Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 9, a. 1

Može li ispovijed biti bezoblična [informis]

Prigovor 1. Čini se da ispovijed ne može biti bezoblična. Jer stoji pisano (Sir 17,26): „Hvala [ispovijed] propada od mrtvoga kao da ga nema“. Ali čovjek bez ljubavi jest mrtav, jer ljubav je život duše. Dakle, ne može biti ispovijedi bez ljubavi.

Prigovor 2. Nadalje, ispovijed je razdijeljena sa skrušenjem i zadovoljštinom. Ali skrušenje i zadovoljština nemogući su bez ljubavi. Dakle, ispovijed je također nemoguća bez ljubavi.

Prigovor 3. Nadalje, nužno je u ispovijedi da se riječ slaže s misli, jer samo ime ispovijedi to zahtijeva. Ako se pak čovjek ispovijeda dok ostaje privržen grijehu, njegova riječ nije u skladu s njegovom mišlju, budući da u svojemu srcu drži grijeh, dok ga usnama osuđuje. Dakle, takav se čovjek ne ispovijeda.

Naprotiv, svaki je čovjek dužan ispovjediti svoje smrtne grijehe. Ako se pak čovjek u smrtnom grijehu jednom ispovjedio, nije dužan ponovno ispovjediti iste grijehe, jer, kako nitko za sebe ne zna ima li ljubav, nitko za njega ne bi znao da se ispovjedio. Dakle, nije nužno da ispovijed bude oživljena ljubavlju.

Odgovaram: ispovijed je čin kreposti i dio je sakramenta. Ukoliko je čin kreposti, ima svojstvo da je zaslužna, i tako je bez koristi bez ljubavi, koja je načelo zasluge. Ali ukoliko je dio sakramenta, ona podređuje pokajnika svećeniku koji ima ključeve Crkve i koji posredstvom ispovijedi upoznaje savjest osobe koja se ispovijeda. Na taj je način moguće da ispovijed bude u onome tko nije skrušen, jer on može svoje grijehe obznaniti svećeniku i podložiti se ključevima Crkve: i premda tada ne prima plod odrješenja, ipak će ga početi primati kada bude iskreno skrušen, kao što se događa u drugim sakramentima: stoga nije dužan ponoviti svoju ispovijed, nego ispovjediti svoj nedostatak iskrenosti.

Odgovor na 1. prigovor: ove riječi moraju se razumjeti kao one koje se odnose na primanje ploda ispovijedi, koji nitko ne može primiti tko nije u stanju ljubavi.

Odgovor na 2. prigovor: skrušenje i zadovoljština prinose se Bogu: ali ispovijed se čini čovjeku: otuda je bitno za skrušenje i zadovoljštinu, ali ne i za ispovijed, da čovjek bude sjedinjen s Bogom ljubavlju.

Odgovor na 3. prigovor: onaj tko očituje grijehe koje ima govori istinu; i tako se njegova misao slaže s njegovim usnama ili riječima, što se tiče supstancije ispovijedi, premda je u neskladu sa svrhom ispovijedi.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.