Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 1. siječnja

O sv. Eugendu, opatu

DE S. EUGENDO ABBATE

O sv. Eugendu Usuard navodi: „Na području Lyona sv. Eugenda, opata, čiji je život zasjao pun kreposti i čudesa.” Slažu se gotovo i ostali latinski martirologiji, a osobito Rimski. Spominje ga i Petar de Natalibus u XI. knjizi, CXXX. poglavlju, te Miraeus u djelu Fasti Belgici et Burgundici. Notker ga navodi pod 2. siječnja. Neki ga zovu Augendom, a Galezini Eugenijem.

De S. Eugendo Usuardus: In territorio Lugdunensi S. Eugendi Abbatis, cujus vita virtutibus et miraculis plena refulsit. Consentiunt fere cetera Latinorum Martyrologia, ac comprimis Romanum. Meminit ejus et Petrus de Natalibus lib. XI, cap. CXXX. Miræus in fastis Belgicis et Burgundicis. Notkerus 2 Januar. eum refert. Quidam Augendum, Galesinius Eugenium vocat.

2 Arnold Wion u 3. knjizi djela Lignum vitæ čini dva Eugenda, jednoga opatom Jurskoga, a drugoga Kondatenskoga samostana: premda je Kondatenski samostan, ili kako ga Grgur Turski naziva, Contatiscone, isto što i Jurski (ne kako neki pišu Virense, Virens, Lorense) jer je smješten na gori Juri u Burgundiji. Sada se zove Saint-Claude po sv. Klaudiju, nadbiskupu bezansonskom, koji se štuje 6. lipnja.

2 Arnoldus Wion, lib. 3. Ligni vitæ duos facit Eugendos, unum Jurensis, alterum Condatensis Monasterii Abbatem: cum Condatescense cænobium, sive ut Gregorius Turonensis appellat, Contatiscone idem sit quod Jurense (non ut quidam scribunt Virense, Virens, Lorense) quia in Jura Burgundiæ Monte situm. Nunc S. Claudii dicitur a S. Claudio Archiepiscopo Vesuntino, qui 6 Junii colitur.

3 Život sv. Eugenda, koji je napisao njegov nepoznati učenik, a izdao Surije, usporedio sam sa starim rukopisima samostana sv. Marije od Bonnefonta i sv. Marije od Ripatorija te ga na više mjesta ispravio.

3 S. Eugendi vitam ab ejus discipulo anonymo scriptam atque a Surio editam cum veteribus MSS. Monasterii S. Mariæ Bonifontis et S. Mariæ de Ripatorio contuli, ac pluribus locis emendavi.

Predgovor autora.

Præfatio auctoris.

Koliko sam, preblažena braćo, vašoj želji i žaru od ukupnog duga udovoljio, kao što sam po razlozima pisanja djelomično, uz Gospodinovu pomoć, već siguran, tako nesiguran u pogledu vlastite savjesti i tuđega suda, činim ovo što mi nalažete, ne iz drskosti neukoga, nego, kao što vidite, iz redovničke poslušnosti. Neka stoga milostivo božanstvo učini da ljudska krhkost, sklona prosuđivanju, dok se naslađuje napjevom ili glazbom i dok se divi govorničkim ljepotama te odmjerenoj prikladnosti riječi i vremena, ovu našu poniznost nipošto ne pogazi nadutom suvišnošću oholih sudaca. Štoviše, mi smo (kao što smo već napomenuli) ova djelca posvetili upravo vama, za koje znamo da niste učenici govornika, nego ribara, te da kraljevstvo Božje ne tražite u mudrosti govora, nego u kreposti, i da više nastojite čistim i neprekidnim opsluživanjem umoliti Gospodina nego ispraznom i prolaznom rječitošću držati govore. Stoga neka nam već odavde krene početak pripovijedanja u izvješću o životu preblaženoga muža.

Quantum, beatissimi fratres, desiderio fervorique vestro ex debiti summa suppleverim, sicut ex ratione apicum ex parte sum, opitulante Domino, jam securus; ita conscientiæ propriæ extraneique judicii incertus, ago hæc quæ injungitis, non præsumptione indocti, sed obedientia, ut cernitis, regulari. Sic annuens divinitas faxit, ut humana proclivior in dijudicando fragilitas, dum melo delectatur aut musicis, dumque oratorias venustates, vocabulorum quoque ac temporum signata proprietate miratur; hæc nostra tapinosis nequaqam jactantia superborum judicum ventosa superfluitate calcetur. Porro nos (ut præfati jam sumus) vobis proprie opuscula ista dicavimus, quos novimus non oratorum, sed piscatorum esse discipulos: nec in philosophia sermonis regnum Dei, sed in virtute prospicere; magisque pura ac jugi observantia Dominum exorare, quam vana perituraque facundia perorare. Hinc ergo jam nobis in relatione vitæ beatissimi viri, narrationis sumatur exordium.

Domovina sv. Eugenda, odgoj, znakovi budućega života.

S. Eugendi patria, institutio, futuræ vitæ indicia.

Sveti dakle sluga Kristov Eugend, kao što je bio učenik blaženih otaca Romana i Lupicina u redovništvu, tako je i rođenjem i pokrajinom bio starosjedilac i sugrađanin. Rođen je naime nedaleko od sela kojemu je drevno poganstvo zbog glasovitosti i najčvršće zatvorenosti najpraznovjernijega hrama na galskom jeziku nadjenulo ime Ysarnodorum, to jest Željezna vrata. Na tom mjestu i sada, pošto su poganska svetišta već djelomično porušena, presveto blistaju vrhovi nebeskoga kraljevstva, posvećeni štovateljima Kristovim. Ondje je otac presvetoga djeteta, po biskupskom sudu i svjedočanstvu puka, bio svećenik u prezbiterskom dostojanstvu. Dok je dakle preblaženi zalog gotovo od samih pelena nekim poticajem te napretkom sreće i svjetla, uz božansku krepost, kako smatram, koja je to unaprijed nagoviještala, rastao, i dok su jedne noći njegov časni otac i sveti potomak bili u neizvjesnosti zbog žudnje i napretka budućeg blaženstva, u viđenju su svetoga dječaka dvojica redovnika podigla i postavila izvan predvorja očeve kuće, tako da je pažljivim pogledom promatrao istočni kraj i nebeske zvijezde, kao nekoć mnogorodni patrijarh Abraham, te mu se na neki način već slikovito govorilo: „Tako će biti potomstvo tvoje.” Nakon kratkoga vremena odavde jedan, a odande drugi, pa još jedan s druge strane, sve dok se rastuće mnoštvo nije umnožilo u nebrojeno, okružili su blaženoga dječaka i nedvojbeno svete oce Romana i Lupicina, koji su ga u duhu izveli iz blata očinskoga doma, poput golemoga roja pčela u obliku grozda koji stvara med, nekom gustom zbijenošću. I iznenada na vidljivom dijelu ugleda nebeske vrhove otvorene poput najširih vrata, i polagan te sve do njega spušten s vrha neba sa svjetlom obronak nalik nagnutim ljestvama s nazubljenim nagibom, i snježnobijele te sjajne anđeoske korove kako sve do njega dolaze kao drugovi, kličući u hvalama Kristovim. Ipak, dok je društvo na tom mjestu neprestano raslo, nitko se uopće, zapanjen strahopoštovanjem prema božanstvu, nije pokrenuo ni riječju ni migom. A kad se anđeosko mnoštvo polako i pažljivo umiješalo među smrtnike, sabravši i pridruživši sebi zemaljske ljude, pjevajući anđeli, kao što su i došli, vraćajući se uzlaze u nebeske svetinje. Sveti je dječak među skladom pjesama razabrao samo ono što je, otprilike godinu dana kasnije kad je ušao u samostan, prepoznao da se čita iz evanđelja. Ono je naime umjesto antifone (kako se dobro sjećam kad je on sam udostojao to ispričati) naizmjeničnim glasovima pjevalo anđeosko mnoštvo: „Ja sam put i istina i život.” Kad je dakle primljeno silno mnoštvo, nakon dugotrajnog promatranja, zatvorio se i zvjezdani nebeski svod, a dječak, vidjevši sebe samoga na tom mjestu, trgnuo se iz sna, uzdrhtao i pogođen strahom od viđenja odmah ispričao ocu što se dogodilo. Odmah je naime sveti prezbiter spoznao komu najviše treba posvetiti presveto dijete.

Sanctus igitur famulus Christi Eugendus, sicut Beatorum Patrum Romani et Lupicini in religione discipulus, ita etiam natalibus ac provincia extitit indigena atque concivis. Ortus nempe est haud longe a vico, cui vetusta paganitas ob celebritatem clausuramque fortissimam superstitiosissimi templi, Gallica lingua Ysarnodori, id est, ferrei ostii, indidit nomen. Quo nunc quoque in loco delubris ex parte jam dirutis, sacratissime micant cælestis regni culmina, dicata Christicolis. Atque inibi pater sanctissimæ prolis judicio Pontificali, plebisque testimonio extitit in Presbyterii dignitate Sacerdos. Igitur cum beatissimum pignus ab ipsis pene cunabulis quodam instinctu, successuque felicitatis ac luminis, virtute divina, ut reor, præsagante succresceret; et nocte quadam, venerabilis pater ipsius, vel soboles sancta, ab affectu profectuque futuræ beatitudinis tenerentur incerti; in visione puer sanctus a duobus religiosis viris sublatus, ultra domus paternæ vestibulum sistitur, ita ut Orientis plagam cælique astra, quasi quondam multigena Abraham Patriarcha, intuitu diligenti prospiceret: atque ipsi typice jam quodammodo dicebatur: Sic erit semen tuum. Post intervallum namque modicum hinc unus, ast hinc alter, atque alius inde, donec succrescens multitudo efficeretur innumera, beatum puerum vel sanctos proculdubio Romanum ac Lupicinum Patres, qui eum in spiritu de cœno paternæ domus eduxerant, tamquam enormitas apum in modum mellificantis uvæ quadam constipatione sepserunt. Et subito a parte prospicua videt instar amplissimæ portæ culmina patefacta cælestia, et lento etiam deductoque usque ad se e cæli vertice cum lumine clivo in modum reclinis scalæ cristata proclivitate descensum, et niveos fulgidosque Angelicos choros ad se usque velut socios, tripudiantes in Christi laudibus adventare. Ita tamen quod crescente semper in loco societate, nullus omnino reverentia divinitatis attonitus, aut sermone movebatur aut nutu. Cumque sensim cauteque mortalibus multitudo sese inseruisset Angelica, collectis copulatisque sibi terrestribus, concinentes Angeli, ut venerant, cælestia sacra repedantes ascendunt. Hoc solummodo puer sanctus inter carminum modulationem percepit, quod post annum circiter in monasterio intromissus ex Evangeliis recitari cognovit. Illud nempe vice antiphonæ, (ut bene, ipso dignanter referente, commemini) reciprocis vocibus multitudo concinebat Angelica: Ego sum via, et veritas, et vita. Recepta igitur ingenti multitudine, post contemplationem diutinam, aerea quoque sese clausit astrigera, et solum semet puer contemplatus in loco, excussus est somno, concutitur, ac visionis terrore perculsus rem gestam illico refert patri. Confestim namque Presbyter sanctus, cui potissimum proles sanctissima dicari deberet, agnovit.

Postaje monah pod sv. Romanom i Lupicinom, živi presveto. Pohvala sv. Leunijanu.

Fit monachus sub SS. Romano et Lupicino, sanctissime vivit. Laus S Leuniani.

Ubrzo stoga zapovjedi da ga pouče počecima pismenosti, a kad je protekao krug godine, kao nekoć Samuel, ne da bi bdio u slikovitom hramu, nego radije da bi sam postao hram Kristov, prikazan je svetom ocu Romanu. U njemu se uistinu tako slilo dvostruko obilje milosti blaženih opata, koji su ga u duhu izveli iz zemaljskoga boravišta, da je i kasniji naraštaj kolebao nesigurnim sudom bi li u Eugendu radije poštovao Lupicina ili Romana. Oni su barem zbog potrebe milosrđa često izlazili iz samostana tamo i amo, dok ovaj od sedme pa sve do šezdesete godine života, u kojoj je preminuo, nakon ulaska nikada odatle nije iznio nogu. Čitanju se naime toliko danju i noću, nakon što bi ispunio i dovršio sve što su mu naložili prior ili opat, predavao i posvećivao, da je osim latinskih svezaka bio poučen i u grčkoj rječitosti.

Mox igitur eum litterarum instrui jubet elementis, et anni exacto circulo, tamquam Samuel quondam, non in typico excubaturus templo, sed potius Christi efficiendus templum, S. a Romano oblatus est Patri. In quo vere ita beatorum Abbatum, qui eum in spiritu de incolatu terrestri eduxerant, gratiarum gemina confluxit ubertas, ut succidua quoque posteritas utrum in Eugendo Lupicinum potius suspiceret, an Romanum, judicio fluctuaret incerto. Illis dum taxat huc illuque necessitate misericordiæ e monasterio sæpe progressis: iste vero a septimo usque ad sexagesimum vitæ, quo transiit, annum nusquam exinde post ingressum extulit pedem. Lectioni namque se in tantum die noctuque, expletis consummatisque omnibus, quæ a Præposito vel Abbate injuncta sunt, dedit et impendit, ut præter Latinis voluminibus, etiam Græca facundia redderetur instructus.

U odijevanju pak nikada nije koristio dvije tunike, a ni tu jednu nikada nije mijenjao osim ako prije nije bila posve istrošena velikom starošću, držeći se sličnoga pravila i za svoju kukuljicu. Počivao je na slami krevetića koja dugo vremena nije bila provjetravana, stisnutoj jeftinim ogrtačem, s kožuhom položenim odozgo. Ljeti je naime nosio karakalu ili škapular od kostrijeti, koji mu je također muž glasovit po svetosti, Leunijan, opat grada Vienne, poslao kao zalog ljubavi. Taj je svetac naime nekoć bio iz Panonije te je, dok se barbarstvo širilo Galijom, odveden u okovima sužanjstva; i ne samo u Vienni, nego i u gradu Autunu, dugo je vremena bio zatvoren u klauzuri zasebne ćelije, tako da ga više od četrdeset godina, koliko je bio zatvoren u oba grada, nitko od ljudi od prvoga zatvaranja nije poznavao licem ni tijelom, osim jedino po glasu njegova govora. Upravljajući uz svoju ćeliju malobrojnim monasima, monahinjama pak podalje unutar grada i ograđenima samostanom, kojih je bilo više od šezdeset, divnim je redom upravljao i hranio ih; i najstarije je poslao naprijed k Bogu, a velike u međuvremenu i one koje su slijedile nije napustio u duhu.

In vestitu autem duabus tunicis numquam est usus, atque unam ipsam numquam mutavit, nisi antea fuisset plurima vetustate consumpta; simili quoque cucullæ ipsius conditione servata. Paleis vero lectuli ineventilatis multo tempore, vilique sagellob constrictis, pellicioque superposito conquievit. Æstivis namque temporibus caracalla, vel scapulari cilicino utebatur, quod ei quoque vir sanctitate conspicuusc Leunianus, Viennensis urbis Abbas, pignore transmiserat caritatis. Fuit namque Sanctus iste de Pannoniis quondam, et spargente barbarie in Galliis, vinculo captivitatis abductus; et non solum in Vienensi, sed etiam in Augustudunensium urbe, multo tempore claustro peculiaris cellæ conclusus: ita ut amplius quadraginta annis in utraque civitate coercitus, nulli hominum ex prima retrusione vultu aut corpore, præter sola sermonis notitia, nosceretur. Monachos juxta cellulam haud plurimos regens; monachas vero procul intra urbem monasterioque conseptas ultra sexagenarium numerum admirabili ordinatione rexit et aluit: præmisitque maximas, magnas interim succiduasque in spiritu non dimisit.

a Sv. Roman časti se 27. veljače, sv. Lupicin 21. ožujka.
b Sur. prostrtom.
c drugdje Leonijan, o kojem 16. studenoga.

a Colitur S. Romanus xxvii. Februarii, S. Lupicinus xxi Martii.
b Sur. constratis.
c al. Leonianus, de quo xvi. Novemb.

Eugenova strogost u odijevanju i ostalim stvarima.

Eugendi austeritas in vestitu, ceterisque rebus.

Ali vraćam se unatrag. Imao je naime preblaženi Eugend čvrstu i seljačku obuću, utegnutih potkoljenica dokoljenicama na način drevnih otaca, a tabana vrpcama. A na noćnim i jutarnjim sastancima, ni po najljućem mrazu ni po velikim snjegovima, golotinji nogu nikada nije dodao ništa osim lanenih galskih čarapa. I na takav je način vrlo često u jutarnjim satima hodao po snijegu podalje do bratskoga groblja da bi molio. Nitko ga naime nikada ni na dnevnoj ni na noćnoj zajedničkoj molitvi nije vidio da izlazi van prije završetka. Jer premda je on noću jamačno najduljom i tajnom molitvom najduže pretjecao sve u oratoriju, i nakon odlaska svih ostalih ništa manje nije ostajao na svome mjestu, hraneći se u duhu dugotrajnom molitvom. I tako je odande u svako doba izlazio k braći vedra i radosna lica, kao što ispunjena želja obično razgaljuje lica ljudi razdraganom veselošću. Okrepa mu je u svako doba bila jedanput na dan. Ona se ipak ljetnih dana katkad završavala u šesti sat kad bi bio umoran s ostalima, a katkad navečer s onima koji su se drugi put okrepljivali, ali tako da nikada za stolom nije okusio ništa osim onoga što se iznosilo pred svu braću.

Sed sursum redeo. Habebat namque Eugendus beatissimus calceamenta fortia rusticaque, in modum priscorum Patrum constrictus ocreis erura, fasciolisque plantas. At vero nocturnis matutinisque conventiculis, nec in frigidissimis pruinis, nec in magnis nivibus, quidquam nuditati pedum præter lineas Gallicanasque caligas addidit unquam. Atque in hunc quoque modum eminus sæpissime matutinis horis ad fraternum fraternum cœmeterium oraturus gradiebatur in nivibus. Nemo namque eum unquam aut in diurna, aut in nocturna synaxi ante completionem conspexit egredi foras. Nam cum ipse noctibus cerie oratu longissimo atque secreto cunctos in oratorium diutissime anteiret, post omnium quoque discessum nihilo minus formulæ suæ incumbens, oratione diutina pascebatur in spiritu. Atque ita exinde quolibet tempore vultu hilari ac laeto egrediebatur ad fratres, ut solet exatiata ambitio vultus hominum lasciva jucunditate dissolvere. Refectio ei omni tempore semel in die fuit. Quæ tamen æstivis diebus nunc in sexta cum ceteris fatigato, nunc vero cum his, qui iterato reficiebantur, terminabatur in vespera, ita tamen, quod nihil unquam, exceptis his, quæ cunctis apponebantur fratribus, degustavit in mensa.

Postavlja se na čelo drugima umjesto opata. Odbija svećeništvo.

Aliis vice Abbatis præficitur. Sacerdotium recusat.

Vratimo se dakle na početak njegove uprave. Kad je dakle onaj otac, kojega su preblaženi Roman i Lupicin odredili za nasljednika u samostanu Condat, osim samostanskih trudova i briga bio skršen i tegobama tjelesne slabosti, dozvavši k sebi braću, tako je povezao svetoga Eugenda brigom svoje službe da sebi ipak ni u čemu nije umanjio niti oduzeo pravo očinskoga prvenstva. Pokušao je naime isti opat, kao što je već rečeno, svetoga Eugenda uz teret uprave još čvršće povezati i prezbiterskim dostojanstvom. No on se ne samo njegovoj volji u tom pogledu vrlo često, štoviše presveto usprotivio, nego je i, pristupajući presvetim biskupima koji su se onamo slijevali radi molitve, oprezno i brižljivo izbjegao čast tolikoga dostojanstva. Meni je ipak često u najvećoj tajnosti svjedočio da je za opata mnogo korisnije, zbog častohleplja mlađih, da braćom upravlja slobodan od svećeništva i da ne bude vezan dostojanstvom za kojim se oni koji su se odrekli svijeta i povukli u osamu nipošto ne dolikuje povoditi. „Znamo naime”, govorio je, „osim ovoga razloga koji smo naveli, da su se i mnogi oci, nakon vrhunaca ispovijedane poniznosti, zbog ove službe teže i skrivenije uzoholili te se više uzdizali nad braćom, kojima je trebalo da prednjače primjerom poniznosti.” Preuzeo je dakle svetac Božji, kao i otac Lupicin, bez svećeničkoga prvenstva trud naloženoga mu zamjenjivanja i zajedništva, oslanjajući se ponajviše na onu sigurnost što nije bio u neizvjesnosti glede očinske brige i providnosti; ali ubrzo biva potresen najočitijom objavom, da ne bi o potpunoj upravi postao neodlučan kao da je u nečemu nesiguran.

Igitur ad inchoationem ipsius administrationis revertamur. Cum ergo Pater ille, quem Beatissimus Romanus vel Lupicinus Condatescensi cœnobio signaverant successorem, præter labores sollicitudinesque cœnobiales, etiam corporeæ inæqualitatis frangeretur incommodis, vocatis ad se Fratribus, sic sanctum Eugendum vicis suæ sollicitudine innexuit, ut sibi tamen jus paternæ eminentiæ in nullo penitus imminueret, aut subtraheret. Tentavit namque idem Abbas, ut ante dictum sanctumque Eugendum cum administrationis onere, etiam Presbyterii dignitate arctius illigaret. Sed non solum voluntati ejus in hac parte sæpissime, imo sanctissime contradixit, verum etiam sacrosanctos Pontifices, qui illuc causa orationis confluxerant, adiens, reverentiam tanti honoris caute ac diligenter aufugit. Mihi tamen crebro secretissime testabatur, utilius multo esse Abbati, propter juniorum ambitionem, liberum a Sacerdotio præesse Fratribus, et non illigari dignitate, quam abrenuntiantes ac remotos minime convenit affectare. Novimus namque, aiebat, præter hanc, quam prædiximus, causam, multos etiam Patres, post humilitatis professæ culmina, hoc officio gravius ac latentius superbisse, et plus se efferre fratribus, quos in exemplo humilitatis convenerat anteire. Suscepit ergo Dei Sanctus, sicut etiam Pater Lupicinus, absque Sacerdotali eminentia injunctæ sibi vicissitudinis societatisque laborem, ea maxime securitate fretus, quod de paterna sollicitudine ac provisione non habebatur incertus: sed mox evidentissima revelatione percellitur, ne de plenaria administratione velut in aliquo incertus, redderetur ambiguus.

U viđenju spoznaje da će postati opat.

In visione Abbatem se futurum intelligit.

Sljedeće dakle noći, iznenada zanesen u viđenju, biva priveden pred preblažene opate Romana i Lupicina s desne strane u sakristiji oratorija, kao nekoć u počecima, te među samim starijim i preživjelim ocima oko sebe ugleda braću kako nose goruće svijeće i svjetiljke. I nakon što su mu sveti oci dali molitvu i mir, odmah ugleda kako uvode onoga blažena opata, koji mu je uskoro imao postati prethodnikom, i opazi kako mu niz leđa i ramena s krutim grimiznim prugama visi bijeli palij. Odvezavši naime pojas toga sveca, blaženi Roman odmah njime opaše bokove Eugendove. Zatim skinuvši palij koji je onaj, kao što rekosmo, nosio odozgo, i stavivši ga jednako na njegova ramena, reče: „Znaj da ti se ovo zasad privremeno dodjeljuje”, a prstima stežući dalmatiku spomenutoga prethodnika, reče: „Znaj da će ti se i ova dodijeliti kad se okušaš u prihvaćenim službama.” Ubrzo braća koja su stajala okolo sa svijećama, počevši najprije od jednoga, odmah svi pritisnu o zid i ugase svjetla sjaja i utjehe. I dok je blaženi muž, stiješnjen tjeskobom tame, zapanjen u viđenju iščekivao ishod stvari, dođe mu glas: „Nemoj se, Eugende, žalostiti zbog prijevare ovih sadašnjih i tvarnih svjetala; pogledaj naime istočni vidik ove ćelije i odmah ćeš vidjeti kako ti se bez ljudske pomoći odozgo daje svjetlo.” A on odmah uputivši pogled onamo, ugleda kako, dok zora polako sviće, k njemu dopire zraka dana i svjetla. I došavši k sebi, radostan skoči s krevetića. Bez odgode: viđenje je slijedio učinak.

Nocte igitur subsecuta, subito raptus in visione, beatissimis quoque Romano ac Lupicino Abbatibus, ut in initiis quondam, ita nunc in oratorii secretario a parte dextera præsentatur, nec non etiam inter ipsos seniores ac superstites circumspicit fratres, cereos ac lampades gestare lucentes. Et data sibi a sanctis Patribus oratione vel pace, illico benedictum illum Abbatem, decessorem sibi utique mox futurum, conspicit intromitti, ac desuper dorsum ipsius vel scapulas rigentibus clavis purpureis pallium album adspicit dependere. Soluto namque Beatus Romanus Sancti illius cingulo, constringit illico lumbos Eugendi. Dehinc excusso, quod desuper, ut diximus, gestabat, pallio, hujus adæque humeris superimponens, ait: Hæc tibi ad præsens nosce interim assignari: et digitis Dalmaticam prædicti antecessoris adstringens: Etiam hanc tibi, inquit, probatam in acceptis utilitatibus noveris assignandam. Mox adstantes cum cereis Fratres, incipiente primitus uno, confestim cuncti claritatis ac solatii lumina impacta parieti deprimunt et extinguunt. Cumque vir beatus tenebrarum angustiis coercitus, eventum rei attonitus præstolaretur in visu, vox ad eum facta est: Noli, ait, te Eugende, fraude eorum præsentium ac materialium luminum contristare: Orientalem namque cellulæ hujus attende prospectus, et videbis illico tibi absque opitulatione humana lumen divinitus ministrari. At ille confestim illic porrigens visum, adspicit sensim dilucescente aurora, radium ad se diei ac lucis influere. Et in semetipsum reversus, lectulo laetus excutitur. Nec mora: visionem sequitur effectus.

Slavan po čudesima, svi ga poštuju.

Miraculis clarus, suspicitur ab omnibus.

Jer kad je onaj prethodnik preminuo Kristu, htio ne htio, nije mogao izbjeći upravu za koju je već bio primio zalog. Oni pak koji su u viđenju uskratili utjehu pruženoga svjetla, pretrpjevši nešto od ljudske zloće, raspaljeni žarom zavisti, nadimaju se plamenom ljubomore protiv preblaženoga muža te dopuštaju da sveti opat Eugend, sad prezirom duše, sad pak napuštanjem samostana i zavjeta, bude izložen omalovažavanju monaha i svjetovnjaka kao da je novak i neuk.

Nam ad Christum decessore illo migrante, volens nolensque administrationem subterfugere non potuit subarrhatam. Illi vero, qui per visionem luminis solatia præstita subtraxerant, humanitatis malo aliquid passi, livoris zelo inflammati in beatissimum yirum invidiæ ardore turgescunt, et Sanctum Eugendum Abbatem nunc despectione animi, nunc quoque monasterii professionisque desertione, tamquam novitium ac rudem monachorum laicorumque patiuntur subjacere despectui.

8 Ali onaj pogled božanske dobrote nije dopustio da njegov sluga bude mučen dugotrajnim zamaranjem. Odmah mu je naime pružio desnicu svoje moći i kreposti preobilnom darežljivošću znamenja, dajući i pokazujući po svome sluzi darove ozdravljenja i mnoga čudesa, tako da su najviše svjetovne vlasti molile da ih često krijepi i blagoslivlja svojim pismima, niti su vjerovale da im je božanska blagost naklonjena ako prije ne steknu milost ili zagovor Kristova prijatelja bilo viđenjem bilo pismima. Biskupi također i najugledniji svećenici na svaki su način pokazivali koliko im znači ako bi ga uspjeli tjelesno vidjeti ili biti prisnije oslovljeni njegovim pismenim obraćanjem. Čak su i sama lažna braća, koja su dan ranije otišla naduta ohološću, od svjetovnjaka bila obilježena kao nesretnici i izrodi ako, odloživši otrov zavisti, što prije ne bi pohitala natrag svetomu sluzi Kristovu.

8 At non ille divinae pietatis obtutus famulum suum passus est prolixa fatigatione vexari. Confestim namque ipsi potentiae ac virtutis suæ dexteram affluentissima signorum largitate porrexit, dando atque ostendendo per servum suum sanitatum dona ac prodigia multa: ita ut summæ sæculi potestates, sospitari se crebro ac benedici ejus litteris exorarent, nec se divinam clementiam crederent habere placatam, nisi prius Christi amici gratiam sive suffragia aut visu aut litteris potirentur. Episcopi quoque ac suspicientissimi Sacerdotes præ se omnimodis ferre, si eum corporaliter cernere, aut affatu litterario obtinuissent familiarius compellari. Ipsi etiam pseudofratres, qui pridie cothurno elationis inflati discesserant, tamquam infelices ac degeneres notabantur a laicis, nisi deposito invidiæ viru, ad sanctum Christi famulum quantocyus repedarent.

Njegovim pismom tjera se zloduh i liječi bolest.

Ejus epistola dæmon pellitur, ægritudo curatur.

Dok se pronosio taj miomirisni glas, neka djevojka ne niskoga roda po svjetovnom dostojanstvu, u okolici župe Secundiacum, obuzeta strašnim zloduhom, ne samo da je bila zatvorena iza rešetaka, nego je bila sputana i željeznim okovima. I kad su joj radi ozdravljenja mnogi, kako to biva, vezali o vrat zapise zaklinjanja, a ona je nepoznate sebi pisce tih zapisa po nečistom duhu, što je žalosno, kudila imenom i manama, tvrdeći štoviše da ona već odavno posjeduje one koji su to napisali zbog ovoga ili onoga grijeha po znakovima skrivenima među ljudima, tada jedan od nazočnih reče samoj opsjednutoj: „Što nas strašiš tuđim, štoviše vlastitim manama, nečisti duše? Uistinu, u ime Kristovo, ne samo zapise ovih muževa koje grdiš, nego i svih svetaca, ako budem mogao, tako ću ti privezati o vrat da ćeš biti satrvena mnoštvom zapovjednika, ako prezireš i omalovažavaš poslušati ovih nekoliko.” Đavao odgovori: „Možeš na mene, ako hoćeš, natovariti čitave tovare ispisanih aleksandrijskih papirusa, ipak me nikada nećeš moći istjerati iz posjednute posude, samo ako mi u ovome ne doneseš pismo jedinoga Eugenda, jurskoga monaha.” Odmah naime bližnji zgrabiše tu riječ, potrčaše s najpotpunijom vjerom preblaženom mužu te, bacivši mu se pred noge i ispričavši što se dogodilo, posvjedočiše da se neće vratiti ako umoljen ne pruži Kristovo milosrđe potlačenoj. Svladan dakle bilo razlogom bilo molbama, otac kratko s dugom molitvom, kao nekoć Grgur Veliki Apolinu, napiše i zapečati te pošalje nečistomu pismo na ovaj način: „Eugend, sluga Kristov, u ime Gospodina našega Isusa Krista, Oca i Duha Svetoga, zapovijedam po ovome pismu: duše proždrljivosti, i srdžbe, i bludnosti, i požude, i mjesečarski, i dijanski, i podnevni, i dnevni, i noćni, i svaki nečisti duše, iziđi iz čovjeka koji ovo pismo ima uza se. Zaklinjem te samim istinitim Sinom Boga živoga, iziđi brzo i pazi da više ne uđeš, Amen. Aleluja.” I pomolivši se te savivši pismo, preda ga moliteljima da ga odnesu. Što još reći? Još nisu bili prevalili ni polovicu puta, kad gle, onaj zločinac, škrgućući zubima i urličući, iziđe iz opsjednute prije nego što su povratnici stupili na kućni prag.

Dum hæc odorifera fama geruntur, puella quædam juxta sæculi dignitatem non infima, circa Secundiacensem parochiam atroci dæmonio correpta, non solum claustris retrusa, verum etiam ferreis vinculis tenebatur obstricta. Cumque sanitatis causa a multis, ut solet, exorcismorum scripta nexa cervicibus necterentur, atque illa ignotas sibi personas scriptorum per immundum spiritum cum nomine, quod dolendum est carperet et vitia, seque magis illos, qui scripserant, jam olim in illo atque illo peccato latentibus apud humanitatem indiciis assereret possidere: tum ad ipsam energumenam de adstantibus unus: Quid nos alienis, inquit, imo propriis vitiis terres immunde? Vere in Christi nomine non solum istorum, quibus derogas, virorum, sed cunctorum quoque, si potuero, scripta Sanctorum ita cervicibus tuis innectam, ut vel multitudine imperantium obruaris, si al. operantium. hos paucos audire despicis et contemnis. Tu mihi, inquit inquit diabolus, Alexandrina chartarum, si placet, onera exarata imponas, numquam tamen ex obtento vasculo poteris propulsare, dummodo mihi solius Eugendi Jurensis monachi ex hoc non afferas visionem. Confestim namque rapientes proximi dictum, ad beatissimum virum plenissima fide concurrunt, ac rem gestam, pedibus ejus provoluti, narrantes, non se redituros esse testantur, nisi Christi misericordiam præstaret exoratus oppressæ. Victus igitur vel ratione, vel precibus Pater, breviter cum longa oratione, ut Gregorius quondam Magnus Apollini, in hunc modum scribens atque consignans, spurcissimo transmisit epistolam: Eugendus servus Christi, in nomine Domini nostri Jesu Christi, Patris, et Spiritus sancti, præcipio per scripturam istam: spiritus gulæ, et iræ, et fornicationis, et amoris, et Lunatice, et Dianatice, et meridiane, et diurne, et nocturne, et omnis spiritus immunde, exi ab homine, qui istam scripturam secum habet. Per ipsum te adjuro verum filium Dei vivi, exi velociter, et cave ne amplius introeaseam, Amen. Alleluia. Et orans atque complicans, supplicibus tradidit deportandam. Quid plura? necdum itineris medii spatia confecerant, cum ecce furcifer ille frendens atque ejulans, prius egressus est ex obsessa, quam calcarent domus limina revertentes.

10 Gotovo od toga vremena nadaleko i naširoko zablista glas i ime blaženoga muža, tako da se onaj kojega su već domaći smatrali svetim, i među dalekim narodima smatrao moćnim i uistinu apostolskim. Nekoć majka obitelji Sijagrija, a sada po milostinji i majka crkava i samostana, kad ju je snašla teška bolest te su je liječnici već smatrali beznadnom, zapovjedi da joj iz ormarića donesu pismo blaženoga muža, koje je slučajno bilo dospjelo k njoj, kako bi ga cjelivala umjesto desnice blaženoga muža. I kad ga je uzela, dotaknuvši njime s molitvom oči i natopivši ga nimalo oskudnim suzama, te ga zatim stavivši u usta nakratko stisnula zubima uz molitvu, odmah ustade povraćenoga zdravlja. Zbog te radosti i čuda ne samo ona i njezini, nego i najveći grad Lyon bijahu obuzeti čudesnim klicanjem i veseljem.

10 Ab hoc fere tempore beati viri longe lateque fama nomenique enituit, ut qui sanctus jam habebatur indigenis, potens etiam et vere Apostolicus porro genitis haberetur. Materfamilias quondam Syagria, nunc quoque Ecclesiarum Monasteriorumque per eleemosynam mater, cum gravi obsessa incommodo jam jamque haberetur a medicis desperata, epistolam beati viri quæ casu ad eam delata pervenerat, de armariolo sibi vice dexteræ beati viri, exosculandam præcepit attingi. Cumque apprehensam contactis ex eadem cum oratione oculis, lacrymis quoque haud minime deciduis infecisset, ori dehinc insertam aliquantisper dentibus cum oratione constringens, mox recuperata sanitate surrexit. Quo gaudio atque miraculo non solum ipsa suique, verum etiam civitas maxima Lugdunensium, exultatione mira relevata atque lætata est.

Liječi bolesnike, i odsutne pismom i blagoslovljenim uljem, te po svojima.

Ægros curat, etiam absentes scripto, et oleo benedicto, et per suos.

Kako je dakle glas i život muža rastao pripovijedanjem o krepostima, toliko se mnoštvo jadnika počelo gomilati u samostan da se činilo kako je mnoštvo svjetovnjaka, štoviše nevoljnika, gotovo brojnije od četa monaha. U međuvremenu, dok su ondje jedni odmah, drugi nakon dva ili tri dana, a neki nakon mjeseci primali željeno olakšanje, svetac Božji, pruživši ruku k spasonosnoj prečici, uklanjao je trud nevoljnicima. Davaše stoga moliteljima i onima koji su ozdravili da odnesu i privežu bolesnicima, uz količinu svetoga ulja, napisane zapovijedi protiv zlih duhova i nevolja. One su, uz suradnju vjere, tako donosile lijek u daleko smještenim pokrajinama da su ga dobivali i oni koji su se pojavljivali pred njegovim očima u samostanu.

Cum ergo fama vitaque viri virtutum relatione succresceret, tanta miserorum acervatim cæpit in Monasterium turba concurrere, ut sæcularium, imo tribulantium multitudo, pene catervis videretur monachorum numerosior. Interea dum inibi mox nonnulli, alii etiam post bidui triduique, quidam vero post mensibus commoda votiva percipiunt, Dei Sanctus manum ad salutare compendium mittens, fatigationem miseris auferebat. Dabat ergo supplicibus atque sospitibus deportanda illigandaque infirmis, cum sancti olei quantitate, contraria larvis atque miseriis scripta mandata. Quæ ita cooperante fide porrigebant in provinciis longe positis medicinam, ut illi quoque obtinerent qui ejus in Monasterio præsentabantur adspectui.

12 Nije pak samo preblaženi otac u samostanu, nego su i prezbiteri i mnoga ondje braća posjedovali najslavniju krepost zasluga. I kako nije bilo zavisti ni slavohleplja, njima je radije nego sebi čovjek Božji povjeravao službu liječenja. I na svaki je način nastojao da svatko u samostanu služi onoj stvari ili poslu u kojem je vidio da se najizvrsnije odlikuje darom Duha Svetoga; te je stoga blagoga i krotkoga određivao da služi u onoj službi ili na onome mjestu gdje dobro blagosti i strpljivosti nipošto ne bi narušila nečija nemirnost. S druge strane, one koji su možda bili obilježeni manom oholosti ili taštine nije dopuštao držati po strani, da se, naduti sudom otrovne i vlastite uznositosti, ne bi dublje i teže strmoglavili jer nisu spoznali svoje krivnje i mane, budući da su pred svima češće bivale ukorene. Ako bi pak znao da su neki u međuvremenu, kakva je već narav ljudske krhkosti, ranjeni ugrizima izjedajuće tuge, k njima bi i kad se nisu nadali dolazio tako duhovno ljubazan i vedar te ih je krijepio svetim i slatkim razgovorom, tako da bi, pošto bi se obrisao najpogubniji otrov tuge, poput nekoga pomazanja spasonosnim uljem, ozdravila ogorčena strogost. Prema raspuštenijima pak i lakomislenijima uvijek se pokazivao oštrijim i strožim. Samim pak prezbiterima, u čiju se službu, iako su ga biskupi često silili, iz poniznosti, kao što rekosmo, nije htio uplesti, uvijek je radi službe spasonosne žrtve nekakvim načinom uklanjanja davao mogućnost čiste savjesti, tako da dok bi se on sam na nekoga zbog prijestupa možda oštro, kako to biva, ljutio, oni su, ne znajući za krivnju i grijeh, bez znanja ili sudioništva u tuđoj krivnji, s oltara dijelili Gospodnje tijelo, kako niti bi sami sebe svjesno kažnjavali zajedništvom u prijestupu, niti bi se činilo da drugoga očinskom strogošću prije popravka u nečemu lišavaju milosti sakramenata.

12 Neque solus beatissimus Pater in cenobio, sed et Presbyteri, multique inibi fratres, potiebantur clarissima virtute meritorum. Et zeli ambitione cessante, illis potius quam sibi, Dei homo medendi delegabat officium. Et hoc studebat omnimodis, ut unusquisque illi rei vel studio in Monasterio deserviret, in quo eum dono Spiritus sancti pollere eminentius perspexit: atque ideo mansuetum ac lenem illi ordinabat officio vel loco famulari, ubi mansuetudinis ac patientiæ bonum nullatenus inquietudo decoloraret alterius. Rursumque superbiæ forsan aut vanitatis vitio notatos, non patiebatur esse sepositos; ne judicio virosæ ac propriæ elationis inflati, altius graviusque corruerent cum culpas ac vitia sua non agnovissent, in medium crebrius increpati. Si quos sane, ut sese habet natura fragilitatis humanæ, edacis tristitiæ morsibus interea noverat sauciari, illis quoque inopinantibus ita spiritaliter ex industria blandus superveniebat ac lætus, et sancto dulcique fovebat alloquio, ut deterso tristitiæ perniciosissimo viru, quasi quadam salutaris olei perunctione, exasperata sanaretur austeritas. Dissolutioribus vero ac levioribus acriorem se severiormque semper exhibitit. Presbyteris quoque ipsis, quorum officio constrictus sæpe ab Episcopis, humilitatis causa, ut diximus, noluit implicari, ita semper ob ministerium sacrificii salutaris quodam remotionis opere, conscientiæ puræ tribuit facultatem, ut illo cuique pro delicto mordaciter forsitan quippiam, ut assolet, succensenti, illi vero dum reatum culpamque ignorarent, absque notitia vel participatione alieni reatus, corpus Dominicum traderent ab altari, ut nec se conscii plecterent communione delicti, nec alterum severitate paterna, ante emendationem forsitan sacramentorum indultu subtraxisse viderentur in aliquo.

Ukazuju mu se sv. Petar, Pavao i Andrija: njihove relikvije donesene onamo.

Apparent ei SS. Petrus, Paulus, Andreas: eorum isthuc allatæ reliquiæ.

Ovo je naime bio, štoviše jest kod Krista preblaženi čovjek, iz čijih usta (Boga uzimam za svjedoka) nikada nije izašlo ogovaranje, čije uši nikada nije okaljala smrtonosna zaraza zlobnih usta. Toliko se naime gnušao te mane, štoviše sramote, koliko se netko ne samo boji otrova smrtonosne zmije, nego izbjegava i sam susret s njom i pogled na nju.

Hic namque fuit, imo est apnd Christum beatissimus homo, ex cujus ore (Deum testor) numquam processit obloquium; cujus aures numquam polluit mali loqui oris ferale contagium. Tantum namque detestabatur hoc vitium, imo flagitium, quantum quis lethiferi anguis non solum venenum metuit, verum etiam occursus ipsius vitat atque conspectus.

14 Toliko je njegova duša bila snažna, čista od skrivenih mana, da je udostojen i razgovora i viđenja preblaženih Kristovih apostola Petra i Pavla, svetoga Andrije, te jednako apostolskoga i uglednoga muža biskupa Martina. Jednom naime prilikom, prije nego što je na nj pao teret uprave, u ljetnim danima, dok se po običaju odmarao pod stablom izvan samostana uz stazu kojom se prelazi sve do Ženeve, iznenada mu se u snu ukazaše tri muža kako dolaze. Kad je nakon molitve i pozdrava mira zapanjen promatrao neobičnost njihova lica i odjeće, upita tko su ti časni muževi čijim je dolaskom zaslužio biti blagoslovljen. Tada jedan reče: „Ja sam Petar, a ovo je moj rođeni brat Andrija, a ovaj je naš brat Pavao.” A on se odmah u duhu baci k njihovim stopama te reče: „I što je to, gospodari, da vas vidim u ovim šumskim krajevima, vas za koje čitamo da ste nakon svetoga mučeništva tijelom pohranjeni u velikim gradovima Rimu i Patrasu?” Oni rekoše: „Istina je, i ondje smo doista, kao što tvrdiš, a i ovamo smo sada došli stanovati.” I na te riječi završi viđenje i san.

14 In tantum mens ipsius abstrusis vitiis pura pollebat, ut etiam beatissimorum Christi Apostolorum Petri et Pauli, Sanctique Andreæ, adæque Apostolici conspicuique viri Martini Episcopi, et coloquio fuerit et visu potitus. Quodam namque tempore, antequam ipsi administrationis onus incumberet, diebus æstivis ultra Monasterium juxta semitam, qua Gebennam usque transcenditur, sub arbore solito quiescenti, subito tres se per soporem adventantes offerunt viri. Quorum cum post orationem et pacem, novitatem vultus habitusque contemplaretur attonitus, interrogat quoque quinam ipsi venerabiles essent, quorum benedici meruisset adventu. Tum unus, Ego, ait, Petrus; ast hic germanus meus Andreas, et iste frater noster est Paulus. At ille confestim in spiritu ad eorum vestigia provolutus: Et quid est, inquit, Domini, quod vos in hæc rura cerno silvestria, quos in magnis urbibus Romae ac Patras post sanctum martyrium legimus corpore contineri? Verum est, inquiunt, et illic quidem, ut asseris, sumus: et hic quoque nunc habitaturi venimus. Et in hæc verba visio finivit et somnus.

15 I kad je protrljavši lice odagnao tromost sna s očiju, ugleda izdaleka dvojicu braće, koji su bili otišli otprilike prije dvije godine, kako dolaze onom stazom kojom je u viđenju vidio da su došli sveti apostoli. I odmah im potrčavši u susret te ih pozdravivši po običaju, upita odakle se predraga braća nakon tako duga izbivanja vraćaju u samostan. Oni rekoše: „Mi smo, među ostalim, stigli sve do Rima te se, zadobivši zaštitu svetaca pod trostrukim, doduše kasnim, ali pouzdanim zagovorom mučenika, vraćamo. Obogaćeni naime relikvijama gospodara apostola Petra i Pavla te Andrije, vraćamo se u drevni tor.” Dok su se oni dakle na tom mjestu, kako je običaj, zadržali, trčeći sveti Eugend u samostan, sam postade ocu i braći glasnik dolazećih svetaca, koji je malo prije bio njihov promatrač u viđenju. Odmah pohrliše u susret te, pozdravivši braću i cjelivajući posudice s relikvijama, s klicanjem, radošću i zvukom psalama unesoše ih i pohraniše pod oltar; sada oni neumornom snagom zagovaraju one koji im se mole, oni čije se hvale i zasluge ne mogu ograničiti jednim mjestom.

15 Cumque confricata facie torporem somni depulisset ex vultu, conspicatur eminus duos, qui ante biennium circiter decesserant, fratres eo adventare calle, quo sanctos Apostolos per visionem conspexerat advenisse. Et prosiliens illico in occursum, consalutatos quoque ex more, consulit, unde dilectissimi fratres post tam diuturnum commeatum ad cenobium repedarent. Nos, inquiunt, inter alia ad Urbem usque progressi, obtentis quoque Sanctorum patrociniis sub trina Martyrum sera quidem, sed fida intercessione, rèvertimur. Dominorum namque Apostolorum Petri et Pauli atque Andreæ ditati reliquiis, ad caulas repedamus antiquas. In loco igitur, ut moris est, illis subsistentibus subsistentibus currens Eugendus sanctus ad Monasterium, ipse Patri ac fratribus adventantium Sanctorum efficitur nuntius, qui fuit paulo ante contemplator in visione. Prosiliunt confestim obviam, et consalutatis fratribus, deosculatisque reliquiarum vasculis, cum tripudio et exultatione atque psalmi sono exhibitis, inclusis quoque sub altari, patrocinantur nunc exorantibus indefessa virtute, quorum laudes ac merita nequeunt localiter coerceri.

Sv. Martin mu se ukazuje: vraća njegove monahe neozlijeđene.

S. Martinus ei apparet : ejus monachos reducit incolumes.

Da naime kažemo nešto i o svetom i preblaženom mužu Martinu, čije mi je lice i odjeću uz gore spomenute u najvećoj tajnosti običavao opisivati, neka nam ne bude teško ukratko vam ispripovjediti. Jednom naime prilikom, dok su se bojali strašnih i bliskih upada Alemana, koji su na neočekivane putnike običavali nasrtati ne u bliskom okršaju, nego zvjerskim načinom i iznenadnim prepadom, da bi posve izbjegli smrt ili strah od smrti, koja čestim kopljem straha ubija toliko puta koliko je se bojimo, odluče potražiti kuhanu sol s obale Tirenskoga mora radije nego iz obližnjih krajeva Herijensa. No da se sve to dogodi, nagovorili su ih i savjet i odredba blaženoga muža. Kad su pak prošla dva mjeseca, a oni nisu davali nikakva znaka svoga dolaska, okrenu se prigovor braće protiv sveca, jer su se drugi iz blizine, čega su se bojali, već bili vratili zdravi, pa da poslanu braću vlastitim nagovorom nije toliko poslao u progonstvo koliko u tuđinu.

Ut enim de sancto ac beatissimo viro Martino dicamus, cujus mihi quoque vultum ac habitum cum supra dictorum secretissime solebat exponere, parumper vobis referre non pigeat. Quadam namque vice, dum diros metunt ac vicinos Alemannorum incursus, qui inopinatis viantibus, non congressione in cominus, sed ritu superventuque solerent irruere bestiali; ad mortem aut suspicionem mortis penitus evitandam, quæ crebro timoris jaculo toties interimit, quoties timetur, e limite Tyrrheni maris potius, quam de vicinis Heriensium locis coctile decernunt petere sal. Sed hoc totum ut fieret, et consilium et ordinatio beati viri persuaserat. Cumque emenso bimestri tempore, nullum darent proprii adventus indicium, vertitur in Sanctum imputatio fratrum, quod aliis e vicino, quod timuerant, sospitibus jam reversis, non tam destinatis fratribus exilium, quam peregrinam propria persuasione dedisset.

17 On pak, nesiguran glede krivnje, jer ih je bio izložio neizvjesnu ishodu, bojeći se ipak da ga barem nepravedno ne kore, svakoga je dana i noći molio Kristovo milosrđe za njihov spas. I kad je, umoran nakon suza, zaspao na krevetiću, takvim je iznenadnim sjajem bio okružen na ležaju da je vidio sebe obasjana većom svjetlošću nego da ga je obasjao prodor najčišćega sunca. Odmah pokraj krevetića stade preblaženi Martin te ga, pozdravivši ga, upita kako je. A on reče: „Dobro bih bio kad ne bih bio u neizvjesnosti za spas braće koju sam, kako mi predbacuju, učinio prognanicima.” A onaj reče: „Zar se ne sjećaš da si ih na polasku posebno preporučio meni, to jest Martinu, u molitvi? Ove naime noći borave u župi Pontiana, a sutra će jedan od njih doći ovamo u samostan da svima ukloni sumnju.” Probudivši se dakle čovjek Kristov, kao da svima vidljivo pokazuje spomenutu braću, tako proreče dan i sat dolaska kako je sam svetac Božji navijestio, te se oni odmah i vratiše.

17 Ille vero incertus de reatu, quia ipsos ancipiti abstraxisset eventu, metuens tamen saltem indebite increpari, misericordiam Christi pro salute eorum diebus singulis exorabat ac noctibus. Cumque post lacrymas fessus, fuisset soporatus in lectulo, ita claritate subita vallatur in grabato, ut se plus luce cerneret circumfusum, quam si purissimi solis illustraretur allapsu. Illico juxta lectulum Beatissimus Martinus assistens, consalutatum quoque, qualiter valeret, interrogat. At ille: Bene, inquit, agerem, si de salute fratrum, quos, ut increpor, exules feci, non haberer incertus. At ille: Non meministi, ait, quia euntes mihi eos, id est, Martino, in oratione proprie commendasti? hac namque nocte in Pontianensi parochia manent: crastina vero unus ex ipsis isthuc veniet, suspicionem cunctis ablaturus, ad mansum. Expergefactus igitur Christi homo, tamquam memoratos fratres cunctis visibiliter assignaret, ita diem et horam prædixit adventus, ut ipse Sanctus Dei nuntiaverat, vel ipsi continuo sunt regressi.

Njegov samostan izgara, ulje sv. Martina ostaje neozlijeđeno.

Monasterium ejus conflagrat, oleo S. Martini illæso.

Jer i ovo što ću u nastavku ispripovjediti, premda nitko ne dvoji da se pripisuje čudesima preblaženoga Martina, ipak ne znam tko je toliko neuk i tup da ne bi znao kako darovi kreposti osobito ondje blistaju gdje se po jedinstvu vjere prisnije i skladnije prepoznaje da prebiva milost zasluga. Dopustio je naime Gospodin jedne noći u sakristiji da spomenuti i sveti Martin bude iskušan požarom, ali i prokušan. Tako je dakle i samostan Condat nekoć izgorio u plamenu, ali ipak Martinovo ulje nije progutao nikakav oganj plamena. To je i blaženi Eugend podnio s tolikom strpljivošću i ravnodušnošću da mu je ubrzo božanska providnost ne samo za hranu i odjeću vratila dvostruko umjesto jednostrukoga, nego je i same nastambe obnovila mnogo korisnije i prikladnije nego što su bile za prijašnju uporabu.

Nam et hoc, quod insequens sum relaturus, licet nullus ambigat Beatissimi Martini mirabilibus applicari, tamen ignoro, quis tam ignærus ac brutus sit, ut non illic specialius noverit virtutum dona clarescere, ubi per unitatem fidei familiarius concordans residere dignoscitur gratia meritorum. Permisit namque Dominus nocte quadam in secretario antedictum sanctumque Martinum tentari quidem incendio, sed probari. Sic igitur et Condatescense monasterium exustum quondam et flammis, sed tamen Martini oleum nullo flammarum est voratum incendio. Quod etiam Beatus Eugendus tanta patientia atque æquanimitate suscepit, ut mox illi divina providentia non solum ad victum sive vestitum duplicia pro simplo reddiderit, verum etiam tabernacula ipsa multo utilius, congruentiusque, quam fuerant, in usus pristinos restaurarit.

Jednom dakle prilikom, kad se približavala večer, čitav onaj samostan, kao što rekoh, jer je od davnine bio sagrađen od drva i nije bio samo od spojenih i tijesnih ćelija, nego je bio lijepo podignut i na katove, tako se iznenada pretvorio u pepeo da ujutro ne samo da ništa nije ostalo od zgrada, nego se i sam oganj zbog brzine suhe građe gotovo sav ugasio.

Vice igitur quadam, imminente vespera, omne illud, ut dixi, monasterium, quia erat ex lignis fabrefactum antiquitus, et non solum contignatis indiscretisque cellulis, verum etiam pulchre fuerat cenaculis geminatum, ita subito redactum est in favillam, ut mane non solum nihil resideret ex ædificiis, verum etiam celeritate arentis pabuli, ignis ipse pene totus redderetur extinctus.

19 I dok su ona braća, kako je tko bio ostavio motiku ili sjekiru, prekapajući žeravicu tražila željezo koje jedino uistinu nije moglo izgorjeti, gle, sveti prezbiter Antidiol ugleda bočicu s uljem blaženoga Martina, koja je radi spasenja visjela uz uzglavlje njegova krevetića, punu i zatvorenu kakva je i bila, nakon golema požara i nakon ruševina gornjih blagovaonica koje su se odozgo rušile i gorjele, kako tako čitava i postojana stoji među tinjajućim pepelom vatre, kao što čitamo da su nekoć tri mladića rosom rashlađena zablistala u perzijskoj peći. Ta se bočica sa samim uljem za svjedočanstvo čudesa sve do danas čuva u istom samostanu. Stoga smatram da pod svetim Eugendom požarnoj nesreći nije bilo dopušteno ništa više nego što je, kao što rekoh, nekoć ustuknulo pred preblaženim Martinom, ili kako se sjećamo da su kasnije monasi iz Condata izmakli s uljem i krepošću Martinovom.

19 Cumque fratres illi, prout quisque sarculum securimve posuerat, ferrum revera quod solum exuri nequiverat, prunis ventilatis inquirerent; ecce Antidiolus sanctus Presbyter prospexit ampullam cum oleo Beati Martini, quæ salutis gratia, ad lectuli sui capitium dependebat, plenam, clausamque, ut fuerat, post vasta incendia, postque cenaculorum desuper ruentium ardentiumque ruinas, ita integram ac stabilitam inter fumantes ignium residere favillas, ut tres quondam pueros roscidis refrigeriis legimus in camino Persico claruisse. Quæ etiam ampulla cum oleo ipso ad virtutum testimonium usque hodie in eodem monasterio reservatur. Unde non amplius sub Eugendo Sancto, incendiali arbitror casui licuisse, quam, ut dixi, Beatissimo quondam cessisse Martino; vel postmodum Condatescenses monachos cum oleo virtuteque Martini reminiscimur evasisse.

Spoznaje i otkriva tajne i buduće događaje.

Occulta et futura cognoscit, aperit.

Jer osim ovoga što smo radi svjedočanstva zasluga i kreposti ukratko dotaknuli, toliko je izvanredno ono što je čistoćom duha, po božanskom prosvjetljenju, unaprijed znao, da se smatralo kako već dok je u tijelu na neki način blista zajedno s višnjim silama; dotle da je jednom prilikom nasamo opomenuo časnoga muža Valentina, đakona istoga samostana, govoreći: „Sigurno je, predragi brate, da ćeš unutar otprilike ovih dvadeset dana prijeći iz ovoga svijeta u pripravljene nagrade; i stoga, premda oslobođen spona grijeha ideš spreman Gospodinu, ipak te opominjem da se oko završetka života, dok još ima vremena, tako obogatiš sabiranjem dobrih djela kako bi mogao biti uzet s Kristova žrtvenika kao dostojna, kao što sam vidio, i još ugodnija žrtva. Ove sam te naime noći vidio odjevena u snježnobijelo platno kako te sveti oci uz zvuk psalama polažu na oltar ovoga oratorija. Premda dakle poznaješ zaslugu i kakvoću svoga uznesenja, ipak ti savjetujem da si u međuvremenu dodaš ono što ćeš ondje moći posjedovati u vječnoj sreći.” I kad su razgovor završili sa suzama radosti i molitvom, nakon otprilike deset dana zahvati ga lagana groznica te, pomalo mučen slabošću, završi tijek sadašnjega života. Uostalom, pri dolasku bilo koje osobe tako je po mirisu ili zadahu prepoznavao znakove zasluga da bi odmah unaprijed znao kojoj je tko kreposti ili mani podložan. Jer i dolaske braće i vjeru svjetovnjaka koji su čekali često je unaprijed proricao prije nego što bi se braći pokazala ikakva nazočnost pridošlice.

Nam præter ista, quæ ob meritorum virtutumque testimonium pauca perstrinximus, tam præcipua extant, quæ puritate spiritus, divina illuminatione, præscivit, ut in corpore positus, jam quodammodo cum supernis Virtutibus clarescere putaretur; adeo ut vice quadam venerabilem virum Valentinum, ejusdem monasterii Diaconum, commoneret secretius, dicens: Constat te, carissime frater, intra hos viginti circiter dies ex hoc sæculo ad præparata præmia migraturum: et ideo quamlibet exutus peccatorum nexibus, paratus ad Dominum eas; moneo tamen, ut te ita circa clausulam vitæ, dum tempus suppetit, profectuum collatione ditifices, quo possis digna, ut vidi, acceptabiliorque hostia ex ara Christi assumi. Hac namque nocte vestitum te niveis linteis a sanctis Patribus vidi cum psalmi sono in altari oratorii hujus imponi. Igitur licet meritum qualitatemque tuæ assumptionis agnoscas; suadeo tamen, ut tibi interim addas, quod possis illic felicitate perpetua possidere. Cumque sermocinationem cum alacritatis lacrymis et oratione complessent, post decem circiter dies febricula levi correptus est, paulatimque inæqualitate vexatus, cursum vitæ præsentis explicuit. Ceterum ex cujuslibet superventu personæ, ita per odoris fragrantiam, fœtorisque afflatum, meritorum insignia dignoscebat, ut præsciret illico, cui quisque virtuti vel vitio subjaceret. Nam et adventus fratrum, et sæcularium expectantium fidem prius sæpe prædixit, quam ulla adventantis præsentia fratribus monstraretur.

Njegova poniznost, vedra ozbiljnost, pobožnost.

Ejus humilitas, læta gravitas, pietas.

Ipak, obilujući tako velikim i izvanrednim dobrima, nikada se ni najmanje nije smatrao boljim ni uzvišenijim od drugoga, nego je, ispunjen pobožnošću, razmatrao ne ono što u međuvremenu jest, nego koliko je još daleko od savršenstva, kao da je najprezreniji i najniži od svih. Imao je pak, zasigurno jer ga je prosvjetljivao unutarnji Stanovnik, i veliku vedrinu na licu. Jer kao što ga nitko nikada nije vidio žalosna, tako ga nitko nije vidio ni da se smije. Njemu djela i običaji blaženih Antuna i Martina nisu iščezavali

Ita tamen magnis eximiisque bonis exuberans, numquam se meliorem eminentioremque altero vel leviter judicavit: sed pietate refertus, non quid interim esset, sed quam longe a perfectione adhuc esset, quasi cunctis abjectior et infimus perpensabat. Habebat autem, nimirum habitatore illustrante, magnam et in vultu lætitiam. Nam sicut tristem illum nemo umquam vidit, ita ridentem nemo adspexit. Non illi Beatorum Antonii atque Martini gesta aut mores labebantur

nisu iščezavali nikada iz pameti. Nikada on, kako se pripovijeda o Antunu, niti je iznenadnom srdžbom narušio strpljivost, niti je poniznost uzvisio u taštu slavu; nikada hvaljen i slavljen nije se uzoholio; nikada kuđen nije bio skršen ni ožalošćen. Toliko se naime krijepio čitanjem da bi, dok se čitalo za stolom, vrlo često svladan žudnjom za budućim dobrima, kao u zanosu zaboravljao na jela postavljena pred njim. Zapanjen naime od radosti, prezirući tuđinstvo sadašnjega života, uzdisao je za građanstvom pripravljenim na nebesima. On je naime ondje nakon drevnih otaca uveo marljivost u samostalnom čitanju.

labebantur unquam ex animo. Numquam iste, ut de Antonio refertur, aut ira subito patientiam rupit, aut humilitatem erexit in gloriam: numquam laudatus ac beatificatus, inflatus est: numquam vituperatus, fractus est aut tristatus. Tantum namque lectione reficiebatur, ut cum lectitaretur ad mensam, sæpissime futurorum victus affectu, velut in extasi positus obliviscebatur appositorum. Nam præ gaudio attonitus, peregrinationem præsentis vitæ despiciens, municipatum suspirabat in cælestibus præparatum. Iste namque illic post priscis Patribus legendi proprie invexit industriam.

Brižno se skrbi za braću, osobito starce i bolesnike; uklanja privatno vlasništvo.

Fratres, præcipue senes et ægros sollicite curat: proprietatem eliminat.

On je također, odbacivši običaj arhimandrita, korisnije sve ujedinio u zajednicu. Porušivši naime kućice pojedinačnih nastambi, učinio je da svi zajedno s njim počivaju u jednoj zajedničkoj prostoriji, tako da one koje je radi zajedničke okrepe zatvarala jedna blagovaonica, i s odvojenim krevetićima obuhvaća jedna spavaonica. U njoj se ipak noću davalo svjetlo kao danju, poput neugasivoga svjetla u oratoriju. Taj, velim, sveti opat nije ni svoj stolić, kao što sam čuo da neki nedavno čine, ni hranu nikada izdvajao od braće: svima je u svemu sve bilo zajedničko. On nikada nije zapovijeđu poučavao ono što prije nije ispunio primjerom ili djelom. Uvijek je zapovijedao da se bolesnicima ili vrlo starima služi najblaže, dodajući i to da im u potrebi služe oni od braće koje bi sami bolesnici najviše izabrali; i ne samo da je davao da im se poslužuje prikladna hrana, nego je i zbog tegobe bolesti, dok se zdravlje ne bi vratilo, dopuštao da se odvojeno okrepljuju i borave.

Iste etiam, refutato Archimandritarum more, utilius omnes univit in medium. Destructis namque mansionum ædiculis, uno cunctos secum xenodochio quiescere fecit: ut quos causa unitæ refectionis una claudebat ædicula, discretis quoque lectulis una ambiret et mansio. Cui tamen lumen diei, sicut in oratorio indeficiens noctibus præbebatur. Iste, inquam, Abbas sanctus nec mensulam suam, ut facere quosdam nuper audivi, nec victum umquam exceptavit a fratribus: omnibus omnino omnia erant. Non ille umquam imperio docuit, quod exemplo antea aut opere non complevit. Infirmis semper aut valde senibus clementissime obsequi fecit, adjiciens quoque, ut ipsis illi e fratribus in necessitate servirent, quos ægrotipotissimum prælegissent: et non solum faciebat alimenta convenientia ministrari, verum etiam propter laborem infirmitatis, donec sanitas suppeteret, præstitit sequestratim reficere vel manere.

23 I svjetovnim se ljudima pokazivao bez pristranosti prema osobama. Siromasima je jednako kao i bogatima pružao cjelov, zajednički stol i sjedalo, čuvajući sa svom opreznošću prema pravilu otaca da se nijedan monah bez zapovijedi ne pojavljuje pred očima pridošlih svjetovnjaka ili barem rođaka. Ako bi pak bilo komu štogod možda ponudili bližnji, odmah bi to donio opatu ili ekonomu, ne usuđujući se od toga uzeti ništa bez očinske zapovijedi. Ćeliju, ormarić ili škrinjicu nitko ondje uopće nije imao nikada; nikomu se nije davala prilika da zbog sitne potrebe stekne ikakvo vlasništvo: jer sve do same igle i ispredene vune za šivanje i krpanje sve se davalo u zajednicu, samo da se braći oduzme i najtananija prilika za zastranjenje. Među svim tim stvarima svima je radi vlastite upotrebe bilo dopušteno samo čitati ili moliti. Uostalom, vaše bratstvo zna sve što govorim: nikada u samostanu ne nedostaju najveći povodi za odstupanje ondje gdje se ne uklanjaju ni oni najmanji.

23 Nam et sæculi hominibus absque personali acceptancee se præbuit. Pauperibus vero adæque ut divitibus osculum convictumque præstitit atque confesum, omni cautela juxta Patrum regulam servans, ne se conspectui adventantium laicorum vel propinquorum faltem injussus monachus præsentaret. Si quid vero quicumque fuit a proximis fortassis oblatum, confestim hoc Abbati aut Oeconomo deferens, nihil exinde absque paterno præsumpsit imperio. Cellam, armarium, arcellamve nullus illic omnino habuit unquam: nulla cuique de necessitate exigua proprietatis operandi dabatur occasio: nam usque ad acum ipsam, lanasque netas etiam suendi consuendique cuncta præbebantur in medium; dummodo subtilissima fratribus deviandi eximeretur occasio. Inter hæc autem omnia omnibus proprietatis causa solum legere licuit aut orare, Ceterum novit vestra fraternitas cuncta quæ dico, numquam in cænobio declinandi causas deesse maximas, ubi non propelluntur etiam minimæ.

24 A budući da je govor nanio na to da se o uredbi otaca po nasljedovanju blaženoga Eugenda ponečega dotaknemo prema obećanju koje sam unaprijed rekao da ću sačuvati za treće djelce, koliko se sjećanju, po Kristovu nadahnuću, pruža, najprije iznosimo početke onih koji su se odrekli svijeta. Tako naime da nipošto ne gazimo s oholom drskošću ono što je nekoć izložio sveti i izvrsni Bazilije, biskup grada Kapadocije, ili ono što su izložili oci svetih Lerinaca, te sveti Pahomije, drevni opat Siraca, ili ono što je noviji časni Kasijan objavio; nego to svakodnevno čitajući, nastojimo vršiti ovo što bolje odgovara kakvoći mjesta i ustrajnosti nepobjedivoga truda radije nego ono istočnjačko, jer bez sumnje galska narav i slabost ovo djelotvornije i lakše provodi u djelo.

24 Et quia sermo attulit, ut de institutione Patrum per imitationem Beati Eugendi aliqua tangeremus juxta promissum, quod memet prædixi tertio opusculo servaturum,prout memoriæ,Christo inspirante, suggeritur, abrenuntiantium exordia primitus intimamus. Sic namque quod non omnino illa, quæ quondam sanctus ac præcipuus Basilius, Cappadociæ urbis Antistes, vel ea, quæ sanctorum Lirinensium Patres, Sanctus quoque Pachomius Syrorum priscus Abba; sive illa, quæ recentior venerabilis edidit Cassianus, fastidiosa præsumptione calcemus: sed ea quotidie lectitantes, ista quo qualitate loci et instantia laboris invicta potius quam Orientalium perficere affectamus: quia proculdubio efficacius hæc faciliusque natura vel infirmitas exequitur Gallicana.

Eugendova smrt.

Eugendi obitus.

Budući dakle da ova naša kratka besjeda, poput plašljivoga kormilara, promotrivši pučinu redovničke uredbe, ogledajući se na sve strane, radosno pristaje u luku šutnje, ukratko ću iznijeti događaje oko preminuća preblaženoga muža. Kad je naime spomenuti otac nakon šezdesete godine života gotovo šest mjeseci trpio od tjelesne slabosti, ali tako da nikada sve do svoga časa nije izostao s kanonskoga molitvenog časa, niti je bio prisiljen išta dati izmučenome tjelešcu dvaput u danu, dozvavši k sebi jednoga od braće, kojemu je već odavno s posebnom slobodom bio povjerio i službu pomazanja bolesnika, u najvećoj tajnosti zamoli da se i njemu po običaju pomažu prsa. A kad smo ga, nakon što je prošla noć, u praskozorje pitali za noćni počinak, briznuvši u suze i jecaj, reče: „Neka vam oprosti svemogući Bog što mene, sputana tolikom slabošću, ne puštate da se već razriješim tjelesnih okova.” A dok smo mi uplašeni među obilnim suzama i jecajima koji su nam stezali srce šutjeli, on reče: „Gospodari moji, opati Roman i Lupicin, donijevši na vlastitim ramenima nosila pred ovaj krevetić, podigoše i mene, cjelivana i uređena, te me položiše na nosiljku da me odnesu. I kad su me podignuta unosili u oratorij, vi ste dotrčali na vrata, silom me istrgnuli i vratili na ovaj krevetić. I zato vas molim, ako išta držite do starca, ako išta do očinske ljubavi, da me ovdje više ne zadržavate, nego da mi napokon dopustite prijeći k ocima. Molim vas dakle sve i zaklinjem, dječice, da primljene i predane uredbe otaca u svemu nepovredivo privedete, na moju radost i radost svih svetih i vašu, do palme pobjede.”

Igitur quia oratiuncula hæc nostra, instar gubernatoris trepidantis, institutionis pelagus contemplata, circumspiciens undique portum silentii gaudet attingere, paullulum circa transitum gesta beatissimi viri referam. Cum enim ultra sexagenariam ætatem sex fere mensibus prædictus Pater inæqualitate corporea laboraret, sic tamen quod numquam canonico usque ad horam defuisset cursu, nec bis in die fesso corpusculo coactus fuit aliquid impertiri, vocato uno ad se de fratribus, cui cum libertate peculiari olim etiam perungendi infirmos opus injunxerat, secretissime quoque sibi pectusculum petiit, ut moris est, perungi. Cumque transacta nocte de nocturna quoque quiete a nobis percontaretur diluculo, in lacrymas ac singultum erumpens, Parcat, ait, vobis omnipotens Deus, qui me tanta inæqualitate constrictum, non permittitis corporeis vinculis jam resolvi. At cum trepidi inter profluas lacrymas convulsis quoque in corde singultibus, sileremus; Domini mei, inquit. Abbates Romanus Lupicinus propriis humeris feretrum ante hunc lectulum exhibitentes, me quoque deosculatum compositumque elevantes, deferendum immiserunt gestatorio. Cumque elevatum in oratorium introferent, concurrentibus vobis in ostio violenter excussus, in hoc sum a vobis lectulo reportatus. Et ideo rogo, si quid seni, si quid vero paternæ pietati præstatis, ne me isthic retinere diutius, sed tandem transire permittatis ad Patres. Oro ergo vos omnes et obsecro filioli, ut accepta ac tradita Patrum in omnibus inviolabiliter instituta, ad gaudium meum, Sanctorumque omnium ac vestrum, ad palmam victoriæ perducatis.

26 Kad je dakle među našim naricanjima završio te riječi, upravo petoga dana legavši na taj isti krevetić, iznenada viđen kao da spava, izdahnu duh. Njegovo je sveto i blaženo tjelešce među četama sinova i braće, uz služenje i kasnijega naraštaja, časno pokopano u ime Kristovo.

26 Igitur cum verba inter lamenta nostra complesset, quinto admodum die huic ipsi lectulo semet imponens, subito tamquam dormiens visus, spiritum exhalavit. Cujus sanctum ac beatum corpusculum, inter catervas filiorum ac fratrum, posteritatis quoque deserviente famulatu, venerabiliter est in Christi nomine consepultum.

27 Ovime zasad, o presveti, utaživši koliko-toliko želje, okrijepite žeđ svoje vjere i žara, braćo. A ako vaše duše, pošto ste odavno prezreli svjetovnu mudrost, ova seljačka govorljivost ne mogne nasititi, uredbe koje smo o ustrojstvu našega samostana u Agaunumu sastavili na poticaj svetoga prezbitera Marina, opata otoka Lerina, uz Kristovu pomoć sjajno će ispuniti vaše želje kako zbog odličnosti same uredbe, tako i zbog ugleda onoga koji ju je naložio.

27 His interim fidei fervorisque vestri sitim, o sanctissimi, exatiatis tantisper desideriis, reficite fratres. At si animos vestros, spreta dudum philosophia, rusticana quoque garrulitas exatiare non quiverit; instituta quoque quæ de formatione Monasterii nostri Agaunensis cænobii, sancto Marino Presbytero, insulæ Lirinensis Abbate, compellente digessimus, desideria vestra tam pro institutionis insignibus, quam pro jubentis auctoritate, Christo opitulante, luculenter explebunt.

1. siječnja Kalendar godine