Suppl., q. 86, a. 1
Hoće li tijela osuđenih ponovno ustati sa svojim nagrdama
Prigovor 1. Čini se da će tijela osuđenih ponovno ustati sa svojim nagrdama. Jer ono što je određeno kao kazna za grijeh ne bi trebalo prestati osim ako se grijeh ne oprosti. No nedostatak udova koji proizlazi iz sakaćenja, kao i sve druge tjelesne nagrde, određeni su kao kazne za grijeh. Dakle, ove nagrde neće biti oduzete osuđenima, s obzirom na to da oni neće primiti oproštenje svojih grijeha.
Prigovor 2. Nadalje, baš kao što će sveti ponovno ustati na konačno blaženstvo, tako će opaki ponovno ustati na konačnu nesreću. No kada sveti ponovno ustanu, ništa im se neće oduzeti što može pripadati njihovoj savršenosti, pa se stoga ništa što pripada nedostatku ili nesreći opakih neće oduzeti od njih pri uskrsnuću. No takve su njihove nagrde. Dakle, itd.
Prigovor 3. Nadalje, baš kao što je nagrda nedostatak trpećega tijela, tako je i sporost gibanja. No sporost gibanja neće biti oduzeta od tijela osuđenih pri uskrsnuću, budući da njihova tijela neće biti okretna. Dakle, iz istoga razloga neće im biti oduzeta ni nagrda.
Naprotiv, pisano je (1 Kor 15,52): „Mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi“; gdje glosa kaže: „Mrtvi, to jest grešnici, ili svi mrtvi općenito uskrsnut će neraspadljivi, to jest bez gubitka ikakvih udova“. Dakle, opaki će ponovno ustati bez svojih nagrda. Nadalje, u osuđenima neće biti ničega što bi umanjilo osjet boli. No bolest priječi osjet boli slabljenjem osjetilnoga organa, a na sličan bi način nedostatak uda spriječio da bol zahvati cijelo tijelo. Dakle, osuđeni će ponovno ustati bez ovih nedostataka.
Odgovaram: nagrda je u ljudskome tijelu dvojaka. Jedna nastaje iz nedostatka uda: tako kažemo da je osakaćena osoba nagrđena, jer joj nedostaje dužan razmjer dijelova prema cjelini. Nagrde ove vrste, bez ikakve sumnje, neće biti u tijelima osuđenih, budući da će sva tijela i opakih i dobrih ponovno ustati čitava. Druga nagrda nastaje iz nedužnoga rasporeda dijelova, zbog nedužne količine, kakvoće ili mjesta, koja je nagrda, štoviše, nespojiva s dužnim razmjerom dijelova prema cjelini. Glede ovih nagrda i sličnih nedostataka, poput groznica i sličnih bolesti koje katkad rezultiraju nagrđenošću, Augustin je ostao neodlučan i u sumnji (Enchiridion xcii), kako primjećuje Učitelj (Sent. iv, D, 44). Među novijim učiteljima, međutim, postoje dva mišljenja o ovoj točki. Jer neki kažu da će takve nagrde i nedostaci ostati u tijelima osuđenih, jer smatraju da su oni koji su osuđeni osuđeni na krajnju nesreću od koje se nijedna nevolja ne bi smjela oduzeti. Ali to se čini nerazumnim. Jer u obnovi uskrsloga tijela gledamo na njegovu naravnu savršenost radije nego na njegovo prethodno stanje: stoga će oni koji umru prije savršene dobi ponovno ustati u stasu mladosti, kako je gore rečeno (pit. 81, čl. 1). Posljedično, oni koji su imali naravne nedostatke u tijelu, ili nagrde koje su iz toga proizišle, bit će pri uskrsnuću obnovljeni bez tih nedostataka ili nagrda, osim ako to ne spriječi zaslužena krivnja grijeha; pa ako netko ponovno ustane s takvim nedostacima i nagrdama, to će biti za njegovu kaznu. No način kazne jest prema mjeri krivnje. A grešnik koji treba biti osuđen može biti opterećen manje teškim grijesima, a ipak imati nagrde i nedostatke koje onaj koji treba biti osuđen nema, premda je opterećen težim grijesima. Stoga, ako onaj koji je imao nagrde u ovome životu ponovno ustane s njima, dok drugi koji ih nije imao u ovome životu, i stoga će, kako je jasno, ponovno ustati bez njih, premda zaslužuje veću kaznu, način kazne ne bi odgovarao količini krivnje; zapravo, činilo bi se da je čovjek više kažnjen zbog muka koje je trpio na ovome svijetu; što je apsurdno. Stoga drugi s više razloga kažu da će Onaj Koji je stvorio narav u potpunosti obnoviti narav tijela pri uskrsnuću. Stoga će svaki nedostatak ili nagrda koji su bili u tijelu zbog raspadljivosti, ili slabosti naravi ili naravnih načela (na primjer groznica, kratkovidnost i tako dalje) biti posvema uklonjeni pri uskrsnuću: dok će oni nedostaci u ljudskome tijelu koji su naravni rezultat njegovih naravnih načela, poput težine, trpećnosti i sličnoga, biti u tijelima osuđenih, dok će od tijela izabranih biti uklonjeni slavom uskrsnuća.
Odgovor na 1. prigovor: budući da se na svakome sudištu kazna izriče prema sudbenosti toga sudišta, kazne koje se u ovome vremenitom životu izriču za neki pojedini grijeh i same su vremenite, te se ne protežu preko međe ovoga života. Stoga, premda osuđenima nisu oprošteni njihovi grijesi, ne slijedi da će ondje podnositi iste kazne kao što su ih imali na ovome svijetu: nego božanska pravednost zahtijeva da ondje trpe strožu kaznu za vječnost.
Odgovor na 2. prigovor: nema jednakosti između dobrih i opakih, jer neka stvar može biti posvema dobra, ali ne i posvema zla. Stoga konačno blaženstvo svetih zahtijeva da oni budu posvema izuzeti od svakoga zla; dok konačna nesreća opakih neće isključivati svako dobro, jer „ako je neka stvar posve zla, ona uništava samu sebe“, kako kaže Filozof (Ethic. iv, 5). Stoga je nužno da dobro njihove naravi bude u temelju nesreće osuđenih, koje je dobro djelo njihova savršenoga Stvoritelja, Koji će tu istu narav obnoviti do savršenosti njezine vrste.
Odgovor na 3. prigovor: sporost gibanja jedan je od onih nedostataka koji su naravni rezultat načela ljudskoga tijela; ali nagrda to nije, te posljedično usporedba ne vrijedi.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.