Suppl., q. 9, a. 4
Je li šesnaest uvjeta, koje pripisuju učitelji, nužno za ispovijed
Prigovor 1. Čini se da uvjeti koje pripisuju učitelji, a koji se nalaze u sljedećim stihovima, nisu nužni za ispovijed: Jednostavna, ponizna, čista, vjerna, česta, nepritvorna, razborita, dragovoljna, stidljiva, cjelovita, tajna, suzna, neodgođena, hrabro optužujuća, spremna na poslušnost. Jer vjernost, jednostavnost i hrabrost kreposti su same po sebi, te ih stoga ne bi trebalo računati kao uvjete ispovijedi.
Prigovor 2. Nadalje, stvar je „čista“ kada nije pomiješana ni s čim drugim: a „jednostavnost“, na sličan način, uklanja složenost i primjesu. Dakle, jedno ili drugo jest suvišno.
Prigovor 3. Nadalje, nitko nije dužan više od jedanput ispovjediti grijeh koji je počinio samo jedanput. Dakle, ako čovjek ponovno ne počini grijeh, njegova pokora ne mora biti „česta“.
Prigovor 4. Nadalje, ispovijed je usmjerena k zadovoljštini. Ali zadovoljština je ponekad javna. Dakle, ispovijed ne bi trebala uvijek biti „tajna“.
Prigovor 5. Nadalje, ono što nije u našoj moći ne traži se od nas. Ali nije u našoj moći prolijevati „suze“. Dakle, to se ne traži od onih koji se ispovijedaju.
Naprotiv, imamo autoritet učitelja koji su gore navedeno odredili.
Odgovaram: neki od gore navedenih uvjeta bitni su za ispovijed, a neki se traže za njezinu valjanu kakvoću. One pak stvari koje su bitne za ispovijed pripadaju joj ili kao činu kreposti, ili kao dijelu sakramenta. Ako na prvi način, to je ili s obzirom na krepost općenito, ili s obzirom na posebnu krepost čiji je ona čin, ili s obzirom na sam čin. Četiri su pak uvjeta kreposti općenito, kako se navodi u Ethic. ii, 4. Prvi je spoznaja, s obzirom na koju se za ispovijed kaže da je „razborita“, ukoliko se razboritost traži u svakom činu kreposti: a ta se razboritost sastoji u davanju veće težine većim grijesima. Drugi je uvjet izbor, jer čini kreposti trebaju biti dragovoljni, i u tome se pogledu za ispovijed kaže da je „dragovoljna“. Treći je uvjet da se čin vrši radi određene svrhe, naime dužnoga cilja, i u tome se pogledu za ispovijed kaže da je „čista“, to jest s pravom nakanom. Četvrti je uvjet da čovjek djeluje nepokolebljivo, i u tome se pogledu kaže da ispovijed treba biti „hrabra“, naime da se istina ne napusti radi stida. Ispovijed je pak čin kreposti pokore. Ponajprije uzima svoje podrijetlo u grozi koju čovjek začinje radi sramotnosti grijeha, i u tome bi pogledu ispovijed trebala biti „stidljiva“, kako ne bi bila hvalisavo nabrajanje vlastitih grijeha, uslijed neke svjetovne taštine koja je prati. Zatim prelazi na oplakivanje počinjenoga grijeha, i u tome se pogledu kaže da je „suzna“. Treće, dosiže vrhunac u samoponiženju, i u tome bi pogledu trebala biti „ponizna“, tako da čovjek ispovjedi svoju bijedu i slabost. Po samoj svojoj naravi, naime kao ispovijed, ovaj je čin čin očitovanja: koje očitovanje može biti spriječeno četverim: prvo, lažju, i u tome se pogledu za ispovijed kaže da je „vjerna“, to jest istinita. Drugo, upotrebom neodređenih riječi, i protiv toga za ispovijed se kaže da je „nepritvorna“, kako ne bi bila umotana u neodređene riječi; treće, „mnoštvom“ riječi, u kojemu se pogledu kaže da je „jednostavna“, što označava da bi pokajnik trebao iznijeti samo one stvari koje utječu na težinu grijeha; četvrto, ne bi trebalo prešutjeti ništa od onoga što bi trebalo obznaniti, i u tome pogledu ispovijed bi trebala biti „cjelovita“. Ukoliko je ispovijed dio sakramenta, podložna je sudu svećenika koji je posvećeni službenik sakramenta. Stoga bi trebala biti „optužba“ sa strane pokajnika, trebala bi očitovati njegovu „spremnost na poslušnost“ svećeniku, trebala bi biti „tajna“ što se tiče naravi sudišta na kojemu se sude skrivene stvari savjesti. Valjana kakvoća ispovijedi zahtijeva da ona bude „česta“; i „neodgođena“, to jest da se grješnik ispovjedi odmah.
Odgovor na 1. prigovor: nema ničega nerazumnog u tome da jedna krepost bude uvjet čina druge kreposti, time što je taj čin zapovjeđen tom krepošću; ili time što sredina koja pripada jednoj kreposti prvenstveno, pripada drugim krepostima po sudioništvu.
Odgovor na 2. prigovor: uvjet „čista“ isključuje izopačenost nakane, od koje se čovjek čisti: ali uvjet „jednostavna“ isključuje uvođenje nepotrebne tvari.
Odgovor na 3. prigovor: to nije nužno za ispovijed, nego je uvjet njezine valjane kakvoće.
Odgovor na 4. prigovor: ispovijed se ne bi trebala činiti javno nego privatno, da se drugi ne sablazne i ne navedu na činjenje zla slušajući ispovjeđene grijehe. S druge strane, pokora naložena u zadovoljštini ne daje povoda za sablazan, budući da se slična djela zadovoljštine čine ponekad za lake grijehe, a ponekad uopće ni za kakve.
Odgovor na 5. prigovor: moramo razumjeti da se to odnosi na suze srca.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.