Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 1. siječnja

O sv. Vilimu opatu sv. Benigna u Dijonu

DE S. GUILIELMO ABBATE S. BENIGNI DIVIONE

Sadržaj (9)
  1. Sv. Vilim
  2. Predgovor autora.
  3. Rođenje i roditelji sv. Vilima.
  4. Školovanje; njegov redovnički život u Luciju zajedno s ocem Robertom.
  5. Zapreka u primanju svećeništva. Put u samostan sv. Mihaela.
  6. Odlazi u Cluny sa sv. Opatom Majolom. Iz poniznosti odbija primiti svećeništvo.
  7. Obraća sv. Odilona na redovnički život.
  8. Vilimova čudesa.
  9. Ljubav Mlečana prema njemu. Pobožno umire u Fécampu u Normandiji.

Rođendan za nebo svetoga Vilima, ili Willelma, opata posvećuje Ménard u djelu Martyrologium Benedictinum 1. siječnja ovim riječima: „U Fécampu, preminuće sv. Vilima opata, učenika sv. Majola.” U 1. knjizi djela Observationes ukratko iznosi njegov životopis iz rukopisa sv. Benigna u Dijonu, koji ovdje donosim u cijelosti kako nam ga je poslao najučeniji i najljubazniji naš Jacques Sirmond, a napisao ga je nekoć Rodulf Glaber, kao što sam svjedoči u 4. knjizi svoje povijesti, pogl. 4: „Također i prije spomenuti otac monaha i izvrsni utemeljitelj samostana Vilim, o kojemu bi se također moglo reći vrlo mnogo korisnoga, osim što je poznato da je to već odavno izneseno u knjižici koju smo objavili o njegovu životu i krepostima; ipak ostaje jedno za što znam da ondje nipošto nije sadržano. Prešao je naime spomenuti otac s ovoga svijeta u pokoj blaženih u krajevima Neustrije, to jest u samostanu u Fécampu smještenom nad morem Oceanom, koji je od grada Rouena udaljen gotovo četrdeset milja, kako je i dolikovalo tolikom mužu, na najčasnijem mjestu iste crkve.”

2 Nakon otprilike nekoliko dana dogodilo se da je dječačić od gotovo deset godina, iscrpljen teškom bolešću, doveden na njegov grob radi povratka zdravlja; i ondje je, ostavljen od roditelja, ležao sam. Iznenada pogledavši, ugleda nad istim grobom kako sjedi ptičica nalik golubici; dugo ju je promatrao te zaspao, zatim, probudivši se iz lagana sna, nađe sebe tako zdrava kao da nikada nije osjetio nikakve bolesti. Radosni ga dakle roditelji preuzmu i svima nastane zajedničko veselje.

3 O njemu govori isti Rodulf u 3. knjizi, pogl. 3: „Istaknuo se u to vrijeme u spomenutoj obnovi domova Božjih časni opat Vilim, kojega je blaženi Majol najprije postavio za oca crkve svetoga mučenika Benigna. Tu je crkvu odmah tako divno preuredio na drugom mjestu da se teško može naći druga takva; također je ništa manje procvao redovničkom stegom te je postao neusporediv promicatelj ovoga reda u svoje vrijeme. No koliko su ga zbog toga ljubili redovnici i pobožni ljudi, toliko su ga više ogovarali i postavljali mu zamke varalice i bezbožnici. Bio je naime podrijetlom iz Italije, vodeći plemenitu lozu od roditelja, ali još plemenitiji po slavnom znanju koje je stekao. Naime u istom kraju, to jest na posjedu koji mu je pripadao po pravu roditelja, a koji se prije zvao Volpiano, sagradio je samostan najbogatiji u čitavoj Grčkoj, kasnije po njemu promijenjena imena prozvan Fruttuaria. Pošto ga je obogatio mnogovrsnim dobrima, postavio je ondje oca monaha koji ga je u svemu nasljedovao, imenom Ivana.”

4 Bio je naime spomenuti Vilim oštroumna duha i izvanredne razboritosti, stoga je zauzimao najviše mjesto na dvorovima kraljeva i ostalih knezova. Koji god bi napokon samostan ostao bez vlastitoga pastira, odmah su ga prisiljavali kako kraljevi ili grofovi, tako i biskupi, da ga radi obnove preuzme na upravljanje, jer se vidjelo da samostani preuzeti pod njegovu zaštitu nadmašuju ostale bogatstvom i svetošću. I sam je čvrstim uvjerenjem svjedočio da, ako bi monasi na bilo kojem mjestu čuvali duh ove uredbe, nipošto ne bi trpjeli nikakve oskudice u bilo čemu. To se i najočitije pokazalo u mjestima koja su mu bila povjerena. A nakon što je umetnuo nekoliko pojedinosti o širenju benediktinskoga reda u Galiji i podrijetlu Kongregacije iz Clunyja, kaže: „Ovaj ipak otac, naime Vilim, o kojemu je sada započela besjeda, pokazao se marljivijim i plodnijim sijačem spomenute uredbe od svih koji su mu otada prethodili.”

5 Opširno o sv. Vilimu raspravlja Claude Robert u svome djelu Divio, gdje nabraja opatije koje je on obnovio: Bèze, Melun, Moutiers-Saint-Jean, Tonnerre, Toul, Metz, Jumièges, Vézelay, Saint-Germain u Parizu, Saint-Faron u Meauxu i Fécamp.

6 O istome piše André Duchesne u bilješkama uz životopis sv. Majola iz Clunyja: „Vilim je po zapovijedi Majolovoj obnovio samostan sv. Benigna u Dijonu te je postavljen za njegova opata i upravitelja, kako svjedoči kronika istoga samostana ovim riječima: 'Vidjevši gospodin biskup Bruno da se stanje toga mjesta nalazi u nesigurnosti, ponizno je pristupio gospodinu Majolu, opatu samostana u Clunyju, i mnogom ga molbom zamolio da njegovom pomoću mogne popraviti nabolje iznutra redovnički život, a izvana posjede. Umoljen njegovim prošnjama, časni opat Majol dade mu 12 monaha izabranih iz cijele zajednice, poučenih u stezi svetoga redovništva, učenih u božanskoj i ljudskoj mudrosti, slavnih po tjelesnom plemenitstvu. Njima je za opata postavio muža imenom Vilim i ustanovio ga duhovnim ocem sinovima koji su ga tražili.'”

7 On je bio podrijetlom iz Italije, potekao iz visoke loze i rođen od plemenita roda; njega je spomenuti gospodin Majol, vraćajući se iz Rima, pronašao u samostanu zvanom Lucedio, gdje je od djetinjstva bio odgajan, te ga je na njegovu vlastitu molbu uzeo i doveo sa sobom u Cluny dok je cvjetao u mladenačkoj dobi. Zaređen je dakle za opata od gospodina biskupa Bruna godine Gospodnje 990. Primivši pak opatsku službu, počeo se vježbati u božanskim krepostima. Bio je naime tijelom čist, duhom pobožan, ljubazan u razgovoru, obdaren razboritošću, slavan umjerenošću, čvrst unutarnjom jakošću, postojan u strogosti pravde, ustrajan u velikodušnosti, snažan u strpljivosti, blag u poniznosti, pun milosti dobrih djela itd.

8 Čuvši za glas o njegovoj pobožnosti, Henrik, vojvoda Burgundije, kako donosi ista kronika, povjerio mu je opatiju Vézelay, svedenu gotovo na ništa, da je vrati u prijašnje stanje, što je on uz Božju pomoć i učinio. Gospodin biskup Bruno također je sve samostane u svojoj biskupiji povjerio njegovoj brizi, naime opatiju Bèze posvećenu na čast apostola Petra i Pavla, samostan sv. Ivana koji se zove Reomaus, mjesto sv. Mihaela Arkanđela pokraj utvrde Tonnerre, opatiju Melun, gdje počiva sveti Valerije, arhiđakon i mučenik. Više svjedočanstava pisaca o Vilimu ovdje sabire Duchesne, kao i Claude Robert na navedenom mjestu.

9 O pariškom samostanu sv. Germana, koji je on vratio prijašnjoj pobožnosti, ovo donosi nastavljač Aimoinova djela u 5. knjizi, pogl. 47: „Dok su monasi često spomenutoga samostana provodili život na svjetovni način, najpobožniji kralj Robert zajedno sa svojom suprugom, naime kraljicom Konstancijom, pozvavši gospodina Vilima, opata samostana u Dijonu, predade mu opatiju blaženoga Germana; on ju je uredio prema redovničkom pravilu te preminuo godine Gospodnje 2010., štoviše godine 1031., kako proizlazi iz XIV. indikcije i nedjeljnoga slova C, budući da je umro u petak 1. siječnja.”

10 Tritemije u 3. knjizi djela De viris illustribus ordin. S. Benedicti, pogl. 240: „Vilim, opat dijonski, muž učen u poznavanju Pisama i izvrstan po čestitosti ćudoređa, gorljiv velikim žarom za redovničku stegu, zasjao je slavan mnogim krepostima, kao što se nalazi zapisano u njegovim djelima.” Cvao je godine Gospodnje 1020. Sigebert ga uz godinu 1027. naziva časnim po strogosti. Ne znam je li već javno uvršten u popis svetaca.

Sv. Vilim

NAPISAO RODULF GLABER.

Predgovor autora.

Časnim ocima obdarenima slatkoćom Duha Svetoga i ljubljenoj braći koja posvuda služe općim naukama Božjih Crkava u ljubavi i nadi, najniži od monaha Rodulf iskazuje maleni znak poslušnosti. Ne dvojimo napokon da ćemo ugoditi vašoj jednodušnosti ako se potrudimo predati potomstvu ono što je božanska dobrota udostojala darovati o životu i vladanju svima vama dragoga gospodina svećenika i opata Vilima. Mnogo toga što smo sami vidjeli, a najviše toga što smo doznali od najistinitijih pripovjedača, oblikovat će slijed ovoga pripovijedanja. Stoga zaklinjemo zajedničku ljubav vjernika koji rađaju kreposti da se jednostavan govor ne prezre, niti da se zbog skromne košarice odbaci zalogaj od čistoga bijelog brašna; kad bi se njegova građa razboritom rukom upotrijebila, mogla bi odagnati svaku oskudicu i donijeti trajno zdravlje.

Rođenje i roditelji sv. Vilima.

Pobožni dakle muž gospodin Vilim, kojega je blagi Gospodin postavio sinovima svoje Crkve za pastira i promicatelja prava svojega zakona, bio je doduše rodom Talijan, no njegov djed, imenom Vibon, slavan po vojničkoj revnosti, bio je švapskoga roda. On je, naime, zbog osvete iz neprijateljstava napustio rodnu pokrajinu i otišao nastaniti se u Italiju, te ondje, obilno se obogativši blagom, sretno proživio život.

3 On je dakle bio otac Roberta, koji je uzeo sebi za ženu jednu od plemenitijih Langobardkinja, imenom Perincu, koja mu je, plodna muškim potomstvom, rodila i nadasve poželjnoga Vilima. Dogodilo se naime upravo u vrijeme njegova rođenja, nakon što je umro langobardski kralj Berengar, da je najveći među carevima Oton krenuo s neprijateljskom vojskom pokoriti sebi cijelu Italiju. Doznavši da se žena spomenutoga Berengara sklonila u neku utvrdu smještenu na jezeru grada Novare, a s njom i ljudi čija je zavjera bila buntovna protiv istoga cara, odmah je skrenuo onamo i okružio je opsadom žestoke vojske. U toj se naime utvrdi nalazio spomenuti Robert sa svojom ženom i djecom, kojemu su također petorica od njih povjerila brigu i zaštitu svoje gospodarice. I kad se s obje strane dugo i najžešće borilo, car, vidjevši da mu se pobjeda odgađa, pokuša darivanjem poklona potajno pridobiti stjegonošu svojih neprijatelja. Obećao mu je naime uz najveće darove i visok položaj pri svojem veličanstvu, ako ostavi svoje i pristane uz njegovu stranu. No on nipošto nije pristao, kao prisežni vojnik, odgovorivši da mu je poželjnija propast vlastitoga tijela nego da ga se smatra izdajnikom zakletvom potvrđene vjernosti. Nakon nekoliko dana pak, održavši međusobno vijećanje o miru, dragovoljno su se predali caru.

4 Tada je također isti Robert, kako je bio razborit i odvažan muž, predložio caru da sina, kojega mu je žena rodila za vrijeme same opsade utvrde, carskom rukom učini katekumenom. Na što je on vrlo rado pristao, zapovjedio da se izvrši kako mu je bilo predloženo, vlastitom je desnicom podigao dječaka i nadjenuo mu ime Vilim, kojega je potom kraljica, njegova supruga, primila sa svetoga studenca krštenja.

5 Bila je dakle, kao što rekosmo, njegova majka ne samo plemenita roda, nego i izvanredne čestitosti ćudoređa. Ona je naime običavala pripovijedati o istome dječaku ovakve riječi: „Vidjela sam jedne noći”, govoraše, „sebe odjevenu u dalmatiku, i odmah mi je sunčeva zraka obasjala desnu dojku. Zatim su se pak pojavili neki s anđeoskim licima, i oni su mi uzeli mojega sina te visoko uzdizali istoga mališana okružena silnim sjajem. A ja, gledajući to, prestravljena strahom nisam nalazila ništa drugo što bih rekla, osim samo: Sveta Majko Gospodina Spasitelja, tebi ga povjeravam, čuvaj ga.”

Školovanje; njegov redovnički život u Luciju zajedno s ocem Robertom.

I mnoge su se druge pojave najboljeg znamenja, koje prešućujemo izbjegavajući zamor, opažale na njemu. Jer i držanje njegove najnježnije dobi činilo se toliko različitim od ostalih da su ga smatrali nadasve vrijednim divljenja. Zbog toga su oba roditelja jednodušnim pristankom i voljom, uz naklonu potporu svih svojih, zavjetovala njega Kristu Gospodinu da u njegovu domu ustrajno služi.

7 Odveli su ga pak, kad mu je bilo gotovo sedam godina, u samostan posvećen na čast svetih, svete Marije i svetoga arkanđela Mihaela, imenom Lucij, u kojem se također čuvaju časne kosti blaženoga mučenika Januarija. Ondje su ga po običaju redovničkoga pravila prikazali opatu toga mjesta. On ga je vrlo pobožno primio i odjenuo također u odjeću svetoga monaškog staleža. Ovdje su mu naime predali prva slova pismenosti, a tome su nadzoru dodali učitelja, čiju je dušu obuzelo silno čuđenje jer je hitrina uma povjerenoga mu dječaka napredovala do tolikoga razumijevanja da je u kratkom vremenu nadmašio sva učenja prijašnjih suučenika. Stoga je već tada bio predmetom nemaloga divljenja kako opatu tako i ostaloj braći.

8 Osim toga, u blizini samostana neka je starica, čiji je muž već bio u poodmakloj dobi, imala prikladan dom. K njoj su spomenutoga dječaka iz skrbi obiteljske brige svakodnevno dovodili, a u njezinoj je kući katkad bio priman i radi noćnoga počinka. Kad ga je dakle spomenuta starica jednom iz revnosti da ga ugrije zagrlila rukama na svojim grudima, dojke koje su visjele u širokim i naboranim kožama iznenada su nabrekle i obilno izlile mlijeko. A ona, kako je bila pobožne duše i bogobojazna, pobrinula se razborito priopćiti svim redovnicima da će isti onaj koji se činio dječakom biti uzvišen milošću izvrsnijega i revnijega života.

9 S vremenom naime, kad je odrastao i već se trudio poslušno služiti u strahu Božjem, nisu izostali poticaji zavisti. Njima često uznemiravan, postojano je podnosio pogrde onih za čiji je napredak svim silama radio. Jer nekoć je najprije u gradu Vercelliju, a potom u Paviji pod sigurnim nadzorom u potpunosti izučio pravila gramatičkoga umijeća. Postavljen je naime za stalnoga čuvara božanskoga časoslova i glavnoga stubišta toga mjesta. Kako je sretnim porastom kreposti uz Božju pomoć napredovao, povjerena mu je briga i uprava riznice, kao i cjelokupnoga posuđa svetišta te donošenje odluka u vanjskim i unutarnjim poslovima.

10 Počeo je u međuvremenu razmišljati kako bi svojega roditelja istrgnuo iz nemirne brige ovoga svijeta te kako bi ono što mu je od života preostalo proveo s njime u samostanu radeći za vječni pokoj. Njegova je majka naime već bila preminula u miru. Tada ga je dakako nagovorio kako je u umu bio smislio, i on je odmah poslušao ljubljenoga sina, štoviše Boga koji mu je takvoga podario. I tako ga je vrlo brižno s mnogim darovima gostoljublja odveo u samostan, gdje je od svih najpobožnije primljen i u odjeći svetoga življenja i sam pobožno živeći nedugo zatim, u sinovljevoj nazočnosti, najboljim svršetkom dovršio život.

Zapreka u primanju svećeništva. Put u samostan sv. Mihaela.

Na zemlji se tražilo da bude promaknut u službu krune onaj koji se uistinu bio pokazao poslušnim propisima nižih stupnjeva, tako da i samim svećenicima bude primjer vrijedan nasljedovanja za polazak sigurnim putem. Ali spomenuti se samostan nalazio u biskupiji grada Vercellija i bio podložan vlasti istoga biskupa. Uobičajila se također praksa loše uvedena običaja da nitko od braće toga mjesta ne primi stupanj levitskoga reda prije nego što prisegom obeća da će čuvati vjernost biskupu. Kad je to bilo predloženo i Vilimu, da učini po njihovu običaju, on je, kako je bio uljudno pristupačan, odgovorio rekavši da ne može spasonosno shvatiti kako bi za ono što se jedino po Božjoj zapovijedi mora besplatno davati, njegovu službeniku na ikoji način pružao jamstvo bilo kakve prisege vjernosti. Štoviše, reče, takvim laskavcima prijeti strašna Spasiteljeva osuda. I izrekavši takav odgovor, posve je odgodio učiniti ono na što su ga nagovarali.

12 Odmah ga dakako žestoko napadoše nagrižanjima kleveta oni koji su ga na to nagovarali, sam ga je biskup ukorio i smatrao ga takoreći buntovnikom protiv svoje vlasti. No on, ne mareći nimalo za takve stvari i sve se više posvećujući službi Božjoj, tako da je gotovo na njega samoga pala sva briga i skrb pjevanja psalama, čitanja i zvonjenja za časove danju i noću u tom mjestu, jer je bio najčišće duše i tijela, spreman na svako dobro, sve je češće razmišljao bi li možda mogao pronaći neko mjesto kamo bi prešao i ondje pobožnije služio redovničkim propisima. Ondje se naime žar redovničke stege već bio prilično ohladio. Stoga je jednom, dobivši dopuštenje radi molitve i pohoda, krenuo u samostan blaženoga arkanđela Mihaela, za koji se zna da je smješten na najvišim vrhovima Alpa. Kad je stigao u podnožje brda i već gotovo svladao strmi put uspona prema samostanu, sam njegov konj, kojega je vukao za sobom držeći uzdu u desnoj ruci, okliznuvši se nogom malo skrene s uske staze, istrgne uzdu i sav se surva u onu silnu provaliju. Vidjevši to, Bogu odani muž, u duši doduše prestrašen, ali vedra lica, produži u crkvu, preda se molitvi i ondje je dugo molio kao da se ništa loše nije dogodilo. Zatim pak izišavši, pošalje slugu da mu javi ako se s konjem možda dogodilo drukčije nego što su se mogli nadati. Izišavši, on ga pronađe na mjestu kamo se bio strmoglavio kako stoji neozlijeđen, tako da se na njemu nije vidjela nikakva ozljeda, a ni na remenju ni na drvu sedla nije se opažalo nikakvo oštećenje. Iako se računa da ima dvije milje i više od mjesta odakle je počeo padati pa sve do doline gdje se zaustavio.... I kad je onaj koji je bio poslan uzeo konja, doveo ga je natrag onome koji ga je bio izgubio. A on sam, zahvaljujući svemogućemu Bogu, radosno se vratio u samostan. Taj je događaj mnogima izazvao divljenje i bio znak svetosti.

Odlazi u Cluny sa sv. Opatom Majolom. Iz poniznosti odbija primiti svećeništvo.

Već je naime bio čuo po mnogostrukom glasu koji se pronosio da u krajevima Burgundije postoji samostan po imenu Cluny, čiji su red svetosti i redovnička strogost te majka kreposti, razboritost, od samoga početka neusporedivo cvjetali iznad svih drugih; k njemu je također svim žarom duše gorio željom poći i pohoditi ga. Dogodilo se također, dok je smišljao to učiniti, da je presveti opat spomenutoga mjesta Majol, obilazeći po običaju sveta crkvena mjesta, svratio u samostan Lucij. Vidjevši to Kristov sluga Vilim i shvativši da je Bog odredio ispuniti njegovu želju, potajno pristupi Božjem čovjeku i otkri mu tajnu svojega srca. A on mu vrlo spremno obeća poželjnu pomoć za sve što je odlučio činiti u službi božanskoga djela. Zatim je krenuo u Rim s namjerom da se vrati i povede ga sa sobom u dugo željeno mjesto.

14 U međuvremenu pak Vilim, razborito promislivši o svemu što se činilo da mu pripada, kao spreman vojnik pod oružjem, da mu možda dok bude žurio u boj vjere ne bi zasmetale stvari kojima se dugo slobodno služio, ni potreba roditelja, ni ljepota tjelesne braće, ni sela i prostrani posjedi te njihove utvrde kojih je bilo vrlo mnogo, ni barem ljubav prema rodnom tlu ili opća naklonost sviju. Nego da bi, od svega toga slobodan i rasterećen, mogao trčati putem Božjih zapovijedi kako je bio odlučio, posve se predao božanskoj providnosti. Kad se dakle iz Rima vratio Božji čovjek Majol, obojica se sjete vlastitoga obećanja, te on primi Vilima u duhovno sinovstvo Kristovo i povede ga u najsvetije od svih mjesta, Cluny.

15 Kad je stigao onamo, poslao je pred sobom jednoga od svojih, javljajući braći da mu po običaju svečano odjeveni iziđu u susret, jer su imali primiti nekoga tko dolazi s njim, kome po Božjoj odredbi pripada čast. Primljen napokon, kako je svetac bio zapovjedio, sa svečanim sjajem, časno ga je promaknuo uz savjet braće, jer su svi jednodušno u njemu prepoznali zaslugu života. Jer i isti Božji čovjek Majol vrlo je često vodio poseban razgovor s istim Vilimom o onome što pripada istinskom spasenju. I kad je već proveo u istom mjestu otprilike cijelu godinu, smatran je divljenja i poštovanja vrijednijim od sviju, kao i uzorom dostojnim nasljedovanja za čestitije. Tada je naime duhovni otac prosudio da je on najdostojniji obnašati svećeništvo. Već je naime bio zaređen za levitsku službu; no kako se on ponizno i sa strahopoštovanjem povlačio govoreći da uopće nije dostojan rukovati sakramentom tolikoga otajstva, svetac, ne želeći pomutiti mir njegove duše, pristade kako je on htio.

Postavlja se na čelo samostana sv. Saturnina, sv. Benigna, u Vergyju i u Bèzeu, koje obnavlja.

U međuvremenu dođe neki brat, predstojnik samostana svetoga mučenika Saturnina, koji se nalazi iznad Rhone, moleći svetoga muža Majola da mu preporuči nekoga od svojih koji bi mogao njega i braću koja su mu povjerena poučiti da spoznaju put spasenja. A muž milosrđa, promatrajući to s dvostrukoga gledišta, naime kao pomoć jednome i kušnju poslušnosti drugome, odmah mu povjeri gospodina Vilima. On, nimalo ne oklijevajući niti se protiveći, ponizno pođe na očevu zapovijed kako bi udovoljio onome koji je radi koristi duše bio došao po to. Spomenuti je naime muž imao više braće koja su živjela zajedno s njime, no u sviju je bila jedna volja, jednak pristanak, slično djelovanje, način rada, pjevanja psalama i blagovanja, a cijelo njihovo držanje bilo je jednolično po milosti ljubavi, pod Vilimovim uistinu vodstvom, kako su se bili dogovorili, po klinijskom običaju. Štoviše, sve što je bilo njihovo zajedničko vlasništvo činilo se pustinjom u Crkvi, te je isti Vilim, nakon što je bio uzdignut na više položaje, običavao pripovijedati da nigdje nije našao poželjnije mjesto za postizanje onoga siromaštva koje je bio odlučio steći ili vrhunca svetosti.

17 Spomenutom dakle ocu Majolu u isto je vrijeme predložio Bruno časne uspomene, biskup Langresa, da preuzme samostan izvrsnoga mučenika Benigna, koji se od starine štuje pokraj utvrde Dijona, radi obnove reda božanskoga bogoslužja koje je u tom mjestu posve propalo, te da se, kao što je već odavna običavao činiti po mnogim samostanima, pobrine i ovaj obnoviti na bolje. A sveti je muž, potaknut pobožnošću na biskupove molbe, odmah poslao ljude da mu dovedu natrag Vilima. Već je naime s istim bratom kojemu ga je bio povjerio pobožno živeći navršio godinu i pol. Njemu dakle, pozvanome k sebi, blagom je zapoviješću povjerio očinsku brigu za Kristov ovčinjak spomenutoga svetog mučenika. Obećao je povrh toga da će rado pružiti svaku pomoć koju bi poželio za napredak toga duhovnog pothvata. Biskupu je jednako tako u Božjoj i svojoj vjeri zajamčio da će mu po uzoru na najblažega oca biti zagovornik i zaštitnik, pomoćnik i tješitelj u svemu. On je pak s najpotpunijom vjernošću poslušao njegovu opomenu te ga je za života ljubio više nego što bi se moglo povjerovati. Blagi dakle gospodin Vilim, pošto je sveti Majol s njim poslao neke od čestitijih klinijskih braće radi preuzimanja i upravljanja njemu namijenjenim samostanom, ondje je časno primljen te ga je isti biskup Bruno po običaju posvetio za oca monaha.

18 A kako je s najvećom revnošću i budnom marljivošću iz ljubavi prema Bogu podvrgavao sebe i one koji su mu bili povjereni redovničkoj stezi, nedugo zatim časni mu je vojvoda Henrik povjerio i samostan smješten pokraj utvrde Vergy, gdje počiva drevni Kristov ispovjedalac sveti Vivencije. I taj je, poput prvoga, bio uređen redovničkim skladom, a nakon što je i on bio obnovljen na bolje, isti ga je biskup Bruno postavio za oca i trećemu, napuštenom i po pravilu ispravnoga življenja smještenom nad izvorom Bèzea, posvećenom prvaku apostola. Bio je vrlo star i često pustošen napadima pogana ili najgorih ljudi svake vrste.

19 Dok je naime svim silama nastojao oko njegove obnove, dogodilo se da je spomenuti biskup s grofom, u nazočnosti samoga oca, vodio očinski razgovor. Između ostaloga rekao je biskup na uho grofu da opatu, kao svojem rođaku, blago napomene neka se čuva oholosti, da se ne bi možda uvukla zbog milosti kreposti ili obilja dobara. On je pak s poštovanjem pristupio i rekao kako mu je bilo naloženo. Tada je otac Vilim vedra lica istome grofu iznio ovakav odgovor: „Ako”, reče, „budem mogao spoznati da povećanje zemaljskoga bogatstva ili posjeda produljuje trajanje našega života makar za jedan jedini dan, ne može me se uvjeriti da njihov porast ne uzvisuje.” Kad je pak grof taj odgovor prenio biskupu, obojica su se zadivila njegovoj razboritosti i jednako se obradovala zbog njegove ponizne mudrosti.

Na molbu normanskoga vojvode podiže samostan u Fécampu i u raznim samostanima osniva javne škole.

Kako se dakle glas o njegovoj svetosti već širio sve dalje, doznao je za nj časni vojvoda Normana Rikard i poslao k njemu ljude s poštovanjem ga moleći da dođe k njemu. On je napokon rado pošao kako je bio zamoljen i došao k njemu, od kojega je također primljen časno kako je i dolikovalo. Kad se vojvoda, kako je bio ljubitelj svakoga dobra, okrijepio njegovim presvetim govorima, zaklinjao ga je da crkvu posvećenu imenu i časti svetoga i nedjeljivoga Trojstva, od starine sagrađenu u mjestu po imenu Fécamp, a koju je njegov otac Rikard još časnije obnovio, preuzme i uresi redom monaha. Ondje je naime na tjelesni način, oslobođena redovničkoga jarma, živjela lakomislena skupinica klerika. Vidjevši napokon otac Vilim pobožnost njegove duše, obećao je da će uz Božju pomoć ispuniti ono što je tražio. Došavši zajedno na spomenuto mjesto, isti mu je vojvoda s nekim biskupima vrlo uzvišeno i svečano predao vlast i brigu upravljanja cijelim mjestom. Već je muž Gospodnji ondje okupio redovničko mnoštvo monaha, toliko brojno osobama i bogato revnošću u dobrim djelima da je trostrukim svojim brojem nadmašilo broj prijašnjih klerika. Vidjevši to već spomenuti knez, uvećao je to mjesto darivanjem mnogih poklona i posjeda. Opominjao je također često kako opata tako i ostalu braću da od njega traže sve što bi znali da je korisno njihovim potrebama, budući da su mu se u tom pogledu prema želji stekle i moć i mogućnost.

21 U međuvremenu, vidjevši najbudniji otac da ne samo u tom mjestu, nego i po cijeloj onoj pokrajini, pa i po cijeloj Galiji, osobito među pukom, nedostaje znanja pjevanja psalama i čitanja te da se ono kod klerika gasi, osnovao je škole svete službe, u kojima su iz ljubavi prema Bogu ustrajno poučavala braća učena u toj službi, gdje se naime svima koji su dolazili u njemu povjerene samostane besplatno dijelilo dobročinstvo nauka, i nikome tko je želio tomu pristupiti nije bilo zabranjeno. Štoviše, kako robovima tako i slobodnjacima, bogatima zajedno sa siromašnima pružala se jednaka pouka ljubavi. Mnogi su također od njih iz samostana, budući da su bili škrti na imetku, primali hranu. Od njih su također neki stupili u monaško odijelo svetoga življenja. Napokon, trud te ustanove donio je raznim crkvama nadasve poželjan plod. Jer spomenuto je mjesto, kao što smo počeli govoriti, tako uredio klaustrima i redovničkim radionicama te ostalim obiljem dobara da iznad svih ostalih u toj pokrajini uvijek cvjeta sretnim napretkom.

Obnavljajući hram sv. Benigna, pronalazi njegove relikvije.

Dogodilo se dakle potom da se dio crkve blaženoga mučenika Benigna, kojoj je po Božjoj odredbi najprije bio dan za oca, srušio u ruševinu. Kad su je graditelji klesari počeli obnavljati, taj se isti dio još teže srušio. Vidjevši to, Bogu odani muž shvatio je da mu se s neba daje znak kako dolikuje cijeli hram obnoviti iz temelja. Odmah je najvećom oštroumnošću duha počeo pripremati čudesnu opremu za obnovu same crkve. Kad ju je napokon počeo ponovno graditi u čudesnom položaju, mnogo dulju i širu nego što je bila, svima je ipak bilo nepoznato mjestašce u kojem su bili zatvoreni udovi dragocjenoga mučenika Benigna, jer je brižljivom pažnjom od starine bio tako skriven da se mučenik s pouzdanjem štovao ondje kroz vjekove, gdje je sretnom smrću pao za Boga, no neki su nepromišljeni govorili čak i da ga ondje nema. Nepoznavanje te stvari silno je žalostilo dušu oca Vilima. Njemu, tjeskobnom zbog takvoga nedostatka, u prelijepom je viđenju po samom Božjem mučeniku otkriven njegov časni grob. Bio je to naime, kako pripovijeda blaženi Grgur, biskup Toursa, pisac mnogih čudesa svetaca, golem kovčeg od kamenoga sarkofaga koji ga je sadržavao. Zbog nevjerice u nj pripovijeda isti svetac da je drugi svetoga imena Grgur, biskup Langresa, nekoć bio oštro ukoren. Položaj je toga mjesta naime drevna starina sakrila. Jer pred glavnim oltarom toga samostana spomenuti je grob bio duboko ukopan. Odmah ga potraživši, pronađe ga, te otvorivši zasluži dotaknuti presvete kosti izvrsnoga mučenika, na čijoj se lubanji, što se čita u napisanoj njegovoj muci, vidjela rana nanesena željeznom polugom. Sve je njih u punom broju, u nazočnosti časnijih kako biskupa tako i ostalih raznih redova i spolova, s mirisnim kadionicama i zborovima pjevača psalama pohranio u isti sarkofag, te ga odande malo pomaknuvši prema istoku, smjestio u prelijep i neusporediv grob. Zatim je naime časni otac, raspaljen još žešćom pobožnošću, postojano, kako je bio odlučio, ubrzavao dovršetak djela obnove bazilike. Jer, kao što rekosmo i lako je vidjeti, namjeravao ju je dovršiti čudesnijom od svih bazilika cijele Galije i neusporedivom po vlastitom položaju.

Nakon obnove samostana sv. Arnulfa kao svećenik odlazi u Rim. Obolijeva na povratku.

Dok je naime u njemu surađivala milost svemogućega Boga, glas o njegovoj svetosti počeo je prodirati u okolne i daleke pokrajine. Jer biskup Metza Adalberon, s velikim ga poštovanjem pozvavši, povjeri mu da upravlja i unaprijedi, kako je običavao činiti, samostan svetoga ispovjedaoce Arnulfa. Preuzevši ga dakle, u kratkom ga je vremenu vratio uređenoga. Tada je naime začela njegova pobožna želja da pođe pohoditi presvete pragove prvaka apostola Petra. Učvrstivši dakako njemu povjerene samostane prikladnim osobama predstojnika i ostalih službi, kako je bio odlučio, uputi se u Rim radi molitve. Pohodivši također grobove i oratorije svetaca, te sam proslavivši svete mise (jer mu je spomenuti biskup Bruno bio podijelio svećeništvo), utješen apostolskim blagoslovom vraća se u domovinu, no oboli od groznice. Upravo stigavši u samostan svete djevice Kristine, legne u postelju. Malo se oporavivši, stigne u Vercelli, te ondje ponovno počne teže pobolijevati. Tada također, kako je sam običavao pripovijedati, a svjedočio je i blage uspomene Gerbald, monah blagoga oca Majola i opat spomenutoga samostana sv. Kristine, dok je ležao u crkvi svetoga biskupa Euzebija tijekom četiri ili pet sati, postao je tako beživotan da se u njemu uopće nije prepoznavao nikakav dah. Ipak se ne zna što je tada od božanskoga osjetio. Jer vrativši se malo k sebi, glasom kojim je mogao, drhtavim jezikom izgovarao je ove riječi: „Gospodine Isuse Kriste, Kralju vječne slave, primi me, ako ti je ugodno, jer si dobar, ne oklijevam iz ovoga tijela prijeći k tebi.” Treba pak znati da trajanje te njegove bolesti, kao što pokazuje ishod kasnijega događaja, nije bilo toliko zapreka koliko milost duhovnoga dobitka.

Na molbu braće gradi samostan Fruttuaria u Italiji.

Došavši mu napokon u susret njegova slavna rođena braća, laganom ga vožnjom odvedoše na vlastita imanja da ga okrijepe, jer su žarko željeli vidjeti ga, budući da im je srca probadala odsutnost božanske pobožnosti. Kad se pak nakon nekoliko dana oporavio od bolesti, skupiše se k njemu svi njegovi i mnogi susjedni gospodari, te ga počeše nagovarati obećavajući da će obilno darivati ako u rodnoj domovini počne graditi samostan za sebe, kao što su čuli da je učinio u tuđini. Tada mu također, što je bilo najvažnije, dvojica njegove rođene braće, naime Gotfrid i Nitard, ugledni muževi, potajno pristupivši zajedno s grofom najvećega dijela Burgundije Vilimom, koji je također istome ocu, o kojem je riječ, bio blizak po tazbinstvu, obećaše da će ostaviti svjetovnu vojnu službu te sebe i sve svoje predati u posebno vlasništvo svemogućega Boga. Čuvši to, Božji štovatelj odmah s pouzdanjem poče pregovarati o gradnji samostana za koji su ga molili. Tražeći zajedno zajedničkim savjetom i voljom mjesto prikladno za takav pothvat, pronađoše na očinskom imanju, četiri milje udaljeno od rijeke Pada, samotno mjesto po imenu Fruttuaria. Ondje je naime zapovjedio da se podigne bazilika, koju je u nazočnosti kralja Arduina s nekim biskupima dao posvetiti na čast Bogorodice Marije, i svetoga mučenika Benigna, te svih svetih. U njoj također isti kralj sa svojom suprugom i sinovima počiva pokopan. U nju je jednako tako kako iz grada Rima, tako i iz raznih krajeva sakupio vrlo mnoga tijela svetih mučenika. U kratkom se naime vremenskom razdoblju ondje okupila brojna zajednica braće, bogobojaznih, koji su opsluživali odredbe blaženoga opata Benedikta, koje je isti otac Vilim bio naučio od sv. Majola u Clunyju.

Obraća sv. Odilona na redovnički život.

Vraćajući se dakle nakon toga iz Italije, svim se marom trudio iz raznih krajeva svijeta sabirati muževe prikladne za službu Kristovu, preporučujući im slavu nebeskoga života i jednako tako prijeteći paklenim mukama. Toliku mu je naime Gospodin uz ostale kreposti udijelio snagu spasonosne riječi da je svima koji su primali njegov nauk donosio najveću čvrstoću vjere, porast dobrih kreposti i popravak mana. Svima je naime, kako je znao da koristi, bilo blago bilo najstrože, ali ipak s ljubavlju, to pružao.

26 Dogodilo se dakle da je on jednom s mužem u svemu poželjnim, naime s gospodinom Odilonom, dok je ovaj još živio u kanoničkom odijelu, vodio razgovor o istinskom spasenju duša. Shvativši pak da on teži k vrhuncima svetosti, počeo ga je pomnije nagovarati da što prije nastoji ispuniti ono što se vjeruje da je najvažnije: naime da, odbacivši poslove ovoga svijeta, može slobodnije slijediti Krista Isusa. Odmah ganut, slavni je muž rado obećao da će učiniti ono što mu je otac Vilim bio savjetovao. Jer nedugo zatim časno je došao u najslavniji samostan Cluny, ondje ga je sv. Majol pobožno primio te je u odijelu svetoga življenja po običaju zaređen za monaha. Njegov je život bio toliko drag Bogu i sladak onima koji ljube Boga da ga je isti presveti Majol za života pridružio sebi povjerenom stadu kako bi nakon njegove smrti imali oca i pastira. Što se tako najjasnije i najkorisnije i dogodilo. Koliku su naime najveću ljubav otada dok su živjeli imali jedan prema drugome, dok je svaki od njih na svaki način pretpostavljao drugoga sebi, ne može se izreći.

Neki koji su mu se protivili zlo završavaju. Pomiruje sa sobom razljućene cara sv. Henrika i francuskoga kralja Roberta.

Imena je naime nekih katkad tumačio bilo na njihov napredak bilo na njihovu štetu. Kad je dakle nakon smrti Bertoalda, biskupa Toula, koji mu je bio povjerio samostan svetoga ispovjedaoce Apra, toj biskupiji za poglavara bio dan neki Herman, toliko je počeo mrziti monahe ovoga oca zajedno s njegovom ustanovom da je čak najčestitijega brata, imenom Vidrika, koji je nakon njega bio pobožni otac toga mjesta, a kojemu je tada pripadala briga za ostale, gurnuo kako bi ga izudarao štapom. Kad je to bilo javljeno ocu, aludirajući na njegovo ime, reče: „Po svojem imenu”, govoraše, „čini taj biskup. Jer na barbarskom jeziku Erman na našem se kaže čovjek koji luta.” A zatim: „Da je naime Kristov pastir, nipošto ne bi razdirao njegove ovčice. Pustite ga, pravi Pastir zna i sam će sabrati ono što je njegovo.” Nedugo zatim napokon, krenuvši u daleke krajeve da utjera svjetovne poslove, okrutno je umro i dobio grob u tuđini.

28 Sličnom je zavišću također Leon, biskup Vercellija, bio neprijateljski raspoložen prema svim djelima ovoga oca. O njemu je također običavao pripovijedati ovakve riječi: „Ovaj je dakle najokrutniji Leon posve bez Boga, jer da je Bog bio s njime, ljubio bi radi njega ono što je njegovo.” Tvrdio je pak nakon smrti i da je vječno osuđen. Najjasnije se naime u mnogima pokazalo da je svatko tko ga je mrzio zbog toga platio kaznu; kao što su se obratno, čim bi došli pred njegovo lice, odmah čudili kako su se udaljili od onoga što su namjeravali izreći, te bi, izgubivši žestinu prijašnjega nauma, sve što je to bilo izlazilo iz blagosti.

29 Caru Henriku naime bilo je dojavljeno o njemu da ga omalovažava i smatra dostojnim prezira, te da također pristaje uz stranu Arduina, koji mu je bio oteo kraljevstvo Italije, i da ga po mogućnosti brani. Zbog toga se doduše, premda bez razloga, bio razljutio na Božjega čovjeka. Čim je ovaj to doznao, otišavši k njemu, opravdavajući se iznese istinu stvari i izbrisao je iz njegova srca ako je bilo ikakve mržnje. Toliko ga je također isti car poslije ljubio da mu je darivao vrlo mnoge darove i odmah ispunjavao sve što bi od njega htio da se učini.

30 Na jednak je način naime francuskom kralju Robertu o njemu bilo dojavljeno da spomenutom Bruni, biskupu Langresa, koji je kralju bio manje poslušan, savjetuje ono što se previše protivi kraljevskom pravu. On pak zajedno s kraljicom, svojom suprugom, razljućeni na nj zbog toga, više su puta prijetili da će njegovim samostanima nanijeti najveću štetu. Pristupivši dakle neustrašivo pred oboje, snagom je božanske riječi tako obuzdao njihov gnjev da je kod njih zadobio i najvišu milost ugleda.

31 Jer kad je njihov sin, koji se zbog otmjenosti mladosti i darežljivosti nazivao Hugon Veliki, već pomazan za kralja preminuo, te su oba roditelja zbog njegove smrti od boli srca i žalosti bila pogođena gotovo do vlastite smrti, tada je k njima pristupio duhovni liječnik i rekao: „Ne smijete se naime smatrati nesretnima što ste takvoga izgubili, nego štoviše veoma sretnima što ste takvoga zaslužili imati. Ja”, reče, „smatram da se ni iz jednoga staleža ljudi neće spasiti tako malo njih kao iz kraljevskoga.” Kad su oni zapanjeni odgovorili: „Što to govoriš, oče?”, odgovorio je: „Zar niste čuli”, reče, „kako sveti kanon pripovijeda da su od trideset kraljeva jedva trojica bila dobra? Stoga prestanite, molim vas, oplakivati ovoga mladića kao mrtva, nego mu radije čestitajte kao predanom počinku i oslobođenom od zala.” Tim je riječima, tako ih tješeći, učinio da se smire, tako da se činilo da imaju zašto tugovati i da govore kako ih je Bog pohodio po svetom čovjeku.

Ljubljen je od vrhovnih svećenika. Slobodno opominje Ivana XX.

Osim toga, rimski su svećenici koji su u njegovo vrijeme bili na čelu držali oca Vilima u tolikom štovanju i poštovanju da su sve što bi im predložio, bilo osobno bilo po nekom poslanstvu, vrlo rado nastojali ispuniti. Jer i papu Ivana, koji je manje mario za duhovne darove po svijetu, osobito u Italiji, prodavane za cijenu zlata ili srebra, nastojao je opomenuti ovakvim prijekorom u pismu koje je sadržavalo ovo: „Poštedite, molim vas, poštedite, vi koji se nazivate sol zemlje i svjetlo svijeta. Neka ljudima bude dovoljno što je Krist već jednom bio prodan za zajedničko spasenje sviju. Već naime bjegunci od istinskoga svjetla, pastiri samo po imenu, pogledajte kamo za vama ide Kristov ovčinjak, štoviše njegovi udovi. Ako je potok mlak pokraj izvora, nitko ne sumnja da će u daljini zaudarati. Zbog toga neki prodaju dušobrižništvo na vlastitu propast. Želim da se svi vi pastiri i biskupi zajedno sjetite suca koji nosi sjekiru i stoji pred vratima.” To je pismo papa rado prigrlio te je uzvratio zahvale i blagoslove tolikom ocu i proslavio Boga u njemu. Ali i ono je napokon kod istoga oca bilo veoma vrijedno spomena, da su mnogi, pa i plemići, zatrovani otrovnim riječima zlih ljudi, kad bi naumili protiv njega izreći uvredljive riječi ili uzvratiti svađama umjesto osvete, naprotiv, ako bi ga tko zavolio, primao bi od Krista nagradu kao začetnika te svetosti. Posvuda je dakle najočitije postalo jasno da je taj otac od darovatelja svih dobara zaslužio plodnu milost i najobilnije darove.

Upravlja mnogim samostanima. Svoje izvrsno poučava u duhovnim stvarima.

Ali mi, čuvajući se da čitatelju ne dosadimo, vrlo mnogo toga prekrivamo šutnjom. Bilo je naime kako samostana, tako i cenobija i monaških ćelija oko četrdeset, koji su pod njegovom zaštitom sigurno obilovale zalihama svih dobara; a braće koja su u njima živjela bez sumnje više od tisuću dvjesto. U njima je bila najpotpunija vjera da se, dokle god pobožno vrše ono što su od istoga oca naučili, ne moraju bojati ničega na ovome svijetu niti trpjeti oskudicu u bilo kojoj svojoj potrebi. To je isto naime svojima vrlo često utiskivao u srce, da se u Boga ufaju i vjeruju, što su i mnogim iskustvima dokazali. Jer ponekad, idući različitim putovima po zemljama, kad bi ih izgled događaja mogao uznemiriti, običavali su govoriti: „Gospodine, u vjeri oca Vilima učini nam kako hoćeš.” I nitko od njih nikada, govoreći to, nije ostao bez pomoći.

34 Ustanovio je također za priprostije ili neuke ljude koji su mu se iz svijeta utjecali obrazac molitve, koji se otajstveno sastojao od pet zaziva, da se naime s koliko se osjetila ljudskoga tijela vrijeđa Bog, s toliko molitvenih izričaja moli za milosrđe. Bio je pak ovakav: „Gospodine, Isuse, Kralju blagi, Kralju milostivi, blagi Bože.” Svakome se pak dodavalo: „Smiluj se.” Računalo se naime tako da ako bi se, primjerice, na devetnaest članaka prstiju tri i pet puta iznova pobožno izgovaralo, izmolio bi se cijeli niz psaltira u zamjenu. Stoga se to kod njih i smatralo psaltirom, kako je otac poučio, i tako se nazivalo.

35 Mrtvljenje naime tijela, poniznost tjelesnoga držanja, bijednost odjeće te krajnja oskudica ili umjerenost u jelu vladali su kod svih njegovih kao po naravi. Jer i slanost njegova govora bila je jednako za sve, kako se činilo, začinjena milošću. Ne može se pak iskazati koliko je djela pobožnosti i milosrđa činio. Uz nektar nebeske slatkoće, veoma učen i upućen u nauk umjetničke glazbe, sve što je zbor njegovih pjevao danju i noću, kako u antifonama tako i u responzorijima ili himnima, ispravljajući i popravljajući doveo je do tolike pravilnosti da se nikome u cijeloj Rimskoj crkvi ne događa pjevati doličnije i ispravnije. Sklad psalama jednako je tako, razlikujući ga najslađim napjevom iznad sviju, uresio.

Posvećuje se crkva sv. Benigna. Vilim drži propovijed.

Bilo je dakle, kao što rekosmo, pod njegovom zaštitom vrlo mnogo kako najvećih tako i manjih samostana i cenobija, koje je naime sve on ili iz temelja obnovio ili proširivanjem uresio. Jer kad je bazilika svetoga mučenika Benigna, kao što smo počeli govoriti, kojoj je po Božjoj odredbi najprije bio pridružen kao pastir, bila neusporedivim djelom gotovo dovršena, pošto je Bruno već preminuo, a Lambert ga naslijedio na njegovoj stolici, svidjelo se da se ista bazilika po običaju posveti biskupskim blagoslovom. Tada su se napokon na njegovu želju u određeni dan sastali oci iz raznih pokrajina, ne samo biskupi nego i nebrojeno mnoštvo puka bez razlike iz svakoga staleža. Bio je to naime jesenski dan, 30. listopada, naime uoči rođendana za nebo istoga mučenika; oni su sve obredno i svečano, kako je dolikovalo, izvršili, te su nazočni biskupi i neki redovnici zamolili oca Vilima da na dan tolike posvete kako njima tako i svemu puku tijekom svetih misnih slavlja udijeli milostinju božanske riječi. On pak, kako je u svemu dobrom bio poslušan, nije oklijevao to učiniti, nego je pobožnom dušom, skrušena srca, vedra lica, pun Duha Svetoga, sa suzama progovorio ovim riječima: „Okupili ste se, braćo i sestre, stado otkupljeno cijenom Kristove krvi; okupili ste se, kažem, na svadbu same zaručnice i majke vaše, nebeske i vječne Crkve, koja se stoga naziva sveopćom ne samo zato što se širi do svih granica svijeta, nego i zbog toga što nikakva strahota zločina ne nadmašuje njezine darove milosrđa, ako je samo vjera prisutna. Ona je naime otajstvenim pralikom patrijarha unaprijed označena, proročanstvima proroka naviještena, vlašću i trudom apostola sagrađena i krvlju mučenika posvećena. U njoj ste oprani i obnovljeni od krivnje staroga grijeha po spasonosnoj vodi krštenja, te ste tako odjenuli prvu haljinu anđeoskoga blaženstva, koju ste izgubili u prijestupu prvoga roditelja, stanovnika raja. Zatim pak blagujete tijelo i pijete krv onoga svemogućega Jaganjca koji vas je, oblikujući vas i otkupljujući iznad ostalih stvorenja svijeta, nepobjedivom dobrotom izabrao za baštinjenje svojega i Očeva kraljevstva te slave Duha Svetoga, k čemu vas, predragi, pozivam, opominjem i zaklinjem ognjem ljubavi te stalnim čuvanjem poniznosti i čistoće. Trebalo mi je”, reče, „odazvati se na ovaj skup posvećenja zbog pobožnosti vaše jednodušnosti. Ali budući da silna žalost pritišće dušu zbog znakova Sotonih koji se najočitije pojavljuju u Božjem narodu: nećete prezreti”, govoraše, „vi kojima je još zdraviji razum, kakva su to bjesomučna razdiranja i skraćivanja odjeće? kakva šišanja po zatiljcima muškaraca? kako sramotno čupanje brade na čeljustima? kako najispraznije i najbezumnije ponašanje gotovo sviju? kako razuzdane zakletve gromoglasnim ustima uz gotovo svaki govor? Sve je to naime novo i nedavno uzelo maha, nije proizišlo iz pobožnosti kršćanstva, nego je štoviše izniknulo iz bijesa đavolskoga praznovjerja. Odatle također klija korijen svih zala, oholost, i poticaji ostalih mana. Pa i vi sami prosudite niste li sluge onoga čije znakove i žigove nosite na sebi samima. Jer i mene je stid govoriti dok mi je žao šutjeti, budući da očekujete slatkoću riječi, a ja vam općenito pružam gorčinu ukora. Opominjem također onoga, ako ima tko u cijelom ovom puku tko je prinio makar pet novčića ili bilo kakav dar za obnovu ove crkve svetoga mučenika, koju imate pred očima, neka to pred svima izjavi.” Kad se dakle nije našao nitko tko bi išta priložio, ponovno reče: „Gledajte, preljubljena braćo, među kakvim je trnjem i požarima najgorih ljudi ovaj dvor svemogućega Boga, po vjeri njegova svjedoka Benigna, uz njegovu suradnju izrastao do kakve ljepote vrhova. Želim da se, ako vam je ugodno, neprestano sjećate kako je za svakoga brzo odlaganje svjetovne brige i častohleplja. Zbog toga vas zaklinjem, uz pomoć našega Začetnika oduprite se manama i zlom đavlu; prigrlite i njegujte slavne kreposti, u svemu poslušajte preblagoga Boga, svojega Stvoritelja i Otkupitelja, koji neka vas po vjeri, molitvama i zaslugama svih svojih vjernih učini dostojnima da vas uvede s njima u kraljevstvo vječne slave, po Isusu Kristu, svojem ljubljenom Sinu.” I dok je on tako završio govor i svi odgovorili „Amen”, kakvi su jecaji, kolike suze, kakvi uzdasi nastali po cijeloj crkvi, ne može se izreći. I kad je sve bilo obredno dovršeno, svatko se s radošću vratio svojima.

37 Od onoga su se naime dana u istoj bazilici, osobito na grobu slavnoga mučenika, događala mnogovrsna ozdravljenja različitih bolesti, koja se zbog mnogobrojnosti ne mogu ni opisati. Ali i ako tko s punom vjerom za sebe ište bilo što korisno, bez sumnje to postiže, ako je takav da to zasluži zaslugama i molitvama svetaca.

Vilimova čudesa.

Čini nam se da ne treba prešutjeti ni to da su, dok su mnogi razgovorom oca Vilima bili okrijepljeni u duhu, još mnogi bili iscijeljeni u tijelu njegovim dodirom, osvježeni molitvom, ojačani pohodom i utvrđeni blagoslovom. I premda se sada manje čuje ono što je nekoć bilo uobičajeno Kristovim sljedbenicima, uskrisiti mrtvaca, ipak ćemo iznijeti malo od mnogoga, kao što smo posvjedočili, što je Gospodin po njemu učinio. Kad se naime jednom vraćao iz samostana svetoga ispovjedaoce Vivencija i već se približavao samostanu sv. Benigna, susreo je gomilu običnoga puka kako nariče i vraća se s prizora nekoga najnesretnijega čovjeka, naime iz služinčadi istoga sv. Benigna, kojega je sudac, dokazanoga u zločinu, bio osudio na smrt vješanjem na vješala. Čuvši to, milosrdni je čovjek, udaljen milju od toga mjesta, ostavio konja, što brže dotrčao onamo govoreći samo ovo: „Isuse, Isuse, koji si poštedio razbojnika na križu, smiluj se”, te zapovjedio svojima da brzo skinu toga nesretnika kojega su vidjeli kako visi s grede, već ukočenoga. On sam pak, prostrvši se cijelim tijelom, preda se molitvi. A kad su oni odvezali remenje koje mu je stezalo grlo, on beživotan pade na zemlju. Pristupivši k njemu, pobožni muž reče: „Ustani”, reče, „Gospodin zapovijeda.” On pak otvori oči i uspravi se čudeći se veoma što je ostao živ. Otišavši s Božjim čovjekom u samostan dok su svi klicali od radosti, poživio je poslije još mnogo godina. Mnoge je naime od takvoga vješanja na vješala i pogubljenja po raznim pokrajinama oslobodio kako posredovanjem tako i otkupninom.

39 Jer i predstojnicima triju samostanskih dobara često je utiskivao u pamet da u ubiranju podavanja od onih koji su im povjereni budu razboriti, da se možda presiromašni ne bi žalostili zbog plaćanja danka. Govorio je naime da radije želi darovati potrebitome nego išta tražiti od siromaha. Na njegovim putovanjima također po gradovima i selima ili kamo god bi išao, dočekivala bi ga golema gomila siromaha i bolesnika. A on je bio darežljiv i širokogrudan djelitelj dobročinstava svima. Njegovu je naime nazočnost želio svaki stalež i spol ljudi kao jednoga od patrijarha ili apostola Gospodnjih.

40 Nekoliko ih je također pripovijedalo da im se ukazao u viđenju u snu i ukorio ih zbog opakih djela ili ih opomenuo o zajedničkom spasenju duša. Svjedočim ja, kažem, njegovom ljubavlju i majkom kreposti, da sam se, nekoć uvrijeđen zbog krivnje svojih prijestupa i osjetivši ga načas ogorčenim, povukao u drugi samostan koji nimalo nije bio podložan njegovoj vlasti. Dok sam ondje boravio, jedne mi se noći učinilo da stoji pokraj mene blaga pogleda, te položivši ruku i milujući mi glavu, govoraše: „Molim te, nauči od mene nisi li se pretvarao da me ljubiš. Štoviše, želim da izvršavaš ono što si bio obećao.” Po njegovoj sam naime zapovijedi već bio opisao najveći dio događaja i čudesa koji su se zbili oko i unutar tisućite godine od utjelovljenja Spasitelja. Taj me razlog također potaknuo da na sadašnje djelo svratim pero. Stoga sve jednako molim da zbog toga ne nastane predrasuda o meni.

✠

1. siječnja Kalendar godine