Koji su trpjeli u Rimu pod Dioklecijanom i Maksimijanom.
Devetnaeste godine vladavine Dioklecijanove (kaže Euzebije u 8. knjizi, 3. poglavlju), mjeseca distra, koji Rimljani nazivaju ožujkom, kad je blagdan spasonosne Muke Gospodnje već bio pred vratima, u svim je mjestima carevim pismom javno naređeno da se poruše crkve i sravne sa zemljom, da se kršćanski spisi spale ognjem, da oni koji su stekli čast budu sramotno lišeni čina, a da obični građani, ako ostanu u ispovijedanju vjere, budu potpuno lišeni slobode. I prvi je proglas protiv njih bio takav. Nedugo zatim, kad su izišla druga pisma, zapovjeđeno je da se svi poglavari Crkava po svim narodima bace u okove, a zatim da se svim sredstvima prisile prinositi žrtve idolima. Toliko Euzebije.
2 Kad je dakle, kaže Baronije za god. 302., br. 22, bio objavljen takav carev proglas o spaljivanju knjiga, u svakoj su pokrajini namjesnici, a u pojedinim gradovima, trgovištima i selima službe pazile da kršćani predaju kodekse; na to su ih i požurivali te ih okrutno prisiljavali dodanim mukama. Oni dakle koji su, prestrašeni okrutnošću kazni, predavali kodekse koje su imali kod sebe, nazivali su se traditori. Njih je bio golem broj, ali gotovo beskonačan broj onih čiju postojanost nije uzdrmao nikakav strah i koji su, da ne bi predali svete kodekse, najspremnijom dušom pošli u smrt. Krune svih njih, jer se činilo nemogućim pratiti spomen pojedinaca, Rimska Crkva slavi jednoga dana, naime 11. siječnja, ovim navještajem: „U Rimu spomen vrlo mnogih svetih mučenika koji su, prezrevši proglas cara Dioklecijana kojim se zapovijedalo da se predaju sveti kodeksi, radije predali tijela krvnicima negoli svetinje psima.”
3 Njih je iz starih spomenika u popise Martirologija vratio Baronije, koji ih češće spominje u svojim Annales, osobito godine Kristove 302. i 303., 19. i 20. godine Dioklecijana, te ondje kao i u Notæ ad Martyrologium prema Augustinu izvješćuje da je u to vrijeme održan sabor u Cirti u Numidiji u parnici onih koji su bili predali svete kodekse.
4 Ondje iz različitih zakona Baronije poučava da su mnogo ranije Ulpijan i Paul dali pravno mišljenje da se knjige magijskoga umijeća, to jest kršćana, spale. I nije čudo, kad su po svjedočanstvu Arnobija neki smatrali da treba uništiti i same Ciceronove knjige De natura deorum i De divinatione, kojima se činilo da se može uzdrmati pogansko praznovjerje.
✠