Gradi samostan u Ruspi.
Ni u jednom pak mjestu nije viđen da stanuje bez monaha: zbog toga je od građana Ruspenca kao prvo dobročinstvo nakon što je zaređen za biskupa zatražio da mu dadu prikladno mjesto za gradnju samostana. Tada između mnogih građana koji su žurili poslušati najboljega biskupa, neki čovjek imenom Postumijan, najkršćanskiji i među svojima najplemenitiji građanin, vjerno ponudi vlastito imanje smješteno nedaleko od crkve: ondje je, dok su se borovi uzdizali u visinu, zelenjela ljupkost krasnoga gaja. Primi blaženi Fulgencije najradije to mjesto, na kojem je vidio i drvo potrebno za buduću gradnju: i odmah nagovori blaženoga opata Feliksa da što brže dođe s gotovo najvećim mnoštvom čitave zajednice, osim što je sasvim malo braće ostavio u onome samostanu, kojima je na čelo postavio jednoga od braće, imenom Vital. Zapovjedivši pak da oba samostana žive po takvu zakonu ljubavi da kao što nisu bila razdijeljena mjestima, tako budu združena jednodušnošću. Ako bi pak Krist stekao koje nove monahe ili u ovome ili u onome samostanu, neka među sobom čuvaju vrijeme i red obraćenja: i ako bi kad došli posjetiti jedni druge, dakako po zapovijedi poglavara, neka ne budu primljeni kao gosti, nego kao ljudi jedne zajednice: a zajednički upravljani providnošću blaženoga biskupa Fulgencija, neka duhovnoga oca štuju bezazlenom ljubavlju: tako je blaženi Fulgencije sve rasporedio da, preuzevši breme upravljanja klericima, ne bi izgubio utjehu monaha.
Progonstvo sv. Fulgencija.
Međutim iznenada bivaju poslani sluge kraljevskoga bijesa da i on sam bude uhićen te s ostalima protjeran u progonstvo na Sardiniju kao plemeniti Kristov ispovjedalac. Odveden dakle brzo, premda je žalio što će njegova Crkva, još uvijek neupućena nijednom opomenom njegovih govora, odmah ostati napuštena; mudro je ipak žalost svladavao većom radošću što je počinjao biti dionikom tako slavnoga ispovijedanja vjere. U pratnji dakle monaha i zajedno s njima klerika, izvrsni učitelj obaju staleža izlazi, dok su svi laici plakali, s katedre časti prema mjestu blaženoga boja, spreman slobodnim duhom i snažnim glasom ispovjediti katoličku vjeru pred kraljevima i vlastima. Primi ga Kartaga kad je stigao te, vjerno kušajući plod poznanstva s njim u svojim malobrojnim danima, ponudi mnoge darove; njih je blaženi Fulgencije poslao na korist onomu samostanu koji bijaše odredio da se sagradi. On sam pak ukrca se na lađu raspeta srca i tjelesno gol, noseći sa sobom obilno bogatstvo iznimna znanja, kojim je nepresušnom darežljivošću hranio sve kamo god bi došao.
42 Među ostalim doduše biskupima, s kojima bijaše preuzeo zajedničko progonstvo, vremenom ređenja bio je niži, ali krepošću strpljivosti i ljubavi nije bio niži. U dvojbenim naime stvarima, gdje se ponajviše tražio savjet, kad god su među sobom preblaženi ispovjedaoci raspravljali o zajedničkoj koristi, sjedio je doduše posljednji; ipak su njegovo mišljenje primas, i svi koji su slijedili primasa, željeli čuti i provesti: premda on, ništa sebi ne prisvajajući iz tašte slave, iskazivaše doličnu čast svojim starijima. Ako je naime bio prisiljen odgovoriti onima koji su ga pitali za savjet, tako je uvijek bio spreman poslušati one koji zapovijedaju da se nije usuđivao išta iznuditi od onih koji to ne žele. A nakon najduljih zastoja vijećanja, štogod bi zajednička odluka pronašla, prepuštalo se blaženomu Fulgenciju da to rječito izloži shvaćanju ostalih. Njemu su također, kad god bi prekomorskim pismima biskupi bili pitani o vjeri ili o različitim pitanjima, svi nalagali da odgovori u ime svih. Tako, kao što je svete uspomene Aurelije, biskup Kartaške Crkve, među svojim povlasticama zaslužio da pisma koja treba odaslati s Afričkoga sabora piše on sam; tako je ovaj bio zaslužio da pisma koja treba uputiti s onoga sabora diktira on sam. Šezdeset i više biskupa tada je naime vezivao lanac progonstva, kojima je jezik i um bio blaženi biskup Fulgencije. Zbog toga su se, kad god bi odgovarali onima koji su ih pitali za savjet, u naslovu navodila imena svih biskupa, ali se u stilu prepoznavao govor samoga blaženoga Fulgencija. Osim tih također poslanica javne rasprave, ako bi tko od samih biskupa možda htio opomenuti ili poučiti svoj odsutni puk, ponizno je pristupao blaženomu Fulgenciju i službom njegova jezika ispunjavao dužnost svoje uprave. O divna li muža, rođena ne samo za sebe, nego za sve! Samo ga je Ruspenska Crkva bila zaslužila kao učitelja, a najveći je dio Bizacenskoga sabora živio od njegova govora. Tko god bi se u bilo kojem puku prognanih biskupa pokušao ponašati nemirno ili prezreti zapovijedi vlastitoga biskupa, dok je blaženi Fulgencije diktirao, tako je u odsutnosti bio ukoren da bi, tražeći lijek zadovoljštine, preplovivši more, odmah došao osobno i po samom blaženom Fulgenciju, čiju je rječitost osjetio kao izopćenik, spasonosno ponižen izmolio oproštenje. Sam je naime blaženi Fulgencije bio osvetnik, sam zagovornik: sa subratom osvetnik; za službenika zagovornik. Od njega je izlazio mač kojim se sjekao tvrdi vrat oholih; a po njemu se opet pružao lijek dobrohotnosti dok se ne bi izliječila malodušnost ponizne braće.
43 U samim dakle početcima slavnoga progonstva, vodeći sa sobom malo monaha, nikako nije mogao okupiti samostan; ipak, ne umijući provoditi život bez bratske zajednice, nagovori svoje subiskupe, naime Ilustra i Januarija, koji su to željeli, da stanuju s njim; služeći im jedinstvenom ljubavlju, mudro je ostvario sliku nekoga velikoga samostana, združivši monahe i klerike. Imali su naime zajednički stol, zajedničku smočnicu, zajedničku molitvu i zajedno s njom čitanje. Nitko se nije oholo uzdizao nad drugoga, niti se više ili posebnije brinuo za vlastitu braću, osim što su oni monasi koji su slijedili blaženoga Fulgencija, čuvajući pravilo strože uzdržljivosti, posjedovali posve ništa vlastito, niti su među ostalim klericima živjeli na klerički način. Takav je bio odgoj blaženoga Fulgencija, koji je duhovnim opomenama tako prenosio srca sebi podložnih sa zemaljskih naslada na duhovne i nebeske miline da, dok je ostajala stega dobre odluke, nisu bili zavedeni mlitavošću slabije braće koja nisu htjela nasljedovati primjere što su se svakodnevno odvijali pred njihovim očima.
44 Tko bi dostojno izložio pohvale onoga prebivališta? Ta je kuća tada bila proročište grada Kalarija. Onamo je naime dolazio nevoljnik primiti lijek utjehe: ondje su se među zavađenima sklapali vjerni savezi mira i sloge. Onima koji su željeli pomnije slušati božansko čitanje, ondje je Gospodin pružao izgradnju najpotpunijega tumačenja. Radovalo je plemenite muževe, ako je bilo moguće, svakodnevno gledati blaženoga Fulgencija kako raspravlja: milo bijaše onomu koji trpi oskudicu ponizno odatle moliti tjelesnu milostinju odakle bi primio i duhovni nauk. Često je naime blaženi Fulgencije one koje je obilnim dijeljenjem oslobađao od vremenite gladi mudrim opominjanjem poticao da se odreknu svijeta, i premda nisu imali ništa, nagovarao ih da prezru želju za posjedovanjem: tako je uvijek bio željan stjecanja bratstva za samostan da je, premda je znao biti svima sve, ipak želio i htio sve pridružiti monaškom staležu. Taj glas, rastući iz dana u dan, poticao je i puk Kartaške Crkve na veće radosti te je po najpouzdanijim svjedocima koji su dolazili iz one pokrajine preporučivao blaženoga Fulgencija odsutnima.
Pozivaju ga u Kartagu da odgovori na tiraninova pitanja.
Međutim nepomirljivi um i strašni gnjev kralja Trasamunda protiv katoličke vjere, usred okrutnih progona i lukavih spletki kojima je katolike sad strahovima prisiljavao, sad obećanjima mamio da zaniječu kako je Krist jednak Bogu Ocu, s namjerom da još više zavede mnoštvo, počeo se pretvarati da bezazleno istražuje razlog katoličke vjere, misleći da se neće naći nitko čijim bi dokazivanjem mogao biti uvjeren u svoje zablude. Postavljao je naposljetku mnogima zamke besmislenih pitanja, niti je prezirao ili odbijao ako bi mu tko htio odgovoriti: dapače, kao da strpljivo sluša, hvastao se da mu se ne može udovoljiti. I doista, tko bi čovjeku tako otvrdnula srca mogao pokazati svjetlo istine? Ipak je činio da vrlo mnogi pobožni ljudi, odvažni postojanošću svoje vjere, u prilikama koje je Gospodin pripravio, pobijaju bogohulstva radoznaloga kralja.
46 Naposljetku mu, dok je dulje raspitivao tko bi najpotpunije očitim svjedočanstvima mogao obraniti istinu katoličke dogme, rekoše da se među prognanim biskupima nalazi blaženi Fulgencije, kojemu ništa ne nedostaje u znanju, a obiluje milošću, te koji bi mudro i rječito udovoljio kralju koji pita. Odmah kralj, želeći iskušati biskupa kojemu je općenito dobro svjedočanstvo davala čitava Crkva naše vjere, brzo pošalje hitra slugu. Od njega bez odlaganja vođen i doveden, uđe radostan u Kartagu. Ondje, našavši kao najvjerniji upravitelj priliku da uloži povjerene mu talente, počeo je u vlastitom svratištu pomno poučavati pravovjerne katolike koji su k njemu dolazili, obrazlažući kako Otac i Sin i Duh Sveti, dok ostaje razlika triju osoba, od vjernika bivaju ispovijedani kao jedan Bog.
47 Tolika je pak u blaženoga Fulgencija bila blagost rječita govora, tolika je vedrina sjala na njegovu licu da je sveta ljubav vukla sve vjernike da se natječu hoće li pitati najučenijega muža ili slušati kad god bi odgovarao na pitanja. On je pak bez izjedajuće zavisti dijelio riječ Božju, izlazeći u susret pitanjima sviju, ne prezirući nikoga, ne smatrajući nikoga nevaljalim, spreman i sam, ako bi komu možda Bog po Duhu Svetome bolje objavio, čuti ili naučiti, držati, slijediti i odobriti: blag i krotak, pod učiteljskom službom vršeći poniznost učenika. Odatle se dogodilo da je postajao mnogo učeniji i bolji od samoga sebe, stječući veće dobitke za Krista. Jedne je naime, već prekrštene, učio oplakivati svoju zabludu i mirio ih s Crkvom; druge je pak opominjao da ne izgube svoje duše zbog zemaljskih pogodnosti; a one koje je osjećao već bliskima propasti tako je umilnim govorima umekšavao da su se zbog njegove dobrohotnosti stidjeli izvršiti zamišljenu zloću te su, brzo se vrativši, činili pokoru. Drugi su, okrijepljeni njegovim riječima i začinjeni solju njegova nauka, sa svim pouzdanjem pobijali arijanske krivovjerce. Tako se divnom milošću dogodilo da je po jednome biskupu, čiju je mudrost kralj bio htio iskušati, u Kartagi rastao broj mudrih, te je posredovanjem progonitelja katolička vjera primala radije porast nego umanjenje.
Odgovara na kraljeva pitanja.
Doznavši sve to po tajnim glasnicima, kralj odobrava um, mudrost, učenost, vjeru, pobožnost, krotkost i uzdržljivost izvrsnoga biskupa te priznaje da je u skladu s pohvalama svoga glasa onakav kakvim su ga prije proglašavali. Stoga mu brzo pošalje na čitanje neke izreke pune otrova krivovjerja, zahtijevajući da mu se na njih dade odgovor. Primi to najučeniji biskup te, razdijelivši besmislice najduljega izlaganja po poglavljima prigovora, nadoda kratke, uvjerljive i nužne odgovore, teške ugledom svjedočanstava i blistave svjetlom svakoga razuma. Nakon što ih je dugo i mnogo uspoređivao s mnogim mudrim muževima i iznio na znanje vjernomu puku, preda ih da se uruče i kralju koji je bio napet od duga iščekivanja. Pomno ih pročitavši, onaj barbarski kralj, budući da nikad nije bio predodređen za spasenje, hvali mudrost, divi se rječitosti, ističe poniznost, ali ipak ne zaslužuje razumjeti istinu. A kartaški puk, tumač duhovne pobjede, radosnim žamorom priznaje da su kraljeve postavke pobijene te se, uz združene pohvale blaženomu Fulgenciju, diči da je katolička vjera uvijek pobjednička.
Poglavlje XXIII.
Rješava druga pitanja kralja i Pinte.
Ipak, želeći kralj još uvijek iskušati najučenijega muža, ponovno ga ispituje o drugim pitanjima, i zapovjedi da se njegovo pitanje pročita blaženomu Fulgenciju samo jedanput, ne dajući mu mogućnost ni razmišljanja ni prepisivanja. Bojao se naime da njegove riječi koje valja pobiti ne budu, kao prije, umetnute u njegove govore te da sudom čitavoga grada ne bude ponovno osuđen kao pobijeđen. A blaženi Fulgencije, jedva uspijevajući prizvati u sjećanje ono što mu je bilo pročitano samo jedanput, odgađao je odgovor: ali kralj mu je sve više i više zapovijedao da odgovori, predbacujući mu otezanje odgovora i smatrajući oprez presvetoga muža nepouzdanjem. Stoga isti biskup, oslonjen na krepost razboritosti, kako se možda među narodom ne bi proširile kakve laži kojima bi se izmišljalo da blaženi Fulgencije ili nije mogao ili nije htio odgovoriti na kraljevska pitanja, sastavi tri divne knjižice: u njima je, bezazleno se obraćajući spomenutomu kralju, opširno pretresao snagu čitavoga pitanja koje bijaše uhvatio kratkim slušanjem, poučavajući da Kristu Gospodinu pri uzimanju tijela nimalo nije nedostajala razumna duša. Tada se kralj, ispunjen najvećim divljenjem, nije usudio ništa više pitati, osim što jedan od njegovih biskupa, imenom Pinta, pokušavši tobože odgovoriti, radije nije htio šutjeti nego što je mogao išta odgovoriti. Njemu se ipak odmah blaženi Fulgencije suprotstavio istinoljubivom raspravom drugoga djela, koje je naslovio Adversus Pintam, te je pokazao da su se protivnici, pobijeđeni u njegovoj prvoj obrani, prilično nepromišljeno vratili u boj.
Poglavlje XXIV.
Izaziva zavist.
Prezbiteru Abragili koji ga je pitao o Duhu Svetome, iznio je u sasvim kratkom djelu Commonitorium više svjedočanstava, poučavajući da njega treba bezazleno ispovijedati kao jednoga Boga s Ocem i Sinom. Odredio je također da se izreke toga djela Commonitorium imaju prepisati između obaju djela iz toga vremena, dok su ih čitali svi vjerni katolici i divili se, a arijanci se crvenjeli i od boli mrmljali protiv njega. Sve dok, našavši priliku za zao nagovor, bezbožni i zli ljudi nisu rekli kralju koji ga je htio dulje zadržati u Kartagi: „Uzalud se, kralju, trudiš: ništa tvoja revnost ne koristi. Toliko je naime već prevladao nauk biskupa Fulgencija da neke od tvojih svećenika miri s Crkvom. Stoga, ako brzo ne pritekneš u pomoć, naša će vjera propasti; i tko god je od nas kršten, kad se javno pomiri, ponovno će propovijedati homousion, niti će se kraljevska okrutnost moći bojati ako budeš htio potaknuti progon. Mnogo naime krijepi i postojanima čini sve biskupe Fulgencijeva nazočnost.”
Ponovno biva protjeran u progonstvo; proriče da će se ubrzo vratiti.
Na takve nagovore kralj, kao pritisnut velikom nuždom, pristane i prisili blaženoga Fulgencija da se ponovno vrati u progonstvo na Sardiniju. U gluho dakle doba noći (tako je naime kralj bio odredio da se učini) blaženi Fulgencije bez znanja naroda biva odveden na lađu. Ali dok su vjetrovi pružali otpor suprotnim puhanjem, pretrpio je na obali tolika zadržavanja da se kroz vrlo mnogo dana gotovo sav grad onamo stjecao i opraštajući se pričešćivao iz njegove ruke. Ondje pak, ispunjen proročkom milošću po Duhu Svetome, reče Julijateju, pobožnu mužu koji bijaše silno ožalošćen i teško uzdisao zbog odlaska blaženoga biskupa: „Nemoj više plakati: brzo ćemo se vratiti k vama i, kad se obnovi sloboda Katoličke Crkve, vidjet ćete nas. A ovo, molim te, neka ostane tajna kod tebe, što me prevelika ljubav prisilila da ti otkrijem.” Tako je brižljivo blaženi Fulgencije uvijek bježao od hvastanja, niti je u duhovnim darovima tražio ljudsku slavu, zadovoljan svjedočanstvom svoje savjesti i oslonjen samo na Božje milosrđe.
52 Stoga se nikada nije ni naslađivao činjenjem čudesa, niti je ikako želio da mu se dade ta milost. Nego, ako bi ga kad molili da se pomoli Gospodinu za bolesne i napaćene, ili za one koji podnose nevolju vremenitih kušnja, izlijevao je svoje molitve s ovom pobožnošću: „Znaš, Gospodine, što odgovara spasenju naših duša. Stoga, dok mi ištemo ono na što nas opominje potreba, neka tvoje milosrđe udijeli ono čime se neće priječiti duhovna korist. Neka dakle molitva naše poniznosti, ako je korisno, tada bude uslišana tako da se ponajprije ispuni tvoja volja.” I često je doduše svemogući Bog svomu svećeniku dok je molio udijelio mnogo toga: ali on, ne pripisujući ništa vlastitim zaslugama, sve je radije pripisivao vjeri onih za koje je bio uslišan; i govorio je da to nije udijeljeno njemu, nego njima.
Poglavlje xxvi.
Vraća se drugovima u progonstvu.
Ali da ne trpimo dugo preduga otezanja, umetnimo jednu njegovu izreku o činjenju čudesa. „Čudesa”, govorio je, „ne donose čovjeku pravednost, nego poznatost među ljudima. Tko god pak bude poznat ljudima, ako ne bude pravedan, dospjet će osuđen u vječne muke. Onaj pak koji, opravdan djelom nebeskoga milosrđa, bude živio pravedan pred licem samoga Boga, pa makar bio malo poznat ljudima, okrunjen će primiti blažene radosti svetih.” Divni se muž dakle bojao primati pohvalu za čudesa, premda je svakodnevno činio još veća čudesa, presvetim poticanjem čineći da mnogi nevjernici povjeruju, da se mnogi krivovjerci pomire s Crkvom, da mnogi odani najgorim običajima prihvate zakone uzdržljivosti: dok su po njegovim najspasonosnijim opomenama pijanice učili trijeznost, preljubnici težili za čistoćom, škrti i grabežljivi bili poučavani da sve razdijele siromasima: te su, promijenivši odluku, oholima poniznost, svadljivima mir, a neposlušnima poslušnost postajali slatki.
34 Takvim je doista čudesima blaženi Fulgencije uvijek posvećivao pobožan trud; dok su ga ona pratila, slavan na svakom mjestu i u svako vrijeme, prevezen jednom na Sardiniju uz naklonost tišine vedra zraka, razveselio je duše prognanih subiskupa, a samu pokrajinu, kojoj je nazočnost tolikih biskupa davala ures, učinio je sjajnom svjetlom svoje nazočnosti, dok su se odasvud s radošću stjecali kršćanski ljudi da vide najsnažnijega Kristova borca, koji je u pojedinačnom boju slomio nalet razbješnjeloga kralja, kako se vratio u božanski tabor urešen znamenitim lovorikama i, pridružen starim suborcima, pojedincima hvalevrijedno iskazao to veću poniznost što je više znao da je zasjala njegova krepost; sjećajući se bez sumnje Pisma koje opominje: „Sine, koliko si velik, toliko se ponizi u svemu, i pred Bogom ćeš naći milost.”
Poglavlje xxvii.
Njegova djela i ustanove u progonstvu.
Nije doista više htio blaženi Fulgencije u pratnji mnoge braće dulje stanovati u prijašnjoj kući, nego je pokraj bazilike svetoga mučenika Saturnina, pronašavši slobodno mjesto daleko od gradske vreve, zatraživši najprije, kako je dolikovalo, dopuštenje od Brumasija, časnoga biskupa grada Kalarija, vlastitim troškom sagradio novi samostan. Okupivši u njemu četrdeset i više braće, čuvao je nepovrijeđenim red samostanske stege, nikomu ne dajući dopuštenje da prijeđe preko pravila svetoga staleža: nego je monasima davao da ponajprije obdržavaju ovo, da nitko od njih ne prisvaja ništa vlastito, nego da svima sve bude zajedničko. Često je naime govorio da se monahom niti treba niti može smatrati onaj koga je nagovorila želja da ima privatnu imovinu. Da bi se naime monah možda služio biranijim jelima, katkad ga prisili tjelesna slabost; ali da želi u bilo kakvim sitnim stvarima prisvojiti vlasništvo vlastitoga prava, očito je svjedočanstvo ohole volje i lakome požude.
56 Dijelio je dakle on sam s najvećom razboritošću Božjim slugama potrebne životne potrepštine, uzimajući u obzir snagu i slabost pojedinaca. Ipak, za koga god se više brinuo nego za ostale, njega je više opominjao da čuva poniznost, govoreći im: „Tko god od zajedničkoga imutka primi štogod više, postaje dužnik sviju kojima pripada taj imutak: a dužniku nadalje pomaže jedino poniznost.” Tako je postizao da nitko ne pretrpi sablazan kad bi se činilo da jednome zbog slabosti daje štogod više. Imao je također preveliku brigu da preduhitri molbe svih monaha, dajući unaprijed štogod bi komu trebalo dati prema onome što bi pokazala ili potreba ili očiti razlog. Ako bi se pak tko usudio zatražiti prije nego što bi primio, odmah bi mu uskratio, makar i zasluživao primiti, govoreći da monasi trebaju biti zadovoljni onim što su primili. Uostalom, oni koji za sebe traže kao da oskudijevaju, još služe tjelesnim željama i uopće ne misle savršeno o nebeskim stvarima sve dok sebi ono što im je potrebno, jer ne mogu trgovanjem, žure pribaviti barem traženjem.
57 On je također govorio da su pravi monasi oni koji su, umrtvivši svoje prohtjeve, spremni ništa ne htjeti, ništa ne odbijati, nego čuvati jedino savjete ili zapovijedi opata. Zbog toga bez svoga savjeta nije dopuštao ni onomu bratu koji je obavljao službu prepozita da išta čini. Braću koja su radila i neumornim snagama obavljala tjelesne poslove, a nisu imala revnosti za čitanje, manje je ljubio niti ih je smatrao dostojnima najveće časti. U komu je pak bila ljubav prema duhovnom znanju, pa makar, lišen tjelesne snage, nikada ne mogao raditi rukama, bio je smatran osobito dragim i milim.
58 Volio je pak, kad bi pred braćom raspravljao, ako bi mu tko postavio najoštrija pitanja u kojima bi se trudio najizvrsnijim umom: a bilo je općenito dopušteno svoj braći, i onima po naravi jednostavnima ili slaba shvaćanja, pitati o čemu god su htjeli: niti je prije nego što bi priznali da im je udovoljeno prestajao obrazlagati, svladan dosadom ili naporom. Imao je naime najveću i divnu milost mirna srca koriti nemirne: tako da je upravo tada, kad su drugi mislili da se silno srdi, u njemu cvala i vladala najveća blagost: i bez uzrujanosti, nalik uzrujanomu, spasonosnim je nastupom potresao mnoge koji su zlo činili. Mrzeći naime mane, a ljubeći ljude, toliko se dugo činio strogim koliko je zahtijevala korist duhovne stege. Inače je pak prema pojedincima bio tako krotak, pristupačan i susretljiv da nikoga od braće nije dozivao golim imenom, niti je s nadutošću svjetovnoga gospodarenja zapovijedao ikomu, makar bio i najneznatniji.
Poglavlje xxviii.
Njegovi spisi u progonstvu. Kraj progona.
Napisao je u isto vrijeme Kartažanima djelo Epistola, blistavo po uzvišenu poticaju, gdje je najtežim jadikovanjem izložio gotovo sve varke i varava laskanja kojima su nesretne duše bile zavođene u smrt. Tada je i pobožnomu mužu Eutimiju, koji ga je pitao za savjet o otpuštenju grijeha, bez odlaganja odgovorio u dvjema knjižicama. Također je spasonosno raspravljajući poučio onoga koji je želio upoznati svjedočanstva o predodređenju i razlike milosti. Već je i prisna pisma, u kojima se ipak sadrži duhovna izgradnja, često upućivao i onima koji su boravili ondje na Sardiniji, i onima koji su živjeli u Africi, a osobito rimskim senatorima, udovicama i djevicama čiji se glas smatrao hvalevrijednim. Probi, Kristovoj djevici, napisao je dvije knjižice o postu i molitvi. Tako je bio poznat svim narodima da su dvije knjige, koje je Faust, biskup Galija, lukavim govorom sastavio protiv milosti, potajno pogodujući pelagijancima, ali ipak želeći izgledati katolikom, nakon što su u Carigradu sablaznile vrlo mnogu braću, bile poslane blaženomu Fulgenciju na prosudbu. Njima je on, da se ne bi širio skriveni otrov, sam odgovorio u sedam knjiga, trudeći se više razložiti nego pobiti: jer razložiti njegove dvosmislene govore značilo je pobiti dokaze buncajućega. Velik je doista trud toga djela brzo primio zasluženu nagradu. Čim je naime samo diktiranje dovršeno, odmah je raskinut lanac najduljega sužanjstva. Smrt naime kralja Trasamunda i divna dobrota Hilderika koji je počinjao kraljevati, vraćajući slobodu Katoličkoj Crkvi ustanovljenoj diljem Afrike, darovala je kartaškomu puku vlastitoga biskupa i najblažom vlašću zapovjedila da se u svim mjestima obavljaju biskupska ređenja.
Poglavlje xxix,
Njegov slavan povratak. Život nakon progonstva.
Blaženi je dakle Fulgencije, nakon što je mudro pobijedio pelagijance, zaslužio vidjeti obradovane katolike. Odande se, prema onome što je po njemu Duh Sveti bio prorekao, vratio u Kartagu sa svim subiskupima, odakle je bio sam izišao. Našao je radosne one koje je bio ostavio žalosne. Našao je one koji izgaraju od silnoga klicanja, a bio ih je ostavio dok su podnosili nasilje progonstva. Našao je da imaju duhovnoga Oca oni koje je bio ostavio dok su oplakivali majku Crkvu. Našao je da ga s radošću iščekuju oni koje je bio ostavio dok su uzdisali u tjeskobi.
61 Tolika je pak bila pobožnost kartaških građana koji su željeli ponovno vidjeti blaženoga Fulgencija; tako je sav narod žarko iščekivao onoga kojega je pred svojim očima vidio kako se muževno bori; da je, dok su drugi biskupi prije njega silazili s lađa, šutljivo mnoštvo stajalo na obali, očima i mislima među svim biskupima tražeći blaženoga Fulgencija, kojega je prisno poznavalo, i iščekujući ga sa svih brodova. A kad se pojavilo njegovo lice, nastade silan poklik, dok su se svi nadmetali tko će ga prvi pozdraviti čim ga prepozna, tko će prignuti glavu pod njegov blagoslov, tko će zavrijediti barem vršcima prstiju dotaknuti ga dok prolazi, tko će ga barem očima vidjeti dok izdaleka stoji. Odjekivala je božanska hvala iz svih jezika. Narod je naime, idući za njim i pred njim prema bazilici svetoga Agileja, slavio plemeniti trijumf blaženih ispovjedalaca. A silno mnoštvo naroda, žurno se stječući oko blaženoga Fulgencija, kojega je častilo više od ostalih, pritiskalo ga je sve dok sveta brižljivost nekih kršćana, načinivši krug oko njega dok je bio u vrućini i gužvi, nije otvorila slobodan prolaz njemu koji je prolazio sredinom.
62 Ipak, želeći Gospodin još kušati ljubav vjernih ljudi, obilnim je kišama čudesno zalio one koji su hodali. A tko bi mogao ispripovjediti djela pobožnosti bez štete po istinu? Silan pljusak nikoga nije prestrašio niti spriječio da iskaže počast slavnim svećenicima: štoviše, kao da je odozgo silazio nebeski blagoslov, toliko je porasla vjera odličnika da su, radosno raširivši svoje ogrtače nad blaženim Fulgencijem, odbijali kišu i domišljatom ljubavlju sastavljali novu vrstu šatora: postavši nasljedovatelji onih koji su u prijašnja vremena Spasitelju, dok je sjedio na magaretu i dolazio u Jeruzalem, prostirali svoje haljine po putu, kako govori Evanđelje. Nešto slično doista su činili i ovi, koji su vlastitim odijelima jednodušno štitili golu glavu blaženoga Fulgencija. Jedva dakle kad se već približavala večer, predstavljeni biskupu svete uspomene Bonifaciju, svi su zajedno blagoslovili i hvalili Boga. Tada su blaženoga Fulgencija po svim ulicama kartaškoga grada, kamo god je prolazio, rukama i očima pokazivali te ga bezbrojnim pohvalama slavili.
63 Nakon što je pak žurno pohodio domove svih koji su ga ljubili, blagoslovio ih i udostojao se radovati s radosnima onaj koji je prije plakao sa zaplakanima, te tako utažio želje sviju, oprostivši se od braće izišao je iz Kartage, nalazeći na svim putovima dugoga putovanja još veće radosti, jer su mu narodi odasvud hrlili u susret sa svjetiljkama, bakljama i granjem drveća, zahvaljujući neizrecivomu Bogu koji je blaženoga Fulgencija čudesno učinio milim u očima sviju. Po svim su ga crkvama primali kao vlastitoga biskupa, i tako se njegovu povratku sva bizacenska pokrajina radovala kao jedan jedini puk.
64 Koga, zaklinjem, ne bi uzoholila veličina ove slave? Blaženoga je pak Fulgencija potaknula na nastojanje oko još veće poniznosti. Dolazeći naime s narodnom slavom i pridružujući biskupskomu dostojanstvu povlasticu osobitoga štovanja, nakon što je sjeo na biskupsku stolicu, poželio je i dalje stanovati među monasima. I da se ne bi činilo kako svojim dolaskom umanjuje vlast opata Feliksa, dragovoljno si je oduzeo svaku mogućnost zapovijedanja monasima, želeći i sam vršiti ne svoju, nego tuđu volju. I onaj koji je još kao monah bio preuzeo upravljanje braćom, sada kao biskup nije htio gospodariti u vlastitom samostanu: tako se brižljivo čuvajući da ne ražalosti opata Feliksa da bi, iskazujući gostoljubivost pridošlicama, ako bi kad potreba zahtijevala da se umnoži kruh ili iznese štogod više, najprije zatražio savjet opata Feliksa. Naposljetku, na svakom bizacenskom saboru o većim su se stvarima njega prvoga pitali za savjet: a u vlastitom se samostanu i o najmanjim stvarima ponizno savjetovao s opatom Feliksom.
65 Malo je bilo blaženomu Fulgenciju riječima i djelima slijediti i čuvati tu poniznost ako je ne bi potvrdio i pismeno, izjavljujući da u tom samostanu ništa ne prisvaja kao svoje niti među monasima stanuje radi vlasti, nego radi ljubavi. Razborit naime muž, pazeći da priprosti sluge Božji poslije ne pretrpe kakvu štetu, tim je spisom postavio zapreku prigovoru svojim nasljednicima, jer ništa nije pretpostavio koristi monaha koji služe Bogu. Kupio je ipak uz crkvu kuću, u čije se uređenje s najvećom marljivošću dao, kako njegovu budućem nasljedniku ne bi nedostajalo prebivalište. Popravljajući pak službe klerika, ako je gdje što nedostajalo, mnoge je prokušane među braćom monasima preveo u crkvenu vojnicu. I tu je vodio brigu o ljubavi, kako bi, dok gotovo sve klerike redi iz onoga samostana, uz trajno poznavanje iz nekadašnje prisnosti, nikada ne nastala nikakva prepirka između monaha i klerika. Najveću je brigu posvetio i tomu da se nijedan klerik ne kiti taštom odjećom niti da, zaokupljen svjetovnim poslovima, predugo izbiva iz crkvene službe; zapovjedivši svima da imaju kuće nedaleko od crkve, da vlastitim rukama obrađuju vrt te da najveću brigu posvete ugodnom pjevanju psalama ili čitanju.
66 Odredio je da svakoga tjedna svi klerici i udovice, te tko god bi mogao od laika, poste srijedom i petkom: naređujući svima da prisustvuju svakodnevnim bdjenjima, jutarnjim i večernjim molitvama. Neke je nemirne obuzdavao riječima, a neke udarcima, one koje je očita krivnja prisilila da budu išibani. Tako je spasonosnim razlaganjem žigosao mane sviju da, ne spominjući ničije ime, sve natjera na strah te da spasonosnim strahom napuste i skrivene grijehe. Pa kako bi među vlastitim klericima mogao imati manju opreznost onaj koji je rješavao i dugotrajne sporove i svadljive sukobe susjednih općina? On je naposljetku spasonosnom opomenom smirio i ogorčenost maksimijanskoga puka koji nije htio primiti sebi zaređenoga biskupa te je, postavivši doličan kraj preteškoj sablazni, sve među njima blago i spasonosno pomirivši uredio.
67 I na Vincenskom saboru, odlukom svih svećenika koji su se bili okupili, stavljen ispred i pretpostavljen nekomu biskupu po imenu Kvadvultdeus, koji je tvrdio da je stariji od njega, toga je dana i u taj čas šutio, ne želeći ispričavanjem umanjiti ugled sabora. Ali kad je nakon sabora osjetio da biskup tuguje, bojeći se da zbog svoje časti bratu ne prouzroči sablazan i prosudivši da je bolje po ljubavi postati manji negoli bez ljubavi veći, opazivši poslije da se okupio slavan zbor Sufetanskoga sabora, pred svima je izlio poniznu molbu da se biskup Kvadvultdeus, uz njegov pristanak, ponovno stavi ispred njega, kako bi, pošto njegovo ime bude pročitano poslije, odsada radosno živio pomirena srca svoga subiskupa. Divili su se biskupi poniznosti onoga koji je takvo što molio, niti su htjeli ražalostiti onoga koji je Bogu prinosio žrtvu poniznosti i čuvao zajedništvo duha u vezi ljubavi. Gdje su sada oni kojima vlada težnja da se ističu nad ostalima, koji se stavljaju čak i ispred svojih poglavara, prisvajajući sebi nedolične povlastice? Evo, blaženi Fulgencije nije htio braniti ni prvenstvo koje je zaslužio, jer nimalo nije žudio bez ljubavi biti prvi pred ikim.
68 Jedinstveni učitelj i naučitelj Katoličke crkve, premda je među raznim poslovima ovdje u Africi imao malo slobodna vremena, ipak je diktirao da se zapišu vrlo mnoge crkvene propovijedi koje bi se govorile u narodu. Gdje god je držao propovijed, raznježio bi srca sviju, ne izazivajući isprazne i najtaštije pljeskove, nego skrušenost srca. Iščekivao ga je biskup Kartaške crkve svete uspomene Bonifacije dok je posvećivao crkvu kod Burnosa, gdje je u njegovoj nazočnosti propovijedao dva dana: tada se toliko naslađivao slušajući riječ Gospodnju iz njegovih usta da je, sve dok ovaj nije završio propovijed, suzama natapao zemlju, zahvaljujući Bogu čija milost uvijek u Katoličkoj crkvi podiže najveće i preslavne naučitelje. Već vrativši se iz progonstva sastavio je mnogo novih djela: u deset je knjiga pobio lažna djela lažljivoga Fabijana; sastavio je tri knjižice o istini predestinacije i milosti te je sredio i mnoga druga djela: tko ih želi upoznati, naći će ih vjerno zapisana u njegovu samostanu.
Njegova smrt, pokop, nasljednik.
A nama je već vrijeme reći kako je nakon svih svojih dobrih djela počinuo, prenesen u kraljevstvo nebesko. Gotovo godinu dana prije negoli je bio uzet s ovoga svijeta, potaknut dubokom skrušenošću srca, iznenada je ostavio crkvene poslove te se, potajno povukavši i iz samoga svoga samostana, s nekolicinom braće u pratnji odvezao lađom na otok Circinu. Ondje je na nekoj maloj hridi po imenu Kilmi, gdje je već bio zapovjedio da se sagradi samostan, posvećujući se čitanju, molitvi i postovima, kao da je znao da mu se približava posljednji dan, iz svega srca činio pokoru. I premda je sav njegov život, otkako se obrativši se iz svega srca prihvatio monaškoga zavjeta, bio vrijeme pokore, ipak je na tom otoku mnogo više i mnogo revnije, nalik početniku, mrtvio svoje udove i plakao pred očima jedinoga Boga. Odande se, kad su već mnogi mrmljali zbog svećenikove odsutnosti, primoran nuždom ljubavi, ponovno spustio u svoj samostan da redovnicima pruža uobičajene utjehe i da strpljivo podnosi najteže napore za korist bližnjih.
70 Nije pak prošlo mnogo dana, i gle, dobri je Gospodin tražio vjernoga slugu. Upao je naime iznenada u najžešće patnje tjelesne slabosti, gdje je gotovo sedamdeset dana iscrpljen bolešću često govorio samo ovo: „Gospodine, daj mi sada ovdje strpljivost, a poslije oproštenje.” Niti je od tih riječi imalo odstupao, bilo da ga je mučila bol, bilo da ga je palila groznica, bilo da ga je slabila klonulost. Kad su ga pak liječnici nagovarali da se posluži kupkama, reče: „Zar će kupke moći učiniti da smrtan čovjek, kad se ispuni vrijeme njegova života, ne umre?
Ako se doista približava smrt, a ni oblozi tople vode ne mogu je odbiti, zašto me, zaklinjem, nagovarate da na kraju narušim strogost dugo čuvanoga zavjeta?”
71 Tako vjerno povjerivši svoje spasenje višnjoj volji, nakon što je bez ikakve sumnje osjetio da mu se valja rastati od tijela, sazvavši sve svoje klerike u nazočnosti monaha, obratio im se govoreći: „Ja sam, braćo, brinući se za spasenje vaših duša, možda bio među vama naporan i težak. I zato vas zaklinjem da mi oprosti tko god zbog čega žali. A ako je možda naša strogost prekoračila dužnu mjeru, molite da mi to Gospodin ne uračuna u grijeh.” I dok je blaženi Fulgencije to izgovarao sa suznim jecajima, svi su zajedno pali pred njegova koljena vičući da je uvijek bio dobar, uvijek ljubazan i da je, kako dolikuje, bdio nad spasenjem sviju: „Neka vam dakle”, reče, „Gospodin Bog moj providi pastira dostojna sebe.”
72 Tada je, zapovjedivši tišinu, malčice počinuo. A zatim, vodeći brigu o siromasima, zatraživši svotu novca iz koje je najvjerniji upravitelj svakodnevno dijelio potrebitima, zapovjedio je da se sve potroši, sam po sjećanju nabrajajući imena udovica, siročadi, putnika i svih ondje potrebitih: vlastitom je odlukom odredio komu će se što pojedinačno dati: nemajući baštinika na ovome svijetu, ostavio je ipak siromasima baštinu ove dobrohotne brižljivosti. Ali ni svoje klerike nije prikratio za dužni blagoslov, milosrdno se pobrinuvši i za njihovo siromaštvo: i potajno sve brižljivo unaprijed uredio, neprestano moleći i blagoslivljajući svakoga tko je ulazio, ostao je zdrave pameti sve do posljednjega časa.
73 Posljednjega dana, 1. siječnja, nakon obavljene večernje, sretno je predao blaženu dušu u ruke Gospodnje, navršavajući dvadeset petu godinu svoga biskupstva, a šezdeset petu cijeloga života, kako je prije mnogoj braći bio navijestio kad se približio smrti. Toga pak dana njegovo se sveto tijelo nikako nije moglo pokopati, nego je, položeno u samostansku kapelu, cijele te noći pozivalo monahe i klerike zajedno da bdiju u psalmima, himnima i duhovnim pjesmama. A ujutro, nakon što je silno mnoštvo naroda iz susjednih mjesta došlo na sprovod, svećeničkim je rukama preneseno u gradsku crkvu koja se zove Sekunda, gdje je bio pohranio i relikvije apostola, te je zadobilo časan grob. Prvi je, dakako, kao biskup zavrijedio biti položen u toj bazilici, gdje drevni običaj nije dopuštao da se pokopa nijedan pokojnik, ni svećenik ni laik. Ali velika snaga ljubavi uklonila je zapreku običaja; jer su svi građani nastojali i s najvećom pobožnošću tražili da ondje gdje je sveti i Bogu mili muž bio posvećen, ondje uvijek i mjestom bude pridružen molitvama pojedinaca.
74 Često su naime bili iskusili koliko im je dobara pribavila molitva blaženoga Fulgencija i koliko je zala odbila: kako se poslije očitim znakovima jasno pokazalo kada je, ne mnogo dana nakon njegova poziva s ovoga svijeta, neprijateljsko pleme Maura iznenada napalo ruspensko područje, pustošeći mnogo toga pljačkama, pokoljima i požarima, te koljući unutar samih crkvenih zidova one koje je moglo naći. Tko se ne bi divio milosti blaženoga Fulgencija? Dokle god je živio, njemu povjereni grad nije osjetio bijes rata: i dok je gotovo cijela pokrajina podnosila strašno sužanjstvo, Ruspa je ostala nepovrijeđena zbog časnoga svećenika, čiji je život vlastitim građanima bio bedem.
75 Smatrao sam da u međuvremenu ne treba šutke prijeći ni preko ovoga: da je, dok mu se tražio prikladan nasljednik, zbog nesloge laika i klerika, dugotrajnost prepirke potrajala gotovo cijelu godinu, kako bi Tvoja svetost sjela na njegovu biskupsku stolicu onoga istog dana kojega je on preminuo. Ta prva svetkovina njegova polaganja u grob zavrijedila je biti urešena tom povlasticom, da bi postala još mnogo časnija po radostima Tvoga ređenja. A želiš li znati kako se to nije dogodilo slučajnim zbivanjima, nego se pokazuje da je udijeljeno njegovim molitvama? Prisjeti se najvjernijega viđenja blaženoga Poncijana, biskupa tenitanskoga, koje je on sam ovako ispripovjedio: „Dok sam išao prema zapovijedi primasa Dacijana da se Ruspenskoj crkvi izabere biskup, isti mi se preblaženi Fulgencije ukazao u vrijeme počinka te me, ljubaznim pogledom kao što je običavao, prijateljski pozdravivši, upitao: ‘Kamo sada Tvoja svetost brzo hoda?’ Odgovorio sam mu: ‘Da se Ruspenskoj crkvi izabere biskup.’ A on smiješeći se reče: ‘Već je zaređen.’” Zar nije očito da je njegovim molitvama bilo dovršeno ono što je ukazanjem prorečeno? Onaj dakle koji je znao za potvrdu još neizabranoga ili nezaređenoga, već je molitvom bio zaslužio i dan u koji je zaređeni mogao sjesti na biskupsku stolicu. Stalnim stoga molitvama i vjernom pobožnošću uvijek želimo da, postavši dionikom njegove slave u vječnosti, sretno živiš ne nedostojan tolikoga prethodnika, da zajedno s nama zahvaljuješ Gospodinu za dovršenje ovoga djela, te da za ono što je možda rečeno manje rječito zamoliš oproštenje od svih mudrih čitatelja.
✠