teodozija. No da prijeđem na svete anakorete. Život sv. Martina napisao je i Sever, kao i Dijaloge o njegovu životu, no u njih kao sugovornike uvodi Postumijana i Gala: stoga ih i papa Gelazije naziva Opuscula Posthumiani et Galli. d. O sv. Grguru govorit ćemo 12. ožujka. e. Odavde možeš razabrati doba ovoga pisca. Jona je, kako rekosmo, bio suvremenik samoga sv. Prejekta. O njemu Sigebert u pogl. 61 knjige de illust. scriptorib. piše: Jona je napisao život opata Kolumbana te živote Atale i Eustazija, koji su bili Kolumbanovi učenici i nasljednici. Kolumbanov život donijet ćemo 21. studenoga, Atalin 10. ožujka, Eustazijev 29. ožujka. Čudno je što je Sigebert izostavio Bertulfov život, koji ćemo donijeti 19. kolovoza: jer da je to Jonino djelo, svjedoče i stil i stare knjige.

Odgoj i svećeništvo sv. Prejekta.

Višnja ljubav Kristova, po čijoj se volji zvijezde izmjenjuju danju jednako kao i noću, nije prestala svojoj svetoj Crkvi, po zaslugama svojih slugu, pokazivati porast kreposti. Stoga valja revno pripovijedati okupljenom puku primjere svetih, perom ih a sređivati i predavati stranicama, kako bi se duše potaknule na nagrade raja. Zato, premda se nakon Gospodinova uskrsnuća mnogostruko umnožilo mnoštvo mučenika, i u novije se vrijeme po biskupu Prejektu pokazuju mnogostruka znamenja Kristova. Sveti dakle Prejekt, potekao iz svijetle loze, rođen od roditelja Gondolena i Helidije, ponikao je na arvernskom području te je još prije rođenja bio označen otajstvom objave. Napokon, dok je još bio zatvoren u majčinoj utrobi, majci se pokazalo viđenje po objavi Duha Svetoga. Vidjela je naime kako joj iz boka izlazi čedo obojeno ružičastim krštenjem, dok ga je zapljuskivao val krvi. Kad je kršćanska majka to ispripovjedila nekom sluzi Božjemu, on je odmah spoznao da će dječak koji se ima roditi biti velik u svijetu i da će, po Gospodinovu daru, zadobiti palmu mučeništva.

3 U međuvremenu rodi se naočit dječak. Kako su prolazile godine djetinjstva i nastupalo doba dječaštva, predan je ub isiodorsku školu te je, uz Božju naklonost, više od svega mnoštva svojih vršnjaka napredovao u crkvenom odgoju. Budući da se isticao marljivošću u pjevanju i znanostima, njegovi su ga roditelji nastojali preporučitic arhiđakonu Geneziju, koji je poslije zadobio čast biskupske stolice u arvernskom gradu: kad je ovaj vidio da je dječak plemenite naravi brižljivo odgojen, najprije mu jed povjerio novac za uzdržavanje siromaha. Kako je poslije rasla dubina njegove učenostie, sve ga je češće pozivao da sudjeluje u njegovu vijeću.

4 Vidjevši to neki od klerika, raspaljeni žalcem zavisti, počeše mu postavljati zamkef propasti. Napokon potaknu pjevača Martina da potraži priliku kako bi naudio Prejektu. Naređuje se dječaku da otpjeva napjev koji je jedva u jednom trenutku čuo kako se pjeva: no nedužni dječak, shvativši da mu je pripravljena zamka, upravi duh prema Kristu, zazove svetogag mučenika Julijana i zatraži božansku pomoć. Odmah dakle, poučen Duhom Svetim, tako je napamet otpjevao pjesmu da su svi jasno spoznali kako je tu majstorsku melodiju u dječaka ulila božanska dobrota. I na taj je način zavist, pretvorena u divljenje, prestala. To su djela Onoga koji je dječaka pastira, dok je brao divlje smokve, učinio prorokom.

5 Budući da se isticao dobrim vladanjem, spomenuti ga je biskup postavio na čelo isiodorskeh župe i. Počeo je stoga blistati čistoćom, cvjetati ljubavlju, ustrajati u postovima, posvećivati se molitvama, pomno istraživati sveske Pisama te u dane korizme izbjegavati skupove svjetovnjaka, družiti se samo s domaćima u vjeri i u k skromnosti poniznosti te se posvećivati darežljivosti milostinje.

6 Jednoga dakle dana, kad je k njemu došlo mnoštvo siromaha i zatražilo milostinju, Božji je čovjek preko poslužitelja doznao da nema više od dva novčića: zapovjedi da mu donesu kesu, tihom molitvom zazove Isusa, i odmah pritječe božanska sila: u kesi je zlato naraslo te se ondje poslije našlo toliko l brojnoga novca koliko je pred vratima stajalo mnoštvo siromaha. I nije čudo ako je onaj slavni Umjetnik, koji sunce razastire zrakom, na zaziv svoga slugice m izlio zlato u kesu.

SUVREMENI ANONIMNI PISAC, IZ RUKOPISA7 Jednoga naime dana, dok je blagovao s gostima koji su postili te bio zabrinut što nikako nema riba, slučajno je ponestalo vode za posluživanje: dječak je s vedricom pošao na izvor, i dok je grabio vodu, neočekivano je u posudu ušla riba. Vrativši se, dvorski je dječak donio ribu s vodom, koja je mogla obilno dostajati Prejektu i gostima. Lako je to učinio Onaj koji je četrdeset godina u pustinji hranio izraelsko mnoštvo.

8 Bijaše prispjela sveta svetkovina Uskrsa: Prejekt pohita u Arverne k biskupu. Dok je jednoga dana sebi u blagovaonici na gornjem katu pripravio gozbu i dok su došli mnogi pozvani svjetovnjaci i plemići, među njima bijahu nazočna trojica postnika koji su odbijali jesti meso: no kako je zlim umovima uvijek težak život dobrih, kad su im se svjetovnjaci stali rugati i obasipati ih podsmijehom i pogrdama, čovjek ih Gospodnji opomenu da ne grde n ruganjem one koje su trebali poštovati. No kako se oni nipošto nisu popravljali, iznenada se pod blagovaonice srušio zajedno s rugačima, a za stolom je ostao sjediti jedino Prejekt s pokornicima. Tako su nepromišljena drskost i zaslužena sramota sa svojim začetnicima o potražile odlazak kući.uzdržljivost potvrđena čudom: Izl 10, 35.

9 U međuvremenu, dok se to događalo, čovjek Gospodnji Prejekt biva zaređen za p đakona. Počeo je pak isticati se pjevanjem, obilovati mudrošću, blistati medenom rječitošću i hoditi urešen svakom razboritošću, a kako se svjetiljka Crkve nije mogla sakriti pod posudu, širila je zrake svjetlosti postavljena na slavni svijećnjak. Naime, muke mučenika Kasija, Viktorina, Anatolijana i q Astrebodija te ostalih svetih koji su u istom gradu prolili krv za Krista, pomno je obradio slavnim perom.rugači kažnjeni:

10 Nedugo nakon toga proteklo je nešto vremena, a već je r Feliks predsjedao spomenutoj stolici. Tada je s kandidinenski samostan predao na upravljanje Prejektu: dok je on ondje pazio na samostansku stegu i promicao kako dobitak duša tako i gradnju zdanja, želeći popraviti ogradni zid neke kuće koji se dizao četrdeset stopa u visinu, kad je sve bilo pripravljeno i graditelji stajali na skeli, iznenada se stari zid srušio iz temelja te jednoga od radnika svojom težinom tako zatrpao da se uopće nije vidio među kamenjem i prašinom. Tada čovjek Gospodnji, ispunjen tjeskobom, proli kišu suza pred Kristovim licem i zapovjedi da se ukloni gomila kamenja kako bi barem smrskano mrtvo tijelo predao ukopu. Kad je to učinjeno, nađoše čovjeka tako zdrava kao da ga nikakva nesreća rušenja nije zadesila: a da su Prejektova djela ugodna Svevišnjemu, svjedočila je sila pokazana na spašenom čovjeku.p napisani životi svetih: Mt 5, 45.a Rukopis sv. Maksimina: upravljati; rukopis Ripat.: otkrivati.b Rukopis Sirm.: Yciodrensi; Rip.: Iciodrensi; u drugima: Isidorensi; učeni Jobert čita Isidorensi i Isidorensi, što se pučki naziva Issoire. To je grad u Arvernima ugodna položaja, u kojem se nalazi benediktinski samostan sv. Austremonija.Netko zatrpan ruševinom zida spašen njegovim molitvama.c Štuje se sv. Genezije, arvernski biskup, 3. lipnja.d Rukopis Sirm.: predao. Saussay to pogrešno tumači: sv. Genezije mu je posuđivao novčiće kako bi po svojoj prirođenoj pobožnosti pružao siromasima sebi najmiliju utjehu.e Rukopis sv. Maksimina: smionošću; rukopis Sirm.: darovitošću.f U drugima: smrtnih.Netko zatrpan ruševinom zida spašen njegovim molitvama.g Štuje se u Brioudeu u Arvernima 28. kolovoza.Župa.h Diocesis obično označava biskupovo područje; ovdje župu, ili neko selo, ili kuriju kojom upravlja jedan pastir. Tako Sidonije Apolinar, knj. 9, pismo 16: Jer kad sam obišao župe i došao kući. Grgur iz Toursa, knj. 4, pogl. 13: Biskup Kautin bijaše odlučio poći pjevajući psalme u brivatsku župu.i Rukopis Sirm.: biskupstva.k Rukopis Rip.: poniznosti itd. posvećivati se.l U drugima: novaca. m U drugima: izlijeva. n U drugima: draženjem.o U drugima: vraćala se.

To jest, arhiđakon, tako Petar de Natalibus.q Rukopis Rip.: Astrebundii. Savaron piše Astrobodii i nagađa da je to Austremonije, o kojem ćemo govoriti 1. studenoga.r Savaron ga ovdje naziva svetim, ali ne navodi dan smrti.s U drugima: Candelinse. Savaron tumači kao Cantoennum. Wion iz toga zaključuje da je Prejekt bio monah i opat ovoga samostana.

Biskupstvo; djela za vrijeme biskupstva.

Kad je dakle umro Feliks, premda je najveći dio klera i puka želio imati Prejekta za biskupa, arhiđakon spomenutoga grada, imenom a Gairoald, potaknut pohlepom, prezrevši kler i posluživši se savjetom laika, mitom je prigrabio biskupstvo arvernskoga grada. No nakon što je proteklo četrdeset dana, zadesila ga je smrt.

12 Kad je dakle arvernski grad ostao bez utjehe biskupa, htio je na prijestolje biskupske stolice uzvisiti Genezija, slavna muža uzdignuta senatorskim dostojanstvom; ali taj moćni i mudri muž, ne težeći nepromišljeno za čašću, pred svima priznaje da je nedostojan te službe, štoviše, drži govor građanima neka od kralja zatraže Prejekta na pastirsku stolicu. Tada su dakle, uz jednodušnu naklonost puka, ili još više po vodstvu Duha Svetoga, nakon vijećanja izabrali Prejekta za biskupa, a i kraljev je ukaz odobrio molbe puka. Kad je uzdignut na stolicu i primio blagoslov te zablistao anđeoskim življenjem, pobožni je puk zahvaljivao Bogu što je Crkva, koja je prije bila lišena svojega biskupa njegovom smrću, primila takva svećenika. Bijaše naime Božji čovjek sveti Prejekt nadasve pobožan i istaknut svakom blagošću, vedra lica, sjajnih očiju, umiljatih riječi, izvrstan djevičanstvom, prelijepa tijela, čiste puti, pristala stasa, ispunjen svakom dobrotom.

13 Budući da se isticao svetim vladanjem, izabrao je sebi za druga nekog redovnika imenom Evodija: po njima je sveto propovijedanje pozvalo duše mnogih k nebeskim željama. U međuvremenu poče Gospodnji čovjek Prejekt nagovarati spomenutoga Genezija da, budući da nema svjetovnoga potomstva, posini Crkvu umjesto djece. Napokon dakle plemeniti muž, pristavši na njegove riječi, sagradi samostan u predgrađu spomenutoga grada i odredi da ondje pod pravilom svetoga reda žive djevice, a preostali golem imetak nakon svoje smrti namijeni svetim crkvama po raznim mjestima. Božji je čovjek sagradio i drugi samostan djevica na arvernskom području. Naime, prije toga vremena u istoj pokrajini nije bilo osnovano nijedno žensko samostansko bratstvo. Također je od vlastitih dobara uredio svratište za bolesnike, okupio vrsne liječnike te odredio da ondje uvijek bude dvadeset bolesnika na liječenju, a kad oni ozdrave, da na njihovo mjesto dođe drugih dvadeset radi liječenja.

14 Neka se doda stranicama jer se umnažaju otajstva. U ono vrijeme kada je protiv Kristovih štovateljab planuo žar drevnoga progonstva, krvoločni je krvnik pogubio čitavu legiju vjernih muževa zajedno sa ženama i djecom. Čovjek je dakle Gospodnji Prejektc poželio njihova tijela brižljivo prenijeti na određena mjesta, ali zbog nemira vremena koji su nastali i brza približavanja mučeništva nije mogao u potpunosti dovršiti započeto djelo, nego ga je djelomično ostavio svome nasljedniku da ga dovrši. Kad je dakle htio prenijeti tijelo jednoga sveca i po običaju obavio bdjenja, uzeo je motiku i počeo kopati zemlju, a odmah je pristupio neki siromah koji je petnaest godina bio hrom te po djelovanju svetih zadobio potpuno zdravlje. Stoga vjerujemo da u toj čudesnoj moći sveti Prejekt ima zajedništvo s mučenikom, kako bi on, budući da je i sam častio mučenike i uvijek želio postati njihovim dionikom, po Gospodinu s njima bio združen čudom kreposti. I ne bez razloga bio je po znamenju čuda pridružen onima s kojima se imao sjediniti po krvi.

13 Neka se umnoži na hvalu ono što je Krist učinio po mučeniku. Došao je sveti dan Uskrsad u godišnjem ophodu, i jedan od poslužitelja potajno je ukrao i sakrio srebrnu posudu koju je sam trebao čuvati: kad je to javljeno Božjemu čovjeku, a zločin i počinitelj bili skriveni, sljedeće se noći posvetio molitvi, te mu je božanska sila odmah označila i kradljivca i krađu. Kad je svanulo jutro i kad su ispitivani poslužitelji, a svaki se počeo opravdavati od počinjena nedjela, Božji se čovjek uputio na mjesto koje mu je Bog pokazao, našao srebro i s velikom blagošću milosrdno ukorio krivca da takvo što više ne čini. Tako je sveti čovjek, čuvajući u srcu krepost razboritosti i strpljivosti, razotkrivanjem iskorijenio porok, a poštedom krivca sačuvao milosrđe. To je objava Onoga koji je u duhu Elizeju pokazao prijevarnog učenika.

a Rukopis Sirm.: Gayroaldus; drugi: Garroaldus; Saussay: Carivaldus. Savaron piše da se on naziva svetim te da je onaj o kojemu govori u knj. 1 de SS. et eccl. Clarom. § 8: U crkvi sv. Gala, oltar sv. Marije, gdje počivaju sv. Gal, i sv. Urbik, i sv. Antolijan, i sv. Gerivald. Saussay piše da je na samrti ponizno molio oproštenje od Prejekta za počinjeni grijeh.
b Rukopis Sirm.: drevan; drugi: od davnine.
c Saussay: Povrh toga presveti je biskup bio odlučio svakome od mučenika koji su slavni u biskupiji podići vlastitu crkvu. To pisac ne kaže, i pretjerano je.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

25. siječnja Kalendar godine