Mučeniku u Rimu.
Martyre Romæ.
1. siječnja prolio je krv za Kristovu slavu Almahije ili Telemah; o njemu Martyrologium Romanum kaže: „U Rimu sv. Almahija mučenika, koji je po zapovijedi gradskoga prefekta Alipija, jer je govorio: ‚Danas je osmina Gospodnjega dana, prestanite s praznovjerjem idola i s okaljanim žrtvama’, ubijen od gladijatora.” Gotovo isto imaju svi ostali martirologiji, a Beda i Petar de Natalibus u 2. knjizi, pogl. 3, dodaju da je zbog toga bio uhićen i od gladijatora ubijen. Vetus Martyrologium Romanum: „U Rimu sv. Almahija, pogubljenoga mačem pod gradskim prefektom Alipijem.” Rukopisni Martyrologium S. Hieronymi: „Rođendan za nebo Korone, koji je po zapovijedi gradskoga prefekta Asklepija, jer je govorio: ‚Danas je osmina Boga neba, prestanite s praznovjerjem idola i s okaljanim žrtvama’, zbog toga ubijen od gladijatora.”
Kalendis Januariis sanguinem pro Christi gloria fudit Almachius sive Telemachus; de quo Martyrologium Romanum: Romæ S. Almachii Martyris, qui jubente Alipio Urbis Præfecto, cum diceret: Hodie Octavæ Dominici diei sunt, cessate a superstitionibus idolorum et a sacrificiis pollutis; a gladiatoribus occisus est. Eadem cetera fere omnia habent Martyrologia, addit Beda, et Petrus de Natalibus lib. 2, cap. 3, hac de causa captum et a gladiatoribus occisum. Vetus Martyrologium Romanum: Romæ S. Almachii decollati sub Alippio Urbis Præfecto. ms. Martyrologium S. Hieronymi: Natalis Coronæ, qui jubente Asclepio Urbis Præfecto cum diceret: Hodie Octavæ Dei cæli sunt, cessate a superstitionibus idolorum et sacrificiis pollutis, a gladiatoribus hac de causa occisus est.
2 Taj događaj ovako pripovijeda Teodoret u 5. knjizi djela Historia Ecclesiastica, pogl. 26: „Honorije, zadobivši vlast nad Europom, ukinuo je gladijatorske borbe koje su se nekoć običavale održavati u Rimu, potaknut ovakvim povodom. Neki Telemah, koji je njegovao monaški život, krenuvši s Istoka, zbog toga se uputio u Rim. I dok se priređivao onaj zločinački prizor, on sam uđe na borilište te, sišavši k gladijatorima, nastojao je smiriti njihovu međusobnu borbu. Stoga su gledatelji okrutnoga pokolja, raspaljeni gnjevom i potaknuti na bijes od zloduha koji je uživao u onom prolijevanju krvi, zatrpali kamenjem začetnika mira. Doznavši za tu stvar, divljenja dostojan car ubrojio je Telemaha u broj nepobjedivih mučenika, a onu je okrutnu vrstu prizora posve ukinuo.” Tako Teodoret. Čini se dakle da su gledatelji, a možda i gladijatori, svetoga mučenika najprije napali kamenjem, zatim da je po zapovijedi prefekta bio uhićen radi smirivanja narodnoga meteža, te ubrzo bez saslušanja ponovno predan gladijatorima da ga zakolju.
2 Rem gestam ita narrat Theodoretus lib. 5 historiæ Ecclesiasticæ, cap. 26. Honorius Europae potitus imperio, pugnas gladiatorias, quæ Romæ olim fieri consueverant, tali inductus occasione sustulit. Telemachus quidam vitam excolens monasticam, profectus ex Oriente, hac de causa Romam contendit. Ac dum sceleratum illud edebatur spectaculum, in stadium ipse ingreditur, atque ad gladiatores descendens, mutuam inter eos dimicationem sedare nititur. Itaque crudelis cædis spectatores accensi iracundia, et a dæmone, qui ex illa sanguinis effusione voluptatem capiebat, ad furorem impulsi, pacis auctorem lapidibus obruerunt. Qua re cognita Imperator admirabilis Telemachum in Martyrum invictorum numerum adscripsit; crudele autem illud spectaculi genus penitus sustulit. Hæc Theodoretus. Videtur igitur a spectatoribus, forte et gladiatoribus, lapidibus primum appetitus sanctus Martyr, deinde jussu Præfecti ad sedandum populi tumultum comprehensus, moxque inaudita causa gladiatoribus iterum traditus trucidandus.
3 Petar Galesini i Filip Ferrari vraćaju ovo u Dioklecijanova vremena, jer ne misle da je pod najpobožnijim vladarom Honorijem gradska prefektura bila povjerena poganinu. Ali koliko je i poslije pogana i heretika obnašalo velike službe? Poriču da je štovanje idola tada cvjetalo. Ipak nije bilo tako posve ugašeno da se igre još uvijek ne bi održavale na poganski način.
3 Petrus Galesinius et Philippus Ferrarius hæc ad Diocletiani tempora revocant, quod non existiment sub religiosissimo Principe Honorio Urbis Præfecturam homini ethnico creditam. Sed quot post quoque magnis muneribus functi ethnici ac hæretici? Negant cultum idolorum tum viguisse. Non erat ita tamen penitus extinctus, ut non ludi profano more adhuc fierent.
4 A za ovoga Alipija (koji se kod drugih zove Asklepije, Asklipije; kod Paladija, Galesinija i Ferrarija Alipije, kod Adona Alipije, kod Bellina i Maurolica Olimpije) Baronije smatra da je bio Faltonije Prob Alipije, brat Kvinta Klodija Hermogenijana, koji je poslije, obnašajući službu prefekta Egipta, susretom s Ivanom Anahoretom, čini se, bio vraćen na bolji put, kako je očito iz 23. poglavlja djela Historia Lausiaca: te stoga Baronije smatra da se to dogodilo radije pod Teodozijem negoli pod Honorijem.
4 Alipium vero hunc (qui aliis Asclepius, Asclippius; Palladio, Galesinio, et Ferrario Alypius, Adoni Alippius, Bellino et Maurolyco Olympius) censet Baronius Faltonium Probum Alipium Q. Clodii Hermogeniani fratrem fuisse, qui post Ægypti Præfecturam gerens Joannis Anachoretæ congressu ad meliorem frugem videtur revocatus, ut ex historiæ Lausiacæ cap. 23 patet: ideoque sub Theodosio potius quam Honorio hæc gesta censet Baronius.