Rođendan za nebo svetoga Klara, opata samostana sv. Marcela, na ovaj dan bilježi Johannes Molanus u djelu Addit. ad Usuardum, Hugo Ménard, Arnold Wion, Philippus Ferrari i drugi. Spominje ga i Tritemije u 3. knjizi djela De viris illustribus Ordinis S. Benedicti, pogl. 246. Njegov je životopis na francuskom izdao René Benoist, a na latinskom iz drevnih rukopisnih kodeksa Laurentius Surije, koji smo na nemalo mjesta ispravili prema različitim čitanjima što nam ih je dostavio naš Pierre-François Chifflet.
Klar svet od djetinjstva, molitvama smiruje oluju.
Kanići napisati život ili djela blaženoga Klara, prezbitera i opata, zazivam Božju milost da onaj koji je njemu dao dobro i sveto živjeti, meni također podari otvorena vrata riječi i da bez prijekora opišem njegova hvalevrijedna djela.
On je od djetinjstva, slavan po znakovima darova, toliko napredovao u milosti svemogućega Boga da je svojim molitvama od Gospodina zadobivao ono za što ga je dar Duha Svetoga poticao da treba moliti. Dogodilo se naime da je dječak imao majku udovicu, koja je pobožno u Viennu često dolazila na grobove svetih mučenika radi molitve, a s njom je kao pratilac običavao dolaziti Klar. Ta je pak žena stanovala u selu koje se zove Bellicampus.
2 Kad ju je jednoga dana po običaju Klar pratio na molitvu, dođoše u presveti samostan s one strane Rhone, gdje su u to vrijeme počivale kosti preblaženoga mučenika Fereola. I kad se ondje žena sa svojim dječakom Klarom, utonula u skrušenost, zadržala dulje sate, te se već navečer htjela vratiti u svoje svratište, Rhona se pod udarima vjetrova počela najopasnije dizati u valove. Majka je s dječakom Klarom već bila ušla u lađu; i kad su mornari očajavali, a valovi gotovo potopili lađu, dječak Klar, ispruživši ruke prema crkvi blaženoga mučenika Fereola i prolijevajući suze, kaže se da je zavapio: „Bože, za čije je ime mučenik Fereol podnio smrt, priteci u pomoć nama koji smo u pogibli.” Odmah se Rhona smirila i kratkim zamahom prenijela lađu do svoje obale. Izbavljeni iz pogibli, diveći se dječakovoj vjeri, zahvališe Bogu.
Razni samostani u Vienni.
U to je vrijeme bio hrabar i Bogu mio muž, biskup viennske Crkve Kadold. Samostani kako muževa tako i redovnica koje su živjele pod svetim zavjetom u pobožnoj strogosti, kako u gradu tako i izvan gradskih zidina, kojima je upravljao, bili su ovi glavni: samostani Grinianensium, koje su utemeljili sveti biskupi grada, u čijem su najvećem samostanu bile pohranjene i čašćene kosti preblaženoga mučenika Fereola; samostan redovnica blažene djevice Kolumbe, koji je imao trideset monahinja. Mjesta Grinianensium naime hranila su četiri stotine monaha. Nadalje, samostan sv. Petra, smješten na južnoj strani grada, sadržavao je gotovo pet stotina monaha; časno svetište svetih Gervazija i Protazija pedeset; slično samostan sv. Ivana Krstitelja pedeset; slično samostan sv. mučenika Vincenta pedeset; također samostan sv. mučenika Marcela trideset; mjesto svetih udovica redovnica sv. Blandine dvadeset i pet; sv. Andrije unutar gradskih zidina stotinu; opet drugi samostan sv. Andrije stotinu; sv. Nicetija, slavnoga biskupa toga grada, četrdeset; samostan sv. Martina držao je okupljeno stotinu i pedeset monaha koji su živjeli pod redovničkom stegom. Nadalje, u glavnoj kući svetih mučenika bilo je vrlo mnogo klerika koji su živjeli apostolskim životom u zajedništvu, tako da su raspoređeni u skupine obavljali sveta otajstva. I kod sv. Severa bila je časna zajednica klerika. Bilo je i drugih časnih boravišta svetaca koji su živjeli zajedno, do šezdeset, pod skrbi biskupa, vrlo uredno smještenih u viennskoj biskupiji. Tako je u to vrijeme na slavu svemogućega Boga cvala viennska Crkva.
Postaje monah, zatim opat: čudesno liječi razne ljude.
Tako je pobožna mjesta dakle majka dječaka Klara, brižna za ono što je Božje, vrlo često posjećivala. Pošto je pak dječak Klar bio predan samostanu svetih monaha uz grob blaženoga mučenika Fereola, ona je sama završila posljednji dan života kod sv. Blandine. Dječak je Klar tako sveto odgojen u samostanu da mu je kasnije povjeren na čuvanje samostan udovica. Postavši opatom u samostanu sv. Marcela
IZ RUKOPISA. Marcela od svetoga biskupa grada, Klar imenom, slavan krepostima, slavan poslušnošću u svakoj pobožnosti, marljiv u svakom svome djelu, brižno je po Božjoj milosti upravljao povjerenom mu skrbi.
5 Dogodilo se pak da je poglavarica samostana bila teško shrvana smrtonosnom groznicom. Klar je stoga s vjerom pristupio postelji bolesnice; i čim je dotaknuo ruku one koju je tresla groznica, tiho u sebi moleći pred očima redovnica, ozdravljena žena ustade s postelje te, ušavši s ostalima u crkvu, prinese Bogu hvale u himnima.
6 Neki je brat također, pritisnut teškom bolešću utrobe, pošto ga je otac Klar pomazao svetim uljem, bio vraćen zdravlju. Dogodilo se, dok je jednom prilikom išao s monasima na imanje, da mu je u susret došao neki čovjek sav prekriven čirevima. Tada Klar zapovjedi jednomu monahu: „Idi, brate, operi ovoga jadnika u potočiću koji teče u blizini.” Odmah onaj posluša i čim je vodom polio jadnika (čudesno za reći), izvor rana posve se zatvorio i pred očima svih pokazala se zdrava koža. Istoga su toga čovjeka mnogi kasnije vidjeli kao vratara samostana.
Druga Klarova čudesa.
Slučajno čovjek Božji dođe u vinograd braće koji je potukla tuča. Pozvavši čuvara, upita je li ostalo išta grozdova potrebnih za pravljenje vina; no kad se jedva našlo tek nekoliko njih, prostrt na zemlji provede ondje noć. Sutradan se, što se jedva može povjerovati, vinograd ukazao tako pun obješenih grozdova da ni na koji način nije davao znaka da ga je ikada pogodila tuča.
8 Isto tako jednom prilikom, dok su braća išla loviti ribu, a on stajao blizu obale, netko nepažljivo bacajući mreže pade u vodu. Rhona je tada slučajno bila nabujala do vrha svojih obala; braća su bila silno prestrašena zbog pogibli onoga koji je pao. Čim je Klar pun vjere učinio znak križa prema njemu, odmah je iz pogibli bio izbavljen onaj kojega je voda nosila te je dospio na onu stranu na kojoj je Klar stajao s braćom. Svi radosni počeše pjevati „Milosrđa Gospodnja”. No da bi nakon tolikoga dara bili još radosniji, zaslužili su dobiti golemu ribu izvučenu na obalu za svoju okrepu.
9 Imao je običaj noću radi molitve hodati utvrdom gdje se nalazi samostan sv. Blandine, i đavao mu je, uzevši ljudski lik zapanjujuće visine s plamtećim očima, stao na put pitajući što ondje radi. Klar, savršen u vjeri, prepoznavši varke neprijatelja, stade neustrašivo i upita tko je on. Tada đavao reče: „Poslan sam za to da te istjeram s ovoga mjesta, jer je već dugo ovo mjesto moglo biti u našoj vlasti da se ti nisi usprotivio.” Klar, oslonjen na božansku snagu, reče: „Odlazi, Sotono! Usprotivio ti se Krist, čija je zemlja i punina njezina.” Uz snažnu dakle tutnjavu, tako da se činilo da se cijela utvrda potresla, đavao ode; a zgrabivši jednu od sluškinja koja je služila pred vratima samostana, poče je mučiti. Klar dotrča onamo i, stavivši prste u djevojčina usta, otjera zloga duha. I tako ju je, vraćenu zdravlju, darovao na radost službenicama Božjim. Mnogo je toga što je po njemu Krist učinio u viennskoj Crkvi.
Kad se približilo vrijeme njegova usnuća i to mu je Gospodin objavio, jednoga dana bolestan sjede u vrtovima braće; i dozvavši k sebi braću, poče im duhovno i blago govoriti, rekavši: „Braćo moja, prema riječi Apostolovoj, kroz mnoge nam je nevolje ući u kraljevstvo Božje; što mi je Gospodin objavio, neću prešutjeti. Ovaj će naš grad u mirno vrijeme imati šest biskupa koji će upravljati Kristovom Crkvom. Nakon što oni usnu, pod sedmim će biskupom nastati najteži progon pogana i ovaj će grad po pravednom Božjem sudu biti predan njima na uništenje. Monasi i stanovnici ove zemlje dijelom će biti pobijeni, a dijelom rastjerani, sveti će domovi biti spaljeni, sve opustošeno i gotovo svedeno na pustoš. Sada dakle, braćo, bojeći se Božjega suda i vodeći brigu o sebi, budno pazite da, kad dođu dani nevolje, budete zatečeni spremniji na podnošenje, ako tko od vas tada bude živ. Moje tijelo pokopajte u crkvi preblažene mučenice Blandine i njezinih drugova.” To su čula braća koja su tada bila nazočna. A to je kasnije ishod događaja i pokazao, kada su Vandali i Saraceni opustošili ne samo viennsku, nego nadaleko i naširoko i druge pokrajine.
Smrt sv. Klara.
Kad je već ležao na samrti, trećega dana prije nego što je njegova svijetla duša napustila raspadljivo tijelo, dok je neprestano ustrajao u hvalama Božjim, ugleda u sumrak dana kako se otvara nebo i golema vojska najsjajnijega i snježnobijeloga izgleda silazi nad ćeliju u kojoj je ležao; pred tom je vojskom išao mladić čudesne ljepote i sjaja. Dok je Klar to gledao nezasjenjenim očima i radosna lica, preblažena djevica Blandina, koju je prepoznao, poče ga tješiti i poticati da slijedi toliku vojsku. I kad je on zavjetom i željama pristao, čuo je od nje: „Trećega dana, u peti sat, sveti Marcel i ja doći ćemo k tebi i povesti te sa sobom u sretna kraljevstva; a da ti neprijatelj ne bi mogao nauditi, sva ova vojska Božja koju vidiš bit će s tobom.” Kad je viđenje tako nestalo, braća su blaženoga muža prenijela u crkvu i položila na kostrijet, te dokle god je još živio, nije prestajao hvaliti Boga.
12 Kako se približavao čas njegova odlaska, počeo je pjevati psaltir. Čim su dakle braća, završivši psalme, rekla: „Sve što diše neka hvali Gospodina”, neizreciv je miomiris zajedno sa svjetlošću ispunio cijelu ćeliju u kojoj je ležao svetac Božji; i tako je blažena duša, oslobođena tijela, prešla Gospodinu. Isti je pak miomiris ostao sve do mjesta groba. Kad su ga onamo nosili, neki čovjek uzet od paralize, primaknut nosilima blaženoga muža, pred očima svih odmah ozdravi. Pokopan je pak u crkvi blažene mučenice Blandine i četrdeset i osam svetih mučenika, pred oltarom, gdje je dugo počivao slavan po čudesima. Njegovo se pak preminuće slavi 1. siječnja.
✠