Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 9, a. 3

Može li se čovjek ispovjediti preko drugoga, ili pismeno

Prigovor 1. Čini se da se čovjek može ispovjediti preko drugoga, ili pismeno. Jer ispovijed je nužna kako bi se pokajnikova savjest obznanila svećeniku. Ali čovjek može svoju savjest obznaniti svećeniku preko drugoga ili pismeno. Dakle, dostaje ispovjediti se preko drugoga ili pismeno.

Prigovor 2. Nadalje, neke njihovi vlastiti svećenici ne razumiju zbog razlike u jeziku, te se dosljedno tome ne mogu ispovjediti osim preko drugih. Dakle, nije bitno za sakrament da se čovjek ispovjedi sam po sebi, tako da ako se itko ispovjedi preko drugoga na bilo koji način, to dostaje za njegovo spasenje.

Prigovor 3. Nadalje, bitno je za sakrament da se čovjek ispovjedi vlastitom svećeniku, kako se vidi iz onoga što je rečeno (pit. 8, čl. 5). Ponekad je pak čovjekov vlastiti svećenik odsutan, tako da mu pokajnik ne može govoriti vlastitim glasom. Ali mogao bi mu svoju savjest obznaniti pismeno. Dakle, čini se da bi mu trebao očitovati svoju savjest pišući mu.

Naprotiv, čovjek je dužan ispovjediti svoje grijehe kao što je dužan ispovjediti svoju vjeru. Ali ispovijed vjere treba se učiniti „ustima“, kako se vidi iz Rim 10,10: stoga bi trebala i ispovijed grijehâ. Nadalje, tko je sagriješio sam po sebi, trebao bi sam po sebi činiti pokoru. Ali ispovijed je dio pokore. Dakle, pokajnik bi trebao ispovjediti svoje vlastite grijehe.

Odgovaram: ispovijed nije samo čin kreposti nego i dio sakramenta. Premda pak, ukoliko je čin kreposti, nije važno kako se vrši, čak i ako ju je lakše učiniti na jedan način nego na drugi, ipak, ukoliko je dio sakramenta, ona ima određen čin, baš kao što i drugi sakramenti imaju određenu tvar. I kao što se u krštenju, kako bi se označilo unutarnje pranje, služimo onim elementom koji se ponajprije rabi u pranju, tako se u sakramentalnom činu koji je namijenjen očitovanju općenito služimo onim činom koji se najčešće rabi u svrhu očitovanja, naime našim vlastitim riječima; jer drugi su načini uvedeni kao dopuna ovomu.

Odgovor na 1. prigovor: kao što u krštenju nije dovoljno oprati bilo čime, nego je nužno oprati određenim elementom, tako ne dostaje ni u pokori očitovati svoje grijehe bilo kako, nego se moraju obznaniti određenim činom.

Odgovor na 2. prigovor: onomu tko ne zna jezik dovoljno je ispovjediti se pismeno, ili znakovima, ili po tumaču, jer čovjek nije dužan činiti više nego što može: premda čovjek ne može niti je dužan primiti krštenje osim vodom, koja je iz posve izvanjskoga izvora i primjenjuje nam je drugi: dok je čin ispovijedi iznutra i vršimo ga sami, tako da kada se ne možemo ispovjediti na jedan način, moramo se ispovjediti kako možemo.

Odgovor na 3. prigovor: u odsutnosti vlastitoga svećenika ispovijed se može učiniti čak i laiku, tako da nema nužde ispovijedati se pismeno, jer je čin ispovijedi bitniji od osobe kojoj se ispovijed čini.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.