Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 1. siječnja

O sv. Odilonu, opatu klinijskom

DE S. ODILONE ABBATE CLUNIACENSI

Sadržaj (16)
  1. Životopis sv. Odilona
  2. Proslov autora.
  3. Razne njegove kreposti.
  4. Drag je vladarima.
  5. Njegova ljubaznost prema svima i darežljivost prema siromasima.
  6. Gostoljublje, poniznost i druge kreposti.
  7. Jakost i strpljivost.
  8. Umjerenost i odmjerenost.
  9. Velebnost u gradnjama i ukrašavanju crkava.
  10. Drugi životopis sv. Odilona
  11. Prolog pisca.
  12. Ustanovljenje Spomena svih vjernih mrtvih po njemu.
  13. Benedikt VIII. Po njemu biva oslobođen iz čistilišta.
  14. Gradi, ukrašava i pohodi samostane. Pobožno umire.
  15. Njegova ukazanja nakon smrti.
  16. Podizanje tijela sv. Odilona.

Ustanovljenje Spomena svih vjernih mrtvih po njemu.

Osim toga, neki pobožni muž, podrijetlom iz rodeškoga kraja, vraćao se iz Jeruzalema. Dok je prelazio more koje se od Sicilije prema Solunu proteže kroz mnoga opasna mjesta puna valova, te ga je zajedno s mnogima drugima tjerao užas bijesnih vjetrova, pristali su uz neki otok ili hrid, gdje je zatvoren boravio neki sveti sluga Božji. Taj je dakle muž iz rodeškoga kraja ondje neko vrijeme boravio i čekao smirivanje mora, pa je uživao u tome da sa slugom Božjim često vodi razgovore. Ali dok se s jedne strane ponešto govorilo, a s druge se mnogo toga pripovijedalo, gost upita toga muža odakle izvorno vuče podrijetlo, a on odgovori da je Akvitanac. Upitan povrh toga poznaje li onaj samostan koji se zove Cluny i Odilona, opata toga mjesta, posvjedoči da poznaje to što je pitao. Čovjek ga zapita zašto sluga Božji to od njega traži. A on mu reče: „Nama su blizu mjesta iz kojih se izbacuju najteži požari bijesnih plamenova, u kojima također duše odbačenih trpe različite muke prema kakvoći svojih zasluga. Za neprestano umnažanje njihovih kazni određeni su bezbrojni zlodusi, koji svakodnevno obnavljaju njihove nepodnošljive muke i neprekidno ih pripremaju za nove kazne. Ipak, često sam ih čuo kako zavijaju tužnim naricanjem i suznim zapomaganjem oplakuju što se molitvama i milostinjama nekih koji se protiv njih nepomirljivo bore, iz njihovih ruku često otimaju duše osuđenih. Među ostalim najviše se tuže na zajednicu klinijskih redovnika i njihova opata, jer po njima vrlo često gube podanike koji su pod njihovom vlašću. Stoga te zaklinjem strašnim imenom Božjim da svetoj braći ondje vjerno preneseš ovo što sam ti rekao i da im i s naše strane poručiš neka još više ustraju u milostinjama i molitvama, a osobito s obzirom na to da iz ruku zloduha izbavljaju one koje oni muče, kako bi se zbog njihovih svakodnevnih gubitaka i žalost nanijela neprijatelju ljudskoga roda i radost umnožila na nebu.” Nešto kasnije muž se vratio u domovinu i sve što je doznao iz pripovijedanja Božjega čovjeka vjerno ispripovjedio blaženomu Ocu i svetoj zajednici. Tada je časni otac Odilon po svim svojim samostanima donio opću odredbu da se, kao što se prvoga dana mjeseca studenoga, prema pravilu sveopće Crkve, slavi svetkovina Svih svetih, tako sljedećega dana u psalmima i milostinjama, a osobito u svečanim misama, slavi spomen svih koji počivaju u Kristu.

Benedikt VIII. Po njemu biva oslobođen iz čistilišta.

Ako pak tko, nezadovoljan općenitošću, pita tko je poimence po blaženom Odilonu bio istrgnut iz osvetničkih kazni, neka što treba misliti o ostalima očito nauči na primjeru pape Benedikta, kako bi se na rimskom prvosvećeniku, koji je glava svih kršćana, moglo jasno zaključiti što s pravom valja smatrati o ostalima. Taj dakle apostolski poglavar, kojega spomenusmo, dok je još živio, srdačno je ljubio blaženoga muža, s poštovanjem ga častio i njemu, koji je često pohađao pragove apostola, obilato pružao pomoć za nužne troškove. Njega je odmah čim je umro u apostolskom dostojanstvu naslijedio njegov rođeni brat Ivan. A nakon što je bio izuzet iz ljudskih stvari, kad je proteklo nemalo razdoblje vremena, već spomenuti se papa u noćnom viđenju ukazao portuenskom biskupu Ivanu i dvojici drugih, čija nam imena nisu poznata, te im priopćio da se nalazi u kaznenim tminama, dodajući povrh toga kako je višnji sud odlučio da ga zbog časnih zasluga blaženoga Odilona oslobodi od muka. Zaklinje ih stoga i ponizno moli neka njegov brat spomenutomu mužu jedinstvene pobožnosti što brže pošalje hitra glasnika i ponizno ga zaklinjući zatraži da moli za njega. Odmah isti portuenski biskup Ivan, opskrbljen pismima apostolske vlasti, brzim hodom stigne sve do Pavije. Ondje, iscrpljen dugim i možda prekomjerno ubrzanim putovanjem, po redovnicima samostana blaženoga Majola pošalje isprave apostolskoga poslanstva i po njima svetomu mužu izloži sav tijek viđenja koje je vidio. Doista je jasno da se Božjim sudom dogodilo da ga je nositelj apostolskoga poslanstva zatekao u samostanu u Clunyju. Stoga je časni otac zapovjedio da svi za njega privatno i javno obavljaju pjevanje psalama i molitve, da se siromasima dijeli milostinja te da se Bogu prinosi žrtva spasonosnoga otajstva. I nije se zadovoljio time da to odredi samo na onome mjestu, nego je po svim samostanima pod svojom upravom poslao proglase iste odredbe.

Dok su se pak braća oko toga trudila s najgorljivijom pobožnošću, a plamen bratske ljubavi, sukljajući sa žrtvenika svetih srdaca, prodirao u svetište božanskoga milosrđa, već se približavao rok unaprijed određenoga vremena. I gle, neki redovnik sveta života, imenom Heldebert, koji je naime iz poslušnosti obavljao službu da hrani siromahe i potrebitima pruža pomoć, vidio je u snu kako neki čovjek lijepa i vedra izgleda, i uočljiv po nekom svečanom sjaju, okružen velikom povorkom ljudi u bijelim haljinama, ulazi u klaustar samostana. Zatim je ušao u kapitul, gdje je otac Odilon sjedio s braćom, ponizno prignuo glavu do njegovih koljena i, kako se činilo po kretnji tijela, zahvalio mu. Kad je pak onaj brat, koji je to promatrao u viđenju, upitao tko je taj tako krasan i blistav čovjek koji svetomu mužu iskazuje pozdravnu počast, odgovoreno mu je da je to Benedikt, biskup najviše Stolice, koji doista zato zahvaljuje Božjemu čovjeku što je po pobožnim molitvama njegovim i svete braće i izbjegao propast paklenih muka i zaslužio ulazak u višnji Jeruzalem, da počiva s blaženim građanima. Iz ovoga se može jasno spoznati kakvo se mišljenje s pravom može imati o zaslugama blaženoga Odilona, kad onaj koji je naime po povlastici apostolskoga dostojanstva držao ključeve Crkve pred svim smrtnicima, koji je nekim uzvišenim pravom posjedovao vlast vezanja i odrješivanja, našavši se već na onome nevidljivom sudu, nije mogao drukčije nego njegovim molitvama ni od grijeha biti odriješen ni od kaznene muke oslobođen.

Liječi gušavoga. Njegova se oprema vadi iz rijeke nesmočena.

Nadalje, dok je jednom boravio u samostanu koji se zove Payerne, bio je ondje neki dječačić redovnik imenom Rudolf, kojega je neka otečena guša na grlu bila toliko unakazila da mu je i oduzimala jasnoću glasa, a povrh toga nekako prijetila da će mu jednom oduzeti i sluh. Njega k sebi dozove uistinu milosrdni muž Božji, opipavajući rukom dotakne mjesto otekline, zatim utisne znak križa na ranu na grlu i, izgovorivši neke božanske riječi, odmah mu dopusti da ode. Zatim se na čudesan način dogodilo: kao što u drugih ta bolest, nakon što jednom nastane, iz dana u dan običava rasti i jadno zahvatiti cijelo grlo, tako je u ovoga obratno otada počela postupno svakodnevno splašnjavati, dok ta pošast nije potpuno iščeznula i dječakovo se grlo u svemu vratilo u svoj prirodni izgled.

25 Drugom je pak zgodom sveti muž izišao iz samostana koji se nalazi na području Jure te je započetim putem žurio prema gradu Ženevi. Kad je pak stigao do neke rijeke duboka korita, dogodilo se da je mazga koja je nosila opremu Božjega čovjeka, to jest knjige i posteljicu, daleko zastranivši od javnoga gaza, upala u dublji vir riječnoga korita; tako je, ponesena maticom, iz valova virila samo glavom, bez ijednoga drugog uda. Naposljetku je izvuku iz brodoloma i skinu s nje tovar da bi istražili jesu li stvari, a osobito knjige, propale. Čudesnim se dakle rasporedom višnje providnosti knjige zajedno s posteljicom nađoše tako netaknute od valova da se nije činilo da su bile poprskane ni najmanjom kapljicom vode. Stolnjaci pak i ručnici bijahu nađeni posvuda potpuno mokri. Pri čemu valja zamijetiti kako je budna bila božanska zaštita prema svojemu sluzi, tako da je dopustila da se smoči ono što treba češće prati, a od dodira valova sačuvala netaknutim ono što se bez štete ne može smočiti.

Liječi padavičara. Njegove knjige i staklenke neoštećene u provaliji i na pljusku.

U istome je također jurskom samostanu Gospodnji muž Odilon jednom boravio i zatekao dječaka, imenom Gerarda, skrhana strašnom bolešću padavice. On je vrlo često padao kao mjesečar, a napadaj te padajuće bolesti običavao ga je tako oboriti da u njemu nije ostajao ni glas, ni pamćenje, ni ikakva služba udova, te se gotovo ni po čemu nije razlikovao od mrtvaca. Njemu se čovjek Božji milosrdno prignuo i naložio braći da za njega mole Božje milosrđe. Sam je pak pristupio presvetomu oltaru da slavi misu, a opomenuo je i bolesnika da bude nazočan. Njemu je ubrzo predao dar spasonosne euharistije. Zatim mu je, kako mu je bio običaj, dao piti blagoslovljene vode iz kaleža blaženoga Majola. Bez odgode odmah je sva bolest odstupila od dječaka, nastupilo je željeno zdravlje, i tako mu je po zaslugama blaženoga muža ostala postojanom cjelovitost vraćene snage.

Jednom je muž Gospodnji putovao vrletima Jurskih Alpa; iznenada se tovarna životinja, natovarena nekolicinom zavežljaja, posklizne niz strminu gore te se po oštrim liticama i provalijama hridi strmoglavi sve do dubina najniže doline. Sluge odmah siđoše u tu klisku provaliju pada te nađoše neoštećenima neke od zavežljaja koji su bili posvuda rasuti; opaziše ipak da nedostaju Sakramentar, ispisan zlatnim slovima, te neke staklene posudice ukrašene reljefnim lijevom. Ostavivši ih zasada, povukoše se, uđoše u prenoćište, okrijepiše umorna tijela i usnuvši počinuše u noćnoj tišini. Kad je pak svanulo jutro, rano ustadoše, brzo se vratiše na ono mjesto i, pomnije pretražujući sve zakutke, nađoše sve za što su sumnjali da je propalo: staklene se posude naime nađoše neoštećene, a ni pozlaćenu knjigu, premda je vladalo kišno nevrijeme, uopće nije dotaknuo pljusak kiša. Tako dakle po zaslugama blaženoga muža niti je strmi pad mogao razbiti staklo, niti je gustoća pljuskova znala natopiti kodeks.

Druga njegova čudesa,

Dok je neki plemeniti muž ležao pod stablom, komadić kore upao mu je u oko; ne samo da mu je potpuno pomutio vid, nego mu je donio i mnogostruki teret drugih nevolja. Jer kako se ono što je jednom sjelo u oko nikako nije moglo izbaciti, pobježe san s očiju, te čovjek više ne samo da nije mogao spavati, nego nije mogao ni uzimati hranu za okrepu. Sveti ga muž odvede nasamo, utisne mu znak križa i odmah puhnuvši dahne nad bolnim mjestom. Zatim ode, obećavši da će za njega prinijeti spasonosne žrtve. Čim je dakle Božji čovjek otišao, čovjek odmah slatko zaspa. Kad se pak probudio, izbaci komadić kore iz oka zajedno s nekom pahuljicom, te odmah ozdravi i ubuduće nije osjećao nikakvu tegobu te boli.

28 Nekomu je kleriku Turske crkve na ruci kužno narasla smrtonosna rana, tako da mu već nije prijetila bolešću slabosti, nego radije samom smrću. A kad je Božji čovjek boravio u prenoćištu u Lucci, pristupi klerik i pokaže opasnost tako pogubne nevolje. On pak, kao da se pretvara da to ne vidi, potajno uhvati ruku, utisne znak životvornoga križa te mu, otpuštajući ga, zapovjedi da se oprezno čuva. Kad je ovaj malo kasnije poželio pomnije pogledati mjesto čira, nije našao nikakva traga iščezle bolesti. Zapanjen dakle novošću čuda, brzo se vrati Božjemu čovjeku i ne toliko pripovijedanjem riječima koliko pokazivanjem svoje ruke najočitije posvjedoči što mu se dogodilo. On je to prilično teško podnio te ga s negodovanjem otjerao ispred sebe. Jer kao od zmijskoga otrova, tako je bježao od ljudskih govorkanja. Tvrdio je naime da se, ma koliko uzvišena bila građevina sveta djela, iznenada ruši zbog žudnje za taštom slavom.

29 Osim toga, neki je vojnik bio toliko lišen razuma da je, potpuno zanemarivši svaku privatnu ili javnu brigu, lutao bespućima sam i gol, ispuštao nesuvisle glasove i neurednim se kretnjama pokazivao kao opsjednut ludilom. Njemu se muž Gospodnji očinskom ljubavlju smilovao, zajedno s braćom prostro pred oltarom sv. Petra te s psalmima i litanijama zazivao božansko milosrđe da ne dopusti da njegovo stvorenje propadne pod mahnitošću ovoga bijesa. Ustajući zatim od molitve, pristupi onomu koji je trpio, poškropi ga vodom posvećenja i nagovarajući ga potakne da iz nje pije. Ovaj nedugo zatim dođe u Cluny zdrav i čitav, donese na dar riba te zahvaljujući priopći da mu je razum u potpunosti vraćen.

30 I neki je drugi vojnik izgubio sposobnost izgovaranja riječi. On je u viđenju bio opomenut da će, ako popije vodu kojom su se prale ruke bl. Odilona, njome bez sumnje sebi vratiti snagu govora i službu izgubljena jezika. Sluge dakle pobožnom krađom potajno uzmu vodu. Pošalje se nijemomu i druga voda, koju je blagoslovio Božji čovjek, iz kaleža sv. Majola. Primivši ih s prevelikom pobožnošću, preodjenuvši se, uđe u crkvu i, jer nije mogao jezikom, molio je ustima srca. I tako, primivši čašu blagoslova, prepozna da mu je vraćena služba govora. Ubrzo je tečno govorio, pružio čudesan prizor promatračima, te je očito postalo poznato što bl. Odilon može kod Boga.

31 Nadalje, kad je časni muž objedovao kod neke crkve samostana koji se zove Val-d'Or, ali je doznao da to mjesto trpi veliku oskudicu vina, da ne bi opteretio brata koji ga je radosno primio, odredi svima zajedno da se svaki od onih koji su za stolom zadovolji samo jednom čašom, a da peharnik samo redovnicima udvostruči vrč. Ipak se mjera prekorači, te se svima koji su blagovali iznese obilno piće za pijenje. Doista, iako je ona vinska posuda bila samo jedna i malena, ne samo da nije ponestala tolikima koji su bez mjere pili, nego je i nakon njihova odlaska nađena puna bez ikakva umanjenja, kako bi se po tome očitim znakovima razjasnilo da je muž Gospodnji kod Boga mogao izmoliti ne samo ono što je tražio, nego su po njemu božanski pokazana i mnoga znamenja čudesa za koja nije ni znao. I o znamenjima i čudesima koja je sveti muž pokazao dok je još bio u tijelu, ovo je dovoljno. Sada se, uz Gospodnju pomoć, približimo izlaganju njegove sretne smrti.

Gradi, ukrašava i pohodi samostane. Pobožno umire.

Doista, premda se čovjek Božji uzvišeno uzdigao u duhovnim nastojanjima i božanskom razmatranju, ipak se i u tijelu nemalo trudio u marljivosti za opću korist. Podigao je naime iz temelja nekoliko samostana, druge već polusrušene ili one kojima je prijetila propast popravio je, proširio im je posjede, a nekima je darovao i znamenite urese. Koje je pak nove samostane osnovao, a kojima je priloženim troškovima obnovio tek ruševne zidove i krovove, odgađamo nabrajati po redu, da se ne bi činilo da opširnošću stila pletemo suvišne ukrase, osobito stoga što u samim živim djelima oči mnogo jasnije spoznaju vjerodostojnost djela nego što se to može ispripovjediti ikakvim govorom. Znameniti upravitelj dvostrukoga upravljanja, i u duhovnom je nastojanju blistao pred božanskim pogledima, i u marljivosti zemaljskoga rada nemalo je cvjetao.

33 Nadalje, kad je muž Gospodnji već bio na kraju života, gotovo pet godina bio je prisiljen trpjeti muku najteže bolesti. Ubrzo stoga požuri pohoditi pragove blaženih apostola, kako bi takoreći pod njihovim nogama, ako mu se dade ono što je uvijek želio, mogao prijeći s ovoga svijeta. Međutim, jer put čovjekov nije u njegovoj vlasti, dogodilo mu se drukčije nego što se nadao. Puna je četiri mjeseca ondje malaksavao shrvan bolešću. Zatim se, protiv svake nade, donekle oporavivši, vratio kući. Stigavši tako u Cluny, gotovo je godinu dana sav ostao u molitvi te se, koliko je bolest dopuštala, silno trapio postovima i bdjenjima. Odlučio je pak da prije nego što plati dug ljudske naravi, obilazeći svaki od svojih samostana, pohodi ih sa žarom svete opomene. Započevši dakle pohod ove svete izgradnje, stigao je u Souvigny i ondje otvoreno rekao da će oko svetkovine Gospodnjega Obrezanja otići s ovoga svijeta. Nadalje, kad je već bio u tjeskobi smrtne borbe, ugledao je đavla kako stoji uza nj te ga imenom strašnoga Suca oštro ukorio da odstupi. Tako je godine Gospodnjega utjelovljenja 1048., svoje pak dobi 87., a pedeset i šeste godine svoga ređenja, one noći koja je prethodila svečanosti Gospodnjega Obrezanja, primio sakramente spasonosne euharistije te tako predao blaženu dušu Bogu.

Njegova ukazanja nakon smrti.

Malo zatim, iste naime noći, kad je tijelo blaženoga muža već bilo preneseno u crkvu, neki brat imenom Grgur, podrijetlom Juveneta, jednostavne naravi i nedužna života, shrvan umorom od pogrebnih obreda, u istoj ćeliji u kojoj je svetac preminuo potražio je vlastiti ležaj te, bacivši se na nj, pokušao zaspati. No još ne sasvim utonuo u san, ugleda blaženoga Odilona kako stoji pokraj njega. Njemu odmah najbržim glasom reče: „Što činiš, gospodine Oče?” A on: „Dobro, brate, i najbolje. Moj se naime Gospodin Isus udostojao sam od sebe biti nazočan svojemu sluzi i milosrdno mi pokazati svoju prisutnost. Ali u samom času moga odlaska, u onome naime kutu (pokazivao je naime kao prstom mjesto), vidio sam neki lik veoma okrutan i strašan, koji mi je pokušao utjerati užas i strah svoga najgroznijega prizora, ali me, dok me je krijepila Kristova snaga, nije mogao ozlijediti nikakvim napastovanjem.”

35 Kad je zatim nastupila sljedeća korizma, Lovro svete i časne uspomene, nadbiskup Amalfijske Stolice, koji je bio snažan u znanosti i dvojezičan, jer je znao grčki i latinski, a što je daleko izvrsnije, isticao se sjajem hvalevrijedna života, boraveći tada u Rimu, usnuo je u Gospodinu. Kad je njegovo tijelo bilo uneseno u crkvu, neki je čestiti klerik, imenom Alberon, u kutu iste crkve prepustio umorne udove snu. Kad mu se iznenada, još gotovo budnomu, ukazao blaženi muž, klerik mu odmah reče: „Gospodine moj, kada si i zašto ovamo došao?” On reče: „Došao sam na sprovod svojega negdašnjeg najdražeg prijatelja, gospodina biskupa Lovre; nakon što je sprovod završen, nisam htio otići prije nego što tebe vidim.” I rekavši to, lik onoga koji je govorio iščeznu. Muž je dakle Gospodnji, jer je pravedno živio, sretno i preminuo; i jer je vodio čudesan život, s pravom je zablistao čudesima. Život je naime ovoga blaženoga muža poput zlatne ploče u koju umećemo kao neke bisere i drago kamenje dok s njegovim djelima ispreplićemo čudesa kreposti koja među njima prosijavaju. Kod njegova pak časnoga groba ipak još uvijek sjaje novi znakovi kreposti, koje doduše smatramo suvišnim ovamo umetati jer vidimo da su ih drugi već zapisali. Štedeći stoga čitatelje od zamora, zadovoljni smo ovim što smo sažetom kratkoćom dotaknuli, na čast i slavu našega Otkupitelja Isusa Krista, koji s Bogom Ocem i Duhom Svetim živi i slavi se u vijeke vjekova. Amen.

Podizanje tijela sv. Odilona.

Karlo Saussey u 12. knjizi Annales Ecclesiæ Aurelianensis, pod bl. Rogerijem Fortom, o podizanju tijela sv. Odilona piše ovo: „U isto se vrijeme dogodilo da je bl. Rogerije pohodio crkve svoje pokrajine i stigao u samostan Souvigny klinijskoga reda, u biskupiji Clermont. Ondje je s dopuštenjem pape Klementa VI., zajedno s biskupima Capitulija iz reda augustinaca i Saulona iz reda propovjednika, te s vrlo mnogim opatima, prelatima i drugim crkvenim osobama, svečanim obredom podigao tijelo bl. Odilona, ispovjedaoca i klinijskoga opata, s mjesta u kojem je bio pokopan; sam je dotaknuo njegovu glavu i ostale udove tijela, a onima koji pohode crkvu u Souvignyju na njegove svetkovine podijelio je 40 dana oprosta, dana 21. lipnja godine Gospodnje 1345.” Toliko on.

2 Istoga nadbiskupa Rogerija ovu povelju donosi Bibliotheca Cluniacensis: „Rogerije, božanskim dopuštenjem nadbiskup Bourgesa, svim Kristovim vjernicima vječno spasenje u Gospodinu. Znajte da smo s dopuštenjem i po nalogu presvetoga u Kristu Oca i gospodina našega, gospodina Klementa, dostojnom Božjom providnošću pape šestoga, mi zajedno s časnim u Kristu ocima gospodom biskupima Capitulija iz reda augustinaca i Saulona iz reda propovjednika, i vrlo mnogim opatima, prelatima i crkvenim osobama na to pozvanima i zajedno okupljenima u crkvi u Souvignyju klinijskoga reda, biskupije Clermont, svečano podigli časno tijelo blagoga ispovjedaoca bl. Odilona s mjesta na kojem je ondje dosad bilo pokopano, prema obliku, uredbi i načinu predanu nam od presvete Rimske Crkve, te smo glavu istoga svetog ispovjedaoca i ostale udove tijela vidjeli i vlastitim rukama dotaknuli, držali i opipali, te ih stavili i položili u škrinju časno i dolično.

3 Mi naime, promislivši o takvim zaslugama svetoga ispovjedaoca koje su nas pobožno dovele i privukle k njegovu podizanju, želeći svim silama promicati porast njegove hvale i časti, kako bi ga Kristovi vjernici doličnim častima i hvalama resili i štovali, a također kako bi spomenutu crkvu iz pobožnosti tim radije sami Kristovi vjernici posjećivali i često pohodili, uzdajući se u milosrđe svemogućega Boga te blaženih apostola Petra i Pavla i blaženoga Stjepana Prvomučenika, našega zaštitnika, njegovom vlašću svima uistinu pokajanima i ispovjeđenima koji na svetkovine istoga blagog ispovjedaoca, a osobito na dan njegova podizanja i kroz njegovu osminu, svake godine pohode tu crkvu, milosrdno u Gospodinu opuštamo četrdeset dana od naloženih im pokora za buduća i vječna vremena.

4 Osim toga hoćemo i iz posebne milosti dopuštamo da svaki propovjednik koji u spomenutoj crkvi narodu koji se ondje nađe bude propovijedao božanske riječi, svima uistinu pokajanima i ispovjeđenima koji budu nazočni takvoj propovijedi, s naše strane i našom vlašću može podijeliti i udijeliti dvadeset dana oprosta, kad god i koliko god puta se dogodi da obavlja propovjedničku službu. Za svjedočanstvo svega toga dali smo ove isprave potvrditi zaštitom našega pečata. Dano u Toulonu, u biskupiji Clermont, za našega pohoda pokrajini, dana 21. lipnja godine Gospodnje 1345. Potpisano: Vilim Vincenti.”

✠

1. siječnja Kalendar godine