Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 87, a. 1

Hoće li na sudu svaki čovjek znati sve svoje grijehe

Prigovor 1. Čini se da nakon uskrsnuća svatko neće moći znati sve grijehe koje je počinio. Jer što god znamo, ili to primamo iznova preko osjetila, ili to crpimo iz riznice pamćenja. No nakon uskrsnuća ljudi neće moći opažati svoje grijehe pomoću osjetila, jer će to biti prošle stvari, dok osjetilo opaža samo sadašnje: a mnogi će grijesi izbjeći grešnikovu pamćenju, te ih on neće moći dozvati iz riznice svojega pamćenja. Dakle, nakon ponovnoga ustajanja čovjek neće biti svjestan svih grijeha koje je počinio.

Prigovor 2. Nadalje, u tekstu se navodi (Sent. iv, D, 43) da „postoje stanovite knjige savjesti, u koje su upisane zasluge svakoga pojedinca“. No u knjizi se ne može nešto pročitati osim ako nije ubilježeno u knjigu: a grijeh ostavlja svoj biljeg na savjesti, prema Origenovoj glosi na Rim 2,15, „Svjedoči im njihova savjest“ itd., koji biljeg, čini se, nije ništa drugo doli krivnja ili ljaga. Budući da je onda u mnogim osobama krivnja ili ljaga mnogih grijeha izbrisana milošću, čini se da čovjek ne može pročitati u svojoj savjesti sve grijehe koje je počinio: i tako slijedi isti zaključak kao i prije.

Prigovor 3. Nadalje, što je veći uzrok, to je veći učinak. No uzrok koji nas potiče na žalost zbog grijeha koje dozivamo u pamćenje jest ljubav. Budući da je ljubav savršena u svetima nakon uskrsnuća, oni će silno žaliti zbog svojih grijeha ako ih dozovu u pamćenje: pa ipak to je nemoguće, s obzirom na to da će prema Otk 21,4 „tuga i jauk pobjeći od njih“. [Navod je iz Iz 35,10. Tekst Otkrivenja ima: „Ni jauka, ni krika, ni boli više neće biti“.] Dakle, oni neće dozivati svoje grijehe u pamćenje.

Prigovor 4. Nadalje, pri uskrsnuću osuđeni će stajati prema dobru koje su nekoć činili kao blaženi prema grijesima koje su nekoć počinili. No čini se da osuđeni nakon ponovnoga ustajanja neće imati nikakve spoznaje o dobru koje su nekoć činili, budući da bi to znatno ublažilo njihovu bol. Dakle, ni blaženi neće imati nikakve spoznaje o grijesima koje su počinili.

Naprotiv, Augustin kaže (De Civ. Dei xx) da će nam „stanovita božanska snaga priteći u pomoć, tako da ćemo se sjetiti svih svojih grijeha“. Nadalje, kako se ljudski sud odnosi prema izvanjskome dokazu, tako se božanski sud odnosi prema svjedočanstvu savjesti, prema 1 Sam 16,7, „Čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda na srce“. No čovjek ne može donijeti savršenu presudu o nekoj stvari ako se ne uzmu dokazi o svim točkama o kojima treba suditi. Dakle, budući da je božanski sud najsavršeniji, nužno je da savjest svjedoči o svemu o čemu treba suditi. Ali o svim djelima, i dobrim i zlim, morat će se suditi (2 Kor 5,10): „Svi se mi moramo očitovati pred sudištem Kristovim, da svaki primi što je kroz tijelo zaslužio, bilo dobro, bilo zlo“. Dakle, svačija savjest mora nužno zadržati sva djela koja je učinio, bilo dobra bilo zla.

Odgovaram: prema Rim 2,15-16, „U dan kad Bog bude sudio“, svakome će svjedočiti njegova savjest i njegove će ga misli optuživati i braniti. A budući da se u svakome sudskom postupku svjedok, tužitelj i tuženik moraju upoznati s predmetom o kojemu se ima izreći presuda, te budući da će na općemu sudu sva ljudska djela biti podvrgnuta sudu, dolikovat će da svaki čovjek tada bude svjestan svih svojih djela. Stoga će svačija savjest biti poput knjige koja sadrži njegova djela o kojima će se izreći presuda, baš kao što se na ljudskome sudištu služimo spisima. O tim je knjigama pisano u Otkrivenju (20,12): „Knjige se otvoriše; i druga se knjiga otvori, koja je knjiga života; i mrtvima bi suđeno po onome što je napisano u knjigama [Vulg.: ‚knjizi‘], po djelima njihovim“. Prema Augustinovu tumačenju (De Civ. Dei xx), za knjige za koje se ovdje kaže da su otvorene „označuju svete Novoga i Staroga zavjeta u kojima su oprimjerene Božje zapovijedi“. Stoga Rikard od sv. Viktora (De judic. potest.) kaže: „Njihova će srca biti poput zakonika“. Ali knjiga života, o kojoj tekst dalje govori, označuje svačiju savjest, za koju se kaže da je jedna jedina knjiga, jer će jedna božanska moć učiniti da se svi sjete svojih djela, a ta se energija, utoliko ukoliko podsjeća čovjeka na njegova djela, naziva „knjigom života“ [Usp. FP, pit. 24, čl. 1, ad 1]. Ili pak možemo prve knjige odnositi na savjest, a pod drugom knjigom možemo razumjeti Sudčevu presudu kako je izražena u Njegovoj providnosti.

Odgovor na 1. prigovor: premda će mnoge zasluge i krivnje izbjeći našemu pamćenju, ipak neće biti nijedne od njih koja ne bi donekle ostala u svojemu učinku, jer one zasluge koje nisu umrtvljene ostat će u nagradi koja im je dodijeljena, dok one koje su umrtvljene ostaju u krivnji nezahvalnosti, koja se povećava činjenicom da je čovjek sagriješio nakon što je primio milost. Na sličan način one krivnje koje nisu izbrisane pokorom ostaju u dugu kazne koja im se duguje, dok one koje su izbrisane pokorom ostaju u spomenu na pokoru, koje će se sjetiti zajedno sa svojim drugim zaslugama. Stoga će u svakome čovjeku biti nešto po čemu će se moći sjetiti svojih djela. Ipak, kako Augustin kaže (De Civ. Dei xx), tome će nadasve pridonijeti božanska snaga.

Odgovor na 2. prigovor: svačija će savjest nositi stanovite biljege djela koja je učinio; i ne slijedi da su ti biljezi samo krivnja, kako je gore rečeno.

Odgovor na 3. prigovor: premda je ljubav sada uzrok žalosti zbog grijeha, ipak će sveti na nebesima biti tako ispunjeni radošću da neće imati mjesta za žalost; pa tako neće žaliti zbog svojih grijeha, nego će se radije radovati u božanskome milosrđu, po kojemu su im grijesi oprošteni. Upravo se tako anđeli sada raduju u božanskoj pravednosti po kojoj oni koje oni čuvaju strmoglavo padaju u grijeh time što su napušteni od milosti, a nad čijim spasenjem ipak žarko bdiju.

Odgovor na 4. prigovor: opaki će znati sve dobro koje su učinili, i to neće umanjiti njihovu bol; zapravo, povećat će je, jer najveća je žalost izgubiti mnoga dobra: iz kojega razloga Boetije kaže (De Consol. ii) da je „najveća nesreća bila biti sretan“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.