Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 9, a. 2

Treba li ispovijed biti cjelovita

Prigovor 1. Čini se da nije nužno da ispovijed bude cjelovita, naime da čovjek ispovjedi sve svoje grijehe jednomu svećeniku. Jer stid pridonosi umanjenju kazne. Što je pak veći broj svećenika kojima se čovjek ispovijeda, to je veći njegov stid. Dakle, ispovijed je plodonosnija ako se razdijeli među nekoliko svećenika.

Prigovor 2. Nadalje, ispovijed je nužna u pokori kako bi se kazna za grijeh naložila prema sudu svećenika. Dostatanu pak kaznu za različite grijehe mogu naložiti različiti svećenici. Dakle, nije nužno ispovjediti sve svoje grijehe jednomu svećeniku.

Prigovor 3. Nadalje, može se dogoditi da se čovjek, nakon što ode na ispovijed i izvrši svoju pokoru, sjeti smrtnoga grijeha koji je umaknuo njegovu sjećanju dok se ispovijedao, a da njegov vlastiti svećenik komu se prvo ispovjedio više nije dostupan, tako da taj grijeh može ispovjediti samo drugomu svećeniku, te će tako različite grijehe ispovjediti različitim svećenicima.

Prigovor 4. Nadalje, jedini razlog za ispovijedanje svojih grijeha svećeniku jest primanje odrješenja. Ponekad pak svećenik koji sluša ispovijed može odriješiti od nekih grijeha, ali ne od svih. Dakle, u takvu slučaju u svakom slučaju ispovijed ne mora biti cjelovita.

Naprotiv, licemjerje je zapreka pokori. Ali zaudara na licemjerje razdijeliti svoju ispovijed, kako kaže Augustin [De vera et falsa Poenitentia, djelo nepoznatog autora]. Dakle, ispovijed treba biti cjelovita. Nadalje, ispovijed je dio pokore. Ali pokora treba biti cjelovita. Dakle, i ispovijed treba biti cjelovita.

Odgovaram: pri propisivanju lijeka za tijelo liječnik treba poznavati ne samo bolest za koju propisuje lijek nego i opći ustroj bolesne osobe, budući da se jedna bolest pogoršava pridodavanjem druge, a lijek koji bi bio prilagođen jednoj bolesti bio bi štetan za drugu. Isto valja reći i s obzirom na grijehe, jer jedan se pogoršava kada mu se pridoda drugi; a lijek koji bi bio prikladan za jedan grijeh mogao bi se pokazati poticajem za drugi, budući da je čovjek ponekad kriv za suprotne grijehe, kako kaže Grgur (Pastoral. iii, 3). Stoga je za ispovijed nužno da čovjek ispovjedi sve grijehe kojih se sjeti, a ako to propusti učiniti, to nije ispovijed, nego pretvaranje ispovijedi.

Odgovor na 1. prigovor: iako se čovjekov stid umnožava kada obavlja razdijeljenu ispovijed različitim ispovjednicima, ipak svi njegovi različiti stidovi zajedno nisu tako veliki kao onaj s kojim ispovijeda sve svoje grijehe zajedno: jer jedan grijeh promatran sam za sebe ne dokazuje zlo raspoloženje grješnika kao kada se promatra u vezi s nekoliko drugih, budući da čovjek može pasti u jedan grijeh iz neznanja ili slabosti, ali mnoštvo grijeha dokazuje grješnikovu zloću ili njegovu veliku pokvarenost.

Odgovor na 2. prigovor: kazna koju bi naložili različiti svećenici ne bi bila dostatna, jer bi svaki promatrao samo jedan grijeh sam za sebe, a ne težinu koju poprima po tome što je u vezi s drugim. Štoviše, ponekad bi kazna koja bi se dala za jedan grijeh hranila drugi. Opet, svećenik slušajući ispovijed zauzima mjesto Božje, tako da bi se ispovijed trebala učiniti njemu upravo kao što se skrušenje čini Bogu: stoga, kao što ne bi bilo skrušenja osim ako čovjek ne bi bio skrušen za sve grijehe kojih se sjeća, tako nema ni ispovijedi osim ako čovjek ne ispovjedi sve grijehe kojih se sjeća da ih je počinio.

Odgovor na 3. prigovor: neki kažu da bi čovjek, kada se sjeti grijeha koji je prethodno zaboravio, trebao ponovno ispovjediti grijehe koje je prije ispovjedio, osobito ako ne može poći istomu svećeniku komu je obavio prethodnu ispovijed, kako bi ukupna količina njegovih grijeha postala poznata jednomu svećeniku. Ali to se ne čini nužnim, jer grijeh poprima svoju količinu kako sam od sebe tako i iz veze s drugim; a što se tiče grijeha koje je ispovjedio, već je očitovao njihovu količinu koju imaju sami od sebe, dok je za grijeh koji je zaboravio, kako bi svećenik upoznao količinu koju ima pod objema spomenutim stavkama, dovoljno da ga pokajnik izričito navede, a ostale ispovjedi općenito, govoreći da je u svojoj prethodnoj ispovijedi ispovjedio mnoge grijehe, ali je zaboravio ovaj pojedinačni.

Odgovor na 4. prigovor: premda svećenik možda ne može odriješiti pokajnika od svih njegovih grijeha, ipak mu je ovaj potonji dužan sve ispovjediti, kako bi svećenik upoznao ukupnu količinu njegove krivnje i uputio ga poglavaru s obzirom na grijehe od kojih ga ne može odriješiti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.