Ime Blezile, najplemenitije i najpobožnije udovice, uvršteno u popis nebesnika, donose Martyrologium Germanicum, Konstancije Felicije, Filip Ferrari u općem popisu svetaca i u popisu svetaca Italije, Silvano Razzi u 1. svesku djela De fæminis sanctitate illustribus. O njoj raspravlja Baronije u 4. svesku, pod godinom 382., br. 40, 42, 43, te Spondan u sažetku Baronija pod istom godinom, br. 8.
2 Sv. Jeronim spominje je na raznim mjestima. U Pismu 22. njezinoj sestri sv. Eustohiji, De Custodia virginitatis, kaže: „Tegobe braka i nesigurnosti ženidbe upoznala si na obiteljskom primjeru: kada je tvoja sestra Blezila, starija po dobi, ali manja po odluci, nakon udaje u sedmom mjesecu postala udovicom. O nesretne li ljudske sudbine koja ne poznaje budućnost! Izgubila je i vijenac djevičanstva i nasladu braka. I premda udovištvo drži drugi stupanj čistoće, ipak kakve li misliš da ona križeve podnosi iz trenutka u trenutak, gledajući svakodnevno na sestri ono što je sama izgubila: i dok se s većom mukom odriče već iskušane naslade, ima manju nagradu uzdržljivosti? Ipak, neka i ona bude spokojna, neka se raduje; stostruki i šezdeseterostruki plod potječu iz jednoga sjemena čistoće.”
3 Kako je sam Jeronim poticao sv. Blezilu u udovištvu na pobožnost i bogoštovlje, piše u Pismu 116. njezinoj majci sv. Pauli i Eustohiji, koje je predgovor knjizi Ecclesiasten: „Sjećam se”, kaže, „prije gotovo pet godina, dok sam još bio u Rimu i čitao sv. Blezili knjigu Ecclesiasten, da bih je potaknuo na prezir ovoga svijeta i da sve što vidi na svijetu smatra ništavnim, ona me zamolila da joj u obliku kratkoga tumača objasnim sva nejasna mjesta, kako bi bez mene mogla razumjeti ono što čita. Stoga, budući da nam je usred našega rada iznenadnom smrću oduzeta, i kako nismo bili dostojni, o Paula i Eustohijo, takve životne suputnice, tada pogođen tolikom ranom zanijemih; a sada, boraveći u Betlehemu, očito užem gradu, i njezinoj uspomeni i vama vraćam ono što dugujem.”
4 Isti u Pismu 26. sv. Pamahiju povodom smrti njegove supruge Pauline, koja je bila druga sestra sv. Blezile, ovako piše: „Na kraju pisma sjetio sam se vaše četveroprege (koju su činili Pamahije, Paula, Eustohija i Paulina) i da u njoj nedostaje peta, Blezila, koja je prva od vas otišla pred Gospodina.” Sv. Pamahije slavi se 30. kolovoza; sv. Eustohija 28. rujna, a sv. Paula 26. siječnja, gdje sv. Jeronim u njezinu djelu Vita, br. 3, navodi sv. Blezilu kao najstariju od petero djece, te kaže da je tješio Paulu zbog njezine smrti, naime u Pismu 23., koje je pod ovim danom izdao Surije. Pismo pak 23. napisao je sv. Marceli (čiji životopis donosimo 31. siječnja) o bolesti sv. Blezile. Mi smo iz oba pisma izvadili ono što na bilo koji način prikazuje Blezilin život, izostavivši ono što se na nju ne odnosi, budući da su ta pisma ionako u svačijim rukama.
5 Navedeno dakle Pismo 23. spominje Blezilinu bolest i povod za odbacivanje svih taština, te među ostalim ovako piše: „Našu smo Blezilu vidjeli kako gotovo trideset dana neprestano izgara u žaru groznice; da bi spoznala kako valja odbaciti naslade tijela, koje će ubrzo izrovati crvi. Došao je i k njoj Gospodin Isus, dotaknuo njezinu ruku, i gle, ustavši, poslužuje mu. Odavala je još nešto nemara i, svezana povojima bogatstva, ležala je u grobu svijeta; ali zadrhta Isus i, potresen u duhu, povika govoreći: Blezilo, iziđi van! Pozvana, ona ustade i, izišavši, blaguje s Gospodinom. Neka Židovi prijete i nadimaju se, neka nastoje ubiti uskrišenu: neka se samo apostoli diče. Zna ona da svoj život duguje onomu koji joj ga je vratio: zna da grli noge onoga čijega se suda maločas bojala. Tijelo je ležalo gotovo beživotno, a bliska je smrt potresala zadihane udove. Gdje je tada bila pomoć rodbine? Gdje riječi ispraznije od svakoga dima? Ništa vam ne duguje, o nezahvalna rodbino, ona koja je svijetu umrla, a Kristu oživjela. Tko je kršćanin, neka se raduje: tko se srdi, pokazuje da nije kršćanin.”
6 „Naša se udovica prije pomno kitila i po cijeli je dan pred zrcalom tražila što joj nedostaje; sada govori s pouzdanjem: A svi mi, koji otkrivenim licem odrazujemo slavu Gospodnju, preobražavamo se u istu sliku, iz slave u slavu, kao od Duha Gospodnjega. Tada su joj sluškinje uređivale kosu, a nedužno se tjeme stezalo kovrčavim povezima; sada zapuštena glava zna da joj je dovoljno samo to što je pokrivena. U ono vrijeme i mekoća perina činila joj se tvrdom, i jedva je mogla ležati na visoko naslaganim posteljama; sada žurno ustaje na molitvu i, zvonkim glasom pretičući ostale u Aleluji, prva počinje hvaliti svoga Gospodina. Koljena se prigibaju na golu zemlju, a čestim se suzama čisti lice prije umrljano bjelilom. Nakon molitve odjekuju psalmi; a klonuli vrat, klecava koljena i oči što se sklapaju na san, zbog silnoga žara duha jedva izmole da se smiju odmoriti. Tamna tunika manje se prlja kad leži na zemlji. Jeftinija obuća, a cijena pozlaćenih cipela dijeli se siromasima. Pojas nije ukrašen zlatom i draguljima, nego je vuneni, posve čist u svojoj jednostavnosti, i takav da može više stegnuti haljinu nego je razrezati.”
7 Pismo 25. tješi majku Paulu zbog Bleziline smrti i mnogo govori o njezinim krepostima, a započinje ovako: „Tko će dati glavi mojoj vode i očima mojim izvor suza? I oplakivat ću, ne kao što kaže Jeremija, pobijene naroda svoga; niti kao Isus, bijedu Jeruzalema; nego ću oplakivati svetost, milosrđe, nedužnost, čistoću; oplakivat ću što su sve kreposti zajedno nestale u smrti jedne jedine osobe. Ne zato što bi trebalo žaliti nju koja je otišla; nego zato što mi moramo silnije tugovati, jer smo prestali gledati takvu osobu. Tko bi se naime suhih očiju sjetio da je djevojka od dvadeset godina s tako gorućom vjerom podigla stijeg Križa, da je više žalila za izgubljenim djevičanstvom nego za smrću muža? Tko bi bez jecaja prošao mimo njezine ustrajnosti u molitvi, sjaja jezika, postojanosti pamćenja, oštrine uma? Da si je čuo kako govori grčki, pomislio bi da ne zna latinski. Kad bi joj jezik prešao na rimski izgovor, govor nije nimalo odavao išta tuđinsko. A ono čemu se i kod onoga Origena divi cijela Grčka, u malo, neću reći mjeseci, nego dana, tako je svladala poteškoće hebrejskoga jezika da se u učenju i pjevanju psalama natjecala s majkom.”
8 „Skromnost odjeće nije, kao što kod mnogih biva, odavala oholu dušu, nego, budući da se ponizila u nutrini uma, između odijevanja sluškinja djevica i gospodarice nije bilo nikakve razlike, osim što se po tome lakše raspoznavala što je hodala neurednije odjevena. Koraci su joj klecali od bolesti, a blijedo i drhtavo lice jedva je nosio tanak vrat: pa ipak je u rukama uvijek držala ili Proroka ili Evanđelje. Lice se puni suzama: jecaj guši glas; a potresena nutrina ne popušta sapeti jezik. Kad je žar groznice iscrpljivao sveto tjelešce, a krug rodbine okružio postelju polumrtve, na samom je kraju povjerila ove riječi: Molite Gospodina Isusa da mi oprosti, jer nisam mogla ispuniti ono što sam bila kadra učiniti. Budi spokojna, moja Blezilo: pouzdajemo se: potvrđuješ da je istinito ono što govorimo. Obraćenje nikada nije kasno. Taj je glas prvi put posvećen na razbojniku, Lk 23: Zaista ti kažem, danas ćeš biti sa mnom u raju.”
9 „Nakon što je pak, odbacivši breme tijela, duša sjajno pokopana: duša odletjela svome Stvoritelju i, dugo putujući tuđinom, uzišla u drevni posjed; po običaju se priprema sprovod, i dok povorka plemića ide naprijed, preko odra se prostire zlatni pokrov. Činilo mi se tada da ona viče s neba: Ne poznajem te haljine, taj ogrtač nije moj: ovaj je ures tuđ. Ali što da činimo? Dok želimo spriječiti majčine suze, sami plačemo. Priznajem svoje osjećaje: cijela je ova knjiga napisana u suzama. Plakao je i Isus za Lazarom, jer ga je ljubio. Nije najbolji tješitelj onaj koga svladavaju vlastiti jecaji, čije smekšano srce kroz suze cijedi isprekidane riječi. Kunem ti se, moja Paulo, Isusom kojega Blezila sada slijedi: kunem ti se svetim anđelima čijim se društvom naslađuje, da podnosim iste muke boli koje i ti podnosiš: da sam joj otac po duhu, hranitelj po ljubavi.”
10 „Radujmo se našoj Blezili, koja je iz tame prešla u svjetlost i usred žara tek započete vjere primila vijenac dovršenoga djela. Doista, da ju je prerana smrt ugrabila dok je mislila na svjetovnu želju i, što neka Bog odvrati od svojih, na naslade ovoga života, trebalo bi je oplakivati i žaliti svakim izvorom suza. Sada pak, kad se po milostivom Kristu, prije gotovo četiri mjeseca, oprala takoreći drugim krštenjem svoje odluke, te otada tako živjela da je, pogazivši svijet, uvijek mislila na samostan, zar se ne bojiš da ti Spasitelj ne kaže: Srdiš li se, Paulo, što je tvoja kći postala moja kći?”
11 „Poštedi, molim te, sebe, poštedi kćer koja već kraljuje s Kristom, poštedi barem svoju Eustohiju, čija se još mlada dob i gotovo neuko djetinjstvo ravna prema tvome vodstvu. Bjesni sada đavao i, jer vidi da jedno od tvoje djece trijumfira, žaleći što je satrven, traži na onoj koja ostaje pobjedu koju je već izgubio na onoj koja je otišla pred njom. Velika ljubav prema svojima bezbožnost je prema Bogu. Abraham radosno ubija svoga jedinca sina, a ti se tužiš što je jedna od više njih ovjenčana? Ne mogu bez uzdaha izreći ono što ću sada reći. Kad su te usred pogrebne povorke nosili onesviještenu, narod je među sobom ovako mrmljao: Nije li to ono što smo češće govorili? Žali za kćeri ubijenom postovima, jer ni iz njezina drugoga braka nije dobila unučad. Dokle se taj mrski rod monaha neće protjerati iz Grada? Zašto ih ne zaspu kamenjem? Zašto ih ne bace u valove? Zaveli su jadnu gospođu, a da ona nije htjela biti monahinja, dokazuje se time što nijedna poganka nikada nije tako oplakivala svoju djecu. Kakvu misliš da je Krist imao žalost zbog tih riječi?...”
12 „Kakve misliš da sada križeve podnosi naša Blezila, kakve muke trpi, jer vidi da je Krist srdit na tebe? Viče sada ona tebi dok tuguješ: Ako si me ikada voljela, majko, ako sam sisala tvoje grudi, ako sam odgojena tvojim opomenama, ne zavidi mojoj slavi i ne čini to da zauvijek budemo rastavljene. Misliš li da sam sama? Umjesto tebe imam Mariju, Majku Gospodnju. Mnoge ovdje vidim koje prije nisam poznavala. O koliko je bolja ova pratnja! Imam Anu, koja je nekoć proricala u Evanđelju: i, da se još više raduješ, trud tolikih godina ja sam postigla u tri mjeseca. Primile smo istu palmu čistoće. Žališ li me što sam ostavila svijet? A ja žalim vašu sudbinu, vas koje još zatvara tamnica svijeta, vas koje svakodnevno u bojnom redu, čas srdžba, čas lakomost, čas požuda, čas poticaji raznih mana vuku u propast. Ako želiš biti moja majka, nastoj ugoditi Kristu. Ne poznajem majku koja se ne sviđa mome Gospodinu. Govori ona i mnogo toga drugoga o čemu šutim, te moli Gospodina za tebe, a meni, da budem siguran u njezino raspoloženje, izmoli oproštenje grijeha: jer sam je opominjao, jer sam je poticao, jer sam, da bi se spasila, pretrpio mržnju rodbine. Stoga, dok duh upravlja ovim udovima, dok uživamo opskrbu ovoga života, jamčim, obećavam, prisežem: ona će odjekivati mojim jezikom, njoj će biti posvećeni moji trudovi, za nju će se znojiti moj um. Neće biti nijedne stranice koja neće odzvanjati Blezilom: kamo god dospiju spomenici našega govora, ona će putovati s mojim djelcima: nju, utisnutu u moj um, čitat će djevice, udovice, monasi, svećenici. Kratko vrijeme života nadoknadit će vječnim spomenom; ona koja s Kristom živi na nebesima, živjet će i u ustima ljudi. Proći će i sadašnje doba, doći će stoljeća nakon budućih, koja će suditi bez ljubavi i bez zavisti. Bit će smještena u sredinu između imena Paule i Eustohije: nikada neće umrijeti u mojim knjigama: uvijek će me slušati kako govorim, sa sestrom, s majkom.”
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.