Suppl., q. 88, a. 3
Hoće li se zbiti u nepoznato vrijeme
Prigovor 1. Čini se da vrijeme budućega suda nije nepoznato. Jer baš kao što su sveti oci iščekivali prvi dolazak, tako i mi iščekujemo drugi. No sveti su oci znali vrijeme prvoga dolaska, kako se dokazuje brojem tjedana spomenutim u Dn 9: stoga se Židovima prigovara što nisu znali vrijeme Kristova dolaska (Lk 12,56): „Licemjeri, lice neba i zemlje znate rasuditi, a kako ovo vrijeme ne rasuđujete?“ Dakle, čini se da bi i vrijeme drugoga dolaska, kada će Bog doći na sud, trebalo nama biti zasigurno poznato.
Prigovor 2. Nadalje, pomoću znakova dolazimo do spoznaje označenih stvari. No mnogi znakovi dolazećega suda objavljeni su nam u Pismu (Mt 24, Mk 13, Lk 21). Dakle, možemo doći do spoznaje toga vremena.
Prigovor 3. Nadalje, Apostol kaže (1 Kor 10,11): „Nama [‚Ovo se... dogodilo njima za primjer, a napisano je za opomenu nama, koje su stigli svršeci vjekova‘*] su stigli svršeci svijeta“, i (1 Iv 2,18): „Dječice, posljednji je čas“ itd. Budući da je prošlo mnogo vremena otkako je to rečeno, čini se da barem sada možemo znati da je posljednji sud blizu.
Prigovor 4. Nadalje, nema potrebe da vrijeme suda bude skriveno, osim zato da bi svatko pomno pazio kako bi se pripravio za sud, bivajući u neznanju o određenome vremenu. No ista bi pomnost i dalje bila nužna čak i kada bi vrijeme bilo točno poznato, jer svatko je u neizvjesnosti o vremenu svoje smrti, o kojoj Augustin kaže (Ep. ad Hesych. cxcix) da „kako koga zateče njegov posljednji dan, tako će ga zateći posljednji dan svijeta“. Dakle, nema nužnosti da vrijeme suda bude neizvjesno.
Naprotiv, pisano je (Mk 13,32): „O onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac“. No za Sina se kaže da ne zna utoliko ukoliko nama ne priopćava tu spoznaju. Nadalje, pisano je (1 Sol 5,2): „Dan će Gospodnji doći baš kao tat u noći“. Dakle, čini se, kao što je dolazak tata u noći posve neizvjestan, tako je i dan posljednjega suda posve neizvjestan.
Odgovaram: Bog je uzrok stvari svojom spoznajom [Usp. FP, pit. 14, čl. 8]. No On priopćava obje ove stvari svojim stvorenjima, budući da jednima podjeljuje moć djelovanja na druge kojima su uzrok, a drugima daruje spoznaju stvari. Ali u oba slučaja On nešto pridržava za sebe, jer izvodi stanovite stvari u kojima nijedno stvorenje ne surađuje s Njim, i opet poznaje stanovite stvari koje su nepoznate bilo kojemu pukom stvorenju. No to se ni na što ne bi trebalo primjenjivati više negoli na one stvari koje su podložne samoj božanskoj moći, i u kojima nijedno stvorenje s Njim ne surađuje. Takav je svršetak svijeta kada će doći sudnji dan. Jer svijet neće doći do svršetka po bilo kojemu stvorenom uzroku, baš kao što je i svoj bitak primio neposredno od Boga. Stoga je spoznaja o svršetku svijeta prikladno pridržana Bogu. Štoviše, čini se da naš Gospodin navodi upravo taj razlog kada je rekao (Dj 1,7): „Nije vaše znati vremena i trenutke koje je Otac podvrgao svojoj vlasti“, kao da je htio reći: „koji su pridržani samo Njegovoj moći“.
Odgovor na 1. prigovor: o svojemu prvom dolasku Krist je došao u skrovitosti, prema Iz 45,15: „Zaista si ti Bog skriven, Bog Izraelov, Spasitelj“. Stoga, kako bi Ga vjernici prepoznali, bilo je nužno da vrijeme unaprijed bude točno utvrđeno. S druge strane, o drugome dolasku On će doći otvoreno, prema Ps 50,3: „Bog naš dolazi i ne šuti“. Posljedično, ne može biti nikakve zablude koja bi utjecala na spoznaju Njegova dolaska. Stoga usporedba ne vrijedi.
Odgovor na 2. prigovor: kako Augustin kaže u svojemu pismu Hezihiju o sudnjemu danu (Ep. cxcix), „znakovi spomenuti u evanđeljima ne odnose se svi na drugi dolazak koji će se zbiti na svršetku svijeta, nego neki od njih pripadaju vremenu razorenja Jeruzalema, što je sada prošla stvar, dok se neki, štoviše mnogi od njih, odnose na dolazak kojim On svakodnevno dolazi Crkvi, koju duhovno pohađa kada u nama prebiva po vjeri i ljubavi“. Nadalje, pojedinosti spomenute u evanđeljima i poslanicama u vezi s posljednjim dolaskom ne dostaju da bismo mogli odrediti vrijeme suda, jer nevolje koje su prorečene kao navještaj blizine Kristova dolaska događale su se čak i u vrijeme rane Crkve, u stupnju katkad više, katkad manje izraženom; tako da su se čak i dani apostola nazivali posljednjim danima (Dj 2,17) kada je Petar protumačio riječ iz Jl 2,28, „U posljednje dane, govori Bog, izlit ću od svoga Duha“ itd., kao da se odnosi na to vrijeme. Pa ipak je od tada prošlo već mnogo vremena: a u Crkvi je katkad bilo više, a katkad manje nevolja. Posljedično je nemoguće odlučiti nakon kolikoga će se vremena to zbiti, niti odrediti mjesec, godinu, stoljeće ili tisuću godina, kako Augustin kaže u istoj knjizi (Ep. ad Hesych. cxcix). Čak i ako trebamo vjerovati da će na svršetku te nevolje biti učestalije, nemoguće je utvrditi koja će količina takvih nevolja neposredno prethoditi sudnjemu danu ili dolasku Antikrista, budući da su čak i u vrijeme rane Crkve progoni bili tako gorki, a zablude u krivovjerjima tako brojne, da su neki iščekivali dolazak Antikrista kao blizak ili predstojeći; kako se pripovijeda u Euzebijevoj Povijesti Crkve (vi, 7) i u Jeronimovoj knjizi De Viris Illustribus lii.
Odgovor na 3. prigovor: izraz „posljednji je čas“ i slični izrazi koji se nalaze u Pismu ne omogućuju nam saznati točnu duljinu vremena. Jer njima se ne namjerava naznačiti kratkoća vremena, nego označiti posljednje stanje svijeta, koje je posljednja dob od svih, a nije izrijekom rečeno koliko će to trajati. Tako ni starosti, koja je posljednja čovjekova dob, nije određeno točno trajanje, budući da se katkad vidi da traje jednako dugo kao sve prethodne dobi ili čak dulje od njih, kako Augustin primjećuje (Qq. 83, qu. lviii). Stoga i Apostol (2 Sol 2,2) odbacuje krivo značenje koje su neki pridali njegovim riječima, vjerujući da je dan Gospodnji već nadohvat ruke.
Odgovor na 4. prigovor: bez obzira na neizvjesnost smrti, neizvjesnost suda pridonosi budnosti na dva načina. Prvo, s obzirom na nepoznatu stvar, budući da je njezina odgoda jednaka duljini čovjekova života, tako da ga s obje strane neizvjesnost potiče na veću pomnost. Drugo, iz razloga što se čovjek brine ne samo za vlastitu osobu, nego i za svoju obitelj, ili za svoj grad ili kraljevstvo, ili za čitavu Crkvu, duljina čijega trajanja ne ovisi o duljini čovjekova života. Pa ipak dolikuje da svaka od tih stvari bude tako uređena da nas dan Gospodnji ne zateče nepripravne.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.