Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 1. siječnja

O sv. Eugendu, opatu

DE S. EUGENDO ABBATE

Sadržaj (6)
  1. Predgovor autora.
  2. Sv. Martin mu se ukazuje: vraća njegove monahe neozlijeđene.
  3. Njegov samostan izgara, ulje sv. Martina ostaje neozlijeđeno.
  4. Spoznaje i otkriva tajne i buduće događaje.
  5. Njegova poniznost, vedra ozbiljnost, pobožnost.
  6. Eugendova smrt.

O sv. Eugendu Usuard navodi: „Na području Lyona sv. Eugenda, opata, čiji je život zasjao pun kreposti i čudesa.” Slažu se gotovo i ostali latinski martirologiji, a osobito Rimski. Spominje ga i Petar de Natalibus u XI. knjizi, CXXX. poglavlju, te Miraeus u djelu Fasti Belgici et Burgundici. Notker ga navodi pod 2. siječnja. Neki ga zovu Augendom, a Galezini Eugenijem.

2 Arnold Wion u 3. knjizi djela Lignum vitæ čini dva Eugenda, jednoga opatom Jurskoga, a drugoga Kondatenskoga samostana: premda je Kondatenski samostan, ili kako ga Grgur Turski naziva, Contatiscone, isto što i Jurski (ne kako neki pišu Virense, Virens, Lorense) jer je smješten na gori Juri u Burgundiji. Sada se zove Saint-Claude po sv. Klaudiju, nadbiskupu bezansonskom, koji se štuje 6. lipnja.

3 Život sv. Eugenda, koji je napisao njegov nepoznati učenik, a izdao Surije, usporedio sam sa starim rukopisima samostana sv. Marije od Bonnefonta i sv. Marije od Ripatorija te ga na više mjesta ispravio.

Predgovor autora.

Koliko sam, preblažena braćo, vašoj želji i žaru od ukupnog duga udovoljio, kao što sam po razlozima pisanja djelomično, uz Gospodinovu pomoć, već siguran, tako nesiguran u pogledu vlastite savjesti i tuđega suda, činim ovo što mi nalažete, ne iz drskosti neukoga, nego, kao što vidite, iz redovničke poslušnosti. Neka stoga milostivo božanstvo učini da ljudska krhkost, sklona prosuđivanju, dok se naslađuje napjevom ili glazbom i dok se divi govorničkim ljepotama te odmjerenoj prikladnosti riječi i vremena, ovu našu poniznost nipošto ne pogazi nadutom suvišnošću oholih sudaca. Štoviše, mi smo (kao što smo već napomenuli) ova djelca posvetili upravo vama, za koje znamo da niste učenici govornika, nego ribara, te da kraljevstvo Božje ne tražite u mudrosti govora, nego u kreposti, i da više nastojite čistim i neprekidnim opsluživanjem umoliti Gospodina nego ispraznom i prolaznom rječitošću držati govore. Stoga neka nam već odavde krene početak pripovijedanja u izvješću o životu preblaženoga muža.

Domovina sv. Eugenda, odgoj, znakovi budućega života.

Sveti dakle sluga Kristov Eugend, kao što je bio učenik blaženih otaca Romana i Lupicina u redovništvu, tako je i rođenjem i pokrajinom bio starosjedilac i sugrađanin. Rođen je naime nedaleko od sela kojemu je drevno poganstvo zbog glasovitosti i najčvršće zatvorenosti najpraznovjernijega hrama na galskom jeziku nadjenulo ime Ysarnodorum, to jest Željezna vrata. Na tom mjestu i sada, pošto su poganska svetišta već djelomično porušena, presveto blistaju vrhovi nebeskoga kraljevstva, posvećeni štovateljima Kristovim. Ondje je otac presvetoga djeteta, po biskupskom sudu i svjedočanstvu puka, bio svećenik u prezbiterskom dostojanstvu. Dok je dakle preblaženi zalog gotovo od samih pelena nekim poticajem te napretkom sreće i svjetla, uz božansku krepost, kako smatram, koja je to unaprijed nagoviještala, rastao, i dok su jedne noći njegov časni otac i sveti potomak bili u neizvjesnosti zbog žudnje i napretka budućeg blaženstva, u viđenju su svetoga dječaka dvojica redovnika podigla i postavila izvan predvorja očeve kuće, tako da je pažljivim pogledom promatrao istočni kraj i nebeske zvijezde, kao nekoć mnogorodni patrijarh Abraham, te mu se na neki način već slikovito govorilo: „Tako će biti potomstvo tvoje.” Nakon kratkoga vremena odavde jedan, a odande drugi, pa još jedan s druge strane, sve dok se rastuće mnoštvo nije umnožilo u nebrojeno, okružili su blaženoga dječaka i nedvojbeno svete oce Romana i Lupicina, koji su ga u duhu izveli iz blata očinskoga doma, poput golemoga roja pčela u obliku grozda koji stvara med, nekom gustom zbijenošću. I iznenada na vidljivom dijelu ugleda nebeske vrhove otvorene poput najširih vrata, i polagan te sve do njega spušten s vrha neba sa svjetlom obronak nalik nagnutim ljestvama s nazubljenim nagibom, i snježnobijele te sjajne anđeoske korove kako sve do njega dolaze kao drugovi, kličući u hvalama Kristovim. Ipak, dok je društvo na tom mjestu neprestano raslo, nitko se uopće, zapanjen strahopoštovanjem prema božanstvu, nije pokrenuo ni riječju ni migom. A kad se anđeosko mnoštvo polako i pažljivo umiješalo među smrtnike, sabravši i pridruživši sebi zemaljske ljude, pjevajući anđeli, kao što su i došli, vraćajući se uzlaze u nebeske svetinje. Sveti je dječak među skladom pjesama razabrao samo ono što je, otprilike godinu dana kasnije kad je ušao u samostan, prepoznao da se čita iz evanđelja. Ono je naime umjesto antifone (kako se dobro sjećam kad je on sam udostojao to ispričati) naizmjeničnim glasovima pjevalo anđeosko mnoštvo: „Ja sam put i istina i život.” Kad je dakle primljeno silno mnoštvo, nakon dugotrajnog promatranja, zatvorio se i zvjezdani nebeski svod, a dječak, vidjevši sebe samoga na tom mjestu, trgnuo se iz sna, uzdrhtao i pogođen strahom od viđenja odmah ispričao ocu što se dogodilo. Odmah je naime sveti prezbiter spoznao komu najviše treba posvetiti presveto dijete.

Postaje monah pod sv. Romanom i Lupicinom, živi presveto. Pohvala sv. Leunijanu.

Ubrzo stoga zapovjedi da ga pouče počecima pismenosti, a kad je protekao krug godine, kao nekoć Samuel, ne da bi bdio u slikovitom hramu, nego radije da bi sam postao hram Kristov, prikazan je svetom ocu Romanu. U njemu se uistinu tako slilo dvostruko obilje milosti blaženih opata, koji su ga u duhu izveli iz zemaljskoga boravišta, da je i kasniji naraštaj kolebao nesigurnim sudom bi li u Eugendu radije poštovao Lupicina ili Romana. Oni su barem zbog potrebe milosrđa često izlazili iz samostana tamo i amo, dok ovaj od sedme pa sve do šezdesete godine života, u kojoj je preminuo, nakon ulaska nikada odatle nije iznio nogu. Čitanju se naime toliko danju i noću, nakon što bi ispunio i dovršio sve što su mu naložili prior ili opat, predavao i posvećivao, da je osim latinskih svezaka bio poučen i u grčkoj rječitosti.

U odijevanju pak nikada nije koristio dvije tunike, a ni tu jednu nikada nije mijenjao osim ako prije nije bila posve istrošena velikom starošću, držeći se sličnoga pravila i za svoju kukuljicu. Počivao je na slami krevetića koja dugo vremena nije bila provjetravana, stisnutoj jeftinim ogrtačem, s kožuhom položenim odozgo. Ljeti je naime nosio karakalu ili škapular od kostrijeti, koji mu je također muž glasovit po svetosti, Leunijan, opat grada Vienne, poslao kao zalog ljubavi. Taj je svetac naime nekoć bio iz Panonije te je, dok se barbarstvo širilo Galijom, odveden u okovima sužanjstva; i ne samo u Vienni, nego i u gradu Autunu, dugo je vremena bio zatvoren u klauzuri zasebne ćelije, tako da ga više od četrdeset godina, koliko je bio zatvoren u oba grada, nitko od ljudi od prvoga zatvaranja nije poznavao licem ni tijelom, osim jedino po glasu njegova govora. Upravljajući uz svoju ćeliju malobrojnim monasima, monahinjama pak podalje unutar grada i ograđenima samostanom, kojih je bilo više od šezdeset, divnim je redom upravljao i hranio ih; i najstarije je poslao naprijed k Bogu, a velike u međuvremenu i one koje su slijedile nije napustio u duhu.

a Sv. Roman časti se 27. veljače, sv. Lupicin 21. ožujka.
b Sur. prostrtom.
c drugdje Leonijan, o kojem 16. studenoga.

Eugenova strogost u odijevanju i ostalim stvarima.

Ali vraćam se unatrag. Imao je naime preblaženi Eugend čvrstu i seljačku obuću, utegnutih potkoljenica dokoljenicama na način drevnih otaca, a tabana vrpcama. A na noćnim i jutarnjim sastancima, ni po najljućem mrazu ni po velikim snjegovima, golotinji nogu nikada nije dodao ništa osim lanenih galskih čarapa. I na takav je način vrlo često u jutarnjim satima hodao po snijegu podalje do bratskoga groblja da bi molio. Nitko ga naime nikada ni na dnevnoj ni na noćnoj zajedničkoj molitvi nije vidio da izlazi van prije završetka. Jer premda je on noću jamačno najduljom i tajnom molitvom najduže pretjecao sve u oratoriju, i nakon odlaska svih ostalih ništa manje nije ostajao na svome mjestu, hraneći se u duhu dugotrajnom molitvom. I tako je odande u svako doba izlazio k braći vedra i radosna lica, kao što ispunjena želja obično razgaljuje lica ljudi razdraganom veselošću. Okrepa mu je u svako doba bila jedanput na dan. Ona se ipak ljetnih dana katkad završavala u šesti sat kad bi bio umoran s ostalima, a katkad navečer s onima koji su se drugi put okrepljivali, ali tako da nikada za stolom nije okusio ništa osim onoga što se iznosilo pred svu braću.

Postavlja se na čelo drugima umjesto opata. Odbija svećeništvo.

Vratimo se dakle na početak njegove uprave. Kad je dakle onaj otac, kojega su preblaženi Roman i Lupicin odredili za nasljednika u samostanu Condat, osim samostanskih trudova i briga bio skršen i tegobama tjelesne slabosti, dozvavši k sebi braću, tako je povezao svetoga Eugenda brigom svoje službe da sebi ipak ni u čemu nije umanjio niti oduzeo pravo očinskoga prvenstva. Pokušao je naime isti opat, kao što je već rečeno, svetoga Eugenda uz teret uprave još čvršće povezati i prezbiterskim dostojanstvom. No on se ne samo njegovoj volji u tom pogledu vrlo često, štoviše presveto usprotivio, nego je i, pristupajući presvetim biskupima koji su se onamo slijevali radi molitve, oprezno i brižljivo izbjegao čast tolikoga dostojanstva. Meni je ipak često u najvećoj tajnosti svjedočio da je za opata mnogo korisnije, zbog častohleplja mlađih, da braćom upravlja slobodan od svećeništva i da ne bude vezan dostojanstvom za kojim se oni koji su se odrekli svijeta i povukli u osamu nipošto ne dolikuje povoditi. „Znamo naime”, govorio je, „osim ovoga razloga koji smo naveli, da su se i mnogi oci, nakon vrhunaca ispovijedane poniznosti, zbog ove službe teže i skrivenije uzoholili te se više uzdizali nad braćom, kojima je trebalo da prednjače primjerom poniznosti.” Preuzeo je dakle svetac Božji, kao i otac Lupicin, bez svećeničkoga prvenstva trud naloženoga mu zamjenjivanja i zajedništva, oslanjajući se ponajviše na onu sigurnost što nije bio u neizvjesnosti glede očinske brige i providnosti; ali ubrzo biva potresen najočitijom objavom, da ne bi o potpunoj upravi postao neodlučan kao da je u nečemu nesiguran.

U viđenju spoznaje da će postati opat.

Sljedeće dakle noći, iznenada zanesen u viđenju, biva priveden pred preblažene opate Romana i Lupicina s desne strane u sakristiji oratorija, kao nekoć u počecima, te među samim starijim i preživjelim ocima oko sebe ugleda braću kako nose goruće svijeće i svjetiljke. I nakon što su mu sveti oci dali molitvu i mir, odmah ugleda kako uvode onoga blažena opata, koji mu je uskoro imao postati prethodnikom, i opazi kako mu niz leđa i ramena s krutim grimiznim prugama visi bijeli palij. Odvezavši naime pojas toga sveca, blaženi Roman odmah njime opaše bokove Eugendove. Zatim skinuvši palij koji je onaj, kao što rekosmo, nosio odozgo, i stavivši ga jednako na njegova ramena, reče: „Znaj da ti se ovo zasad privremeno dodjeljuje”, a prstima stežući dalmatiku spomenutoga prethodnika, reče: „Znaj da će ti se i ova dodijeliti kad se okušaš u prihvaćenim službama.” Ubrzo braća koja su stajala okolo sa svijećama, počevši najprije od jednoga, odmah svi pritisnu o zid i ugase svjetla sjaja i utjehe. I dok je blaženi muž, stiješnjen tjeskobom tame, zapanjen u viđenju iščekivao ishod stvari, dođe mu glas: „Nemoj se, Eugende, žalostiti zbog prijevare ovih sadašnjih i tvarnih svjetala; pogledaj naime istočni vidik ove ćelije i odmah ćeš vidjeti kako ti se bez ljudske pomoći odozgo daje svjetlo.” A on odmah uputivši pogled onamo, ugleda kako, dok zora polako sviće, k njemu dopire zraka dana i svjetla. I došavši k sebi, radostan skoči s krevetića. Bez odgode: viđenje je slijedio učinak.

Slavan po čudesima, svi ga poštuju.

Jer kad je onaj prethodnik preminuo Kristu, htio ne htio, nije mogao izbjeći upravu za koju je već bio primio zalog. Oni pak koji su u viđenju uskratili utjehu pruženoga svjetla, pretrpjevši nešto od ljudske zloće, raspaljeni žarom zavisti, nadimaju se plamenom ljubomore protiv preblaženoga muža te dopuštaju da sveti opat Eugend, sad prezirom duše, sad pak napuštanjem samostana i zavjeta, bude izložen omalovažavanju monaha i svjetovnjaka kao da je novak i neuk.

8 Ali onaj pogled božanske dobrote nije dopustio da njegov sluga bude mučen dugotrajnim zamaranjem. Odmah mu je naime pružio desnicu svoje moći i kreposti preobilnom darežljivošću znamenja, dajući i pokazujući po svome sluzi darove ozdravljenja i mnoga čudesa, tako da su najviše svjetovne vlasti molile da ih često krijepi i blagoslivlja svojim pismima, niti su vjerovale da im je božanska blagost naklonjena ako prije ne steknu milost ili zagovor Kristova prijatelja bilo viđenjem bilo pismima. Biskupi također i najugledniji svećenici na svaki su način pokazivali koliko im znači ako bi ga uspjeli tjelesno vidjeti ili biti prisnije oslovljeni njegovim pismenim obraćanjem. Čak su i sama lažna braća, koja su dan ranije otišla naduta ohološću, od svjetovnjaka bila obilježena kao nesretnici i izrodi ako, odloživši otrov zavisti, što prije ne bi pohitala natrag svetomu sluzi Kristovu.

Njegovim pismom tjera se zloduh i liječi bolest.

Dok se pronosio taj miomirisni glas, neka djevojka ne niskoga roda po svjetovnom dostojanstvu, u okolici župe Secundiacum, obuzeta strašnim zloduhom, ne samo da je bila zatvorena iza rešetaka, nego je bila sputana i željeznim okovima. I kad su joj radi ozdravljenja mnogi, kako to biva, vezali o vrat zapise zaklinjanja, a ona je nepoznate sebi pisce tih zapisa po nečistom duhu, što je žalosno, kudila imenom i manama, tvrdeći štoviše da ona već odavno posjeduje one koji su to napisali zbog ovoga ili onoga grijeha po znakovima skrivenima među ljudima, tada jedan od nazočnih reče samoj opsjednutoj: „Što nas strašiš tuđim, štoviše vlastitim manama, nečisti duše? Uistinu, u ime Kristovo, ne samo zapise ovih muževa koje grdiš, nego i svih svetaca, ako budem mogao, tako ću ti privezati o vrat da ćeš biti satrvena mnoštvom zapovjednika, ako prezireš i omalovažavaš poslušati ovih nekoliko.” Đavao odgovori: „Možeš na mene, ako hoćeš, natovariti čitave tovare ispisanih aleksandrijskih papirusa, ipak me nikada nećeš moći istjerati iz posjednute posude, samo ako mi u ovome ne doneseš pismo jedinoga Eugenda, jurskoga monaha.” Odmah naime bližnji zgrabiše tu riječ, potrčaše s najpotpunijom vjerom preblaženom mužu te, bacivši mu se pred noge i ispričavši što se dogodilo, posvjedočiše da se neće vratiti ako umoljen ne pruži Kristovo milosrđe potlačenoj. Svladan dakle bilo razlogom bilo molbama, otac kratko s dugom molitvom, kao nekoć Grgur Veliki Apolinu, napiše i zapečati te pošalje nečistomu pismo na ovaj način: „Eugend, sluga Kristov, u ime Gospodina našega Isusa Krista, Oca i Duha Svetoga, zapovijedam po ovome pismu: duše proždrljivosti, i srdžbe, i bludnosti, i požude, i mjesečarski, i dijanski, i podnevni, i dnevni, i noćni, i svaki nečisti duše, iziđi iz čovjeka koji ovo pismo ima uza se. Zaklinjem te samim istinitim Sinom Boga živoga, iziđi brzo i pazi da više ne uđeš, Amen. Aleluja.” I pomolivši se te savivši pismo, preda ga moliteljima da ga odnesu. Što još reći? Još nisu bili prevalili ni polovicu puta, kad gle, onaj zločinac, škrgućući zubima i urličući, iziđe iz opsjednute prije nego što su povratnici stupili na kućni prag.

10 Gotovo od toga vremena nadaleko i naširoko zablista glas i ime blaženoga muža, tako da se onaj kojega su već domaći smatrali svetim, i među dalekim narodima smatrao moćnim i uistinu apostolskim. Nekoć majka obitelji Sijagrija, a sada po milostinji i majka crkava i samostana, kad ju je snašla teška bolest te su je liječnici već smatrali beznadnom, zapovjedi da joj iz ormarića donesu pismo blaženoga muža, koje je slučajno bilo dospjelo k njoj, kako bi ga cjelivala umjesto desnice blaženoga muža. I kad ga je uzela, dotaknuvši njime s molitvom oči i natopivši ga nimalo oskudnim suzama, te ga zatim stavivši u usta nakratko stisnula zubima uz molitvu, odmah ustade povraćenoga zdravlja. Zbog te radosti i čuda ne samo ona i njezini, nego i najveći grad Lyon bijahu obuzeti čudesnim klicanjem i veseljem.

Liječi bolesnike, i odsutne pismom i blagoslovljenim uljem, te po svojima.

Kako je dakle glas i život muža rastao pripovijedanjem o krepostima, toliko se mnoštvo jadnika počelo gomilati u samostan da se činilo kako je mnoštvo svjetovnjaka, štoviše nevoljnika, gotovo brojnije od četa monaha. U međuvremenu, dok su ondje jedni odmah, drugi nakon dva ili tri dana, a neki nakon mjeseci primali željeno olakšanje, svetac Božji, pruživši ruku k spasonosnoj prečici, uklanjao je trud nevoljnicima. Davaše stoga moliteljima i onima koji su ozdravili da odnesu i privežu bolesnicima, uz količinu svetoga ulja, napisane zapovijedi protiv zlih duhova i nevolja. One su, uz suradnju vjere, tako donosile lijek u daleko smještenim pokrajinama da su ga dobivali i oni koji su se pojavljivali pred njegovim očima u samostanu.

12 Nije pak samo preblaženi otac u samostanu, nego su i prezbiteri i mnoga ondje braća posjedovali najslavniju krepost zasluga. I kako nije bilo zavisti ni slavohleplja, njima je radije nego sebi čovjek Božji povjeravao službu liječenja. I na svaki je način nastojao da svatko u samostanu služi onoj stvari ili poslu u kojem je vidio da se najizvrsnije odlikuje darom Duha Svetoga; te je stoga blagoga i krotkoga određivao da služi u onoj službi ili na onome mjestu gdje dobro blagosti i strpljivosti nipošto ne bi narušila nečija nemirnost. S druge strane, one koji su možda bili obilježeni manom oholosti ili taštine nije dopuštao držati po strani, da se, naduti sudom otrovne i vlastite uznositosti, ne bi dublje i teže strmoglavili jer nisu spoznali svoje krivnje i mane, budući da su pred svima češće bivale ukorene. Ako bi pak znao da su neki u međuvremenu, kakva je već narav ljudske krhkosti, ranjeni ugrizima izjedajuće tuge, k njima bi i kad se nisu nadali dolazio tako duhovno ljubazan i vedar te ih je krijepio svetim i slatkim razgovorom, tako da bi, pošto bi se obrisao najpogubniji otrov tuge, poput nekoga pomazanja spasonosnim uljem, ozdravila ogorčena strogost. Prema raspuštenijima pak i lakomislenijima uvijek se pokazivao oštrijim i strožim. Samim pak prezbiterima, u čiju se službu, iako su ga biskupi često silili, iz poniznosti, kao što rekosmo, nije htio uplesti, uvijek je radi službe spasonosne žrtve nekakvim načinom uklanjanja davao mogućnost čiste savjesti, tako da dok bi se on sam na nekoga zbog prijestupa možda oštro, kako to biva, ljutio, oni su, ne znajući za krivnju i grijeh, bez znanja ili sudioništva u tuđoj krivnji, s oltara dijelili Gospodnje tijelo, kako niti bi sami sebe svjesno kažnjavali zajedništvom u prijestupu, niti bi se činilo da drugoga očinskom strogošću prije popravka u nečemu lišavaju milosti sakramenata.

Ukazuju mu se sv. Petar, Pavao i Andrija: njihove relikvije donesene onamo.

Ovo je naime bio, štoviše jest kod Krista preblaženi čovjek, iz čijih usta (Boga uzimam za svjedoka) nikada nije izašlo ogovaranje, čije uši nikada nije okaljala smrtonosna zaraza zlobnih usta. Toliko se naime gnušao te mane, štoviše sramote, koliko se netko ne samo boji otrova smrtonosne zmije, nego izbjegava i sam susret s njom i pogled na nju.

14 Toliko je njegova duša bila snažna, čista od skrivenih mana, da je udostojen i razgovora i viđenja preblaženih Kristovih apostola Petra i Pavla, svetoga Andrije, te jednako apostolskoga i uglednoga muža biskupa Martina. Jednom naime prilikom, prije nego što je na nj pao teret uprave, u ljetnim danima, dok se po običaju odmarao pod stablom izvan samostana uz stazu kojom se prelazi sve do Ženeve, iznenada mu se u snu ukazaše tri muža kako dolaze. Kad je nakon molitve i pozdrava mira zapanjen promatrao neobičnost njihova lica i odjeće, upita tko su ti časni muževi čijim je dolaskom zaslužio biti blagoslovljen. Tada jedan reče: „Ja sam Petar, a ovo je moj rođeni brat Andrija, a ovaj je naš brat Pavao.” A on se odmah u duhu baci k njihovim stopama te reče: „I što je to, gospodari, da vas vidim u ovim šumskim krajevima, vas za koje čitamo da ste nakon svetoga mučeništva tijelom pohranjeni u velikim gradovima Rimu i Patrasu?” Oni rekoše: „Istina je, i ondje smo doista, kao što tvrdiš, a i ovamo smo sada došli stanovati.” I na te riječi završi viđenje i san.

15 I kad je protrljavši lice odagnao tromost sna s očiju, ugleda izdaleka dvojicu braće, koji su bili otišli otprilike prije dvije godine, kako dolaze onom stazom kojom je u viđenju vidio da su došli sveti apostoli. I odmah im potrčavši u susret te ih pozdravivši po običaju, upita odakle se predraga braća nakon tako duga izbivanja vraćaju u samostan. Oni rekoše: „Mi smo, među ostalim, stigli sve do Rima te se, zadobivši zaštitu svetaca pod trostrukim, doduše kasnim, ali pouzdanim zagovorom mučenika, vraćamo. Obogaćeni naime relikvijama gospodara apostola Petra i Pavla te Andrije, vraćamo se u drevni tor.” Dok su se oni dakle na tom mjestu, kako je običaj, zadržali, trčeći sveti Eugend u samostan, sam postade ocu i braći glasnik dolazećih svetaca, koji je malo prije bio njihov promatrač u viđenju. Odmah pohrliše u susret te, pozdravivši braću i cjelivajući posudice s relikvijama, s klicanjem, radošću i zvukom psalama unesoše ih i pohraniše pod oltar; sada oni neumornom snagom zagovaraju one koji im se mole, oni čije se hvale i zasluge ne mogu ograničiti jednim mjestom.

Sv. Martin mu se ukazuje: vraća njegove monahe neozlijeđene.

Da naime kažemo nešto i o svetom i preblaženom mužu Martinu, čije mi je lice i odjeću uz gore spomenute u najvećoj tajnosti običavao opisivati, neka nam ne bude teško ukratko vam ispripovjediti. Jednom naime prilikom, dok su se bojali strašnih i bliskih upada Alemana, koji su na neočekivane putnike običavali nasrtati ne u bliskom okršaju, nego zvjerskim načinom i iznenadnim prepadom, da bi posve izbjegli smrt ili strah od smrti, koja čestim kopljem straha ubija toliko puta koliko je se bojimo, odluče potražiti kuhanu sol s obale Tirenskoga mora radije nego iz obližnjih krajeva Herijensa. No da se sve to dogodi, nagovorili su ih i savjet i odredba blaženoga muža. Kad su pak prošla dva mjeseca, a oni nisu davali nikakva znaka svoga dolaska, okrenu se prigovor braće protiv sveca, jer su se drugi iz blizine, čega su se bojali, već bili vratili zdravi, pa da poslanu braću vlastitim nagovorom nije toliko poslao u progonstvo koliko u tuđinu.

17 On pak, nesiguran glede krivnje, jer ih je bio izložio neizvjesnu ishodu, bojeći se ipak da ga barem nepravedno ne kore, svakoga je dana i noći molio Kristovo milosrđe za njihov spas. I kad je, umoran nakon suza, zaspao na krevetiću, takvim je iznenadnim sjajem bio okružen na ležaju da je vidio sebe obasjana većom svjetlošću nego da ga je obasjao prodor najčišćega sunca. Odmah pokraj krevetića stade preblaženi Martin te ga, pozdravivši ga, upita kako je. A on reče: „Dobro bih bio kad ne bih bio u neizvjesnosti za spas braće koju sam, kako mi predbacuju, učinio prognanicima.” A onaj reče: „Zar se ne sjećaš da si ih na polasku posebno preporučio meni, to jest Martinu, u molitvi? Ove naime noći borave u župi Pontiana, a sutra će jedan od njih doći ovamo u samostan da svima ukloni sumnju.” Probudivši se dakle čovjek Kristov, kao da svima vidljivo pokazuje spomenutu braću, tako proreče dan i sat dolaska kako je sam svetac Božji navijestio, te se oni odmah i vratiše.

Njegov samostan izgara, ulje sv. Martina ostaje neozlijeđeno.

Jer i ovo što ću u nastavku ispripovjediti, premda nitko ne dvoji da se pripisuje čudesima preblaženoga Martina, ipak ne znam tko je toliko neuk i tup da ne bi znao kako darovi kreposti osobito ondje blistaju gdje se po jedinstvu vjere prisnije i skladnije prepoznaje da prebiva milost zasluga. Dopustio je naime Gospodin jedne noći u sakristiji da spomenuti i sveti Martin bude iskušan požarom, ali i prokušan. Tako je dakle i samostan Condat nekoć izgorio u plamenu, ali ipak Martinovo ulje nije progutao nikakav oganj plamena. To je i blaženi Eugend podnio s tolikom strpljivošću i ravnodušnošću da mu je ubrzo božanska providnost ne samo za hranu i odjeću vratila dvostruko umjesto jednostrukoga, nego je i same nastambe obnovila mnogo korisnije i prikladnije nego što su bile za prijašnju uporabu.

Jednom dakle prilikom, kad se približavala večer, čitav onaj samostan, kao što rekoh, jer je od davnine bio sagrađen od drva i nije bio samo od spojenih i tijesnih ćelija, nego je bio lijepo podignut i na katove, tako se iznenada pretvorio u pepeo da ujutro ne samo da ništa nije ostalo od zgrada, nego se i sam oganj zbog brzine suhe građe gotovo sav ugasio.

19 I dok su ona braća, kako je tko bio ostavio motiku ili sjekiru, prekapajući žeravicu tražila željezo koje jedino uistinu nije moglo izgorjeti, gle, sveti prezbiter Antidiol ugleda bočicu s uljem blaženoga Martina, koja je radi spasenja visjela uz uzglavlje njegova krevetića, punu i zatvorenu kakva je i bila, nakon golema požara i nakon ruševina gornjih blagovaonica koje su se odozgo rušile i gorjele, kako tako čitava i postojana stoji među tinjajućim pepelom vatre, kao što čitamo da su nekoć tri mladića rosom rashlađena zablistala u perzijskoj peći. Ta se bočica sa samim uljem za svjedočanstvo čudesa sve do danas čuva u istom samostanu. Stoga smatram da pod svetim Eugendom požarnoj nesreći nije bilo dopušteno ništa više nego što je, kao što rekoh, nekoć ustuknulo pred preblaženim Martinom, ili kako se sjećamo da su kasnije monasi iz Condata izmakli s uljem i krepošću Martinovom.

Spoznaje i otkriva tajne i buduće događaje.

Jer osim ovoga što smo radi svjedočanstva zasluga i kreposti ukratko dotaknuli, toliko je izvanredno ono što je čistoćom duha, po božanskom prosvjetljenju, unaprijed znao, da se smatralo kako već dok je u tijelu na neki način blista zajedno s višnjim silama; dotle da je jednom prilikom nasamo opomenuo časnoga muža Valentina, đakona istoga samostana, govoreći: „Sigurno je, predragi brate, da ćeš unutar otprilike ovih dvadeset dana prijeći iz ovoga svijeta u pripravljene nagrade; i stoga, premda oslobođen spona grijeha ideš spreman Gospodinu, ipak te opominjem da se oko završetka života, dok još ima vremena, tako obogatiš sabiranjem dobrih djela kako bi mogao biti uzet s Kristova žrtvenika kao dostojna, kao što sam vidio, i još ugodnija žrtva. Ove sam te naime noći vidio odjevena u snježnobijelo platno kako te sveti oci uz zvuk psalama polažu na oltar ovoga oratorija. Premda dakle poznaješ zaslugu i kakvoću svoga uznesenja, ipak ti savjetujem da si u međuvremenu dodaš ono što ćeš ondje moći posjedovati u vječnoj sreći.” I kad su razgovor završili sa suzama radosti i molitvom, nakon otprilike deset dana zahvati ga lagana groznica te, pomalo mučen slabošću, završi tijek sadašnjega života. Uostalom, pri dolasku bilo koje osobe tako je po mirisu ili zadahu prepoznavao znakove zasluga da bi odmah unaprijed znao kojoj je tko kreposti ili mani podložan. Jer i dolaske braće i vjeru svjetovnjaka koji su čekali često je unaprijed proricao prije nego što bi se braći pokazala ikakva nazočnost pridošlice.

Njegova poniznost, vedra ozbiljnost, pobožnost.

Ipak, obilujući tako velikim i izvanrednim dobrima, nikada se ni najmanje nije smatrao boljim ni uzvišenijim od drugoga, nego je, ispunjen pobožnošću, razmatrao ne ono što u međuvremenu jest, nego koliko je još daleko od savršenstva, kao da je najprezreniji i najniži od svih. Imao je pak, zasigurno jer ga je prosvjetljivao unutarnji Stanovnik, i veliku vedrinu na licu. Jer kao što ga nitko nikada nije vidio žalosna, tako ga nitko nije vidio ni da se smije. Njemu djela i običaji blaženih Antuna i Martina nisu iščezavali

nisu iščezavali nikada iz pameti. Nikada on, kako se pripovijeda o Antunu, niti je iznenadnom srdžbom narušio strpljivost, niti je poniznost uzvisio u taštu slavu; nikada hvaljen i slavljen nije se uzoholio; nikada kuđen nije bio skršen ni ožalošćen. Toliko se naime krijepio čitanjem da bi, dok se čitalo za stolom, vrlo često svladan žudnjom za budućim dobrima, kao u zanosu zaboravljao na jela postavljena pred njim. Zapanjen naime od radosti, prezirući tuđinstvo sadašnjega života, uzdisao je za građanstvom pripravljenim na nebesima. On je naime ondje nakon drevnih otaca uveo marljivost u samostalnom čitanju.

Brižno se skrbi za braću, osobito starce i bolesnike; uklanja privatno vlasništvo.

On je također, odbacivši običaj arhimandrita, korisnije sve ujedinio u zajednicu. Porušivši naime kućice pojedinačnih nastambi, učinio je da svi zajedno s njim počivaju u jednoj zajedničkoj prostoriji, tako da one koje je radi zajedničke okrepe zatvarala jedna blagovaonica, i s odvojenim krevetićima obuhvaća jedna spavaonica. U njoj se ipak noću davalo svjetlo kao danju, poput neugasivoga svjetla u oratoriju. Taj, velim, sveti opat nije ni svoj stolić, kao što sam čuo da neki nedavno čine, ni hranu nikada izdvajao od braće: svima je u svemu sve bilo zajedničko. On nikada nije zapovijeđu poučavao ono što prije nije ispunio primjerom ili djelom. Uvijek je zapovijedao da se bolesnicima ili vrlo starima služi najblaže, dodajući i to da im u potrebi služe oni od braće koje bi sami bolesnici najviše izabrali; i ne samo da je davao da im se poslužuje prikladna hrana, nego je i zbog tegobe bolesti, dok se zdravlje ne bi vratilo, dopuštao da se odvojeno okrepljuju i borave.

23 I svjetovnim se ljudima pokazivao bez pristranosti prema osobama. Siromasima je jednako kao i bogatima pružao cjelov, zajednički stol i sjedalo, čuvajući sa svom opreznošću prema pravilu otaca da se nijedan monah bez zapovijedi ne pojavljuje pred očima pridošlih svjetovnjaka ili barem rođaka. Ako bi pak bilo komu štogod možda ponudili bližnji, odmah bi to donio opatu ili ekonomu, ne usuđujući se od toga uzeti ništa bez očinske zapovijedi. Ćeliju, ormarić ili škrinjicu nitko ondje uopće nije imao nikada; nikomu se nije davala prilika da zbog sitne potrebe stekne ikakvo vlasništvo: jer sve do same igle i ispredene vune za šivanje i krpanje sve se davalo u zajednicu, samo da se braći oduzme i najtananija prilika za zastranjenje. Među svim tim stvarima svima je radi vlastite upotrebe bilo dopušteno samo čitati ili moliti. Uostalom, vaše bratstvo zna sve što govorim: nikada u samostanu ne nedostaju najveći povodi za odstupanje ondje gdje se ne uklanjaju ni oni najmanji.

24 A budući da je govor nanio na to da se o uredbi otaca po nasljedovanju blaženoga Eugenda ponečega dotaknemo prema obećanju koje sam unaprijed rekao da ću sačuvati za treće djelce, koliko se sjećanju, po Kristovu nadahnuću, pruža, najprije iznosimo početke onih koji su se odrekli svijeta. Tako naime da nipošto ne gazimo s oholom drskošću ono što je nekoć izložio sveti i izvrsni Bazilije, biskup grada Kapadocije, ili ono što su izložili oci svetih Lerinaca, te sveti Pahomije, drevni opat Siraca, ili ono što je noviji časni Kasijan objavio; nego to svakodnevno čitajući, nastojimo vršiti ovo što bolje odgovara kakvoći mjesta i ustrajnosti nepobjedivoga truda radije nego ono istočnjačko, jer bez sumnje galska narav i slabost ovo djelotvornije i lakše provodi u djelo.

Eugendova smrt.

Budući dakle da ova naša kratka besjeda, poput plašljivoga kormilara, promotrivši pučinu redovničke uredbe, ogledajući se na sve strane, radosno pristaje u luku šutnje, ukratko ću iznijeti događaje oko preminuća preblaženoga muža. Kad je naime spomenuti otac nakon šezdesete godine života gotovo šest mjeseci trpio od tjelesne slabosti, ali tako da nikada sve do svoga časa nije izostao s kanonskoga molitvenog časa, niti je bio prisiljen išta dati izmučenome tjelešcu dvaput u danu, dozvavši k sebi jednoga od braće, kojemu je već odavno s posebnom slobodom bio povjerio i službu pomazanja bolesnika, u najvećoj tajnosti zamoli da se i njemu po običaju pomažu prsa. A kad smo ga, nakon što je prošla noć, u praskozorje pitali za noćni počinak, briznuvši u suze i jecaj, reče: „Neka vam oprosti svemogući Bog što mene, sputana tolikom slabošću, ne puštate da se već razriješim tjelesnih okova.” A dok smo mi uplašeni među obilnim suzama i jecajima koji su nam stezali srce šutjeli, on reče: „Gospodari moji, opati Roman i Lupicin, donijevši na vlastitim ramenima nosila pred ovaj krevetić, podigoše i mene, cjelivana i uređena, te me položiše na nosiljku da me odnesu. I kad su me podignuta unosili u oratorij, vi ste dotrčali na vrata, silom me istrgnuli i vratili na ovaj krevetić. I zato vas molim, ako išta držite do starca, ako išta do očinske ljubavi, da me ovdje više ne zadržavate, nego da mi napokon dopustite prijeći k ocima. Molim vas dakle sve i zaklinjem, dječice, da primljene i predane uredbe otaca u svemu nepovredivo privedete, na moju radost i radost svih svetih i vašu, do palme pobjede.”

26 Kad je dakle među našim naricanjima završio te riječi, upravo petoga dana legavši na taj isti krevetić, iznenada viđen kao da spava, izdahnu duh. Njegovo je sveto i blaženo tjelešce među četama sinova i braće, uz služenje i kasnijega naraštaja, časno pokopano u ime Kristovo.

27 Ovime zasad, o presveti, utaživši koliko-toliko želje, okrijepite žeđ svoje vjere i žara, braćo. A ako vaše duše, pošto ste odavno prezreli svjetovnu mudrost, ova seljačka govorljivost ne mogne nasititi, uredbe koje smo o ustrojstvu našega samostana u Agaunumu sastavili na poticaj svetoga prezbitera Marina, opata otoka Lerina, uz Kristovu pomoć sjajno će ispuniti vaše želje kako zbog odličnosti same uredbe, tako i zbog ugleda onoga koji ju je naložio.

✠

1. siječnja Kalendar godine