Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 83, a. 2

Može li zbog te suptilnosti biti na istome mjestu s drugim neproslavljenim tijelom

Prigovor 1. Čini se da je zbog ove suptilnosti tijelo kadro biti na istome mjestu s drugim tijelom koje nije proslavljeno. Jer prema Fil 3,21: „On će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga svojemu slavnom tijelu“. No Kristovo je tijelo moglo biti na istome mjestu s drugim tijelom, kako se vidi iz činjenice da je nakon svojega uskrsnuća ušao k svojim učenicima dok su vrata bila zatvorena (Iv 20,19-26). Dakle, i proslavljena će tijela zbog svoje suptilnosti moći biti na istome mjestu s drugim tijelima koja nisu proslavljena.

Prigovor 2. Nadalje, proslavljena će tijela biti uzvišenija od svih drugih tijela. Ipak, zbog svoje uzvišenosti određena tijela, naime sunčeve zrake, mogu sada zauzimati isto mjesto zajedno s drugim tijelima. Mnogo više, dakle, to priliči proslavljenim tijelima.

Prigovor 3. Nadalje, nebesko se tijelo ne može razdvojiti, barem što se tiče supstancije sfera: stoga je pisano (Job 37,18) da su „nebesa... čvrsta kao lijevano zrcalo“. Ako im, dakle, suptilnost proslavljenoga tijela ne omogući da budu na istome mjestu zajedno s drugim tijelom, nikada se neće moći uzdići do empereja, a to je pogrješno.

Prigovor 4. Nadalje, tijelo koje ne može biti na istome mjestu s drugim tijelom može biti ometeno u svojemu gibanju ili čak okruženo drugima koji mu stoje na putu. No to se ne može dogoditi proslavljenim tijelima. Dakle, ona će moći biti zajedno na istome mjestu s drugim tijelima.

Prigovor 5. Nadalje, kako se točka odnosi prema točki, tako se pravac odnosi prema pravcu, ploha prema plohi i tijelo prema tijelu. No dvije točke mogu se podudarati, kao u slučaju dvaju pravaca koji se dodiruju, i dva pravca kada su dvije plohe u doticaju jedna s drugom, i dvije plohe kada se dva tijela dodiruju, jer „dodirujuće su stvari one čije se granice podudaraju“ (Phys. vi, 6). Dakle, nije protivno naravi tijela da bude na istome mjestu zajedno s drugim tijelom. No ma koja izvrsnost pristajala naravi tijela, sva će biti podijeljena proslavljenom tijelu. Dakle, proslavljeno će tijelo, zbog svoje suptilnosti, moći biti na istome mjestu zajedno s drugim tijelom.

Naprotiv, Boetije kaže (De Trin. i): „Razlika akcidenata čini razliku u broju. Jer tri se čovjeka ne razlikuju ni u rodu, ni u vrsti, nego u svojim akcidentima. Ako bismo uklonili apsolutno svaki akcident od njih, ipak svaki ima različito mjesto; i posve je nezamislivo da svi zauzimaju isto mjesto“. Ako, dakle, pretpostavimo da dva tijela zauzimaju isto mjesto, postojat će samo jedno tijelo brojčano.

Odgovaram: ne može se tvrditi da je proslavljeno tijelo, zbog svoje suptilnosti, kadro biti na istome mjestu s drugim tijelom, osim ako se zapreka tome da sada bude na istome mjestu s drugim tijelom ne ukloni tom suptilnošću. Neki kažu da je u sadašnjem stanju ta zapreka njegova grubost snagom koje može zauzeti mjesto; te da se ta grubost uklanja darom suptilnosti. Ali dva su razloga zašto se to ne može držati. Prvo, zato što je grubost koju dar suptilnosti uklanja svojevrsni nedostatak, na primjer neurednost tvari po tome što nije savršeno podložna svojemu obliku. Jer sve što pripada cjelovitosti tijela ponovno će ustati u tijelu, i s obzirom na tvar i s obzirom na oblik. A činjenica da je tijelo kadro ispuniti mjesto pripada mu na temelju onoga što pripada njegovoj cjelovitosti, a ne zbog ikakva nedostatka naravi. Jer budući da je punina suprotstavljena praznini, mjesto ne ispunjava samo ono što, bivajući stavljeno u mjesto, ipak ostavlja mjesto praznim. No vakuum Filozof definira (Phys. iv, 6,7) kao „mjesto koje nije ispunjeno osjetilnim tijelom“. A za tijelo se kaže da je osjetilno na temelju svoje tvari, oblika i naravnih akcidenata, od kojih svi pripadaju cjelovitosti naravi. Jasno je također da će proslavljeno tijelo biti osjetilno čak i na dodir, kako se dokazuje tijelom našega Gospodina (Lk 24,39): niti će mu nedostajati tvar, ili oblik, ili naravni akcidenti, naime toplina, hladnoća i tako dalje. Otuda je očito da će proslavljeno tijelo, bez obzira na dar suptilnosti, ispunjavati mjesto: jer činilo bi se bezumljem reći da će mjesto na kojemu će biti proslavljeno tijelo biti prazno. Drugo, njihov spomenuti argument ne vrijedi jer spriječiti supostojanje tijela na istome mjestu jest više nego ispuniti mjesto. Jer ako pretpostavimo dimenzije odvojene od tvari, te dimenzije ne ispunjavaju mjesto. Stoga su neki koji su držali mogućnost vakuuma rekli da je vakuum mjesto u kojemu takve dimenzije postoje odvojeno od osjetilnoga tijela; pa ipak te dimenzije sprječavaju drugo tijelo da bude zajedno s njima na istome mjestu. To razjašnjava Filozof (Phys. iv, 1,8; Metaph. ii, 2), gdje drži nemogućim da matematičko tijelo, koje nije ništa drugo doli odvojene dimenzije, bude zajedno s drugim naravnim osjetilnim tijelom. Dosljedno tome, čak i pod pretpostavkom da je suptilnost proslavljenoga tijela sprječavala da ono ispuni mjesto, ipak ne bi slijedilo da je iz toga razloga kadro biti na istome mjestu s drugim tijelom, budući da uklanjanje manjega ne uključuje uklanjanje većega. Prema tome moramo reći da se zapreka tome da naše tijelo sada bude na istome mjestu s drugim tijelom ne može nipošto ukloniti darom suptilnosti. Jer ništa ne može spriječiti tijelo da zauzme isto mjesto zajedno s drugim tijelom osim nečega u njemu što zahtijeva različito mjesto: budući da ništa nije zapreka istovjetnosti osim onoga što je uzrok razlikovanja. No to razlikovanje mjesta ne zahtijeva nijedna kakvoća tijela, jer tijelo ne traži mjesto na temelju svoje kakvoće: stoga ako od tijela oduzmemo činjenicu da je vruće ili hladno, teško ili lako, ono još uvijek zadržava nužnost spomenutoga razlikovanja, kako Filozof dokazuje (Phys. iv), i kako je samo po sebi očito. Na sličan način ni tvar ne može uzrokovati nužnost spomenutoga razlikovanja, jer tvar ne zauzima mjesto osim po svojoj dimenzijskoj količini. Opet, ni oblik ne zauzima mjesto, osim ako nema mjesto po svojoj tvari. Preostaje, dakle, da nužnost da dva tijela zauzimaju svako zasebno mjesto proizlazi iz naravi dimenzijske količine, kojoj mjesto bitno pristaje. Jer to sačinjava dio njezine definicije, budući da je dimenzijska količina količina koja zauzima mjesto. Otuda biva da ako uklonimo sve ostalo u stvari od nje, nužnost ovoga razlikovanja nalazi se u samoj njezinoj dimenzijskoj količini. Uzmimo tako primjer odvojenoga pravca: pod pretpostavkom da postoje dva takva pravca, ili dva dijela jednoga pravca, oni moraju nužno zauzimati zasebna mjesta, inače jedan pravac dodan drugome ne bi načinio nešto veće, a to je protivno zdravom razumu. Isto se primjenjuje na plohe i matematička tijela. A budući da tvar traži mjesto po tome što je subjekt dimenzije, spomenuta nužnost ima za posljedicu smještenu tvar, tako da kao što je nemoguće da postoje dva pravca, ili dva dijela pravca, osim ako ne zauzimaju zasebna mjesta, tako je nemoguće da postoje dvije tvari, ili dva dijela tvari, a da nema razlikovanja mjesta. A budući da je razlikovanje tvari načelo razlikovanja među pojedincima, slijedi da, kako Boetije kaže (De Trin.), „nikako ne možemo zamisliti dva tijela koja zauzimaju jedno mjesto“, tako da to razlikovanje pojedinaca zahtijeva ovu razliku akcidenata. No suptilnost ne lišava proslavljeno tijelo njegove dimenzije; stoga mu nipošto ne oduzima spomenutu nužnost zauzimanja zasebnoga mjesta od drugoga tijela. Dakle, suptilnost proslavljenoga tijela neće mu omogućiti da bude na istome mjestu zajedno s drugim tijelom, ali bit će moguće da bude zajedno s drugim tijelom djelovanjem božanske moći: upravo kao što je tijelo Petrovo imalo moć po kojoj su bolesnici ozdravljali pri prolasku Petrove sjene (Dj 5,15), ne po nekom inherentnom svojstvu, nego Božjom moći radi izgradnje vjere. Tako će božanska moć učiniti mogućim da proslavljeno tijelo bude na istome mjestu zajedno s drugim tijelom radi savršenstva slave.

Odgovor na 1. prigovor: to što je Kristovo tijelo moglo biti zajedno s drugim tijelom na istome mjestu nije bila posljedica njegove suptilnosti, nego je proizašlo iz moći njegova božanstva nakon njegova uskrsnuća, upravo kao i pri njegovu rođenju. Stoga Grgur kaže (Hom. xxvi in Evang.): „Isto je tijelo ušlo k njegovim učenicima dok su vrata bila zatvorena, koje je ljudskim očima izišlo iz zatvorene Djevičine utrobe pri njegovu rođenju“. Prema tome, nema razloga zašto bi to pristajalo proslavljenim tijelima zbog njihove suptilnosti.

Odgovor na 2. prigovor: svjetlost nije tijelo, kao što smo gore rekli (Sent. ii, pit. 13, čl. 3; FP, pit. 67, čl. 2): stoga prigovor polazi od lažne pretpostavke.

Odgovor na 3. prigovor: proslavljeno će tijelo prolaziti kroz nebeske sfere a da ih ne razdvoji, ne snagom svoje suptilnosti, nego božanskom moći, koja će im pomagati u svemu po volji.

Odgovor na 4. prigovor: iz činjenice da će Bog priteći u pomoć blaženima po volji u svemu što žele, slijedi da oni ne mogu biti okruženi ili utamničeni.

Odgovor na 5. prigovor: kako se navodi u Phys. iv, 5, „točka nije u mjestu“: stoga ako se kaže da je u mjestu, to je samo akcidentalno, zato što je tijelo kojemu je ona granica u mjestu. I kao što cijelo mjesto odgovara cijelome tijelu, tako granica mjesta odgovara granici tijela. Ali događa se da dva mjesta imaju jednu granicu, baš kao što dva pravca završavaju u jednoj točki. I dosljedno tome, premda dva tijela moraju nužno biti na zasebnim mjestima, ipak ista granica dvaju mjesta odgovara dvjema granicama dvaju tijela. U tome se smislu kaže da se granice dodirujućih tijela podudaraju.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.