Svetoga Fulgencija slave svi martirologiji Latina i gotovo bezbrojni drugi pisci. Njegov je život ozbiljnim stilom, kaže Molanus, napisao njegov učenik. U toga pak pisca, kao ni u njegovu vjerodostojnost, nitko neće posumnjati tko ga pročita.
2 Objavio ga je Lovro Surije iz rukopisa samostana sv. Pavla u šumi Soignes, ili Crvene doline; a zatim Ivan Molanus godine 1574., stavivši ga pred djela samoga Fulgencija, iz rukopisa samostana Doline sv. Martina regularnih kanonika u Leuvenu, uspoređenoga od Ivana Vlimeriusa s rukopisom samostana Izvora Blažene Marije pokraj Arnhema. Naposljetku ga je u Parizu objavio naš Jakov Sirmond s pregledanim djelima istoga Fulgencija. Sva sam ta izdanja usporedio s rukopisima samostana sv. Maksimina, te samostana sv. Marije od Dobroga Izvora i sv. Marije od Ripatorija.
Život sv. Fulgencija koji je napisao neki njegov učenik biskupu felicijanu.
Prolog pisca.
Svaki najvjerniji upravitelj Novoga zavjeta, u kojemu govori Krist, sveti oče Felicijane, kako bi svojim primjerom lako uvjerio da mu valja vjerovati, vodi najveću brigu o dobrim djelima i sve što kaže da drugi trebaju činiti najprije sam čini. Uzalud se naime trudi mudro poučavati ako ne živi nedužno. Dvoje se dakle smatra potrebnim naučiteljima Katoličke Crkve: dobar život i zdrav nauk. Dobar naime život preporučuje onoga koji mudro poučava; zdrav nauk resi onoga koji dobro živi. Dobar život čini ga ljubljenim; zdrav nauk hvale vrijednim. Dobar se život neprestano smatra vrijednim nasljedovanja; zdrav se nauk nikada ne smatra vrijednim odbacivanja. Dobar život uklanja prilike klevetnicima, zdrav nauk odolijeva onima koji proturječe.
2 Zato sam, dok sam vrlo dugo razmišljao i o imenu i o milosti blaženoga biskupa Fulgencija, tvoga naime prethodnika, od kojega smo obojica odgojeni, dok mi je pred očima srca često lebdio taj izvrsni učitelj, žalio što su afrički narodi ostali bez utjehe tako velikoga muža. I premda je on prešao na bolje, da uživa u nebeskim radostima, ipak sam, dobro svjestan njegove mudrosti, uzdisao što kod nas sada nedostaje sličan naučitelj. Pružalo se doduše bolnomu sjećanju neko olakšanje kad god bih ili ja čitao njegove preslatke knjige, ili poslanice, ili govore koje je izdao u nazočnosti naroda, ili slušao druge dok ih čitaju. Pa ipak sam u sebi razmišljao da se u tim slavnim djelcima može upoznati oštroumlje i mudrost toga muža: ali kakve je bio pravednosti, čestitosti i milosrđa, i kako je hvalevrijedno proveo svoj život sa svojim bliskima, što ti dobro znaš, nisam sumnjao da znaju mnogi, kako je živući poučavao, ali sam osjećao da je vrlo mnogima skriveno. Ubuduće sam se pak uvijek i silno bojao da dugi zaborav ne bi znao za dobra njegova vladanja. Rekoh dakle dugo razmišljajući: „Evo blista nauk blaženoga Fulgencija, jer svi čitaju njegove knjige: kao da on sam govori kad se čita svezak naslovljen njegovim imenom; ali kako će se dogoditi da svima na sličan način bude poznat i njegov dobar život? Dokle god još žive oni koji su ga poznavali ili od najpouzdanijih svjedoka čuli nešto o njegovim krepostima, može mu sadašnje sjećanje pružiti istinito svjedočanstvo. Što će činiti budući naraštaj? Što mnoštvo vjernika smješteno daleko u prekomorskim krajevima? Kad dođu do spoznaje čitanjem, u kojemu taj isti preblaženi biskup odsutan govori i mrtav živi, divit će se doista mudrosti: ali odakle će upoznati nedužnost? Kao što je dakle slavan njegov nauk, neka još slavniji postane i njegov život. Govorimo i pripovijedajmo svojoj braći kako je živio tako velik biskup.”
3 Niti se treba bojati da ću ja svojom manjom rječitošću učiniti malenim svećenika koji je po svim Crkvama svijeta stekao veliko ime. Kakve god naime vrijednosti bio moj govor, neće moći ni uvećati zasluge tako velikoga muža niti ih umanjiti: nego će poslužiti jedino za svjedočanstvo ljubavi, u kojoj sam želio uvijek biti privezan uz njega, obraćen njegovim spasonosnim opomenama na prihvaćanje monaškoga zavjeta, u onom malenom samostanu koji si je bio podigao na Sardiniji prognan za Kristovo ime, gdje si već ti kao prezbiter boravio, te sam danima i noćima živio postavljen pred njim: tada su me često natapale rijeke njegova nebeskoga govora slađe od meda i saća, i da me nije sputavala neplodnost suhoga duha, gruda našega srca donijela bi stostruki plod. Ali ja, nedostojan, od tolike sam punine jedva uspio zahvatiti neznatan dio. Ipak, oslonjen na molitve tvoga očinstva, naumio sam prihvatiti se truda ove knjižice: u njoj ću ukratko izložiti sve što je on sam po sjećanju pripovijedao dok smo ga slušali, i povrh toga ono što smo vlastitim očima vidjeli, kao oni koji već poučeni njegovim naukom dobro znamo kako se to dogodilo: nimalo se ne bojeći da ću navući biljeg lažljivosti, jer sve to nimalo ne izmiče tvomu staračkomu očinstvu; niti ti se sada nešto govori kao onomu koji ne zna, nego se jednostavno izlaže kako bi bilo potvrđeno tvojim svjedočanstvom.
Podrijetlo, odgoj i služba u državi bl. Fulgencija.
Blaženi dakle i uistinu Fulgencije, rođen od plemenita roda po tijelu, imao je roditelje iz reda kartaških senatora. Njegov djed, imenom Gordijan, kad je kralj Gajzerik pobjedonosno provalio u spomenutu Kartagu te prisilio vrlo mnoge senatore, štoviše sve, da, izgubivši sva dobra, otplove u Italiju, i sam je među ostalima dragovoljno prihvatio nametnuto progonstvo, želeći da, kad je već izgubio imetak, barem ne izgubi slobodu. Nakon njegove smrti dvojica njegovih sinova, u nadi da će povratiti baštinu, vrate se u afričku pokrajinu, ali unutar same Kartage više nisu mogli ostati, jer je njihova vlastita kuća bila darovana arijanskim svećenicima. No pošto su dijelom kraljevskom vlašću povratili svoje posjede, zapute se u Bizacij, i ondje u gradu Telepti jedan od njih, imenom Klaudije, sa suprugom imenom Marijana, kršćanskom naime i časnom ženom, sretno rodi ovoga komu je pripadala tolika slava; i odmah ga, kao da je unaprijed znao kakav će biti, nazove Fulgencijem. Pošto je otac brzo umro, pobožna ga je majka najprije dala poučiti u grčkoj književnosti, i sve dok nije napamet izgovorio cijeloga Homera i prošao mnoga Menandrova djela, nije dopustila da ga se išta poučava iz latinske književnosti: želeći da još u nježnim godinama stekne poznavanje stranoga jezika, kako bi, živeći među Afrikancima, lakše mogao izražavati grčki govor, čuvajući aspiracije, kao da je ondje odgojen. I nije prevarila pobožnu majku oprezna providnost. Tako je naime, kad god mu se svidjelo govoriti grčki, nakon duga nekorištenja toga govora i čitanja, izgovarao riječi bez neskladnih glasova, tako da se mislilo kao da svakodnevno boravi među Grcima. Pošto je zatim svladao pravila grčke književnosti, kod kuće je bio poučen u latinskoj književnosti, kojoj su običavali poučavati učitelji osnovne škole, te je predan i u školu gramatičkoga umijeća, zadržavajući veličinom svoga duha u pamćenju i vjerno sve što mu je bilo predano. Odatle je ipak, pod pritiskom nužde kućnih poslova, brzo bio uklonjen te je kao mladić preuzeo upravljanje očinskom kućom, podlažući se majčinim zapovijedima tako da je i tu bio nasljedovatelj Krista, o kojemu sveta Evanđelja svjedoče: „I bijaše im poslušan”, to jest roditeljima. Radovala se časna majka i sjajnom naravi mudroga sina tješila tugu za izgubljenim mužem. Počeo je u toj obitelji biti onaj koji je prijateljima dobrohotno iskazivao usluge, neprijatelje razborito odbijao, slugama blago i strogo upravljao i popravljao ih, marljivo obrađivao očevinu i postajao najdraži višim vlastima. Zbog toga je, kako mu je iz dana u dan rastao glas, iznenada postavljen za prokuratora, uzevši odatle početak zapovijedanja, savjetovanja i upravljanja vrlo mnogima.
Obuzima ga gađenje prema svijetu i želja za redovničkim životom.
Dok se ipak blago služio ovom dobivenom vlašću i po svojoj urođenoj dobroti nije želio nikomu nauditi, a naređivalo mu se da pri ubiranju poreza primjenjuje okrutnost, počeo mu se teškim činiti teret svjetovnih poslova i mrskom isprazna sreća: i postupno, kako je nadolazila hvalevrijedna strpljivost, počela se buditi ljubav prema duhovnomu životu, želja za čitanjem, a povrh toga rasti neumorno nastojanje oko molitve. Stoga je češće pohađao preslatka stada samostana te učio običaje i način života slugu Božjih. Osjećao je da među onima koji se uzdržavaju nema radosti svijeta, ali da nema ni dosada. Vidio je da oni koji žive u najvećoj uzdržljivosti ne boje se nijednoga klevetnika, nego ljube jedni druge. Promatrao je također mnoge mladiće predane trajnoj uzdržljivosti koji se mogu suzdržati od svakoga spolnoga općenja. Takvim se mislima kolebao u sebi, te progovori ovim riječima: „Zašto, zaklinjem vas”, govorio je, „bez nade u buduća dobra radimo u svijetu? Što će nam ikada moći pružiti svijet? Ako se želimo radovati, premda je bolje dobro plakati negoli se zlo radovati, koliko se ipak bolje raduju oni čija je savjest tako mirna u Bogu, koje nimalo ne plaši nasilje opakoga utjerivača poreza, koji se ne boje ničega osim grijeha, koji ne čine ništa osim onoga čime mogu ispuniti božanske zapovijedi? Ne umaraju ih javna putovanja, nisu prisiljeni ni bijedno oplakivati ni sramotno strahovati od gubitaka obiteljskoga imetka. Radeći svojim rukama, ne protive se tuđim koristima. Žive međusobno miroljubivi, trijezni, krotki, ponizni i složni. Nema u njima brige za požudu; štoviše, velika je brižljivost i trajno čuvanje čistoće. Nasljedujmo tako hvalevrijedne muževe: prihvatimo se ove postojanosti dobroga življenja. Neka nam bude korisno to što smo po milosti Božjoj koja nam je to otkrila zaslužili spoznati bolje. Odbacimo prijašnje običaje i promijenimo trudove. Nastojali smo prije među plemenitim prijateljima izgledati plemenitiji; nastojmo sada među siromašnim slugama Božjim postati siromašniji. Ako smo bili prisiljeni utjerivati dugove od dužnika, pokušajmo sada obraćati grešnike. Običava i od javnih utjerivača poreza Krist Gospodin naš činiti učitelje Crkve. S carinarnice je naime pozvan Matej da postane apostol. Niti mi vjerujemo da naša osoba dolikuje toj časti: ali ako je on, odloživši službu utjerivanja poreza, primio službu propovijedanja, zar meni neće biti dopušteno, nakon odložene službe prokuratora, preuzeti naricanje pokornika? Naše je utočište Bog: neka se ne rađa nikakva isprika zbog slabosti dobi. Moćan je naime Bog, koji daje uzdržljivost tolikim mladićima koje vidimo da žive u samostanima, i meni grešniku darovati sličnu milost.”
Predvježba monaškoga života u svijetu.
Nakon ovih riječi, koje je dugo premetao u svojim grudima, odlučio je, po objavi Duha Svetoga, posve se odreći svjetovnih užitaka i postati dionikom onoga života koji je hvalio. Ipak, razmišljajući najprije da mu nagla promjena, uznemirivši istodobno i duh i tijelo, u samim počecima obraćenja ne bi stvorila pretešku zapreku ili sablazan, potajno se latio obdržavanja rijetkih postova: zatim, napredujući pomalo, pokušavao je izbjegavati društva starih drugova: odvojen često od mnoštva, na vlastitom posjedu, a da nitko nije znao, ni roditelji ni štićenici, sjedio je kao žalostan zbog napora službe, te je ondje molio, čitao, postio i smanjivao prekomjerno obilje jela, ne odlazeći uopće u kupališta. I još pod samim svjetovnim staležom živio je već posve kao monah.
7 Zaprepašćivali su se svi koji su ga poznavali i čudili se čudesnoj štedljivosti tako nježna muža, a uzrok te promjene tumačili su kao da je nastao iz tjeskobe malodušnosti. A u njemu je iz dana u dan rasla ljubav prema svetomu zavjetu i sve revnija briga za mrtvljenje. Jednom dakle, pošto je iskušao sve što mu se činilo teškim i uz pomoć duhovne milosti osjetio da njegovoj volji ne nedostaje snage, opomenut i ganut u srce raspravom blaženoga Augustina koji tumači trideset i šesti psalam, odlučio je javno očitovati svoj zavjet, želeći promijeniti odijelo: kako ne bi bio prisiljen podnositi ni one koji su mu prijateljski dolazili, s kojima je dugo svjetovno živio. Razmišljao je pak najrazboritiji muž da će obraćenje njegova srca biti korisno samo njemu ako bi moglo ostati skriveno: a ako bude javno obznanjeno, da će mnogim drugima pružiti dobar primjer napuštanja prijašnjih grijeha. Tko bi se naime osrednji ili siromašan stidio postati monahom dok bi gledao Fulgencija kako, pošto se povukla oholost urođene taštine, koracima strpljivosti hodi teškim putovima uzdržljivosti?
Stupanje u redovnički život.
U to je pak vrijeme bio neki hvalevrijedan biskup, imenom Faust, za kojega je bilo naređeno da zbog katoličke vjere bude prognan nedaleko od svoje katedre. Za mnoge je naime svećenike bila to odredila lukava zloba progonitelja, tiranina Hunerika, da podnoseći nevolju tuđine tik uz vlastitu domovinu lako budu navedeni na nijekanje Boga. U istom si je dakle mjestu u kojemu je bio držan u progonstvu bio sagradio samostan: živeći u njemu duhovno, kod svih je kršćana bio držan u časti. K njemu dakle sv. Fulgencije, jer mu je bio vrlo dobro poznat, žurno dođe i vjerno mu otkrije želju svoga srca. A on, znajući da je mladić posve svjetovan, bojao se povjerovati mu dok je takvo što obećavao, te mu reče: „Zašto lažeš, sine, da bi se naslađivao varanjem slugu Božjih? Zar ćeš ti biti monah, ili ćeš tako iznenada promijeniti svoju staru naviku užitaka da oskudna priprava prostih jela i prezrenost prljavih haljina neće vrijeđati tvoju dušu? Prije treba da budeš barem manje razmažen svjetovnjak: i tada ću možda smatrati vjerojatnim da se želiš ili možeš odreći svijeta.” Na to onaj mladić, sve više i više raspaljen, ponizno poljubivši ruku onoga koji ga je odbijao, oborivši oči k zemlji ovako je molio: „Moćan je, gospodine oče, dati moć onomu koji hoće Onaj koji je onomu koji nije htio dao volju. Dopusti mi samo da idem tvojim stopama: otvori mi vrata samostana: pruži pomoć svete izgradnje: učini me jednim od svojih učenika; a Bog zna kako će me osloboditi od mojih bezakonja.”
9 Čuvši to, preblaženi starac smatrao je preteškim dulje odbijati molitelja; i naposljetku sklonjen na pristanak reče: „Ostani s nama, sine, kako želiš. Iskušajmo nekoliko dana slažu li se djela s riječima. Kamo sreće da je moj strah suvišan i da se tvoj zavjet pokaže postojanim.” Pošto je dakle sveti biskup Faust dao pristanak molitelju, odmah se među rođacima i znancima pronio glas da je Fulgencije postao monah. Radovali su se dobri, zbunjivali se zli. Neke je njegov prošli život proveden u užicima navodio na beznađe; druge je pak najpoznatije znanje njegova jedinstvenoga duha nagovaralo da se brzo nadaju nečemu velikomu od njegova napretka. A neki od njegovih ukućana, kojima je od djetinjstva bio najdraži i najvjerniji prijatelj, želeći ga nasljedovati, i sami su prezreli svijet te se, mrtveći vlastitu volju, pridružili stadima samostana.
Prva kušnja njegove postojanosti od majčine boli.
Čuje to majka, po pripovijedanju mnogih, da je Fulgencije pobjegao u društvo monaha i posve napustio brigu oko vođenja i upravljanja cijelom kućom, te da se više nipošto ne može odvratiti od takve odluke. Uznemiri se, prestraši i, potaknuta čežnjom prevelike ljubavi, kao da Fulgencije već umire (premda je dobro umirao onaj koji je tako umirao), udara nebo prevelikim naricanjima; i kao što običavaju majke na sprovodima sinova, ne zna imati mjere u suzama. Bijesna pojuri nepromišljenim trkom u samostan te bez ikakva oklijevanja napadne svetoga Fausta pogrdama i uvredama govoreći: „Vrati sina majci, vrati gospodara slugama. Svećenici uvijek čine mnoga dobročinstva udovicama; zašto sada po tebi propada kuća udovice?” Njoj strpljivo odgovori biskup: „Da si ti meni uzela sina, ja bih tebe, ženo, trebao koriti koliko bi mi bol zapovijedala: sada ti meni s pravom nanosiš uvredu, jer sam ja tebi uzeo sina. Kad ti se naime ne sviđa što će služiti Kristu, dobro činiš što nanosiš uvrede Faustu.” Podnoseći mirno i ovakve govore i ljubazno se smiješeći, nije joj dao nikakvo dopuštenje da barem vidi sina. Ona, znajući koliko je sin ljubi, naricala je jakim krikovima pred vratima samostana i, dozivajući češće Fulgencijevo ime, jadno se pozivala na svoju napuštenost.
11 Ta je prva kušnja velikim silama udarila na blaženoga Fulgencija, dok je vlastitim ušima slušao kako plače njegova majka, koju je uvijek ljubio i kojoj je služio s najvećom odanošću. Ipak, uzdignuta srca u visinu, slušao je i nije slušao, niti je smatrao dostojnim obazirati se na njezine molbe, jer je uobičajenu sinovsku ljubav pobjeđivao pobožnom okrutnošću. Tu je već pružao najvjerniji primjer buduće strpljivosti u mnogim naporima i, postavši po duhovnoj milosti sličan pijanomu, na neki način nije znao ima li majku. Tu ga je blaženi biskup Faust najprije pohvalio kao obraćena svim srcem i s radošću rekao ostaloj braći: „Lako će ovaj mladić moći podnijeti koji god mu napor naložimo, kad već sada može prezreti majčinu bol.” Ona majka, dok je spoznavala da često nariče a sin ne izlazi k njoj, vjerovala je da on više nije na tom mjestu: jer da je ondje, mislila je, još ne poznajući njegovu krepost, da ne bi mogao podnijeti majčinu bol. Često je dakle dolazeći i odlazeći zadavala neprilike biskupu i postavljala vrlo mnoge zamke sinu, sve dok se, svladana klonulošću, nije vratila u vlastitu kuću.
Njegova uzdržljivost.
Blaženi se dakle Fulgencije iznad ljudske mjere mučio naporima uzdržljivosti, jedući i pijući bez vina i ulja, tako štedljivo i oskudno da je veličina posta prisilila osušenu kožu tijela da popuca od različitih čireva, a ljepota nježnoga tijela bila je nagrđena nadolazećim, kako kažu, lišajem. Mislili su vrlo mnogi da će tada blaženi Fulgencije, pod izlikom same te bolesti, ili istodobno odstupiti od odluke o svetosti, ili ubuduće postati mlak, tako da neće čuvati ni skromnost zajedničkoga pravila. Ali on je, protiv nade sviju, vođen pomoću Božjega milosrđa koje predusreće, iz tjelesne slabosti crpio još veću snagu duha; i što je bio slabiji, to je bio uzdržljiviji, neprestano je razmišljao o vječnom spasenju, a zdravlje je tijela prepuštao Gospodinovoj volji, govoreći mnogima ovo: „Svi znamo da se jelima običava čuvati život, a ne da se može podariti zdravlje. Jer ako se čini da treba udovoljiti požudi grla kako bi se izliječila bolest, zašto onda obolijevaju i oni koji se svakodnevno tove raskošnim gozbama?” Podnosio je dakle bolest strpljivo, a provodio uzdržljivost posve ponizno. Smatrajući naime malenim sve što je činio, iz dana u dan težio je postati bolji. Ovu odluku njegova srca smilovatelj i milosrdni Bog podupirući pomoću višnje potpore, brzo mu je vratio tjelesno zdravlje.
Odricanje od dobara.
Tada je duh mudroga muža, potaknut višom pobožnošću, dok je cijelim umom sebi razapinjao svijet, a i sam bio razapet svijetu te je, kako je pisano, od svoje mladosti hodio ravnim putem, dio vlastitoga imetka, premda je imao mlađega brata imenom Klaudija, darovnicom prenio jedino na majku, kako bi ga majka poslije, ako bi joj dobro služio, darovala i bratu. Tako je spasonosnim savjetom želio ukrotiti oholost mlađega brata, da onaj koji nije htio biti ponizan zbog pobožnosti nauči biti ponizan zbog baštine; a i presveta majka, nakon odlaska najdražega sina čijim se služenjem više nije mogla veseliti, zaslužila je biti utješena njegovim dobročinstvom. Kolike su tada ondje svi uzvratili hvale i zahvale Gospodinu kad su vidjeli kako je blaženi Fulgencije, pogazivši svjetovnu požudu, posve se odrekao dobara koja nije mogao razdijeliti i darovati siromasima da ne bi uvrijedio dobru majku, kako bi zaslužio pronaći Krista kao učitelja? Već je bilo završeno sve ono što se činilo da ga žalosti na samom početku obraćenja.
Ali budući da ovaj život nikada ne može proći bez svojih kušnji, ponovno nastade takav progon vjere da je prisilio biskupa svete uspomene Fausta seliti se po različitim skrovištima, niti mu je dopuštao da neprestano miruje u samom samostanu. Tada se blaženi Fulgencije, bojeći se ili da u onom mjestu ostane sam, ili da se češće seli s mjesta na mjesto, posavjetovavši se najprije s biskupom Faustom, zaputio u susjedni samostan, gdje je malobrojnoj i priprostoj braći bio na čelu opat imenom Feliks, njegov prijatelj od mladosti, s kojim je i kao svjetovnjak uvijek prisno živio. Tada ga dakle opat Feliks primi s radošću te mu, znajući da nije ravan njegovim krepostima, predade i naslov i vlast opata. On je pak, pun revnosti za poniznost, odbijao povlasticu vlasti. I nakon mnogih nadmetanja u pobožnosti, pristankom cijele zajednice, podnijevši nasilje ljubavi, jedva pristade biti suradnik dobroga druga. Tako dvojica najsvetijih muževa, ljubeći jednako Boga i bližnjega, obojica slični po ćudoređu, obojica bolji po odluci, jednaki po življenju, a jedan nadmoćan znanjem, preuzimaju blagi jaram upravljanja zajednicom. O kako je sretno bilo mnoštvo slugu Božjih kojima je počeo biti na čelu Fulgencije! O kako je blistao onaj samostan kojemu je upravitelj ostao Feliks! Uzajamnim su si imenima i sami davali predznak ništa manje hvale. Sretnim se nazivao Fulgencije, trčeći putem Gospodnjim, a kako je rasla slava Fulgencija, plod je svoga vrhunca ubirao Feliks. Jedan se od njih ipak, naime blaženi Fulgencije, osobito posvećivao poučavanju braće; drugi je brižljivije radio u svakodnevnom posluživanju. Braći koja su dolazila jedan je izvanredno propovijedao riječ Božju, drugi je marljivo pripravljao i radosno pružao gostoprimstvo. Nijedan nije činio ništa bez pristanka drugoga; nego su obojica tako zapovijedala ostalima da su vjerovala kako su postavljeni pod pravilo jednoga. Tako, dok se Feliks bojao uvrijediti Fulgencija, a Fulgencije Feliksa, obojica su živjela umrtvivši vlastite volje, hvalevrijedni zbog koristi braće o kojoj su se brinuli, a uzvišeni zbog uzajamne podložnosti koju su iskazivali jedan drugomu. Tko bi mogao govorom objasniti krepost te ljubavi? One koje je sjedinio tihi mir, ni pogubni ratovi nisu mogli rastaviti.
Progon. Bijeg. Zasjede arijanskog prezbitera.
Ali kada je pokrajina iznenada bila uznemirena upadom barbarskoga mnoštva, uvidjevši da vremeniti spas treba osigurati zaštitom bijega, odmah prihvaćaju napore putovanja koje valja podnijeti te se, nakon pomno razrađena savjeta, udaljuju daleko onamo gdje nikakva slutnja o nastajućem ratu neće priječiti potpunu mogućnost gradnje samostana. Pomiču dakle duhovni tabor slavni vođe nebeske vojske i po nepoznatim predjelima Afrike, u pratnji čete svojih monaha, zajedno kroče, posvuda donoseći radost dobrima, a zavist zlima.
16 Naposljetku na području Sike, dok razmišljaju o tome da ondje uspostave stalno boravište, obradovani plodnošću kraja i primljeni s naklonošću vjernih muževa, neki je prezbiter arijanske sljedbe na posjedu Gabardila propovijedao krivovjerje: ime mu doduše među ljudima bijaše Feliks (Sretni), ali mu volja prema Bogu bijaše uvijek nesretna; rodom barbarin, ćudi okrutne, imutkom moćan, najžešći progonitelj katolika. On, opazivši da ime blaženoga Fulgencija u tim krajevima postaje slavno, posumnja da će se potajno pomiriti s Crkvom mnogi koje je bio zaveo. Nije ni vjerovao da je čovjek dostojan svećeništva doista još uvijek samo monah, nego je mislio da pod monaškim odijelom obavlja svećeničku službu. I doista je svećeničku službu i tada hvalevrijedno obavljao, ne mireći s Crkvom tek poneke, nego sve do kojih je mogao doprijeti spasonosnim opomenama pozivajući na pomirenje: njegov je blag i ispravan govor, budući da je umekšavao i tvrda srca, ne bez razloga nagonio toga prezbitera da se toliko boji za svoje krivovjerje. Stoga se prezbiter, potaknut bodljama bezumnoga bijesa, lati okrutna progona Božjih slugu te, rasporedivši stražare po svim putovima, zapriječi staze onima koji su bezazleno putovali. Bijaše naime potrebno da najsnažniji borci, dragovoljnim naporima uzdržljivosti pripravljeni na svako podnošenje, nakratko budu predani u ruke progonitelja: kako bi, postavši dionicima mučeničkoga boja, naučili podnositi nanesene muke i dokazali koliko su napredovali ako, dok im bičevi razdiru sve udove, nimalo ne otpadnu od prave vjere. Ne znajući dakle za namisli zlobne zmije i imajući pouzdanje čiste savjesti, ne bojeći se ničega, obojica su zajedno koračala razgovarajući međusobno.
Zarobljavaju Fulgencija i Feliksa; ovoga arijanci bičuju.
I gle, iznenada ih poput siline najžešće oluje napadne zasjeda dok su bili neoprezni, rastavi združene, sveže rastavljene i, opterećene kobnim okovima, svezane dovede pred prezbitera. Odjednom postaju okrivljenici bez zločina, zarobljenici bez ratne sudbine. Jer onima kojima u bijegu ništa nisu mogli nauditi Mauri, kazne nanose arijanci. Tada, prije nego što su bili uhvaćeni, opat Feliks nekoliko zlatnika, od kojih se uzdržavala oskudica braće, bezazleno baci ondje gdje ga je strah uputio, i povjeri ih samomu Bogu da ih čuva za Božje sluge. O čudesne li moći božanskoga čuda! Nitko nije mogao ugledati one bačene zlatnike; nikomu nije bilo dopušteno oduzeti siromasima hranu siromaha. Nego samo oni koji su tako imali biti iskušani bivaju uhvaćeni, svezani i dovedeni pred prezbitera. Njima strašnim glasom siloviti prezbiter zagrmi: „Zašto ste iz svojih krajeva potajno došli rušiti kršćanske kraljeve?” Dobro je naime bijednik govorio da su to kršćanski kraljevi, u kojima je Krista, Kralja kraljeva, jadno bio prezreo i koje je, nalik Antikristu, poučio da niječu kako je Sin jednak Ocu.
18 Dok su se oni na to spremali izreći riječi najistinitijega odgovora, zapovjedi da im se najprije nanesu udarci bičem. Tada opat Feliks, potaknut silnom ljubavlju, reče: „Poštedite brata Fulgencija, koji ne može podnijeti muke. Nemojte tući njega, jer će vam možda umrijeti pod rukama. Neka se na mene obori vaša okrutnost: ja znam što ispovijedam, u meni je sav uzrok.” Tada prezbiter, zapanjen divljenjem prema takvoj ljubavi, zapovjedi da se blaženi Fulgencije nakratko ukloni, a najokrutnijim slugama naredi da ovoga još teže izbičuju. Tada se opat Feliks vedra duha podloži udarcima. Bol je naime podnosio s radošću, jer je vidio da blaženi Fulgencije dotad ništa ne trpi. Eto kakav je bio blaženi Fulgencije prema prijateljima da je zaslužio biti ljubljen sve do smrti. Ta naime ljubav blaženoga Feliksa pruža veliko svjedočanstvo o njegovu svetom životu. Ne bi naime prezreo vlastiti spas radi njegova spasa da ga najprije nije osjetio korisnim i dragim sebi i mnogima. Neka obojicu nasljeduju oni koji žele ugoditi Bogu. Druge neka blaženi Fulgencije pouči tako živjeti među braćom da budu ljubljeni, njegovani i u najvećim potrebama smatrani vrijednima pomoći, pa makar ni opasnost ne izostala. Neka drugi uzmu primjer iz dobroga djela opata Feliksa te boljoj braći, i onima koji više napreduju u strahu Božjemu, iskazuju svaku milost dobre volje. Kad god naime među braćom bude takva ljubav kakva je bila među ovim presvetim muževima, lako se svladava sila svake kušnje, a upornost se neprijatelja odmah slama. Ipak, najokrutniji prezbiter ni tada nimalo zasićen zlostavljanjem opata Feliksa, nije smatrao da valja poštedjeti blaženoga Fulgencija.
Fulgencija bičuju, obojicu izvrgavaju sramoti.
A blaženi Fulgencije, muž posve nježna tijela, jer je potjecao iz ugledne obitelji, jedva podnoseći silovite udarce batina dok je rasla žestina iznenadne boli, kako nam je sam poslije pripovijedao, pomisli da bijes pomahnitaloga prezbitera ili umekša, ako mogne, ili barem nakratko odvrati dok ponovno ne plane, kako bi lakše u samim predasima našao prostora da udahne, da neprestana kazna ne bi postala posve nepodnošljiva. „Reći ću nešto, ako mi se dade mogućnost govoriti”, poviče dok su ga tukli. Tada prezbiter, misleći da se želi odreći vjere, zapovjedi krvnicima da prestanu te mu tako, dok je još visio o biču, naredi da kaže što želi. Kad je pritom blaženi Fulgencije umilnim riječima uobičajene rječitosti počeo pripovijedati povijest svoga putovanja, prezbitera učini zapanjenim te ga, dugo raznježena prevelikom blagošću riječi, učini gotovo posve zaboravnim na svaku okrutnost. Divi se prezbiter rječitosti blaženoga Fulgencija, odobrava mudrost i, naslućujući da je riječ o nekom velikom čovjeku, stidi se nanositi nasilje. Ali da svojima ne bi odao da je njegova okrutnost svladana, reče: „Tucite ponovno snažno i umnoženim bičevima raskidajte brbljavca. Mislim da i mene kani zavesti, a ne znam što pokušava postići dugim okolišanjem isprazne priče.” Ponovno bjesni bezumna ruka mučitelja, i bezbrojnim bičevima biva izoran blaženi Fulgencije.
20 Naposljetku prezbiter, zbunjen zbog nanesenoga bičevanja, osjeti zasluge hvalevrijednih muževa te ih se nije usudio dulje zadržavati kod sebe, nego ih, ružno ošišane do gola i oduzevši im i svu odjeću, gole i praznih ruku izbaci iz svoje kuće. Ali ni to brijanje glave presvetim muževima nije donijelo sramotu, ni golotinja zbunjenost: jer je uvreda podnesena zbog mržnje prema vjeri već uresila uresom prvoga ispovijedanja vjere one koje je imala podupirati višnja milost. Iziđoše stoga iz prezbiterove kuće kao s mjesta slavnoga boja, ovjenčani lovorikama znamenite pobjede; a vrativši se preko polja gdje su bili uhvaćeni, pronađoše zlatnike, za koje rekosmo da ih je opat Feliks bacio, ondje sačuvane u punom broju, te ih radosno primiše kao da su im vraćeni iz božanske ruke; i zahvaljujući neizrecivo Bogu, koji tješi ponizne u svakoj njihovoj nevolji, vratiše se najbližoj braći.
21 A strašan glas o ovom najokrutnijem činu istodobno ražalosti čitav kraj; vijest se dojavi i u Kartagi. Među ostalima i arijanski biskup žali što je teškim bičevanjem izmučen blaženi Fulgencije. I budući da je isti biskup poznavao njegove roditelje, a samoga blaženoga Fulgencija osobito ljubio još dok je bio laik, silno se razgnjevi na prezbitera svoje vjere i župe koji bijaše začetnik bičevanja, spreman osvetiti blaženoga Fulgencija ako bi htio podnijeti tužbu protiv spomenutoga prezbitera. Ali blaženi Fulgencije, dok su ga mnogi nagovarali da to učini, reče: „Kršćaninu nije dopušteno na ovome svijetu tražiti osvetu. Bog zna kako obraniti nepravde nanesene njegovim slugama. Ako ovaj prezbiter za najteži zločin primi odmazdu među ljudima mojim posredovanjem, mi gubimo nagradu strpljivosti kod Boga: osobito zato što bi to moglo sablazniti mnoge malene ako ja, kakav god grešnik bio, ipak katolik i monah, zatražim sud arijanskoga biskupa.” Ne želeći dakle vraćati zlo za zlo i znajući da je njegov život potreban dobrima, kako možda ne bi ponovno pretrpjeli kakvo nasilje krivovjeraca, iziđoše ponovno iz one pokrajine i brzo se vratiše u susjedne krajeve svoje pokrajine: izabirući radije za susjede imati Maure nego trpjeti najteže arijance.
Kani ploviti u Egipat, pristaje u Sirakuzi. Mijenja odluku.
Stoga pokraj grada koji se naziva Ididi počinju osnivati samostan, gdje su kratko vrijeme služeći Gospodinu ustrajali u djelima ljubavi. Sve dok iznenada blaženi Fulgencije, čitajući divne Vitas egipatskih monaha, raspaljen duhovnim razmatranjem djela Institutiones i zajedno s njima Collationes, nije odlučio lađom poći u spomenute zemlje: naime iz dva razloga, da ondje ili, odloživši naslov opata, živi pod pravilom u poniznosti, ili da se podvrgne zakonima strože uzdržljivosti. A budući da bi njegova želja mogla biti spriječena ako bi se razglasila, najprije potraži priliku da otputuje u Kartagu. Zatim, došavši do zidina samoga grada i izabravši za suputnika putovanja samo jednoga brata, kojemu bijaše ime Redempt, ukrca se na lađu da pođe u Aleksandriju, ne noseći sa sobom nikakvih troškova potrebnih za tako veliko putovanje, nego čvrsto polažući svoju nadu u Boga, koji je bogat, te je umilno pjevao s Davidom: „Gospodin je pastir moj i ništa mi neće nedostajati.”
23 Dok su ih dakle vjetrovi pratili povoljnim puhanjem, sretno pristade u sirakušku luku; i pod vodstvom providnosti svevišnjega Boga doveden je u ovaj grad, gdje je tada Katoličkom Crkvom upravljao blaženi papa Eulalije, muž iznimne svetosti, divne gostoljubivosti, najsavršenije ljubavi; u čijem je srcu skriveno blago duhovne mudrosti mnoge obogaćivalo trgovanjem Gospodnjim talentima. Ukrašen naime povrh svega krepošću razboritosti, osobito je ljubio monaški stalež; imajući i sam vlastiti samostan, uz koji je uvijek prianjao kad god bi bio slobodan od crkvenih poslova. Došavši dakle k njemu, blaženi Fulgencije među ostalim putnicima biva rado primljen službom gostoljubivosti, ali mu ipak nije dopušteno dugo ostati skrivenim. Ubrzo naime, kako je običaj, na gozbi svećenika, dok se poveo razgovor o božanskim stvarima, njegov ga je govor odmah odao kao muža iznimna znanja. Biskup je iz ukrasa govora i odmjerenosti odgovora razabrao da se pod monaškim odijelom skriva velik učitelj: ipak je odgodio u nazočnosti uzvanika za stolom raspitivati se tko je on ili zašto je došao.
24 A poslije objeda, dok je biskup u podnevnim satima šetao svojom kućom, pogledavši kroz prozor, vidje blaženoga Fulgencija kako mu iskazuje poštovanje kao i ostali: odmah ga nasamo pozove i reče: „O djelima Institutiones i Collationes bio si počeo govoriti dok smo objedovali. Donesi mi, molim te, kodeks, ako ga nosiš sa sobom.” On bez odlaganja poslušavši zapovijed, donese kodeks te po zapovijedi vlastitim riječima izloži što se u njemu sadrži. Divi se sveti Eulalije znanju mladića i, obradovan takvim gostom, pomno ga ispituje zašto je došao iz Afrike. On, bojeći se da ne navuče na sebe biljeg oholosti ako prizna svoju želju, reče: „Tražim svoje roditelje, za koje sam čuo da u onim krajevima žive kao tuđinci.” Doista je naime tražio svoje roditelje, čije je preblage običaje želio nasljedovati. Razumio je biskup da odgovor nije otvoren, pa je preko drugoga brata (bijaše naime bezazlen) istražio uzroke čitava njegova putovanja.
25 Ondje tada blaženi Fulgencije, spasonosno odan, bezazleno prizna istinu: reče da namjerava poći u najudaljeniju pustinju tebaidskoga kraja kako bi ondje, kako ga je čitanje poticalo, živio mrtav svijetu, ondje gdje veći broj uzdržljivaca njegovoj odluci ne bi stvarao nikakvu zapreku, nego bi mu dapače pružao primjer. „Pravo činiš”, odgovori biskup, „što želiš težiti za boljim: ali znaš da je bez vjere nemoguće ugoditi Bogu. Zemlje u koje žudiš poći odvojio je od zajedništva blaženoga Petra vjerolomni raskol. Svi oni monasi, čija se divna uzdržljivost hvali, neće s tobom imati zajedničke oltarske sakramente. Što će dakle koristiti postovima mučiti tijelo ondje gdje će duhovnih utjeha oskudijevati duša, koja je mnogo bolja od tijela? Vrati se, sine, da zbog težnje za boljim životom ne pretrpiš pogibelj prave vjere. I ja sam nekoć kao mladić, prije nego što me nedostojna zatekla milost biskupske časti, dugo razmišljao o tome da nakanu ovoga presvetoga staleža ostvarim u samostanima te pokrajine, ali me taj razlog spriječio da dovršim započeto.”
26 Pristade blaženi Fulgencije na spasonosni savjet oca koji ga je opominjao te, odloživši žar svoje nakane, dade se nagovoriti da ondje kod Sirakuze proboravi nekoliko mjeseci, dok mu je sveti Eulalije pružao hranu i prikladno gostoprimstvo. Ali budući da narav dobra uma nikad ne miruje, uvijek vršeći djela ljubavi, u samoj nastambi sasvim malenoga svratišta koje bijaše primio počeo je iskazivati gostoljubivost mnogima koji su nailazili te, sam putnik i potreban tuđe utjehe, primati putnike kojima je trebala utjeha. Divi se sveti Eulalije obilnoj slobodi svetoga duha i hrani se velikom radošću dok gleda kako se rukom blaženoga Fulgencija, kojemu je kao siromahu bez ičega davao svagdanju hranu, dijeli hrana onima koji nemaju. I ako je dopušteno reći da veći obično rastu u usporedbi s manjima, premda bijaše sveti Eulalije posve savršen u skrbi za siromahe, ipak je, promatrajući djela blaženoga Fulgencija, iz dana u dan postajao milosrdniji i darežljiviji.
Susreće Rufinijana. Posjećuje Rim, promatra Teodorikove trijumfe.
Kad je tako prošlo vrijeme te zime, silna briga potakne blaženoga Fulgencija da bez odlaganja vidi nekoga biskupa imenom Rufinijan, koji je, bježeći od siline progona, bio doplovio s bizacenskoga sabora te je ondje u blizini pokrajine Sicilije boravio na nekom sasvim malenom otoku, hvalevrijedno provodeći monaški život, kako bi, po drugi put učvršćen njegovom opomenom, spoznao što mu valja činiti. A to je želio ne zato što bi manje vjerovao biskupu Eulaliju, nego je smatrao da je u dvojbenim stvarima uvijek najkorisniji savjet mnogih. Došavši dakle nakon mnogih napora pješačkoga putovanja do onoga mjesta na Siciliji kojemu je najbliži bio onaj otok gdje je stanovao sveti biskup Rufinijan, prevezen malom lađicom, brzo biva doveden pred časnoga svećenika: opomenut i od njega na sličan način da ne ustraje u putovanju u Egipat, odluči odmah se vratiti u vlastiti samostan, ali ipak ne propustiti spomen apostola.
28 Našavši dakle priliku za povoljniju plovidbu, dođe u Rim te žurno uđe u grad koji su svjetovni pisci uvijek jednodušnim ustima hvalili i istinito nazivali glavom svijeta. A tada je u Gradu bila najveća radost zbog nazočnosti kralja Teodorika, koja je veselila skupove rimskoga senata i naroda. Stoga se dogodilo da blaženi Fulgencije, kojemu je svijet odavna bio raspet, nakon što je pobožno obišao sveta mjesta mučenika i poniznom uslužnošću pozdravio sve sluge Božje koje je za kratko vrijeme mogao upoznati, na mjestu koje se zove Zlatna palma, dok je spomenuti kralj Teodorik držao govor, promotri plemenitost, sjaj i red rimske kurije ukrašene različitim stupnjevima časti te, slušajući čistim ušima klicanje slobodnoga naroda, spozna kakav je slavni sjaj ovoga svijeta. Pa ipak u tom prizoru ništa ne gleda sa zadovoljstvom, niti je, zaveden ispraznom nasladom, pristao uz te svjetovne tričarije: nego se odatle dapače silno raspalio čežnjom za onim blaženstvom višnjega Jeruzalema, opominjući spasonosnim razgovorom nazočnu braću ovako: „Kako li krasan može biti nebeski Jeruzalem, ako ovako blista zemaljski Rim! I ako se na ovome svijetu daje dostojanstvo tolike časti onima koji ljube taštinu, kakva li će se čast i slava i mir dati svetima koji motre istinu!”
Mnogo je toga sličnoga blaženi Fulgencije onoga dana spasonosno raspravljao te je, već svim srcem želeći ponovno vidjeti svoj samostan, brzo preko Sardinije otplovio u Afriku: dok su njegovi monasi od prevelike radosti jedva vjerovali da se blaženi Fulgencije vratio. Sveta subraća uopće nije znala što bi najprije učinila, bi li se tužila zbog Očeve odsutnosti ili bi se radije radovala zbog njegove nazočnosti. Nitko mu se ipak nije usudio predbaciti što je bio otišao, nego su se svi radije trudili zahvaljivati Bogu za njegov povratak. Radostima Božjih slugu pridružuju se i laici: raduju se svi čestiti i plemeniti muževi što blaženi Fulgencije, predodređeni učitelj Afričke Crkve, nije dugo bio zadržan u prekomorskim krajevima. Naposljetku se pojedinci natječu tko će prije pružiti obilnije utjehe pobožnosti kojima bi se okrijepila duša povratnika. Naposljetku neki čovjek imenom Silvestrije, dobar kršćanin i prvak pokrajine Bizacene, ponudi mjesto prikladno za gradnju samostana, čija je masna i plodna zemlja poželjnom plodnošću odgovarala podizanju vrtova, a što se činilo još poželjnijim, smješteno još uvijek daleko od ratnoga bijesa, pružalo je najpotpuniju sigurnost najtišega mira, dok su po susjednim posjedima boravili vrlo mnogi čestiti ljudi: njihovi su česti darovi monasima obećavali najlakšu opskrbu, kako onima koji traže kraljevstvo Božje ne bi smetala nikakva briga oko svjetovnoga poslovanja.
30 Rado dakle blaženi Fulgencije, prihvaćajući pobožni dar bogobojazna čovjeka, bez odlaganja na ustupljenom mjestu osniva samostan te, pozivajući vrlo mnoge pobožnim opomenama na obraćenje, umnožava broj monaha i postaje otac velike zajednice. Premda je doduše neprestano žudio razmatrati duhovne stvari, ipak je bio prisiljen rastegnuti se još većom brigom, tražeći sveti mir iz ljubavi prema istini, a prihvaćajući mnoge poslove iz potrebe ljubavi. Stoga, svladan jednom razmatranjem boljih stvari i želeći se posvetiti samo čitanju i molitvi, dugo je razmišljao kako da odbaci breme sadašnjega tereta i da, postavljen pod upravu drugih, radije sam živi pod pravilom nego da drugima daje pravilo života, smatrajući prema Gospodnjoj zapovijedi korisnijim slušati one koji zapovijedaju nego zapovijedati onima koji slušaju. Dok je o tome dulje razmišljao, iznenada mu se rodi ovakva odluka. Usred zaljeva plitkoga mora nalazi se samostan sasvim blizu a vivecenske obale, a najvećim dijelom susjedanb bennefenskoj: ondje uska međa sasvim malene hridi ne dopušta obrađivati vrtove, niti se pruža makar oskudna utjeha drva ili pitke vode, nego se svakodnevno najmanjim lađicama doprema dovoljna količina i jednoga i drugoga. U tome se samostanu čuva drevna stega strogoga načina života, jer ondje vrlo mnogi od svoga djetinjstva pa sve do duboke starosti žive najsvetije, hvalevrijedno vršeći djela dolična svetomu staležu. Ondje su tada dvojica osobitih prezbitera, zaslugom divnih i časnih po slavi neokaljane starosti, obavljala opatsku službu, nikad ne napuštajući samostan, nego odgajajući mnoge muževe prikladne za crkveno dostojanstvo. U taj dakle samostan potajno otputuje blaženi Fulgencije i ondje u tako velikoj zajednici odloži opatski naslov te se, pridružen mnoštvu monaha, ističe doduše nad ostalima divnim znanjem i osobitom rječitošću, ali se svima podlaže hvalevrijednom poniznošću i jedinstvenom poslušnošću. Sjećajući se naime one evanđeoske izreke kojom naš Gospodin kaže: „Nisam došao vršiti svoju volju, nego volju onoga koji me posla”, umrtvljuje sve svoje prohtjeve; posvećujući se povrh toga postovima, molitvama, bdjenjima i uzdržljivosti, te razapinjući svega sebe zajedno sa svjetovnim manama i požudama, s užitkom je radio i svojim rukama. Naime i pisarskim se umijećem hvalevrijedno služio, i od palmina lišća vrlo često pleo lepeze. Tomu se poslu, i dok bijaše opat, posvećivao u svome samostanu. A čitanju je u ćeliji često ustrajno prianjao pred braćom, svima drag, častan i ugodan.
Prisiljen je vratiti se svojima. Prima svećenički red.
Ali kolika je u tome samostanu nastala radost, tolika je u onome iznenada izbila žalost. Radovali su se ovi koji su ga primili, žalostili su se oni koji su ga izgubili. Rađa se među njima nova borba ljubavi. Ovi novoga druga čvrsto grle; oni ponizno mole da im se vrati stari otac. Ovi priznaju da ih resi njegova nazočnost; oni da malakšu zbog njegove odsutnosti. A blaženi Fulgencije, želeći radije učiti nego poučavati, pristaje biti ovdje gdje je bio niži, a strepi vratiti se onamo gdje bi svima mogao biti poglavar. Tada bol opata Feliksa i sve braće koju bijaše ostavio, nalazeći savjet u nuždi, pokuca kod otočkih monaha uz zaštitu svetoga biskupa Fausta. On odmah biskupskom vlašću ustvrdi da je Fulgencije njegov monah te potvrdi da mu se mora vratiti i živjeti ondje gdje on zapovjedi. Prijeti izopćenjem onima koji bi se protivili: a samoga Fulgencija, ako ne pristane, proglasi da valja smatrati jednakim neposlušnima. Što još reći? Ponovno se blaženi Fulgencije vraća u vlastiti samostan, nalaže mu se da preuzme opatsku službu; i da ne bi ponovno od duhovne želje postao promjenjiv, iznenada ga biskup zaredi za prezbitera, kako ukrašen opatskom i prezbiterskom službom ne bi mogao ni napustiti samostan, ni slučajno biti zaređen u drugoj Crkvi.
32 Svladan dakle i svezan okovima časti, počeo je već blaženi Fulgencije mirne duše upravljati svojim samostanom te, dok mu je rasla hvalevrijedna slava, postajati poznat po svim afričkim pokrajinama: a na samome nuntorskom području štovan je kao vlastiti biskup, dok su svi bili spremni, kad god se pruži mogućnost zaređivanja biskupa, glasovima i srcima tražiti blaženoga Fulgencija za prvoga svećenika i ne dopustiti da im itko drugi bude posvećen osim blaženoga Fulgencija. Želju je zatim naroda Bog vidio, a ni samomu blaženomu Fulgenciju nije bila skrivena.
Neko vrijeme izbjegava biskupstvo.
Ali budući da je tada kraljevska vlast bila zabranila ređenje biskupa, niti je bilo dopušteno obudovjelim zajednicama providjeti pastire, bezbrižno je provodio vremena te zabrane, smatrajući suvišnim bijegom odbijati čast koju nikomu nije bilo dopušteno ni dati ni primiti. Nakon što je pak sveto mnoštvo preostalih biskupa, posavjetovavši se međusobno, odlučilo protiv kraljeve zapovijedi u svim mjestima obavljati biskupska ređenja, razmišljajući da će se ili kraljev gnjev, ako se možda pojavi, ublažiti kako bi zaređeni lakše živjeli među svojim pukom; ili, ako izbije nasilje progona, da će ispovijedanjem vjere biti okrunjeni i oni koje su našli dostojnima promaknuća; a svoju će službu lakše ispuniti i usred samih nevolja pružati utjehu vlastitom puku: nastade iznenada opći pothvat da se prezbiteri, đakoni, i koga god bi izbor zatekao, grabe, blagoslivljaju i posvećuju, dok su pojedina mjesta žurila kao na natjecanju da se u takvoj revnosti nitko ne bi pokazao ni spor ni posljednji.
34 Tada blaženi Fulgencije, preduhitrivši želje birača bržim bijegom, sakrije se u nepoznata skrovišta, te ga, premda su ga tražili, nikako ne mogoše pronaći. Puk pak onoga mjesta gdje bijaše podignut samostan namjeravao je posve odgoditi svoj izbor dok ne pronađe blaženoga Fulgencija. Ipak, bojeći se da bi, dok se blaženi Fulgencije dugo traži, glas o tome mogao stići u Kartagu te da bi odatle ponovno nastala kraljevska zabrana: tako, prisiljeni potrebom žurbe, dadu se nagovoriti da sebi potraže drugoga između svojih klerika. Tako je po mnogim mjestima, gdje je blaženi Fulgencije bio izabran ili kao prvi ili kao jedini, nakon što ga nikako nisu mogli pronaći, prepustio drugima dopuštenje najviše časti. Pokrajina Bizacena već bijaše ispunjena novim biskupima; i gotovo tek stolice malobrojnih zajednica bijahu ostale upražnjene: a i razjarena kraljeva okrutnost već bijaše odredila da svi budu predani progonstvu, pri čemu je presuda najprije pogodila samoga zareditelja, to jest primasa imenom Viktor: njega su već kraljeve sluge koje su izišle bile uhvatile i vodile ga u Kartagu. I posve je, kako je nadošla veća žalost, radost poduzetoga ređenja bila pretvorena u javnu tugu. Tada, kad su tajni glasnici javili da je prošlo vrijeme obavljanja ređenja, blaženi Fulgencije, misleći da najbliže stolice imaju vlastite biskupe, sam se ponovno vrati upravljati zajednicom svoga samostana, ništa ne sumnjajući niti strahujući, nego se radujući što je posve izmakao bremenu biskupskoga dostojanstva.
Poglavlje XVII.
Biva zaređen za biskupa, dok se đakon Feliks uzalud protivi.
Ipak, višim naumom Bog naš, dovršavajući što je predodredio, onomu komu bijaše dao sposobnost spasonosnoga poučavanja već je htio dati i vlast spasonosnoga naučavanja, kako katoličkoj vjeri protiv arijanaca ne bi nedostajao najvjerniji propovjednik. U vrijeme dakle nevolje nije htio sakriti posudu izabranu, po kojoj bijaše odredio ispuniti službu propovijedanja. Bijaše još uvijek Ruspa plemenit grad, posve slavan po najuglednijim stanovnicima, kojemu nijedan biskup nije bio zaređen: jer je neki đakon imenom Feliks, koji se htio natjecati ali je bio odbijen, čast biskupa u tome mjestu niti sam zasluživao, niti je dopuštao da je primi drugi. Njegov je naime rođeni brat, prijatelj prokuratora, moću svjetovnoga utjecaja davao snagu njegovu častohleplju. Silna je bol potresala duše čestitih građana zašto su jedini oni ostali bez duhovnoga oca, oni koji su se činili da nadmašuju ostale tjelesnom plemenitošću.
36 Tada iznenada istinit glas dojavi ožalošćenima da je blaženi Fulgencije, kojega su tolika mjesta bila prosudila dostojnim najvišega svećeništva, u vrijeme ređenja ostao posve nepronađen te je ostao prezbiter, odjeven još većom slavom zato što je tako pogazio žudnju za višom čašću. Onima kojima se nije sviđao oholi častohlepnik, sviđa se ovaj hvalevrijedni izbjegavatelj časti. Svi se složiše da je on sačuvan za njih, te da stoga nije bio zaređen ni za jednu od tolikih zajednica koje su ga tražile. Bez znanja dakle blaženoga Fulgencija, Ruspenci na putu potraže primasa Viktora, i susjednim se biskupima dade dopuštenje da zarede Fulgencija. Tada se okupi četa silovitoga mnoštva te iznenada blaženoga Fulgencija, koji je bolovao na oči, pronađu u njegovoj ćeliji, navale na njega, uhvate ga, odvedu i ne mole ga da bude biskup, nego ga prisile. Odatle doveden pred biskupa, jer bijaše opomenut da obavi ređenje, biva postavljen za oca nepoznatoga naroda: tako da se činilo kako se na njemu ispunjava ono proročko proročanstvo: „Narod koji nisam poznavao služio mi je.” A muž nadasve mio mudra izgleda i povećavao je naklonost naroda koji ga je birao, i od koga god je tada bio viđen kao nepoznat, smatran je blagim zbog poniznosti odjeće i časnim zbog skromna hoda. Kad bi pak katkad, na poticaj razuma, htio štogod reći, o njegovim je ustima visjelo čitavo mnoštvo, razabirući iz prisna govora kakav će biti budući nauk duhovnoga učitelja. Zbog toga se sa svih posjeda, kuda god je prolazio, stjecao narod da mu iskaže naklonost, priznajući da je Ruspenskoj Crkvi što kasniji, to bolji dopao biskup.
37 Đakon pak, vidjevši da su propali posve isprazni pokušaji njegova častohleplja, bjesni onim jedinim što je prevarenomu moglo preostati, ali kasno. Okupivši naposljetku bezbroj ljudi, sinu mira koji dolazi postavlja, kako govori sveti psalam, zamku pokraj staze. Put dakle kojim je dolazio izabrani sluga Božji zaposjede neprijateljski častohlepnik. Ali Krist posvuda pritječe u pomoć bezazlenima, niti čovjek može spriječiti izbor svećenika kojemu ne prethodi častohleplje. Ne znam kakvim poticajem Duha Svetoga koji ih je opomenuo, narod koji je išao naprijed pođe drugim putem i postavi blaženoga Fulgencija na njegovu katedru dok je neprijatelj još sjedio uz put. Istoga su dana svečano proslavljeni božanski sakramenti, i sav je narod, pričestivši se iz ruku blaženoga Fulgencija, radostan otišao. Čuvši to poslije đakon, pokori se božanskoj volji, premda prekasno. Njega je blaženi Fulgencije, čim se vratio, dobrostivo, prijazno i blago primio, tako da ga je poslije zaredio i za prezbitera. Ali pravednu je odmazdu božanska pravda pokazala posve brzo. Sam je naime taj đakon, već prezbiter, unutar godine dana umro, a prokurator koji mu je povlađivao doveden je do bijede. Podnijeli su naime kazne za vremenitu drskost oni kojima je Bog moćan u budućnosti pripraviti milost nebeskoga oproštenja. Mi smo smatrali da to valja spomenuti zato da pokažemo kako je odatle blaženomu Fulgenciju porastao još veći ugled kod pojedinaca, dok su spoznavali da je nad njima bdjela božanska strogost.
Poglavlje XVIII.
Život u biskupstvu.
Primio je međutim blaženi Fulgencije biskupstvo bez ikakva častohleplja, s najvećom pobožnošću, dok je na protivnicima ostajala Gospodnja osveta. Niti je tako postao biskup da bi prestao biti monah; nego je, primivši biskupsko dostojanstvo, sačuvao cjelovitost prijašnjega staleža. A sačuvana cjelovitost staleža još je više uresila biskupsko dostojanstvo. Nikada naposljetku nije tražio skupocjenu odjeću, niti je propuštao svakodnevne postove, niti je ukusno začinjena jela jeo čak ni među gostima, niti je htio barem ležeći otpočinuti i popustiti strogu odluku, nego je strpljivo nosio samo jednu sasvim jednostavnu tuniku, bilo ljeti, bilo zimi. Orarij doduše, kao svi biskupi, uopće nije nosio: nosio je kožni pojas poput monaha. Toliko je iz ljubavi prema poniznosti izbjegavao raskoš odjeće da, ne preuzimajući ni samu obuću klerika, nije jednostavno nosio ni čizme u zimsko doba, ni sandale u ljetno doba. Unutar samostana doduše katkad bi obuo potplate; često je hodao bosih nogu. Skupocjenu misnicu ili one ohole boje niti je sam imao, niti je dopuštao da je imaju njegovi monasi. Ispod misnice hodao je ogrnut crnkastim ili mliječnobijelim plaštem. Kad bi blagost zraka pozivala, unutar samostana bio je pokriven samo plaštem. Golih pak ramena nikada ga nismo vidjeli, niti je ikada pošao na počinak a da bi skinuo barem pojas. Imajući pak Boga za svjedoka pouzdanja u svoju uzdržljivost, u kojoj je tunici spavao, u njoj je i prinosio žrtvu: i govorio je da u vrijeme žrtve valja mijenjati radije srca nego odjeću.
✠