Suppl., q. 86, a. 2
Hoće li njihova tijela biti raspadljiva
Prigovor 1. Čini se da će tijela osuđenih biti raspadljiva. Jer sve što je sastavljeno od suprotnosti mora nužno biti raspadljivo. No tijela osuđenih bit će sastavljena od suprotnosti od kojih su sastavljena i sada, inače ne bi bila ista, niti vrsno niti, posljedično, brojčano. Dakle, ona će biti raspadljiva.
Prigovor 2. Nadalje, ako tijela osuđenih ne budu raspadljiva, to će biti ili po naravi, ili po milosti, ili po slavi. Ali to neće biti po naravi, budući da će biti iste naravi kao i sada; niti će to biti po milosti ili slavi, budući da će im te stvari posve nedostajati. Dakle, ona će biti raspadljiva.
Prigovor 3. Nadalje, činilo bi se neskladnim oduzeti najveću od kazni onima koji su u najvišemu stupnju nesreće. No smrt je najveća od kazni, kako izjavljuje Filozof (Ethic. iii, 6). Dakle, smrt ne bi smjela biti oduzeta osuđenima, budući da su u najvišemu stupnju nesreće. Dakle, njihova će tijela biti raspadljiva.
Naprotiv, pisano je (Otk 9,6): „U one će dane ljudi tražiti smrt, i neće je naći, i željet će umrijeti, a smrt će bježati od njih“. Nadalje, osuđeni će biti kažnjeni vječnom kaznom i u duši i u tijelu (Mt 25,46): „Ovi će otići u muku vječnu“. Ali to ne bi bilo moguće kada bi njihova tijela bila raspadljiva. Dakle, njihova će tijela biti neraspadljiva.
Odgovaram: budući da u svakome gibanju mora nužno postojati načelo gibanja, gibanje ili promjena može se oduzeti pokretnini na dva načina: prvo, zbog odsutnosti načela gibanja; drugo, zbog zapreke načelu gibanja. No raspadanje je vrsta promjene: i posljedično tijelo koje je raspadljivo zbog naravi svojih načela može se učiniti neraspadljivim na dva načina. Prvo, potpunim uklanjanjem načela koje vodi k raspadanju, i na taj će način tijela osuđenih biti neraspadljiva. Jer budući da je nebo prvo načelo mijenjanja na temelju svojega mjesnog gibanja, a svi drugi sekundarni djelatnici djeluju na temelju njega i kao pokrenuti njime, slijedi da prestankom nebeskoga gibanja više nema nijednoga djelatnika koji bi mogao promijeniti tijelo mijenjajući ga iz njegova naravnoga svojstva. Stoga nakon uskrsnuća i prestanka nebeskoga gibanja neće biti nikakve kakvoće kadre promijeniti ljudsko tijelo iz njegove naravne kakvoće. No raspadanje je, poput nastajanja, cilj mijenjanja. Stoga će tijela osuđenih biti neraspadljiva, a to će služiti svrsi božanske pravednosti, budući da će živeći zauvijek biti zauvijek kažnjavana. To je u skladu sa zahtjevima božanske pravednosti, kako ćemo iznijeti dalje (čl. 3), baš kao što sada raspadljivost tijela služi svrsi božanske providnosti, po kojoj se kroz raspadanje jedne stvari druga stvara. Drugo, to se događa time što se načelo raspadanja priječi, i na taj je način Adamovo tijelo bilo neraspadljivo, jer su sukobljene kakvoće koje postoje u čovjekovu tijelu bile milošću nevinosti zadržane od toga da dovedu do rastapanja tijela: a još mnogo više bit će zadržane u proslavljenim tijelima, koja će biti posvema podložna duhu. Tako će se nakon općega uskrsnuća dva navedena načina neraspadljivosti sjediniti u tijelima blaženih.
Odgovor na 1. prigovor: suprotnosti od kojih su tijela sastavljena pridonose raspadanju kao sekundarna načela. Jer prvo djelatno načelo toga jest nebesko gibanje: stoga, uz postojanje gibanja neba, nužno je da se tijelo sastavljeno od suprotnosti raspadne osim ako to ne spriječi neki moćniji uzrok: dok ako se nebesko gibanje oduzme, suprotnosti od kojih je tijelo sastavljeno ne dostaju da uzrokuju raspadanje, čak ni u skladu s naravi, kako je gore objašnjeno. Ali filozofi nisu znali za prestanak nebeskoga gibanja; te su posljedično držali da se tijelo sastavljeno od suprotnosti beziznimno raspada u skladu s naravi.
Odgovor na 2. prigovor: ova će neraspadljivost proizići iz naravi, ne kao da u tijelima osuđenih postoji neko načelo neraspadanja, nego zbog prestanka djelatnoga načela raspadanja, kako je gore pokazano.
Odgovor na 3. prigovor: premda je smrt jednostavno najveća od kazni, ipak ništa ne priječi da smrt u stanovitu pogledu pridonosi prestanku kazni; i posljedično uklanjanje smrti može pridonijeti povećanju kazne. Jer kako Filozof kaže (Ethic. ix, 9), „Život je ugodan svima, jer svi žele biti... Ali to ne smijemo primijeniti na opak ili pokvaren život, niti na onaj koji se provodi u žalosti“. Prema tome, baš kao što je život jednostavno ugodan, ali ne i život koji se provodi u žalostima, tako je i smrt, koja je lišavanje života, bolna jednostavno, i najveća od kazni, utoliko ukoliko lišava čovjeka primarnoga dobra, naime bitka, s kojim se i druge stvari oduzimaju. Ali utoliko ukoliko lišava opakoga života i takvoga koji se provodi u žalosti, ona je lijek za muke, budući da im staje na kraj: i posljedično oduzimanje smrti vodi k povećanju kazni čineći ih vječnima. Ako pak kažemo da je smrt kaznena zbog tjelesne boli koju osjećaju oni koji umiru, bez sumnje će osuđeni i dalje osjećati daleko veću bol: stoga se za njih kaže da su u „vječnoj smrti“, prema Psalmu (48,15): „Smrt će se pasti na njima“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.