Među dvorskim dostojanstvima bijahu šutljivci (Silentiarii), kako niži, koji su narodu nalagali šutnju i mir, tako i viši, koji bijahu senatori i predstojnici carevih tajni, ubrajani među presvijetle: o njima piše Ivan Meursius u djelu Glossarium, pod natuknicom Σιλεντιάρης i Σιλεντιάρους, te naš Jakov Gretser u 3. poglavlju 2. knjige djela Commentarii in Georgii Codini cap. 2. Imao je i Krist svoje šutljivce, utoliko slavnije od ovih koliko je veličanstvenije uzdržavati se od svakoga ljudskog društva i općenja da bi se neprestano razgovaralo s nebesnicima, negoli čuvati tajne smrtnih kraljeva. Njih su Grci nazvali Ήπυχαστάς, pustinjake strože šutnje i samoće udaljenije od suživota s ljudima. O njima Justinijan u Noveli 3 kaže: ei m̄̄ τινές αὐτῶν τῶν ἐν θεωρία τε καὶ τελειότητι διαζῶντες βίον ιδιάζον ἔχουεν οίχημάτιον, οὐς δ᾽ λαλεῖν ἀναχωρητάς τε καὶ ἡπυχαστάς ειώθασιν, ως τῆς κοινότητας ἐπι τὸ χρείττον ἐξηρημένους. „Osim ako neki od njih, koji provode život u motrenju i savršenosti, imaju zasebno prebivalište, a njih običavaju nazivati anahoretima i hezihastima (šutljivcima), kao one koji su se izdvojili iz zajednice radi nečega boljeg.”
2 Riječ Ήπυχαστὴν ili Ήπυχιαστὴν Rosweyde prevodi kao „miroljubiv” ili „tih”, a Rader kao „samotnjak”: bolje bi bilo reći „šutljivac”. Tako se, naime, posvuda šutljivcem naziva onaj veliki Ivan Ήπυχαστῆς, čiji se blagdan slavi 13. svibnja, koji je u lavri sv. Sabe, dobivši ćeliju za šutnju, ostao najprije tri godine, zatim četiri, a da ga baš nitko od ljudi nije vidio, osim onoga koji ga je posluživao; zatim je u pustinji Rube šutio devet godina, udaljen od svakoga ljudskog općenja; i ponovno je u lavri sv. Sabe navršio četrdeset sedam godina sjedeći u ćeliji u kojoj je šutio sve do onoga dana kada je monah Ćiril pisao o djelima njega još živoga.
3 Iz ovoga reda divnih ljudi bio je sv. Salaman, koji se naziva i Salamanus, kako je jasno iz grčkih Mineja, koji 23. siječnja imaju ovo: τῆ αὐτῆ ἡμέρα μνήμη τοῦ όσιου πατρὸς ἡμῶν σαλαμάνου τοῦ ἡσυχαστοῦ.
Εχή χαμερποὺς καὶ χαμαιζήλου βίου Υψήλε πράξει καὶ λόγω Σαλαμάνε.
„Istoga dana spomen svetoga oca našega Salamana Šutljivca.
Prianjaš uz neznatan i prizeman život,
Uzvišen djelom i riječju, Salamane.”
Zatim dodaje kratak životopis u kojem se naziva Σαλαμάνης, a sastavljen je iz Teodoretova djela Philotheus, odnosno iz 9. knjige djela De vitis PP; 19. poglavlje, koje ćemo ovdje donijeti. Isti ga Mineji navode 17. veljače sa sličnom pohvalom, odnosno sažetkom života, a oba dana i Maksim Kiterski, ali se toga dana na oba mjesta naziva Σαλμάνος, Salmanus.
4 Različit od ovoga jest monah Salamin u Palestini, o kojem piše Sozomen u 6. knjizi, 32. poglavlju, i Nicefor u 11. knjizi, 39. poglavlju, kako je primijetio i Rosweyde, dok je De la Barre smatrao da je riječ o istome.
Život iz teodoreta.
Smatrajući da bih nanio nepravdu kreposti kad potomstvu ne bih objavio život divnoga Salamana, nego ga zanemario prekrivena zaboravom, ukratko ću iznijeti pripovijest. Postoji jedno selo zapadno od rijeke Eufrata, smješteno na samoj obali, a zove se a Kapersana. On, rodom odatle, pošto je prigrlio tih život i u selu koje je nasuprot pronašao malu kućicu, zatvori se u nju, ne ostavivši ni vrata ni prozora. Jednom pak godišnje kopajući zemlju primao je hranu za cijelu godinu, ne govoreći nikada ni s jednim čovjekom. I to je ustrajao činiti ne kratko vrijeme, nego veoma dugo.
2 Nadalje pak biskup grada kojemu je pripadao taj zaselak, doznavši za muževu krepost, dođe želeći mu podijeliti dar svećeništva: prokopavši jedan dio kućice uđe, položi na nj ruku ib obavi molitvu; i mnogo mu je puta govorio te mu objavioc milost koja je na nj došla. Kako pak nije čuo nikakva glasa, otiđe, zapovjedivši da se prokop ponovno zazida.
3 Jednom pak opet oni koji bijahu iz onoga sela iz kojega je bio otišao, prešavši noću rijeku i prokopavši kućicu, uzeše ga, dok se nije ni opirao ni zapovijedao, i prenesoše u svoje selo: te sagradivši mu na istoku jednaku kućicu, odmah ga u nju zatvoriše. On je pak jednako provodio tih život ne govorećid ni s kim. Nakon nekoliko dana pak oni koji bijahu iz sela koje je nasuprot, ponovno noću navalivši i prokopavši kućicu, odvedoše ga k sebi, dok niti je proturječio, niti tražio da ostane, niti se pak spremnim i vedrim duhom udaljavao. Tako je samoga sebe učinio posve mrtvim svijetu i govoreći uistinu izgovarao onu apostolsku riječ: „S Kristom sam razapet: živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u Kristu, živim u vjeri Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene.” Takav je bio i ovaje. Ovo je, naime, dovoljno da pokaže cjelokupno uređenje njegova života.
a Mineji i Kiterski 17. veljače imaju Persana, kod Stjepana Persa ili Persena, grad uz Eufrat, nedaleko od Samosate, u pokrajini Komageni.
b Longus: blagoslovi ga.
c Mineji: objavi mu ponuđenu milost svećeništva.
d Rosweyde: govoreći s njim, treba čitati: ni s kim. Tako i Alberik: ondje ga zatvore kao nijema.
e U Minejima se 17. veljače dodaje da se na svečevu grobu događaju mnoga čudesa.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.