Suppl., q. 99, a. 1
Izriče li se po božanskoj pravednosti vječna kazna grešnicima
Prigovor 1. Čini se da se vječna kazna ne izriče grešnicima po božanskoj pravednosti. Jer kazna ne bi trebala nadilaziti krivnju: „Po mjeri grijeha neka bude i mjera udaraca“ (Pnz 25,2). No krivnja je vremenita. Dakle, kazna ne bi trebala biti vječna.
Prigovor 2. Nadalje, od dvaju smrtnih grijeha jedan je veći od drugoga, i stoga bi jedan trebao primiti veću kaznu od drugoga. No nijedna kazna nije veća od vječne kazne, budući da je beskonačna. Dakle, vječna kazna ne duguje se svakom grijehu; a ako se ne duguje jednome, ne duguje se nijednome, budući da nisu beskonačno udaljeni jedan od drugoga.
Prigovor 3. Nadalje, pravedan sudac ne kažnjava osim u svrhu popravljanja, stoga se navodi (Ethic. ii, 3) da su „kazne svojevrsni lijek“. No kažnjavati opake vječno ne vodi njihovu popravljanju, niti popravljanju drugih, budući da tada u budućnosti neće biti nikoga tko bi se time mogao popraviti. Dakle, vječna se kazna ne izriče za grijehe prema božanskoj pravednosti.
Prigovor 4. Nadalje, nitko ne želi ono što nije poželjno radi samoga sebe, osim radi neke koristi. No Bog ne želi kaznu radi same sebe, jer ne uživa u kaznama [Aluzija je na Mudr 1,13: „Niti se raduje propasti živih“, kako se može razabrati iz FS, pit. 87, čl. 3, prig. 3]. Budući da dakle nikakva korist ne može proizići iz trajnosti kazne, činilo bi se da On ne bi trebao nanositi takvu kaznu za grijeh.
Prigovor 5. Nadalje, „ništa akcidentalno ne traje vječno“ (De Coelo et Mundo i). No kazna je jedna od onih stvari koje se događaju po akcidentu, budući da je protivna naravi. Dakle, ne može biti vječna.
Prigovor 6. Nadalje, činilo bi se da pravednost Božja zahtijeva da se grešnici unište: zato što zbog nezahvalnosti osoba zaslužuje izgubiti sva dobročinstva, a među ostalim Božjim dobročinstvima nalazi se i samo „biće“. Stoga bi se činilo pravednim da grešnik koji je bio nezahvalan Bogu izgubi svoje biće. Ali ako se grešnici unište, njihova kazna ne može biti vječna. Dakle, činilo bi se nespojivim s božanskom pravednošću da grešnici budu kažnjeni zauvijek.
Naprotiv, pisano je (Mt 25,46): „Ovi“, naime opaki, „će otići u muku vječnu“. Nadalje, kako se nagrada odnosi prema zasluzi, tako se kazna odnosi prema krivnji. No, prema božanskoj pravednosti, vječna se nagrada duguje vremenitoj zasluzi: „Tko god vidi Sina i vjeruje u Njega ima [Vulg.: ‚da svatko... ima‘] život vječni“. Dakle, prema božanskoj pravednosti vječna se kazna duguje vremenitoj krivnji. Nadalje, prema Filozofu (Ethic. v, 5), kazna se odmjerava prema dostojanstvu osobe protiv koje se sagriješilo, tako da osoba koja udari poglavara prima veću kaznu od one koja udari bilo koga drugoga. No tko god smrtno griješi, griješi protiv Boga, Čije zapovijedi krši, i Čiju čast daje drugome, postavljajući svoj cilj u nekome drugome, a ne u Bogu. Ali Božje je veličanstvo beskonačno. Dakle, tko god smrtno griješi zaslužuje beskonačnu kaznu; i posljedično čini se pravednim da za smrtni grijeh čovjek bude kažnjen zauvijek.
Odgovaram: budući da se kazna mjeri na dva načina, naime prema stupnju svoje težine i prema svojoj duljini vremena, mjera kazne odgovara mjeri krivnje s obzirom na stupanj težine, tako da što teže netko griješi, to teže biva kažnjen: „Koliko se uzvisivala i raskošno živjela, toliko joj zadajte muka i jada“ (Otk 18,7). Trajanje kazne, međutim, ne odgovara trajanju krivnje, kako Augustin kaže (De Civ. Dei xxi, 11), jer preljub koji se počini u kratkom vremenskom razmaku ne kažnjava se trenutačnom kaznom čak ni prema ljudskim zakonima [Usp. FS, pit. 87, čl. 3, ad 1]. Ali trajanje kazne gleda na raspoloženje grešnika: jer ponekad osoba koja počini prijestup u nekom gradu biva samim svojim prijestupom učinjena dostojnom da bude posve odijeljena od zajednice građana, bilo vječnim progonstvom bilo čak smrću; dok ponekad ne biva učinjena dostojnom da bude posve odijeljena od zajednice građana, stoga se, kako bi mogla postati prikladan član države, njezina kazna produžuje ili skraćuje, prema tome kako je svrsishodno za njezino popravljanje, tako da može živjeti u gradu na doličan i miran način. Tako također, prema božanskoj pravednosti, grijeh čini osobu dostojnom da bude posve odijeljena od zajedništva Božjega grada, a to je učinak svakoga grijeha počinjenoga protiv ljubavi, koja je veza što ujedinjuje taj isti grad. Posljedično, za smrtni grijeh koji je protivan ljubavi osoba se zauvijek izgoni iz zajedništva svetih i osuđuje na vječnu kaznu, jer kako Augustin kaže (De Civ. Dei xxi, 11), „kao što se ljudi odvajaju od ovoga propadljivoga grada kaznom prve smrti, tako bivaju isključeni iz onoga nepropadljivoga grada kaznom druge smrti“. To što se kazna koju izriče zemaljska država ne smatra vječnom biva po akcidentu, ili zato što čovjek ne traje zauvijek, ili zato što sama država ima kraj. Stoga, kada bi čovjek živio zauvijek, kazna progonstva ili ropstva, koju izriče ljudski zakon, ostala bi u njemu zauvijek. S druge strane, što se tiče onih koji griješe na takav način da ne zaslužuju biti posve odijeljeni od zajedništva svetih, kao što su oni koji lako griješe, njihova će kazna biti utoliko kraća ili dulja ukoliko su više ili manje prikladni za čišćenje, po tome što grijeh prianja uz njih više ili manje: to se opaža u kaznama ovoga svijeta i čistilišta prema božanskoj pravednosti. Nalazimo također druge razloge koje navode sveti zašto bivaju neki pravedno osuđeni na vječnu kaznu za vremeniti grijeh. Jedan je zato što su sagriješili protiv vječnoga dobra prezirući vječni život. To spominje Augustin (De Civ. Dei xii, 12): „Postao je dostojan vječnoga zla onaj tko je uništio u sebi dobro koje je moglo biti vječno“. Drugi je razlog zato što je čovjek sagriješio u svojoj vlastitoj vječnosti [Usp. FS, pit. 87, čl. 3, ad 1]; stoga Grgur kaže (Dial. iv) da pripada velikoj pravednosti suca da oni nikada ne prestanu biti kažnjavani koji u ovom životu nikada nisu prestali željeti grijeh. A ako se prigovori da neki koji smrtno griješe kane popraviti svoj život u neko vrijeme, te da ovi prema tome naizgled ne zaslužuju vječnu kaznu, mora se odgovoriti prema nekima da Grgur govori o volji koja se očituje djelom. Jer onaj tko svojom vlastitom voljom padne u smrtni grijeh stavlja sebe u stanje iz kojega se ne može izbaviti, osim ako mu Bog ne pomogne: stoga iz same činjenice da je voljan griješiti, on je voljan ostati u grijehu zauvijek. Jer čovjek je „dah što prolazi“, naime k grijehu, „i ne vraća se vlastitom snagom“ (Ps 78,39). Tako ako bi se čovjek bacio u jamu iz koje ne bi mogao izići bez pomoći, moglo bi se reći da je želio ondje ostati zauvijek, što god inače sam mislio. Drugi i bolji odgovor jest da iz same činjenice što čini smrtni grijeh, on postavlja svoj cilj u stvorenje; a budući da je cijeli život usmjeren svojemu cilju, slijedi da iz toga istoga razloga on usmjerava cijeli svoj život tome grijehu, i voljan je ostati u grijehu zauvijek, kada bi to mogao nekažnjeno. To je ono što Grgur kaže o Job 41,23, „Smatrat će bezdan ostarjelim“ (Moral. xxxiv): „Opaki su samo zato stali s griješenjem jer je njihov život došao kraju: oni bi doista željeli živjeti zauvijek, kako bi mogli trajati u grijehu zauvijek, jer žele radije griješiti negoli živjeti“. Još jedan razlog može se navesti zašto je kazna smrtnoga grijeha vječna: zato što se time vrijeđa Boga Koji je beskonačan. Stoga, budući da kazna ne može biti beskonačna u jakosti, jer stvorenje nije sposobno za beskonačnu kakvoću, ona nužno mora biti beskonačna barem u trajanju. I opet postoji četvrti razlog za isto: zato što krivnja ostaje zauvijek, budući da se ne može otpustiti bez milosti, a ljudi ne mogu primiti milost nakon smrti; niti bi kazna trebala prestati dokle god krivnja ostaje.
Odgovor na 1. prigovor: kazna ne mora biti jednaka krivnji s obzirom na količinu trajanja, kao što se vidi da je slučaj i s ljudskim zakonima. Možemo također odgovoriti s Grgurom (Dial. xliv) da premda je grijeh vremenit u činu, vječan je u volji.
Odgovor na 2. prigovor: stupanj jakosti u kazni odgovara stupnju težine u grijehu; stoga će smrtni grijesi nejednaki po težini primiti kaznu nejednaku po jakosti, ali jednaku po trajanju.
Odgovor na 3. prigovor: kazne izrečene onima koji nisu posve prognani iz društva svojih sugrađana namijenjene su njihovu popravljanju: dok one kazne kojima se određene osobe posve izgone iz društva svojih sugrađana nisu namijenjene njihovu popravljanju; premda mogu biti namijenjene popravljanju i miru drugih koji ostaju u državi. Prema tome, osuda zlih jest za popravljanje onih koji su sada u Crkvi; jer kazne su namijenjene za popravljanje ne samo kada se izvršavaju, nego i kada se određuju.
Odgovor na 4. prigovor: vječna kazna zlih neće biti posve beskorisna. Jer korisna je za dvije svrhe. Prvo, zato što se time čuva božanska pravednost koja je Bogu ugodna radi nje same. Stoga Grgur kaže (Dial. iv): „Svemogući Bog zbog Svoje dobrostivosti ne uživa u mukama nesretnika, nego zbog Svoje pravednosti. On je zauvijek nepomiren kaznom zlih“. Drugo, korisne su zato što se izabrani u tome raduju, kada u njima vide Božju pravednost, i shvaćaju da su im utekli. Stoga je pisano (Ps 58,12): „Obradovat će se pravednik kada vidi osvetu“, itd., i (Iz 66,24): „Oni“, naime opaki, „bit će gadan prizor svemu tijelu“, naime svetima, kako veli glosa [„Ad satietatem visionis“, što sv. Toma uzima u smislu bivanja zasićenim radošću; usp. pit. 94, čl. 3]. Grgur se izražava u istom smislu (Dial. iv): „Opaki su svi osuđeni na vječnu kaznu, i bivaju kažnjeni za svoju vlastitu zloću. Pa ipak, gorjet će s nekom svrhom, naime da svi pravednici i vide u Bogu radosti koje primaju, i zamijete u njima muke kojima su umakli: iz kojega će razloga priznavati sebe zauvijek dužnicima božanske milosti to više što će vidjeti kako se zla koja su nadvladali njezinom pomoći kažnjavaju vječno“.
Odgovor na 5. prigovor: premda se kazna odnosi na dušu po akcidentu, ona se odnosi bitno na dušu zaraženu krivnjom. I budući da će krivnja ostati u duši zauvijek, njezina će kazna također biti vječna.
Odgovor na 6. prigovor: kazna odgovara krivnji, strogo govoreći, s obzirom na neurednost u krivnji, a ne na dostojanstvo uvrijeđene osobe: jer kada bi ovo potonje bio slučaj, kazna beskonačne jakosti odgovarala bi svakom grijehu. Prema tome, premda čovjek zaslužuje izgubiti svoje biće iz činjenice što je sagriješio protiv Boga začetnika svojega bića, ipak, s obzirom na neurednost samoga čina, gubitak bića ne duguje mu se, budući da se biće pretpostavlja zasluzi i krivnji, niti se biće gubi ili kvari neurednošću grijeha [Usp. FS, pit. 85, čl. 1]: i posljedično lišenje bića ne može biti kazna koja se duguje bilo kojem grijehu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.