§ I. Djela sv. Anastazija napisana u starini.
Povijest slavnoga mučenika Anastazija Perzijanca bila je vrlo glasovita odmah nakon njegova pogubljenja, obuhvaćena dvostrukim spisom: jedan je sadržavao njegovo obraćenje na kršćansku vjeru, redovnički život i borbu poduzetu za vjeru; drugi je sadržavao prijenos relikvija i vrlo mnoga čudesa učinjena po njima. Oboma su izvanredan ugled pripisali 350 otaca okupljenih na sedmom ekumenskom saboru u Niceji godine Kristove 787., 159 godina nakon smrti sv. Anastazija, pod predsjedanjem legata rimskoga prvosvećenika Hadrijana, dvojice Petara, jednoga arhiprezbitera, a drugoga prezbitera i igumana sv. Sabe, sa sv. Tarazijem, carigradskim patrijarhom, i zamjenicima ostalih patrijarha. Oni su, osudivši krivovjerje ikonoklasta, dok su obnavljali štovanje svetih slika, prosudili da odatle u 4. sjednici valja učvrstiti svoj nauk.
2 Tom su prigodom naznačili početak obaju spisa, a zatim su cjelovit dio uvrstili u saborske spise; njega je pročitao Bogu mili Grgur, đakon svete velike Crkve hvalevrijednih apostola, s ovim uvodom: Έκ τοῦ μαρτυρίου τοῦ ἀγίου Μάρτυρος 'λναστασίου τοῦ Πέρσου, οὐ ἡ ἀρχή· Όμονογενῆς Υιὺς χαι Λόγος τοῦ Θεοῦ, δι οὐ τὰ πάντα ἐγένετο. Iz mučeništva svetoga mučenika Anastazija Perzijanca, čiji je početak: Jedinorođeni Sin i Riječ Božja, po kojemu je sve stvoreno. Zatim je pročitao ono što je niže sadržano pod brojem 10. Kad je to dovršeno, presveti Teodor, biskup Mire, reče: Očito je da je predaja časnih slika svečana (grčki ἐνδεσμὸς, zakonita). Odmah zatim iz kasnijega spisa pročitao je prečasni đakon i redovnik Eutimije (grčki νοτάριος) umjesto Bogu miloga biskupa Gotije, s ovim uvodom: Έκ τοῦ θαυμάτων τοῦ ἀγίου μάρτυρος 'λναστασίου, ων ἡ ἀρχή. Θαυμάτων δύνησων προβαλέσθαι βούλομαι. Iz čudesa svetoga mučenika Anastazija, kojih je početak: Želim izložiti pripovijest o čudesima. Potom je pročitao ono što se niže u drugom spisu pod brojevima 7, 8 i 9 navodi kao učinjeno u Cezareji Palestinskoj. Kad je to pročitano, Bogu mili prezbiteri i zamjenici starijega pape Hadrijana iz Rima, Petar i Petar, rekoše: Ova slika sv. Anastazija sve do današnjega dana nalazi se u Rimu u njegovu samostanu, zajedno s njegovom dragocjenom glavom. Presveti Ivan, biskup Taormine, reče: Istinu su rekli prečasni zamjenici, jer je i na Siciliji bila žena koja je trpjela od zloduha, te je, dovedena u Rim, po spomenutoj presvetoj slici ozdravila. Bogu mili Ivan, prezbiter, redovnik i zamjenik istočnih prvosvećenika, reče: Uz ono što je rečeno, iz ovoga što je pročitano pokazano je da i slike svetaca čine čudesa i ostvaruju ozdravljenja.
3 Isto iz saborskih spisa navodi Baronije u 8. svesku pod 627. godinom Kristovom, broj 20 i sljedeći, prethodno rekavši ovo: Što se pak tiče pobjede mučenika Anastazija, u njegovim Djelima nedostaje prijenos izvršen u Cezareju u Palestini, gdje mu se najprije dogodilo da se borio za vjeru i svladao bezbožnike: osim onih Djela, naime, još je postojala knjiga njegovih čudesa, koja je i sama propala, osim što je sačuvan samo odlomak koji je pročitan na mnogobrojnom zasjedanju otaca i nalazi se prepisan u 4. sjednici drugoga Nicejskog sabora. Čini se da se isto moglo reći i o prvom spisu ondje navedenom, jer to mučeništvo, čiji se početak ondje navodi, dosad nije objavljeno u tisku. Baronije u bilješkama uz Martirologij na ovaj dan kaže: Imamo u svojoj knjižnici njegova djela, koja je neki klerik Grgur s grčkoga preveo na latinski, a kojima prethodi Predgovor čiji je početak Jedinorođeni Sin itd. Upravo ono, naime, što se navodi na saboru. Isto su nam mučeništvo pokazali prastari rukopisni kodeksi samostana u Gladbachu u Juliersu i sv. Maksimina u Trieru, ali u ovome ponešto izmijenjeno i gotovo tekućim i kitnjastim izrazom. Bonin Mombricije, izostavivši Predgovor, objavio je život i mučeništvo, gotovo sukladno s prvim rukopisom. Ali ni u jednom od ovih primjeraka ne spominje se prevoditelj Grgur: je li možda neki prepisivač njegovo ime stavio na početak Baronijeva kodeksa zato što je đakon Grgur dio toga pročitao ocima na Nicejskom saboru? Ali on je bio Grk, iz carigradskoga klera, i mnogo mlađi, ili iz kojega je drugog razloga to smatrao Baronije, nama je nepoznato. Isti nagađa da je to onaj isti život koji je, loše preveden, ispravio Beda. Njegove su riječi na kraju Historia Anglorum: Knjigu Života i muke sv. Anastazija, loše prevedenu s grčkoga i još gore ispravljenu od nekoga nevještog, ispravio sam prema smislu koliko sam mogao. Svakako je govor neuglađen i mjestimice različit od grčkoga primjerka koji smo nabavili za oba spisa, i mučeništva i čudesa: ali je i on sam u nekom svom dijelu okrnjen, inače se oba mjesta navedena na saboru donose na grčkom posve istim riječima. Otud bi rekao da su ova Djela posve iskrena i izvorna. Ova, dakle, dosad još neobjavljena, koliko znamo, na taj način, preveli smo s grčkoga; i da bi staromu prevoditelju ostala njegova čast i ugled, donosimo ista iz onih starih pergamena, nekoć prevedena na latinski.
4 Čini se da je pisac života živio u istom samostanu sa samim Anastazijem, što zaključujemo iz broja 13, gdje piše ovo: A ovo znamo mi (ἐγνωμεν ἡμείς) da on, diveći se i čudeći postojanosti svetaca, nije htio čitati gotovo ništa drugo osim onoga što je hranilo onaj žar svete želje. I u broju 37, govoreći o objavama koje je sam svetac priopćio suzarobljenicima, dodaje: idioφ στόματι ταῦτα ἡμῖν ἐξηγησάμενοι. vlastitim su nam ustima to pripovjedili; ili, kako ima stari prevoditelj, brižno su nam obznanili. U prologu kaže da mu je zapovjeđeno napisati život svetoga mučenika, odakle bi manje dvojio da je bio redovnik. Je li to onaj isti redovnik kojega je iguman Justin poslao u Cezareju da ga utješi, koji ga je iz Cezareje pratio u Perziju te je odatle najprije donio kolobij, a poslije i relikvije tijela u samostan? Mogao je on sam o sebi to pripovjediti kao o nekom drugom. Svakako se nikada ne navodi kao različit od pisca onaj koji bi to priopćio piscu. A to još očitije proizlazi iz 6. poglavlja, broja 36: Ostali pak kršćanski zarobljenici koji su bili zatvoreni u tamnici, budući da su nešto razumjeli od perzijskoga govora, sami su nam otkrili o čemu su stražari međusobno razgovarali. Ivan Bazilije Santoro imenuje redovnika Hilarona piscem života; odakle to ima, ne navodi. Baronije pod 627. godinom, broj 1, uvjeren je da je to ili redovnik Antioh ili jeruzalemski biskup Sofronije, obojica pisci onoga vremena.
5 Druga je Djela iz ovih izradio Šimun Metafrast, izostavivši opširan predgovor i zamijenivši ga drugim, kraćim. Ali nedostaje i povijest prijenosa i čudesa, osim ako su oni otrgnuti od Metafrastova djela ili su ih prepisivači zanemarili. Izostavljamo Metafrastov prikaz, kako zato što ne sadrži ništa novo i svoj ugled mora crpsti iz ovih Djela, tako i zato što se nalazi posvuda, preveden na latinski od Gencijana Herveta, objavljen najprije od Alojzija Lippomana i Lovre Surija, a zatim uvršten u 8. svezak Annales Baronija. Ista su Djela sažetije na raznim jezicima opisali Lippeloo, Marchant, Ribadeneira, Villegas, Santoro, Ortiz Lucio, Fabricije, Petar Toma Saraceno i drugi. Raniji život navode Beda u De sex aetatibus, Vincent u 23. knjizi, 14. poglavlju, Petar de Natalibus u 2. knjizi, 113. poglavlju, Tritemije u 3. knjizi De viris illustribus Ord. S. Benedicti, 68. poglavlju, i drugi martirolozi koji će se niže navesti. Bilo bi prikladno na ovom mjestu navesti Bedine riječi: Redovnik Anastazije Perzijanac, kaže, podnosi plemenito mučeništvo za Krista: rođen u Perziji, kao dječak je od oca učio magijske vještine; ali čim je od kršćanskih zarobljenika čuo Kristovo ime, odmah se cijelim duhom obratio k njemu, ostavio Perziju te tražeći Krista pošao u Kalcedon i Hijerapol, a zatim u Jeruzalem: ondje je, primivši milost krštenja, na četvrtoj milji od istoga grada ušao u samostan opata Anastazija, gdje je sedam godina živio po pravilu, a kad je radi molitve došao u Cezareju Palestinsku, uhvatiše ga Perzijanci te je pod sucem Marzabanom dugo podnosio mnoge udarce među tamnicama i okovima: naposljetku biva poslan u Perziju njihovu kralju Hozroju, od kojega je triput u vremenskim razmacima bičevan, na kraju obješen za jednu ruku kroz tri sata dana te tako odrubljene glave s drugih sedamdeset dovršio mučeništvo. Ubrzo je neki opsjednuti, odjeven u njegovu tuniku, ozdravio. U međuvremenu je vladar Heraklije došavši s vojskom svladao Perzijance i radosne vratio kršćane koji su bili zarobljeni. Relikvije blaženoga mučenika Anastazija, donesene najprije u njegov samostan, a zatim u Rim, štuju se u samostanu bl. Pavla apostola, koji se zove Ad Aquas Salvias.
§ II. Vrijeme obraćenja na vjeru i mučeništva.
Ovo je jasno iz samih Djela i ne bi trebalo nikakva razjašnjenja da si najveći kronolozi nisu ovdje sami stvorili nove poteškoće. Početci cara Heraklija svakako su pouzdanim oznakama zabilježeni u grčkim ljetopisima. Aleksandrijska kronika, napisana za njegova života, u godini u kojoj je Foka u mjesecu listopadu ubijen, a sam Heraklije preuzeo carstvo, postavlja XIV. indikciju i III. dan listopada u subotu. Ta je godina bila 610. Kristova, u kojoj je XIV. indikcija u Carigradu uzeta od rujna, sa nedjeljnim slovom D. Slažu se Teofan, Kedren i drugi. Kad se to uzme kao polazište, grad Kalcedon Perzijanci su više puta ili opkolili opsadom ili je barem, nakon što su opustošeni polje i susjedni krajevi, bio u pogibelji od opsade. U V. godini Heraklija, III. indikciji (ili radije u VI. godini Heraklija, IV. indikciji, kako je pokazao da valja čitati Dionizije Petavije u kronološkim bilješkama uz Nicefora), Saan, kojega drugi zovu Saes, egzarh Perzijanaca, provalio je pljačkajući sve do Kalcedona; tako piše Chronicon Alexandrinum. A patrijarh Nicefor u Breviarium Historicum piše da je, nakon što je zauzeta Aleksandrija i cijeli Egipat bačen u ropstvo, sa svim četama krenuo na Kalcedon i opkolio ga dugotrajnom opsadom; ali sklopivši mir s Heraklijem, odveo je njegove poslanike sa sobom na Istok k Hozroju, od kojega je najokrutnije pogubljen tako što mu je oderana koža. Stoga valja ispraviti Kedrena pod VI. godinom Heraklija i Pavla Đakona u 18. knjizi Historia Miscella, 6. poglavlju, koji su napisali da je tada bila opsjednuta Kartaga umjesto Kalcedona: ovaj se grčki kaže Χαλκηδών, a ona Καρχηδών, tako da je iz same riječi bila laka prilika za pogrešku. Njih su slijedili Baronije i drugi.
7 Naš Dionizije Petavije u kronološkim bilješkama uz Breviarium Historicum Nicefora i u 11. knjizi De doctrina temporum, 49. poglavlju, prenosi da je Anastazije došao na opsadu Kalcedona s vojskom spomenutoga Saisa; te da je stoga 616. godine, u VI. godini Heraklija, pristupio Kristu i, što odatle slijedi, god. Kr 622., u XII. godini Heraklija, podnio mučeništvo. Da se s njim ne složimo, priječi vrlo mnogo toga. Ponajprije ugled suvremenoga pisca i očevica, koji je potvrdilo 350 otaca na II. nicejskom saboru. On, dakle, pod brojem 12 piše da je postao redovnik ev Ivndichtóni òydòn βασιλεύοντος 'Ηραχλείου, ἔτους δεάτου τῆς βασυλείας αὐτοῦ. U osmoj indikciji, za vladanja Heraklija, u desetoj godini njegova carstva. Isto imaju latinski rukopisi, gladbaški i sv. Maksimina, te Bonin Mombricije; naposljetku se slaže i Metafrast. Ta je godina 619. Kristova, od listopada, i većim svojim dijelom 620; gdje žalimo što u Aleksandrijskoj kronici postoji praznina: stoga valja crpsti svjetlo od kasnijih povjesničara, osim ako se radije njima samima odavde ne pali svjetlo. Teofan u 18. knjizi, 6. poglavlju, i Kedren koji ga je slijedio, pišu da su u desetoj godini Heraklija Perzijanci ratom zauzeli Anciru u Galaciji. Galacija graniči s Bitinijom, a sama Ancira nije daleko od Kalcedona, tako da se čini da ove Niceforove riječi valja posve razumjeti o ovom upadu: Παρασκευάζοντο δὲ οἱ Πέρσαι, καὶ ἡπείγοντο μέχρις ελθεῖν εἰς Χαλκηδόνα. Štoviše, Perzijanci su, napredovavši još dalje, žurili u Kalcedon. Tako i pisac života: Έγέντο σῖν αὐτῦ τῷ στρατῦ τῷ ὑπὸ τοῦ Σαίν ἀργμένω, καὶ ἡλθεν εἰος Χαλκηδόνος. Bio je sa samom vojskom koju je vodio Sain i došao je sve do Kalcedona. Ovaj je Sain, ili Sathlin, drugi od onoga za kojega smo prije spomenuli da je ubijen: jer ovoga je poslije u XVI. godini Heraklija pobijedio i razbio Heraklijev brat Teodor, dok je u međuvremenu Sarbar, ili Sarbaraza, ponovno opsjedao Kalcedon. Ovaj je, dakle, ili postavljen na čelo vojske s vrhovnom vlašću te je godine opsjedao Anciru i odatle pljačkajući provalio u Kalcedon, ili je pak, dok je Sarbaraza ili tko drugi pritiskao Anciru, on sam, možda kao zapovjednik konjaničkih četa (jer je Anastazije bio καβαλλάριος), poduzeo ovaj pohod na Kalcedon; te je bio prisiljen iznenada se vratiti na Istok jer je Filipik vodio Heraklijevu vojsku prema Perziji, a ne sam Heraklije, kako se kaže kod Metafrasta. Kedren je pomiješao prijašnju opsadu Kalcedona s ovim upadom pod XII. godinom Heraklija; njega je slijedio Baronije te ispravlja Metafrastova Djela i smatra da se obraćenje sv. Anastazija u njima dogodilo ne u X., nego u XII. godini Heraklija, naime 621. godine Kristove; koja bi ipak uistinu bila 622.: jer budući da se početak Heraklijevih godina računa od 3. listopada 610., XII. godina nakon svetkovine Uskrsa, za koju se pripovijeda da je već prije proslavljena, bit će 622. Kristova. Ali ako to utvrdiš, kako je mogao živjeti sedam godina u samostanu i, po svjedočanstvu samoga Baronija, poginuti god. Kr 627. u mjesecu siječnju, nakon što je otprilike pola godine bio zatvoren u tamnici u Cezareji i u Perziji?
8 Neka ostane, dakle, prvo i iskreno mišljenje suvremenoga pisca, koje stoji u čvrstom i pouzdanom slijedu ostalih događaja. Anastazije se iz Kalcedona vratio na Istok; napustio je vojsku; stanovao je kod zlatara najprije u Hijerapolu, a ubrzo u Jeruzalemu; prigrlivši Kristovu vjeru, štoviše i redovnički život, u VIII. indikciji, u X. godini Heraklija, 620. Kristove, ustrajao je u samostanu sedam godina, broj 13. Slažu se grčki i latinski rukopisi, Mombricije, Metafrast i Beda. Otišao je iz samostana u Diospol, Garizim i Cezareju Palestinsku, broj 16; ovdje je bačen u tamnicu godine Kr 627., u XVII. godini Heraklija, u mjesecu rujnu proslavio je svetkovinu Gospodnjega Križa uzvišenoga pod Konstantinom Velikim, broj 27, odveden je u Perziju te je naposljetku okrunjen mučeništvom, broj 39, κατὰ τὴν δευτέραν καὶ εἰκάδα τοῦ Ιανουαρίου μηνός, ετους όπωκαιδεάτου τῆς βασιλείας 'Ηραχλείου τοῦ εὐσβεστάτου, καὶ εἰκαιδεάτου Κονσταντίνου τοῦ ἡροῦ αὐτοῦ, dvadeset i drugoga dana mjeseca siječnja, osamnaeste godine carstva najpobožnijega Heraklija i šesnaeste njegova sina Konstantina. Ta je godina bila 628. Kristova. To potvrđuje i govor samoga mučenika upućen suzarobljenicima, broj 37: 'Έγομεν, kaže, αὐριου τελεισμομαί μετ' όλιγας δὲ ἡμέρας ὑμείς μεν απολυθήσεθε, ὸ δὲ ἀδίκος καὶ πονηρός βασιλεύς ἀναιρεθήσεται. Ja sutra završavam život, a vi ćete nakon malo dana biti oslobođeni i nepravedni i opaki kralj Hozroje bit će ubijen. I kaže se odmah u broju 38 da je nakon deset dana, prvoga veljače, Heraklije onamo došao s vojskom. Suglasno je i pismo samoga Heraklija poslano iz Perzije u Carigrad iste godine njegova carstva, u I. indikciji, u mjesecu travnju (čiji je III. dan bio nedjelja, kako se ondje kaže), te je ondje pročitano 15. svibnja, na sam dan Duhova; u njemu spominje da je bezbožnoga Hozroja 24. veljače uhvatio i svezao njegov prvorođeni sin Siroje, a XXVIII. istoga mjeseca, mučena svim bolima, uklonio sa svijeta; i dodaje na kraju da je 20. travnja pokrenuo tabor kako bi pošao u Armeniju. I ovdje (broj 38) njegov je brat s vojskom ἐξήλθεν ἔως τῇς τῶν Αρμυνίον χώρας, izišao sve do zemlje Armenaca.
9 Ovo je toliko jasno da ne treba biti potkrijepljeno ugledom drugih kronologa. Valja dodati ono što je izvrsno opazio Petavije u kronološkim bilješkama uz Nicefora: da su dvije godine Heraklija, XVII. i XVIII; Teofan i Kedren stopili u jednu; s njima su se složili Metafrast i stari prevoditelj ovoga Života, kad su u Djelima pogrešno naveli XVII. godinu Heraklija i XV. Konstantina umjesto XVIII. i XVI. Slijedeći njih, Baronije u 627. godinu Kr. smješta i mučeništvo sv. Anastazija i pogibiju Hozroja, koji su se oboje dogodili početkom sljedeće godine. Što pak Sigebert u Chroniconu, Vincent, Petar de Natalibus i Tritemije navode da je podnio muku u VIII. godini Heraklija, posve smatramo da se dogodilo zbog pogrešno prepisanoga života, u kojem je trebalo napisati XVIII.
§ III. Mjesto mučeništva. Samostan sv. Anastazija.
Ono što pisci martirologija običavaju činiti kad je mjesto mučeništva ili smrti nekoga sveca ili nepoznato, ili inače nepoznato po slavi, ili svakako veoma udaljeno, da umjesto njega stave drugo, glasovitije mjesto, gdje je on ili rođen, ili vrlo dugo boravio, ili je pak nakon smrti pokopan i štovan, to se dogodilo i svetomu Anastaziju; o njemu Martirologij rimski kaže: U Rimu kod Aquae Salviae sv. Anastazija Perzijanca, redovnika itd., premda je inače ubijen u Perziji. Ali u kojem dijelu prostranoga kraljevstva, ovdje istražujemo. I doista Perzija u užem smislu nije bila tako prostrana, kako je opisuje Ptolemej u 6. knjizi Geographiae, 4. poglavlju i 3. tabli Azije, zatvorena između Medije, Karmanije, Suzijane i Perzijskoga zaljeva. Ali su se malo-pomalo susjedne pokrajine uokolo, koje su pokorili perzijski kraljevi, osobito kod stranaca, počele označavati jednim imenom Perzije. Budući da su pak častoljubivi i za širjom vlašću pohlepni kraljevi Perzijanaca neprestano žudjeli za sebi susjednim pokrajinama Rimskoga Carstva i napadali ih ratom, uvijek su sjedište kraljevstva postavljali u krajnjim, i gotovo pokorenim, pokrajinama. Hozroje je svakako za zapadnu granicu perzijskoga kraljevstva izabrao Asiriju, koju su oni nazvali Adijabenom, kako svjedoči Teodoret u 2. poglavlju Philotheusa ili 9. knjizi De Vitis Patrum, odijeljenu brdom Nifatom od Velike Armenije, te zaštićenu rijekama koje odatle izviru, nekoć nazvanima Leuk, ili Lik, Kapar i Gorg, a zatim Veliki i Mali Zab, Torna i Narba, te Tigrisom koji ih prima. Neka su mjesta toga kraja razjašnjena 10. siječnja uz Život sv. Domicijana, biskupa Melitene; o drugima ovdje valja raspravljati.
11 Kraljevska Hozrojeva palača, niže pod brojem 29 Δισταχρής, kod Kedrena Δυσταχέρη, kod Teofana Deseridan i Dastager, kod cara Heraklija u navedenom pismu naziva se Δισταχεγγοσάρ, to jest Hozrojev Dastager: onamo je žurio Heraklije, nedaleko od Ninive, prešavši Tigris i oba Zaba; dok je Hozroje nasuprot toj svojoj palači, na mjestu zvanom Barasroth, utaborio vojsku; ali doznavši da je Heraklije prešao rijeku Tornu, odmah se odatle pokrenuo i velikom brzinom pohitao u Ktezifont, grad poznat Ptolemeju i drugim geografima. Ali ne usudivši se ni u njemu ostati, prešavši most rijeke Tigrisa, pobjegao je u Seleukiju, Perzijancima Guhersu, smještenu na ušću te rijeke i Eufrata. U međuvremenu je Heraklije desetoga dana od pogubljenja sv. Anastazija, na same veljačke kalende, stigao do palače i, podigavši odatle tabor, obilazio paleći pokrajine i gradove kroz cijelu veljaču. Tako otprilike Teofan, koji, budući da je dvije godine spojio u jednu, nije ispravno (što odatle slijedi) razlučio događaje po mjesecima. Zatim je Heraklije, kako sam svjedoči u svomu pismu Carigrađanima, poslao izvidnicu u razne krajeve i mjesta sve do Sijarsure i Maloga Zaba, Siječanj, svezak III. Halke, ili Jesdema (grčki xpi ἔως τῶν μιχροῦ Σάβα, τῶν χαλάχες, τῶν Ιεσδεμ); sa Sirojem, kad je Hozroje već bio ubijen, na molbu je sklopio mir te odlazi u Armeniju da se vrati u pokrajine svoje vlasti.
12 Toliko o Hozrojevoj palači, Diskartasu ili Dastageru, i njezinu položaju. Od nje je bio udaljen ἐξ σεμίον, šest milja, gradić Betsaloja (grčki χωρίον), gdje je sv. Anastazije zatvoren u tamnicu i mučen raznim mukama; nedaleko odatle, kod rijeke (možda Torne), okrunjen je mučeništvom. U istomu se gradiću Balsaloji nalazila kuća Jesdimova sina, koji je, pristavši uz Sirojevu stranku, s nekim velikašima otpao od Hozroja, kako svjedoči Teofan u 48. poglavlju, a u čiju je palaču, različitu od ovih (osim ako u istom 18. poglavlju ponovno nije pogreška), car bio svratio već prije 25. prosinca i proslavio svetkovinu Kristova Rođenja. On je bio izvrstan katolik, kao i vrlo mnogi u Asiriji, koje je kod istoga Teofana u 27. poglavlju Hozroje, u XV. godini Heraklija, iz mržnje prema njemu prisiljavao da postanu Nestorijevi sljedbenici, i odnosio blaga svih crkava toga kraja. Po tim Jesdimovim sinovima, ili podanicima, tijelo sv. Anastazija, pošto su novcem potkupljeni krvnici, izmoljeno je i preneseno u samostan sv. Sergija, koji je od Balsaloje bio udaljen samo jednu milju, te je ondje časno pokopano i ostalo cijelu godinu; odatle je preneseno u samostan u kojem je prije sedam godina proveo redovnički život te je po slavnim čudesima učinjenima posvuda postalo poznato svijetu.
13 Petar Toma Saraceno piše: Svi pisci proglašavaju, sve povijesti unaprijed svjedoče da je postao redovnik u samostanu sv. Marije Djevice, na četvrtom miljokazu od grada Jeruzalema; što je o položaju samostana istinito, ali o nazivu nije tako. Grci u Minejima na ovaj dan i u Menologiju koji je objavio Kanizije žele da je sveto redovničko odijelo primio u samostanu, ili lavri, sv. Sabe. Ona je bila udaljena od Jeruzalema oko deset tisuća koraka, kako je rečeno uz Život sv. Eutimija 20. siječnja, brojevi 2 i 3, gdje smo naveli sedam samostana koje je on sagradio. Ali ovdje niže pod brojem 12 kaže se da je samostan u kojem je sv. Anastazije proveo život sedam godina udaljen samo četiri milje, ili miljokaza, od Jeruzalema, što se ne slaže dovoljno. Ali zašto se u Djelima naziva samostanom opata sv. Anastazija? Čita se doduše na Carigradskom saboru pod Agapetom i Menom održanom god. Kr 536. da je Ivan, arhimandrit samostana sv. Anastazija blizu Agoga, uputio molbu i potpisao se. Ali se ne ubraja među samostane pustinje svetoga grada. Možda bi tkogod nagađao da sv. Anastazije nije živio ni u Lavri ni u kojem od sedam samostana koje je sagradio sv. Saba, nego u nekom obližnjem, naime iz onih samostana koje je patrijarh Salustije bio povjerio Sabinoj skrbi, kako je gore pokazano uz Život sv. Teodozija i Eutimija; a budući da se taj u ovo vrijeme nije dičio nekim svetim utemeljiteljem, kao lavre, ili samostani, sv. Eutimija, Teodozija, Sabe, Teoktista, Gerasima itd., nakon što su relikvije svetoga mučenika onamo donesene i k njima sa svih strana ustanovljeno pobožno hodočašće, preuzeo je njegovo ime; te se stoga nekom prolepsom niže naziva samostanom sv. Anastazija, kojega su radije nazvali opatom nego mučenikom jer je u tom samostanu provodio redovnički život. I ta bi se pretpostavka mogla činiti vjerojatnijom po tome što, premda je to bio jedan od onih starih samostana čije askete najviše opisuju Ćiril u Životima sv. Eutimija, Sabe i Ivana Šutljivca te Ivan Mosho u Pratum Spirituale, nijedan ipak nigdje ne spominje samostan sv. Anastazija; premda je ovaj, samo nekoliko godina prije sv. Anastazija, živio u lavri Faran i samostanu sv. Teodozija, sasvim obližnjima. Ali čini se da proturječi latinski prevoditelj dok kaže da ga je prezbiter Ilija doveo opatu Anastaziju, a još jasnije sam mučenik niže proriče nekim zarobljenicima slobodu i moli ih da, kad dođu u sveti grad, pođu u prebivalište koje se zove opata Anastazija i jave opatu i braći što su vidjeli da se ondje događa: odakle je očito da je taj samostan dobio ime po nekom drugom Anastaziju. Ali jesu li ti samostani u to vrijeme prihvatili pravilo sv. Benedikta? Nikakav trag nismo pronašli kod Ivana Moska ni kod drugih njegovih 16 pisaca. Yepes ne ubraja Anastazija među benediktince; ubrajaju ga Tritemije, Wion, Ménard i Dorgan. Ghini ga pribraja kanonicima. Karmelićani ga kao pitomca svoga reda časte dvostrukim obredom.
§ IV. Način mučeništva sv. Anastazija: relikvije prenesene iz Palestine: javno štovanje.
Djela pokazuju da je sv. Anastaziju u Asiriji i Palestini odmah nakon smrti iskazano javno štovanje. Njegov se spomen na ovaj dan slavi u Carigradu u njegovu presvetom martiriju (tako su stari nazivali hramove ili kapelice) koji je unutar hrama svetoga mučenika Filemona, na mjestu koje su zvali Strategij (ili pretorij). Tako Grci u Minejima i Maksim Kiterski, s dugim pripovijedanjem života i mučeništva. Isti slave prijenos relikvija iz Asirije u Cezareju i u vlastiti samostan 24. siječnja. Njegov je spomen ovoga 22. siječnja u grčkom Antologiju, Horologiju, Menologiju Kristofora prokonzula Mitilenskoga i drugom koji je preveo Genebrard: tako da je čudno što Baronije u bilješkama uz Martirologij prenosi da o sv. Anastaziju na ovaj dan govore Latini, a Grci petnaestoga ovoga mjeseca; na taj se dan samo u Menologiju koji je objavio Kanizije donosi ova njegova pohvala: Istoga dana rođendan svetoga mučenika Anastazija Perzijanca. On je živio za perzijskoga kralja Hozroja, a rimskoga cara Heraklija; domovina mu bijaše Razeh; kad je pošao u Jeruzalem, ondje je primivši krštenje postao redovnik u samostanu sv. Sabe i postigao svaku vježbu redovničkoga života; obuzet željom da podnese mučeništvo, uputio se u Cezareju Palestinsku: ondje, kad je vidio neke magove i ismijavao ih, oni su ga uhvatili, odveli Barzabani i na razne načine mučili; naposljetku odveden perzijskomu kralju, on ga još žešće muči, stegnuvši mu vrat omčom tako da nije imao mogućnosti disati; naposljetku biva udaren sjekirom, odrubljene glave za Kristovu vjeru.
13 Jesu li toga dana relikvije prenesene u Carigrad ili je bio neki drugi razlog ustanovljenja svetkovine, nama je nepoznato. Razni pisci, koje ćemo uskoro navesti, prenose da su relikvije iz Carigrada odnesene u Italiju; nijedan ne navodi koje su godine donesene u Carigrad. Niže u 2. dijelu, pod brojem 18, kaže se da je brat koji je donio relikvije iz Asirije iste, ne bez vrlo mnogih čudesa, pronio po Siriji, Ciliciji, Kapadociji i ostalim pokrajinama Azije sve do Carigrada, a pod brojem 19 da ih je vratio u Palestinu. Jesu li tada neki dijelovi ponuđeni caru Herakliju i njegovu sinu Konstantinu, ili patrijarhu i drugim opatima? Ili je poslije, kad je arapskim upadom opustošena Palestina, Heraklije odnio Kristov Križ u Carigrad, a Jeruzalem nakon dvogodišnje opsade predan arapskomu vođi Omaru, onamo doneseno cijelo tijelo sv. Anastazija? To je izvršeno 635. i 636. godine Kristove, u 23. i 26. godini Heraklija.
16 Petar de Natalibus, gore navedeni, kaže o tijelu sv. Anastazija: Sada se pak kaže da je u crkvi Presvetoga Trojstva u Veneciji, za koje stanovnici toga grada tvrde da je onamo preneseno iz Carigrada. Isto navode Maurolico, Martyrologium Germanicum i Resende u pismu Quevedu. To možda valja razumjeti o nekim dijelovima. Jer Beda, gore navedeni, kaže: Relikvije također blaženoga mučenika Anastazija, donesene najprije u njegov samostan, a zatim u Rim, štuju se u samostanu bl. Pavla apostola, koji se zove Ad Aquas Salvias. Te se riječi navode i u martirolozima istoga Bede, Adona, Notkera, Galezinija, kölnskom, Florariumu i drugima. Također u Chroniconu Marijana Škota, u 15. godini Heraklija, 626. Kristovoj, premda je prije mučeništvo bio smjestio u 6. godinu Heraklija, 617. Kristovu, prevaren pogrešnom kronologijom. Je li bio pročitao da se ovaj prijenos dogodio devete godine nakon smrti? U to smo vrijeme rekli da su Arapi pokorili Jeruzalem oko god. Kr 636. Baronije uz Martyrologium Romanum kaže o rukopisnim Djelima sv. Anastazija pronađenima u njegovoj knjižnici, kako je gore rečeno: Ondje se povrh istih Djela nalazi lijepa povijest o opsjednutoj djevojci, oslobođenoj snagom mučenika u Rimu u crkvi sv. Marije ad Aquas Salvias: tim se imenom nekoć nazivala ta crkva, koja je poslije zbog onamo donesenih zaloga svetih Vinka i Anastazija nazvana njihovim imenom. Ta povijest ima čudesno slaganje s onim što su na drugom Nicejskom saboru, u 4. sjednici, posvjedočili apostolski legati pape Hadrijana o glavi istoga mučenika zajedno sa slikom njegova lica prenesenoj u Rim. Ona se dosad pobožno čuva u istoj crkvi, premda je na svetoj slici netko neupućen u stvar upisao ime apostola Pavla, kojemu je na istom mjestu odrubljena glava. Toliko Baronije. Ovo mjesto u Rimu Ad Aquas Salvias Panciroli u 9. četvrti, 16. crkvi, smatra nazvanim po staroj i plemenitoj obitelji. Nedaleko je od Kapenskih vrata, sada sv. Sebastijana; nedaleko od njih sv. Pavao je pogubljen mačem, a njemu u čast potomci su podigli hram i samostan, koji je poslije nazvan i sv. Marije, a sada se zove sv. Vinka i Anastazija: njegov je opat prije papinstva bio Eugen III. Onamo je po zapovijedi cara Heraklija doneseno tijelo sv. Anastazija, piše gore Panciroli u 15. crkvi, ali je ondje ostavljena glava sa slikom, a ostalo tijelo dvjesto godina poslije preneseno je u hram sv. Spasitelja kod Svetih stuba, gdje je položeno pod oltar s dijelom presvetoga Križa, kako isti piše u 2. četvrti, 12. crkvi. Druge dvije crkve spominju se pod imenom sv. Vinka i Anastazija kod Pancirolija, prva treće četvrti i jedanaesta jedanaeste četvrti.
17 Prvoga su se prijenosa na ovaj dan spominjali stari martirolozi; sv. Jeronima, za koji je očito da je upravo odavde proširen: U Rimu kod Aquae Salviae sv. Anastazija biskupa; pogrešno, osim ako nije riječ o nekom drugom Anastaziju. Stari rimski: Kod Aquae Silviae (ispravlja Rosweyde: Salviae) sv. Anastazija redovnika. Rukopisni martirolozi iz Saint-Riquiera i sv. Maksimina: Anastazija redovnika i mučenika. Razni rukopisi i tiskana izdanja, Raban, Uzard, Bellini i drugi dodaju: koji je nakon mnogih muka tamnice, bičeva i okova što ih je podnio u Cezareji Palestinskoj od Perzijanaca naposljetku pogođen mnogom kaznom i na kraju odrubljene glave sa drugih sedamdeset. O tim drugovima šute Raban, rukopisi iz Liessiesa i sv. Martina u Tournaiju, što je u liješkom rukopisu sv. Lamberta bilo dopisano novijom rukom. Cjelovito prenose Beda, Adon, Notker, Galezinije i drugi gore navedeni. Mučeništvo drugova opisuje se u Djelima pod brojem 33, gdje Hozrojevi legati zapovijedaju ἀχθήναι ἐξω τοῦ χωρίου Βετσαλοῦς αὐτὸν τε τὸν ἀγίον Μάρτυρα, καὶ ωσεί ἐβδομήκοντα ἀνδρας παρὰ πσταμὸν, καὶ οὐτας ἐμπροσθεν τοῦ ἀγίον Μάρτυρος σχοινίος ἀποπνίξαι ἀπαντας ἐκέλευσεν. i odmah zatim: καὶ καβ' ἐνα τῶν ἀναιρουμένων ἐλεγον τῆ 'Αγίφ. itd. Izvesti iz gradića Betsaloje i samoga svetoga mučenika Anastazija i zajedno sedamdeset muževa pokraj rijeke, i tako zapovjediše da ih sve pred svetim mučenikom zadave užetima; i dok su ubijali pojedine, govorili su svecu, koji je posljednji ἐτελειώθη τῆ ὁμοίω θνάτφ. Μετὰ δὲ ἀποπνίξαι αὐτὸν, ἀπέτεμον αὐτὸν τὴν μίαν κεφαλήν, καὶ λαβόντες τὴν βούλλαν ἀπήγαγον τῆ βασιλεί. Sličnom je smrću preminuo. A nakon što su ga zadavili, odsjekoše njegovu jedinu glavu i, zapečativši je pečatom, odnesoše je kralju. Slaže se stari prijevod kod Mombricija i u oba rukopisa, i bez sumnje grčki Metafrast, kojega je Hervet loše izrazio kao da su bili uronjeni u rijeku: bijedno ih, kaže, daveći pred očima mučenika, govorili su svecu pri svakom koji je bivao potopljen (ispravi: ubijen). Baronije u Martirologiju rimskom slijedio je Herveta: Anastazija Perzijanca, redovnika, koji je nakon mnogih muka tamnice, bičeva i okova što ih je podnio u Cezareji Palestinskoj od perzijskoga kralja Hozroja pogođen mnogim kaznama, na kraju odrubljene glave (dosad iz gore navedenih starih martirologija, kojima dodaje), pošto je prije poslao u mučeništvo sedamdeset drugova potopljenih u rijeci. Njegova je glava donesena u Rim, zajedno s časnom njegovom slikom, pri pogledu na koju se izgone zlodusi i liječe bolesti, kako svjedoče spisi drugoga Nicejskog sabora. Riječi sabora navedene su gore.
18 Isti Baronije u bilješkama istražuje kojom je smrću poginuo, jer jedni kažu da je završio život omčom, a drugi mačem. Sviđa mi se, kaže, za rješenje ono što je zapisano u grčkom Menologiju ovim riječima: Pošto mu je vrat bio tako stegnut omčom da nije imao mogućnosti disati, naposljetku biva udaren sjekirom, odrubljene glave za Kristovu vjeru. Toliko Baronije. Jednako se tome navodi u Minejima. Unatoč tomu, iz Djela, kako grčkih tako i latinskih rukopisa te kod Mombricija i Metafrasta, sigurno je da je sv. Anastazije preminuo sličnom smrću kao i 70 mučenika, koji su zadavljeni omčom, ili užetima, od kojih nijednomu mrtvom nije odsječena glava, što se dogodilo jedino zadavljenomu Anastaziju, da bi se glava odnijela Hozroju. Ipak Beda, izostavivši davljenje, piše da mu je odrubljena glava, s čime se slažu latinski martirolozi. U suvremenom Rimskom brevijaru, 6. čitanju, kaže se da je zajedno sa sedamdeset drugih kršćana udaren sjekirom. U starom brevijaru koji je po zapovijedi Pavla III. izdao kardinal Quiñones čita se da je zadavljen, ali pogrešno sa šezdeset kršćana. U Spajerskom brevijaru o sv. Anastaziju, koji se ondje stavlja ispred sv. Vinka, donose se prva tri čitanja uz navođenje Šimuna Metafrasta, u čijem se trećem čita ovako: Izvedene pokraj obale rijeke, stavivši im užeta oko grla, zadaviše njih oko sedamdeset. A njega, neprestrašena strahom od smrti, slično zadavivši, odsjekoše mu dragocjenu glavu i odnesoše caru. Lippeloo zbog Metafrastovih riječi kaže da mu je nakon dovršetka odrubljena glava. Na isti je način to prevedeno na francuski u Vies des Saints koje su objavili Viel, Marchant, Laval Robin i René Benoît.
19 U Capui je sv. Anastaziju posvećena ista crkva koja i sv. Vinku, i budući da se ovaj slavi na ovaj dan, onaj se prenosi na sljedeći, kako pokazuje prvi kalendar u Sacrarium Capuanum Mihovila Monaha. U Bedinoj Ephemeris mučenik Anastazije bilježi se 26. kolovoza. iz starih latinskih rukopisa.
Jedinorođeni Sin i Riječ Božja, po kojemu je sve stvoreno, koji je sujednak i istobitan Ocu i svetomu i životvornomu Duhu, smilovao se ljudskomu rodu koji je propadao i bio podvrgnut tiranskoj vlasti smrti i raspadljivosti. Prignuo je pak nebesa i sišao, prema onomu što je pisano. Rođen pak po Djevici, uzevši obličje sluge, družio se s ljudima, sve uvijek raspoređujući na spasenje našega roda, i vlastitom smrću uništavajući onoga koji je imao vlast smrti. Ležeći pak u trodnevnom ukopu svoga tijela, izvršivši očišćenje od raspadljivosti, i silaskom u podzemlje oborivši zasune koji su kroz mnoga vremena zadržavali prijestupe, tako nas je njegovo slavno uskrsnuće uskrisilo i zapovjedilo da susjedimo na nebesima, kako kaže apostol.
2 Odavde su, naime, obučeni u silu s visine, oni koji su sami sobom postali očevici i poslužitelji te svjedoci njegove muke, blaženi apostoli, prolazeći cijelim svijetom, propovijedali božanske zapovijedi.
Sabrali su se pak iz Božje dobrote po gradovima i krajevima, narodima i pucima; propovijedali su plemenima i jezicima. I iskorijenivši iz temelja ono što se dugo vremena držalo po otačkoj predaji i zabludi bezbožnosti, naučili su ljude imati anđeosko življenje. Odavde su se već u svijetu umnožila sva dobra, da spoznaju Gospodina svoga Stvoritelja, prema onomu što je pisano, kao kad mnoge vode prekrivaju more. Odavde je zemaljsko združeno s nebeskim i svijetu je darovan vječni život. Odavde se sva ljudska narav raduje velikim i neizrecivim Božjim darovima.
3 Ali budući da đavao, od početka zasjednik i varalica ljudskoga života, lukav i neprijatelj pravednika, ne znajući kako bi unio zlo u tako obilnu dobrotu koja se po Kristovoj milosti događala među ljudima, i videći velik dar dan svijetu te opažajući da je sam bačen s nebesa, iznašao je spletku dostojnu svoje zlobe; ali ne mogavši nimalo nauditi onima koji su othranjeni pobožnošću, nego im je štoviše koristilo ono što je najveće; raznoliko i na mnoge načine rasijavajući samoga sebe po onima koji su tada držali kraljevska žezla, podigao je doduše sveopće progonstvo protiv Crkve Božje i time je cijeli svijet okrenuo protiv samoga sebe kao da ga zbunjuje. Bolji je pak od njega onaj koji se odupro njegovu nasrtaju. On, premda malo, ipak nije nimalo naškodio Božjim štovateljima; štoviše, sve dosad on sam ostaje posramljen. Ništa, naime, nije gore od njega. Postojanošću svetih apostola i pobjedonosnih mučenika odbačen je lukavac; i Kristova Crkva ponovno prima vlastiti ures pobožnosti i, što je Božja milost, svakodnevno cvate i raste te u svako doba ima obilan broj, dok je štiti milost Božja.
4 Spasenje pak koje se dogodilo u nama jest iz milosti Božjih dobara. A ljudi, primajući milosrđe velikih i neizrecivih Kristovih darova, iznemogli i sputani raznolikošću svih bolesti ili mnogovrsnim lancem prijestupa, i zasićujući zemlju prolijevanjem krvi, a bludništvima i preljubima ili drugim bezbrojnim manama i zlim djelima raspaljujući Božji gnjev protiv samih sebe, navukli smo na sebe, da tako kažem, svu Božju ruku stege. Otud nas je doista predao u ruke najopakijih neprijatelja, i nepravednu, bezakonu i zlu kralju gotovo svu zemlju, sve gradove i pokrajine, jedne predane ognju, a druge iz temelja iskorijenjene, i u ropstvo sve što je izabrano i poželjno, kako u tijelima tako i u imetku, a na propast je predao sve što je ostalo, nezasitnom mahnitošću. Od Boga smo napušteni; ipak nas dobrostivi i čovjekoljubivi Bog nije prezreo do kraja, kako očituju same stvari, nego nam je dao da imamo slatku nadu, da sve dosad budemo proslavljeni među njegovim vlastitim i vjernim slugama i mučenicima.
5 Prikladan ćemo pak govor ovdje izreći, prema glasu velikoga apostola koji kaže: O dubino bogatstva mudrosti i spoznaje Božje, kako su neistraživi njegovi sudovi i neispitljivi njegovi putovi! Jer je Perzijancima doista predao na pokoru one koji su po milosti njegovi sinovi i baštinici. Iz Perzije je pak sebi izabrao mučenika sve do krvi, koji će pokazati ljubav, vjeru i ispovijest prema njemu; i što je još bolje, ne samo muževe nego i sve žene koje će pokazati borbu i natjecanje i sve do kraja za Kristovu vjeru po primjeru Križa zadobiti krunu. Jedan od njih bio je i naš ovjenčani Anastazije, čiji mi je život od početka do kraja zapovjeđeno napisati, stavljajući naprijed kao svjedoka onoga koga je on sam ispovjedio kao Boga i Gospodina Isusa Krista, i tako ću započeti govor pripovijedanja, pod zaštitom Gospodnjom.
Obraćenje sv. Anastazija na Krista.
On je doista bio iz perzijskoga kraja po imenua Razeh, sa posjeda Rasnuna; a ime mu bijaše Magundat. Bio je pak sin nekoga maga, imenomb Hau, koji je također bio učitelj magijske vještine. I poučio ga je njegov otac od dječaštva magijskoj vještini.
7 Postao je pak mladić. Dogodilo se, dakle, da je služio vojsku u novaštvu s mnogim drugima i da je bio u kraljevskom gradu Perzijanaca pod carem Hozrojem. Nastalo je pak opustošenje svetoga grada, i časna i klanjanja dostojna mjesta spaljena su ognjem u spomenutom gnjevu koji smo pretrpjeli zbog naših grijeha. A časno i životvorno drvo dragocjenoga Križa Gospodina našega Isusa Krista odvedeno je kao zarobljenik u Perziju. O čudesne li stvari! Zarobljen se vodio Gospodnji Križ na njihovu bezumnost, a još je više zarobljavao srca nevjernika. Strah i zaprepaštenje obuzimali su nevjernike, a radošću i veseljem blistala su srca vjernika. Glas o njemu širio se posvuda po cijeloj Perziji.
8 U međuvremenu spomenuti novak Magundat, koji je i Anastazije, čuvši glas i snagu dragocjenoga Križa Gospodina našega Isusa Krista, raspitivao se o njemu kako ili kakvo je otajstvo časnoga Križa. I doznajući od vjernika njegovu snagu, te od drugih koji su govorili da je Bog kršćana na ovom križu, koji je ovamo stigao, visio za spasenje ljudskoga roda, odmah kao što dobra zemlja primivši kišu biva pripravna donijeti plod, tako i on tada, primajući sluhom neizrecivu snagu Gospodina našega Isusa Krista i čudesno ime, u dubinu svoga srca primaše opomene života, razmišljajući kako da dopre do štovanja velikoga Boga koji prebiva na nebu, kojega kršćani štuju. Brižno je pak istraživao kod nekih kakav je to križ na kojem je raspet Krist, Sin Božji, kojega kršćani štuju i klanjaju mu se: i silno se diveći, odluči Božji sluga Anastazije prispjeti kršćanskoj vjeri. I što je više sluhom shvaćao ono što je od istine, to je više iz njegova srca odstupala zabluda magijske vještine. Kao što, naime, bježi tama od svjetla, od sunca sjena, a od vatre dim, tako i prijevara biva istrijebljena naukom istine.
9 Imao je pak bl. Anastazije tjelesnoga brata koji je vojevao i išao u vojsci s njim,c s nadimkom Sain, zapovjednikom perzijske vojske, te je došao sve do Kalcedona. A Filipik, svete uspomened i božanskoga spomena, s vojskom koja ga je okruživala ušao je u Perziju. Čuvši to, Sain se vratio natrag za svojim leđima. I tako se dogodilo da je Božji sluga Anastazije s perzijskom vojskom stigao u kraj Istoka; i odatle se povukao iz vojske te, ostavivši vlastitoga brata, došao ue Hijerapol, svratio k nekomu kršćaninu Perzijancu,f zlataru, i ostao kod njega. A kod njega je i sam izučio zanat i radio s njim.
10 Budući da su, dakle, u njemu obilovale ljubav i milost te želja da bude prosvijetljen, mnogo je molio spomenutoga zlatara da ga pouči kako da dođe do milosti svetoga krštenja. A on se, razmišljajući u sebi zbog straha od Perzijanaca, bojao da ne dođe u pogibelj; ipak je s njim išao u crkvu svetih mučenika i molio se; i promatrao je slike svetaca i pripovijesti te ga ispitivao što je to; i slušao je od njega o borbama svetaca ili čudesima koja su učinili, ili o prestrašnim mukama koje su podnijeli od tirana, i o njihovoj postojanosti, te se divio dršćući. Ostavši, dakle, kratko vrijeme kod spomenutoga najkršćanskijega muža, primio je u svojoj duši najbolju želju da dođe u Jeruzalem i ondje postane dostojan zadobiti posvetu svetoga krštenja.
11 I imajući nakanu u Božjoj ljubavi, stigao je u sveti grad i odsjeo kod nekoga Kristu miloga muža, također zlatara, te otkrivši svu svoju želju, budući da se želi sjediniti s Kristom da bi se smatrao dostojnim milosti svetoga krštenja, on ga je doveo presvetomu Iliji, prezbiterug svetoga Uskrsnuća, koji ga je primio kao sina predodređena od Boga; a poslije je o njemu javio presvetomu Modestu, prezbiteru ih zamjeniku Apostolske Stolice, te je dao da ga krste zajedno s i drugima koji su i sami bili iz istoga kraja, a koji su i sami, primivši blažen svršetak za Krista, u gradu Edesi okrunjeni mučeništvom.
a Tako i Metafrast, drugi Razeth; Mombricije Razeth, u grčkom Rasech.
b Mombricije Baii, Metafrast Bau.
c Ispravnije, kako smatramo, grčki tekst: i pošao je s njim u vojsci koju je vodio Sain.
d Mombricije: i dostojne uspomene. Grčki, ἐν ἄλλοις, naziva se svetim. Metafrast piše da je to učinio sam Heraklije.
e Ovo nije frigijski Hijerapol, nego kiristički; ovaj se, naime, ubrajao na Istok, a onaj pod Azijsku dijecezu, kao što je očito iz Notitia Imperii; a Perzijanci su se već bili pomaknuli na Istok, kako se ovdje kaže.
f Grčki se kaže ἀργυροκόπος, to jest obrtnik koji kuje srebro.
g Hram svetoga Uskrsnuća, koji je nekoć sagradio Konstantin Veliki, kako u njegovu životu spominje Euzebije u 3. knjizi, 24. poglavlju i dalje, razorila je bila Hozrojeva vojska; ali ga je tada obnavljao Modest, kako će se reći u životu sv. Ivana Milostivoga 23. siječnja.
h Tako i grčki: τοῦ τηνικαῦτα τοποτηρητῇ Ἀποστολικοῦ θρόνου. Hervet je preveo u životu od Metafrasta: koji je bio na čelu Apostolske Stolice. Patrijarh Nicefor u Breviarium historicum: Μοδέστου τηνικαῦτα Ἱεροσολύμων προεδρεύοντος. Dok je Modest tada predsjedao Jeruzalemom. Leoncije u životu sv. Ivana Milostivoga, u prijevodu Anastazija Bibliotekara, naziva ga jeruzalemskim patrijarhom; ovdje se bolje naziva zamjenikom, dok je naime patrijarh Zaharija, kojega je Hozroje 614. godine odveo u Perziju, ondje zadržan; on se odatle nakon Hozrojeve smrti vratio na patrijarhat. Grci 18. prosinca štuju nekoga Modesta, jeruzalemskoga biskupa, čije ime ne postoji u uobičajenim katalozima. i U grčkom i kod Metafrasta spominje se samo jedan drug. Tko je pak on bio i kojega je dana okrunjen mučeništvom, još nismo doznali.
Redovnički život. Želja za mučeništvom.
Presveti prezbiter Ilija zadržao je bl. Anastazija u svojoj kući osam dana. I potičući ga da ustraje u dobroj nakani, upitao ga je spomenuti presveti prezbiter Ilija što je ubuduće zamislio o sebi. On ga je pak zamolio da ga učini redovnikom. Nakon što su skinute bijele haljine, odmah ga je odveo opatu Anastaziju, svete uspomene, koji je udaljen na četvrtoj milji od svetoga grada, te mnogo moleći s ostalom braćom spomenutoga časnoga samostana predstojnika Justina, muža veoma čudesna, po svemu razborita i puna onoga što su Božje zapovijedi, predao je i Božjega slugu Anastazija. On ga je i primivši pridružio svojoj zajednici. To se pak dogodilo u osmoj indikciji, za vladanja gospodina Heraklija, najpobožnijega i najkršćanskijega cara, u desetoj godini. Dao mu je pak i jednoga učitelja, brata iste zajednice, razborita muža, koji ga je i poučio slovima a zajedno s Bogu ugodnim naukom, zajedno sa psaltirom, te ga ošišavši predao mu sveto odijelo i posinio ga.
13 Obavljao je pak bl. Anastazije svaku službu i prošao kroz sve dužnostib u spomenutom samostanu, ugađajući svima po Božjoj milosti. Bio je, naime, veoma marljiv u služenju braći i u radu ruku, te nadasve pažljiv u redovničkom pravilu i čest na svečanostima misa. I slušajući bez prestanka sveta i božanska Pisma, vrlo je pozorno čitao i živote svetih otaca te u njih ulagao brižan trud; a ako nešto nije razumio, pitao je svoga učitelja, prikladna muža, razborita u svemu i ukrašena krepostima, i učio od njega što je tražio te diveći se slavio Boga. Neprestano je pak u ćeliji potajno čitao borbe ili natjecanja svetih mučenika, svakodnevno lio suze te potajno u svomu srcu razmišljao i gorio, raspaljen tom željom da ga se Gospodin udostoji pozvati k palmi mučeništva, kako bi se udostojao učiniti ga drugom svojih slugu koji su trpjeli za njegovo ime, na hvalu i slavu Gospodina našega Isusa Krista. Ustrajao je pak u istom prebivalištu sedam godina.
14 Videći pak stari neprijatelj i dušmanin ljudskoga roda da Božji sluga Anastazije ustraje u tolikoj postojanosti u Kristovoj službi i ljubavi, i želeći ga odvratiti od dobre nakane i nagovoriti da iziđe iz spomenutoga samostana, ubacio mu je opake misli, čak da mu dozove u sjećanje magijsku vještinu koju je bio naučio od svoga oca. A on, vidjevši lukavstvo najopakijega đavla, predao se molitvi i usrdnije molio Gospodina da ga istrgne iz zasjeda protivnika. Opatu pak svoga samostana otkrio je tajne svoga srca i sa suzama ga molio da za njega izlije molitve Gospodinu kako bi ga oslobodio iz ždrijela protivnika. To je već i činio spomenuti opat. Također ga je opominjao i krijepio u Gospodinu prema milosti koja mu je bila dana u Gospodinu, te obavivši molitvu za njega pred svom braćom u crkvi, otjerao je od njega đavolsku borbu.
15 Nakon nekoliko pak dana Božji je sluga Anastazije noću usnio ovakav san: Vidio je samoga sebe kako stoji na visokoj gori, a netko dolazi k njemu, pruža muc zlatnu čašu punu vina i govori: Uzmi i pij. Primivši je, popio je. Odmah se pak probudivši, protumačio je u sebi da je san koji je vidio ono za čim je žudio. Odmah ustavši, pošao je u crkvu obaviti jutarnje hvalospjeve dok je svitao sveti dan nedjeljni. Nakon što su dovršeni jutarnji hvalospjevi, zamolio je opata samostana da mu nasamo govori. I ušavši ud sakristiju, pao je pred njegove noge, moleći sa suzama da za njega izlije molitve Gospodinu kako bi ga primio dostojna, nadajući se kao da će umrijeti u tim danima. Govorio je ipak opatu: Znam, oče, koliko si muka imao sa mnom bijednim, i da sam te mnogo žalostio, i da me je po tebi Bog priveo iz tame k pravomu svjetlu. Ali molim, oče, da za mene izmoliš Gospodina. Reče mu opat: Koji je, dakle, razlog, sine moj? Ili odakle znaš da ćeš u ovim danima otići s ovoga svijeta? On mu je pak ispripovjedio san koji je vidio i potvrđujući tvrdio da ćee svakako umrijeti u tim danima, bilo vlastitom smrću bilo mučeništvom, kako je žudio. Bojao se ipak javno govoriti o mučeništvu da ga braća ne bi ukorila.
16 Opat ga je pak blago tješio mnogim opomenama. Slaveći pak svečanosti misa s braćom i primivši božanska otajstva, blagovao je s njima. I malo je zadrijemao, a probudivši se i ne podnoseći oganj svoga srca, želeći ispuniti svoju želju koja je bila ugodna Gospodinu, potajno je izišao iz samostana, ne uzevši sa sobom ništa osim onoga u što je bio odjeven, i otišao uf Diospol. Odatle je radi molitve pošao na gorug Garizim, a odatle je pošao na druga časna mjesta. Vođen pak Gospodnjom milošću, stigao je sve do Cezareje Palestinske i ostao u kući blažene i neoskvrnjene Bogorodice Marije dva dana.
a U grčkom se dodaje: grčkim.
b Dodaje se u grčkom i kod Metafrasta: kuhinje i vrta.
c Hervet: ukrašenu zlatom i draguljima; u grčkom: zlatnu i ukrašenu draguljima.
d To se u grčkom, kao i u životu sv. Eutimija 20. siječnja, naziva διακονικόν.
e Rukopis sv. Maksimina: bez sumnje. Grčki πάντως, posve.
f Lida je grad, kaže sv. Jeronim u De locis Hebraicis i u 77. pismu (Siječanj, svezak III.), smješten na obali Sredozemnoga mora, koji je na samom početku Židovskoga rata spalio Cestije; naposljetku obnovljen, nazvan je Diospol. Udaljen je od Jeruzalema oko 33 milje.
g O kojoj Samarijanka kod Ivana 4 kaže: Očevi naši na ovoj su se gori klanjali.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.