Suppl., q. 95, a. 1
Treba li blaženima pripisati ikakve darove
Prigovor 1. Čini se da nikakve darove kao miraz ne treba pripisati blaženima. Jer miraz (Cod. v, 12, De jure dot. 20: Dig. xxiii, 3, De jure dot.) se daje zaručniku za podnošenje bračnih tereta. No sveti ne nalikuju zaručniku nego zaručnici, budući da su udovi Crkve. Dakle, oni ne primaju miraz.
Prigovor 2. Nadalje, miraz ne daje zaručnikov otac, nego zaručničin otac (Cod. v, 11, De dot. promiss., 1: Dig. xxiii, 2, De rit. nup.). No svi se blaženi darovi podjeljuju blaženima od Oca zaručnika, to jest Krista: „Svaki dobar dar i svaki savršen poklon odozgor je, silazi od Oca svjetlila.“ Dakle, ti darovi koji se podjeljuju blaženima ne bi se trebali nazivati mirazom.
Prigovor 3. Nadalje, u tjelesnom braku miraz se daje da bi se tereti braka lakše podnosili. No u duhovnom braku nema nikakvih tereta, osobito u stanju proslavljene Crkve. Dakle, nikakav se miraz ne bi trebao pripisati tome stanju.
Prigovor 4. Nadalje, miraz se ne daje osim prigodom braka. No duhovni se brak sklapa s Kristom po vjeri u stanju vojujuće Crkve. Dakle, ako miraz priliči blaženima, iz istog će razloga priličiti i svetima koji su putnici. No ovim potonjima ne priliči: pa stoga ne priliči ni blaženima.
Prigovor 5. Nadalje, miraz pripada vanjskim dobrima, koja se nazivaju dobrima sreće: dok će se nagrada blaženih sastojati od unutarnjih dobara. Dakle, ne bi se trebala nazivati mirazom.
Naprotiv, pisano je (Ef 5,32): „Ovo je otajstvo veliko: ali ja velim u Kristu i u Crkvi.“ Odatle slijedi da je duhovni brak označen tjelesnim brakom. No u tjelesnom braku obdarena se zaručnica dovodi u zaručnikov dom. Dakle, budući da se sveti dovode u Kristov dom kada su proslavljeni, čini se da su obdareni određenim darovima. Nadalje, miraz je određen za tjelesni brak radi ugodnosti braka. No duhovni je brak blaženiji od tjelesnog braka. Dakle, miraz bi se ponajviše trebao pripisati njemu. Nadalje, ures zaručnice dio je miraza. No sveti su urešeni kada su primljeni u slavu, prema Iz 61,10: „Odjenu me haljinama spasenja... kao nevjestu urešenu njezinim nakitom.“ Dakle, sveti u nebu imaju miraz.
Odgovaram: bez sumnje, blaženi su, kada su uvedeni u slavu, od Boga obdareni određenim darovima za svoj ures, a taj ures učitelji nazivaju njihovim mirazom. Zato se miraz o kojemu sada govorimo definira ovako: „Miraz je vječni ures duše i tijela primjeren životu, koji traje dovijeka u vječnom blaženstvu.“ Ovaj je opis uzet iz sličnosti s tvarnim mirazom kojim se zaručnica urešuje, a mužu se pruža prikladna potpora za njegovu ženu i djecu, pa ipak miraz ostaje neotuđiv od zaručnice, tako da ako se bračna veza prekine, on se vraća njoj. Što se tiče razloga imena, postoje različita mišljenja. Jer neki kažu da ime „miraz“ nije uzeto iz sličnosti s tjelesnim brakom, nego prema načinu govora kojim se svako savršenstvo ili ures bilo koje osobe naziva obdarenošću; tako se za čovjeka koji je vješt u znanju kaže da je obdaren znanjem, i u tom je smislu Ovidije upotrijebio riječ „obdarenost“ (De Arte Amandi i, 538): „Kakvom god obdarenošću možeš ugoditi, nastoj ugoditi.“ No to se ne čini sasvim prikladnim, jer kad god se neki pojam rabi da bi u prvome redu označio određenu stvar, ne prenosi se obično na drugu osim na temelju neke sličnosti. Stoga, budući da se u svojem primarnom značenju miraz odnosi na tjelesni brak, slijedi da u svakoj drugoj primjeni pojma moramo uočiti neku vrstu sličnosti s njegovim primarnim značenjem. Posljedično drugi kažu da se sličnost sastoji u činjenici da je u tjelesnom braku miraz zapravo dar koji zaručnik daje zaručnici za njezin ures kada je dovedena u zaručnikov dom: te da se to pokazuje riječima Šekema Jakovu i njegovim sinovima (Post 34,12): „Povisi miraz i traži darove“, te iz Izl 22,16: „Ako tko zavede djevicu... i legne s njom, neka joj dade miraz i uzme je za ženu.“ Otuda se ures koji Krist podjeljuje svetima, kada su uvedeni u boravište slave, naziva mirazom. Ali to je očito protivno onome što kažu pravnici, kojima pripada raspravljati o tim stvarima. Jer oni kažu da je miraz, strogo govoreći, darovnica s mladenčine strane dana onima na strani muža, s obzirom na bračni teret koji muž mora nositi; dok se ono što zaručnik daje zaručnici naziva „darovnicom s obzirom na brak“. U tom se smislu miraz uzima (1 Kr 9,16) gdje se navodi da je „faraon, kralj Egipta, zauzeo Gezer... i dao ga kao miraz svojoj kćeri, Salomonovoj ženi“. Niti navedeni autoriteti dokazuju išta protivno. Jer premda je uobičajeno da miraz daju djevojčini roditelji, događa se ponekad da zaručnik ili njegov otac daju miraz umjesto mladenčina oca; a to se događa na dva načina: ili zbog njegove vrlo velike ljubavi prema zaručnici, kao u slučaju Šekemova oca Hamora, koji je zbog sinovljeve velike ljubavi prema djevojci želio dati miraz koji je imao pravo primiti; ili kao kazna zaručniku, da iz vlastitoga posjeda dade miraz djevici koju je zaveo, dok ga je trebao primiti od djevojčina oca. U tom smislu Mojsije govori u gore navedenom odlomku. Stoga, po mišljenju drugih, trebamo držati da je u tjelesnom braku miraz, strogo govoreći, ono što daju oni s mladenčine strane onima s muževljeve strane, za nošenje bračnoga tereta, kako je gore navedeno. Pa ipak, ostaje poteškoća kako se to značenje može prilagoditi predmetnom slučaju, budući da nebeske urese duhovnoj zaručnici daje Otac Zaručnika. To će postati jasno odgovaranjem na prigovore.
Odgovor na 1. prigovor: premda se u tjelesnom braku miraz daje zaručniku na upotrebu, ipak vlasništvo i raspolaganje pripadaju zaručnici: što je bjelodano iz činjenice da ako se brak razvrgne, miraz se po pravu vraća zaručnici (Cap. 1,2,3, De donat. inter virum et uxorem). Tako i u duhovnom braku, sami uresi podijeljeni duhovnoj zaručnici, naime Crkvi u njezinim udovima, doista pripadaju Zaručniku, utoliko što pridonose Njegovoj slavi i časti, ali zaručnici kao njome urešenoj.
Odgovor na 2. prigovor: Otac Zaručnika, to jest Krista, samo je Osoba Oca: dok je Otac zaručnice cijelo Trojstvo, budući da ono što se ostvaruje u stvorenjima pripada cijelome Trojstvu. Stoga u duhovnom braku ove darove, strogo govoreći, daje radije Otac zaručnice nego Otac Zaručnika. Ipak, premda ovo obdarivanje čine sve Osobe, ono se na neki način može prisvojiti svakoj Osobi. Osobi Oca, kao Onome Koji obdaruje, budući da On posjeduje autoritet; a očinstvo u odnosu prema stvorenjima također se Njemu prisvaja, tako da je On Otac i Zaručnika i zaručnice. Sinu se prisvaja utoliko što je učinjeno radi Njega i po Njemu: a Duhu Svetome utoliko što je učinjeno u Njemu i po Njemu, budući da je ljubav razlog svakoga darivanja [Usp. FP, pit. 38, čl. 2].
Odgovor na 3. prigovor: ono što se ostvaruje mirazom pripada mirazu po njegovoj naravi, a to je ugodnost braka: dok ono što miraz uklanja, naime bračni teret koji se njime olakšava, pripada mu po akcidentu: tako milosti po njezinoj naravi pripada učiniti čovjeka pravednim, ali po akcidentu učiniti bezbožnoga čovjeka pravednim. Prema tome, premda u duhovnom braku nema tereta, postoji najveća radost; i da bi se ta radost usavršila, zaručnica se obdaruje darovima, tako da se pomoću njih može sretno sjediniti sa zaručnikom.
Odgovor na 4. prigovor: miraz se obično ne namjenjuje zaručnici kada je zaručena, nego kada je odvedena u zaručnikov dom, kako bi bila u prisutnosti zaručnika, budući da „dok smo u tijelu, iseljeni smo od Gospodina“ (2 Kor 5,6). Otuda se darovi podijeljeni svetima u ovom životu ne nazivaju mirazom, nego oni koji su im podijeljeni kada su primljeni u slavu, gdje ih Zaručnik raduje Svojom prisutnošću.
Odgovor na 5. prigovor: u duhovnom se braku traži unutarnja ljepota, zbog čega je pisano (Ps 45,14): „Sva je slava kraljeve kćeri unutra“, itd. No u tjelesnom braku nužna je vanjska ljepota. Stoga nema potrebe da se u duhovnom braku odredi takva vrsta miraza kao u tjelesnom braku.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.