Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 1. siječnja

O sv. Klaru viennskom opatu

DE S. CLARO ABBATE VIENNENSI

Rođendan za nebo svetoga Klara, opata samostana sv. Marcela, na ovaj dan bilježi Johannes Molanus u djelu Addit. ad Usuardum, Hugo Ménard, Arnold Wion, Philippus Ferrari i drugi. Spominje ga i Tritemije u 3. knjizi djela De viris illustribus Ordinis S. Benedicti, pogl. 246. Njegov je životopis na francuskom izdao René Benoist, a na latinskom iz drevnih rukopisnih kodeksa Laurentius Surije, koji smo na nemalo mjesta ispravili prema različitim čitanjima što nam ih je dostavio naš Pierre-François Chifflet.

Sancti Clari Abbatis Monasterii S. Marcelli, natalem hoc die refert Joannes Molanus in Addit. ad Usuardum, Hugo Menardus, Arnoldus Wion, Philippus Ferrarius, aliique. Meminit ejus et Trithemius lib. 3, de viris illustribus Ordinis S. Benedictic. 246. Ejus vitam edidit Gallice Renatus Benedictus, Latine ex antiquis MSS. codicibus Laurentius Surius, quam non paucis locis emendavimus ex variis lectionibus a Petro Francisco Chiffletio nostro submissis.

Klar svet od djetinjstva, molitvama smiruje oluju.

Clarus a puero sanctus, precibus tempestatem sedat.

Kanići napisati život ili djela blaženoga Klara, prezbitera i opata, zazivam Božju milost da onaj koji je njemu dao dobro i sveto živjeti, meni također podari otvorena vrata riječi i da bez prijekora opišem njegova hvalevrijedna djela.

Vitam vel actus Beati Clari Presbyteri et Abbatis scripturus, Dei gratiam imploro, ut qui illi dedit bene et sancte vivere, mihi quoque tribuat ostium sermonis, et illius laudabilia gesta inculpabiliter scribere.

On je od djetinjstva, slavan po znakovima darova, toliko napredovao u milosti svemogućega Boga da je svojim molitvama od Gospodina zadobivao ono za što ga je dar Duha Svetoga poticao da treba moliti. Dogodilo se naime da je dječak imao majku udovicu, koja je pobožno u Viennu često dolazila na grobove svetih mučenika radi molitve, a s njom je kao pratilac običavao dolaziti Klar. Ta je pak žena stanovala u selu koje se zove Bellicampus.

Hic a puero indiciis munerum clarus, in Dei omnipotentis gratia profecit adeo, ut precibus suis a Domino obtineret, quæ Spiritus sancti donum petenda esse persuaderet. Accidit quippe ut puer matrem orbatam marito haberet, quæ devote ad memorias sanctorum Martyrum apud Viennam subinde orandi gratia occurrebat: cum qua pedissequus Clarus venire solebat. Habitabat autem eadem femina in vico, qui Bellicampus dicitur.

2 Kad ju je jednoga dana po običaju Klar pratio na molitvu, dođoše u presveti samostan s one strane Rhone, gdje su u to vrijeme počivale kosti preblaženoga mučenika Fereola. I kad se ondje žena sa svojim dječakom Klarom, utonula u skrušenost, zadržala dulje sate, te se već navečer htjela vratiti u svoje svratište, Rhona se pod udarima vjetrova počela najopasnije dizati u valove. Majka je s dječakom Klarom već bila ušla u lađu; i kad su mornari očajavali, a valovi gotovo potopili lađu, dječak Klar, ispruživši ruke prema crkvi blaženoga mučenika Fereola i prolijevajući suze, kaže se da je zavapio: „Bože, za čije je ime mučenik Fereol podnio smrt, priteci u pomoć nama koji smo u pogibli.” Odmah se Rhona smirila i kratkim zamahom prenijela lađu do svoje obale. Izbavljeni iz pogibli, diveći se dječakovoj vjeri, zahvališe Bogu.

2 Hanc cum pro more quadam die ad orationem Clarus sequeretur, venerunt ad sanctissimum cænobium ultra Rhodanum: ubi tunc temporis ossa Beatissimi Ferreoli Martyris quiescebant. Cumque ibi mulier cum Claro suo puero in compunctione posita, longiores horas protraxisset, jamque vespere ad hospitium suum reverti cuperet, Rhodanus agitantibus ventis in undas periculosissime assurgere cæpit. Jam mater cum Claro puero navim intraverat: desperatisque nautis, pene undis submersa navi, Clarus puer extensis manibus contra ecclesiam beati Martyris Ferreoli lacrymis fusis exclamasse dicitur: Deus pro cujus nomine Martyr Ferreolus mortem suscepit, subveni nobis in periculo positis: mox Rhodanus blandior redditus, navim brevi impulsu ad littora sua transposuit. De periculo erepti, mirantes pueri fidem, Deo gratias reddiderunt.

Razni samostani u Vienni.

Varia Viennæ Monasteriæ.

U to je vrijeme bio hrabar i Bogu mio muž, biskup viennske Crkve Kadold. Samostani kako muževa tako i redovnica koje su živjele pod svetim zavjetom u pobožnoj strogosti, kako u gradu tako i izvan gradskih zidina, kojima je upravljao, bili su ovi glavni: samostani Grinianensium, koje su utemeljili sveti biskupi grada, u čijem su najvećem samostanu bile pohranjene i čašćene kosti preblaženoga mučenika Fereola; samostan redovnica blažene djevice Kolumbe, koji je imao trideset monahinja. Mjesta Grinianensium naime hranila su četiri stotine monaha. Nadalje, samostan sv. Petra, smješten na južnoj strani grada, sadržavao je gotovo pet stotina monaha; časno svetište svetih Gervazija i Protazija pedeset; slično samostan sv. Ivana Krstitelja pedeset; slično samostan sv. mučenika Vincenta pedeset; također samostan sv. mučenika Marcela trideset; mjesto svetih udovica redovnica sv. Blandine dvadeset i pet; sv. Andrije unutar gradskih zidina stotinu; opet drugi samostan sv. Andrije stotinu; sv. Nicetija, slavnoga biskupa toga grada, četrdeset; samostan sv. Martina držao je okupljeno stotinu i pedeset monaha koji su živjeli pod redovničkom stegom. Nadalje, u glavnoj kući svetih mučenika bilo je vrlo mnogo klerika koji su živjeli apostolskim životom u zajedništvu, tako da su raspoređeni u skupine obavljali sveta otajstva. I kod sv. Severa bila je časna zajednica klerika. Bilo je i drugih časnih boravišta svetaca koji su živjeli zajedno, do šezdeset, pod skrbi biskupa, vrlo uredno smještenih u viennskoj biskupiji. Tako je u to vrijeme na slavu svemogućega Boga cvala viennska Crkva.

Erat tunc temporis vir strenuus et Deo placitus, Viennensis Ecclesiæ Pontifex Cadoldus. Monasteria tam virorum quam sanctimonialium, sub sancta professione viventium pia districtione, tam in civitate quam extra muros civitatis, hæc præcipua erant quæ regebat. Grinianensium cænobia, a sanctis Pontificibus urbis fundata, in quorum maximo ossa beatissimi Ferreoli Martyris condita venerabantur. Sanctimonialium beatæ virginis Columbæ, triginta monachas habens. Nam Grinianensium loca quadringentos monachos alebant. Porro Sancti Petri Monasterium ad Australem partem urbis situm, quingentos pene monachos continebat: Sanctorum Gervasii et Protasii venerabilis memoria, quinquaginta. Similiter S. Joannis Baptistæ Monasterium, quinquaginta. Similiter Sancti Vincentii Martyris, quinquaginta. Sancti quoque Marcelli Martyris cænobium, triginta. Sanctæ Blandinæ viduarum sanctimonialium locus, vigintiquinque. Sancti Andreæ infra mænia urbis, centum. Iterum aliud S. Andreæ, centum. Sancti Nicetii, ejus urbis gloriosi Episcopi, quadraginta. Sancti Martini cænobium, centum quinqaginta monachos, sub districtione regulari viventes, adunatos tenebat. Porro in domo majori sanctorum Martyrum Apostolicam vitam tenentes, in unumque viventes, plurimi Clerici erant, ita ut turmis dispositis mysteria peragerent. Apud Sanctum Severum quoque cætus Clericorum venerabilis. Alia quoque venerabilia Sanctorum in unum conversantium habitacula ad sexaginta, sub cura Pontificis degentia, in Viennensi diæcesi satis ordinabiliter sita erant. Sic tunc temporis ad gloriam omnipotentis Dei, Viennensis Ecclesia florebat.

Postaje monah, zatim opat: čudesno liječi razne ljude.

Fit monachus, post Abbas: varios miraculose sanat.

Tako je pobožna mjesta dakle majka dječaka Klara, brižna za ono što je Božje, vrlo često posjećivala. Pošto je pak dječak Klar bio predan samostanu svetih monaha uz grob blaženoga mučenika Fereola, ona je sama završila posljednji dan života kod sv. Blandine. Dječak je Klar tako sveto odgojen u samostanu da mu je kasnije povjeren na čuvanje samostan udovica. Postavši opatom u samostanu sv. Marcela

Tam pia igitur loca mater Clari pueri, sollicita quæ Dei sunt, frequentius visitabat. Claro autem puero cænobio sanctorum Monachorum apud memoriam Beati Ferreoli Martyris tradito, ipsa novissimum diem apud Sanctam Blandinam clausit. Clarus itaque puer sanete in Monasterio nutritus, eo profecit, ut sibi Monasterium viduarum ad custodiendum postmodum crederetur. Abbas factus in Monasterio Sancti Marcelli

IZ RUKOPISA. Marcela od svetoga biskupa grada, Klar imenom, slavan krepostima, slavan poslušnošću u svakoj pobožnosti, marljiv u svakom svome djelu, brižno je po Božjoj milosti upravljao povjerenom mu skrbi.

EX MSS. Marcelli a sancto Pontifice urbis, Clarus nomine, clarus virtutibus, clarus omnis religionis obsequio, strenus omni actione sua, curam sibi impositam per Dei gratiam sollicite administrabat.

5 Dogodilo se pak da je poglavarica samostana bila teško shrvana smrtonosnom groznicom. Klar je stoga s vjerom pristupio postelji bolesnice; i čim je dotaknuo ruku one koju je tresla groznica, tiho u sebi moleći pred očima redovnica, ozdravljena žena ustade s postelje te, ušavši s ostalima u crkvu, prinese Bogu hvale u himnima.

5 Contigit autem, ut mater monasterii febribus ad mortem gravaretur. Clarus igitur ad lectum decumbentis cum fide accessit: utque manum febricitantis tetigit, secrete secum orans in conspectu Sanctimonialium, sanata mulier a lecto surrexit, et cum ceteris ecclesiam ingressa, hymnorum laudes Deo exhibitit.

6 Neki je brat također, pritisnut teškom bolešću utrobe, pošto ga je otac Klar pomazao svetim uljem, bio vraćen zdravlju. Dogodilo se, dok je jednom prilikom išao s monasima na imanje, da mu je u susret došao neki čovjek sav prekriven čirevima. Tada Klar zapovjedi jednomu monahu: „Idi, brate, operi ovoga jadnika u potočiću koji teče u blizini.” Odmah onaj posluša i čim je vodom polio jadnika (čudesno za reći), izvor rana posve se zatvorio i pred očima svih pokazala se zdrava koža. Istoga su toga čovjeka mnogi kasnije vidjeli kao vratara samostana.

6 Quidam frater etiam infirmitate gravi viscerum depressus, a patre Claro oleo sancto perunctus, sanitati restitutus est. Factum est, dum quodam tempore ad villam cum Monachis iret, ut quidam totus ulceribus plenus, obviam ei fieret. Tunc Clarus imperavit cuidam Monacho: Vade frater, misellum istum lava in fluviolo prope currente. Illico ille obediens, ut aqua miserum tinxit (mirabile dictu) fons vulnerum penitus clausus, cutem integram, videntibus omnibus, esse monstravit. Eumdem ipsum janitorem monasterii postmodum multi viderunt.

Druga Klarova čudesa.

Alia Clari miracula.

Slučajno čovjek Božji dođe u vinograd braće koji je potukla tuča. Pozvavši čuvara, upita je li ostalo išta grozdova potrebnih za pravljenje vina; no kad se jedva našlo tek nekoliko njih, prostrt na zemlji provede ondje noć. Sutradan se, što se jedva može povjerovati, vinograd ukazao tako pun obješenih grozdova da ni na koji način nije davao znaka da ga je ikada pogodila tuča.

Forte vir Dei in grandinatam Fratrum vineam devenit. Vocato custode, quæsivit, si racemi ad usum vini necessarii aliqui remansissent: sed cum vix pauci essent inventi, prostratus in terra, noctem ibi fecit. In crastinum, quod vix credi poest, ita dependens vinea racemis suis onusta paruit, ut nullo modo, quod grandine percussa fuerit, indicium dare posset.

8 Isto tako jednom prilikom, dok su braća išla loviti ribu, a on stajao blizu obale, netko nepažljivo bacajući mreže pade u vodu. Rhona je tada slučajno bila nabujala do vrha svojih obala; braća su bila silno prestrašena zbog pogibli onoga koji je pao. Čim je Klar pun vjere učinio znak križa prema njemu, odmah je iz pogibli bio izbavljen onaj kojega je voda nosila te je dospio na onu stranu na kojoj je Klar stajao s braćom. Svi radosni počeše pjevati „Milosrđa Gospodnja”. No da bi nakon tolikoga dara bili još radosniji, zaslužili su dobiti golemu ribu izvučenu na obalu za svoju okrepu.

8 Item quodam tempore cum fratres piscatum issent, et ipse prope ripam staret, incautius quidam retia admovens in aquam ruit. Rhodanus tunc forte ripas suas impleverat: Fratres de periculo cadentis nimium pavidi erant. Clarus plena fide, ut signum crucis conura fecit, mox a periculo exemptus est, quem aqua trahebat, et ad partem illam in qua Clarus cum fratribus stabat, devenit. Læti omnes, Misericordias Domini decantare cœperunt. Sed ut lætiores etiam post tantum munus fierent, ingentem piscem ad littus tractum habere ad sui subsidium meruerunt.

9 Imao je običaj noću radi molitve hodati utvrdom gdje se nalazi samostan sv. Blandine, i đavao mu je, uzevši ljudski lik zapanjujuće visine s plamtećim očima, stao na put pitajući što ondje radi. Klar, savršen u vjeri, prepoznavši varke neprijatelja, stade neustrašivo i upita tko je on. Tada đavao reče: „Poslan sam za to da te istjeram s ovoga mjesta, jer je već dugo ovo mjesto moglo biti u našoj vlasti da se ti nisi usprotivio.” Klar, oslonjen na božansku snagu, reče: „Odlazi, Sotono! Usprotivio ti se Krist, čija je zemlja i punina njezina.” Uz snažnu dakle tutnjavu, tako da se činilo da se cijela utvrda potresla, đavao ode; a zgrabivši jednu od sluškinja koja je služila pred vratima samostana, poče je mučiti. Klar dotrča onamo i, stavivši prste u djevojčina usta, otjera zloga duha. I tako ju je, vraćenu zdravlju, darovao na radost službenicama Božjim. Mnogo je toga što je po njemu Krist učinio u viennskoj Crkvi.

9 Erat ei consuetudo, nocte orationis causa deambulare per castrum, ubi cœnobium Sanctæ Blandinæ situm est, et diabolus humana specie assumpta, stupendæ altitudinis, flammantibus oculis ei se obvium tulit, quid ibi ageret, inquirens. Clarus perfectus in fide, cognoscens inimici fraudes, impavidus stetit, et, quis ipse esset, quæsivit. Tunc diabolus, Missus sum ad hoc, ut te ex isto loco expellam, quia jam diu est, quod in potestate nostra locus iste esset, nisi tu obstitisses. Clarus divina virtute fretus, Vade Satan, ait: Obstitit tibi Christus, cujus est terra et plenitudo ejus. Cum grandi igitur sono, ita ut totum castrum videretur esse concussum, diabolus abscessit: arreptamque unam famularum, quæ pro foribus monasterii deserviebat, vexare cœpit. Clarus ibi accurrit, injectis in os puellæ digitis, spiritum malignum effugavit. Sicque sana reddita ancillis Dei lætiam fecit. Multa sunt quæ per ipsum Christus in Ecclesia Viennensi operatus est.

Kad se približilo vrijeme njegova usnuća i to mu je Gospodin objavio, jednoga dana bolestan sjede u vrtovima braće; i dozvavši k sebi braću, poče im duhovno i blago govoriti, rekavši: „Braćo moja, prema riječi Apostolovoj, kroz mnoge nam je nevolje ući u kraljevstvo Božje; što mi je Gospodin objavio, neću prešutjeti. Ovaj će naš grad u mirno vrijeme imati šest biskupa koji će upravljati Kristovom Crkvom. Nakon što oni usnu, pod sedmim će biskupom nastati najteži progon pogana i ovaj će grad po pravednom Božjem sudu biti predan njima na uništenje. Monasi i stanovnici ove zemlje dijelom će biti pobijeni, a dijelom rastjerani, sveti će domovi biti spaljeni, sve opustošeno i gotovo svedeno na pustoš. Sada dakle, braćo, bojeći se Božjega suda i vodeći brigu o sebi, budno pazite da, kad dođu dani nevolje, budete zatečeni spremniji na podnošenje, ako tko od vas tada bude živ. Moje tijelo pokopajte u crkvi preblažene mučenice Blandine i njezinih drugova.” To su čula braća koja su tada bila nazočna. A to je kasnije ishod događaja i pokazao, kada su Vandali i Saraceni opustošili ne samo viennsku, nego nadaleko i naširoko i druge pokrajine.

Cum instaret tempus dormitionis ejus, et hoc ei a Domino revelatum esset, quadam die in hortis Fratrum ægrotus sedit: vocatisque ad se Fratribus, eos alloqui spiritualiter ac dulciter cœpit, dicens: Fratres mei, secundum Apostoli dictum, per multas tribulationes oportet nos intrare in regnum Dei: quid mihi a Domino revelatum sit, non tacebo. Sex Episcopos ista nostra civitas sub pace temporis Christi Ecclesiam gubernantes habebit. Postquam illi dormierint, sub septimo Episcopo gravissima persecutio Paganorum erit, et ista civitas justo Dei judicio illis ad disperdendum tradetur. Monachi et habitatores terræ istius, partim occidentur, partim fugabuntur incensis sacris domibus, vastatis omnibus, et pene in desolationem redactis. Nunc ergo, Fratres, Dei judicium metuentes, curam agentes vestri, vigilanter intendite, ut cum dies tribulationis venerint, paratiores ad tolerandum, si qui reperti fueritis, inveniamini. Corpus meum in ecclesia beatissimæ Martyris Blandinæ et sociorum ejus humate. Hæc audierunt fratres qui tum præsentes aderant. Quod postea rei eventus demonstravit, quando a Wandalis et a Saracenis non tantum Viennensis, sed longe lateque aliæ provinciæ vastatæ sunt.

Smrt sv. Klara.

S. Clari obitus.

Kad je već ležao na samrti, trećega dana prije nego što je njegova svijetla duša napustila raspadljivo tijelo, dok je neprestano ustrajao u hvalama Božjim, ugleda u sumrak dana kako se otvara nebo i golema vojska najsjajnijega i snježnobijeloga izgleda silazi nad ćeliju u kojoj je ležao; pred tom je vojskom išao mladić čudesne ljepote i sjaja. Dok je Klar to gledao nezasjenjenim očima i radosna lica, preblažena djevica Blandina, koju je prepoznao, poče ga tješiti i poticati da slijedi toliku vojsku. I kad je on zavjetom i željama pristao, čuo je od nje: „Trećega dana, u peti sat, sveti Marcel i ja doći ćemo k tebi i povesti te sa sobom u sretna kraljevstva; a da ti neprijatelj ne bi mogao nauditi, sva ova vojska Božja koju vidiš bit će s tobom.” Kad je viđenje tako nestalo, braća su blaženoga muža prenijela u crkvu i položila na kostrijet, te dokle god je još živio, nije prestajao hvaliti Boga.

Cum jam decumberet, tertia die antequam clara anima ejus corpus corruptibile desereret, cum semper in laudibus Dei perseveraret, videt circa crepusculum diei aperiri celum, et immensum exercitum candidissimi et nivei coloris supra cellam, ubi jacebat, descendere: quem exercitum miræ pulchritudinis et splendoris juvenis præcedebat. Quod cum Clarus irreverberatis oculis læto vultu inspiceret, virgo beatissima Blandina, ab eo cognita, consolari eum cœpit, et ut tantum exercitum sequeretur, hortai:. Cumque ipse voto et desideriis annueret, ab illa audivit: Tertia die, hora quinta, Sanctus Marcellus et ego ad te venientes, te nobiscum ad felicia regna ducemus: et ne hostis tibi nocere possit, totus iste exercitus Dei, quem vides, tecum erit. Sic visione abscedente, beatus vir a Fratribus in ecclesiam portatus, cilicioque superextentus, quamdiu supervixit, a Dei laudibus non cessavit.

12 Kako se približavao čas njegova odlaska, počeo je pjevati psaltir. Čim su dakle braća, završivši psalme, rekla: „Sve što diše neka hvali Gospodina”, neizreciv je miomiris zajedno sa svjetlošću ispunio cijelu ćeliju u kojoj je ležao svetac Božji; i tako je blažena duša, oslobođena tijela, prešla Gospodinu. Isti je pak miomiris ostao sve do mjesta groba. Kad su ga onamo nosili, neki čovjek uzet od paralize, primaknut nosilima blaženoga muža, pred očima svih odmah ozdravi. Pokopan je pak u crkvi blažene mučenice Blandine i četrdeset i osam svetih mučenika, pred oltarom, gdje je dugo počivao slavan po čudesima. Njegovo se pak preminuće slavi 1. siječnja.

12 Appropinquante hora exitus sui, psalterium idem decantare cœpit. Ut ergo fratres, finitis psalmis, dixerunt: Omnis spiritus laudet Dominum, cum luce odor ineffabilis totam cellam, ubi Sanctus Dei jacebat, replevit: sique beata anima carne soluta, migravit ad Dominum. Mansit autem idem odor usque ad locum sepulchri. Quo cum ferretur quidam paralysi dissolutus, admotus feretro beati viri, in conspectu omnium illico sanatus est. Sepultus autem est in ecclesia beatæ Martyris Blandinæ, sanctorumque Martyrum quadraginta octo, ante altare, ubi miraculis clarus diu jacuit. Obitus autem ejus agitur Kalendis Januariis.

1. siječnja Kalendar godine