Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 83, a. 3

Mogu li čudom dva tijela biti na istome mjestu

Prigovor 1. Čini se da čak ni čudom nije moguće da dva tijela budu na istome mjestu. Jer nije moguće da, čudom, dva tijela budu u isto vrijeme dva i jedno, budući da bi to uključivalo da su proturječja istinita u isto vrijeme. Ali ako pretpostavimo da su dva tijela na istome mjestu, slijedilo bi da su ta dva tijela jedno. Dakle, to se ne može učiniti čudom. Manja se premisa dokazuje ovako. Pretpostavimo da su dva tijela, A i B, na istome mjestu. Dimenzije tijela A bit će ili iste kao dimenzije mjesta, ili će se razlikovati od njih. Ako se razlikuju, tada će neke dimenzije biti odvojene: što je nemoguće, budući da dimenzije koje su unutar granica mjesta nisu u subjektu osim ako nisu u smještenome tijelu. Ako su iste, tada će iz istoga razloga dimenzije tijela B biti iste kao dimenzije mjesta. „A stvari koje su iste s jednim te istim, iste su i međusobno“. Dakle, dimenzije tijela A i B su iste. Ali dva tijela ne mogu imati istovjetne dimenzije, baš kao što ne mogu imati istu bjelinu. Dakle, A i B su jedno tijelo, a ipak su bila dva. Prema tome, ona su u isto vrijeme jedno i dva.

Prigovor 2. Nadalje, neka se stvar ne može čudesno učiniti protiv općih načela, na primjer, da dio ne bude manji od cjeline; budući da ono što je protivno općim načelima uključuje izravno proturječje, ili protivno zaključcima geometrije koji su nepogrješivi izvodi iz općih načela, na primjer, da tri kuta trokuta ne budu jednaka dvama pravim kutovima. Na sličan način ništa se ne može učiniti pravcu što bi bilo protivno definiciji pravca, jer odvojiti definiciju od definiranoga znači učiniti dvije proturječne tvrdnje istinitima u isto vrijeme. No protivno je općim načelima, i zaključcima geometrije i definiciji pravca, da dva tijela budu na istome mjestu. Dakle, to se ne može učiniti čudom. Manja se premisa dokazuje na sljedeći način: Zaključak je geometrije da se dvije kružnice dodiruju samo u jednoj točki. Ako bi, dakle, dva kružna tijela bila na istome mjestu, dvije kružnice opisane u njima dodirivale bi se u cjelini. Opet, protivno je definiciji pravca da između dviju točaka postoji više od jednoga pravca: no to bi bio slučaj kad bi dva tijela bila na istome mjestu, budući da bi između dviju zadanih točaka na različitim plohama mjesta postojala dva pravca koja bi odgovarala dvama tijelima na tome mjestu.

Prigovor 3. Nadalje, činilo bi se nemogućim da čudom tijelo koje je zatvoreno unutar drugoga ne bude u mjestu, jer bi tada imalo zajedničko, a ne vlastito mjesto, a to je nemoguće. Pa ipak, to bi slijedilo ako bi dva tijela bila na istome mjestu. Dakle, to se ne može učiniti čudom. Manja se premisa dokazuje ovako. Pod pretpostavkom da su dva tijela na istome mjestu, pri čemu je jedno veće od drugoga s obzirom na svaku dimenziju, manje će tijelo biti zatvoreno u većem, a mjesto koje zauzima veće tijelo bit će njegovo zajedničko mjesto; dok ono neće imati vlastito mjesto, jer ga nijedna zadana ploha tijela neće obuhvaćati, a to je bitno za mjesto. Dakle, ono neće imati vlastito mjesto.

Prigovor 4. Nadalje, mjesto razmjerno odgovara smještenoj stvari. No nikada se ne može čudom dogoditi da isto tijelo bude u isto vrijeme na različitim mjestima, osim po nekoj vrsti preobrazbe, kao u oltarskom sakramentu. Dakle, nikako se ne može dogoditi čudom da dva tijela budu zajedno na istome mjestu.

Naprotiv, blažena Djevica rodila je svoga Sina čudom. No u tome presvetom rođenju bilo je nužno da dva tijela budu zajedno na istome mjestu, jer tijelo njezina djeteta pri izlasku nije probilo ogradu njezine djevičanske čistoće. Dakle, moguće je da dva tijela čudesno budu zajedno na istome mjestu. Nadalje, to se opet može dokazati iz činjenice da je naš Gospodin ušao k svojim učenicima dok su vrata bila zatvorena (Iv 20,19-26).

Odgovaram: kako je gore pokazano (čl. 2), razlog zašto dva tijela moraju nužno biti na dva mjesta jest taj što razlika u tvari zahtijeva razliku u mjestu. Zbog toga opažamo da kada se dva tijela spoje u jedno, svako gubi svoj zasebni bitak, a jedan nezasebni bitak prirasta dvama spojenima, kao u slučaju mješavina. Stoga je nemoguće da dva tijela ostanu dva, a ipak budu zajedno, osim ako svako ne zadrži svoj zasebni bitak koji je imalo dosad, ukoliko je svako od njih bilo biće nepodijeljeno u sebi i odvojeno od drugih. No taj zasebni bitak ovisi o bitnim načelima stvari kao o svojim bližim uzrocima, ali o Bogu kao o prvome uzroku. A budući da prvi uzrok može sačuvati stvar u bitku, premda drugi uzroci budu ukinuti, kako se vidi iz prve propozicije spisa De Causis, stoga je Božjom moći i jedino njome moguće da akcident bude bez supstancije, kao u oltarskom sakramentu. Jednako je tako Božjom moći, i jedino njome, moguće da tijelo zadrži svoj zasebni bitak od bitka drugoga tijela, premda njegova tvar ne bila zasebna s obzirom na mjesto od tvari drugoga tijela: i tako je čudom moguće da dva tijela budu zajedno na istome mjestu.

Odgovor na 1. prigovor: ovaj je argument sofistički jer se temelji na lažnoj pretpostavci ili pretpostavlja ono što treba dokazati. Jer on pretpostavlja postojanje, između dviju nasuprotnih ploha mjesta, dimenzije vlastite mjestu, s kojom bi se dimenzijom morala poistovjetiti dimenzija tijela postavljenog da zauzme to mjesto: jer bi tada slijedilo da dimenzije dvaju tijela koja zauzimaju mjesto postaju jedna dimenzija, ako bi se svaka od njih poistovjetila s dimenzijom mjesta. Ali ta je pretpostavka lažna, jer kad bi bila istinita, kad god tijelo stekne novo mjesto, slijedilo bi da se događa promjena u dimenzijama mjesta ili smještene stvari: budući da je nemoguće da dvije stvari iznova postanu jedno, osim ako se jedna od njih ne promijeni. Dok ako, kao što je u istini slučaj, mjestu ne pripadaju nikakve druge dimenzije osim onih stvari koja zauzima mjesto, jasno je da argument ne dokazuje ništa, nego pretpostavlja ono što treba dokazati, jer prema tome nije rečeno ništa drugo nego da su dimenzije smještene stvari iste kao dimenzije mjesta; osim što su dimenzije smještene stvari sadržane unutar granica mjesta, i što je udaljenost između granica mjesta razmjerna udaljenosti između granica smještene stvari, upravo onako kako bi one prve bile udaljene svojim vlastitim dimenzijama kad bi ih imale. Tako to da dimenzije dvaju tijela budu dimenzije jednoga mjesta nije ništa drugo doli to da dva tijela budu na istome mjestu, što je glavno sporno pitanje.

Odgovor na 2. prigovor: pod pretpostavkom da čudom dva tijela budu zajedno na istome mjestu, ništa ne slijedi niti protivno općim načelima, niti protivno definiciji pravca, niti protivno ikojim zaključcima geometrije. Jer, kako je gore navedeno (čl. 2), dimenzijska se količina razlikuje od svih ostalih akcidenata po tome što ima poseban razlog individualnosti i razlikovanja, naime zbog smještaja dijelova, osim razloga individualnosti i razlikovanja koji je zajednički njoj i svim ostalim akcidentima, koji proizlazi naime iz tvari koja je njezin subjekt. Tako se onda jedan pravac može shvatiti kao zaseban od drugoga, ili zato što je u drugome subjektu (u kojem slučaju razmatramo tvarni pravac), ili zato što je smješten na udaljenosti od drugoga (u kojem slučaju razmatramo matematički pravac, koji se shvaća odvojeno od tvari). Dosljedno tome, ako uklonimo tvar, ne može biti razlikovanja među pravcima osim s obzirom na različit smještaj: i na sličan način ne može biti ni razlikovanja točaka, niti ploha, niti ma kojih dimenzija. Posljedično, geometrija ne može pretpostaviti da se jedan pravac dodaje drugome kao zaseban od njega, osim ako je zaseban s obzirom na mjesto. Ali pretpostavljajući božanskim čudom razlikovanje subjekta bez razlikovanja mjesta, možemo razumjeti razlikovanje pravaca; i oni nisu udaljeni jedan od drugoga u mjestu, zbog razlikovanja subjekata. Opet možemo razumjeti razliku točaka, pa se tako različiti pravci opisani na dvama tijelima koja su na istome mjestu povlače od različitih točaka do različitih točaka; jer točka koju uzimamo nije točka fiksirana u mjestu, nego u smještenome tijelu, budući da se za pravac ne kaže da se povlači drukčije doli iz točke koja je njegova granica. Na sličan način, dvije kružnice opisane u dvama kuglastim tijelima koja zauzimaju isto mjesto jesu dvije, ne zbog razlike mjesta, inače se ne bi mogle dodirivati u cjelini, nego zbog razlikovanja subjekata, i tako se posve dodirujući ipak ostaju dvije. Upravo tako kružnica opisana smještenim kuglastim tijelom dodiruje, kao cjelina, drugu kružnicu opisanu tijelom koje određuje mjesto.

Odgovor na 3. prigovor: Bog bi mogao učiniti da tijelo ne bude u mjestu; pa ipak, pretpostavljajući to, ne bi slijedilo da određeno tijelo nije u mjestu, jer je veće tijelo mjesto manjega tijela, na temelju svoje plohe koja je opisana doticajem s granicama manjega tijela.

Odgovor na 4. prigovor: nemoguće je da jedno tijelo bude čudesno na dva mjesta mjesno (jer Kristovo tijelo nije mjesno na oltaru), premda je moguće čudom da dva tijela budu na istome mjestu. Zato što biti na nekoliko mjesta odjednom nije spojivo s pojedinačnim na temelju toga što ono ima bitak nepodijeljen u sebi, jer bi slijedilo da je podijeljeno s obzirom na mjesto. S druge strane, biti na istome mjestu s drugim tijelom nespojivo je s pojedinačnim kao različitim od bilo čega drugoga. No narav se jedinstva usavršava u nepodijeljenosti (Metaph. v), dok je razlikovanje od drugih posljedica naravi jedinstva. Zbog toga to da jedno te isto tijelo bude mjesno na nekoliko mjesta odjednom uključuje proturječje, baš kao i to da čovjeku nedostaje razum, dok to da dva tijela budu na istome mjestu ne uključuje proturječje, kako je gore objašnjeno. Stoga usporedba ne stoji.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.