Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 1. siječnja

O sv. Odilonu, opatu klinijskom

DE S. ODILONE ABBATE CLUNIACENSI

Sadržaj (16)
  1. Životopis sv. Odilona
  2. Proslov autora.
  3. Razne njegove kreposti.
  4. Drag je vladarima.
  5. Njegova ljubaznost prema svima i darežljivost prema siromasima.
  6. Gostoljublje, poniznost i druge kreposti.
  7. Jakost i strpljivost.
  8. Umjerenost i odmjerenost.
  9. Velebnost u gradnjama i ukrašavanju crkava.
  10. Drugi životopis sv. Odilona
  11. Prolog pisca.
  12. Ustanovljenje Spomena svih vjernih mrtvih po njemu.
  13. Benedikt VIII. Po njemu biva oslobođen iz čistilišta.
  14. Gradi, ukrašava i pohodi samostane. Pobožno umire.
  15. Njegova ukazanja nakon smrti.
  16. Podizanje tijela sv. Odilona.

Ovo je onaj najslavniji Odilon kojega s najvećom čašću spominju svi koji pišu crkvene ljetopise. O njemu Martyrologium Romanum 1. siječnja kaže: „U Souvignyju sv. Odilona, opata klinijskoga, koji je prvi zapovjedio da se u njegovim samostanima obavlja spomen svih vjernih mrtvih prvoga dana nakon svetkovine Svih svetih, koji je obred poslije sveopća Crkva prihvatila i potvrdila.” Gotovo isto pišu Konstantin Ghini, Hugo Ménard i drugi. Ali Maurolico, Arnold Wion, Filip Ferrari, pariško Bellinijevo izdanje i mnogi drugi navode njegovu smrt 31. prosinca, čemu ide u prilog sv. Petar Damiani, koji prenosi da je umro godine 1048., naime posljednje noći te godine, osim ako po starom francuskom običaju godinu ne započinje od Uskrsa. Klinijevci ga štuju 2. siječnja, pod kojim ga danom navode isti Maurolico, Galesini, pariško izdanje Usuarda iz godine 1336. i kölnsko izdanje iz godine 1490. Molanus također 2. siječnja ima ovo: „U Souvignyju sv. Odilona opata, čiji se blagdan, iako se drži na kalende, ovdje ipak potpunije slavi.” Isto imaju Martyrologium Germanicum i drugi. Neki ga nazivaju Odon, a drugi Odil.

2 Od dvaju njegovih životopisa koje ćemo ovdje donijeti, prvi je napisao monah Lotsald, koji nam je na mnogim mjestima okrnjen pružio rukopisni kodeks samostana sv. Maksimina, te Bibliotheca Cluniacensis, u kojoj se spominje više toga o sv. Odilonu, a navodi se i tužaljka istoga Lotsalda (koji se ondje naziva Jotsald) o Odilonovoj smrti; drugi je napisao blaženi Petar Damiani nedugo nakon smrti sv. Odilona, na molbu sv. Hugona, njegova nasljednika.

3 Dodat ćemo o njegovu prijenosu ili uzdignuću ono što iznose ista Bibliotheca Cluniacensis iz Chartularium Silviniacense te Charles Saussay u knjizi 12. Annal. Eccles. Aurelian. Da se to uzdignuće slavi 21. lipnja, piše Hugo Ménard. Spominje ga i Claude Robert u katalogu nadbiskupa Bourgesa kad govori o blaženom Rogeriju Jakom, o kojemu mi pišemo 1. ožujka.

Spominje sv. Odilona Vincent Barralis Salerna u djelu Chronologia Lerinensis i pokazuje iz nekih spisa da je bio na čelu samostana u Lérinsu.

Souvigny, gdje je umro sv. Odilon, znameniti je priorat klinijskoga reda u pokrajini Bourbonnais, pučki zvan Sauvigny en Bourbonnois.

Životopis sv. Odilona

NAPISAO MONAH LOTSALD.

Proslov autora.

Časnomu ocu Stjepanu, prema tumačenju njegova imena uzdignutom na biskupsku slavu, posljednji sluga slugu Božjih, tek imenom monah, Lotsald, želi sve što je u oba života najugodnije.

2 Nastojanja starih filozofa spisima su i spomenicima uzvisivala pohvale i uspomene svojih predaka, nadajući se takvim svjedočanstvima učiniti besmrtnima one za koje su znali da su bili smrtni. Potom tijekom stoljeća crkveno pravilo, utoliko uzvišenije po predmetu izlaganja koliko je upravljenije sigurnijoj nadi, opisuje slavna djela svetih muževa, kako bi nasljednici i budući naraštaji uvijek imali one čije će primjere slijediti, te da se sve odnosi na Onoga od kojega se daje krepost i razboritost, od kojega također proizlaze jakost i mudrost.

3 Po uzoru na njih i ja, koliko god malen čovječuljak bio, odgojen učiteljstvom velikoga Odilona i oblikovan njegovim dobročinstvom, poput Jeronima o Blezili i Nepocijanu, htjedoh napisati svojevrsni nadgrobni govor o njegovoj smrti i krepostima te poput cvijeća rasuti po njegovu grobu ono što će onima koji ulaze pružiti nešto slatkoće i milosti te zamirisati prema svojoj vrsti kakvim-takvim mirisom. U tome pak prinosim pobožnost svoje duše i pružam građu onima koji žele opisati uzvišenije stvari, a ne oduzimam priliku onima koji to mogu učiniti bolje.

4 To sam djelo tebi, sveti biskupe, odlučio poslati stoga što znam da si ti njegov nećak i da si po njemu pozvan na slavu svećeništva, pouzdajući se da će se tvojem sudu svidjeti štogod u njegovu pohvalu opiše uglađen ili neuglađen govor.

Domovina, roditelji i sestra sv. Odilona.

Otac je njegov bio najplemenitiji među velikašima Arverna, muž hrabar u oružju, najbogatiji posjedima i bogatstvima, razborit u savjetu i u svoj čestitosti ćudoređa u svoje vrijeme nikome drugi. On se također, povlasticom ugleda i milosti, nazivao Stariji Berald, od svih toliko istican po kreposti vjernosti da je ono što je drugima bilo teško održati i pod zakletvom, on čuvao nepovrijeđenim običnom riječju. Njegovo je djelovanje i držanje bilo daleko drukčije negoli se sada može vidjeti u bilo kojem knezu, u bilo kojem načinu postupanja.

6 Imao je ženu imenom Girberga, nimalo nedostojnu svoga roda i ćudoređa, a kolike je suzdržljivosti, kolike čistoće i kakve volje bila pod mužem, nakon njegove smrti svima je postalo očito. Jer ostavivši domovinu, ostavivši rođake i sinove te velike zemljišne posjede i bogatstva, poput druge Paule pošla je za Kristom i kod samostana sv. Ivana u Autunu primila mjesto među koludricama i redovničko odijelo. Kako je hvalevrijednu odluku ondje ustrajno držala, kako je sladak i koristan svima ondje potom bio njezin život i kako je slavnim svršetkom dovršila život, čuo sam kako s uzdahom pripovijedaju malobrojne koje su preostale.

7 Imali su napokon i druge sinove, moćne i plemenite, i u svojem staležu što se tiče svjetovne slave nikome niže. Bila je i neka sestra koju ne valja mimoići, imenom Blismodis, opatica, koja je u svetom djevičanstvu noću i danju služeći navršila gotovo stotinu godina. Pošto smo dakle njih ukratko opisali, svrnimo pero k onomu koga slavno preporučuju plemenitost duha i uzvišenost roda.

Postaje klerik, zatim monah.

Ovaj dakle preblaženi muž Odilon, rođen u tako sjajnom okviru plemenitosti, već od samih početaka poput drugoga Izaka ili Samuela bio je posvećen Kristu te je u Brioudeu kod slavnoga mučenika sv. Julijana obdaren kleričkim staležom. U samome se djetinjstvu naslađivao poniznošću, čistoćom, nevinošću i neporočnošću te je, koliko je dob dopuštala, ustrajao u djelima milosrđa. Nadmašivao je vršnjake mudrošću i ćudoređem, tako da su ga svi već smatrali ne dječakom, nego starcem po zrelosti, a ne po godinama.

9 Pošto su tako minule dječačke godine, čim je počela nadolaziti snaga mladosti, u tišini sam sa sobom razmišlja kako bi ostavio egipatske lonce i posred pogibelji svijeta ušao u obećanu zemlju. Dobri Isuse, kako je blag tvoj poziv, kako je sladak dah tvoga Duha, koji čim pokucaš na dušu, žegu babilonske peći pretvaraš u ljubav nebeske domovine. Evo naime dok iznenada kucaš na srce našega mladića, mijenjaš ga i čudesno raspaljuješ za prave zagrljaje Salomonove.

10 Doista, dok o takvim stvarima razmišlja u duši, onaj veliki Majol, već slavan gotovo po cijelome svijetu, ulazi u krajeve Arverna i božanskim rasporedom onaj o kojem govorimo biva doveden preda nj. Promatrajući na njemu izvanrednu otmjenost tijela i plemenitost roda, te unutarnjim očima u njemu predviđajući nešto veliko i božansko, sav se predaje ljubavi prema njemu; i uzajamno se među njima sve više i više raspaljuje oganj božanske ljubavi. Dolazi među njima do prisna razgovora: mlađi starijemu otkriva svoju želju, a starac, kako bi ostvario ono što je unaprijed smislio, na sve načine na koje može poučava dušu mlađega. Pošto su se tako među sobom dogovorili, starac se vraća u svoj kraj, a revnost se mladića pripravlja da izvrši ono što je bio započeo.

11 Ne prođe stoga mnogo vremena i novi vojnik, poput Benedikta rimske utvrde, ostavlja i on brioudske ili puyjske tvrđave, prezire očinsko bogatstvo, rođake i braću, i poput drevnoga Abrahama koji izlazi iz Ura Kaldejskoga, traži Cluny kao svojevrsni ulaz u obećanu zemlju te, ponovno odloživši stari teret, prima monaško odijelo.

12 Dobri Isuse, kako je ugodno tada bilo gledati ovcu ostriženu od svjetovnoga runa kako ponovno izlazi iz kupelji krštenja, kako korača s blizancima obostrane ljubavi, ne noseći sa sobom ništa jalovo i ne smišljajući ništa isprazno. Već pošto je primio habit, mogao si vidjeti našu ovcu među ostalima prvu po djelu, a posljednju po redu, kako traži pašnjake vječnoga zelenila, uređuje službu svjetiljaka, drži straže u čuvanju djece, mete podove i ponizno obavlja sve niske službe.

Ali nije dugo ostao skriven biser; nije se dugo na skrovitu mjestu mogao kriti snažni borac. Nakon što su poslije toga prošle gotovo četiri godine, sv. Majol, nakon mnogih trudova podnesenih za Krista, izlazi iz tame Egipta i, prešavši morsku pogibelj, ulazi u Jeruzalem te ga Krist smješta u vječni mir. Na samome pak smrtnom času izabrao je gospodina Odilona za svoga nasljednika te je vlastite ovce ostavio Gospodinu i njemu. On se opirao i preko svake mjere nerado, ali je jednodušnim glasom sviju i jednodušnom odlukom sviju zaređen za naloženu mu službu te je poput drugoga Mojsija postavljen na čelo narodu Božjemu. Što činiš, Bogu mila dušo? Čemu se opireš? Zašto još želiš stajati iza zida i gledati kroz rešetke? Izađi već na široku svjetlost, izađi: govori ti Zaručnik kao zaručnici u Pjesmi nad pjesmama: „Ustani, požuri, prijateljice moja, ljepotice moja, i dođi.” To jest otvoreno govoreći: Ustani s postelje počinka na kojoj nastojiš voditi brigu samo o sebi; požuri i dođi posvetiti brigu spasenja i bližnjima revnim propovijedanjem. „Pokaži mi lice svoje, neka glas tvoj odjekne u ušima mojim. Jer glas je tvoj sladak, a lice tvoje ljupko.”

Njegov stas i vanjsko držanje.

Preuzevši dakle službu upravljanja, sve se više utvrđivao primjerom svetih i u svemu se resio nebeskim učiteljstvom. U njemu je sjajio neki osobit uzor koji su podložnici trebali nasljedovati i poštovati sa strahopoštovanjem; a kakav je bio iznutra, milost koja je u njemu odsijevala očitovala je izvana. Držanje se duha, naime, kako je prije nas rečeno, razabire u držanju tijela. Pa budući da je tako, recimo sada nekoliko riječi o samome sklopu njegova tijela. Stas je u njemu bio osrednji; samo lice puno ugleda i milosti; prema krotkima vedro i blago, a prema oholima i kad bi bio uvrijeđen strašno tako da se jedva moglo podnijeti. Snažan u mršavosti, urešen bljedilom, ukrašen sjedinama. Oči su mu sjale poput nekoga sjaja te su promatračima ulijevale i strahopoštovanje i divljenje, neprestano suzne jer je u njemu vrlo često bila prisutna krepost skrušenosti. U njegovu je pokretu, kretnji i hodu također blistao izgled ugleda, težina ozbiljnosti i trag smirenosti. Susret s njime bio je poput neke zrake najugodnije radosti i događaj neobične miline. Glas mu je bio muževan i tako pun ljupkosti da je slatkoćom svoga sklada nemalo umekšavao duše slušatelja. Govor mu je bio pun blagosti i milosti, prema naravi stvari umjereno odmjeren, niti je prekoračivao mjeru u govorenju niti je za tu prigodu bio nedovoljno promišljen u razlaganju. Ništa u njemu nije bilo lažno, ništa usiljeno, nego je narav čudesno usklađivala vanjsko držanje tijela s redom njegova života. I premda prema bl. Ambroziju u ljepoti tijela ne postavljamo sjedište kreposti, milost ipak ne isključujemo.

Razne njegove kreposti.

Ostavivši pak to po strani, vratimo se uređenju njegova ćudoređa kojim je po božanskoj milosti bio urešen. Koliko ljudska prosudba seže, u svetom su mužu nemalo sjale četiri stožerne kreposti: razboritost, pravednost, jakost i umjerenost. Filozofi određuju da se razboritost sastoji u istraživanju istine i želji za punijom spoznajom. U toj se vrsti kreposti tako istaknuo da ni danju ni noću nije prestajao istraživati istinu. Uvijek mu je u rukama bila knjiga božanskoga razmatranja, uvijek mu je na usnama bio neprestan razgovor o Pismima i trajan trud oko izgradnje sviju. Kako Jeronim poučava Eustohiju, lice bi mu dok bi zaspao katkad dočekala sveta stranica, a kad bi se probudio, ponovno bi ga čitanje okrijepilo. Ništa mu u ovome životu nije bilo slađe, ništa milije.

16 Čitanju je slijedila neprestana molitva. Kakvi su bili uzdasi, kakvi jecaji ili obilje suza, a osobito kod one svete žrtve neokaljanoga Jaganjca, zna Duh Sveti, začetnik toga dara i milosti. Ispričat ću čudesnu stvar, i zasigurno istinitu. Kako bi ga često na postelji dok je molio psalme svladao san, psalam ipak nije silazio s usana spavača, tako da bi, da nisi znao, pomislio da bdije. Kad bi se pak probudio, tolikom bi hitnjom nastavljao psalam kao da ga uopće nije prekidao. Vjerujem da je tada govorio sa zaručnicom u Pjesmi nad pjesmama: „Ja spavam, ali srce moje bdi.”

17 Koliko je bio učen u Pismima i rječit u govoru, a koliko i katolički pravovjeran u ispravnoj vjeri, svjedoče njegovi Sermones i brojne Epistolæ, koje možeš vidjeti kako poput saća najobilnije slatkoće mirišu miomirisom razborite rječitosti te ljepotom blagosti i milosti.

Drag je vladarima.

Pravednost je, kako uče filozofi, ono što svakomu daje njegovo, tuđe ne prisvaja, a vlastitu korist zanemaruje kako bi sačuvala opću pravičnost. Znaj da je sve to u njemu zasjalo ne osrednje, nego preobilno. Svima je naime staležima, osobama i prilikama, kako je pravednost zahtijevala, iskazivao dužnu čast i svima se pokazao tako ugodnim da je poput anđela (ako se tako smije reći, štoviše jer se tako mora reći) svima bio drag. Kršćanskim knezovima i vlastima prema apostolskoj riječi ni u čemu se nije opirao, nego se pokazao toliko prijateljskim i uslužnim da su ga svi poput drugoga Josipa čudesno ljubili i slavno štovali. Neka se u toj ljubavi pridruži Robert, kralj Franaka; neka pristupi Adelajda, majka Otona; neka dođe i Henrik, car Rimljana; neka budu nazočni Konrad i Henrik, to jest otac i sin, carevi i sami plemeniti i nepobjedivi, čijim je prijateljstvima, uslugama i carskim darovima bio tako uzveličan da je njemu i njima bilo jedno srce i jedna duša. Što reći i o Stjepanu, kralju Ugara, ili Sanciju, kralju hesperijskih naroda? Premda ga nisu vidjeli licem u lice, ipak su ga na glas o njegovoj svetosti preko poslanika i uzajamnih pisama vezali uza se dobročinstvima i obilnim darovima, ponizno se preporučujući njegovim molitvama i zagovorima.

19 Bio je također u dalekim zapadnim krajevima drugi Sancije, biskup Pamplone, koji mu je tako prionuo u prijateljstvu i služio obilnim darovima da je k njemu došao iz tako dalekih zemalja i zamolio ga da ga učini monahom. Njega je Odilon slatke uspomene toliko ljubio da je i na samrti o njemu govorio, kako bi nakon njegove smrti poslali k njemu u pohod dvojicu braće s dijelom njegove odjeće, da mu jave svršetak njegova života, da mu i mrtvome očuvaju staro prijateljstvo te ga ponovno obnove među živima.

20 Ne smiju se mimoići ni gospoda svećenici i apostolski muževi Silvestar, Benedikt, Ivan i naposljetku pobožne uspomene Klement, čiju je naklonost tako zaslužio da je bio kao jedan od braće. Koja naime osoba iz bilo kojeg kraja svijeta ne bi poželjela imati Odilona kao drugoga Salomona za prijatelja i oca te zagovornika za sebe pred Bogom? Radovala se Italija kad je bila nazočna Odilonova prisutnost, a osobito njemu bliska Pavija, koja je njegovom molitvom i zauzimanjem u vrijeme careva Henrika i Konrada bila oslobođena od propasti mača i pogibelji požara. Veselio se i Rim, gospodar svijeta, koji je često posjećivao društvo tolikoga muža iz ljubavi i čežnje za svetim apostolima. Službenici i klerici ili monasi tako su mu klicali kad bi dolazio da su ga žarkom ljubavlju smatrali kao najdražega brata od svojih. Ovo smo stoga uvrstili u dijelove pravednosti kako bismo otvoreno pokazali da je on svakomu dao što mu pripada i da je zato zaslužio naklonost i ljubav sviju, te kako bi se također svima očitovalo da je bilo nužno da onaj koga je Bog prožeo milošću bude od sviju ljubljen. Dobro su dakle o njemu svi zajedno mislili, jer je svima posvuda bio na ljubav i na čast.

Njegova ljubaznost prema svima i darežljivost prema siromasima.

A sada o podređenima: starije je častio kao očeve, mlađe kao braću, starice kao majke, djevice kao sestre, smatrajući ipak sve sebi nadređenima. Svima je općenito pružao prijateljsko zajedništvo i spasonosan razgovor. Nikome nije bio na teret, nikome nametljiv, ni za kakvom čašću željan: tuđe nije svojatao, štoviše, ono što je bilo njegovo, radosno je prepuštao drugome. Vlastitu je korist zanemarivao kako bi očuvao zajedničku pravednost. Dobročinstvo i darežljivost, koje su i same dijelovi pravednosti, tako je njegovao da je u njima u naše vrijeme u svom redu jedini osobito blistao. Svima je naime općenito želio činiti dobro, a onima kojima je mogao, bio je velikodušno darežljiv. Više se radovao onome što je dao nego onome što je primio, znajući da je ono prvo znak blaženstva, a ovo drugo oskudice, te prema izreci Gospodnje istine da je blaženije davati nego primati.

22 Prema siromasima je bio toliko izdašan da ga ponekad ne bi smatrao upraviteljem, nego rasipnim darivateljem. Doista se više radovao dijeljenju milostinje nego što bi se itko mogao veseliti stjecanju novca. I što da kažem? Bio je štap slijepima, hrana gladnima, nada bijednima, utjeha žalosnima. Preobilovao je naime utrobom milosrđa više nego što se može izreći i, koliko je do njega stajalo, nikoga nije isključivao od dobročinstva milosrđa. I kao što se čita na nadgrobnom natpisu pape Sabinijana:

Ovaj je blagom riječju uklanjao mane ljudi, i nije bio sudac grijesima, nego lijek.

23 Doista je u toj kreposti bio toliko širokogrudan da su ga nerazboriti u vršenju te kreposti smatrali pretjeranim. No on se na taj prigovor običavao otmjeno osvrnuti: „Ja”, reče, „radije želim da mi se milosrdno sudi zbog milosrđa, nego da budem okrutno osuđen zbog okrutnosti.” Jer kao što kaže Ambrozije: „Dobar je milosrdan čovjek koji, dok drugima pomaže, brine za sebe i u tuđem lijeku liječi svoje rane. Priznaje naime da je čovjek onaj koji zna oprostiti. I slijedi putove Krista, koji je uzevši tijelo radije htio doći na ovaj svijet kao otkupitelj nego kao sudac.” Stoga je i ovaj sveti muž, kao što smo ranije rekli, radije htio biti oprostitelj krivcima nego sudac.

24 U tu je svrhu ponekad ono što mu se nudilo najradosnije primao kako bi imao što podijeliti siromasima. U njemu se uvijek ispunjavalo ono što se kaže u Evanđelju: „Svakome tko ima dat će se i obilovat će.” Vidjeli smo naime mnogo puta njegovu kesu toliko ispražnjenu da nije imao što dati braći, kad bi iznenada i neočekivano stigao dovoljan blagoslov kojim bi se utišalo vikanje onih koji su prosili. A da se, nabrajajući ovo općenito, ne bi činilo kako pojedina njegova djela milosrđa posebno prešućujemo, ovdje valja umetnuti neka itekako vrijedna spomena, koja će potvrditi vjerodostojnost i onima koja se neće poimence navoditi.

25 Jednom prilikom, dok je putovao prema Svetom Dioniziju u Parizu i išao javnom cestom, naišao je na dvojicu dječaka koji su podlegli muci gladi i hladnoće te su pred očima svih (žalosno je reći) goli i nepokopani ležali nasred puta. U to je vrijeme naime vladala teška glad koja je svojom žestinom pritisnula gotovo sve pokrajine Galije bez Akvitanije. Duboko potresen takvim užasom, sveti je muž sjašio s konja i zaustavio se: uz naplatu je potražio pogrebnike: vunenom haljinom, koju puk naziva staminiom, svučenom sa svojih leđa vlastitim je rukama pokrio njihovu golotinju: pokopao ih je: iskazao je mrtvima dužnu počast: i tako nastavio započeti put. Ako se Martin po svem svijetu slavi zbog polovice plašta podijeljene siromahu, zašto se ne bi i ovaj na svoj način smatrao slavnim zbog cijele tunike darovane ne jednom živom, nego dvojici mrtvih?

26 Moglo bi se navesti mnogo sličnih primjera kad ne bi posustao um naše malenkosti. Ipak, da se sve ne prekrije šutnjom: dok je u ono vrijeme, a i nakon toga kroz mnoge godine, pritiskala takva bijeda, za potrebe je siromaha razbio brojne crkvene posude i znamenite ukrase, među kojima i carsku krunu cara Henrika, smatrajući nedostojnim takvo što uskratiti Kristovim siromasima, za koje je prolivena Kristova krv. Zbog crkvenog blaga darovanog siromasima božanskim se i ljudskim glasovima čudesnim proglašava Lovro; iako se ovoga ne usuđujemo izjednačiti s njim, ipak ćemo ga, što bih rekao bez ičije štete, u njegovu redu i u ovoj kreposti pretpostaviti svim ljudima modernog doba koje smo vidjeli.

27 Pomogao je onima kojima je mogao, a za one kojima sam nije mogao, molio je druge da im se smiluju. Budući da u spomenutim vremenima tako ljute gladi nije bio dostatan da pritekne u pomoć svim nevoljama, vidjeli smo ga kako obilazi sela i crkve koje je mogao, nagovara knezove, bogataše i ljude srednjeg staleža da dijele milostinju, blagim ih riječima potiče na milosrđe te im zauzvrat slobodnim glasom obećava najpotpunije oproštenje grijeha s neba. Tako je sveti muž onima koje nije mogao hraniti vlastitim troškom pomagao kod onih kod kojih je mogao riječima koje su poticale na milosrđe. Znamo da su takvom skrbi doista mnoge tisuće siromaha izbjegle opasnost gladi i smrti.

28 Ničiju bijedu nije zaobišao, ničiju potrebu nije prezreo, ničije se nemoći nije užasavao. Naposljetku, neki klerik svete Bogorodičine crkve u Le Puyu, po tijelu najplemenitijeg roda, okaljan zarazom gube, odabrao je sebi osamljeno mjesto, kakvo je bilo nužno za toliku pokvarenost, pokraj rijeke Loire, neposredno uz samostan koji se zove La Voûte. Kad je onamo stigao Božji sluga i to doznao, sažali se nad bolesnikom: naredi braći da mu pruže utjehu u svemu što mu je bilo potrebno: sam pak jadnik zatraži privatan razgovor sa svetim mužem i po glasniku ga ponizno zamoli da dođe k njemu. Svetac to nije odbio učiniti, spominjući se primjera Gospodnje poniznosti, koji je i nezvan htio doći k satnikovu sluzi. A kad je stigao k njemu, ne zgražajući se nad njegovom bijedom, na veliko čuđenje nas koji smo to gledali, pohrli mu u zagrljaj, izljubi ga i dugo s njim provede u prisnom razgovoru. O muža u svemu dostojna hvale, koji je u čovjeku više ljubio povlasticu naravi nego što se plašio pridošle bijede neke bolesti!

Gostoljublje, poniznost i druge kreposti.

U primanju gostiju bio je radostan i vedar; njegova velikodušna duša bila je uvjerena da mu nikada ništa neće nedostajati, nego je u obilju Kristova blagoslova svima obilato dijelio. Čistoću neporočnosti čuvao je toliko nepovredivom da je zaslužio postati prebivalište Duha Svetoga i boravište najčistije nevinosti. U njemu je također bilo toliko savršenstvo poniznosti da se na njemu nije mogao primijetiti ni najmanji trag oholosti. Nedužnost je u njemu nemalo blistala. Sve je prosuđivao prema vlastitoj naklonosti i, kao što je sam bio dalek od žuči zloće, tako je smatrao da se ni drugi ne mogu iskvariti kugom ikakve prijevare. Toliko se odlikovao ljepotom čestitosti da je u svakom svom činu sjajio ljepotom te kreposti kao svjetlom nekog bljeska. Ta sveta duša naime nije htjela vidjeti ni čuti ništa nečasno, ništa neprilično. Istinu je čuvao u srcu i iznosio je ustima. Laži se pak na sve načine čuvao kao kužne bolesti. Nije tražio ni naklonost ljudske hvale niti je svoju slavu polagao u usta ljudi.

30 Ako su ga pak subraća ili biskupi katkad po crkvenom običaju dočekivali ili častili uslužnim počastima, pozivam za svjedoka Isusa, zagovornika njegove duše, da za takvo što uopće nije mario i smatrao je to nečim bez ikakve vrijednosti. Ipak, budući da to nije mogao odbiti bez sablazni mnogih, izvana je doduše primao bratsko poštovanje, ali iznutra nije odstupao od odluke ponizne strogosti.

31 Zajednicu braće snažno je držao na okupu sve dok nije stigao do samoga kraja smrti. O kako je radostan koračao među ostalima! Kako je svečano stajao usred onoga svetog kora, gledajući zdesna i slijeva vijenac mladoga nasada, spominjući se onoga retka Davidove pjesme: „Sinovi tvoji kao mladice maslina oko stola tvojega!” I što se više povećavao broj braće, to je više određenim znakovima i pouzdanim pokazateljima očitovao radost svoje duše. A budući da je mnogo puta vidio da je to nekima na teret, običavao je govoriti: „Nemojte se, braćo, protiviti povećanju stada; čijom se naime voljom i pozivom okupljaju, njegovom će se providnošću i smilovanjem i upravljati.” Bio je naime otac mnogih monaha, koje je iz različitih staleža, različitih dobi i vremena stekao za Gospodina. Jedne je naime primio u dječaštvu, druge u mladosti, treće u starosti. I premda su k njemu došli u različita vremena, ipak ih je pod jednom umjerenošću i krepošću razboritosti, majčinskom ljubavlju i očinskom brigom njegovao, hranio te iz mnogih krajeva i različitih običaja sabrao u jedno tijelo.

32 Kamo god bi izlazio, kamo god bi išao, pratilo ga je toliko mnoštvo braće da bi pomislio kako više nije vođa i poglavar, nego uistinu arkanđeo monaha. Tim ga je naime imenom u svojim propovijedima i pismima smatrao dostojnim nazivati Fulbert, onaj njegov srdačni prijatelj, biskup Chartresa, hvalevrijedan po svetosti, čudesan po mudrosti, s čijom je smrću u Francuskoj propalo proučavanje filozofije, a slava svećenika gotovo pala.

Jakost i strpljivost.

Sada, kada kanimo reći nekoliko riječi o jakosti njegove duše ili tijela, moramo navesti i definiciju te kreposti prema drevnom shvaćanju. Jakost je uzdizati duh iznad straha od opasnosti i ne bojati se ničega osim sramotnih djela, te hrabro podnositi i sreću i nesreću. Oslanjajući se dakle na tu krepost, čini se teškim izreći koliko je bio snažan u odbijanju zasjeda neprijatelja i koliko strpljiv u podnošenju nedaća. U njemu se mogla vidjeti ova povlastica strpljivosti: onima koji su ga uvrijedili uzvraćao je, poput drugog Davida, većom milošću dobročinstva, a prema onima koji su ga mrzili čuvao je snažniju dobronamjernost. Nisu ga mogle slomiti nedaće niti uzvisiti uspjesi.

34 O kolike je napade i kolike najteže progone od domaćih i stranaca podnijela ta sveta duša, a osim toga kakve je teške tjelesne pokore u postovima, bdjenjima i molitvama sam sebi nametnuo! I, što valja otvoreno reći, nakon sreće plovidbe tako je okovao svoje udove nekim željeznim lancima i vezovima, samo uz Boga kao svjedoka, da je ljudsko tijelo to jedva moglo podnijeti. Najgrublja kostrijet uvijek mu je prianjala iznutra uz tijelo, dok je izvana bio odjeven u skromnu i običnu odjeću.

35 Podnio je također mnogostruke i različite napore za mir crkava, za opstanak svojih samostana, za korist bližnjih, te je vlastitim pogibeljima tražio spokoj sviju. Znaš i ti, milosrdni i samilosni Gospodine Isuse Kriste, kakve si mu najteže boli i ljute muke kroz dugo vrijeme u tajnosti dao da bi prokušao njegovu strpljivost: pa ipak je u svemu tome održao nepobjediv duh, donoseći poput dobre zemlje plod u strpljivosti i govoreći da zaslužuje veće kazne od onih koje trpi. Gospodine, otkupitelju duša, koji udaraš zato da izliječiš, koji usmrćuješ zato da oživiš, neka mu prema mnoštvu njegovih prošlih boli uslijede utjehe tvojih ozdravljenja i veselje nebeskih radosti.

Umjerenost i odmjerenost.

Umjerenost, koja je posljednja u nizu navedenih kreposti, u svojoj definiciji čuva mjeru i red onoga što treba reći ili učiniti. U vršenju te kreposti toliko se isticao da je u svim djelima i zapovijedima držao mjeru, čuvao red i bio čudesno razborit. Postove je, na način kočijaša prema blaženom Jeronimu, prilagođavao umoru i snagama tijela; i tako je kušao svako ponuđeno jelo da izbjegne praznovjerje, a očuva uzdržljivost. Sama njegova odjeća nije bila upadljiva ni po gizdavosti ni po prljavštini. Ozbiljnost ćudi ublažavao je vedrinom lica. U ispravljanju mana bio je strog prema mjeri i vremenu, u opraštanju milostiv, a u obojem uravnotežen na pravednoj vagi.

37 Te pak kreposti koje smo naveli blistale su u njemu, i u njima su se stjecale sve ostale. U njemu su se naime mogli vidjeti potpuni primjeri kreposti: tako se isticao u pojedinima kao da nema ostalih, a tako je posjedovao sve da nijedna nije nedostajala; tako se također pokazivao pristupačnim i dobrohotnim prema podložnicima da je više želio biti ljubljen nego izazivati strah, više koristiti nego zapovijedati. Tko je ikada o ovom čovjeku čuo išta neugodno? Tko je čuo pa povjerovao? Tko je povjerovao a da time nije radije samoga sebe obilježio zlobom i sramotom? Sam je naime svojoj osobi davao ugled, jer se u svim svojim činima pokazivao skladnim i sređenim pred Bogom i ljudima.

Velebnost u gradnjama i ukrašavanju crkava.

A osim ovih nutarnjih kreposti, u njemu su izvana postojala slavna nastojanja oko gradnje i obnove svetih mjesta te nabavljanja ukrasa sa svih strana. To pokazuje Cluny, njegovo glavno sjedište, koje je on u svim njegovim zgradama iznutra i izvana, osim crkvenih zidova, pomno obnovio i mnogostruko uresio ukrasima. Ondje je također u svojim posljednjim danima sagradio klaustar čudesno ukrašen mramornim stupovima dovezenim ne bez velikog truda iz najudaljenijih dijelova one pokrajine te preko najbržih tokova rijeka Durance i Rhône. Time se običavao ponositi, budući da je bio vedre naravi, kako ga je zatekao drvenog, a ostavlja ga mramornog, po uzoru na Oktavijana Cezara, za kojega povijesti opisuju da je Rim zatekao od opeke, a ostavio ga od mramora. Započeo je također ciborij nad oltarom svetoga Petra, čije je stupove obložio srebrom, ukrašene lijepim radom s prečkom.

39 A što reći o svim njegovim samostanima? Što o Payerneu, mjestu njemu omiljenom zbog ljubavi prema Bogorodici? O samostanu Romainmôtier, sagrađenom iz temelja? O samostanu sv. Viktora u Ženevi, uz njegovu drevnu i plemenitu crkvu? O mjestu Charlieu, također u cijelosti sagrađenom u njegovo vrijeme? O vrlo slavnoj crkvi Ambert, u cijelosti obnovljenom Risu, Sauxillangesu, Souvignyju, premještenom La Fertéu, samostanu svetoga Saturnina, te najplemenitijem mjestu svetoga Majola u Paviji? I osim ovih, o mnogobrojnom mnoštvu različitih crkava. Sve su one njegovim marom u njegovo vrijeme silno porasle i proširile se u zgradama, posjedima i ukrasima. Sagradio je također na kraju svoga života na malom imanju svojih roditelja jedan samostan, nazvan La Voûte po kružnom toku vode koja teče unaokolo, ukrašen pomnim radom: njega je od prihoda svojih prijatelja i rođaka, koliko je mogao, baštinio za službu Bogu te ga dolično opremio prikladnim knjigama i ukrasima.

40 Ako se neprijatelji budu podsmjehivali ili me prijatelji prekoravali što sam ovo naveo kao suvišno, neka doista znaju da sve to pripada krepostima njegove duše te da je za takva djela sretno zaslužio zaštitu svetaca i već primio od Gospodina krunu blažene nagrade.

Istražiteljima pak čudesnih znakova i onima koji nečiju zaslugu mjere neobičnošću čudesa valja reći ovo: povlastica božanske ljubavi ne počiva u zbivanju znakova, nego u savršenstvu kreposti. Niti nas naime čudesa ili znakovi preporučuju Bogu, nego kreposti djela pokazuju da smo savršeni. Ta i Juda je zajedno s apostolima činio znakove, a odbačenici će na sudnji dan, isključeni izvan kraljevstva, govoriti: „Gospodine, zar nismo u tvoje ime prorokovali i u tvoje ime mnoga čudesa činili?” A i sam Gospodin u Evanđelju svetim apostolima koji se vraćaju s propovijedanja kaže: „Ne radujte se tome što su vam se duhovi pokoravali, nego se radujte tome što su vaša imena zapisana na nebesima.”

42 Budući da je dakle tako, isprazno je smatrati velikim ono što pouzdano ponekad imaju i odbačenici zajedno s izabranicima. Ipak, da ni naš Odilon ne bude isključen od te milosti, valja ispripovjediti ponešto od mnogo toga što se naš Gospodin, na svoju hvalu i slavu te da ljudima preporuči njegovu zaslugu, udostojao pokazati prije njegove smrti i nakon njegove smrti.

Ljubav prema Djevici Majci.

Na početku pak njegovih kreposti valja ispričati što mu se dogodilo dok je još bio dječak. Da se to kome ne bi činilo nevjerojatnim, doznao sam od onih kojima je on sam to običavao pripovijedati. Dok se još kao dječačić odgajao u očevu domu, prije nego što je i poslan u škole, dogodilo se da je ostao lišen snage gotovo svih udova te mu je bila uskraćena mogućnost hodanja ili samostalnog kretanja. Zgodilo se pak jednoga dana da se kućanstvo njegova oca selilo iz jednog mjesta u drugo, a dijete su pod nadzorom dojilje nosili sluge. Kad su na sredini puta skrenuli prema nekoj crkvi posvećenoj u čast Bogorodice, odložili su dječačića s zavežljajima pred vrata iste crkve. Uz tu su se crkvu pak nalazile kuće u kojima je trebalo potražiti nešto hrane; a dok su se oni ondje dulje zadržali, dječak, vidjevši da je ostavljen sam, potaknut božanskim nadahnućem, počeo je pokušavati može li se ikako približiti vratima i ući u Bogorodičinu crkvu. Tako je snagom kojom je mogao, pužući na rukama i nogama, stigao do vrata, ušao u crkvu i došao sve do oltara; rukama je uhvatio oltarnik, a zatim se krajnjim naporom, ispruživši ruke uvis, pokušavao uspraviti, ali su ga sputavali dugo vremena loše svezani zglobovi. Pobijedila je ipak božanska snaga, iscjeljujući nemoćne dječakove udove. I na čudesan način, zagovorom Bogorodice, ustaje, stoji zdrav na nogama te trčkara oko oltara tamo-amo. Sluge pak, vrativši se poslije k prtljazi i ne našavši dječaka, silno su se začudili i počeli ga tražiti posvuda; a kako ga nisu našli, veoma su se među sobom uznemirili, dok napokon slučajno ne uđoše u crkvu, ugledaše ga kako hoda i trčkara po crkvi, prepoznaše moć božanske snage, radosni uzeše dječaka u naručje, stigoše onamo kamo su išli te ga s velikom radošću vratiše roditeljima čitava i zdrava. Već je tada Gospodin na dječaku pokazivao koliko će mu u budućnosti biti drag i mio, kad ga je, dok još gotovo nije ni govorio niti išta razabirao, milosrdno oslobodio okova tolike uzetosti. Bilo je to i predznamenje Bogorodičine crkve, koju je on, kad je došao do slobodne spoznaje i zrele dobi, svim srcem ljubio, častio i po svojim silama slavio cijeloga svoga života.

44 Pripovijedaju također da je već u odrasloj dobi na sličan način ušao u crkvu posvećenu u čast Bogorodice i, bez ikoga drugoga osim Boga kao svjedoka, predao samoga sebe tom istom oltaru stavivši konopac oko vrata, govoreći: „O premilostiva Djevice i Majko Spasitelja svih vjekova, od današnjega dana i ubuduće drži me u svojoj službi i u svim mojim potrebama uvijek mi budi premilosrdna zagovornica. Nakon Boga naime odsada ništa ne stavljam ispred tebe i dragovoljno se zauvijek predajem u tvoje sužanjstvo kao vlastiti sluga.” Neka ovo što je rečeno o njegovu dječaštvu bude dovoljno.

Ostala njegova čudesa.

Sada valja prijeći na ono što je učinio uz Božju pomoć kada je već bio u zrelijoj dobi i urešen upravom opatije. Istina, većinu onoga što ću na samom početku iznijeti nisam sam vidio, nego sam doznao iz pripovijedanja dvojice njegovih monaha, naime Petra, prepozita samostana svetoga Majola u Paviji, pobožna muža, i Sirona, opata jednoga samostana, posredstvom bilježaka brata Bozona, monaha čudesne jednostavnosti i nedužnosti, kako sam bio zamolio kad sam započinjao ovo djelo. Spomenuta su braća naime bili vjerodostojni muževi, veoma prisni s ocem Odilonom, upućeni i u mnoge njegove tajne te dugogodišnji suputnici na putovanjima i u naporima; stoga je ono što oni pripovijedaju toliko vjerodostojnije koliko je sigurnije da pripovijedaju ono što su svojim očima vidjeli, svojim ušima čuli, svojim rukama dotakli te su to, kako bi u određeno vrijeme postalo poznato nama i mnogima, povjerili razboritom pamćenju. Zato pak ovo svoje izvješće okružujemo svjedočanstvima vjerodostojnih muževa da zavidnici ne bi prosudili kako smo to izmislili radi nekog lažnog laskanja. Jer kao što Gal u dijalogu Sulpicija Severa i Postumijana pripovijeda o Martinu: nije potrebno da se lažima potvrđuje Odilon, kojega je Krist već, kako pobožnom vjerom vjerujemo, proslavio na nebu i slavno preporučuje na svijetu različitim znakovima kreposti. Daleko bilo od mene da o tolikom mužu lažno izmišljam ili pripovijedam išta osim onoga što je viđeno i iskušano te što su ispripovjedile vjerodostojne osobe ili prikladni svjedoci. … mnogo toga nedostaje.

46 Što sada činimo, dušo? Zašto pletemo tako opširna odgađanja okolišanjem? Tako želimo odgoditi smrt i produljiti život kao da se bojimo doći do kraja. Još uvijek vrijedi ona presuda dana prvome čovjeku: „Prah si i u prah ćeš se vratiti.” Svi koji su došli nakon nje, svi su prošli i platili zakon smrti. Umrli su patrijarsi, proroci, apostoli, kraljevi, carevi, knezovi, veći i manji, i svi koji su imali početak rađanja, imaju i uvjet umiranja. Izuzeti su Ilija i Henok, a i oni će u svoje vrijeme umrijeti u dane Antikrista. Umire i Sin Božji. Drukčije on, drukčije mi: on po vlasti, mi po naravnom stanju; on po volji, mi po nuždi, premda i on po nuždi, jer radi oslobođenja; da on naime nije umro … ponešto nedostaje.

Posljednje hodočašće, bolest i smrt sv. Odilona.

Na samom kraju svoga života blažene uspomene Odilon počeo je ponovno kroz pet godina biti žestoko mučen novim i najtežim bolima. Kad je već osjetio da mu je smrt blizu, pohodio je pragove svetih apostola s tom željom i tom nadom da pod zaštitom tolikih apostola isplati dug smrti, kako je uvijek u svojim željama priželjkivao. No budući da čovjekov put nije u njegovoj vlasti, stvar se odvila drukčije nego što se nadao.

48 Ostao je ondje dakle četiri mjeseca, zadržan najtežom tjelesnom nemoći. Bio mu je pri ruci željkovani razgovor slatke uspomene pape Klementa, kojega smo gore spomenuli, i blagoslov apostolskoga dostojanstva. Također i čest i ugodan posjet monaha i klerika; među njima ga je češće posjećivao gospodin Lovro, nadbiskup Amalfija, muž u svemu presvet, najrječitiji u spisima obaju jezika, naime grčkoga i latinskoga, i najprisniji prijatelj ovoga našeg oca, čije su obje duše bile sljubljene duhom nerazdvojne ljubavi.

49 Nakon što je pak protiv svake nade ozdravio, poduprt zagovorima svetih apostola i okrijepljen apostolskim blagoslovima, vratio se u svoj zavičaj. Došao je u Cluny i ondje gotovo cijelu godinu, koliko mu je nemoć dopuštala, žestoko mrtvio samoga sebe postovima, molitvama i bdjenjima; braću koja su ondje boravila i onu koja su dolazila poučavao je pobožnim poticajima te je prorekao da mu ubrzo predstoji odlaganje tijela. Nakon toga bio je odlučio obići svoje samostane i ćelije, posjetiti braću te ih, poučavajući ih očinskim opomenama, potaknuti na bolje, i tako naposljetku, kamo god se povuče, ondje brižno iščekivati svoj poziv.

50 Započevši to djelo, dolazi u Souvigny, gdje je umro i gdje pokopan počiva njegov prethodnik sv. Majol. Ondje je dakle boravio nemalo dana; kad se već približilo došašće Gospodnjega rođenja i kad je on sam, poput glasa preteče, iz dana u dan narodu u propovijedi javno naviještao radosti tolike svetkovine, iznenada se one njegove dugotrajne muke i najstarije boli zajedno skupiše oko životnih organa te se (jao, kakve li boli!) izgubi nada u njegov život. Kako je crkveni običaj, braća sa psalmima dolaze pred njega; prema apostolskoj izreci nad njim se slavi molitva vjere; prima se otajstvo životvornoga Tijela i Krvi; pruža se mir braći; i naposljetku se na klanjanje donosi onaj spasonosni križ našega otkupljenja i slika našega raspetoga Gospodina.

51 O Gospodine Isuse, kakvi su u onaj čas bili uzdasi, kakvi jecaji! Kakvo priznanje i sjećanje na grijehe! Kakvo slavljenje tvoga veličanstva! Kakvo zazivanje tvoga imena! I kakav spomen tvoje muke i našega otkupljenja! Tako je naime uzdignutih očiju, punih kiše suza, promatrao i suosjećao sa slikom tvoga lica kao da te ponovno gleda gdje te razapinju i gdje umireš. Stajao je naime sav zanesen s Marijom Majkom, a dušu mu je probadao mač najljuće skrušenosti. Došla je svetkovina svetoga Silvestra pape i bdjenje iščekivanoga Obrezanja, kad ga je iznenada prije zore sve snažnije počelo stiskati prema samom kraju smrti. Žurno traži otajstvo Tijela i Krvi Gospodnje, vjerno ga prepoznaje, pobožno prima. I tako, bez ikakva trzaja tijela i bez ikakva držanja nesređenoga čuvstva, zatvorenih očiju, počinu u miru. Preminuo je pak sveti muž u noći Obrezanja Gospodina našega Isusa Krista, u prvoj noćnoj straži, koja se smatrala i nedjeljom, u osamdeset sedmoj godini svoga života, a pedeset šestoj svoga ređenja, godine Gospodnjega utjelovljenja 1049.

Drugi životopis sv. Odilona

OD BLAŽENOGA PETRA DAMIJANA, KARDINALA SVETE RIMSKE CRKVE.

Prolog pisca.

Petar Damijan svetim Crkvama koje su ustanovljene u zapadnim krajevima Galije pozdrav koji je u Kristu Isusu.

Hugo, upravitelj clunyjskoga samostana te vođa i glavni učitelj duhovne vojske, naložio mi je ovaj trud: da vlastitim perom sažeto opišem život blaženoga Odilona, svoga prethodnika, te da iz onoga što se na prethodnim stranicama nalazilo opširnije izloženo u kratkom sažetku odaberem sve što je korisnije i potrebnije. Potaknut njegovom zapovijeđu, neću loviti ljepotu sjajne rječitosti, nego ću, kako budem mogao razabrati iz pruženih spisa, uz pomoć svemogućega Boga nastojati služiti čistoj istini. Suvišno je doista rukama prinositi svjetiljku dok pokušavaš razaznati znakove blistavih zvijezda. Ni meni, dok prikazujem djela čudesnoga muža poput zvijezda vedroga i prozirnoga neba, nisu potrebni ukrasi uglađene rječitosti. Sama po sebi naime vjerno ispripovijedana života svetaca tako blistaju da im ne treba sjaj dotjeranoga govora kako bi prosvijetlila srca vjernika. Tome se pridružuje i to što jednostavnost neukrašenoga govora običava ukloniti sumnju u laž. Jer onaj tko jedva dostaje da iznese barem uglađen govor, kako bi znao smisliti izmišljotinu? I zasigurno ti je na veću čast da te kao kralja spominju u željezu nego kao roba u zlatu; i prikladnija je bistra voda u glinenoj posudi nego mutna ili bljutava koju ne preporučuje vlastiti okus, nego vanjski ukrasi od dragulja. Tako je i istina bolja u jednostavnim riječima nego što je laž u ljepoti pomno dotjeranoga govora. No neka se već sama stvar iznese na vidjelo, i zazovimo pomoć one vrhovne Istine za koju je po Proroku obećano da će učiniti kratku riječ, kako bi nas u ovom dijelu pisanja učinila sažetima u prikladnoj kratkoći i slobodnima od biljega laži.

Odilon, oslobođen bolesti pomoću Blažene Djevice, postaje klerik, zatim monah, a naposljetku opat.

Blaženi dakle Odilon, podrijetlom iz Auvergnea, potjecao je doduše iz viteškoga staleža, ali je lozu zemaljskoga podrijetla nadmašio plemenitošću nebeskoga života. Dok je još bio u nježnom dječačkom uzrastu, iznenada ga je zahvatila tolika klonulost gotovo svih udova da je posve izgubio i sposobnost hodanja. Zgodilo se pak jednom da ga je dojilja ostavila pred vratima neke bazilike posvećene u čast blažene Bogorodice, a sama je, zaokupljena svojim poslovima, otišla daleko na razne strane. Dječak dakle, vidjevši da je ostavljen bez čuvara i lišen brižne skrbi dojilje, potaknut nekim božanskim nagonom, počeo je pokušavati može li ikakvim naporom dosegnuti crkvena vrata. Kolebao se dakle nedužni Božji krivac i, našavši se pod božanskim udarcem, nije znao što da čini. Nedužan, kažem, jer nije bio sagriješio; a Božji krivac, jer je bio udaren nebeskim bičem. Naposljetku pužući i podupirući se kao nekim veslanjem ruku i nogu, jedva je stigao do vrata te je malo-pomalo napredujući ušao. I već osnažen začetom nadom, uhvatio se za oltarnik te se tako počeo podizati kojim je god naporima mogao. No dok je prerano pokušavao, još uvijek ga je sputavala ukočenost još nerazriješene klonulosti. Što da duljim? Naposljetku je osjetio pomoć božanske snage: oslobođen svake klonulosti i ozdravljen, potaknuo je duše promatrača na zahvaljivanje Bogu. I budući da tada nije bilo nikoga drugog tko bi se za njega zauzeo, sam je svetac (da se tako izrazim) na sebi pokazao znak kreposti: sam je za sebe posredovao i, učinivši čudo na samome sebi, zadobio lijek božanskoga ozdravljenja. To je naime izvanredno i znamenito čudo kada čovjek ne po drugome, nego sam sebi pribavlja pomoć božanske snage.

3 Kada je osim toga već dorastao do nešto poodmaklije dobi, najprije je kod svetoga mučenika Julijana postao klerik; zatim se predao vodstvu blaženoga Majola, izvrsnoga ispovjedaoca, i u clunyjskom samostanu primio odijelo svetoga redovništva. Dok je ondje miran i jednostavan ponizno ustrajao u svetom redovništvu, te su već na samom početku njegovih još neiskusnih i novicijatskih dana u njemu blistala neka znamenja savršenstva, jedva što su protekle četiri godine, blaženi je Majol usnuo u Gospodinu. No prije nego što je platio dug ljudskoj naravi, dok se ipak približavao čas blaženoga usnuća, postavio je blaženoga Odilona sebi za nasljednika u brizi pastirske službe i ostavio ga svojim zamjenikom nad čuvanjem Gospodnjega stada. Na njega se odmah slijevaju glasovi sve braće: svi mu se jednodušnom odanošću podlažu u poslušnost; i oni koji su dotad oplakivali da ostaju siročad, već gubitak očeva odlaska nadoknađuju obnovom u jednako vrijednom zamjeniku.

Svakodnevno slavi misu; čudesno je darežljiv prema siromasima.

Postavljen dakle u brigu povjerene mu uprave, počeo je cvasti mnogim krepostima svetoga redovništva. Ponajprije tako da je budno ustrajao u pjevanju psalama, morio tijelo strogim postom te, ne odmičući se od svetih oltara, gotovo svakodnevno prinosio svemogućemu Bogu žrtvu hvale. Tijekom tih bdjenja pobožne odanosti ponajviše je obilovao najobilnijim suzama skrušenosti.

5 Nadalje, Adrald, opat samostana u Bremeu, pobožan muž i istaknut čestitošću svetoga života, koji je bio njegov učenik, jednom nam je ispripovjedio da mu je Božji čovjek, dok je ležao u onoj bolesti od koje je poslije i preminuo, zapovjedio da pomoću računske pločice izračuna koliki bi mogao biti zbroj misa koje je slavio tijekom pedeset šest godina koliko je upravljao samostanom. Iz toga se čina jasno razabire koliko je dugotrajan i neugasiv plamen božanske ljubavi prožimao grudi blaženoga muža, kojega briga tolikih poslova i tolikih navirućih obveza nije mogla odvratiti od svakodnevnoga prinošenja spasonosnih žrtava.

6 Osim toga, u dijeljenju milostinje bio je toliko širokogrudan da su ga neki, gledajući ga kako sve razdaje bez oklijevanja, smatrali ne upraviteljem, nego rasipnikom. Osobito u neko vrijeme, dok je teška glad silovito pogađala krajeve Akvitanije i pogubno pritiskala većinu pokrajina Galije, pošto su već za potrebe siromaha bile ispražnjene riznice, a žitnice svih prihoda nemalo iscrpljene, ubrzo je razbio i mnoge posude iz sakristije, razdijelio znamenite crkvene ukrase, a nije poštedio ni krunu koju mu je car Henrik bio namijenio sebi na spomen. Da bi dakle ublažio oskudicu tako ljute gladi u čemu je god mogao, što je god imetka mogao odasvud prikupiti, predao je za uzdržavanje i prehranu siromaha.

7 Jednoga dana, dok je pobožni jahač išao javnom cestom, zatekao je na putu dvojicu dječaka umrlih od gladi. Odmah sjašivši s konja, svukao je sa sebe vunenu potkošulju kojom je bio odjeven do tijela te njome, koliko je veličina tkanine dopuštala, omotao oba mrtva tijela i iskazao mrtvima pogreb. Unajmio je naime i grobare uz plaću te, isprativši ih pogrebnim obredima sve do groba, preminuloj braći isplatio dug ljudske pobožnosti.

Strog prema sebi, blag prema drugima, pobožan prema Blaženoj Djevici.

U istoj se povijesti njegovih djela također nalazi da je svoje tijelo običavao ne samo iscrpljivati strogim postovima i krotiti najgrubljim kostrijetima, nego ga je i stezao nekim željeznim okovima. U uzimanju pak hrane toliko se obuzdavao da je, dotičući sve što bi se pred njega iznijelo i služeći samo prirodnoj potrebi s razboritošću, izbjegavao taštinu praznovjerja, a čuvao uzdržljivost trijeznosti.

9 Nadalje, u izricanju presuda i određivanju načina pokore bio je toliko blag i s tolikom je ljudskošću suosjećao sa žalosnima da nipošto nije pokazivao strogu očinsku zapovijed, nego radije majčinsku naklonost. Stoga se onima koji su ga korili običavao otmjeno obratiti ovakvim riječima: „Pa i ako moram biti osuđen”, reče, „ipak više volim biti osuđen zbog milosrđa nego zbog tvrdoće ili okrutnosti.”

10 Među ostalim pak svecima prema blaženoj Bogorodici plamtio je toliko žarkom pobožnošću da bi se, stojeći u koru pjevača, kada bi u naizmjeničnom pjevanju došao red na onaj redak: „Ti, da oslobodiš čovjeka, nisi se sustezao krila Djevice”, prostirao po zemlji te tako tijelom pokazivao kakvim je buktinjama nebeske čežnje plamtio u duhu.

Slijepcu vraća vid.

Dok je dakle sveti muž napredovao u dobrim običajima svakodnevnim rastom pobožnoga života te svakoga dana sve bolji vatrenije težio k vrhuncu savršenstva, počeo je blistati nekim čudesima: kako bi onaj koji je bio slavan po čestitosti života postao slavan i po očitovanju znakova, te kako bi onaj koji je u očima svemogućega Boga bio goruća svjetiljka postao i pred ljudima svjetiljka koja svijetli. Stoga se božanskom odlukom dogodilo da, budući da je bio jedan od onih kojima je rečeno: „Vi ste svjetlost svijeta”, prvo čudo pokaže upravo na svjetlu. Jednom naime, dok je boravio na nekom svom posjedu koji se zove Bersoniacum, ugleda dječaka doduše lijepa stasa, ali slijepa od rođenja. Raspitujući se o njemu, doznao je da je sin upravitelja imanja i da nikada uopće nije imao vida. Sažalivši se odmah nad njim pobožnom dobrohotnošću i ustrajući potajno u sebi u tihim molitvama, kao onaj tko takvo što još nije bio iskusio, napokon dozva mališana, načini mu na čelu znak spasonosnoga križa i dječak odmah primi vid koji mu je narav bila uskratila.

Bog mu pretvara vodu u vino.

Drugom također prilikom, dok je Božji čovjek boravio u jednom svom samostanu koji se zove Vallis Aurea, u srijedu prvoga korizmenog tjedna, koja se naziva početak posta, kad su braća ustajala od stola, on potajno napuni šaku pepela i sjede uz postavljeni kruh. I dok je jeo pepeo kao kruh, kako bi prema Proroku i piće pomiješao sa suzama, dade znak bratu da mu potajno, bez ijednoga svjedoka, donese vode. Onaj ispuni što mu je bilo zapovjeđeno i donese vodu. Kad ju je prinio usnama, osjeti miris trpkoga vina. Povukavši dakle ruku, odgurne čašu i jasnim znakovima zapovjedi poslužitelju da mu donese vode. Poslužitelj se na to zapanji; i prestraši se začuđen što sa stola odnosi vino onaj koji je bio natočio vodu. Ipak ponovi službu: prolije vino, natoči vodu u posudu te je ponovno pruži njemu dok je sjedio za stolom. Ali gle, dok se voda ponovno prinosi za piće, u čaši se opet nađe vino. Sada dakle sveti muž, prepoznavši dobročinstvo božanske ljubavi prema sebi, nije odbio sa zahvalnošću primiti ono što je uvidio da mu Bog milosrdno daruje.

Kradljivci njegovih stvari bivaju božanski kažnjeni.

Osim toga, dok je Božji čovjek zajedno s kraljem Henrikom, koji je poslije postao car, boravio u gradu Paviji i slavio slavu Gospodnjega rođenja, dogodilo se da je njegov stolnjak, istaknut umjetničkim radom tkalačkoga umijeća, bio ukraden svetogrdnom prijevarom. Nakon što je pak Božji čovjek otišao s kraljem, kradljivac koji ga je bio ukrao, već siguran, izloži stolnjak na prodaju na trgu. No kako mu se protivila nebeska odredba, sveti se plijen nije mogao prodati. Triput je dakle ono što je ukrao izlagao među sajamskom robom, triput je lukavo pokušavao; ali se s kupcima nikako nije mogao nagoditi oko cijene, niti se između prodavatelja i kupca mogla sklopiti kupoprodaja, jer je božanska odredba uskratila uspjeh ljudskim nastojanjima. U međuvremenu je začetnika toga zločina stigla božanska osveta te je, osušivši ruke koje su počinile svetogrđe i noge kojima je pljačkaš pobjegao, stegla ih nepodnošljivom boli. Odmah dakle, prisiljen bolešću, tuđim rukama biva donesen u crkvu blaženoga Majola, ukradeni se ubrus kao dokaz krivnje objesi pred svima, a sav narod, koji se potaknut glasom o tom događaju bio okupio, zazove božansko milosrđe. Tako je dakle po zaslugama blaženoga Majola i molitvama braće koja su mu služila ozdravio i postao čitav, vratio tuđi stolnjak i zadobio samoga sebe. Pokazao je stoga kakvu je nagradu zaslužio onaj tko bi uvrijedio blaženoga Odilona.

14 I jedan drugi kradljivac, dok je Božji čovjek boravio u istom gradu, provali noću u njegovu staju i oprezno odvede konja kojega je on sam osobito običavao jahati. No budući da se svetogrdni kradljivac bojao da će u tim krajevima biti uhvaćen, žurno pobježe u grad Lodi. Siguran dakle od onih koji bi konja mogli prepoznati, izloži ga na prodaju, poziva kupce, hvali jahaću životinju i traži trgovinu. Ali božanska je odredba tako spriječila toga čovjeka da se nije mogao nagoditi ni s jednim kupcem niti zamijeniti životinju za novac. Naposljetku pak, došavši k sebi i potaknut kajanjem, vrati životinju na mjesto svjesno njegova zločina te na svoju sramotu i na slavu svemogućega Boga ne prešuti što mu se dogodilo.

Čudesno prelazi rijeke; obasjava ga nebeska svjetlost.

Dok je taj isti časni muž bio na putu, budući da je razlog tako nalagao, želio je žurno i bez odgađanja prijeći rijeku Ticino; no kako su vode bile nabujale, nedostajala je i lađa. Odmah se dakle pouzdavši u Boga, pozove jednoga od slugu i zapovjedi mu da u Kristovo ime krene ispred njega kroz korito rijeke. Sluga smjesta posluša i ne oklijeva zaći u zapjenjene valove bujajućih voda. Zatim slijedi sveti muž sa svim mnoštvom putnika; i tako svi bivaju prebačeni na drugu obalu korita bez ikakve zapreke ili neugodnosti. Dok su se tome neki od nazočnih čudili, kao suparnici onih koji su išli ispred njih, počeli su i sami pokušavati prijelaz. No čim su pokušali dotaknuti krajnje valove bliže obale, da nisu brže-bolje zaustavili konje, potopljeni u vrtlogu bujajuće vode bez sumnje bi doživjeli brodolom.

16 Jedan pak od onih koji su tada bili nazočni, kad je vidio tako znamenito čudo, zapanji se te poniznim molbama izmolí od Božjega čovjeka da se udostoji svratiti u gostoprimstvo njegova doma. U tišini pak gluhe noći naletje silovit udar vjetra i ugasi svjetiljku koja je visjela u spavaonici. Probudivši se pak komornik, kad je opazio da je svjetlo ugašeno, da bi odagnao mrak tamne noći, zatraži da zasja svjetlost božanskoga svjetla: „Svemogući Bože”, reče, „koji si istinsko svjetlo, iz ljubavi prema svome sluzi Odilonu ukloni tamu iz ove kuće i obasjaj je svjetlom svoje milosti.” Odmah s neba sinu sjaj blistave svjetlosti i jasna svjetlost višnjega sjaja obasja cijelu kuću. Ako je dakle Odilon to činio tada dok je bio svladan snom, što misliš koliko sada može kod Boga, oslobođen raspadljivosti tjelesnoga bremena?

17 Malo prije Rođenja Gospodnjega, po nevremenu zimskih kiša, sveti je starac žurio u samostan svetoga mučenika Marcela. Došli su pak do neke rijeke koja je toliko zaprijetila nabujalim valovima da se činila posve neprolaznom. Pouzdavši se pak u Gospodina, pošalje prethodnika da ispita gazove; i sam odmah za njim slijedeći s pratnjom, prijeđe neozlijeđen. No u tom prijelazu onih koji su gazili vodu bilo je čudesno to što je drugima voda sezala sve do bedara, a Božjem čovjeku ni remen na obući nije bio smočen naletom voda. Na njemu je naime jedinom val izgubio snagu svoje vlage, dok je na ostalima pokazao prirodnu moć svoga urođenog prava. Njega je voda mogla dotaknuti, ali ga nije znala smočiti; one pak je, kako je narav nalagala, posvuda smočila.

Po njegovim se zaslugama umnaža hrana.

Osim toga, dok je Gospodnji muž bio primljen u gostoprimstvo u samostanu svetoga Martina koji se naziva Ad publicam stratam, kako je bio običaj da mu, gdje god bi boravio i kamo god bi se okrenuo, odmah ne bi nedostajalo mnoštva monaha, nagrnu k njemu nemali zbor braće. On ih je radosno primio te najprije s njima razgovarao u prisnosti neizrecive rječitosti, a potom ih pozvao da iz ljubavi blaguju zajedno s njim. No dok se razgovor dulje protezao, nasamo pozove neke sluge iz kućanstva i brižno upita ima li čime bi se pozvana braća mogla okrijepiti. Oni odgovoriše da drugih namirnica doduše ima u utvrđenoj količini, ali da riba gotovo uopće nema dovoljno za toliko mnoštvo ljudi. On im na to reče: „U ime onoga koji je znao nahraniti pet tisuća ljudi s malo kruha i dvije ribe, poslužite nama i našim gostima ne kao da nema ništa, kako kažete, nego najobilnije mnoštvo riba.” Kad su dakle poslužitelji iznijeli na stol onih nekoliko riba koje su imali pred one koji su sjedili za stolom, hrana je počela rasti u rukama blagujućih i, što ju je mnoštvo sustolnika više trošilo, to je obilnije pretjecala. Toliko da je, nakon što su se svi nasitili, preostalo veoma mnogo toga što bi ponuđeno dostajalo ne samo svim poslužiteljima nego i drugima kad bi naišli. Sluge mu odmah rekoše: „Evo, oče, ono u što naša malodušnost nije vjerovala, zasluga je tvoje vjere božanski izmolila: već smo naučili ne sumnjati kad čujemo tvoje obećanje u času bilo kakve teškoće.” A on, kako je uvijek bio blag i ponizan, nije svojoj vjeri pripisao ono što se božanski dogodilo, nego je to radije pripisao njihovoj poslušnosti i zaslugama svetih gostiju.

19 Ovome nije neslično ni to što se dogodilo kada je Božji sluga boravio u gradu Rimu i imao prenoćište na brežuljku Aventinu u samostanu blažene Bogorodice; dogodi se da je, kao što je u tom Gradu uobičajeno, posve nedostajalo takva vina koje bi svetom mužu odgovaralo ugodnošću okusa. Upita stoga opata ima li boljeg vina. Ovaj odmah izjavi da ima i da će ga rado donijeti koliko god on zapovjedi. Gospodnji muž pruži malu posudicu koja je bila pred njim i zatraži da mu je donesu punu. Donesenu posudu stavi pred sebe te je po običaju peharnika točio ponajviše samo sebi i opatu koji je sjedio pokraj njega. Kad je završeni objed već nalagao da se ustane od stola, a u posudici je još preostalo sasvim malo vina, sveti se otac blago osmjehnu i reče: „Nisam, braćo moja, u potpunosti izvršio dužnost ljubavi prema vama, jer sam zanemario podijeliti s vama vino koje mi je prijalo.” Uzevši dakle vrčić, natoči čistoga vina i svakome po redu pruži po jednu čašu kao blagoslov. Čudesna stvar: premda je braće bilo gotovo dvanaest, dok su oni pili, obilje pića nije ponestalo, a kad se navršio njihov broj, nije preostalo baš ništa. Dok su se oni dakle divili onome što se dogodilo, muž koji je bio čuvar istinske poniznosti, kako bi dar božanske milosti prebacio na drugoga i sam izbjegao slavu ljudske naklonosti, pripisao je čudo višnjega blagoslova isključivo ljubavi onoga koji je dao vino.

Odgoni groznice, božanski dobiva vino, molitvama obnavlja razbijenu staklenu posudu.

Zatim, dok se izišavši iz Rima vraćao u svoj zavičaj, netko je u gradu Torinu trpio od silne vrućice groznice. Taj je potajno preko poslužitelja uzeo vodu kojom je Gospodnji muž prao ruke: pobožno ju je popio i tako je bez odgađanja, oslobođen svake groznice, ozdravio.

Uspevši se već na strmine planine Mont-Joux, susreo je siromahe koji su zbog umora od teškoga puta žarkom željom tražili piće. Pobožni otac, ne mareći za sebe i suosjećajući s drugima u nevolji, zapovjedi da se sve što je bilo vina u vlastitim posudama, bez ikakva proračunatog zadržavanja ili radije nepovjerenja, dade siromasima. Malo zatim, jer ih je nagonila prirodna potreba, svi sjedoše da uzmu hranu. I gle, mješine koje su marom pobožnoga suosjećanja bile ispražnjene nađoše se pune vina, jer je Bog očito vraćao dug. Jer prema Pismu: „Tko daje siromahu, Gospodinu uzajmljuje.” U toj dakle sretnoj razmjeni, gdje je Gospodin bio dužnik, a sluga zajmodavac, ono što je sluga vjerno uložio, dobri je dužnik bez oklijevanja isplatio.

21 Jednom dok je car Henrik sjedio za postavljenim stolom, donesena mu je vrlo dragocjena posuda od čistoga stakla, izrađena vještinom aleksandrijskoga umijeća, sa začinjenim mirodijama. Odmah pozove dvojicu kapelana kraljevskoga dvora, naime Alberika i Landulfa, od kojih je jedan poslije postao biskup crkve u Comu, a drugi u Torinu. Njima dakle preda posudicu i po njima pošalje blaženome mužu Odilonu dar mirisnoga nektara. Tu posudicu kapelani ponizno predaju svetomu mužu, kako je i dolikovalo, te se u međuvremenu vrate na kraljevu gozbu namjeravajući poslije doći po nju. Malo kasnije, kako je već običaj ljudske znatiželje da željno promatra sve što je novo i neuobičajeno, počeše monasi spomenutu posudu zadivljeno opipavati i brižljivo je razgledajući dodavati iz ruke u ruku. Kadli gle, isklizne iz ruku onih koji su je neoprezno držali i, kako je već krhke naravi, odmah se razbije. Čim je sveti muž doznao da se to dogodilo, teško je to podnio, a osobito se očinskom ljubavlju sažalio nad klericima koji su je bili ostavili: da naime nedužni ne bi uvrijedili cara te pretrpjeli ne samo gubitak milosti nego i opasnost kraljevskoga gnjeva. Odmah dakle pobožni otac s braćom uđe u crkvu te, ustrajući u molitvama i psalmima da oni koji su bili nedužni ne bi navukli na sebe žestinu kraljevske srdžbe, zazove milosrđe Božanstva. Kad je dakle molitva završila, Božji čovjek zapovjedi da mu donesu razbijenu posudu. Opipa je rukama i očima je pomno pregleda sa svih strana. I gle, ne opazi na njoj uopće nikakva traga loma. Tada se rasrdi na braću i strogo ih ukori što se žale da je razbijeno ono što je ostalo posve netaknuto. Oni pak, silno zapanjeni očitovanjem tako očiglednoga čuda, radosno prihvate strogost onoga koji ih kori te se još žarče raspale na zahvaljivanje svemogućemu Bogu.

✠

1. siječnja Kalendar godine